SVETAC DANA – SV. FRANJO KSAVERSKI

Franjo je rođen kao Francisco de Jasso y Azpilcueta7. travnja 1506. u dvorcu Xavier (ili Xavero) u blizini Sangüese i Pamplone, u Kraljevini Navarra (danas u sjevernoj Španjolskoj), gdje je baskijski bio materinji jezik. Bio je treći i najmlađi sin Juana de Jassa, tajnog vijećnika kralja Ivana III od Navare (Jean d’Albret), i Marije de Azpilcuete y Xavier, jedine nasljednice dviju plemićkih navarskih obitelji. Slijedeći španjolski običaj tog vremena, dobio je prezime po ocu i po majci; njegovo je ime točno napisano Francisco de Xavier (latinski Xaverius), a ne Francisco Xavier, jer je Xavier izvorno ime mjesta. Godine 1512. mnoge tvrđave su devastirane, uključujući i obiteljski dvorac, a zemlju je konfiscirala kastiljska kruna. Franjin otac umire 1515. godine.

Franjo je odrastao na Xavieru i tamo stekao svoje rano obrazovanje. Kao i mnogi mlađi sinovi plemstva, bio je predodređen za crkvenu karijeru, a 1525., u dobi od devetnaest godina, otišao je studirati na Sveučilište u Parizu , gdje je dobio licencu ès arts 1530. Ondje je nastavio studij teologije.

Godine 1529. Ignacije Loyola , još jedan baskijski student, dodijeljen je u sobu s Franjom. Petnaest godina stariji od Xaviera i bivši vojnik, Loyola je doživio duboko vjersko obraćenje i tada je oko sebe okupljao grupu ljudi koji su dijelili njegove ideale. Postupno je pridobio neposlušnog Franju i zajedno s još petoricom osnovali su Družbu Isusovu 15. kolovoza 1534., zavjetujući se na siromaštvo i celibat na mjestu koje se danas nalazi u pariškom području Montmartre. Zavjetovali su se da će živjeti po uzoru na Krista i svečano su se zavjetovali da će hodočastiti u Svetu Zemlju i potom se posvetiti spasenju vjernika i nevjernika. Franjo je potom izveoDuhovne vježbe, 30-dnevni niz meditacija koje je osmislio Ignacije, na temelju vlastitog iskustva religioznog obraćenja, kako bi vodio pojedinca prema većoj velikodušnosti u službi Bogu i ljudima. Ovo iskustvo pomoglo je Franji Ksaverskom da razvije motivaciju koja ga je nosila do kraja života i pripremilo put za njegova ponovljena mistična iskustva.

Kad je svih sedam članova završilo studij, sastali su se u Veneciji, gdje je Franjo zaređen za svećenika 24. lipnja 1537. Nakon što su više od godinu dana bezuspješno tražili prolaz u Svetu Zemlju, sedmorica su, zajedno sa svježim regrutima, otišli u Rim da se stave papi na raspolaganje. Kao rezultat njihova propovijedanja i brige za bolesne diljem središnje Italije, postali su vrlo traženi i nekoliko je katoličkih knezova tražilo njihove usluge. Jedan od njih bio je portugalski kralj Ivan III., koji je želio da marljivi svećenici evangeliziraju i služe kršćanima u njegovim novim azijskim dominijama. Kad je bolest spriječila da jedan od dvojice prvotno odabranih za zadatak ode, Ignacije je odredio Franju za svoju zamjenu. Franjo je sutradan, 15. ožujka 1540., napustio Rim za Indiju, putujući najprije u Lisabon. Te je jeseni papa Pavao III službeno priznao Ignacijeve sljedbenike kao vjerski red, Družbu Isusovu.

Franjo je stigao u Gou, središte portugalske aktivnosti na Istoku, 6. svibnja 1542.; njegov pratilac je ostao raditi u Lisabonu. Sljedeće tri godine proveo je uglavnom na jugoistočnoj obali Indije među jednostavnim, siromašnim lovcima na bisere, Paravama. Oko 20.000 njih prihvatilo je krštenje prije sedam godina, kako bi osigurali potporu Portugala protiv svojih neprijatelja; od tada su, međutim, bili zanemareni. Franjo je preveo mali katekizam na materinji tamilski uz pomoć prevoditelja i neumorno išao od sela do sela poučavajući i potvrđujući novoobraćenike u njihovoj vjeri. Njegova očita dobrota i snaga njegova uvjerenja ostavili su dubok dojam na njih.

Ubrzo nakon toga, primitivni Macuanci na jugozapadnoj obali zatražili su krštenje i, nakon kratkih uputa, Franjo ih je krstio deset tisuća u posljednjim mjesecima 1544. Organizirao je škole kako bi pomogao u održavanju njihove nove vjere .

U jesen 1545. nove prilike za kršćanstvo privukle su Franju na Malajski arhipelag. Proveo je nekoliko mjeseci evangelizirajući među mješovitim stanovništvom portugalskog trgovačkog središta u Malacci, zatim je otišao osnovati misije među Malajcima i divljim lovcima na glave na Spice Islands (Moluccas). Djelo Franje Ksaverskog pokrenulo je trajne promjene u istočnoj Indoneziji, gdje je 1546.-1547. djelovao u regiji Maluku među ljudima otoka Ambon, Ternate i Morotai (ili Moro), i postavio temelje za stalnu misiju. Godine 1548. vratio se u Indiju, gdje je od tada stiglo više isusovaca da mu se pridruže. U Goi je Koledž svete vjere, osnovan nekoliko godina ranije, predan isusovcima, a Franjo ga je počeo razvijati u središte za obrazovanje domaćih svećenika i kateheta za biskupiju Goa, koja se protezala od Rta dobre nade , na južnom vrhu Afrike, u Kinu.

Franjo se sada zainteresirao za Japan, koji su Europljani dosegli prije samo pet godina. U Malacci je upoznao Anjira, Japanca duboko zainteresiranog za kršćanstvo, i kroz njihove razgovore shvatio da su Japanci kulturni i sofisticirani, za razliku od ribara u Indijiili lovci na glave s Moluka. Dana 15. kolovoza 1549. portugalski brod s Franjom, novokrštenim Anjirom i nekoliko suputnika uplovio je u japansku luku Kagoshima. Xavierovo prvo pismo iz Japana, koje je pretiskano više od 30 puta prije kraja stoljeća, izražava njegovo oduševljenje Japancima, “najboljim ljudima koji su dosad otkriveni”. Xavier je otkrio da je njegov stil života pun siromaštva, koji je toliko inspirirao Paravase i Malajce, često odbijao Japance, te ga je napustio zbog stila proučenog razmetanja i dostojanstva.

Krajem 1551., nakon što nije primio poštu od svog dolaska u Japan, Franjo se odlučio privremeno vratiti u Indiju, ostavljajući svoje drugove da se brinu za oko 2000 kršćana u pet zajednica. U Indiji su ga odgodile njegove administrativne odgovornosti kao poglavara nove isusovačke provincije Indije. U međuvremenu je shvatio da je za preobraćenje Japana potrebno razumjeti Kinu; Japanci su u Kinezima tražili mudrost. Xavier je odlučio otputovati u Kinu i otputovao je na otok Sancian (sada Shang-ch’uan Tao, kraj kineske obale) kako bi pokušao osigurati ulazak u zemlju koja je tada bila zatvorena za strance.

21. studenoga, na otoku Shangchuan, Xavier se onesvijestio nakon mise. Umro je od groznice 3. prosinca 1552., u dobi od 46 godina, a da nije stigao do kopnene Kine.

Prvo je pokopan na plaži otoka Shangchuan. U veljači 1553. njegovo netaknuto tijelo je odneseno s otoka i privremeno je pokopano u crkvi svetog Pavla u Malacci 22. ožujka 1553. Otvoreni grob u crkvi sada označava mjesto Xavierova ukopa. Pereira se vratio iz Goe, uklonio leš nedugo nakon 15. travnja 1553. i premjestio ga u svoju kuću. 11. prosinca 1553. Xavierovo je tijelo otpremljeno u Gou. Tijelo se sada nalazi u bazilici Bom Jésus u Goi, gdje je 2. prosinca 1637. stavljeno u staklenu posudu u srebrnom kovčegu.

Desnu podlakticu, kojom je Ksaver blagoslivljao i krstio svoje obraćenike, odvojio je pr. Gen. Claudio Acquaviva 1614. i od tada je izložen u srebrnom relikvijaru u glavnoj isusovačkoj crkvi u Rimu, Il Gesù.

Franju je blaženim proglasio Pavao V. 25. listopada 1619., a svetim Grgur XV. 12. ožujka 1622., u isto vrijeme kad i Ignacije Loyola . Zaštitnik je Navarre u Španjolskoj; Nasugbu, Batangas, Filipini; Australija; Borneo; Kina; Istočna Indija; Goa, Indija; Japan; Novi Zeland, i misionara. Blagdan mu je 3. prosinca. Godine 1927. proglašen je zaštitnikom svih misija.

Mnogi Franju smatraju svecem koji je donio kršćansku vjeru u Aziju. U Rimokatoličkoj crkvi općenito je poznat kao “Sv. Franje Ksaverskog, zaštitnika Istoka”, i kršćani diljem svijeta još uvijek mu se mole i časte ga kao čistog predstavnika Isusa Krista i njegova evanđelja . Bezbrojne bolnice, škole i druge ustanove u Indiji nose njegovo ime.

Franjo je poznat po svom misionarskom radu, i kao organizator i kao pionir. Razvio je isusovačke misionarske metode koje su kasnije postale uspješan nacrt za njegov red. Njegovi napori ostavili su značajan dojam na misionarsku povijest Indije i, kao jedan od prvih isusovačkih misionara u Istočnoj Indiji; njegovo je djelo od temeljnog značaja za širenje kršćanstva u Kini i Japanu.

Istraživanja su pokazala da se uvijek brinuo o trajnom pastoralu zajednica koje je utemeljio i nije ih napustio nakon krštenja, kako su tvrdili neki kritičari. Mnogi njegovi vlastiti napori bili su usmjereni na poučavanje onih koje su drugi žurno krstili. Područja koja je evangelizirao u Indiji ostala su katolička do danas. Tijekom sedamnaestog stoljeća dugotrajni progon uništio je misije koje je osnovao na Molučkim otocima i u Japanu, ali tek nakon što su tisuće umrle kao mučenici. Nakon što je napustio Maluku, drugi su nastavili s njegovim radom i do 1560-ih bilo je deset tisuća katolika u tom području, uglavnom na Ambonu. Do 1590-ih bilo ih je između 50 000 i 60 000.

***

Sveti Franjo Ksaverski, tvoj neumorni hod za širenje evanđelja nadahnuo je generacije misionara. Neka se vaše naslijeđe velikodušnosti i snage nastavi u nama dok obraćamo druge kroz vlastito svjedočenje vrlina, rada i milosrđa za sve.

SVETAC DANA – SV. BIBIJANA

Sveta Bibijana bila je Rimljanka, rođena u četvrtom stoljeću, kći i sestra mučenika. Flavijan, njezin kršćanski otac, uhićen je za vrijeme vladavine Julijana Otpadnika, ožigosan kao rob i protjeran u Toskanu, gdje je nekoliko dana kasnije umro od zadobivenih rana. Njezinoj majci Dafrosi odrubili su glavu dva tjedna kasnije. Njihovim dvjema kćerima, Bibijani i Demetriji, nakon smrti roditelja oduzeto je sve što su imali na svijetu, a zatim zatvorene uz naredbu da im ne daju hrane. Rimski pretorijanac ponudio im je nagrade ako napuste svoju vjeru i zaprijetio okrutnom smrću ako se ne prilagode, ali oni su hrabro odgovorili da ih dobra i prednosti ovoga svijeta ne privlače i da će izdržati tisuće smrti nego izdaju svoju vjeru i svoga Spasitelja. Demetrija, nakon što je izgovorila ovu gorljivu obranu, pala je na zemlju i izdahnula kraj svoje sestre; upisana je u rimski martirologij 21. lipnja.

Časnik je naredio da se Bibiana stavi u pritvor ženi po imenu Rufina, kojoj je bilo naređeno da je iskvari ili zlostavlja. Ali mučenik je molitvu učinio svojim štitom i ostao nepobjediv. Bijesan na hrabrost i ustrajnost mlade djevice, progonitelj je naredio da je vežu za stup i bičuju bičevima na vrhu olovnim viscima dok ne izdahne. Svetac je radosno podnio ovu kaznu i umro od ruku krvnika. Pokopao ju je sveti svećenik na mjestu gdje je kasnije nad njezinim grobom podignuta kapelica, a potom i crkva. Godine 1628. papa Urban VIII. crkvu je sjajno obnovio i u nju stavio relikvije dviju sestara i svete Dafrose, njihove majke.

Nad Bibijaninim grobom izrasla je biljka kojom su liječili glavobolju i epilepsiju. Zbog toga je zazivaju kod epilepsije, glavobolje, mamurluka, ludila i mentalnih bolesti, a zaštitnica je i neudatih žena te žrtava mučenja.

***

Gospodine Bože, Ti si svetu Bibijanu obasuo nebeskim darovima. Pomozi nam da nasljedujemo njezine vrline tijekom našeg zemaljskog života i uživamo s njom vječnu sreću na nebu. Amen.