SVETAC DANA – SV. LUJZA DE MARILLAC

Godine 1647. Vinko Paulski pisao je o Lujzi de Marillac ovo: “Promatram je već 10 godina kao naravno mrtvu: videći je rekao bih kao da je izašla iz groba. Njezino je tijelo tako slabo, a lice blijedo. No, samo Bog zna kakvu posjeduje snagu duha. Bez čestih tjelesnih slabosti, od kojih trpi, i poštovanja, koje gaji prema poslušnosti, išla bi uvijek s jednog kraja na drugi da obiđe svoje kćeri, s njima radi, iako više nema života osim onoga koji prima od milosti.”

U svijetu svetaca ima toliko ljudskoga, pa i ljudskih slabosti i posljedica ljudskih grijeha. Tako je Lujza de Marillac, buduća suutemeljiteljica Kćeri milosrđa sv. Vinka Paulskoga ili milosrdnica, nezakonito dijete svoga oca Luja Marillaca, gospodara od Ferrieresa i parlamentarnog savjetnika. Otac joj je dao svoje plemićko prezime, a Bog ju je obdario izvanrednim umnim sposobnostima te neobičnom tjelesnom ljepotom. No, kako je bila nezakonita, u krugu obitelji morala je u sjenu. Prednost su imala zakonita djeca.

O Lujzinu djetinjstvu ne znamo gotovo ništa. Kad je postala veća, poslali su je u Poissy k sestrama dominikankama u kraljevski samostan sv. Ljudevita. Ondje je primila odgoj i izobrazbu, ali joj je nedostajalo toplo majčinsko srce i dah obiteljskog ognjišta. Bila je siroče, iako joj od materijalnih dobara nije ništa nedostajalo. Kasnije će je zadesiti i materijalna oskudica. I tako je Bog buduću majku sirota malo-pomalo, ali sigurno, spremao za njezinu buduću životnu zadaću. Kod jedne siromašne učiteljice naučila je kuhati, vesti i slikati, a sve će joj to kasnije vrlo dobro doći.

Kad je kao djevojka shvatila svoje nezakonito podrijetlo, zahvatio ju je osjećaj manje vrijednosti, od čega je mnogo trpjela. Kako ju je privlačio kontemplativan život, željela je što prije pobjeći iz svijeta, pa je čak učinila i zavjet da će postati redovnica. Zamolila je da je prime među kapucinke u ulici Saint-Honoré. No Honoré od Champignuya, kapucinski provincijal, smatrao je da njezino zdravlje ne odgovara tako strogom načinu života i rekao joj da Gospodin ima s njom druge planove.

Lujza se pomirila s mudrim provincijalovim savjetom pa je svoj život upravila prema braku. Iako nezakonita, nosila je ipak plemićko prezime de Marillac i stoga su šanse za udaju bile dobre. Roditelji: otac i pomajka udadoše je 5. veljače 1613. za Antuna Le Grasa, štitonošu i tajnika Marije Medici. Lujza je zavoljela svoga muža i već im se 19. listopada 1613. rodio sin kome nadjenuše ime Mihael. Uzljubila ga je srcem majke, no kasnije ju zahvatiše duševne muke što je stupila u brak. Godine 1622. nadošle su financijske poteškoće, a onda joj se razbolio muž i Lujisa je sva zbunjena mislila da je prokleta od Boga što nije stupila u samostan. Proživljavala je teške unutarnje muke, a jedinu je utjehu nalazila u pomaganju siromaha. Jedno je vrijeme pomišljala na rastavu braka, ali ju je od toga odvratio rođak. Duševne muke su postajale sve veće i dovele ju do toga da je počela sumnjati u Božju opstojnost i besmrtnost duše. Bila je to strašna duševna tama.

U toj nevolji pomogli su joj mnogo česti razgovori sa sv. Franjom Saleškim, koga je godine 1618. upoznala u Parizu, a predala se i mudrom duhovnom vodstvu svoga rođaka Ivana Camusa, belejskoga biskupa. On joj je dopustio da u slučaju muževe smrti smije položiti zavjet vječnog udovištva. U svemu tome Bog je bio na djelu. On ju je 4. lipnja 1623. na Duhove za vrijeme svete mise u crkvi s. Nicolas de Champs sam prosvijetlio. Lujza je to prosvjetljenje smatrala izvanrednom milošću koju je sigurno zadobila po zagovoru Franje Saleškoga, kreposnoga ženevskog biskupa, a koji je pred kratko vrijeme umro. O tome je kasnije pripovijedala ovo: “Bila sam upozorena da moram ostati sa svojim mužem, a da će jednom doći vrijeme kad ću smjeti položiti zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti skupa s osobama koje će isto učiniti. Vidjela sam se u nekom mjestu gdje bih trebala pomagati bližnje, ali nisam shvatila kako to može biti jer sam jedino promatrala sestre kako izlaze i ulaze.”

Viđenje je doista bilo neobično jer su sve tadašnje redovnice bile vezane uz strogu klauzuru, a ona ih je gledala kako idu u svijet. Odlučan čas za Lujzu de Marillac kucnuo je kad se susrela sa svećenikom Vinkom Paulskim. Bilo je to koncem godine 1624. Razgovarajući s njime zadobila je pouzdanje u samu sebe i pomalo je shvatila što Bog od nje očekuje. Taj je susret bio od velikog značenja i za ljudsko društvo jer je bio početak jednog izvanredno neobičnog socijalnog djela koje će se razmahati i pomoći nebrojenima. Calvet o njemu kaže: “Započela je revolucija ljubavi posredstvom ženâ, koje su samostanskom životu težnje za savršenošću pridodale izvanjsku djelatnost.” Antun Le Gras, Lujzin muž, umro je 21. prosinca 1625., a tri godine kasnije sin joj je Mihael stupio u sjemenište. Lujza je obnovila svoju posvetu Gospodinu položivši zavjet udovištva.

I sada je bila posve slobodna da se posveti najljepšem od svih djela, djelu kršćanske samaritanske ljubavi. Vinko Paulski, koji je na mnogim mjestima osnovao razne karitativne ustanove, povjerio je Lujzi da ih pohađa i nadgleda. I tako se ona, premda i sama slaba zdravlja, dala na put i djelo obilazeći “službenice siromaha”, poučavajući ih, tješeći, bodreći, organizirajući njihov rad. Na taj način postade duša svih karitativnih ustanova sv. Vinka Paulskoga. Godine 1633. Vinko joj je povjerio novo, još važnije djelo, a to su bile njegove duhovne kćeri milosrdnice, koje su od godine 1629. radile skupa s gospođama u gradskim karitativnim ustanovama. Lujza je u svoju kuću primila prve djevojke koje su došle da bi služile siromasima i postala im brižna i zauzeta učiteljica, odgojiteljica i pomoćnica. Iako je radila i s gospođama koje su radile u Caritasu, glavna su joj briga bile ipak Kćeri milosrđa ili milosrdnice, kojima je postala doživotna poglavarica.

Njih je skupa sa sv. Vinkom poučavala kako se valja brinuti za bolesnike, siromahe, starce, nahočad i svakoga onoga koji je bio potreban milosrdne samaritanske ljubavi. Lujza je postala najbolja Vinkova suradnica pa se mnoga velika djela toga karitativnoga genija bez nje ne dadu ni zamisliti. Dalekovidnim i modernim pogledom Vinko je želio da njegove milosrdnice ne budu smatrane redovnicama samo u jednom smislu, onom strogo samostanskom koji je tada bio općenit. On je bio za redovništvo, ali posve novog tipa. Lujza ga je u ostvarenju takvoga tipa redovništva posve shvatila i s njim mudro i ponizno surađivala. Sveti Vinko je svojim milosrdnicama o njihovu redovništvu ovako progovorio, i te su riječi njihov duhovni program: “Vi imate kao samostan jedino kuće bolesnika i onu kuću u kojoj prebiva poglavarica. Vaša je ćelija iznajmljena soba, kapelica župna crkva, kloštar gradske ulice, klauzura poslušnost. Vaša je rešetka strah Božji, a koprena čednost.”

Kakve proročke riječi i kakva revolucija u ženskom redovništvu! Doista, spasonosna revolucija, koja će otrti more suza, ublažiti toliko boli, unijeti u očajna i zapuštena srca toliko nade, u tamu toliko svjetla. Sveti Vinko Paulski i sv. Lujza de Marillac željeli su čak da se njihove redovnice nose kao dobre djevojke u pariškim predgrađima. Sama je Lujza nastavila i dalje nositi tamni veo kao što su to činile plemićke udovice njezinoga kraja. Na Blagovijest, na dan kad se slavi uspomena na utjelovljenje Božjega Sina i kad se Marija nazvala Božjom službenicom, Lujza je s četiri svoje družice položila vječne zavjete siromaštva, čistoće, poslušnosti i služenja siromasima.

No zajednica je kasnije polagala samo privatne zavjete i to na godinu dana. Lujza i Vinko pomalo su izrađivali pravila za novu ustanovu. Sestrama su držali brojne pouke i konferencije. Vinkove su kasnije tiskane, a Lujzine ostadoše neobjavljene i samo privatna i skrovita svojina sestara milosrdnica. Godine 1647. Vinko Paulski pisao je o Lujzi de Marillac ovo: “Promatram je već 10 godina kao naravno mrtvu: videći je rekao bih kao da je izašla iz groba. Njezino je tijelo tako slabo, a lice blijedo. No, samo Bog zna kakvu posjeduje snagu duha. Bez čestih tjelesnih slabosti, od kojih trpi, i poštovanja, koje gaji prema poslušnosti, išla bi uvijek s jednog kraja na drugi da obiđe svoje kćeri, s njima radi, iako više nema života osim onoga koji prima od milosti.”

Svetica je kraj sve svoje slabosti i boležljivosti upravo herojskom izdržljivošću ustrajala na fronti karitativne djelatnosti sve do godine 1660. Ljubljena i poštovana od sviju umrla je iste godine 15. ožujka i tako pretekla sv. Vinka, koji će umrijeti samo nekoliko mjeseci kasnije. Oni su umrli, ali njihovo djelo živi i danas, živi i blagotvorno djeluje po svim meridijanima i paralelama našega globusa. Posljednja preporuka sv. Lujze njezinim duhovnim kćerima bila je ova: “Imajte veliku brigu u službi bolesnika!” Benedikt XV. proglasio je 9. svibnja 1920. Lizu de Marillac blaženom, a papa Pio XI. 11. ožujka 1934. svetom. Dobri papa Ivan XXIII. proglasio ju je 10. veljače 1960. zaštitnicom socijalnih radnika. Njezine relikvije počivaju u kapeli kuće matice Kćeri milosrđa u Parizu. Lujzina se duhovnost temeljila na razmatranju kreposti utjelovljene Božje Riječi. To razmatranje ima svrhu da vrline Božjega Sina pretoči u život onoga koji o njima razmišlja. Svetica ih je nastojala u svom životu što više ostvarivati, a naročito vrlinu milosrđa i ljubavi. Ona je bila živo blaženstvo: “Blago milosrdnima jer će postići milosrđe!” (Mt 5,7).

Preuzeto s bitno.net

SVETAC DANA – SV. MATILDA

Današnja slavljenica je sveta Matilda (Mathilde) Saska, njemačka kraljica. Rodila se oko 895. u njemačkom gradu Engeru (tada Saska, danas pokrajina Nordrhein-Westfalen) kao kći grofa Dietricha Westfalskog i njegove supruge Reinhilde Danske. Roditelji su njezin odgoj povjerili redovničkoj zajednici u Herfordu, u kojoj je poglavarica bila njezina baka, također Matilda. Bila je lijepa, mudra, skromna i naobražena djevojka pa je njenu ruku zaprosio sin saskog vojvode Henrik Ptičar (Heinrich der Finkler). Vjenčali su se 909. u Wallhausenu, a u braku je rodila tri sina i dvije kćeri. Postala jd najprije saska vojvotkinja (od 912), a potom i njemačka kraljica (od 919. do 936). Dok je kralj ratovao, ona je upravljala zemljom, a bila je izuzetno darežljiva i blaga vladarica pa ju je narod smatrao svojom majkom. Zajedno s mužem sagradila je brojne crkve i osnovala benediktinske samostane.

Kad joj je 936. umro muž, kojeg je jako voljela, utjehu je pronašla u vjeri. Prijestolje je naslijedio Matildin najstariji sin, Otto I. Veliki, koji je kasnije postao i rimski, njemački car. Matilda je bila njegova pouzdana savjetnica, na glasu kao plemenita majka siromaha, zatvorenika i hodočasnika. Nakon smrti drugog sina, bavarskog vojvode Heinricha, 955, odrekla se kraljevskog sjaja i živjela povučenim udovičkim životom. Preminula je na današnji dan, 14. ožujka 968, u njemačkom gradu Quedlinburgu (pokrajina Sachsen-Anhalt), u opatiji koju je osnovala. Nijemci je od davnina štuju kao svoju prvu svetu kraljicu.

Zaštitnica je kraljica, udovica, djece u smrtnoj opasnosti, djece koja su razočarala roditelje, lažno optuženih osoba, mnogočlanih obitelji i ponovno oženjenih bračnih drugova te brojnih naselja i župa, posebno u Saskoj i Bavarskoj.

Preuzeto s zupajastrebarsko.hr

SVETAC DANA – SV. EUFRAZIJA IZ CARIGRADA

Današnja zaštitnica je sveta Eufrazija (Eupraxia) iz Carigrada, egipatska redovnica i čudotvorka. Rodila se 380. u Carigradu kao senatorska kći jedinica, rodbinski povezana s carem Teodozijem. U djetinjstvu je ostala bez oca Antigona, čovjeka plemenita srca i prijatelja siromaha. Car je ruku petogodišnje djevojčice obećao sinu jednog senatora. Njezina majka, također Eufrazija, otišla je s kćerkom u Egipat, gdje je posjedovala velika imanja, a htjela je posjetiti i tamošnje samostane, crkve i relikvije svetih mučenika. U jednom od ženskih samostana u Donjoj Tebaidi, sedmogodišnja Eufrazija dobila je u ruke Kristovu sliku, pobožno je poljubila i od toga trenutka posvetila život Kristu Gospodinu. Odlučila je uz majčin blagoslov ostati u samostanu i postati redovnica. Redovnice su je prihvatile u svoju zajednicu, a ona je osvojila njihova srca svojom jednostavnošću, pokorom i molitvama. Njezina majka ubrzo je umrla i ostavila kćeri veliko bogatstvo.

Eufrazija je i dalje ostala u samostanu, a mladom carigradskom senatoru kojem ju je car namijenio za ženu, poručila je da ona pripada Kristu i želi mu ostati vjerna. Svoje bogatstvo podijelila je crkvama i siromasima, a jedan dio namijenila oslobađanju robova i podmirenju dugova nevoljnih dužnika. Zbog te velikodušnosti Svevišnji joj je udijelio dar čudesa, liječenja gluhih i nijemih osoba te ozdravljivanja opsjednutih duša. Iznurena strogim postom i pokorom, ustrajnim molitvama i napornim tjelesnim radom, omiljena kod sestara i mnogih vjernika, preminula je s 30 godina u Tebaidi (gornji Egipat), na današnji dan, 13. ožujka 410.

Rukopis životopisa svete Eufrazije čuva se u Nacionalnoj knjižnici u Firenci, a stručnjaci ga smatraju biserom stare hagiografije i bizantske književnosti s kraja V. i početka VI. stoljeća. Zaštitnica je mnogih župa i crkava širom svijeta.

Preuzeto s zupajastrebarsko.hr

SVETAC DANA – SV. LUIGI ORIONE

Preminuo je 12. ožujka 1940. godine, okružen svojim svećenicima i suradnicima u kući Sanremo, rekavši prije toga: “Ne bih želio umrijeti među palminim granama, već među siromasima kao Isus Krist”

Sveti Luigi Orione Giovanni rođen jn 23. lipnja 1872. godine u siromašnoj obitelji u Pontecuroneu, mjestu koje se nalazi u talijanskoj provinciji Alessandriji. Od 1886. do 1889. godine bio je student na oratoriju Valdocco u Torinu. U oratoriju ga je primijetio don Ivan Bosco, koji ga je smatrao jednim od svojih najboljih i omiljenih učenika. Sveti Luigi je s trinaest godina počeo osjećati zdravstvene poteškoće, ali, kada je tri godine kasnije nazočio smrti Don Bosca bio je čudesno izliječen. Sa samo 20 godina ustanovio je oratorij za siromašnu djecu, a već sljedeće godine, pokrenuo je strukovnu školu za siromašne.

Za svećenika je zaređen 1895. godine, a četiri godine poslije otvorio je nove kuće u Mornicu Losani u Paviji, Notu na Siciliji, Sanremu i Rimu, gdje je okupio klerike i svećenike koje je nazvao Radnicima malih radova Božanske Providnosti. Skupina je imprimatur od biskupa dobila 1903. godine, kada se nazivaju Sinovima Božje Providnosti. Sveti Luigi je nakon strašnog potresa na Siciliji tri godine svoga života posvetio pomažući na tom području, posebno skrbeći o siročadi. Nekoliko godina poslije otišao je u Marsicu, mjesto koje je također bilo pogođeno potresom, te je ondje proveo vrijeme pomažući potrebitima. Godine 1915. osnovao je Družbu Malih misionarki sestara milosrdnica.

Krajem Prvog svjetskog rata počeo je širiti svoj rad. Osnivao je škole, kolonije ljubavi i potpore s posebnim naglaskom za pomaganje siročadi i siromaha. Tijekom sljedeća dva desetljeća, temelje ovakvih družbi je širio Italijom, ali i Amerikom. U zimu 1940. Don Orione je bio pogođen nizom teških srčanih i plućnih bolesti. Preminuo je 12. ožujka 1940. godine, okružen svojim svećenicima i suradnicima u kući Sanremo, rekavši prije toga: “Ne bih želio umrijeti među palminim granama, već među siromasima kao Isus Krist.” Zadnji uzdah njegovih usana bijaše: “Isuse, Isuse, ja odlazim!” Papa Ivan Pavao II. ga je 1980. godine proglasio blaženim, a svetim 2004. godine. Njegovo tijelo je  svake godine 26. listopada, na dan kada je proglašen svetim, izloženo u svetištu Naše Gospe od Brze Pomoći u Tortoni.

Izvor: Sveci.net