Grgur Veliki postao je papom 590. g. On je odmah počeo razmišljati o misijama među Anglima, na području Velike Britanije. Tu je tešku i zahtjevnu zadaću povjerio Augustinu i četrdesetorici drugih monaha
Augustin Canterburyjski je bio vrlo blizak sv. Grguru Velikom, s njime je stanovao u istome samostanu. Sama činjenica da je bio uz tako vrsnoga redovnika, jednoga od četvorice zapadnih velikih Otaca, puno govori.
Grgur Veliki postao je papom 590. g. On je odmah počeo razmišljati o misijama među Anglima, na području Velike Britanije. Tu je tešku i zahtjevnu zadaću povjerio Augustinu i četrdesetorici drugih monaha. Augustin se uplašio već na putovanju pa se vratio natrag, u Galiji je čuo sve najgore o njima. Papa Grgur ga ohrabruje da ponovno pođe u misije. U pratnji vojnika i tumača iskrcava se 597. g. na britanski otok Thanet, blizu ušća rijeke Temze. O svom je dolasku obavijestio čelnika saveza britanskih kraljevstava kralja Etelberta. Njegova žena već je bila kršćanka Berta, franačka kraljevna, Berta je pozitivno utjecala na svoga muža poganina.
Augustinu su ustupili crkvu sv. Martina. Njome se služila njegova supruga Berta. Ipak se kralj Etelbert htio osobno uvjeriti u dobronamjernost kršćanskih misionara. Kada se uvjerio, dao se pripraviti na krštenje i krstio se 1. lipnja 597. g. Postao je zaštitnikom i promicateljem kršćanstva na području svojeg kraljevstva. Etelbert je čak i svoju palaču ustupio Augustinu. Jednu crkvu, podignutu još prije seobe naroda, obnovio je te je ona privremeno postala prvostolnica. Uz nju je izgradio i samostan sv. Petra i Pavla, a danas nosi ime sv. Augustina.
Misije su napredovale, a Augustin odlazi u galski Arles. Tu ga je Papin namjesnik posvetio za biskupa. Poslije ređenja vraća se u Englesku gdje je o Božiću krstio više od 10.000 Saksonaca. Po nalogu Pape utemeljio je metropolitanska sjedišta u Canterburyju i Yorku. Augustin je posvetio i svoga nasljednika, a onda umro 604. ili 605. g. Pokopan je uz kentskoga kralja u crkvi sv. Petra i Pavla. Sveti Beda Časni piše da je Augustin Canterburyjski zaslužio naslov apostola Engleske. Štuju ga i anglikanci.
Krista ljubite iako ga ne vid jeste; vjerujete i klikćete od radosti neizrecive.
Čitanje Prve poslanice svetoga Petra apostola
Blagoslovljen Bog
i Otac Gospodina našega Isusa Krista
koji nas po velikom milosrđu svojemu
uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih
nanovo rodi za životnu nadu,
za baštinu neraspadljivu, neokaljanu i neuvelu,
pohranjenu na nebesima za vas,
vas koje snaga Božja
po vjeri čuva
za spasenje,
spremno da se objavi
u posljednje vrijeme.
Zbog toga se radujete, makar se sada možda trebalo malo i žalostiti zbog različitih kušnja: da prokušanost vaše vjere — dragocjenija od propadljivog zlata, koje se ipak u vatri kuša — stekne hvalu, slavu i čast o Objavljenju Isusa Krista. Njega vi ljubite iako ga ne vidjeste; u njega, iako ga još ne gledate, vjerujete te klikćete od radosti neizrecive i proslavljene što postigoste svrhu svoje vjere: spasenje duša.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 111, 1-2.5-6.9.10c
Pripjev:
Dovijeka se sjeća svoga Saveza.
Hvalit ću Gospodina svim srcem svojim u zboru pravednika, u zajednici njihovoj. Silna su djela Gospodnja, nek razmišljaju o njima svi koji ih ljube. Hranu dade štovateljima svojim, dovijeka se sjeća svoga Saveza. Silna djela svoja objavi svom narodu, u posjed im dade zemlju pogana. On posla spasenje svom narodu, Savez svoj postavi zauvijek: sveto je i strašno ime njegovo, slava njegova ostaje dovijeka!
Evanđelje:
Mk 10, 17-27
Što imaš, prodaj i idi za mnom!
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Dok je Isus izlazio na put, dotrči netko, klekne preda nj pa ga upita: »Učitelju, dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni? Isus mu reče: »Što me zoveš dobrim? Nitko nije dobar doli Bog jedini! Zapovijedi znadeš:
Ne ubij!
Ne čini preljuba!
Ne ukradi!
Ne svjedoči lažno!
Ne otmi!
Poštuj oca svoga i majku!«
On mu odgovori: »Učitelju, sve sam to čuvao od svoje mladosti.« Isus ga nato pogleda, zavoli ga i rekne mu: »Jedno ti nedostaje: idi i što imaš, prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom.« On se na tu riječ smrkne i ode žalostan jer imaše velik imetak.
Isus zaokruži pogledom pa će svojim učenicima: »Kako li će teško imućnici u kraljevstvo Božje!« Učenici ostadoše zapanjeni tim njegovim riječima. Zato im Isus ponovi: »Djeco, kako je teško u kraljevstvo Božje! Lakše je devi kroz ušice iglene nego bogatašu u kraljevstvo Božje.«
Oni se još većma snebivahu te će jedan drugome: »Pa tko se onda može spasiti?« Isus upre u njih pogled i reče: »Ljudima je nemoguće, ali ne Bogu! Ta Bogu je sve moguće!«
Prijatelji su ga zbog vesele naravi i dobrodušnosti zvali “Dobri”. Bio je duhovit, pun razumijevanja za sve. Zbog toga je postao uzor napuštenoj djeci koju je okupljao u “Oratoriju Božanske ljubavi”, gdje ih je držao podalje od lošega društva i odgajao za časne ljude i uvjerene kršćane.
Prijatelji su ga zbog vesele naravi i dobrodušnosti zvali “Dobri”. Bio je duhovit, pun razumijevanja za sve. Zbog toga je postao uzor napuštenoj djeci koju je okupljao u “Oratoriju Božanske ljubavi”, gdje ih je držao podalje od lošega društva i odgajao za časne ljude i uvjerene kršćane. Za tu djecu i za zdravlje njihovih duša i tijela Filip nije prezao prositi po ulicama ili vratima raskošnih palača. Jednoga mu je dana tako jedan gospodin, razbješnjen njegovim zahtjevima i želeći ga se riješiti – opalio pljusku. Filip se time nimalo nije dao smesti: “Ovo je bilo za mene – rekao je smiješeći se – i na tome Vam hvala. A sada mi dajte nešto za moju djecu.”
Sveti Filip Neri rođen je u Firenci 1515. Otac mu je bio bilježnik, a majka mu je rano umrla. Unatoč tome gubitku, imao je sretno djetinjstvo, zahvaljujući, između ostalog, svojoj radosnoj i blagoj naravi. Proučavao je glazbu i pjesništvo, a volio je i uživao u Božjoj prirodnoj ljepoti. S 18 godina su ga poslali u Cassino k jednome ujaku trgovcu, kako bi od njega naučio zanat. Kroz prozor njegove trgovine Filip je promatrao brda Cassina, kojima dominira veličanstvena opatija, pa ubrzo više nije niti primjećivao ništa drugo.
Međutim, nije bio stvoren za monaški život. Nekoliko je mjeseci posjećivao benediktince u opatiji, da bi se potom odlučio preseliti u Rim gdje je počeo studirati na Sapienzi. No, ni u studiju nije pronašao ono što je tražio pa je s 24 godine skupio sve knjige što ih je posjedovao (zadržavši samo Bibliju i djelo ‘Summa theologica’ sv. Tome Akvinskoga), prodao ih, a utržak podijelio siromasima.
Nakon toga je postao putujući propovjednik i neumorni posjetitelj najsiromašnijih četvrti grada, najzapuštenijih bolnica, najmračnijih zatvora – posvuda pronoseći svjedočanstvo tople kršćanske ljubavi.
Godine 1551. zaređen je za svećenika. Odmah nakon toga uspostavio je svoj prvi Oratorij, temelj organizacije koja će 1575. biti u potpunosti odobrena pod naslovom “Kongregacije oratorija”, kako bi se, po mogućnosti u njegovu stilu “obrazovanja kroz razonodu”, nastavilo njegovo djelo pomaganja napuštenoj djeci.
Iako je u mladosti odbacio svoje knjige (a tu je gestu ponovio pred smrt, spalivši sve sto je sam napisao), to ne znači kako sv. Filipa Nerija trebamo doživljavati kao neznalicu. Naprotiv! Imao je posve zadovoljavajuće obrazovanje, te je bio savjetnikom skromnih ljudi, ali i tako istaknutih osoba kao sto su bili: papa Pio IV., papa Klement VIII. i sv. Karlo Boromejski. Filip je posjedovao veliko nutarnje bogatstvo, bio je krajnje čovječan u odnosima s drugima i upravo franjevački otvoren radosti življenja, spokoju, u prihvaćanju sebe i vlastitih granica.
“Povuci se, Gospodine, povuci se. Zadrži val Svoje milosti” – govorio bi kada bi mu srce bilo ispunjeno radošću i zahvalnošću. Istovremeno je Gospodina molio neka mu drži ruku na glavi jer će “u protivnome Filip, bez Tvoje pomoći, činiti po svome”.
Za vrijeme svete mise ponekad bi ga znala obuzeti ekstaza, ali je on, kako bi spriječio da se ti “ushiti” prometnu u jalove spektakle, uz misal spremnu za korištenje držao i knjigu dosjetki župnika Arlotta. Na kraju svete mise, otpuštajući vjernike, običavao je reći: “Završilo je vrijeme vaše molitve, ali i dalje traje vrijeme za činiti dobro.”
Znao je odlično u krilatice pretakati nauk i duhovnu mudrost kršćanstva, pa su brojne njegove izreke, prenesene usmenom predajom, postale vjerskom baštinom mnogih naraštaja, što svjedoči o velikom i odlučujućem utjecaju koji je izvršio na vjerski i društveni život svoga, a i ne samo svoga vremena.
Umro je s 80 godina, nakon što je ujutro 25. svibnja 1595. slavio svetu misu kličući i pjevajući od radosti. Nitko osim njega nije slutio da će brzo umrijeti. Već sljedeće noći liječnici su, pregledavajući njegovo tijelo, pronašli srčani mišić veći no uobičajeno, dok su se dva rebra bila povukla kako bi dala prostora otkucajima toga srca prepuna ljubavi za Boga i bližnjega. Nebeski je zaštitnik mladih.
Molitva sv. Filipu Neriju
O predragi moj sveti zaštitniče Filipe, stavljam se pod tvoje okrilje iz ljubavi prema Isusu.
Zbog Njegove ljubavi, koja je i tebe izabrala, molim tvoj zagovor kako bi me On u pravo vrijeme poveo u raj. Žarko te molim usavrši me u istinskoj pobožnosti, poput one koju si i ti imao, prema Duhu Svetom, Trećoj Osobi Presvetog Trojstva. Onako kao što je On na Pedesetnicu čudesno ispunio tvoje srce svojom milošću pomozi i meni zadobiti sve potrebno za vječni spas. Pribavi mi Njegovih sedam velikih darova, kako bi i moje srce gorjelo za vjeru i svetost.
Izmoli za mene:
– dar mudrosti, kako bih mogao više voljeti nebo od zemlje i znao razlikovati istinu od laži; – dar razuma, kako bi se u moj duh utisnula otajstva Božje Riječi; – dar savjeta, kako bih mogao izabrati pravi put u dvojbama; – dar jakosti, kako bih se hrabro i ustrajno znao boriti s dušmanima; – dar znanja, kako bih mogao djelovati s čistom nakanom na veću slavu Božju; – dar pobožnosti, kako bih mogao postati pobožnim i savjesnim; – dar svetog straha Božjeg kako bih u svim mojim duhovnim blagoslovima zadržao poštovanje, samozataju i trijeznost.
Preblagi Oče, uzore čistoće i mučeniče ljubavi, moli za me.
Svetkovina Presvetog trojstva: Bog samoočitovanja i sebedarja
Bog se nije samo očitovao na intelektualnoj razini, već se je i darivao na sasvim životnoj razini ljudima. Ali valja znati da i njegovo očitovanje i njegovo sebedarje pretpostavlja unutarbožansku dinamiku, to jest odnos u koji su uključena Trojica. Jer Bog ne bi mogao biti prema vani, to jest za nas, ono što on nije u samome sebi.
Slavimo danas svetkovinu Presvetoga Trojstva, časteći otajstvo živoga Boga koji nam je u punini otkrio svoje lice objavljujući se kao Otac, Sin i Duh Sveti, tri osobe jednakoga božanstva. No ovo otajstvo je ljudima izmicalo, i nikada ne bismo ni došli do spoznaje da je Bog trojstven, da nam se sam nije kao takav očitovao. Bog se, međutim, nije samo očitovao na intelektualnoj razini, već se je i darivao na sasvim životnoj razini ljudima. Ali valja znati da i njegovo očitovanje i njegovo sebedarje pretpostavlja unutarbožansku dinamiku, to jest odnos u koji su uključena Trojica. Jer Bog ne bi mogao biti prema vani, to jest za nas, ono što on nije u samome sebi. Upravo ova činjenica nam omogućuje uočiti koliko je životno važno otkriti Božju trojstvenost i pokušati je usvojiti u život, jer o njoj ovisi istinska kvaliteta našega života. Doista, prihvatiti da je Bog Trojstvo nije pitanje vjerskog natezanja ili intelektualnog dokazivanja, već je pitanje života i životnog dara.
Trojstveno očitovanje
U današnjem evanđeoskom odlomku slušamo Isusove riječi o tome kako im najavljuje poslati Duha istine koji će ih upućivati u svu istinu. U biti, Isus svjedoči pedagogiju Božje objave tijekom cijele povijesti ljudskoga roda. Znajući da ljudi ne mogu sve odjednom spoznati, ili kako Isus reče, ne mogu sada nositi, Bog je poštivao ljudske (ne)moći i prilagođavao se njima objavljujući otajstvo svoga života postupno. Bog je bio onaj koji govori, koji izgovara istinu o sebi i o čovjeku, ali čovjek nije bio spreman nositi cijelo breme spoznaje i njegove istine. Nakon grijeha, potom, nije bio kadar s njome se suočiti, pa je zato Bog morao, osim što se prilagodio ljudskoj spoznaji pedagogijom postupnog objavljivanja, morao prilagoditi njegovoj slabosti logikom neizmjernoga milosrđa. Unatoč grijehu odbacivanja Boga i otvorenoga neposluha kojim slabi svoje sposobnosti spoznaje Boga, Bog ipak ne napušta čovjeka, već se u svim milosrđu dodatno ponižava sa željom da ga vrati u puno zajedništvo za koje je bio stvoren.
A Bog koji je ne samo vječno očitovanje, već je on i trojstveno međuosobno očitovanje između Oca i Sina i Duha Svetoga, nije mogao ne biti niti prema čovjeku to što jest, bez obzira na ljudski grijeh. I kada čovjek griješi, Bog ne može sebe zanijekati, već nastavlja biti ono što jest: vječno trojstveno darivanje i primanje dare. To čitamo i iz onog što Isus govori u ekonomiji spasenja, jer ona je odraz trojstvenoga života: “Sve što ima Otac moje je.” Doista, to je mogao reći, jer je Otac odvijeke sebe potpuno dao Sinu, jednako kao što će Sin sve predati Duhu Svetome da od njegova uzima i daje apostolima i Crkvi. Otac, dakle, sve daje, a Sin sve prima i daje dalje Duhu Svetome, koji uzima u ljubavi i uzvraća i Sinu i Ocu zatvarajući božanski krug darivanja. Tako je Isus ovim riječima posvjedočio ne samo odnos između Oca i utjelovljenoga Sina, već njihov vječni unutarbožanski odnos. A jer je Bog u sebi vječno darivanje, on ne može drukčiji biti niti kad se objavljuje čovjeku, niti kad mu se daruje u vremenu. Bog je jednostavno darivanje i ne može biti manje od toga niti kada čovjek u nezahvalnosti odbije njegovo sebedarje, jer ne može zanijekati bit svoga života, a to je da je on trojstveno darivanje između Oca, Sina i Duha Svetoga.
Bog utisnut u ljudski život
Ali što u Bogu postoji unutarbožansko darivanje, Bog je otajstvo koje je odlučilo proširiti svoje božansko obilje i na svijet, kojemu je Božja sebedarna ljubav jedini pravi uzrok. Samo ona može protumačiti zašto je stvoren svijet i zašto je stvoren čovjek, ali nadasve, samo ljubav može objasniti zašto je Bog otkupio i spasio čovjeka. Kad je stvarao čovjeka, Bog ga je obdario trojstvenom strukturom, jer ga je zadao s tri velike kreposti: vjerom, nadom i ljubavlju. Čovjek je trebao živjeti vjerujući svome Stvoritelju, u nadi biti protegnuti budućem ostvarenju sukladno slici Sina Božjega, te u ljubavi doživjeti puninu dara po izljevu Duha Svetoga. I premda ih čovjek nije koristio kao milosni dar i snagu života, Bog mu ih nije oduzeo, već ih je smrću svoga Sina u njemu obnovio. Zato će sveti Pavao reći Rimljanima da smo ‘opravdani vjerom i u miru smo s Bogom po Gospodinu Isusu’, jer nas je on darom vjere opravdao, to jest omogućio nam ponovno komunikaciju s Bogom Ocem. Po njemu imamo pristup u milost vječnoga života i slave Božje koju imamo u nadi. A upravo je Isus nada naša. On nas je osposobio za baštinu vječnu i neumrlu, koju sada po njemu primamo u nadi, dok ćemo je jednom primiti u punini u vječnosti. I naposljetku, sveti Pavao svjedoči da je ljubav Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan.
Apostol dakle uočava da tri velike teologalne kreposti kojima smo obilježeni imaju svoj trojstveni iskon. Čovjek je biće vjere, nade i ljubavi kojima je zadan kao trojstvenim darom. Otvarajući se u vjeri svome Stvoritelju, otvara se komunikaciji Boga koji je Trojstvo, te živi u nadi budućeg ostvarenja u vječnosti ispunjen već sada ljubavlju Duha Svetoga. Obilježeni smo, dakle, vjerom, nadom i ljubavlju kao trojstvenim znamenom po kojem otkrivamo koliko i sami vjerodostojno živimo. Tri teologalne kreposti su vrlo jasni trag Trojstva u našoj duši, po kojima je Presveto Trojstvo utisnuto u naš život. Naš Stvoritelj nas je stvorio da budemo bića vjere i povjerenja prema njemu, te da vlastito ostvarenje tražimo u nadi Sina njegova kojem se trebamo suobličiti, svjesni da je ljubav naš smisao o naše ispunjenje. Zato ova Isusova konačna objava Trojstva nije nevažna u našem ljudskom, jer koliko živimo slijedeći Božje tragove u duši, toliko se ostvarujemo i idemo prema punini života. Ove činjenice o kojima svjedoči naš Gospodin u Evanđelju, a i sveti Pavao u svojim poslanicama, u nama trebaju razbuditi dodatni ponos i potaknuti nas na gorljivi vjernički život koji je toliko ispravan i ispunjen milošću smisla i ostvarenja koliko smo u vjeri, nadi i ljubavi usmjereni Ocu i Sinu i Duhu Svetomu, Bogu trojstvenog samoočitovanja i sebedarja, kojemu neka je svaka čast i slava u sve vijeke vjekova. Amen.
NAPOMENA: ▪ Izostavljaja se slavlje sv. Filipa Nerija, prezbitera.
Prvo čitanje:
Pnz 4, 32-34.39-40
Gospodin je Bog na nebu i ovdje na zemlji – drugoga nema.
Čitanje Knjige Ponovljenog zakona
Mojsije reče narodu:
»Ispitaj samo prijašnja vremena što su protekla prije tebe, sve otkad je Bog stvorio čovjeka na zemlji: je li ikad, s jednoga kraja nebesa do drugoga, bilo ovako veličanstvena događaja? Je li se što takvo čulo? Je li ikad koji narod čuo glas Boga gdje govori isred ognja kao što si ti čuo i na životu ostao? Ili, pòkuša li koji bog da ode i uzme sebi jedan narod isred drugog naroda kušnjama, znakovima, čudesima i ratom, jakom rukom i ispruženom mišicom, uza silne strahote, kao što je sve to, na vaše oči, učinio za vas Gospodin, Bog vaš, u Egiptu?
Danas, dakle, spoznaj i zasadi u srce svoje: Gospodin je Bog gore na nebu i ovdje na zemlji – drugoga nema. Drži njegove zakone i njegove zapovijedi koje ti dajem danas da dobro bude tebi i tvojoj djeci poslije tebe; da dugo poživiš na zemlji koju ti Gospodin, Bog tvoj, daje zauvijek.«
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 33, 4-6.9.18-20.22
Pripjev:
Blago narodu koji Gospodin odabra sebi za baštinu.
Pràva je riječ Gospodnja i vjernost su sva djela njegova. On ljubi pravdu i pravo: puna je zemlja dobrote Gospodnje.
Gospodnjom su riječju nebesa sazdana i dahom usta njegovih sva vojska njihova. On reče – i sve postade, naredi – i sve se stvori.
Evo, oko je Gospodnje nad onima koji ga se boje, nad onima koji se uzdaju u milost njegovu: da im od smrti život spasi, da ih hrani u danima gladi.
Naša se duša Gospodinu nada, on je pomoć i zaštita naša. Neka dobrota tvoja, Gospodine, bude nad nama, kao što se u tebe uzdamo!
Drugo čitanje:
Rim 8, 14-17
Primiste Duha posinstva u kojem kličemo: Abba! Oče!
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima
Braćo: Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji. Ta ne primiste duh robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: »Abba! Oče!« Sam Duh susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja; ako pak djeca, onda i baštinici, baštinici Božji, a subaštinici Kristovi, kada doista s njime zajedno trpimo, da se zajedno s njime i proslavimo.
Riječ Gospodnja.
Evanđelje:
Mt 28, 16-20
Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme:
Jedanaestorica pođoše u Galileju na goru kamo im je naredio Isus. Kad ga ugledaše, padoše ničice preda nj. A neki posumnjaše. Isus im pristupi i prozbori:
»Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!
I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.«
Gospina poruka preko Marije Pavlović – Lunetti, 25. 5. 2024.:
“Draga djeco! U ovom milosnom vremenu pozivam vas na molitvu srcem. Dječice, stvarajte molitvene grupe gdje ćete se poticati na dobro i rasti u radosti. Dječice, još ste daleko. Zato se iznova obraćajte i izaberite put svetosti i nade da bi vam Bog dao mira u obilju. Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu.”
Sveti Pio iz Pietrelcine, kapucinski svećenik, rodio se na današnji dan 25. svibnja 1887. godine u Pietrelcini, u pokrajini Campania u Italiji. Već je sljedećeg dana kršten i nadjenuli su mu ime Franjo (Francesco).
Djetinjstvo i mladenačku dob proživio je u kući, crkvi, na poljima i u školi. U 12. godini primio je sakrament Potvrde i Prvu pričest. Sa 16 godina, 6. siječnja 1903., ulazi u novicijat Manje braće kapucina u Marcane.
Obukao je redovničko odijelo i krsno ime Francesco zamijenio je novim redovničkim imenom: fra Pio. Položio je privremene redovničke zavjete, a potom, 27. siječnja 1907. god., i doživotne zavjete. Za svećenika je zaređen 10. kolovoza 1910. god. u katedrali u Beneventu. Zatim je, zbog zdravstvenih razloga, ostao kod svojih u Pietrelcini do 1916. godine. U rujnu iste godine poslan je u samostan u San Giovanni Rotondo i tu je i ostao, uz kraće prekide, sve do smrti pružajući ljudima primjer uzornog redovnika.
Dana 5. kolovoza 1918. na sebe prima znakove Muke Gospodinove. Ljudi oko njega postali su svjedoci ovih čudesnih znakova i mnogih drugih karizmatskih darova koje je padre Pio primio od Boga. Fra Pio je živio puninu svoga zvanja doprinoseći svojim služenjem spasenju čovjeka kroz posebno poslanje koje je obilježilo čitav njegov život.
Davao je cijelog sebe drugima i vodio duše Bogu, ispovijedao je i služio svetu Misu koja je za njega predstavljala vrhunac i puninu duhovnosti. Zalagao se oko ublaživanja patnji mnogih obitelji, posebno bolesnih i siromašnih. U tu je svrhu utemeljio ‘Casa Sollievo della Sofferenza’, tj. izgradio ‘Kuću za ublaživanje patnji’. Svečano je bila otvorena 5. svibnja 1956. godine. Bila je to tada najsuvremenija uređena bolnica u Italiji, sa svim odjelima.
Počeo je organizirati ‘Molitvene skupine’ već 1940. godine, ali skupine su procvale između 1947. i 1950. s crkvenim odobrenjem i podrškom pape Pija XII.
Fra Pio je svoje ‘Molitvene skupine’ prozvao ‘rasadištem vjere i ognjištem ljubavi’. Kasnije će ih papa Pavao VI. nazvati ‘velikom rijekom ljudi koji mole’. U tim je molitvenim skupinama ishodište i svim kasnije osnovanim molitvenim skupinama pod različitim nazivima diljem cijeloga svijeta.
Od svoje mladosti fra Pio nije bio potpuno zdrav, posebno ne u posljednjim godinama života. Preminuo je 23. rujna 1968. u dobi od 81 godine. Njegov život bio je obilježen patnjom jer ga je Bog htio pridružiti bolima i patnjama ljudi i Isusa Krista za spasenje svijeta. To se nije očitovalo samo po stigmama, tj. po Isusovim ranama, nego i u cjelokupnom njegovu životu.
Papa Pavao VI. u svom nagovoru višim redovničkim poglavarima kapucinskog Reda istaknuo je veliku popularnost o. Pija rekavši:
‘Gledajte koliku je popularnost stekao, koliko je mnoštvo ljudi okupio oko sebe! Zašto? Zar zato što je bio veliki mislilac? Ili možda zato što je bio veliki učenjak? Ili možda zbog toga što je imao velika sredstva na raspolaganju? Ne! Nego zato što je ponizno služio svete mise, što je ispovijedao od jutra do večeri i zato, što je, kažem to odgovorno, bio predstavnik otiska rana našega Gospodina. Bio je čovjek molitve i patnje.’ (Papa Pavao VI.)
Već za vrijeme zemaljskoga života uživao je veliku popularnost svetosti zbog svojih krjeposti i svoga duha molitve, zbog žrtava i jer se potpuno posvetio za dobro svih duša. Nakon njegove smrti sve se više širio glas o njegovoj svetosti i o čudesima koja su se događala po njegovu zagovoru.
Nije prošlo mnogo vremena i kapucinski Red pokrenuo je proces za njegovo proglašenje blaženim i svetim.
Padre Pio proglašen je blaženim 2. svibnja 1999., na Trgu sv. Petra u Rimu. Obred proglašenja blaženim predvodio je papa Ivan Pavao II., ali ni dva najveća trga u Rimu, Trg svetog Petra i svetog Ivana Lateranskog, nisu mogli primiti sve hodočasnike koji su za tu prigodu došli u Rim. Crkva se padre Pija spominje 23. rujna, a tijelo mu je ostalo neraspadnuto do danas.
U ovom tjednu su ljetne kvatre – evo što označavaju
Što su to kvatre?
U godišnji ciklus liturgije utkana su četiri tjedna posta i molitve, svaki u jednom godišnjem dobu. Ta četiri tjedna zovu se kvatre ili kvatreni tjedni, a ti dani, kvatreni dani, ili jednostavno kvatre.
U kvatrenom tjednu izabrani su pokornički dani srijeda, petak i subota. Kvatre su pokornički dani u kojima se želi na intenzivniji način susresti Boga u molitvi, postu i djelima milosrđa prema bližnjima.
Kvatre su tematski usmjerene. One se nazivaju prema godišnjim dobima. Zato ih i zovemo: Proljetne, Ljetne, Jesenske i Zimske.
Ljetne kvatre
Ljetne kvatre započinju nakon Pedesetnice. Kroz taj tjedan se cijela Crkva moli za posvećenje ljudskog rada i za urod zemlje.
Ove kvatre su, na poseban način, cijenjene u zemljoradničkim obiteljima. Jednom prigodom bl. kardinal Alojzije Stepinac je rekao da zbog toga zemljoradnici imaju puno veće pouzdanje u Boga.
Nakon truda kojega su uložili prema tome koliko je tko mogao – predaju sve u Božje ruke.
Subotu ujutro slavi se sv. Misa s posebnim misnim obrascima i molitvama kvatri.
Današnji je sveti zaštitnik Beda Časni (latinski Beda Venerabilis, engleski Bede the Venerable), crkveni naučitelj, redovnik benediktinac i svestrani znanstvenik.
Rodio se 672. ili 673. u blizini grada Sunderlanda, na sjeveroistoku Engleske. Kad mu je bilo tek 7 godina, roditelji su ga kao oblata, samostanskog kandidata, predali Benedictu Biscopu, opatu benediktinskih samostana svetog Petra i Pavla u Wearmouthu i Jarrowu. U tim samostanima proveo je cijeli život. U 19. godini postao je đakon, a u 30. svećenik. Zaredio ga je 702. biskup sveti John od Beverleyja. Marljiv i plodan pisac, stvarao je na latinskom, a znao je i grčki. U svojoj autobiografiji napisao je: „Od vremena kad sam postao svećenik pa sve do svoje 59. godine bavio sam se proučavanjem Svetoga pisma kako iz vlastite potrebe tako i za potrebe svojih“. Pritom misli na svoje benediktince koje je poučavao mnogim znanostima. U svojih 55 godina redovničkoga života rijetko kada se udaljio iz svoga samostana, a opet je za sobom ostavio veličanstven opus. Bio je pravo čudo svetosti i učenosti svoga vremena. Napisao je više od 60 knjiga. Sačuvalo se malo njegovih pjesama, ali njegovo stvaranje u prozi bilo je bogato i svestrano. Najprije je pisao propovijedi, biblijske komentare, pisma i rasprave o jezičnim pitanjima. U djelu „Računanje vremena“ uveo je i propagirao Dionizijevo brojenje godina od Kristova rođenja.
Najglasovitije je njegovo djelo „Crkvena povijest engleskoga naroda“ u 5 knjiga, od Cezarova iskrcavanja u Britaniji do godine 731. Događaji su osobito dokumentirani od 6. stoljeća dalje, gdje je ispričana povijest pokrštenja otoka s dolaskom rimskih misionara koje je poslao papa Grgur Veliki (594). Knjiga se ugodno čita i njome je Beda zaslužio ime „oca engleske povijesti“. U tijesnoj su vezi i njegova druga povijesna djela: „Povijest opata“, prva engleska samostanska kronika, „Život Cuthbertov“, u prozi i stihovima, i „O svetim mjestima“. Napisao je i gramatičke rasprave „O metrici“ i „O pravopisu“, zatim raspravu o prirodnim znanostima „O prirodi stvari“ i „Chronicon“, koja je bila model za mnoge srednjovjekovne kronike. Preminuo je 26. svibnja 735. u Jarrowu (Northumbria). Crkva ga je uvijek mnogo cijenila, a papa Leon XIII. proglasio ga je 1899. svetim i naučiteljem Crkve jer u crkvenoj povijesti zauzima izuzetno mjesto. Zaštitnik je predavača, lektora, pisaca, povjesničara te brojnih naselja, župa i crkava širom svijeta.
NAPOMENA: ▪ Kvatre (“quattuor tempora”) su osobiti dani u kojima se Crkva od davnine, prateći ciklus godišnjih doba, posvećuje molitvama, djelima pokore i ljubavi na velike nakane Crkve i svijeta. Ljetne kvatre posvećene su molitvi za posvećenje ljudskog rada i za urod zemlje.
Prvo čitanje:
2Sol 3, 6-12.16
Tko neće raditi, neka i ne jede!
Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Solunjanima
Zapovijedamo vam, braćo, u ime Gospodina Isusa Krista da se klonite svakoga brata što živi neuredno i ne po predaji koju primiste od nas.
Ta sami znate, kako nas treba nasljedovati. Jer, dok bijasmo među vama, nismo živjeli neuredno: ničiji kruh nismo badava jeli, nego smo u trudu i naporu noću i danju radili da ne bismo opteretili koga od vas. Ne što ne bismo imali prava, nego da vam sebe damo za uzor koji ćete nasljedovati. Doista, dok bijasmo u vas, ovo vam zapovijedasmo: Tko neće raditi, neka i ne jede! A čujemo da neki od vas žive neuredno: ništa ne rade, nego dangube. Takvima zapovijedamo i zaklinjemo ih u Gospodinu: neka s mirom rade i svoj kruh jedu.
A sam Gospodin mira dao vam mir zauvijek i na svaki način!
Gospodin sa svima vama!
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 127, 1-2
Pripjev:
Gospodin neka nam kuću gradi i grad čuva!
Ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji. Ako Gospodin grad ne čuva, uzalud stražar bdi.
Uzalud vam je ustat prije zore i dugo u noć sjediti, vi što jedete kruh muke: miljenicima svojim u snu on daje.
Evanđelje:
Mt 25, 14-30
U malome si bio vjeran, uđi u radost gospodara svoga!
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu:
»Čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak. Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan – svakomu po njegovoj sposobnosti. I otputova. Onaj koji je primio pet talenata odmah ode, upotrijebi ih i stekne drugih pet. Isto tako i onaj sa dva stekne druga dva. Onaj naprotiv koji je primio jedan ode, otkopa zemlju i sakri novac gospodarov.
Nakon dugo vremena dođe gospodar tih slugu i zatraži od njih račun. Pristupi mu onaj što je primio pet talenata i donese drugih pet govoreći: ‘Gospodaru! Pet si mi talenata predao. Evo, drugih sam pet talenata stekao!’ Reče mu gospodar: ‘Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!’
Pristupi i onaj sa dva talenta te reče: ‘Gospodaru! Dva si mi talenta predao. Evo, druga sam dva talenta stekao!’ Reče mu gospodar: ‘Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga.’
A pristupi i onaj koji je primio jedan talenat te reče: ‘Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!’ A gospodar mu reče: ‘Slugo zli i lijeni! Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupim gdje nisam vijao! Trebalo je dakle da uložiš moj novac kod novčara i ja bih po povratku izvadio svoje s dobitkom.’
‘Uzmite stoga od njega talenat i podajte onomu koji ih ima deset. Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A beskorisnoga slugu izbacite van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi.’«
