Tjedan proljetnih kvatri: Što su zapravo kvatre?
Katolička je Crkva tijekom povijesti iznjedrila niz različitih oblika pobožnosti, a koje su kao takve nekada obično bile vrlo prihvaćene i njegovane u narodu. Za mnoge se može reći da svoju širinu mogu zahvaliti činjenici da je liturgija bila na (nerazumljivom) latinskom jeziku, pa se narod okretao onomu što je razumio, a s druge se strane može reći da je većina tih pobožnosti našla svoju široku primjenu iz činjenice jer su bile usko vezane uz svakodnevni život i u tom su smislu posvećivale dio ili cijelu godinu. Uz to, poneke su pobožnosti i poneki su običaji imali svoju pozadinu u nekim konkretnim okolnostima, odnosno nastale su kao izraz zahvalnosti Bogu, Blaženoj Djevici Mariji ili pojedinim svetcima na uslišanim molitvama za npr. oslobođenje od kuge ili nekih drugih bolesti, potresa, poplava, velikoga nevremena, nasrtaja nekršćanskih vojski i drugih opasnosti. Konačno, niz pobožnosti nastao je jednostavno kao rezultat nastojanja oko suzbijanja poganskih običaja pojedinih krajeva, a onda su se novonastale pobožnosti s vremenom uvriježile u cijeloj Crkvi ili barem u nekim većim njezinim cjelinama. Ukoliko pratimo povijest nastanka mnogih katoličkih blagdana i svetih vremena, kao i povijest različitih pučkih pobožnosti, primijetit ćemo da su im često u pozadini navedeni uzroci, piše Vjera i djela.
Neke od takvih pobožnosti preživjele su do danas, ali se za najveći broj ipak može reći da su tek određeni ostatci ostataka i da postoje više kao nekakvo crkveno-kulturno dobro, nego izraz željene pobožnosti. S obzirom da je nerijetko u njima bilo i manjih ili većih teološki upitnih elemenata, reforma Drugoga vatikanskoga sabora s pravom je htjela napraviti reda, ali je ipak, čini nam se, s tim unošenjem reda pomela ili barem umanjila značenje i onomu što bi bilo dobro zadržati.
To se odnosi i na pobožnost koja je poznata pod nazivom kvatre, a riječ je o tjednima pokore, posta, molitve i milosrđa, koji stoje na početku svakoga godišnjega doba. Kao takve, kvatre su imale zadatak pratiti građansku godinu i dati joj jedan duhovniji smisao. Povijesno gledano, nastale su kao reakcija na stare poganske rimske običaje vezane uz sjetvene i žetvene obrede, a koje su uključivale raskalašenost i štovanje nepostojećih božanstava. Tako su postojale zimske kvatre, u studenomu ili prosincu, koje su bile povezane uz sijanje ozimih usjeva, zatim ljetne, u lipnju ili srpnju, vezane uz žetvu, te jesenske kvatre, u rujnu, a koje su bile povezane s berbom grožđa.
Kada je kršćanstvo postalo jedina priznata religija u Rimskomu carstvu, razumljivo je bilo da se htjelo istisnuti takve poganske običaje, koji su bili u suprotnosti s evanđeoskim načelima. Kako je to češće Crkva činila, jer je bilo teško u narodu u potpunosti iskorijeniti takve običaje, i ovdje se primijenilo pravilo po kojemu je postojećim slavljima dala sasvim druge naglaske i obrede, one koji su bili usklađeni s kršćanskim načelima.
S vremenom će navedenim trima tjednima biti dodan i četvrti, koji se slavi u proljeće, na što i sam naziv kvatre upućuje (quatre – četiri). O tome imamo svjedočanstvo već u vrijeme pape Leona Velikoga (5. st.). Takve kvatre slavile su se u početku samo u Rimu, ali se taj običaj s vremenom proširio po cijeloj Zapadnoj Crkvi. S obzirom na usku povezanost naroda uz poljoprivredu do najnovijih vremena, razumljivo je da im je smisao bio najviše usmjeren prema posveti takvoga seljačkoga života, a pri tome je posebno bio naglasak na postu. Iako su kao takve kvatre trajale cijeli tjedan, naročito se postilo u srijedu, petak i subotu, što će ostati do danas.
U ranijim vremenima bilo je određeno da se zimske kvatre slave nakon 3. nedjelje došašća, proljetne nakon 1. korizmene nedjelje, ljetne nakon Duhova, a jesenske nakon blagdana Uzvišenja svetoga Križa. Reformom pak nakon Drugoga vatikanskoga sabora određeno je da se o tom pitanju pobrinu biskupske konferencije, pa je tako bivša Biskupska konferencija Jugoslavije 1983. god. obnovila kvatre za naša područja. Pri tome je odredila da se zimske kvatre provode nešto ranije kako ne bi preduboko ulazile u došašće i time umanjile otajstvo Božića, odnosno odredila je da se kvatre trebaju slaviti u tjednu prije 17. prosinca. Tri pokornička dana – srijeda, petak i subota – ostala su ista, s tim da se, naravno, treba staviti naglasak na cijelomu tjednu.
Proljetni se, dakle, kvatreni tjedan slavi nakon 1. korizmene nedjelje, a kako je rečeno, s obzirom da je riječ o početku korizme, naglasak je na pokori, pozivu na promjenu života, postu, molitvi i djelima milosrđa. Time nas Crkva još više i još snažnije uvodi u značenje Četrdesetnice, vremena od četrdeset dana koji prethodi Velikomu trodnevlju i Uskrsu, pa je stoga dobro da taj običaj obdržavanja kvatri ne zamre u narodu, nego da zaživi u svoj punini. Dobro je ponoviti da su posebno važni dani srijeda, petak i subota, pa bi barem te dane bilo poželjno postiti, ali ako to fizičke snage dozvoljavaju, još je poželjnije da se posti cijeli taj tjedan.
Pri tome svakako treba imati na umu pravo značenje posta, kao izraza duboke zahvalnosti Bogu na daru otkupljenja, kao i suobličavanje s Kristom patnikom, koji je i sam prije početka svoga djelovanja, nagnan snagom Duha Svetoga, postio četrdeset dana. Zato nipošto nije dobro prezrijeti smisao takvoga posta od jela i pića, jer je riječ o poticajima Duha Svetoga i time o zadobivanju velikih milosti, ali naravno da se pri tome ne smiju zanemariti ni drugi oblici posta, kao ni drugi oblici milosrđa i pojačane molitve.
Stoga su vjernici pozvani sami promisliti na koji bi način mogli kroz taj tjedan još snažnije iskazati Bogu slavu i zahvalnost za djelo otkupljenja, a ovdje možemo, tek kao poticaj u takvom razmišljanju, preporučiti nekoliko takvih bogoljubnih i čovjekoljubnih djela. Vjernik se tako može nastojati držati strogoga posta, na kruhu i vodi, vodeći računa o tome da post označava jednom se do sita najesti. Za one kojima je to fizički iznimno teško, a možda i za zdravlje opasno, može se preporučiti barem nemrs, suzdržavanje od mesa i mesnih prerađevina, a po mogućnosti uz to i od jaja, mlijeka i mliječnih proizvoda. Može se suzdržati i od nekih drugih svojih loših sklonosti, npr. od alkohola, cigareta, kasnoga lijeganja i kasnoga ustajanja, pretjeranoga korištenja Interneta, pretjeranoga gledanja televizijskoga programa, nemara u svakodnevnim obvezama, psovke i nepristojnoga govora itd.
Uz takve oblike odricanja, još bi bilo važnije potaknuti se na iskazivanje veće ljubavi prema Bogu i bližnjima. Tako bi si vjernik mogao odrediti da će npr. svaki dan barem u proljetnomu kvatrenomu tjednu moliti (žalosnu) krunicu, ići na svetu misu, moliti Časoslov, pročitati koji odlomak Svetoga Pisma, čitati kakvu korisnu duhovnu knjigu, odvojiti si vrijeme za razmatranje nad čitanjima dana itd. Isto tako mogao bi si odrediti da će svoju ljubav prema bližnjima pokazati na način da će brižno paziti na svoj jezik, da nikoga, a posebno one svoje najbliže, ne vrijeđa, zatim truditi se biti obziran i dobrohotan prema svima koje susreće, otvoriti svoje oči za potrebe drugih i u tom smislu im pomoći, pa tako npr. obići bolesnike, nazvati one koje dugo nije čuo iz nemara, pregledati ormare i dio odjeće i obuće darovati u Caritas ili konkretnim ljudima, pojačano dati milostinju itd.
Kako bi neki rekli, ljubav je dosjetljiva, pa u tom smislu oni koji doista žele da im to vrijeme bude vrijeme istinskoga obraćenja, molitve, pokore i djela milosrđa, zasigurno će naći načina kako namisao provesti u djelo. Takva pak djela prije svega su na korist samoj osobi koja ih vrši, jer ju otvaraju ljubavi i prema Bogu i prema bližnjima i prema sebi, također su na korist drugim ljudima, a posebna im je vrijednost u tome što su Bogu na slavu. To je u biti smisao svih kvatri, a posebno proljetnih.
