SVETAC DANA – BL. IVAN DOMINICI

Sveti Ivan se rodio u gradu na Arnu početkom g. 1356. kao sin trgovca svile Dominika Bianchinija i Paule, iz odlične mletačke obitelji Zorzi. Otac doduše nije dočekao rođenje svoga sina jer je umro prije, ostavivši iza sebe mladu udovicu Paulu kojoj je bilo tek 20 godina.Kad je Svetom Ivanu bilo 14 godina, izrazio je želju da stupi u dominikanski red, koji je u Firenzi uživao velik ugled.

Majka se ispočetka nije složila s njegovom željom pa, da ga nekako odvrati od nje ili bar bolje iskuša njegovo zvanje, posla ga u Veneciju k svojim roditeljima gdje dečko ostade dvije godine. Vrativši se zatim u svoj rodni grad, ne rekavši ništa majci, stupi u dominikanski samostan S. Maria Novella.

No ni to nije išlo bez poteškoća. Ivan je imao neku manu na jeziku, vjerojatno je mucao, koja baš nije pogodovala ulasku u red propovjednika.Dominikanci su kandidatima svećeništva svoga reda uvijek nastojali pružiti što dublje i svestranije teološko znanje. To su isto učinili i Ivanu. On je studirao u Firenzi, zatim u Pisi i napokon u Parizu.

U jednome pismu svojoj majci opisuje kako je upoznao Katarinu Siensku te ostao očaran njezinom pojavom. Godine 1381. nalazio se u Sieni, i dok se molio pred jednom slikom sv. Katarine, ozdravio je od svoje mucavosti. Brzo nakon toga postao je podprior, zatim prior u samostanu S. Maria Novella. Generalni magister dominikanskoga reda bl. Rajmund iz Capue imenovao je 20. travnja 1388. Ivana lektorom u samostanu Sv. Ivana i Pavla u Veneciji, a 13. svibnja iste godine svojim vikarom u istome samostanu.Redovnički je život nasljedovanje Krista, a kroz crkvenu se povijest ostvarivao u raznim oblicima. Doživljavao je svoje uspone i padove. Tada je Gospodin u pojedinim redovima podizao proroke koji su postajali nosiocima obnove.

U XIV. je stoljeću veliki obnovitelj dominikanskoga reda bio blaženi Rajmund iz Capue, a u Ivanu Dominiciju pronašao je najodličnijeg suradnika. On je duhovno obnovio nekoliko samostana: samostan Castello u Veneciji, samostan u Chioggi, u Città di Castelo. Iz tih se samostana širio onda duh obnove posvuda po Italiji. Kad je 5. listopada 1399. blaženi Rajmund umro u Nürnbergu, papa Bonifacije IX. imenovao je već 26. studenoga iste godine Ivana vikarom svih reformiranih samostana u Italiji s ovlastima generala. Tu je službu obavljao posve kratko vrijeme, no i kasnije je kao jednostavan redovnik istom revnošću nastojao oko obnove redovničkoga života. Radi toga, na kosini jednoga brda kod Fiesole podigao je iznova jedan samostan koji je imao služiti kao pravo ogledalo redovničkoga života. Među mladim redovnicima toga samostana bio je i Antonino Pierozzi, kasniji firentinski nadbiskup i veliki svetac.

Bl. Ivan Dominici razvio je i izvanrednu propovjedničku djelatnost. Neumorno je propovijedao, ponekad i pet puta na dan. Propovijedi su mu nailazile na velik odjek i stvarale pravo oduševljenje. U proljeće 1401. obavio je i toliko željeno hodočašće u Svetu zemlju. Ono je bilo velika milost u njegovu životu. Proputovavši Isusovu domovinu, mnogo je toga lijepa vidio i doživio. Evanđelje mu postade još veća stvarnost. Vrativši se u domovinu, postao je u Firenzi profesor Svetoga pisma.Svim tim mnogostrukim poslovima, u kojima se odlikovao, pridošao je još jedan. Postao je diplomat nekih talijanskih knezova, a diplomacijom se služio za dobro Crkve i Božjega naroda. Grgur XII. imenovao ga je 29. srpnja 1407. dubrovačkim nadbiskupom te kao svoga posebnoga legata poslao Mletačkoj i Genovskoj Republici.

Imenovao ga je i kardinalom 23. travnja 1408.Obasut častima, postade i dionikom križeva. Neki su ga optuživali da je častohlepan i licemjeran. Bile su to teške optužbe koje su mu zadale mnogo duševnih muka i koje su mu dobrano zagorčile život. A bile su tada u Crkvi i veoma teške prilike zbog zapadnog raskola koji je kršćanstvo podijelio u tri dijela, tj. u odanost prema trojici papa. Rimski papa Grgur XII., koga su smatrali jedino zakonitim, na savjet kardinala Dominicija odrekao se papinstva kako bi Sabor u Konstanci mogao izabrati novoga papu i tako dokončati žalosni 40-godišnji raskol. Nakon odreknuća pape Grgura XII. Saboru je u Konstanci predsjedao kardinal Dominici, koji zamoli saborske oce da i njega liše kardinalske časti. No oni to ne učiniše. Novi papa izabran je 11. studenoga koji, u počast sveca što se toga dana slavi, uze ime Martin V. On Ivana Dominicija imenova svojim legatom kod njemačkog cara Sigismunda i češkoga kralja Vjenceslava, a imao je raditi oko obraćenja husita. U tome poslanju zatekla ga je 10. lipnja 1419. u Budimu smrt.

Ondje bi nakon svečanog sprovoda u crkvi Sv. Pavla i pokopan. Sv. Antonin je o njemu pisao »…da je u časti sve do današnjega dana, te da se govori o njegovim čudesima«. Godine 1541. Turci su oskvrnuli njegov grob i tako mu se posve zameo trag. Papa Grgur XVI. odobrio je god. 1832. službeno njegovo štovanje, a blagdan mu se u dominikanskom redu i dubrovačkoj biskupiji slavi 10. lipnja.»Dominici je bio jedan od najvećih likova svoga vremena. Poznavao je njegove dobre ali i loše strane. Kao neumoran apostol budio je posvuda zanos i oduševljenje, osvajajući mnoštvo poštovatelja, učenika i prijatelja. Goreći ljubavlju prema Bogu, obnovio je i osnovao mnoge samostane. Probudio je tolika redovnička zvanja da su ga nazivali grabiteljem djevojaka i zavodnikom mladića. – Radilo se dakako o osvajanju za redovnički stalež. – Neslomiv borac nije se dao slomiti ni progonstvima ni klevetama. Sve je poteškoće nadvladao vedrinom i razboritošću.

Uvijek je bio u službi Crkve, a doživjevši utjehu zbog dokončanog zapadnog raskola završio je svoj zemaljski život daleko od domovine. Iako ga spominje i crkvena i građanska povijest, književnost i filozofija, nije ipak postigao onu slavu koju bi njegova veličina zaslužila.« Tako sudi o njemu Sadoc M. Bertuci, dominikanac i redoviti ispovjednik u Liberijanskoj bazilici u Rimu.I Dominicijev učenik sv. Antonin bio je pun udivljenja prema svome učitelju. On ga opisuje kao čovjeka zvonka glasa, koji je znao ječati kao truba, sposobna ne samo da poučava i razveseljuje, već i da smekšava otvrdnula srca. Duboko pobožan i gorljiv svaki je dan služio svetu misu. Bio je skroman u odijevanju, ozbiljan u hodu, visoka stasa, simpatična izgleda, ljubazan prema siromasima i malenima. Znao je postupati i s pučanima, a ulijevati poštovanje i velikašima.

Bio je velik u davanju savjeta o svakoj stvari; u licu uvijek veseo, spajajući radost s redovničkom ozbiljnošću. Nastojao je oko čednosti, jednostavnosti i čestitosti. Toliko je bio zaljubljen u siromaštvo da nije htio ništa posjedovati pa čak ni knjiga. Umjeren, strog sa samim sobom, veoma škrt s obzirom na san. U radu je bio neumoran. »Taj je Ivan bio prvi buditelj redovničke stege u Italiji.« Ako znamo kako je velik čovjek i svetac bio sveti Antonin, onda nam njegovo svjedočenje o Dominiciju postaje još dragocjenije. On se u velikom strahopoštovanju poklonio pred izvanrednim likom svoga nenadmašivog učitelja.

Dominici je bio i kršćanski pedagog. Na području pedagogije napisao je dva djela: Lucula noctis i Regola del governo di cura familiare. U oba ta djela daje mudrih savjeta za odgoj mladeži. U djelu Lucula noctis Dominici, protiv shvaćanja Coluccija Salutatija, kancelara republike i glave humanizma u Firenzi, snažno naglašava tomistički nauk superiornosti razuma nad voljom i akcijom.Od Dominicijevih teoloških djela neka su izgubljena, a od sačuvanih vrijedna su spomena: Komentar Magnificatu, rasprava O bezgrješnom začeću preblažene Bogorodice Marije. U njoj kao dosljedan tomist zastupa mišljenje sv. Tome. Sačuvane su nam i njegove brojne propovijedi, također pune teologije. U raspravi Kako je molio sv. Dominik Dominici je dao svoj priručnik mistične teologije.

U jednoj veoma uspjeloj pjesmi o Majci Božjoj, koja je pobudila udivljenje i Carduccija, Dominici je pokazao i velik pjesnički talent. Napisao je i brojna pisma te nekoliko biografskih spisa, što sve skupa pokazuje da je bio velik duh, svestran čovjek, jedan od onih što su od Gospodina primili deset talenata.Svojim profinjenim kistom i produhovljenim ukusom, blaženog je dominikanca Ivana Dominicija ovjekovječio njegov subrat Beato Angelico, stavivši ga na fresku svoga Raspeća u kapitulu samostana Sv. Marka u Firenzi. Ivan je naslikan s velikim kardinalskim šeširom i svijetlim zrakama aureole. Budući da je i veliki slikar bio Dominicijev učenik, ta je slika kao neki njegov portret, naslikan, ako ne baš uz poziranje, a ono barem po pamćenju. Energične crte pokazuju jaku narav koja se u životu morala mnogo boriti. I drugi su se majstori proslavili slikanjem lika velikog dominikanca, nema vremenski prilično daleka, ali tolikim ljudskim i kršćanskim crtama tako bliza.

Preuzeto s sveci.net

SVETAC DANA – SV. EFREM SIRAC

Crkva se danas spominje sv. Efrema Sirca, đakona i najznamenitijeg kršćanskog pjesnika patrističkoga doba. Pročitajte što je o ovom velikom kršćanskom svecu rekao papa emeritus Benedikt XVI.

Draga braćo i sestre!

Uspoređujući ga s Afraatom, o kojem smo govorili u prethodnoj katehezi, mnogo više podataka imamo o svetom Efremu Sircu, rođenom u Nisibi oko 306. godine u kršćanskoj obitelji. Efrem je najvažniji predstavnik kršćanstva sirskoga jezika. On je uspio na jedinstveni način pomiriti poziv teologa i pjesnika. Odgojen je i rastao je uz Jakova, biskupa Nisibija (303.-338.), a zajedno je s njime utemeljio teološku školu svoga grada. Nakon biskupskoga ređenja snažno je bio uključen u život mjesne kršćanske zajednice sve do 363. godine, kad je Nisibi pao u ruke Perzijanaca. Efrem je tada prešao u Edesu gdje je nastavio sa svojom propovjedničkom djelatnošću. Umro je u tome gradu 373. godine kao žrtva zaraze što ju je dobio brinući se za oboljele od kuge. Predaja kaže da je Efrem bio monah, no on je zapravo pripadao onoj skupini ljudi – muškaraca i žena – koji se, kako nekoć tako i danas, u potpunosti posvećuju Kristu u služenju crkvenoj zajednici, prihvaćajući djevičanstvo i siromaštvo.

Efrem je bez sumnje najveći među sirskim ocima i najznamenitiji pjesnik čitavog patrističkoga doba. Od njega nam je ostao zamjetan broj djela koja se mogu u četiri kategorije: djela pisana uobičajenom prozom (njegova polemička djela ili biblijska tumačenja); djela u pjesničkoj prozi; homilije u stihovima; i konačno himni koji su zasigurno i njegovo najopsežnije djelo. Riječ je o piscu koji je pod mnogim vidovima bio bogat i zanimljiv, no osobito se to odnosi na njegov teološki profil. Želimo li se približiti Efremovu nauku, moramo od samoga početka naglasiti činjenicu da je njegova teologija u poetskom obliku: tako mu poezija omogućuje da produbi teološko promišljanje putem paradoksa i slika. Naravno, može biti iznenađujuće da se kod istoga pisca mogu istovremeno naći, s jedne strane, briga za pravovjerje na trojstvenoj i kristološkoj razini, a s druge strane, uporaba poetske književne vrste s izuzetno obilnim i izvrsno iskorištenim simboličkim načinom govora.

Zapravo, Efrem u svojoj potrazi za Bogom, u svojem načinu teološkoga promišljanja, slijedi upravo stazu paradoksa i simbola. Međusobno suprotstavljene slike kod njega imaju posebnu ulogu, jer mu služe kad želi podvući otajstvo Boga. Navodimo, primjerice, nekoliko sjajnih slika preuzetih iz himana O rođenju Kristovu. Pred Djevicom Efrem nadahnutim tonom izriče svoju zadivljenost:

“Gospodin dođe u nju
kako bi postao slugom.
Riječ dođe u nju
kako bi šutjela u njezinu krilu.
Grom dođe u nju
kako ne bi bučio.
Pastir dođe u nju
a, evo, rađa se Jaganjac koji tiho plače.
Jer Marijino je krilo
preokrenulo uloge:
On koji je sve stvorio
zaposjeo ga je, ali siromašan.
Svevišnji dođe u nju (Mariju),
no uđe u nju ponizan.
Sjaj dođe u nju,
no odjeven poniznim pelenama.
On koji sve daruje
upozna glad.
On koji sve napaja
upozna žeđ.
Gol i svučen iziđe iz nje,
on koji (ljepotom) sve odijeva”
(Himan “De Nativitate” 11,6-8).

Da bi izrekao otajstvo Krista, Efrem koristi veliku raznolikost tema, izričaja, slika. U jednom od svojih himana na dobro povezuje Adama (u raju) s Kristom (u Euharistiji):

“Bi tako da je
mačem kerubina
zatvoren bio
put prema stablu života.
No za narode,
Gospodar toga stabla
dao se sam za hranu
u (euharistijskom) prinosu.
Stabla Edena
dana su za hranu
prvome Adamu.
Poradi nas, sam vrtlar
toga Vrta
učinio se hranom
naših duša.
Svi smo doista izašli
iz Raja skupa s Adamom,
koji ga je napustio.
Sad kad ondje (na križu) kopljem
mač uklonjen,
možemo se vratiti”
(Himan 49,9-11).

Govoreći o Euharistiji, Efrem se služi dvjema slikama: žeravicom i užarenim ugljenom, i biserom. Tema žeravice preuzeta je iz proroka Izaije (usp. 6,6). Slika je to serafina koji klještima uzima žar i samo dodiruje prorokove usne kako bi ih očistio; kršćanin, pak, dodiruje ali i guta Žar, a to je sam Krist:

“U tvome kruhu krije se Duh
kojega se ne može jesti;
u tvome je vinu plamen koji se ne može piti.
Duh u tvome kruhu, plamen u tvome vinu:
to je divota što je naše usne primaju.
Serafin ne mogaše prste približiti žaru,
koji bijaše samo približen usnama Izaijinim;
nit’ su ga prsti dotakli, nit’ su ga usne progutale;
no nama je Gospodin oboje dozvolio.
Plamen sa srdžbom siđe uništiti grešnike,
no plamen milosti silazi na kruh i ostaje.
Umjesto plamena koji uništi čovjeka,
jeli smo plamen u kruhu
i oživljeni smo”
(Himan “De Fide” 10,8-10).

Sliku bisera Efrem koristi u svojim himnima kao sliku vjere, otajstva Boga, Riječi koja je postala čovjekom, čija je narav čista i nedostižna poput svjetla kojim sjaji biser:

“Stavih (biser), braćo moja, na dlan ruke svoje,
ne bih li ga promotrio.
Pogledah ga s ove i one strane:
sa svih je strana jednako izgledao.
(Takvo) je traženje Sina, nedostižno,
jer ono je sve svjetlo.
U njegovu sjaju, vidjeh Sjajnoga,
koji ne postaje taman;
u njegovoj čistoći,
vidjeh veliki znak tijela našega Gospodina,
koje je čisto.
U njegovoj nepodjeljivosti,
vidjeh istinu,
koja je nepodjeljiva.
(Himan “O Biseru” 1,2-3).

Efremov lik i danas je aktualan u životu raznih kršćanskih Crkava. Otkrivamo ga ponajprije kao teologa koji, polazeći od Svetoga pisma, poetski promišlja otajstvo otkupljenja čovjeka, što ga je izveo Krist, utjelovljena Riječ Božja. Njegovo je teološko razmišljanje izrečeno slikama i simbolima preuzetim iz prirode, iz svakidašnjeg života i iz Biblije. Poeziji i himnima za liturgijsku uporabu, Efrem ulijeva didaktički i katehetski karakter; riječ je o teološkim himnima prilagođenim za recitiranje i liturgijsko pjevanje. Efrem se služi ovim himnima prigodom liturgijskih slavlja u širenju nauka Crkve. Oni su se u to doba pokazali kao izuzetno učinkovito katehetsko sredstvo za kršćansku zajednicu.

Važno je Efremovo razmišljanje o Bogu stvoritelju: ništa u stvorenju nije izolirano, a svijet je, uz Sveto pismo, Božja Biblija. Koristeći se na pogrešan način svojom slobodom, čovjek izvrće poredak svemira. Za Efrema je važna uloga žene. Svijet u kojem on o tome govori uvijek je po tom pitanju pokazivao osjetljivost i poštovanje: Isusovo prebivanje u krilu Marijinu na osobit je način uzvisilo dostojanstvo žene. Za Efrema, kao što nema Otkupljenja bez Isusa, tako nema ni Utjelovljenja bez Marije. Božanska i ljudska dimenzija otajstva našega otkupljenja nalaze se već u Efremovim tekstovima; na poetski način i slikama koje su u temelju svetopisamskoga podrijetla, on priprema teološku podlogu, a u nekom smislu i sam teološki jezik velikih kristoloških definicija crkvenih koncila 5. stoljeća.

Efrem, kojega kršćanska predaja časti naslovom “harfe Duha Svetoga”, ostao je đakonom svoje Crkve kroz cijeli svoj život. Bio je to odlučujući i simboličan izbor: bio je đakon, to jest poslužitelj, bilo u liturgijskom otajstvu, bilo, još korjenitije, u ljubavi prema Kristu kojega je na nedostižan način opjevao, bilo, u konačnici, i u ljubavi prema braći koje je rijetkom umješnošću uvodio u poznavanje božanske Objave.

Kateheza pape Benedikta XVI., srijeda, 28. studenoga 2007.

Preuzeto s bitno.net

SVETAC DANA – SV. NORBERT

Jednom je iz Vredena išao u Xanten. Na putu ga je zatekla strašna oluja i grom je udario u njegovoj blizini. Pavši na zemlju odmah je pomislio da bi to mogao biti Božji glas koji ga zove na život posvećen jedino Njemu.

Sveti Norbert se rodio oko g. 1085. u plemićkoj obitelji Gennep, u rajnskoj oblasti. Njegov rodni kraj pripada danas Nizozemskoj, no nije daleko od njemačke granice. Norbertov otac bio je Heribert van Gennep, koji se nalazio u službi kölnskoga nadbiskupa. Majka mu se zvala Adviga.

Još kao mladić postade kanonik zborne crkve u Xantenu, dakako bez svećeničkog reda. Kasnije pođe u Köln, gdje bi odgojen u nadbiskupskoj palači Fridriha I. von Schwarzenberga, kölnskoga nadbiskupa. Svoju je formaciju nastavio na carskom dvoru Henrika V. pa je izbliza mogao upoznati političko-crkvena pitanja onoga vremena, a osobito borbu za investituru. Ta se borba vodila između pape i cara. Papa je branio slobodu Crkve, a car je htio imati biskupe koji će ga slijepo slušati i biti oruđe u njegovim rukama.

Sveti Norbert je na svoje oči vidio i doživio nemio događaj borbe između pape i cara. Bilo je to 19. travnja 1115. kad je papin legat, kardinal Conone, biskup Palestrine, na sinodi u Kölnu izopćio iz Crkve cara. Bila je to kao neka eksplozija bombe. Norbert je sav potresen u duši napustio carsku palaču te se vratio u svoj kanonikat u Xantenu. Car mu je ponudio ispražnjenu biskupsku stolicu u Cambraiu, no on je odbio te na taj način pokazao svoju vjernost prema papi.

Norbert još nije bio izgrađen svetac. To će postati malo-pomalo. Dok se nalazio na carskome dvoru, čini se da je provodio dostojan život, no ipak nije bio slobodan od častohleplja, od želje za karijerom, što je tada među crkvenjacima bila jako raširena mana. Kasnije uvidje da to ničemu ne vodi, da se ne slaže s evanđeoskom jednostavnošću, pa se obrati i svoj život, vezan uz zemaljske časti, upravi isključivo prema Bogu.

Na to ga je potakao i doživljaj nimalo ugodan. Jednom je iz Vredena išao u Xanten. Na putu ga je zatekla strašna oluja i grom je udario u njegovoj blizini. Pavši na zemlju odmah je pomislio da bi to mogao biti Božji glas koji ga zove na život posvećen jedino Njemu. Odsada će obraćenje posve oblikovati sav njegov budući život. Napustivši taštine i ispraznosti ovoga svijeta, stupio je u samostan sv. Benedikta u Siegburgu. Želja za savršenstvom te razmatranje vječnih, Bogom objavljenih istina, posve ga uvjeriše da se ne smije zaustaviti samo na redu podđakonata, do kojega je došao, već ići i dalje sve do svećeništva. Uvidio je jasno da je njegov poziv biti svećenik, a kao takav navjestitelj evanđelja i djelitelj sakramenata.

Kölnski nadbiskup von Schwarzenberg u isti ga je dan u prosincu 1115. zaredio za đakona i za svećenika. Nakon prve mise mladomisnik se vratio u samostan u Siegburg, dao na molitvu i razmatranje, kako bi po Božjem nadahnuću što bolje upoznao volju Božju.

U to je vrijeme svećenički odgoj u Crkvi bio prožet gregorijanskom reformom, koju je započeo veliki papa Grgur VII. Reforma se sastojala u tome što je pripadnike kleričkoga staleža nastojala otrgnuti od bavljenja zemaljskim stvarima, a posve ih upraviti na posve duhovne poslove. Taj je duh obnove sasvim obuzeo i zagrijao Norberta te on, kao putujući propovjednik, poče obilaziti sela i gradove propovijedajući riječju, a još više životom evanđeosko siromaštvo. Njegova je snažna riječ zahvatila mnoge i obratila ih Kristu.

Za Norbertom se povedoše mnogi, a neki postadoše njegovi učenici i suradnici. S njima, na želju i poticaj biskupa iz Laona u Francuskoj, Bartolomea de Jouxa, u Prémontréu osnuje novi red, nazvan premonstratenzi. Na sam Božić 1121. s četrdesetoricom subraće javnim zavjetima posveti se Bogu i apostolskome životu. Taj je život imao biti što sličniji životu Isusovih apostola, a ideal je bio živjeti u odricanju, siromaštvu, zajedništvu kao prva apostolska zajednica u Jeruzalemu. Duhovni sinovi i suradnici sv. Norberta zaredaše revnim misionarenjem Francuskom i Njemačkom, i to s mnogo duhovnoga ploda. Usput su osnivali i nove samostane muške i ženske grane svoga reda, što je znak da im je Gospodin davao mnoga zvanja.

Početkom g. 1126. sveti Norbert je pošao u Rim da ondje od samoga pape dobije potvrdu svoga rada. Vraćajući se kući, održao je u katedrali u Würzburgu snažnu propovijed, koja se dugo pamtila i prepričavala. Glas se o Norbertu silno proširio pa je bio izabran za nadbiskupa u Magdeburgu, gradu koji je tada imao veliko značenje. Nadbiskup je toga grada bio i carski kancelar pa je vršio velik utjecaj i na cara. Postavši nadbiskup, u nadbiskupiji pastoralno prilično zanemarenoj, dao se svim žarom na posao. No nije se ograničio samo na područje svoje nadbiskupije. Njegova je revnost išla i dalje.

Kad je u Crkvi nastao raskol, sveti Norbert je pristao uz zakonitoga papu Inocenta II., a sklonuo je i kralja Lotara da prizna pravoga papu. I tako je sveti Norbert, suvremenik sv. Bernarda, bio u Njemačkoj ono što je opat iz Clairvauxa bio u Francuskoj. Iscrpljen pokorom i apostolskim naporima Norbert je umro 6. lipnja 1134. Za vrijeme reformacije tijelo mu je preneseno u premonstratenski samostan Strahov u Pragu.

Osobni je poziv sv. Norberta bilo propovijedanje, dakle, izravni apostolat. On je po naravi bio čovjek akcije. Ipak je postao i velikim organizatorom i promicateljem redovničkoga života. Uzeo je kao normu pravilo sv. Augustina, smatrajući da je ono najvjerodostojniji izraz prvotne Crkve. Tajna je pak životnosti redovničkoga djela sv. Norberta njegovo potpuno uključenje u crkvenu hijerarhiju, prema kojoj je uvijek bio poslušan i poučljiv. Usudio bih se ustvrditi da je zbog toga na njegovu djelu i počivao poseban Božji blagoslov. Taj je blagoslov uskraćen onima koji žele biti crkva u Crkvi i kojima su njihovi uski interesi važniji od općih interesa Crkve, koje zastupaju papa i biskupi.

Preuzeto s bitno.net