Blažena Djevica Marija – Kraljica svega stvorenoga

Spomendan Marije Kraljice u liturgijski je kalendar uveo papa Pio XII. i odredio da se slavi 31. svibnja. Po novom se kalendaru slavi danas, na osminu Marijina Uznesenja dušom i tijelom na Nebo.

Po svome Uznesenju Marija je postala Kraljica i Neba i Zemlje. Nauk je o Marijinu dostojanstvu Kraljice izložio Pio XII. u svojoj enciklici Ad caeli Reginum.

Naslov “Kraljice” ide među one Marijine oznake što joj dade vjerničko razmišljanje, a još više pučka pobožnost. Marija se u pobožnosti ne naziva samo “Kraljica”, već i “Gospodarica”, “Vojvotkinja”, pa čak i “Carica”, u našem starom jeziku “Cesarica”. Je li pridavanje takvih naslova Mariji teološki opravdano? – JEST, jer se Ona kao Majka i službenica Gospodinova dostojno pokazala takove časti. Njezino kraljevsko dostojanstvo proizlazi iz Njezina bogomajčinskoga dostojanstva. No, ako liturgija kaže “da Bogu služiti znači kraljevati”, onda je Marija kao najodličnija Gospodinova službenica i zbog toga prava Kraljica.

Zanimljivo je da je kršćanska pobožnost Marijin naslov Kraljice često vezala uz pojam milosrđa, kako to svjedoči ona lijepa, u srednjem vijeku nastala molitva “Zdravo Kraljice, Majko milosrđa!”. Ona označuje vjeru u Marijinu dobrotu i spremnost da nas grešnike pred Gospodinom zagovara, da nam od Njega prosi oproštenje i milost. Marija se kao Kraljica sagiba nad našu ljudsku bijedu i pritječe joj u pomoć.

“Promotri kako je ispravnim uređenjem i prije Uznesenja, po svem svijetu zasjalo Marijino divno ime i kako se posvuda o Njoj raširio slavni glas, i prije nego bijaše na Nebo uzneseno Njezino veličanstvo. Dolikovalo je, naime, da Djevica Majka zbog časti svoga Djeteta najprije vlada na zemlji, a da onda uz slavu zadobije Nebo. Dolično je bilo da se rasprostre u nižim stranama, da bi u svetoj punini ušla u nebesko; prenošena od Duha Gospodnjega iz kreposti u krepost, iz jasnoće u jasnoću.

Tako je već u tijelu imala predokus budućega kraljevanja. A prispjevši neizrecivom uzvišenošću k Bogu, sada je bližnjima blagonaklona neiskazivom ljubavlju. Zato joj anđeli iskazivahu službu, zato je ljudi štovahu svojom odanošću. Njoj je pristupio Gabrijel s anđelima, a Ivan, radujući se što je njemu kao djevcu s križa bila povjerena Majka Djevica, služio joj je s apostolima. Prvi su se veselili što vide Kraljicu, a ovi drugi Gospodaricu. Jedni pak i drugi, bijahu joj poslušni blagim zanosom odanosti.

A ona, boraveći u najuzvišenijoj kuli kreposti i kao more puna božanskih darova, vjernom i ožednjelom puku u najvećem je izobilju izlijevala bezdan milosti, kojom je sve nadvisila. Tijelu je, naime, pružala spasenje, a duši lijek, moćna da podigne iz tjelesne i duševne smrti. Tko je ikad od nje otišao bolestan, žalostan ili neupućen u nebeska otajstva? Tko se nije vratio kući veseo i radostan, jer je isprosio od Gospodinove majke Marije što je htio?

Obilujući tolikim dobrima, zaručnica, majka jedinog zaručnika, mila i najdraža u raskošima, vrelo razumnih vrtova, zdenac živih i oživljujućih voda koje snažno teku s božanskog Libana – ona je tim nebeskim pritjecanjem dovodila s brda Siona do okolnih izvanjskih naroda rijeke mira i tokove milosti. Kad je, dakle, njezin Bog i Sin, kralj kraljeva, doveo Djevicu djevica uz slavlje anđela, radost arkanđela i klicanje neba, ispunjeno je proroštvo psalmiste, koji govori Gospodinu: “Kraljica ti zdesna stade, u odjeći pozlaćenoj, zaodjenuta izvezenim ruhom.”

SVETAC DANA – SV. PIO X., PAPA

Sv. Pio X. odnosno Giuseppe Melchiorre Sarto rođen je 2. lipnja 1835. kao drugo od 11-ero djece svojih roditelja u siromašnoj seljačkoj obitelji u Riesu kraj Trevisa, gdje je završio osnovnu školu, a školovanje nastavio u gimnaziji u obližnjem gradiću Castelfrancu.

Kako je već kao osnovnoškolac bio odličan i marljiv učenik, tadašnji venecijanski patrijarh kard. Jacopo Monico, Pijev „zemljak“, omogućio mu je besplatan studij u sjemeništu u Padovi gdje je proboravio osam godina. Prvo je dvije godine studirao klasične jezike i književnost, potom filozofiju, a preostale četiri godine teologiju. 

Svećenički put
Svećenički red primio je u Castelfrancu 1858., a svećeničku službu započeo kao kapelan u Tombolu gdje je odmah prihvaćen zbog svoje poznate ljubavi prema siromasima, svećeničke revnosti te požrtvovnosti, kojima ostaje vjeran do smrti. Život ga je dalje odveo u Salzano na službu župnika, a 1875. je imenovan kanonikom te premješten u Treviso za voditelja Biskupskog ureda. Također, kao profesor na bogoslovnom sjemeništu predavao je dogmatiku, moral i crkveno pravo. Iako se snažno protivio, 1884. papa Lav XIII. ga je imenovao biskupom Mantove u kojoj je vladalo izrazito teško stanje. Tu se ponovno očituje njegova snaga, staloženost, ali i čvrstoća kojom je zavladao situacijom. Vlastitim životom, primjerom siromaštva, pobožnosti, radinosti te neporočnosti pokazivao je svećenicima lijek za njihove slabosti, a prema nedostojnim svećenicima bivao je čvrste ruke.

Na tajnom konzistoriju 1893. Papa ga je imenovao kardinalom, a samo tri dana poslije i venecijanskim patrijarhom. Giuseppe je sve činio kako bi ostao biskupom Mantove, ali se naposljetku pokorio Papinoj želji. Ipak, morao je pričekati 18 mjeseci na preuzimanje službe, jer se austrijska Vlada bila usprotivila njegovu imenovanju – poznati slučaj cezaropapizma na austrijski način. Nakon mnogobrojnih pregovora između Svete Stolice i Austrije 24. studenog 1894. svečano je ušao u Veneciju gdje se tijekom 10-godišnjeg službovanja pokazao istinskim pastirom. Vodio je život u siromaštvu, toliko da je čak nosio odijelo svojeg prethodnika. Svojim životom i primjerom pokazivao je kako treba biti svet.

Nezaboravan pontifikat
Na Petrovoj stolici naslijedio je Lava XIII. koji je preminuo u dubokoj starosti 20. srpnja 1903. Konklave su započele 1. kolovoza, a tri dana kasnije je Crkva imala novog pastira – papu Pija X. koji je ovaj izbor prihvatio preplašen i kroz suze. Ime Pio je uzeo kako bio odao počast papama imenjacima koji su se hrabro opirali raznim progonima te bili, kao i on sam, borci protiv pošasti modernog svijeta.

Papa Pio X. nije imao pretjerano ugodan „doček“. Početak pontifikata obilježen je ne tako lijepim događajima u Francuskoj gdje je položaj kršćana bio loš, a kompariran je u „gori“ proglašenjem Zakona o odvajanju Crkve od države. To je Papa oštro osudio dvjema enciklikama Vehementer Nos (Nije vam dopušteno, 11. veljače 1906.) i Une fois encore (Još jednom – 6. siječnja 1907.), dok enciklikom Pascendi Dominici gregis (Pasti stado Gospodnje – 8. rujna 1907.) osuđuje modernizam, agnosticizam i imanentizam.

Reforma do reforme
Tijekom prvih pet godina pontifikata papa Pio je proveo neke uistinu dalekosežne reforme koje su bile na dobrobit Crkve. Prvo je na udaru bio cezaropapizam. Jednom zauvijek je ukinuo svako pravo svjetovnoj vlasti u izbornom procesu u Crkvi. Preuredio je Rimsku kuriju i njezinih 37 raznih odjela i sudišta u 11 kongregacija, tri sudišta i pet ureda, a njihove je ovlasti raspodijelio na racionalnoj i djelotvornoj osnovi. Također, radeći u Trevisu kao kancelar prije nego je postao Papa, zaključio je kako je potrebna žurna reforma Zakonika kanonskog prava. Izmijenjeni Zakonik usvojen je tri godine nakon Pijeve smrti, ali je on osobno poticao rad na njemu dok je bio živ.

Njegov dušobrižnički motiv osobito se isticao u „kampanji“ za češćim pričešćivanjem. To je bio ujedno i glavni cilj dok je bio biskup, a kada je postao poglavar Katoličke Crkve, učinio je to prvim zadatkom svojeg pontifikata. Vjerovao je kako je često pričešćivanje ključ potpunog života svakog katolika i naglašavao kako je „pričest lijek za mane, a ne nagrada za besprijekornost“. Ubrzo, 1910., uveo je nezapamćene promjene te je, između ostaloga, smanjio doba prve pričesti koja se obično primala u dvanaestoj ili četrnaestoj godini, na sedam godina.

Glede samog ustrojstva liturgije, i tu su nastupile promjene, poglavito u crkvenoj glazbi te u brevijaru za koji je odredio opsežnu promjenu. Temeljio se i na poboljšanje nastavnog programa sjemeništa s ciljem boljeg obrazovanja dušobrižničkog svećenstva. Radio je i na obnovi katekizma koji bi se koristio diljem svijeta. Uveo je novost glede posjeta ad limina koji se sada treba obaviti svakih pet godina. Pio X. je zdušno vjerovao kako je laičko djelovanje ključ uspjeha crkvene misije u društvu, ali isto tako bio je jako sumnjičav prema svim „kršćanskim demokratskim“ pokretima koji su imali u sebi imalo politike.

Dosljedan siromaštvu
Kada je izbio I. svjetski rat, Papa je jednom prilikom zapisao: „Tugujem za svima onima koji umiru na bojnim poljima. Tugujem za njihovim dušama i obiteljima. O, taj rat! Osjećam da će i mene dokrajčiti.“ I bio je u pravu. Godinu dana nakon što je preživio srčani udar, manje od mjesec dana od izbijanja I. svjetskog rata, 21. kolovoza 1914. zauvijek je sklopio oči. Ono što se sa sigurnošću može tvrditi – bio je čovjek, u pravom smislu te riječi. Bio i ostao, a 1954. je proglašen i svetcem. Umro je u siromaštvu kako je i živio, a za sobom je u baštinu Crkvi ostavio pravo bogatstvo u vidu niza pozitivnih reformi. Pokopan je skromno u jednostavnoj i neukrašenoj grobnici u kripti bazilike Sv. Petra, gdje se i danas nalazi njegovo tijelu u brončano-staklenom sarkofagu kako bi vjernici mogli iskazati štovanje ovom prvom „Papi iz naroda“ i svetcu.

Izvor: nedjelja.ba

SVETAC DANA – SV. BERNARD IZ CLAIRVAUXA

Prorok dvanaestog stoljeća, autor mističnih spisa i jedan od najvećih čudotvoraca u čitavoj povijesti Crkve

A J. Luddy, autor knjige „Život i učenja sv. Bernarda“ svojevremeno je napisao: „Čudesa sv. Bernarda su tako dobro potkrijepljena da bi sumnjati u njih značilo diskreditirati čitavu povijest“. Sv. Bernard bio je jedna od najznamenitijih ličnosti čitave naše povijesti.

Potpuno je dominirao razdobljem u kojem je djelovao, te je bio znan kao prorok dvanaestog stoljeća. Bio je naučitelj Crkve, osnivač mnogih samostana, obnovitelj vjerskog života, savjetnik papâ, propovjednik, mirotvorac između moćnih, branitelj Crkve, ljubitelj Majke Božje, mistik, učitelj duhovnog života, naučitelj sv. Pisma, veliki teolog, autor mističnih spisa, i jedan od najvećih čudotvoraca u čitavoj povijesti Crkve.

Mnogobrojna čudesa

Bernard je učinio mnogo čudesa na poznatim ličnostima, često ispred velikog mnoštva, i ta čudesa nikada nisu osporili ni njegovi sljedbenici, ni njegovi neprijatelji. Skupina njegovih biografa zabilježila je velik broj čudesa, koja su se po molitvi sv. Bernarda događala na različitim mjestima. U Doningenu blizu Rheinfelda, u Njemačkoj, Bernard je u jednom danu ozdravio devet slijepih, deset gluhonijemih, i osamnaest hromih i uzetih. U Schafhausenu je učinio još veći broj čudesa. U kronikama područja jezera Constance, zabilježena su 53 čudesa, što nije bio konačan broj svih čudesâ koja su se ondje zbila! Zbog ogromnog broja njegovih drugih čudesâ, čini se vjerojatnim da je Bernard uskrisio više mrtvih nego nekolicinu za koje postoje dokazi. Već spomenuti autor Luddy, citira Laudena, povjesničara sklonog kritici: „Potpuno je nemoguće sumnjati u autentičnost čudesa sv. Bernarda, jer ne možemo ni zamisliti ikakvu prevaru bilo od onih koji su čudesa zabilježili, bilo od samog Bernarda koji ih je učinio“.

Vitez i njegov bivši štitonoša

Dok je Bernard propovijedao obilazeći područje oko jezera Constance, mladi vitez Henry, koji je govorio njemački i francuski jezik, postao mu je prevodiocem. Uz Bernarda, mladić se obratio od zlih puteva. Ta se promjena u Henryjevu životu nije svidjela njegovu bivšem štitonoši. Jednog dana dok je Henry jahao uz sv. Bernarda, taj se štitonoša iznenada pojavio te je napao Henryja rugajući se i vrijeđajući ga, što je ujedno vrijeđalo i Bernarda. Štitonoša je zatim pohulio na Božjeg slugu, povikavši svom snagom: „Idi i slijedi tog đavla, i neka te đavao odnese!“ Bernard i Henry nisu se obazirali na nj… Tada su neki ljudi pred noge sv. Bernarda položili bolesnu ženu koja nije mogla hodati, tražeći njegov blagoslov. To je štitonošu učinilo još bjesnijim. No, nakon što je Bernard ozdravio ženu, pao je štitonoša natrag kao udaren nevidljivom rukom te je ostao beživotno ležati ispružen na zemlji. Henry, njegov bivši gospodar, bio je užasnut ovom iznenadnom i groznom smrću. Pao je do nogu sv. Bernarda, i molio milosrđe za štitonošinu dušu: „To ide na tvoj račun, zato što je pohulio na tebe, stigao ga je ovaj strašan sud!“ „Ne dopustio Bog da bilo tko umre zbog mene!“ viknuo je Bernard. Zatim se okrenuo prema beživotnom tijelu, nagnuo se iznad njega te je polako, drhtavim glasom punim emocija, počeo moliti Očenaš. „Držite mu glavu!” rekao je zatim nekolicini promatrača, te je pomazao mrtvog štitonošu svojom pljuvačkom, koju je često upotrebljavao po Isusovu primjeru i u Njegovo ime, zapovjedivši mu: „U Ime Isusovo, ustani!“ Bernard je ponovio: „U Ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga, neka te Bog vrati u život!“ Ove riječi snažno su odjeknule među utihnulim promatračima. I dok su gledali, mrtav je čovjek ustao, i podigao pogled prema nebu… Glasno odobravanje i divljenje puka bilo je sve veće. Bernard se tada obratio uskrišenom štitonoši: „Koji je sada tvoj stav? Što ćeš učiniti?“ Štitonoša mu je odgovorio: „Oče moj, učinit ću sve što zapovijedaš“. Odan svojoj riječi, potpuno se promijenio te je postao križarem. Je li štitonoša zaista bio mrtav? On je sâm izjavio: „Bio sam mrtav i čuo sam riječi svoje osude; da sveti opat nije posredovao, sada bih bio u paklu“. Bivši štitonošin vitez, Henry, postao je monah u Clairvauxu te je često prepričavao ovaj događaj. „Pruži ruku svoju da bude ozdravljenja, znamenja i čudesa po imenu svetoga Sluge tvoga Isusa” (Dj 4,30) U drugoj čuvenoj prigodi, sv. Bernard je usrdno molio Boga da potkrijepi njegovo propovijedanje čudesnim znacima… „Što očekuješ od mene, Gospodine moj i Bože moj? Ovi ljudi traže čudesa; malo ćemo postići samo riječima ako ih Ti ne potvrdiš znacima svoje sile.“ Bernard je izrekao ove riječi dok je napuštao redovničku kuću u Toulouseu… U tom trenutku, propovjednik istog imena, Bernard, koji je umirao od kapi, skočio je iz svog kreveta i potrčao za sv. Bernardom kako bi mu zahvalio za svoje iznenadno i potpuno ozdravljenje. Kada su ga vidjeli, kanonici su pobjegli glasno vičući. Mislili su da je utvara, i vjerovali da je njegova duša napustila tijelo. Zbog mnoštva koje se okupilo nakon ovog čuda, Bernard se sakrio u ćeliju, te su ga čuvali. Čovjek koji je ozdravio, postao je monah u Clairvauxu, a kasnije opat u samostanu u Veldeau.

Gospodin odgovara na Bernardovu molitvu

Iz dana u dan, broj ozdravljenja po molitvi sv. Bernarda rastao je i umnožavao se, sve dok i u prosjeku nije bilo i tridesetak dnevno, a jednom prilikom čak trideset i šest.

Kad bi neki putnik došao u ovaj ili onaj grad, čuo bi kako crkvena zvona radosno zvone, a ljudi pjevaju “Gospodine, smiluj nam se. Kriste, smiluj nam se!” Ova zvonjava bila je dobro poznata svima koji su je mogli čuti pa i onima najudaljenijima; naime, tako su znali da je Bernard učinio još jedno čudo. Ovdje možemo prikazati samo kratak izvadak iz zabilješki koje su pred nama a koje bilježe stotine slučajeva:

Istoga dana došli smo do Molesmesa, samostana iz kojeg su izašli i naši oci koji osnovaše Red cistercita. Bila je srijeda, a oni su primili Božjeg čovjeka velikom predanošću.

Dok je Bernard sjedio u gostinjskoj kući, ušao je neki čovjek slijep na jedno oko. Padajući na koljena, molio je Bernarda za milost. Bernard je napravio znak križa svojim svetim prstima, te je dotaknuo slijepo oko. Čovjek je odmah zadobio vid, i otišao zahvaljivati Bogu.

Otprilike sat nakon toga, dok je padao mrak, sveti je čovjek izašao kako bi polagao ruke na bolesnike koji su ga čekali pred vratima. Prvi koji je ozdravio bio je dječak slijep na desno oko. Dječak je odmah zatvorio lijevo oko na koje je prije sve jasno vidio, a desnim je gledao i govorio ono što su mu pokazivali. I opet, na istom mjestu, djevojčica koja je imala bolesne noge, te je bila hroma od rođenja, izliječena je polaganjem ruku. Njezina majka skakala je od sreće, jer je prvi put vidjela svoje dijete kako stoji i hoda.

Sv. Bernard umro je u 63. godini, 20. kolovoza 1153., dok su redovnici u Clairvauxu molili treći čas. Kako bijaše veliki pobožnik Blažene Gospe te širitelj njezine slave, pokopan je pod njezinim oltarom u opatijskoj crkvi.

Papa Aleksandar III. proglasio ga je svetim 1174. godine kao prvog redovnika cistercitskog reda. Crkvenim naučiteljem proglasio ga je papa Pio VIII.

Vizije sv. Bernarda

Jednog je dana, ušavši u crkvu punu molitelja, sv. Bernard imao viđenje. Kraj svakog je molitelja vidio njegova anđela koji je pisao. Jedan je pisao zlatnim slovima, drugi srebrnim, treći običnom tintom, a četvrti vodom. Jasno je da tu nije bilo ništa zapisano. Svetac je o tom razmislio te spoznao da je prvi molitelj molio s velikom pobožnošću i ljubavlju prema Bogu. Anđeo koji je pisao srebrnim slovima, predstavljao je molitelja koji je pomno pazio na smisao riječi molitvenog obrasca, ali nije molio s velikom ljubavlju prema Bogu. Anđeo koji je pisao tintom, predstavljao je molitelja koji nije pazio ni na smisao ni na sadržaj riječi. A onaj četvrti koji je pisao vodom, predstavljao je molitelja koji u crkvi uopće nije mislio na Boga, nego na svjetovne stvari.

Bernardovo štovanje Blažene Djevice Marije – Zvijezde mora (ove se riječi sv. Bernarda čitaju svake godine u brevijaru na blagdan Imena Marijina – 12. rujna)

O ti, čovječe, koji vidiš, da na tom svijetu više ideš kroz bure i oluje nego li hodaš po zemlji, ne odvrati očiju od sjaja ove zvijezde, ako nećeš da te oluja potopi. Ako navale na te valovi kušnje, ako udariš na grebene nevolja, pogledaj zvijezdu, zazovi Mariju. Ako te bacaju amo tamo valovi oholosti, častohleplja, ogovaranja, zavisti, pogledaj zvijezdu, zazovi Mariju. Ako li potresa lađicom tvoje duše srdžba ili lakomost ili podražaj tijela, pogledaj na Mariju. Ako si zbunjen radi strahota opačina, smeten radi prljave savjesti, preplašen od strahota suda Božjega, ako se počinjaš daviti od žalosti i upadaš u ponor očaja, misli na Mariju. U pogibeljima, u tjeskobama, u sumnjama, misli na Mariju, zazivaj Mariju.

Neka ti ne odlazi s usta, neka ti ne odlazi sa srca; i da postigneš zagovor njezine molitve, ne ostavljaj primjera njezina života. Nju slijedeći nećeš zalutati, Njoj se moleći nećeš očajati; na Nju misleći nećeš zalutati; dok te Ona drži nećeš posrnuti; dok te Ona štiti netrebaš se bojati; dok te Ona vodi nećeš se umoriti; ako ti je Ona milostiva stići ćeš cilju i tako ćeš na sebi iskusiti, kako je s pravom rečeno: i ime je Djevici Marija.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. IVAN EUDES

Danas slavimo liturgijski spomen svetog Ivana Eudesa, neumornog apostola pobožnosti svetim srcima Isusa i Marije

Sv. Ivan Eudes bio je pravi sin Normandije. Rodio se 14. studenoga 1601. u Riju, blizu Argentana, u biskupiji Sées. Sveti Ivan je baštinio ove osobine svoga rodnoga kraja: bio je snažne tjelesne građe, izdržljiv i uporan, razborit, obdaren darom i sposobnošću organizacije, sposoban da učini djela trajne vrijednosti. Nosio je i duhovne značajke svoga vremena u kojem je rastao, odgajao se i izgrađivao. Bio je suvremenik Richelieua i Corneillea, živio je u vremenu u kojem je čovjek jake volje bio u velikoj časti, a junačko srce nešto što se cijenilo i ljudima imponiralo. Pa ipak, sve su te crte na Ivanu bile tako izrazite, tako osobne, da ga ne možemo pobrkati ni s jednim drugim normandijskim tipom onoga vremena.

Sveti Ivan je jedno vrijeme bio đak isusovačkoga kolegija u Caenu. Isusovci su od njega učinili odlična latinista koji se mogao lakše izražavati pišući latinske stihove nego francusku prozu. U kolegiju se veoma razvila i njegova duboka pobožnost prema Majci Božjoj. Cijeli je život i ponosan i zahvalan što je bio član Marijine kongregacije.

Veliki osnivač tzv. Francuske škole Pierre de Berulle primio je svetog Ivana Eudesa g. 1623. u svoj oratorij. U školi tog odličnog učitelja duhovnoga života i svećeničke duhovnosti mladi Eudes uči teocentrizam i kristocentrizam, tj. da Bog i Krist moraju stajati u središtu kršćanskoga života. Izraz je toga duha gledanje Boga u svakoj stvari, štoviše, prije svake druge stvarnosti. Po primjeru Berullea i Ivan će revnovati oko odgoja i oblikovanja svetih svećenika.

Odgojen u Berulleovoj školi, koja je ponovno otkrila svu veličinu i uzvišenost svećeništva, Ivan je 20. prosinca 1625. zaređen za svećenika. Sav je prožet veličinom ređenja i pobožnošću prema svetoj misnoj žrtvi. Za nju bi mu trebale tri vječnosti: jedna da se na nju pripravi, druga da je slavi, treća da se za nju dostojno zahvaljuje. On je duboki mistik svete mise, čovjek kontemplacije, ali i akcije. To je dvoje kod njega u savršenoj ravnoteži. Potvrdimo to činjenicama!

Već dvije godine nakon ređenja Ivan dragovoljno polazi u Argentan, da ondje dvori okužene. Znamo da to nije bilo jednostavno dvorenje običnih bolesnika, već stalna opasnost od smrtonosne zaraze. Iz Argentana odlazi u Caen, gdje se priključio zajednici berulijanskog oratorija. Od g. 1632. pa sve do 1676. posvećuje se sav župnim pučkim misijama. U njima je poučavanje u katekizmu imalo isto ako ne i odličnije mjesto nego samo propovijedanje. Sveti Ivan je bio učitelj riječi koji je znao poučavati sve vrste ljudi. Govorio im je razumljivo, praktično, znao se svima prilagoditi, odgovoriti na njihove potrebe i probleme.

Radeći kao pučki misionar, susretao je svaki dan pastoralni kler, župnike i kapelane i njihove vjernike. U tim mu je susretima jedno postalo posve jasno: pučke misije imaju samo prolazan utjecaj. Trajan utjecaj na vjernike mora osigurati sam svećenik svojim životom, primjerom i radom. Ivan je vidio da svećenika ima dostatan broj, ali da ih nema isto tako dobro odgojenih i izgrađenih. Zato smatra da prema želji, preporukama i propisima Tridentskoga sabora valja osnivati sjemeništa za što solidniji odgoj klera. Bez toga ne može biti plodonosne pastve.

Kako sveti Ivan nije bio samo čovjek pukih teorija već i akcije, on se, ohrabren od biskupa iz Bayeuxa, odlučuje g. 1642. da u Caenu, gradu sa sveučilištem, sagradi sjemenište. Zbog te je nakane došao u sukob s generalnim poglavarom Oratorija koji je smatrao da je takvo nešto preuranjeno. No, Ivan je bio uvjeren da je to volja Božja pa je napustio Oratorij kako bi ostvario taj program. On ga je ostvario, a već g. 1643. osnovao je i novu Družbu Isusa i Marije, koja će se posvetiti odgoju svećenika. Članove te Družbe mnogi francuski biskupi pozvaše da u njihovim biskupijama osnuju i vode sjemeništa.

Sveti Ivan je htio doskočiti još jednom zlu svoga vremena: palim djevojkama. Za njih je organizirao posebne kuće i osnovao jednu žensku družbu koja će se za njih brinuti i pomoći im da se opet vrate čestitu i poštenu životu.

Sveti Ivan nije dao samo život dvjema redovničkim zajednicama već se dao i na pisanje knjiga i knjižica. Napisao je prilično toga i za svećenike i za vjernike. Najpoznatije su mu ove knjige: Isusovo kraljevstvo (1637), zatim Misijski katekizam (1642), Čovjekov savez Bogom po svetom krštenju (1654), Dobri ispovjednik (1666), i napokon Apostolski propovjednik (1685). To je djelo izišlo poslije njegove smrti.

Kad govorimo o sv. Ivanu Eudesu, ne možemo a da nešto još ne spomenemo. On se pod vodstvom o. Condrena, jednog od predstavnika Francuske škole, sve više udubljivao u studij ljubavi presvetih Srdaca Isusa i Marije. Taj je studij produbljivao čitajući djela sv. Gertrude i sv. Mehtilde, što su ih objavili Lansperg i Blozije. Oduševivši se za pobožnost Srcu Isusovu i Marijinu, on ju je počeo na veliko širiti te prvi počeo slaviti blagdan Srca Marijina g. 1648., a Srca Isusova nešto kasnije, dakle, prije objava Srca Isusova sv. Margareti Alacoque. U svojoj knjizi o Isusovu kraljevstvu Ivan je udario teološke temelje štovanju Srca Isusova.

Slaveći prvi put blagdan Srca Isusova izdao je i knjižicu Pobožnost poklona vrijednom Srcu Isusovu, dodavši joj misni obrazac i časoslov Srcu Isusovu. To su mu djelo odobrila petorica biskupa. U jednome velebnom pismu Ivan Eudes, pod nadnevkom 26. srpnja 1672., tumači svojim redovnicima kako su velik dar Srca Isusa i Marije. Uoči svoje smrti 19. kolovoza 1680. Ivan je dovršio i svoju knjigu Čudesno Srce Majke Božje, koja bi izdana dvije godine kasnije. To je djelo podijeljeno na 12 dijelova, od kojih posljednji dio govori o Srcu Isusovu.

Kad sv. Ivan Eudes govori o Srcu Isusovu, kaže da u Bogočovjeku štujemo tri srca, koja su zapravo jedno. Prvo je Srce Bogočovjeka njegovo tjelesno srce, pobožanstvenjeno snagom hipostatske unije kao i svi ostali dijelovi njegova tijela. Drugo je Srce duhovno, a to je viši dio njegove presvete duše, što sadrži pamćenje, razum, volju. I to je Srce pobožanjstvenjeno na isti način. Treće je Srce božansko. Ta su tri srca zapravo jedno Srce, jer je Isusovo Božansko Srce duša i život njegova tjelesnoga i duhovnoga Srca. Isusovo je Srce puno beskrajne ljubavi prema Presv. Trojstvu i nepojmljive ljubavi prema ljudima.

Nije onda čudo da ga Leon XIII. u Dekretu o heroizmu Ivanovih kreposti naziva »začetnikom liturgijskoga štovanja Presvetih Srdaca Isusa i Marije«, dok ga Pio X. naziva »ocem, učiteljem, apostolom pobožnosti Srcu Isusovu«. Otac je te pobožnosti jer je prvi sa svojim duhovnim sinovima slavio blagdan Srca Isusova. Učitelj je jer je sastavio misu i časoslov Srca Isusova. Apostol je jer je čitav svoj život posvetio širenju te pobožnosti. Pio X. proglasio je Ivana Eudesa blaženim, a Pio XI. Svete godine 1925. svetim.

Jedno je od životnih djela sv. Ivana Eudesa bilo uzdizanje biskupijskih svećenika. On je dobro znao da pobožnost kršćanskoga puka dobrim dijelom ovisi o pobožnosti njegovih duhovnih pastira. Ako su oni dobri i pobožni, bit će i njihov puk takav. Pius Parsch na blagdan sv. Ivana Eudesa poziva stoga kršćanske vjernike da i oni, po svečevu primjeru, rade za svećenike i svećeničke pripravnike potpomažući ih molitvom i žrtvom.

Josip Antolović SJ

OSOBNA POSVETA PRESVETOME SRCU ISUSOVU 

Presveto Srce Isusovo, izvore svakoga dobra, ja Ti se klanjam, vjerujem u Te, ufam se u Te, ja te ljubim i kajem se za sve svoje grijehe. Tebi poklanjam svoje siromašno srce, učini ga poniznim, strpljivim, čistim i da u svemu odgovara Tvojim željama. Daj, o dobri Isuse, da ja živim u Tebi i Ti u meni. Štiti me u opasnostima, tješi me u nevoljama i žalostima. Udijeli mi zdravlje duše i tijela, blagoslovi sav moj rad i daj mi milost svete smrti. Amen.

OSOBNA POSVETA BEZGREŠNOM SRCU MARIJINU 

Presveta Djevice Marijo, Majko i Kraljice moja, tvojemu Bezgrešnom Srcu posvećujem i predajem čitavo svoje biće: duh, dušu i tijelo. Raspolaži sa mnom i sa svim što mi pripada, sada i u vječnosti, na hvalu i slavu Presvetoga Trojstva, za posvećenje Crkve i spasenje svega svijeta. Bezgrešna moja Majko, pomozi mi živjeti dostojno moga krsnog posvećenja, da neopozivo pripadam svome Otkupitelju. Daj da poput Tebe slušam poticaje Duha Svetoga! Neka se u meni i po meni uvijek i u svemu vrši volja Božja! Amen!

Izvor: Bitno.net