Blagdan Predragocjene Krvi Kristove

Misionari Krvi Kristove, časne sestre klanjateljice Krvi Kristove te članovi molitvenih zajednica Krvi Kristove, koje vode misionari i klanjateljice, slave 1. srpnja blagdan Predragocjene Krvi Kristove.

Krv Isusa Krista je najjasniji i najveći znak Božje ljubavi, ona je cijena našeg spasenja. Bog je već na samom početku ljude obdario svojom milošću i prijateljstvom, ali su naši praroditelji to izgubili nepovjerenjem i neposlušnošću. Tako se među ljude uvukao nemir, zavladala je zavist i mržnja. Nisu vidjeli izlaza. I tada Krist postaje čovjekom, prolijeva svoju Krv da bi ponovno uspostavio prijateljstvo između Boga i čovjeka.

U pobožnosti Krivi Kristovoj spominje se prolijevanje Krvi Kristove već kod obrezanja. Isus ovim prvim prolijevanjem svoje Krvi ispunja Stari savez i time postaje začetnikom Novog saveza.

Predragocjena Krv Kristova obilno se prolila u svetom trodnevlju, svetoj muci našega spasenja.

Večer prije razapinjanja, Krist je osjetio na svojim leđima svu težinu grijeha i zla koje će se uskoro kao križ spustiti na njegova ramena. Ljubav prema nama, neizvjesnost i muka, strepnja i čežnja da prihvatimo tu cijenu otkupljenja, tjera mu i krvavi znoj na čelo.

Isus se dao izbičevati. Sav je bio obliven Krvlju. Pilat je otvoreno priznao da na njemu ne nalazi nikakve krivice, a ipak ga je dao izbičevati. Svaki udarac prouzročio je novo prolijevanje Presvete Krvi.

Pred Pilatom Isus priznaje: „Da, ja sam kralj.“ Vojnici mu se izruguju i stavljaju mu trnovu krunu na glavu. Trnje probija kožu i Krv se slijeva niz lice. Ruganje, sramoćenje, a bolno trnje razdirenje njegovo sveto lice obliveno Presvetom Krvlju.

Na svom križnom putu Isus pada nekoliko puta. Svaki put se otvara sve više rana i teče sve više Krvi. No, Isus se uvijek iznova diže i ide dalje. Ljubav ne poznaje granica, ona se ne predaje.

Kod razapinjanja, oštri čavli probijaju Spasiteljeve ruke i noge. Ljubav moli oproštenje za nas koji smo ga razapeli, Krv se obilno slijeva niz križ, natapa zemlju. Isusovo milosrđe, koje je vidljivo u njegovoj Krvi, obećava razbojniku raj te i nama dariva novu nadu.

Na posljetku vojnici su se htjeli uvjeriti je li Isus zaista mrtav. Stoga jedan od njih uzima koplje i probada mu bok. Iz probodenog srca potekle su Krv i voda, znak otkupljujuće ljubavi.

Svetište Presvete Krvi Kristove

Poznato hrvatsko svetište Presvete Krvi Kristove je u Ludbregu gdje je na svećenikovu sumnju u istinitost riječi pretvorbe na svetoj misi, prema davnoj predaji 1411. u dvorskoj kapelici stigao dramatičan odgovor. U kaležu je potekla prava krv, a prestrašeni svećenik je, brzo svršivši misu, krv iz kaleža stavio u staklenu ampulu, zazidao i šutio. Tek na smrtnoj postelji je priznao što mu se dogodilo, a posudicu s krvlju dao župnoj crkvi na čuvanje. Od toga vremena u Ludbreg već punih 6 stoljeća dolaze vjernici sa svih strana svijeta izraziti svoje štovanje relikviji Predragocjene Krvi Kristove, a posebno svake prve nedjelje u rujnu kada je središnja godišnja proslava Predragocjene Krvi Kristove.

Po Krvi Kristovoj svako stvorenje je pozvano na uskrsnu radost, a škola Raspetoga uči nas prianjanju uz Božje srce – uz Njegovu volju! U radosti učenika slavimo Kristovu Krv: „Dostojan je zaklani jaganjac primiti moć i bogatstvo, i mudrost, i snagu, i čast, i blagoslov!“ (Otk 5, 12)

HIMAN KRVI KRISTOVOJ

Svi narodi plješćite rukama
i kličite pjesmu radosnu Gospodinu.
Jer je Gospodin veoma uzvišen
objavio nam milosrđe svoje.

Jer ne poštedi vlastitoga Sina svoga
već ga dade za sve nas.
Da se spasimo i oslobodimo grijeha naših
Krvlju njegovom.

Da se Krvlju njegovom opravdamo
i izbavimo od srdžbe njegove.
Da mi koji s njim rastavljeni bijasmo
opet se pomirimo Krvlju Sina njegova.

Gospodine i Bože moj,
što da ti vratim za sve što si mi dao?
Uzet ću kalež spasenja
i zazvat ću moć te Krvi.

Pjevajte Isusu svi sveti njegovi,
pjevajte i priznajte svetost njegovu.
Jer on nas je ljubio i oprao u Krvi svojoj
i postao pomoćnikom i Spasiteljem našim.

Navijeke budi slavljena Krv Isusova,
jer nam učini ta čudesa.
Slavljen budi Isus navijeke
i neka se napuni nebo i zemlja slavom Krvi
njegove.

Isusu, Sinu Božjemu, koji nas je otkupio svojom
Krvlju,
dođite poklonimo se!

sv. Marija De Mattias

SVETAC DANA – SVETI PRVOMUČENICI RIMSKE CRKVE

Crkva se 30. lipnja spominje svetih prvomučenika Rimske Crkve koji su mučeni i ubijeni za vrijeme vladavine cara Nerona.

Zbog požara koji je Neron dao podmetnuti 64. u Rimu, nastalo je veliko nezadovoljstvo i povika na cara, a on je u strahu za svoju kožu, kao palikuće i uzrokovatelje požara prikazao kršćane. Time je gnjev Rimljana svalio na kršćane, te ih je davao vješati, raspinjati na križeve, mučiti u arenama i na različite načine ubijati.

Rimski povjesničar Tacit u svojim Analima (Ljetopisima), u 15. poglavlju, govori o „velikom broju“ kršćana koji su tada bili stavljeni na muke. Jedne su od njih bacali pred divlje zvijeri, a drugi su gorjeli kao žive baklje u Neronovim vrtovima, dok se on sa svojim ulizicama zabavljao i iživljavao u razvratu.

O rimskim mučenicima u Neronovo doba krajem I. stoljeća piše sveti papa Klement I. u svojoj poslanici Korinćanima.

Štovanje se rimskih prvomučenika razvilo zajedno sa štovanjem apostolskih prvaka Petra i Pavla, koji su također bili žrtve istoga progonstva. To je štovanje u Rimu još i danas veoma živo, o čemu svjedoče jedna kapela i jedna župna crkva. Kapela maloga sjemeništa rimske biskupije posvećena je rimskim prvomučenicima, isto tako župna crkva na staroj Aurelijevoj cesti. Prva je podignuta 1933., a druga 1964. Mali sjemeništarci i budući pastiri Vječnoga grada mogu, doista, u rimskim prvomučenicima gledati savršene uzore vjernosti. Oni su izdržali i najteže muke, pokazali se vjernima i u najvećim kušnjama.

Preuzeto s nedjelja.ba

SVETAC DANA – SV. PETAR I PAVAO

Sveti Petar i Pavao: Danas slavimo Apostolske prvake čija su se dva glasa pretvorila u moćnu jeku navještaja Božje istine koja je od samih početaka širenja radosne vijesti počela ispunjati cijeli svijet.

Već od najstarijih vremena Crkva je na isti dan slavila svetkovinu svetih Petra i Pavla koji su za Neronova progona položili u Rimu svoj život za Krista Isusa. Premda je među njima bila toliko razlika, ista ih je vjera u Sina Božjega spojila u jedno, te su razlike pretvorili u raznolikosti koje su postale bogatstvo cijele Crkve. Njihova dva glasa su se pretvorila u moćnu jeku navještaja Božje istine koja je od samih početaka širenja radosne vijesti počela ispunjati cijeli svijet. Zato će sveti Augustin i reći propovijedajući na svetkovini proslave njihova mučeničkog svjedočanstva:

Današnji je dan posvećen mučeništvom blaženih apostola Petra i Pavla. Ne govorimo o nekim nepoznatim mučenicima. „Po svoj zemlji razliježe se jeka, riječi njihove sve do nakraj svijeta“ (Rim 10,18). Ovi su mučenici vidjeli ono što su propovijedali. Slijedili su pravednost, ispovijedali istinu i za nju umrli.

A istina za koju su umrli bila je istina Isusova božanstva poradi koje je Petar dobio svoje ime Stijena, a na kojoj su i jedan i drugi bili utemeljeni. I dok su jedan i drugi složno naviještali ovu istinu, Crkva nikad nije izgubila iz vida da ju je Petar prvi od apostola ispovjedio, radi čega ga je Krist počastio božanskim atributom davši mu naziv stijene, kako tumači sveti Augustin:

Blaženi Petar, prvi među apostolima, žarko je ljubio Krista. Zaslužio je čuti: „A ja ti kažem: Ti si Petar“ (Mt 16,18). On je, naime, bio izjavio: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga“ (Mt 16,16). A Krist njemu: „A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju“ (Mt 16,18). Na toj ću stijeni sagraditi vjeru koju ispovijedaš. Nad tim što si rekao: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin živoga Boga“ sagradit ću svoju Crkvu. Ti si, naime, Petar. Ime Petar dolazi od riječi ‘stijena’ (petra), a ne dolazi od Petra riječ ‘stijena’. Tako Petar dolazi od riječi ‘stijena’ kao što i riječ kršćanin dolazi od imena Krist.

Tako je Petar dobio ime po Kristu – Stijeni našega spasenja, kako bi na njemu bila sagrađena i uglavljena u jedinstvu vjera svih vjernika. Premda ni Pavlova čvrstoća navještaja i svjedočenja nije bila manja od Petrove, ipak je samo Petar dobio povlasticu da predstavlja općenitost i jedinstvo cijele Crkve, što je veliko otajstvo koje sveti Augustin ne može zanemariti dok predočuje svojim vjernicima lik Prvaka apostolskoga:

Gospodin Isus Krist, kako znate, prije muke odabra svoje učenike i nazva ih apostolima. Među njima samo je Petar zavrijedio da gotovo posvuda predstavlja lik cijele Crkve. A zbog toga lika kojim je sam predstavljao Crkvu zaslužio je čuti: „Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga“ (Mt 16,19). Te ključeve primala je zajednica Crkve, a ne jedan čovjek. Odatle se razabire Petrova odlučnost jer onda kad je bilo rečeno „Tebi ću dati“ – to je bilo predano svima – on je predstavljao tu općenitost i jedinstvo Crkve.

Isto vrijedi i za ljubav prema Gospodinu i za pastirsku zadaću koju su primili od njega. Očito je Gospodin s razlogom Petru na poseban način istaknuo zadaću da pase njegove ovce i janjce, premda su svi apostoli naviještali radosnu vijest s istim ciljem, a i sam Pavao koji je evangelizirao cijelu Malu Aziju i Grčku, pa i šire. Od svih se apostola očekivalo da ljube Gospodina, a Pavao je od svih i napisao najljepše stranice posvećene ljubavi Božjoj, no Krist je htio na poseban način u Petru ražariti potrebu i svijest ljubavi koja je najveća pastirska vrlina i snaga. O tome će sveti Augustin reći sljedeće:

Isto je tako s pravom Gospodin nakon uskrsnuća povjerio upravo Petru pasenje svojih ovaca. Nije on jedini među učenicima zaslužio da pase Gospodnje ovce, nego kada Krist govori jednome, to se povjerava svima, i to Petru na prvome mjestu, jer je Petar među apostolima prvi. Apostole, ne budi tužan: odgovori prvi put, odgovori drugi put, odgovori treći put. Neka ispovijedanje triput pobijedi u ljubavi jer je i preuzetnost bila triput u strahu nadjačana. Triput moraš razriješiti što si triput svezao. Ljubav razriješi što si iz straha svezao. Jer i Gospodin je jednom, pa drugi i opet treći put povjerio svoje ovce Petru.

Kako vidimo Petar je imao posebnu zadaću u Crkvi, ali su obojica trčali istu trku vjere i primili isti vijenac pravednosti kojim ih je ovjenčao Gospodin. Zato njih obojica ostavljaju jedinstveno svjedočanstvo i poticaj Crkvu i vjernike svih vremena. Ne trebamo se bojati ići tragom njihova svjedočanstva, napose putem vjere i ispovijesti božanstva Gospodinova, ali isto tako ne smijemo zaboraviti svjedočiti ljubav koja ih je vodila i dala im snage da polože svoj život i proliju krv kako bismo mi mogli imati čvrste temelje vjere, to jest kako bismo mogli biti utemeljeni na Stijeni koja je Krist. U tom duhu se ni sveti Augustin nije ustručavao pozivati svoje vjernike da štovanje ove dvojice velikana vjere ne bude samo ivanjska proslava, nego i prigoda da ih se nasljeduje: Jedan je dan mučeništva za oba apostola. Ali su i njih dvojica bili jedno. Iako su trpjeli u različite dane, bili su jedno. Prvi je išao Petar, za njim je slijedio Pavao. Proslavljajmo svečani dan koji nam je posvetila krv apostola. Ljubimo vjeru, život, napore, patnje, priznavanja, propovijedi.

POMOLIMO SE:

Bože, tvoj je Sin blaženom Petru udijelio ključeve kraljevstva nebe­skog, a po svetom Pavlu proširio svoju Radosnu vijest širom svijeta; molimo te, zaštiti narod svoj koji se pouzdaje u zagovor tvojih apostola svetog Petra i Pavla. Sačuvaj ga, ojači vjerom, utješi nadom, obaspi ljubavlju i obranom vječnom. Po Kristu, Gospodinu našemu. Amen.

Preuzeto s bitno.net

SVETAC DANA – SV. IRENEJ LYONSKI

Crkva slavi 28. lipnja spomendan Sv. Ireneja Lyonskog, biskupa i crkvenoga oca koji je bio najvažniji teolog u drugom stoljeću.

Porijeklom iz Male Azije, vjerojatno iz Smirne, Sv. Irenej je u mladosti upoznao Sv. Polikarpa, biskupa i učenika evanđeliste Ivana. Zahvaljujući njemu Irenej je temeljio svoje naučavanje i djelovanje na apostolskoj predaji postavši tako njezinim gorljivim zagovornikom i boreći se protiv bilo kakva zastranjenja.  

Napustivši Malu Aziju preselio je u Lyon upravo u vrijeme kad je Marko Aurelije pokrenuo veliki progon. Irenej nije pao kao njegova žrtva samo iz činjenice što je odmah poslan u Rim kao savjetnik za pitanje montanističkog krivovjerja, koji nije nijekao vjerske istine, ali je odbijao crkvenu predaju i hijerarhiju.

Žrtvom progona je pao biskup Potin kojega je 178. zamijenio Irenej.

Nakon što je u Rimu okončan sukob s montanistima u Lyonu se razbuktala polemika s gnostičkim krivovjerjem protiv koga se on borio ljubavlju i pisanjem.

Ostao je biskupom sve do 200. godine. Nije poznato je li preminuo prirodnom smrću ili kao mučenik, što je u to doba za velikodostojnike kršćanstva bila gotovo redovita i “normalna” pojava.

Njegovo je djelovanje i utjecaj prelazilo granice biskupije te je postao nadaleko poznat i priznat kao Grk koji je naučio “barbarski” jezik kako bi evangelizirao francuske narode u ključnom razdoblju obilježenom progonima i vjerskim zabludama.

Ime mu dolazi iz grčkog jezika i znači mir ili miroljubiv.

Preuzeto s nedjelja.ba

SVETAC DANA – SV. ĆIRIL ALEKSANDRIJSKI

Ćiril Aleksandrijski, posljednji veliki predstavnik aleksandrijske škole i grčko-kršćanske književnosti u Egiptu.

I danas, nastavljajući naš itinerarij koji slijedi tragove crkvenih Otaca, nailazimo na veliki lik: na sv. Ćirila Aleksandrijskoga. Povezan s kristološkom raspravom koja je dovela do koncila u Efezu 431. i posljednji istaknuti predstavnik aleksandrijske tradicije, na grčkome Istoku Ćiril je kasnije nazvan “čuvarem točnosti” – što treba shvatiti kao čuvar prave vjere – i čak “pečatom Otaca”. Ti drevni izrazi dobro ističu činjenicu koja je karakteristična za Ćirila, to jest stalnu upućenost aleksandrijskoga biskupa na prethodne crkvene autore (među njima nadasve Atanazija) s ciljem da pokaže kontinuitet svoje teologije s tradicijom. On se hotimično izričito ubraja u tradiciju Crkve, u kojoj prepoznaje jamstvo kontinuiteta s apostolima i sa samim Kristom. Ćirila – čašćenoga kao sveca kako na Istoku tako i na Zapadu – crkvenim je naučiteljem godine 1882. proglasio papa Lav XIII., koji je istodobno isti naslov pripisao i jednome drugome istaknutom predstavniku grčke patristike – sv. Ćirilu Jeruzalemskom. Tako je otkrivena i pažnja i ljubav za istočne kršćanske tradicije toga pape koji je kasnije naučiteljem Crkve proglasio i sv. Ivana Damaščanskoga, pokazujući tako da i istočna i zapadna tradicija očituju naučavanje jedine Kristove Crkve.

Jako je malo informacija o Ćirilovu životu prije njegova izbora na važno sjedište u Aleksandriji . Ćiril, nećak Teofila – koji je čvrstom rukom i prestižno vodio aleksandrijsku biskupiju kao biskup od 385. godine – vjerojatno se rodio u toj egipatskoj metropoli između 370. i 380. godine i vrlo je brzo upućen u crkveni život te je primio dobar odgoj i teološko i kulturno obrazovanje. Godine 403. u pratnji je moćnoga strica u Carigradu, i tamo je sudjelovao na sinodi nazvanoj “hrastova”, koja je smijenila biskupa toga grada, Ivana (kasnije nazvanoga Zlatousti), obilježavajući na taj način trijumf aleksandrijske nad onom – tradicionalno rivalskom – carigradskom, gdje je svoje sjedište imao i car. Po smrti strica Teofila, još mladi Ćiril 412. godine izabran je za biskupa utjecajne Crkve u Aleksandriji kojom je upravljao velikom snagom kroz 32 godine, nastojeći uvijek potvrditi njezin primat na cijelome Istoku, osnažen i tradicionalnim vezama s Rimom.

Dvije ili tri godine kasnije, 417. ili 418., aleksandrijski biskup pokazao se realistom u uspostavljanju prekinutih odnosa zajedništva s Carigradom, koje je bilo prekinuto od 406. godine kao posljedica smjenjivanja Zlatoustoga. No, stari se sukob s carigradskom stolicom ponovno zapalio desetak godina kasnije, kada je 428. tamo izabran Nestorije, autoritativan i strog monah antiohijske tradicije. Novi je biskup Carigrada, zapravo, vrlo brzo prouzročio protivljenje jer je u svojem propovijedanju za Mariju više volio naziv “Majka Kristova” (Christotokos) umjesto naziva koji je već bio vrlo drag pučkoj pobožnosti – “Majka Božja” (Theotokos). Razlog toga izbora biskupa Nestorija bilo je njegovo prianjanje uz kristologiju antiohijskoga tipa koja je išla dotle da je, kako bi očuvala važnost Kristova čovještva, ustvrdila da je ono odijeljeno od božanskoga. I tako više nije postojalo pravo jedinstvo između Boga i čovjeka u Kristu te se, naravno, više nije moglo govoriti o “Majci Božjoj”.

Ćirilova reakcija – a tada je on bio najviši predstavnik aleksandrijske kristologije, koja je pak namjeravala snažno isticati jedinstvo Kristove osobe – bila je gotovo neposredna te se širila svim sredstvima već od 429. godine, obraćajući se i nekim pismima samome Nestoriju. U drugome pismu (PG 77,44-49) što mu ga je uputio u veljači 430. čitamo jasnu tvrdnju o dužnosti Pastira da očuvaju vjeru Božjega naroda. To je bio njegov kriterij, koji vrijedi i danas: vjera Božjeg naroda je izraz tradicije, jamstvo zdravoga nauka. Nestoriju piše ovako: “Narodu se treba izložiti naučavanje i tumačenje vjere na potpuno besprijekoran način i sjetiti se da će onaj koji skandalizira i jednoga od najmanjih koji vjeruju u Krista doživjeti nepodnošljivu kaznu”.

U samome pismu Nestoriju – pismu što će ga kasnije, 451. godine, odobriti četvrti ekumenski, Kalcedonski koncil – Ćiril s jasnoćom opisuje svoju kristološku vjeru: “Tako tvrdimo da su različite naravi koje su se ujedinile u pravo jedinstvo, no rezultat obje je samo jedan Krist i Sin, ne zato što bi zbog jedinstva bila izbrisana različitost naravi, već prije svega zbog toga što su božanstvo i čovještvo, sjedinjene u neizrecivo i neopisivo jedinstvo, za nas proizvele samo Gospodina i Krista i Sina”. A ovo je važno: pravo čovještvo i pravo božanstvo stvarno se ujedinjuju u samo jednoj Osobi, našem Gospodinu Isusu Kristu. Stoga, nastavlja biskup iz Aleksandrije, “ispovijedat ćemo samo Krista i Gospodina, ne u smislu da častimo čovjeka zajedno s Logosom, kako se ne bi insinuirala zamisao o odvojenosti kada se kaže ‘zajedno’ već u smislu da častimo samo jednoga i istoga, jer izvan Logosa nije njegovo tijelo, s kojim se nalazi i uz svoga Oca, ne kao da bi kraj njega sjedila dva sina, već samo jedan ujedinjen s vlastitim tijelom”.

I ubrzo je biskup Aleksandrije, zahvaljujući domišljatim savezima, postigao da Nestorije bude opetovano osuđen: sa strane Rimske stolice, potom nizom od dvanaest anatema koje je sastavio on sam te, na kraju, od Trećega ekumenskoga koncila koji je održan u Efezu 431. godine. Skupština, koja je održana uz izmjenične i burne događaje, završila je prvim velikim trijumfom pobožnosti Mariji i progonstvom carigradskoga biskupa koji nije htio priznati Djevici naslov “Majka Božja” zbog pogrešne kristologije koja je nosila razdijeljenost u samome Kristu. Nakon što je tako nadvladao nad suparnikom i njegovim naučavanjem, Ćiril je ipak znao – već 433. godine – doći do teološke formule kompromisa i pomirenja s Antiohijcima. A i to je vrlo znakovito: s jedne je strane jasnoća vjerskoga nauka, ali s druge također i snažno traženje jedinstva i pomirenja. Sljedećih godina posvetio se na sve načine obrani i pojašnjavanju svoga teološkoga stajališta sve do smrti 27. lipnja 444. godine.

Ćirilovi spisi – koji su bili doista brojni i prošireni na sve strane i preko različitih latinskih i istočnih prijevoda već u tijeku njegova života, što svjedoči o njihovome neposrednom uspjehu – od prvotne su važnosti za povijest kršćanstva. Važni su njegovi komentari na brojne starozavjetne knjige i Novi zavjet, među kojima je cijelo Petoknjižje, Izaija, Psalmi te Ivanovo i Lukino evanđelje. Također su važna i doktrinalna djela u kojima se nalazi učestala obrana trojstvene vjere protiv arijanskih teza i protiv Nestorijevih teza. Osnova Ćirilova naučavanja je crkvena tradicija, a osobito – kako je već spomenuto – spisi Atanazija koji je bio njegov veliki prethodnik na aleksandrijskoj stolici. Među ostalim Ćirilovim spisima na kraju treba podsjetiti na knjige Protiv Julijana, posljednji veliki odgovor na protukršćanske polemike, što ju je biskup Aleksandrije diktirao vjerojatno u posljednjim godinama svoga života kako bi replicirao na djelo Protiv Galileia što ga je puno godina ranije, 363. godine, napisao car koji je nazvan Apostata jer je napustio kršćanstvo u kojemu je bio odgojen.

Kršćanska je vjera nadasve susret s Isusom, “Osobom koja životu daje novo obzorje” (encikl. Deus caritas est, 1). Sv. Ćiril Aleksandrijski bio je neumorni i ustrajni svjedok Isusa Krista, utjelovljene Riječi Božje, ističući nadasve jedinstvo u njemu, kao što ponavlja 433. godine u prvome pismu (PG 77,228-237) biskupu Sukcensu: “Jedan je Sin, jedan je Gospodin Isus Krist, kako prije utjelovljenja tako i poslije utjelovljenja. Naime, ne bijaše jedan Sin Logos rođen od Oca, a drugi onaj rođen od svete Djevice; već vjerujemo da je upravo On koji je prije vremena rođen i po tijelu od jedne žene”. Ova tvrdnja, bez obzira na njezino doktrinalno značenje, pokazuje da je vjera u Isusa Logosa rođenoga od Oca također ukorijenjena u povijest jer, kako tvrdi sveti Ćiril, taj isti Isus došao je u vremenu rođenjem od Marije, Theotokos, i bit će – prema svome obećanju – uvijek s nama. I to je važno: Bog je vječan, rođen je od jedne žene i ostaje s nama svaki dan. U tom pouzdanju živimo, u tome povjerenju nalazimo put našega života.

Preuzeto s bitno.net