Gospa od Suza

U Sirakuzi je posljednjih dana kolovoza 1953. godine proplakao reljef iznad bračnog kreveta jedne tamošnje obitelji – Gospa od Suza iz Sirakuze u samo nekoliko sljedećih mjeseci bilježi stotine čudesnih ozdravljenja i obraćenja i postaje jedno od najpoznatijih marijanskih svetišta u svijetu. 

Reljef Bezgrešnog Srca Marijinog, izrađen od gipsa, postavljen iznad bračnog kreveta u kući mladog bračnog para, Angela Iannusa i Antonine Lucije Giusto, u talijanskom gradu Siracusi (Sicilija), plakao je ljudskim suzama od 29. kolovoza do 1. rujna 1953. U nedjelju, 30. kolovoza 1953, kinoamater Nicola Guarino snimio na film kako se oblikuju, teku i rastapaju te suze. Na zahtjev mjesnog župnika don Giuseppea Bruna, liječničko povjerenstvo, na čelu s doktorom Micheleom Cassolom, uzelo je 1. rujna u 11 sati više od jednog kubičnog centimetra te tekućine i obavilo mikroskopsku analizu. Znanost je utvrdila da se zaista radi o ljudskim suzama. Ubrzo je došlo do brojnih ozdravljenja i obraćenja. Sicilijanski episkopat, pod predsjedavanjem kardinala Ernesta Ruffinija, izrekao je 13. prosinca 1953. svoj sud: „Ne može se sumnjati u stvarnost tih suza… Neka takva manifestacija nebeske Majke potakne sve na spasonosnu pokoru i na življu pobožnost prema Bezgrešnom Srcu Marijinom“. Godinu dana kasnije papa Pio XII. zaključio je Marijanski kongres na Siciliji radio-porukom u kojoj je, pored ostalog, kazao: „Bez sumnje, Marija je u nebu zauvijek sretna i ne trpi ni boli ni žalosti, ali ona nije bezosjećajna, štoviše, uvijek gaji ljubav i sažaljenje prema ljudskom rodu kojem je bila dana za majku… Hoće li ljudi razumjeti tajanstveni govor ovih suza?“ Papa Ivan Pavao II. prigodom posvete svetišta Gospe od Suza u Siracusi, 6. studenog 1994, rekao je: „To su suze boli radi onih koji odbijaju ljubav Božju. To su suze molitve, molitve majke koja daje snagu svakoj drugoj molitvi, to su suze nade koje otapaju tvrdoću srdaca!“

U župi Bučje, blizu Pleternice, grada u Požeško-slavonskoj županiji, održavale su se 1954. misije pod vodstvom isusovca iz Zagreba Stjepana Müllera. Dok je razgovarao s nazočnim svećenicima, misionar je spomenuo i čudesni događaj u Siracusi. Tom razgovoru bio je prisutan i velečasni Ljudevit Petrak, župnik iz Pleternice. Zamolio je misionara za sliku Gospe od Suza i s njom u ruci uputio se u crkvu i klečeći u molitvi zatražio prosvjetljenje od Gospodina. Bilo je to teško vrijeme za pleterničku župu i njega osobno. Partizani su 3. prosinca 1944. do temelja srušili župnu crkvu svetog Nikole, a u noći od 11. na 12. svibnja 1945. ubijen je pred njegovim očima tadašnji pleternički župnik, velečasni Franjo Radović. Nakon rušenja crkve komunističke vlasti sprečavale su ponovnu izgradnju župne crkve, a župljani su se nedjeljom i blagdanom okupljali i slavili svetu misu na otvorenom. Razmišljajući o svemu tome, velečasni Petrak je odlučio uvesti pobožnosti Gospi od Suza kroz devet dana. Ostvario je to naredne godine, te je 23. kolovoza 1955. započela devetnica na temeljima razorene župne crkve, a posljednje večeri, 31. kolovoza, poslije svečanog euharistijskog slavlja, poveo je oko temelja procesiju s upaljenim svijećama. Devetnicu Gospi od Suza velečasni Ljudevit Petrak posvetio je duhovnoj obnovi župe, očuvanju vjere pred najezdom bezbožnog komunizma i dobivanju dozvole za ponovnu izgradnju župne crkve. Iz godine u godinu sve veći broj vjernika iz svih hrvatskih krajeva počeo je dolaziti u Pleternicu, usprkos sustavnom protivljenju ondašnjih vlasti. Žarka vjera naroda i ljubav prema Mariji učinili su da ostaci razorene crkve postanu mjesto molitve, naviještanja Božje riječi i slavljenja svetih otajstava. Mnogobrojni hodočasnici postigli su duhovno i tjelesno zdravlje po zagovoru Gospe od Suza. Ljudevit Petrak brižno je i s ljubavlju pedeset godina vodio pleterničku župu, a četrdeset godina pobožnosti Gospi od Suza, sve do 1994, kada je otišao u mirovinu. Njegovim nasljednikom imenovan je velečasni Antun Čorković koji je s velikim marom nastavio promicati pobožnosti, kasnije i kao rektor svetišta. Utemeljenjem Požeške biskupije, 1997, i zauzimanjem biskupa Antuna Škvorčevića hodočašća Gospi od Suza u Pleternici dobila su dodatno značenje. Godine 2005. svečano je proslavljena pedeseta obljetnica štovanja Gospe od Suza, a nadbiskup Siracuse Giuseppe Costanzo posjetio je 26. kolovoza 2005. Pleternicu i donio na poklon dio originalnih moći Gospe od Suza. Iste godine dekretom je i službeno uspostavljeno svetište Gospe od Suza u Peleternici. Svetkovine u Pleternici postale su dragom tradicijom i traju svake godine devet dana, od 23. kolovoza do 1. rujna. Gospi od Suza dolaze deseci tisuća hodočasnika sa svih strana Lijepe naše i inozemstva.

Gospu od Suza pobožno slave i bački Hrvati u Vojvodini. Slave ju svake godine, posljednje nedjelje u mjesecu kolovozu, u marijanskom svetištu na Bunariću (mađarski Szentkút), u subotičkom predgrađu Šandoru (Aleksandrovu), na obali Palićkog jezera. Obično se tim misnim slavljem, izuzetno značajnim za očuvanje nacionalnog identiteta Hrvata na sjeveru Vojvodine, obilježava i kraj žetvenih svečanosti bačkih Hrvata (Dužijanca). Prema predaji vjernički puk počeo je dolaziti na Bunarić, jer se pročulo da je jedna slijepa žena progledala, kad se umila na tamošnjem izvoru. Već 1893. tamo je postavljen križ, a 1996. sagrađena je kapela. Otkad je subotički biskup Matiša Zvekanović 1968. donio sliku Gospe od Suza iz Siracuse, proštenje na Bunariću održava se u njezinu čast.

Izvor: župa sv. Nikole biskupa, Jastrebarsko

SVETAC DANA – SV. RAJMUND NONAT

Da bi mu spriječili naviještanje Evanđelja, Saraceni su mu lokotom zatvorili usta. Prije toga su mu usijanim željezom probušili usta. Unatoč tome on je čudesno nastavio hvaliti Boga, propovijedati, robove sokoliti, a nekršćane na obraćenje pozivati.

Sveti Rajmund, jedan od najslavnijih članova Reda Majke Božje za otkup robova, zvanih mercedarijevci, rodio se g. 1200. u Portellu, kod Barcelone. Zapravo, nije ni bio pravim putem rođen jer mu je majka u porodu umrla, a dijete su iz majčina krila naprosto izvadili; odatle i njegov nadimak “nonnatus”, što znači nerođen. O njegovoj obitelji ne znamo mnogo. Čini se kao da je bila u rodu s vikontima iz Cardone. Kad su Rajmundu bile 24 godine, stupio je u Barceloni u red mercedarijevaca. Taj je red tek nekoliko godina ranije osnovao Sv. Petar Nolasco, veliki Rajmundov prijatelj.

Stupivši među mercedarijevce, Rajmund se svom dušom posvetio oslobađanju i obraćenju španjolskih robova iz ruku Saracena i Maura. Španjolska je tada gotovo sva bila u njihovim rukama. Rajmund se svojim velikim ugledom svestrano zalagao za napredak reda mercedarijevaca pa je zbog toga putovao u Rim. Po povratku s toga puta Rajmund je prenio polje svoga rada u Alžir. Ondje zbog svoje aktivnosti mnogo pretrpio. Kao talac držan je u zatvoru oko osam mjeseci, podvrgnut u više navrata okrutnim mukama. Svetac je sve to podnio herojskom strpljivošću i ustrajnošću.

Da bi mu spriječili naviještanje Evanđelja, Saraceni su mu lokotom zatvorili usta. Prije toga su mu usijanim željezom probušili usta. Unatoč tome on je čudesno nastavio hvaliti Boga, propovijedati, robove sokoliti, a nekršćane na obraćenje pozivati. Zbog tolike revnosti i neopisive hrabrosti papa Grgur IX. imenovao ga je g. 1239. kardinalom svete Rimske Crkve, podijelivši mu kao naslovnu crkvu Sv. Eustahija u Rimu. Htio ga je kao vrsnog suradnika i dobrog savjetnika imati uza se u Rimu. Rajmund se na Papinu želju dao na put, ali Vječnoga grada taj put nije vidio jer je, zahvaćen jakom groznicom, umro na putu u Cardoni, nedaleko od Barcelone, i to 31. kolovoza 1240. Sahranjen je u maloj crkvi Sv. Nikole, koja je brzo pretvorena u njegovo svetište. Ljudi su uvelike hodočastili na njegov grob, preporučivali se njegovu zagovoru, a Bog je na taj zagovor učinio mnogo čudesa, što je svečevu slavu pronijelo po cijeloj Kataloniji pa i dalje. Papa Aleksandar VII. uvrstio je ime Sv. Rajmunda kao Sveca u Rimski martirologij, službeni popis svetaca. Zbog okolnosti svečeva rođenja primalje ga zazivaju kao zaštitnika. I oboljele od babinje groznice utječu se njemu.

Izvor: Sveci.net

Mučeništvo svetog Ivana Krstitelja

Ne smijemo pristajati na kompromise kada je riječ o ljubavi prema Kristu, njegovoj riječi, istini. Istina je istina i tu nema kompromisa, ističe papa Benedikt XVI. koji je svoje razmišljanje usmjerio na današnji spomendan mučeništva sv. Ivana Krstitelja

Liturgijski je spomen mučeništva svetog Ivana Krstitelja, Isusova preteče. To je u Rimskom kalendaru jedini svetac čije se slavi rođenje, 24. lipnja, i smrt koja se zbila kroz mučeništvo. Današnji spomen potječe od posvećenja jedne kripte u Sabasti, u Samariji, gdje se, već sredinom četvrtoga stoljeća, častila njegova glava. Štovanje se kasnije proširilo u Jeruzalem, u Istočne Crkve i u Rim, s naslovom Glavosjek svetog Ivana Krstitelja. U Rimskom martirologiju se spominje još jedan pronalazak te dragocjene relikvije, koja je, u posebnoj prigodi, prenesena u crkvu Sv. Silvestra u Campo Marziju, u Rimu.

Ti mali povijesni podsjetnici pomažu nam shvatiti koliko je bilo drevno i duboko čašćenje svetog Ivana Krstitelja. U Evanđeljima je vrlo jasno istaknuta njegova uloga obzirom na Isusa. Na poseban način, sveti Luka opisuje njegovo rođenje, život u pustinji, propovijedanje, a sveti Marko nam govori o njegovoj dramatičnoj smrti u današnjem Evanđelju. Ivan Krstitelj započinje svoje propovijedanje pod carem Tiberijem, između 27. i 28. godine poslije Krista, i narodu koji je hrlio da ga sluša upućuje jasan poziv da pripravi put za prihvaćanje Gospodina i ispravi krive putove vlastitog života putem jednog obraćenja srca (usp. Lk 3, 4). Međutim, Krstitelj se ne ograničava samo na propovijedanje pokore i obraćenja, već, priznavajući Isusa kao “Jaganjca Božjeg” koji je došao odnijeti grijeh svijeta (Iv 1, 29), ima veliku poniznost da pokaže u Isusu pravog Božjega Mesiju, povlači se u drugi plan da bi Krist mogao rasti, biti slušan i nasljedovan. Kao posljednji čin svoga života, Krstitelj svjedoči krvlju svoju vjernost Božjim zapovijedima, ne povlačeći se i ne uzmičući, izvršivši do kraja svoje poslanje. Sveti Beda, monah iz devetog stoljeća, u svojim homilijama kaže kako je sveti Ivan za [Krista] dao svoj život, iako mu nije naređeno da zaniječe Isusa Krista, bilo mu je zapovjeđeno da ne govori istinu (usp. Om. 23: CCL 122, 354). On nije pristao šutjeti o istini i tako je umro za Krista koji je Istina. Upravo iz ljubavi prema istini nije pristao na kompromise i nije se plašio uputiti snažne riječi onima koji su skrenuli s Božjeg puta.

Mi vidimo taj veliki lik, tu snagu u velikoj ljubavi, u otporu protiv moćnika. Zapitajmo se: odakle dolazi taj život, ta tako snažna, tako ispravna, tako dosljedna interiornost, utrošena na tako potpun način za Boga i za pripravljanje puta Isusu? Odgovor je jednostavan: iz odnosa s Bogom, iz molitve, koja je nit vodilja čitavog njegovog života. Ivan je Božji dar za kojeg su njegovi roditelji, Zaharija i Elizabeta (usp. Lk 1, 13), dugo molili; to je veliki dar, za kojeg ljudski gledano nije bilo nikakvih izgleda da će se obistiniti, jer su oboje bili u poodmaklim godinama a Elizabeta je bila neplodna (usp. Lk 1, 7); ali Bogu ništa nije nemoguće (usp. Lk 1, 36). Navještaj toga rođenja dogodio se upravo u mjestu molitve, u jeruzalemskom hramu, štoviše događa se kada je Zahariju dopala velika povlastica da uđe u najsvetije mjesto i ondje prinese tamjan Gospodinu (usp. Lk 1, 8-20). I Krstiteljevo rođenje je u znaku molitve: pjesma radosti, hvale i zahvaljivanja koju Zaharija uzdiže Gospodinu i koju molimo svakog jutra u Jutarnjoj, “Benedictus” (“Blagoslovljen”), veliča Božje djelovanje u povijesti i na proročki način naznačuje poslanje sina Ivana: biti preteča Sina Božjega koji se utjelovio da mu pripravi putove (usp. Lk 1, 67-79). Čitav život Isusova preteče je jačan odnosom s Bogom, a na osobit način razdoblje koje je proveo u pustinjskim krajevima (usp. Lk 1, 80); pustinjski su krajevi mjesta napasti, ali također mjesta u kojima čovjek osjeća vlastito siromaštvo jer je lišen materijalnih oslonaca i sigurnosti i shvaća kako je jedino čvrsto uporište sam Bog. Ali Ivan Krstitelj nije samo čovjek molitve, stalnog dodira s Bogom, već je također vođa drugima u tome odnosu. Evanđelist Luka prenoseći molitvu koju je Isus naučio svoje učenike, Oče naš, bilježi da je taj zahtjev učenika formuliran ovim riječima: “Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike” (usp. Lk 11, 1).

Draga braćo i sestre, slaviti mučeništvo svetog Ivana Krstitelja podsjeća također nas, kršćane ovog našeg vremena, da se ne smije pristajati na kompromise kada je riječ o ljubavi prema Kristu, njegovoj riječi, istini. Istina je istina i tu nema kompromisa. Kršćanski život zahtijeva, tako reći, “mučeništvo” svakodnevne vjernosti evanđelju, hrabrosti da dopustimo da Krist raste u nama i da Krist usmjerava našu misao i naše djelovanje. Ali to se može dogoditi u našem životu jedino ako postoji čvrsta povezanost s Bogom. Molitva nije izgubljeno vrijeme, nije uskraćivanje vremena djelovanjima, pa bila ona i apostolska, već je upravo suprotno: jedino ako smo kadri imati jedan život vjerne, stalne, pouzdanje, molitve sam će nam Bog dati hrabrost i snagu da živimo sretno i radosno, da prevladamo teškoće i hrabro svjedočimo. Neka nas Ivan Krstitelj zagovara kod Boga, da u našem životu Bog bude uvijek na prvome mjestu. Hvala!

Kateheza pape Benedikta na općoj audijenciji, 29. kolovoza 2012.

Pomolimo se: Bože, ti si svetom Ivanu Krstitelju dao da bude preteča tvoga Sina u rođenju i smrti: on je podnio mučeništvo za istinu i pravdu. Daj da se i mi borimo za širenje i priznanje tvoje nauke. Po Gospodinu našem Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.

SVETAC DANA – SV. AUGUSTIN

28. kolovoza Crkva slavi spomendan sv. Augustina, sveca čija je mladost bila krajnje raskalašena i duhovnošću potpuno prazna, ali koji je, nakon što je njegova majka sv. Monika dugi niz godina usrdno i neumorno molila za obraćenje svoga sina, potpuno promijenio život i sve svoje znanje i sve svoje snage usmjerio na proslavu Boga.

Sveti Augustin je rođen 13. studenoga 354. god. u Tagasti, današnjem gradu Souk Ahras u Alžiru. Njegova majka sv. Monika je bila kršćanka, a otac poganin imenom Patricij. Iako je i njegova majka u mladosti zanemarila svoje kršćansko dostojanstvo i odala se piću, na prijekor kućne sluškinje koja ju je nazvala pijandurom potpuno se promijenila i počela novi život koji ju je doveo do naslova svetice. Otac mu je bio u duši dobar čovjek, ali nagle naravi i sklon bračnim nevjerama, ali je sveta Monika svojom mudrošću i poniznošću sve to podnosila i strpljivo se ophodila prema mužu, te je tako osiguravala istinski mir u obitelji. Osim Augustina imali su još jednoga sina i jednu kćer.

Mladi Augustin je u načinu života slijedio svoga oca, odajući se raskalašenom životu. Studirao je u Kartagi gramatiku, retoriku, dijalektiku, aritmetiku i druge znanosti, a svoj način razmišljanja usmjeravao je prema maniheističkim dualističkim idejama koje su u ono vrijeme gotovo bile pomodarstvo i znak kulture i naobraženosti. U tom je smislu bio cijenjen kao iznimno mudar filozof i govornik.

U Kartagi je živio u izvanbračnom priležništvu s jednom ženom, te je s njom stekao i nezakonitog sina imenom Adeodat (od lat. a Deo datus = od Boga dan).

Po završetku studija se najprije vratio u Tagastu i ondje otvorio govorničku školu, potom je kao učitelj govorništva prešao u Kartagu, a zatim i u Milano. U međuvremenu mu je umro otac, koji se na samrti obratio i krstio, a majka je pošla za njim u Milano. Po svjedočenju svetog Augustina, sveta Monika je ustrajno bdjela nad svojim sinom, usrdno moleći Boga da mu otkrije svoju božansku mudrost i izvede ga na pravi put evanđeoske ljepote.

Ipak, sveti je Augustin još jedno vrijeme ostao čvrsto uvjeren u ljudsku mudrost zaogrnutu velom maniheizma, ali je s vremenom sve više počeo otkrivati prazninu takve i otkrivati ljepotu Božje mudrosti. U tom su mu poseban poticaj, uz majčine molitve, bile propovijedi milanskog biskupa svetog Ambrozija, tako da se 23. travnja 387. god., zajedno sa svojim sinom Adeodatom, krstio. Krstio ih je sam milanski biskup. Počeo je živjeti životom potpunog predanja Bogu, koje će ga s vremenom dovesti do časti oltara.

Odlučio se vratiti u Afriku, a na povratku mu je majka Monika umrla. U Africi je nastavio živjeti svetim životom i ondje je zaređen za svećenika 391. god., a pet godina poslije – 396. god. – i za biskupa u Hiponu, današnjem alžirskom gradu Annabu.

Napisao je puno djela, od tumačenja svetopisamskih tekstova, propovijedi i polemika s raznim poganskim filozofima i kršćanskim hereticima, do kapitalnih filozofskih i teoloških traktata. U tom smislu, uz Trojstvo, posebno valja istaknuti njegovo djelo O državi Božjoj (De civitate Dei), koje je prevedeno i u tri toma objavljeno i kod nas (može se preuzeti ovdje: prvi dio, drugi dio i treći dio).

Ipak, među svim njegovim djelima posebno mjesto zauzimaju Ispovijesti (Confessiones), koje su podijeljene u dva temeljna dijela, a predstavljaju biser kršćanskog filozofsko-teološkog promišljanja i remek-djelo književnosti općenito. U prvom dijelu na poseban način prostire pred čitatelja svoju životnu ispovijed, odnosno bez zadrške govori o svojem grešnom životu u prošlosti i uzaludnim traganjima za Božjim licem kroz ljudsku mudrost.

Na takav način to djelo predstavlja posebno nadahnuće mnogima i putokaz da se, bez obzira koliko nakana po sebi može biti dobra i plemenita, ne može pronaći prava životna radost izvan Boga. Jedna od mnogih rečenica koje se rado navode iz tog djela i koja jasno sažima svu bijedu njegova ranijeg traženja i svu ljepotu njegova života nakon obraćenja nalazi se na samom početku knjige i predstavlja srž njegove ispovijedi: “Nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi (Bože).”

Sveti Augustin je umro 24. kolovoza 430. god. u Hiponu, tijelo mu je najprije preneseno na Sardiniju, a potom početkom 8. st. u Paviju, gdje mu se – u crkvi San Pietro in Ciel d’ Oro, nalazi i danas grob.

1298. god. proglašen je crkvenim naučiteljem, zajedno s još trojicom crkvenih velikana Zapada: sv. Ambrozijem, sv. Jeronimom i sv. Grgurom Velikim. Zaštitnik je teologa, tiskara, pivara, a po njemu mnoga mjesta diljem svijeta nose svoj naziv.

Sveti Augustin je napisao i monaška pravila, koja su tijekom povijesti postala i pravila više redovničkih zajednica, od kojih je najpoznatija ona koja se po velikom svecu i nazvala zajednica augustinaca ili augustinijanaca. Augustinci su se u narednim stoljećima razgranali u više redova i skupina, muških i ženskih, svećeničkih, redovničkih i laičkih. Prema sačuvanim svjedočanstvima, do vremena Turaka bilo ih je u našim krajevima u većem broju, posebno u istočnoj Slavoniji i Srijemu, ali su mahom nestali s turskim osvajanjima, odnosno preživio je samo jedan samostan u Rijeci, gdje su ti redovnici djelovali do 1788. god. Danas se augustinci posebno bave apostolatom na području dušobrižništva, školstva i misija, a kao posebno strog ogranak ističemo bosonoge augustince.

Izvor: Vjeraidjela.hr

SVETAC DANA – SV. MONIKA

Sveta Monika poznata je kao majka sv. Augustina. Zagovornica je odlutalih od vjere, zaštitnica je majki, obitelji i udovica

Rodila se u Tagasti,u sjevernoj Africi u kršćanskoj obitelji. Primila je veoma dobar odgoj od majke i jedne stare sluškinje. Pa ipak, unatoč dobrome odgoju, kako je kasnije priznala sinu Augustinu, sveta Monika se kao mlada djevojka odala piću. Kad su je roditelji slali u podrum po vino, ona je iz neke djevojačke obijesti ispijala požudno pune čaše vina. To je trajalo sve dotle dok je stara sluškinja u prepirci s njome nije nazvala “pijanicom”. Ta ju je pogrdna riječ tako duboko dirnula u srce da se od toga časa zauvijek oslobodila te svoje mane.

Kad se Monika rascvala u lijepu i zrelu djevojku, udala se u Tagasti za nekog maloposjednika po imenu Patricije. On još nije bio kršćanin; inače po naravi čuvstven čovjek, autoritativan i lak na srdžbu. Patricije voljaše svoju ženu pa ipak je, kao vruć i strastven Afrikanac, nije poštedio duboke boli zbog svoje bračne nevjernosti i preljuba. Monika ga je nastojala obratiti Kristu. A govorila mu je o Njemu više životom nego riječima, strpljivo podnašajući njegove ispade srdžbe i njegove nevjernosti. Taj jezik strpljive ljubavi, ta mudrost u strpljivu nošenju križa, nije mogla ne djelovati na njezina muža pa se on javio za katekumena, a na smrtnoj je postelji primio kupelj preporođenja postavši po krštenju kršćanin. Bilo je to prvo veliko životno djelo, te velike žene, u kojem je vjerno surađivala s Božjom milošću i nadahnućima.

Kad su Moniki bile 22 godine, rodila je 13. studenoga 354. u Tagasti, u sjevernoj Africi, svoga prvorođenca, slavnoga i velikoga Augustina, koga će još jedanput roditi, kad ga molitvom, suzama i riječima bude dovela do obraćenja i krštenja. Osim njega, rodila je još jednoga sina, po imenu Navigija, i jednu kćerku, kojoj ne znamo ime. Svima im je dala dubok kršćanski odgoj, no unatoč tome, Augustin će krenuti putem strasti i grijeha. No i tada je ipak, zahvaljujući majčinu odgoju, sačuvao ljubav prema Isusovu imenu, vjeru u Providnost, sigurnost u postojanje vječnoga života. Za kćerku znamo da se udala, postala udovica, a onda sve do smrti bila poglavarica jednog samostana žena u Hiponu, gdje joj je brat Augustin bio biskup.

Kada je ostala bez muža Moniki bilo 40 godina. Sada započinje 16 najtežih godina njezina života, ali i njezino najslavnije životno razdoblje. Njezine se molitve nisu uzalud dizale prema Bogu, njezine suze nisu uzalud tekle. Augustin, sin njezinih tolikih suza, obratio se i postao drugi čovjek. Sveta Monika ga je slijedila na njegovu putu u Rim i u Milano. Bilo je to g. 385. kad se Augustin ukrcao u brod i došao u Rim. Majka je išla za njim drugim brodom, doživjevši na moru strašnu oluju. Došla je u Rim, ali ga ondje nije našla. Dostigla ga je u Milanu i našla slobodna od manihejskih zabluda, ali još uvijek neodlučna pred kršćanskom vjerom. Ostala je uz njega sve do obraćenja. S njime se povukla najprije na malo imanje Cassiciacum. Poslije toga su se vratili u korizmi u Milano, gdje se Augustin spremao na krštenje. Taj je sveti sakrament primio 24. travnja 387. Nakon toga su se uputili put Afrike. No, došavši u Ostiju, na ušću Tibera i čekajući na lađu, Monika se razboljela i umrla. Ondje bi i pokopana, no ne trajno.

Svetu Moniku slavimo kao ženu izvanrednih naravnih i nadnaravnih vrlina. Resila ju je silna jakost duha, oštroumnost i profinjena osjećajnost. A od nadnaravnih vrlina: nepokolebljivo pouzdanje, postojana molitva, razmatranje Svetoga pisma, poštivanje crkvenoga autoriteta. Sin joj je Augustin postavio besmrtan spomenik u svojim Ispovijestima, osobito u IX. knjizi, koja je jedan od najljepših opisa majke u svjetskoj literaturi. Njezine se relikvije veoma časte u crkvi sv. Augustina u Rimu, a pučka je pobožnost slavi kao uzor i zaštitnicu kršćanskih majki.

Završetak zemaljskog života sv. Monike i postignuće Vječne Mudrosti ovako u Ispovijestima opisuje sin joj Augustin: “Kad se približio dan u koji je imala otići iz ovoga života – taj si dan Ti znao, a mi nismo znali – dogodilo se, vjerujem, po Tvojoj tajanstvenoj odluci, da smo ona i ja sami stajali naslonjeni na jedan prozor s kojeg se vidjelo u vrt unutar kuće u kojoj smo stanovali. To je bilo u Ostiji na ušću Tibera. Ondje smo, daleko od buke mnoštva, poslije napora od dugog putovanja skupljali snage za plovidbu morem. Razgovarali smo, dakle, sami, veoma ugodno i, zaboravljajući prošlost, a upirući pogled u ono što je pred nama pitali smo se pred licem Istine, a to si Ti: kakav će biti vječni život Svetaca, kojega ni oko nije vidjelo, ni uho čulo, niti je u srce ljudsko ušao. Mi smo otvorenih usta srca svoga hlepili za nebeskim vodama Tvoga izvora, izvora života koji je od Tebe.

Tako sam govorio, ako i ne upravo na taj način i istim riječima, ipak Ti znaš, Gospodine, kako je onoga dana kad smo tako razgovarali i kad nam je ovaj svijet za toga razgovora omrznuo sa svim svojim užicima, moja majka tada rekla: ’Sine, što se mene tiče, ništa me više u ovom životu ne veseli. Što da još radim ovdje i zašto sam još ovdje, ne znam. Više se ničemu ne nadam od ovoga svijeta. Jedino je bilo zbog čega sam željela još jedno vrijeme ostati u ovom životu: da tebe vidim kao kršćanina katolika prije nego umrem. To mi je u još obilnijoj mjeri udijelio moj Bog: vidim te kao njegova slugu pošto si prezreo zemaljsku sreću. Što još radim ovdje?’

Što sam joj na to odgovorio, ne sjećam se pravo. Međutim, ona je jedva nakon pet dana ili ne mnogo više legla u postelju bolesna od groznice. Dok je bolovala, jednoga je dana pala u nesvijest i neko vrijeme nije znala ništa za sebe. Mi smo se strčali, ali ona se brzo vratila k svijesti, ugledala mene i moga brata kako stojimo do nje i rekla nam s upitnim pogledom: ’Gdje sam bila?’

A kad nas je vidjela potresene od žalosti, reče: ’Ovdje ćete sahraniti svoju majku.’ Ja sam šutio i susprezao suze. Moj brat je nešto rekao kao da bi želio i bio sretniji da ona ne umre u tuđini, nego u domovini. Kad je to čula, ona ga s tjeskobom u licu ukori očima što tako nešto misli, a onda pogleda u mene i reče: ’Gledaj što govori!’ Zatim reče obojici: ’Sahranite ovo tijelo kamo god, neka vas ne muči briga za njega! Samo vas to molim da se pred oltarom Gospodnjim sjetite mene gdje god budete.’ Kad je tu misao izrekla riječima, koliko je mogla, zašutjela je. Bolest je bivala sve teža i sve ju je teže mučila…”

Molitva svetoj Moniki

Sveta Monika, uzorna majko velikog Augustina, ti si ustrajno usmjeravala svoga zabludjelog sina: ne teškim prijetnjama, nego molitvenim vapajima u nebo. Posreduj za sve majke našega vremena, tako da znaju kako privući svoju djecu Bogu.

Nauči ih kako da ostanu bliske sa svojom djecom, čak i sa sinovima i kćerima koji su se odmetnuli i nažalost zabludjeli.

Draga sveta Monika, koja si iskusila nevolje i kao supruga i kao majka, mnoge su žalosti probole tvoje srce tijekom tvoga života. Ipak, nisi očajavala ili izgubila vjeru. S povjerenjem, upornošću i dubokom vjerom svakodnevno si molila za obraćenje svoga voljenog muža Patricija i ljubljenog sina Augustina. Izmoli mi tu istu snagu, strpljenje i povjerenje u Gospodina. Zagovaraj me, draga sveta Monika, da Bog usliša moju molbu za (ovdje spomeni svoju nakanu) i dadne mi milost da prihvatim Njegovu volju u svemu, po Isusu Kristu, Gospodinu našemu. Amen.

Izvor: Bitno.net