SVETAC DANA – SV. BARNABA, APOSTOL

Premda nije bio jedan od Dvanaestorice, Crkva ga od davnina časti kao apostola i mučenika. I sv. Luka ga naziva apostolom: “Ali kad to dočuje apostol Barnaba i Pavao…”(Dj 14,14) i to vjerojatno zato, jer je Barnaba i prije Pavla, a i poslije zajedno s njim, bio jedan od najvećih misionara prve crkvene zajednice.

Duh Sveti s plodovima Duha bio je naročito prisutan u svetom apostolu Barnabi. Za njega je sv. Luka u Djelima apostolskim zapisao: »Bijaše on dobar čovjek, pun Duha Svetoga i vjere« (Dj 11,24). Na drugome mjestu hvali se njegova darežljivost, što je opet plod Duha: »Tako je Josip, koga apostoli prozvaše Barnaba – što znači sin utjehe – levit, rodom s Cipra, posjedovao njivu, koju prodade i novac donese te ga stavi pred noge apostolima« (Dj 4,36–37). Prema izvještajima Djela apostolskih, Barnaba je prije Pavla, a kasnije uz njega, bio jedan od najvećih apostola i misionara prve crkvene zajednice. »Barnaba krene u Tarz da potraži Savla« (11,25). S njime zajedno nosi pomoć – dar antiohijske zajednice – »braći u Judeji« (11,30). »Barnaba i Savao, pošto su izvršili dužnost, vratiše se iz Jeruzalema, uzevši sa sobom Ivana zvanog Marka« (11,25). Zatim kreće na prvo veliko misijsko putovanje, za koje ih je odredio sam Duh Sveti: »Odvojite mi već Barnabu i Savla za djelo za koje sam ih odredio!« (12,2).

Barnabina je velika povijesna zasluga ne samo što je misiji među poganima dao snažan zamah, postavši i sam među njima velik i prodoran misionar, već što je progonitelja Savla nakon njegova obraćenja predveo vodećim ljudima jeruzalemske zajednice i na taj ga način rehabilitirao te mu otvorio put u njegovo vlastito nedostiživo misijsko djelovanje. Nas bi zanimalo da saznamo što više pojedinosti o životu toga velikoga apostola, o čijem djelovanju Djela apostolska razmjerno mnogo govore. No morat ćemo se ipak zadovoljiti malim brojem sigurnih podataka o njegovu životu. Neki su od njih veoma značajni. Prvi je takav podatak njegova darežljivost. »On je posjedovao njivu, koju prodade i novac donese te ga stavi pred noge apostolima« (Dj 4,37). Novac će biti utrošen u dobro siromaha. Drugi je podatak isto tako značajan. I on govori o velikoj Barnabinoj duši. »Kada Savao dođe u Jeruzalem, nastojao se približiti učenicima; ali ga se svi bojahu, jer nisu vjerovali da je uistinu učenik. Nato ga uze Barnaba i odvede k apostolima te im izloži kako je Savao napustio Damask, vidio Gospodina koji mu je govorio i kako je u Damasku smjelo propovijedao u ime Isusovo. Otada se s njima slobodno družio, smjelo propovijedajući ime Gospodnje« (Dj 9,26–27). Treći je podatak o nošenju milostinje u Jeruzalem. On također govori o Barnabinoj socijalnoj dimenziji, smislu za druge, osobito potrebne. A onda dolaze izvještaji o Barnabinim misijskim putovanjima. On u pratnji sv. Pavla ide na svoj rodni otok Cipar, a zatim u Malu Aziju. O doživljajima na tom putovanju imamo opširan izvještaj u Djelima apostolskim u 13. i 14. poglavlju. Vrativši se godine 49. s Pavlom u Antiohiju.

Barnaba je bio uvučen u tadašnju veliku raspravu što činiti s poganima koji postaju kršćani? Neki su mislili da se i oni moraju po mojsijevskom običaju najprije obrezati te da je to čak nužno za spasenje. Antiohijska Crkva Pavla i Barnabu posla u Jeruzalem da taj problem iznesu pred apostole i starješine. I tako je došlo do Apostolskoga sabora u Jeruzalemu, na kojem su aktivno sudjelovala i oba apostola: Pavao i Barnaba. Njihov je izvještaj te iskustva s misijskog pohoda među poganima pažljivo saslušala jeruzalemska Crkva s apostolima na čelu.

»Tada odlučiše apostoli i starješine sa svom Crkvom da između sebe izaberu neke ljude te ih s Pavlom i Barnabom pošalju u Antiohiju, i to vodeće ljude među braćom: Judu zvanog Barsabu i Silu. I po njima im pošalju slijedeće pismo: ’Apostoli i starješine, vaša braća, braći obraćenoj s poganstva u Antiohiji, Siriji i Ciliciji pozdrav! Budući da smo čuli kako su neki između nas, kojima mi nismo dali nikakva naloga, svojim izjavama bacili među vas smutnju i uznemirili duše vaše, odlučismo svi jednodušno izabrati neke ljude i poslati ih k vama zajedno s našim dragim Pavlom i Barnabom, s ljudima koji su predali život za našega Gospodina Isusa Krista. Šaljemo vam, dakle, Judu i Silu: šaljemo ih da vam i usmeno jave ovo isto. Dakako, Duh Sveti i mi odlučili smo ne stavljati na vas nikakva druga tereta osim ovih potrebnih stvari: da se uzdržavate od mesa žrtvovanog idolima, od krvi, od udavljenoga i od bluda. Budete li se od toga uzdržavali, dobro ćete činiti. Budite zdravo!’ Nato se izaslanici oproste i siđu u Antiohiju: tu skupe narod i predadu poslanicu. Kad je pročitaše, obradovaše se zbog utješne riječi. Juda i Sila, i sami proroci, mnogim su nagovorima tješili i utvrđivali braću. Pošto su proveli ondje neko vrijeme, braća ih uputiše s pozdravom mira k onima koji su ih poslali. A Pavao i Barnaba zadržaše se u Antiohiji, gdje su s mnogim drugima poučavali i propovijedali Gospodnju riječ« (Dj 15,22–35).

Oko g. 51. Pavao je odlučio poduzeti drugo misijsko putovanje na kojem će obići kršćanske općine što ih je skupa s Barnabom osnovao na prvom. Zato je zaželio da ga Barnaba opet prati. No, tu je došlo do neslaganja pa i do nekog loma među njima, koji u povijesti svetaca postade klasičan primjer kako i među njima može doći do većih ili manjih razilaženja. Barnaba je na putovanje htio povesti i Ivana Marka, koga Pavao zbog njegove nestalnosti nije podnosio. I tako Pavao krenu svojim putem, a Barnaba sa svojim rođakom Ivanom Markom opet svojim, tj. oni odoše na Cipar.

»To neslaganje može nas začuditi, no valja ipak uočiti da se ono vrtilo samo oko vrednovanja jedne osobe, a ne o važnosti da li treba nastaviti naviještanjem Evanđelja. Uostalom, Pavao je sačuvao i poštovanje i prijateljstvo prema Barnabi« (Gian Domenico Gordini).O tome svjedoče mjesta iz Pavlovih poslanica. »Pozdravlja vas drug moj u sužanjstvu, Aristarh i Marko, nećak Barnabin – za koga ste primili upute; kada dođe k vama, lijepo ga primite!« (Kol 4,10). »Uzmi Marka i dovedi ga sa sobom, jer mi je veoma koristan za službu« (2 Tim 4,11). Marko je bio uzrokom neslaganja među dvojicom apostola, kasnije se promijenio, pa je uzrok bio uklonjen i dobre veze opet obnovljene.O Barnabi, na žalost, kasnije više nemamo nikakvih sigurnih podataka.

Jedna legenda, kasnije i zabilježena, govori o Barnabinu apostolatu na Cipru te o njegovoj slavnoj smrti koju su, prema nekom monahu Aleksandru, prouzročili Židovi došavši iz Sirije u Salaminu na Cipar. Njima je bilo zazorno da je taj čovjek tolike obratio na kršćanstvo pa su ga kamenovali i spalili. Neki su mišljenja da bi ta stara predaja mogla imati i svoj povijesni temelj. »Svjedočanstvo je toga od Duha tjeranoga apostola ostalo ipak živo. On svakoj kršćanskoj generaciji živi kao primjer pravoga kršćanina, koji na Božji glas uvijek spremno reagira, daje se voditi na neuobičajene putove, hrabro zastupa mišljenje što upozna kao ispravno, koji sam ispunjen radošću tu radost u Kristu i utjehu njegove blage vijesti donosi također braći i strancima. Zato i Crkva u bogoslužju na njegov blagdan primjenjuje na njega ove Isusove riječi: ’Ja sam vas izabrao i odredio vas da idete i rodite rod i da vaš rod ostane’ (Iv 15,16)« (J. Maisch). Barnaba je, doista, bio Isusov izabranik, koji je mnogo hodao i obilat rod rodio i njegov rod je trajan.

Pomolimo se: Bože, ti si zapovjedio da ti se za obraćenje poganskih naroda odvoji sveti Barnaba, muž pun vjere i Duha Svetoga. Daj da se i danas riječju i djelom revno naviješta Kristova blagovijest koju je on neumorno propovijedao. Po Gospodinu našem Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova.
Amen.

Preuzeto s bitno.net

SVETAC DANA – BL. IVAN DOMINICI

Sveti Ivan se rodio u gradu na Arnu početkom g. 1356. kao sin trgovca svile Dominika Bianchinija i Paule, iz odlične mletačke obitelji Zorzi. Otac doduše nije dočekao rođenje svoga sina jer je umro prije, ostavivši iza sebe mladu udovicu Paulu kojoj je bilo tek 20 godina.Kad je Svetom Ivanu bilo 14 godina, izrazio je želju da stupi u dominikanski red, koji je u Firenzi uživao velik ugled.

Majka se ispočetka nije složila s njegovom željom pa, da ga nekako odvrati od nje ili bar bolje iskuša njegovo zvanje, posla ga u Veneciju k svojim roditeljima gdje dečko ostade dvije godine. Vrativši se zatim u svoj rodni grad, ne rekavši ništa majci, stupi u dominikanski samostan S. Maria Novella.

No ni to nije išlo bez poteškoća. Ivan je imao neku manu na jeziku, vjerojatno je mucao, koja baš nije pogodovala ulasku u red propovjednika.Dominikanci su kandidatima svećeništva svoga reda uvijek nastojali pružiti što dublje i svestranije teološko znanje. To su isto učinili i Ivanu. On je studirao u Firenzi, zatim u Pisi i napokon u Parizu.

U jednome pismu svojoj majci opisuje kako je upoznao Katarinu Siensku te ostao očaran njezinom pojavom. Godine 1381. nalazio se u Sieni, i dok se molio pred jednom slikom sv. Katarine, ozdravio je od svoje mucavosti. Brzo nakon toga postao je podprior, zatim prior u samostanu S. Maria Novella. Generalni magister dominikanskoga reda bl. Rajmund iz Capue imenovao je 20. travnja 1388. Ivana lektorom u samostanu Sv. Ivana i Pavla u Veneciji, a 13. svibnja iste godine svojim vikarom u istome samostanu.Redovnički je život nasljedovanje Krista, a kroz crkvenu se povijest ostvarivao u raznim oblicima. Doživljavao je svoje uspone i padove. Tada je Gospodin u pojedinim redovima podizao proroke koji su postajali nosiocima obnove.

U XIV. je stoljeću veliki obnovitelj dominikanskoga reda bio blaženi Rajmund iz Capue, a u Ivanu Dominiciju pronašao je najodličnijeg suradnika. On je duhovno obnovio nekoliko samostana: samostan Castello u Veneciji, samostan u Chioggi, u Città di Castelo. Iz tih se samostana širio onda duh obnove posvuda po Italiji. Kad je 5. listopada 1399. blaženi Rajmund umro u Nürnbergu, papa Bonifacije IX. imenovao je već 26. studenoga iste godine Ivana vikarom svih reformiranih samostana u Italiji s ovlastima generala. Tu je službu obavljao posve kratko vrijeme, no i kasnije je kao jednostavan redovnik istom revnošću nastojao oko obnove redovničkoga života. Radi toga, na kosini jednoga brda kod Fiesole podigao je iznova jedan samostan koji je imao služiti kao pravo ogledalo redovničkoga života. Među mladim redovnicima toga samostana bio je i Antonino Pierozzi, kasniji firentinski nadbiskup i veliki svetac.

Bl. Ivan Dominici razvio je i izvanrednu propovjedničku djelatnost. Neumorno je propovijedao, ponekad i pet puta na dan. Propovijedi su mu nailazile na velik odjek i stvarale pravo oduševljenje. U proljeće 1401. obavio je i toliko željeno hodočašće u Svetu zemlju. Ono je bilo velika milost u njegovu životu. Proputovavši Isusovu domovinu, mnogo je toga lijepa vidio i doživio. Evanđelje mu postade još veća stvarnost. Vrativši se u domovinu, postao je u Firenzi profesor Svetoga pisma.Svim tim mnogostrukim poslovima, u kojima se odlikovao, pridošao je još jedan. Postao je diplomat nekih talijanskih knezova, a diplomacijom se služio za dobro Crkve i Božjega naroda. Grgur XII. imenovao ga je 29. srpnja 1407. dubrovačkim nadbiskupom te kao svoga posebnoga legata poslao Mletačkoj i Genovskoj Republici.

Imenovao ga je i kardinalom 23. travnja 1408.Obasut častima, postade i dionikom križeva. Neki su ga optuživali da je častohlepan i licemjeran. Bile su to teške optužbe koje su mu zadale mnogo duševnih muka i koje su mu dobrano zagorčile život. A bile su tada u Crkvi i veoma teške prilike zbog zapadnog raskola koji je kršćanstvo podijelio u tri dijela, tj. u odanost prema trojici papa. Rimski papa Grgur XII., koga su smatrali jedino zakonitim, na savjet kardinala Dominicija odrekao se papinstva kako bi Sabor u Konstanci mogao izabrati novoga papu i tako dokončati žalosni 40-godišnji raskol. Nakon odreknuća pape Grgura XII. Saboru je u Konstanci predsjedao kardinal Dominici, koji zamoli saborske oce da i njega liše kardinalske časti. No oni to ne učiniše. Novi papa izabran je 11. studenoga koji, u počast sveca što se toga dana slavi, uze ime Martin V. On Ivana Dominicija imenova svojim legatom kod njemačkog cara Sigismunda i češkoga kralja Vjenceslava, a imao je raditi oko obraćenja husita. U tome poslanju zatekla ga je 10. lipnja 1419. u Budimu smrt.

Ondje bi nakon svečanog sprovoda u crkvi Sv. Pavla i pokopan. Sv. Antonin je o njemu pisao »…da je u časti sve do današnjega dana, te da se govori o njegovim čudesima«. Godine 1541. Turci su oskvrnuli njegov grob i tako mu se posve zameo trag. Papa Grgur XVI. odobrio je god. 1832. službeno njegovo štovanje, a blagdan mu se u dominikanskom redu i dubrovačkoj biskupiji slavi 10. lipnja.»Dominici je bio jedan od najvećih likova svoga vremena. Poznavao je njegove dobre ali i loše strane. Kao neumoran apostol budio je posvuda zanos i oduševljenje, osvajajući mnoštvo poštovatelja, učenika i prijatelja. Goreći ljubavlju prema Bogu, obnovio je i osnovao mnoge samostane. Probudio je tolika redovnička zvanja da su ga nazivali grabiteljem djevojaka i zavodnikom mladića. – Radilo se dakako o osvajanju za redovnički stalež. – Neslomiv borac nije se dao slomiti ni progonstvima ni klevetama. Sve je poteškoće nadvladao vedrinom i razboritošću.

Uvijek je bio u službi Crkve, a doživjevši utjehu zbog dokončanog zapadnog raskola završio je svoj zemaljski život daleko od domovine. Iako ga spominje i crkvena i građanska povijest, književnost i filozofija, nije ipak postigao onu slavu koju bi njegova veličina zaslužila.« Tako sudi o njemu Sadoc M. Bertuci, dominikanac i redoviti ispovjednik u Liberijanskoj bazilici u Rimu.I Dominicijev učenik sv. Antonin bio je pun udivljenja prema svome učitelju. On ga opisuje kao čovjeka zvonka glasa, koji je znao ječati kao truba, sposobna ne samo da poučava i razveseljuje, već i da smekšava otvrdnula srca. Duboko pobožan i gorljiv svaki je dan služio svetu misu. Bio je skroman u odijevanju, ozbiljan u hodu, visoka stasa, simpatična izgleda, ljubazan prema siromasima i malenima. Znao je postupati i s pučanima, a ulijevati poštovanje i velikašima.

Bio je velik u davanju savjeta o svakoj stvari; u licu uvijek veseo, spajajući radost s redovničkom ozbiljnošću. Nastojao je oko čednosti, jednostavnosti i čestitosti. Toliko je bio zaljubljen u siromaštvo da nije htio ništa posjedovati pa čak ni knjiga. Umjeren, strog sa samim sobom, veoma škrt s obzirom na san. U radu je bio neumoran. »Taj je Ivan bio prvi buditelj redovničke stege u Italiji.« Ako znamo kako je velik čovjek i svetac bio sveti Antonin, onda nam njegovo svjedočenje o Dominiciju postaje još dragocjenije. On se u velikom strahopoštovanju poklonio pred izvanrednim likom svoga nenadmašivog učitelja.

Dominici je bio i kršćanski pedagog. Na području pedagogije napisao je dva djela: Lucula noctis i Regola del governo di cura familiare. U oba ta djela daje mudrih savjeta za odgoj mladeži. U djelu Lucula noctis Dominici, protiv shvaćanja Coluccija Salutatija, kancelara republike i glave humanizma u Firenzi, snažno naglašava tomistički nauk superiornosti razuma nad voljom i akcijom.Od Dominicijevih teoloških djela neka su izgubljena, a od sačuvanih vrijedna su spomena: Komentar Magnificatu, rasprava O bezgrješnom začeću preblažene Bogorodice Marije. U njoj kao dosljedan tomist zastupa mišljenje sv. Tome. Sačuvane su nam i njegove brojne propovijedi, također pune teologije. U raspravi Kako je molio sv. Dominik Dominici je dao svoj priručnik mistične teologije.

U jednoj veoma uspjeloj pjesmi o Majci Božjoj, koja je pobudila udivljenje i Carduccija, Dominici je pokazao i velik pjesnički talent. Napisao je i brojna pisma te nekoliko biografskih spisa, što sve skupa pokazuje da je bio velik duh, svestran čovjek, jedan od onih što su od Gospodina primili deset talenata.Svojim profinjenim kistom i produhovljenim ukusom, blaženog je dominikanca Ivana Dominicija ovjekovječio njegov subrat Beato Angelico, stavivši ga na fresku svoga Raspeća u kapitulu samostana Sv. Marka u Firenzi. Ivan je naslikan s velikim kardinalskim šeširom i svijetlim zrakama aureole. Budući da je i veliki slikar bio Dominicijev učenik, ta je slika kao neki njegov portret, naslikan, ako ne baš uz poziranje, a ono barem po pamćenju. Energične crte pokazuju jaku narav koja se u životu morala mnogo boriti. I drugi su se majstori proslavili slikanjem lika velikog dominikanca, nema vremenski prilično daleka, ali tolikim ljudskim i kršćanskim crtama tako bliza.

Preuzeto s sveci.net

SVETAC DANA – SV. EFREM SIRAC

Crkva se danas spominje sv. Efrema Sirca, đakona i najznamenitijeg kršćanskog pjesnika patrističkoga doba. Pročitajte što je o ovom velikom kršćanskom svecu rekao papa emeritus Benedikt XVI.

Draga braćo i sestre!

Uspoređujući ga s Afraatom, o kojem smo govorili u prethodnoj katehezi, mnogo više podataka imamo o svetom Efremu Sircu, rođenom u Nisibi oko 306. godine u kršćanskoj obitelji. Efrem je najvažniji predstavnik kršćanstva sirskoga jezika. On je uspio na jedinstveni način pomiriti poziv teologa i pjesnika. Odgojen je i rastao je uz Jakova, biskupa Nisibija (303.-338.), a zajedno je s njime utemeljio teološku školu svoga grada. Nakon biskupskoga ređenja snažno je bio uključen u život mjesne kršćanske zajednice sve do 363. godine, kad je Nisibi pao u ruke Perzijanaca. Efrem je tada prešao u Edesu gdje je nastavio sa svojom propovjedničkom djelatnošću. Umro je u tome gradu 373. godine kao žrtva zaraze što ju je dobio brinući se za oboljele od kuge. Predaja kaže da je Efrem bio monah, no on je zapravo pripadao onoj skupini ljudi – muškaraca i žena – koji se, kako nekoć tako i danas, u potpunosti posvećuju Kristu u služenju crkvenoj zajednici, prihvaćajući djevičanstvo i siromaštvo.

Efrem je bez sumnje najveći među sirskim ocima i najznamenitiji pjesnik čitavog patrističkoga doba. Od njega nam je ostao zamjetan broj djela koja se mogu u četiri kategorije: djela pisana uobičajenom prozom (njegova polemička djela ili biblijska tumačenja); djela u pjesničkoj prozi; homilije u stihovima; i konačno himni koji su zasigurno i njegovo najopsežnije djelo. Riječ je o piscu koji je pod mnogim vidovima bio bogat i zanimljiv, no osobito se to odnosi na njegov teološki profil. Želimo li se približiti Efremovu nauku, moramo od samoga početka naglasiti činjenicu da je njegova teologija u poetskom obliku: tako mu poezija omogućuje da produbi teološko promišljanje putem paradoksa i slika. Naravno, može biti iznenađujuće da se kod istoga pisca mogu istovremeno naći, s jedne strane, briga za pravovjerje na trojstvenoj i kristološkoj razini, a s druge strane, uporaba poetske književne vrste s izuzetno obilnim i izvrsno iskorištenim simboličkim načinom govora.

Zapravo, Efrem u svojoj potrazi za Bogom, u svojem načinu teološkoga promišljanja, slijedi upravo stazu paradoksa i simbola. Međusobno suprotstavljene slike kod njega imaju posebnu ulogu, jer mu služe kad želi podvući otajstvo Boga. Navodimo, primjerice, nekoliko sjajnih slika preuzetih iz himana O rođenju Kristovu. Pred Djevicom Efrem nadahnutim tonom izriče svoju zadivljenost:

“Gospodin dođe u nju
kako bi postao slugom.
Riječ dođe u nju
kako bi šutjela u njezinu krilu.
Grom dođe u nju
kako ne bi bučio.
Pastir dođe u nju
a, evo, rađa se Jaganjac koji tiho plače.
Jer Marijino je krilo
preokrenulo uloge:
On koji je sve stvorio
zaposjeo ga je, ali siromašan.
Svevišnji dođe u nju (Mariju),
no uđe u nju ponizan.
Sjaj dođe u nju,
no odjeven poniznim pelenama.
On koji sve daruje
upozna glad.
On koji sve napaja
upozna žeđ.
Gol i svučen iziđe iz nje,
on koji (ljepotom) sve odijeva”
(Himan “De Nativitate” 11,6-8).

Da bi izrekao otajstvo Krista, Efrem koristi veliku raznolikost tema, izričaja, slika. U jednom od svojih himana na dobro povezuje Adama (u raju) s Kristom (u Euharistiji):

“Bi tako da je
mačem kerubina
zatvoren bio
put prema stablu života.
No za narode,
Gospodar toga stabla
dao se sam za hranu
u (euharistijskom) prinosu.
Stabla Edena
dana su za hranu
prvome Adamu.
Poradi nas, sam vrtlar
toga Vrta
učinio se hranom
naših duša.
Svi smo doista izašli
iz Raja skupa s Adamom,
koji ga je napustio.
Sad kad ondje (na križu) kopljem
mač uklonjen,
možemo se vratiti”
(Himan 49,9-11).

Govoreći o Euharistiji, Efrem se služi dvjema slikama: žeravicom i užarenim ugljenom, i biserom. Tema žeravice preuzeta je iz proroka Izaije (usp. 6,6). Slika je to serafina koji klještima uzima žar i samo dodiruje prorokove usne kako bi ih očistio; kršćanin, pak, dodiruje ali i guta Žar, a to je sam Krist:

“U tvome kruhu krije se Duh
kojega se ne može jesti;
u tvome je vinu plamen koji se ne može piti.
Duh u tvome kruhu, plamen u tvome vinu:
to je divota što je naše usne primaju.
Serafin ne mogaše prste približiti žaru,
koji bijaše samo približen usnama Izaijinim;
nit’ su ga prsti dotakli, nit’ su ga usne progutale;
no nama je Gospodin oboje dozvolio.
Plamen sa srdžbom siđe uništiti grešnike,
no plamen milosti silazi na kruh i ostaje.
Umjesto plamena koji uništi čovjeka,
jeli smo plamen u kruhu
i oživljeni smo”
(Himan “De Fide” 10,8-10).

Sliku bisera Efrem koristi u svojim himnima kao sliku vjere, otajstva Boga, Riječi koja je postala čovjekom, čija je narav čista i nedostižna poput svjetla kojim sjaji biser:

“Stavih (biser), braćo moja, na dlan ruke svoje,
ne bih li ga promotrio.
Pogledah ga s ove i one strane:
sa svih je strana jednako izgledao.
(Takvo) je traženje Sina, nedostižno,
jer ono je sve svjetlo.
U njegovu sjaju, vidjeh Sjajnoga,
koji ne postaje taman;
u njegovoj čistoći,
vidjeh veliki znak tijela našega Gospodina,
koje je čisto.
U njegovoj nepodjeljivosti,
vidjeh istinu,
koja je nepodjeljiva.
(Himan “O Biseru” 1,2-3).

Efremov lik i danas je aktualan u životu raznih kršćanskih Crkava. Otkrivamo ga ponajprije kao teologa koji, polazeći od Svetoga pisma, poetski promišlja otajstvo otkupljenja čovjeka, što ga je izveo Krist, utjelovljena Riječ Božja. Njegovo je teološko razmišljanje izrečeno slikama i simbolima preuzetim iz prirode, iz svakidašnjeg života i iz Biblije. Poeziji i himnima za liturgijsku uporabu, Efrem ulijeva didaktički i katehetski karakter; riječ je o teološkim himnima prilagođenim za recitiranje i liturgijsko pjevanje. Efrem se služi ovim himnima prigodom liturgijskih slavlja u širenju nauka Crkve. Oni su se u to doba pokazali kao izuzetno učinkovito katehetsko sredstvo za kršćansku zajednicu.

Važno je Efremovo razmišljanje o Bogu stvoritelju: ništa u stvorenju nije izolirano, a svijet je, uz Sveto pismo, Božja Biblija. Koristeći se na pogrešan način svojom slobodom, čovjek izvrće poredak svemira. Za Efrema je važna uloga žene. Svijet u kojem on o tome govori uvijek je po tom pitanju pokazivao osjetljivost i poštovanje: Isusovo prebivanje u krilu Marijinu na osobit je način uzvisilo dostojanstvo žene. Za Efrema, kao što nema Otkupljenja bez Isusa, tako nema ni Utjelovljenja bez Marije. Božanska i ljudska dimenzija otajstva našega otkupljenja nalaze se već u Efremovim tekstovima; na poetski način i slikama koje su u temelju svetopisamskoga podrijetla, on priprema teološku podlogu, a u nekom smislu i sam teološki jezik velikih kristoloških definicija crkvenih koncila 5. stoljeća.

Efrem, kojega kršćanska predaja časti naslovom “harfe Duha Svetoga”, ostao je đakonom svoje Crkve kroz cijeli svoj život. Bio je to odlučujući i simboličan izbor: bio je đakon, to jest poslužitelj, bilo u liturgijskom otajstvu, bilo, još korjenitije, u ljubavi prema Kristu kojega je na nedostižan način opjevao, bilo, u konačnici, i u ljubavi prema braći koje je rijetkom umješnošću uvodio u poznavanje božanske Objave.

Kateheza pape Benedikta XVI., srijeda, 28. studenoga 2007.

Preuzeto s bitno.net