SVETAC DANA – SV. VID

Prema predaji mučeništvo svetog Vida zbilo se na početku Dioklecijanova progonstva negdje oko 304. ili 305. godine

Oko god. 600. u rimskoj pokrajini Lukaniji napisano je djelo ‘Passio S. Viti’ (Mučeništvo sv. Vida). Prema tome spisu Vid se kao sin bogate, ali još poganske obitelji rodio u današnjoj Mazara del Vallo, na Jugozapadnoj obali otoka Sicilije. Kad mu je bilo tek 7 godina, morao je zbog svoje vjere i pripadnosti Kristu, zajedno sa svojim odgojiteljem Modestom i hraniteljicom Krescencijom pobjeći u daleku Lukaniju, jer ga je njegov otac, po imenu Haylas, htio prisiliti na otpad od vjere. Njegov je bijeg pao baš u doba Dioklecijanova progonstva, pa je Vid i u tuđini za svoju vjeru morao trpjeti. Uhvaćen kao kršćanin, sa svojim je skrbnicima odveden u Rim. Tu je Vid učinio nekoliko čudesa, među njima i čudesno ozdravljenje careva sina, koji bijaše opsjednut. Unatoč tomu, bio je sa svojim pratiocima osuđen na smrt. Nakon uobičajenih mučenja, bačen je u kotao vrelog ulja, no, iz njega bi spašen od anđela koji ga otprati u Lukaniju, gdje je, zajedno s Modestom i Krescencijom, podnio ponovo mučeništvo kao vrhovno svjedočanstvo vjere. Prema predaji njegovo se mučeništvo zbilo na početku Dioklecijanova progonstva negdje oko 304. ili 305. godine.

O Vidovu mučeništvu postoje tri inačice, koje još uvijek nisu dosta proučene. Vida ozbiljni povjesničari smatraju vjerodostojnim mučenikom i prema tome svecem, koji je doista postojao, iako je legenda o njegovu mučeništvu izmišljena. Njegovo je štovanje u Crkvi veoma staro, a raširilo se po cijeloj Europi. Već svršetkom V. st. posvećeno mu je nekoliko samostana na Sardiniji i Siciliji, a spominje ih u svojim spisima papa Grgur Veliki. Svečev se blagdan spominje u Gelazijevu sakramentaru, svim povijesnim martirologijima, u takozvanom Napuljskom mramornom kalendaru, pa čak i u bizantskim sinasarima, što je znak da se njegovo štovanje proširilo i na Istočnu Crkvu.

Prema jednoj donjonjemačkoj predaji, svečevo je tijelo god. 583., sa Sicilije preneseno u Italiju, odakle je g. 756. opat Fulrad od Saint-Denisa prenio u svoj pariški samostan. Godine 836. Vidove je relikvije opat Hilduin dao slavnome samostanu Korvey na rijeci Weseru. Taj samostan kasnije postade središtem štovanja sv. Vida.

Sv. Vjenceslav, češki vojvoda, dobio je u Korveyu ruku sv. Vida i prenio je u Prag, sagradivši njemu u čast crkvu. Na temeljima te crkve podići će se kasnije divna gotska katedrala, možda jedna od najljepših crkava katoličkog svijeta.

Već je spomenuto da je sveti Vid veoma štovan svetac. To neka potvrde i ove brojke: oko 150 mjesta tvrdi da posjeduje dio relikvija sv. Vida, što je znak da se do toga sveca mnogo držalo.

U srednjem vijeku bilo je oko 1300 mjesta u kojima se štovao sv. Vid kao zaštitnik, a to znači i s tolikim brojem crkava, kapela i oltara. On je uvršten u slavnu skupinu takozvanih 14 zaštitnika u velikoj nevolji. Štoviše, među tim svecima nosi rekordan broj 34, to jest 34 patronata – bilo raznih životnih nezgoda u kojima ga ljudi zazivaju – bilo što ga pojedini staleži slave kao svog zaštitnika. Nabrojimo nešto od toga!

Svetog Vida zazivaju u pomoć padavičari, histerici, opsjednuti. Njegova se zaštita moli za vrijeme grmljavine, nevremena, požara, neplodnosti, jalovosti, kad valja izvesti neke teške zadatke. Kao svog zaštitnika slave ga ljekarnici, gostioničari, vinogradari i glumci. Pridružuju im se i ljudi slabog sluha i vida.

Pomolimo se: Milosrdni Bože, tvojom je pomoću sveti Vid u mladenačkoj dobi podnio boli mučeništva. Mi slavimo njegov spomen i preporučujemo ti sve one kojima je vjera ugrožena; jačaj ih u nadi i krijepi u ljubavi. Po Gospodinu našem Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.

Preuzeto s bitno.net

SVETAC DANA – PROROK ELIZEJ

Učenik proroka Ilije, ispunjen njegovim duhom djelovao je između 855. i 800. godine pr. Krista.

Sveti Elizej je starozavjetni prorok, ali je u Crkvi čašćen kao svetac pa su se po predaji i njegove relikvije prenosile u Aleksandriju, Carigrad i Ravenu. O njemu su opisi u starozavjetnoj Prvoj i Drugoj knjizi kraljeva (1 Kr 19,16.19-21; 2 Kr 2. do 9. poglavlje). Živio je u 9. stoljeću prije Krista, potjecao je iz imućne obitelji. Bog ga je pozvao preko proroka Ilije kojemu je bio poslužitelj. Ovako čitamo u Svetom pismu da je Bog naložio svetom Iliji nakon povratka s gore Sinaja: “Jahve reče Iliji: ‘Idi, vrati se istim putem u damašćansku pustinju… i pomaži Elizeja, sina Šafranova iz Abel Mehole, za proroka namjesto sebe…

Ode Ilija i na povratku naiđe na Elizeja, gdje ore: pred njim dvanaest jarmova, sam bijaše kod dvanaestoga. Ilija prođe kraj njega i baci na nj svoj plašt. On ostavi volove, potrča za Ilijom i reče: ‘Dopusti mi da zagrlim svoga oca i majku, pa ću poći za tobom.’ Ilija mu odgovori: ‘Idi, vrati se, jer što sam ti učinio?’ On ga ostavi, uze jaram volova i žrtvova  ih. Volujskim jarmom skuha meso, i dade ga ljudima da jedu. Zatim ustade i pođe za Ilijom da ga poslužuje.” ( 1 Kr 19,16.19-21)

Nakon što je Ilija ognjenim kolima bio uznesen u Nebo, prorok Elizej je primio snagu i moć Ilijina duha. Kao prorok je ostavio važan dojam poput Ilije. Bog je preko njega činio čudesa. Utjecao je na vjerski, ali i na politički život Izabranog naroda.

Izvor:.Sveci.net 

SVETAC DANA – SV. ANTUN PADOVANSKI

Životopis sv. Antuna

Rođen u Lisabonu

Ne smijemo se ljutiti na stare povjesničare što tako oskudno izvješćuju o obitelji i o prvom razdoblju Antunova života. Nisu nimalo krivi što nisu posjedovali naš mentalitet i naš oblik znatiželje. Kada su opisivali nekog sveca, oni se nisu zaustavljali na sporednim pojedinostima, kao što su točni datumi i nazivi mjesta gdje je boravio, kako mu se zvala rodbina, kako je fizički izgledao, itd. U svecu su gledali Božjeg izabranika, čovjeka vjere i izvanredne kreposti. Bio je prvorođenac iz plemićke, moćne i bogate obitelji. Roditelji su ga usmjerili na školovanje, možda su priželjkivali da postane predstavnik crkvene vlasti ili gradske uprave. Ali je dječak, koji je na krštenju dobio ime Fernando (Ferdinand), brzo počeo iznevjeravati njihove slavoljubne želje. Bog ga je privlačio sve više i on se dao privlačiti. Iskreno je volio molitvu. Jedna slikovita legenda pripovijeda kako je jednog dana, dok je molio u lisabonskoj katedrali, otjerao đavla bilježeći znak križa na podu Bilježili su djela izvršena na čast Bogu i na korist ljudima. Svetac nije bilo kakva povijesna ličnost, već glasnik istine i ljubavi koji je Bogu omilio. Na njega su ljudi ponosni, jer predstavlja najbolje značajke njihove vrste. Evo što možemo zaključiti na temelju oskudnih podataka koje su nam o Antunu ostavili pisci njegova stoljeća: Rođen je u Lisabonu 1195. godine.

Redovnik i svećenik

Fernando je izrastao u zgodna dječaka. Time su porasle i tjeskobe ukućana, gledajući mladića koji se ne uklapa u njihove želje da teži za ljudskom slavom, te koji je gotovo sustavno izmicao njihovim iščekivanjima. Fernando neće imati dug život; možda je to i slutio. Umjesto stotinu godina njegova istoimenjaka Antuna opata, on će na raspolaganju imati svega 36 godina. Rano je sazrio; jako se žurio. Dospjevši u petnaestu godinu, nakon duge molitve i razmišljanja, napušta bogatu palaču, ostavlja svoje ukućane, koji se protive, te se zatvara u opatiju sv. Vinka, na rubu grada. Red u koji je ušao postoji i danas. To su regularni kanonici sv. Augustina, s kojima će Svetac biti povezan cijeloga života. Tom Redu on zahvaljuje intelektualnu naobrazbu, koja ga je učinila jednim od najučenijih crkvenih ljudi Europe na početku 13. stoljeća. Ali svijet, koji je on tako odrješito napustio, nije mu davao mira ni u samostanu. Rođaci i prijatelji stalno ga  opsjedaju i odvraćaju. Život mu postaje nesnosan; unose mu nemir u dušu, otimaju mu vrijeme za studij i molitvu. Potreban je još odlučniji rez. U dogovoru s poglavarima, mladi Fernando napušta zauvijek svoj lijepi Lisabon i odlazi u Coimbru, koja je u to vrijeme bila prijestolnica portugalskoga kraljevstva. Tu se nalazi druga opatija augustinskih redovnika. Ondje Fernando bar uživa mir i on se time okoristio da pojača svoje teološke studije, sve do dana kad će biti zaređen za svećenika. Imao je 25 godina.

Preko Afrike do Asiza

Poslanje u Maroku ubrzo se pretvorilo u veliko razočaranje. Tek što se iskrcao, Antuna zahvati teška bolest. Umjesto da na trgovima propovijeda Krista, morao je dane provoditi na tvrdom ležaju i trpjeti groznicu od malarijske zaraze. Tako se njegov plemeniti san o apostolatu i mučeništvu ubrzo raspršio. Preostao mu je samo jedan put, put iskrenoga vjernika: predati se volji Božjoj. A snažni značaj, kakav je imao Antun, taj čin vjere morao je mnogo stajati. Vjerojatno od svega još ništa nije razumio. Uskoro će mu u razmatranju i molitvi Duh objaviti da je u Africi doista podnio mučeništvo. Nisu ga usmrtili Saraceni, već se sam žrtvovao, odričući se svoje žarke želje, kako bi ponizno slijedio volju Gospodnju. Antun se tako oprosti od afričkog tla i krenu u domovinu. Ali Bog mu ponovno promijeni smjer puta i brod se, gonjen nepovoljnim vjetrom, našao na obalama otoka Sicilije. Još oslabljen od dugotrajne groznice,trpeći u sebi unutarnji nemir, Antun se uputi u Asiz, gdje je o Duhovima 1221. vidio i Franju, osnivača Male braće. Asiški sirotan svojom svetošću opčara svojega nepoznatog sljedbenika, unijevši mu u srce mir i unutarnje svjetlo. Iz Asiza Antun krene u Montepaolo, blizu grada Forli. Ondje je proveo neko vrijeme u svakodnevnom razgovoru s Bogom, kao prijatelj s prijateljem.

Proljeće Crkve

Bog ima svoje vrijeme i svoje nacrte, koji se rijetko podudaraju s našim vremenom i s našim nacrtima. U svega nekoliko mjeseci Antun je obišao gotovo cijeli svijet (tada se mislilo da se cijeli svijet natisnuo oko Sredozemnoga mora): od Coimbre do Maroka, od Sicilije do Umbrije, sve do zabačenoga samostančića Montepaolo. Tu, na brdu, činilo mu se da je izgubljen, ali je Antun bio radostan što je zaboravljen. To je pravi osjećaj oslobođenja. Prije nego što će propovijedati drugima, Gospodin je želio da Antun najprije do kraja obrati svoje srce. I tako su ga jednog dana pozvali u Forli da prisustvuje jednomu svećeničkom ređenju. Dogodilo se da nije došao određeni propovjednik i poglavar zaduži Antuna da prozbori nekoliko prigodnih riječi. Nije se mogao usprotiviti želji poglavara i Antun progovori. Bilo je to očitovanje njegova talenta i izvanredne sposobnosti da propovijeda. Od toga dana počelo je njegovo putovanje od Italije do Francuske, gdje je pronosio kršćanima ljepotu Radosne vijesti. U isto vrijeme sučelio se i sa zabrinjavajućim i nejasnim pojavama krivovjerstva, a krivovjerce je Antun pokušao razuvjeriti svojom bogatom teološkom naobrazbom, ali nadasve neumornom dobrotom. Ima velikih zloporaba u Crkvi, ima i politikanstva, očito je i moralno opadanje, ravnodušnost se proširila; zato je Antun svugdje unosio svoj neumorni doprinos uzdizanju i pročišćenju života tadašnjih kršćana. U Arlesu mu se 1224. sv. Franjo ukazao za vrijeme Antunove propovijedi, da blagoslovi apostolsko djelo svojega voljenog sina.

Svjetlo koje rastjeruje tamu

U životu sv. Franje imamo propovijed pticama, a kod sv. Antuna spominje se, ne manje dražesna i poetska, propovijed ribama. To se moralo dogoditi u Riminiju. Grad se nalazio u rukama krivovjernika. Kad je pristigao misionar, kolovođe dadnu znak: podići zid šutnje. Stvarno, Antun nije našao kome bi se obratio. Crkve su ostale prazne. Zato iziđe na trg, ali ni tu nikoga ne nađe. Nitko ne pokaza pažnje prema propovjedniku, a još manje da bi ga slušao. Antun je prolazio zamišljen, u molitvi. Kad je tako prispio do morske obale, nagnu se nad žalom i počne dozivati slušatelje: “Dođite vi, ribice, i poslušajte riječ Božju, kad se ljudi ne žele udostojati približiti!” Ribe su navalile u velikom broju i pažljivo slušale riječi poticaja i hvale. Kod krivovjeraca je znatiželja nadvladala preporuku vlastitih kolovođa. Uslijedili su čuđenje i zanos, popraćeni osjećajima, kajanjem i odlukom o povratku Crkvi. Možda je to samo lijepa legenda, ili pjesnički simbol. Poruka je jasna: Antun je svojim strpljivim pouzdanjem, svojom vjerom koja premješta brda, svojim smislom za maštanjem i pažnjom, uspio probiti zid i u srcima neraspoloženih vjernika, otvrdnulih u mržnji i predrasudi. “To je pobjeda koja pobjeđuje svijet: vjera naša.”

Svima postaje sve

Neki kažu da je bio žučljivi Židov, drugi opet da je bio nepopravljivi krivovjernik, ali ostaje činjenica da je za vrijeme jedne Antunove propovijedi o Euharistiji taj čovjek ustao i izazvao ga: “Povjerovat ću da je Krist stvarno nazočan u posvećenoj hostiji ako vidim svoju mazgu kako kleči pred pokaznicom!” Svetac je prihvatio izazov. Jadna životinja ostala je bez hrane tri dana, a nakon toga, u određeno vrijeme i na određenom mjestu, Antun pristupi s pokaznicom, a krivovjernik sa svojom mazgom. Ova, makar iscrpljena glađu, ostavi ponuđeno sijeno, koje joj je nudio gospodar, i klekne pred svetim Sakramentom. Ne smijemo ipak misliti da je Svetac sebi probijao put čineći čudesa. Kao dobri učenik i sljedbenik Kristov, osvajao je duše snagom molitve, dobrog primjera, strpljivih rasprava. Zahvaljujući njegovim naporima, ali i ne manje zaslužnih i plodonosnih nastojanja bezbrojnih franjevačkih i dominikanskih misionara, kršćanska je Europa u nekoliko godina stekla novi izgled, novu svježinu vjere i dobre volje. Treba još naglasiti da se Antunov zadatak nije ograničavao samo na propovijedanje. Nosio je i ostala bremena dužnosti i odgovornosti. Dobio je neke dužnosti u okrilju svojega Franjevačkog reda, napose kao poglavar u sjevernoj Italiji. Antun je začetnik teoloških studija u svojem Redu. Sam je poučavao u Bologni, u Montpellieru, u Padovi. U kratkim predasima, koji su mu preostajali, sastavio je djela koja su mu, zbog duboke učenosti, zaslužila naslov crkvenog naučitelja.

Poslužitelj pomirenja

Da bi se stekao dojam kako je izgledao jedan dan u životu Antuna Padovanskoga, dovoljno je prenijeti riječi jednoga njegova suvremenika: “Uslijed propovijedanja, poučavanja, slušanja ispovijedi, često mu se događalo da bi dočekao zalaz sunca, a da nije ni stigao uzeti hranu.” Na tisuće je dolazilo odasvud slušati njegove propovijedi i, naravno, svi su se tiskali da bi se ispovjedili kod njega. Njegovo kršćanstvo nije bilo razvodnjeno ili zaslađeno, već odlučno i strogo; to ipak nije obeshrabrivalo pokornike. Mnogo je vremena proveo u ispovjedaonici, tako da je sebe sveo na krhotinu. Hranu je uzimao na brzinu i malo; odmor mu je bio kratak, a zdravlje mu je narušeno još od onih mjeseci provedenih u Maroku. Ne treba se onda čuditi što je uz tako proveden život dosegao svega 36 godina. Što se tiče njegova ispovijedanja, pronosile su se svakakve i vrlo dojmljive priče. Kao ona da je neki grešnik, iz osjećaja srama, napisao dugačak popis svojih grijeha, a dok ih je Antun očima čitao, brisao se grijeh za grijehom. Kod druge ispovijedi neki se mladi Padovanac, imenom Leonardo, optužio da je vlastitu majku udario nogom. Antun mu je gorko predbacio: “Nogu koja udara roditelje, trebalo bi odrezati!” Leonardo se vrati kući, uzme pilu i odreza sebi nogu. Majka sva u očaju počne vikati, a kako se Antun nalazio blizu, doču buku, svrati u obitelj i na čudesan način spoji odrezani dio noge s ostalim dijelom mladićeve noge.

Apostol mira i dobrote

Prvi su se franjevci pozdravljali riječima: “Mir i dobro!”. Mir i dobrota između civilnih i vjerskih vlasti, mir i dobrota između raznih vrsta ljudi, razdiranih strankama i bandama, mir i dobrota između raznih općina, koje su interesi i ponos dijelili bez prestanka. Mir i dobrota unutar kućnih zidova, gdje ponekad nesloga i zloba čine zrak neupotrebljivim, a život postaje muka. Antun je uživao silan ugled zbog svoje svetosti, zbog glasa da čudotvorstvo lebdi oko njegove osobe, zbog sposobnosti da ljubaznošću uspostavi ravnotežu tamo gdje su mnoge djelatnosti unosile nemir. Stoga se ne treba čuditi da su mnoge obitelji u teškim trenucima tražile njegovo posredovanje u molitvi i uvjeravanju, kako bi se prevladala kriza. Nikada nećemo doznati na kolika je ognjišta on vratio pouzdanje, strpljivost, sklad; koliko je obiteljskih drama otklonio ili bar umanjio; koliko je žalosnih slučajeva ublažio svojom riječju vjere i pozivom da iziđu iz uskoće sebičnosti, prkosa, mržnje, nepomirljivosti. Predaje, koje su do nas doprle u obliku legendi, potvrđuju značajne intervente sv. Antuna. Na primjer, jednom je pozvao novorođenče da progovori i tako javno posvjedoči nevinost majke koja je nepravedno bila osumnjičena od muža; drugi put je na čudesan način ozdravio ženu koju je muž, u napadu ljubomore, smrtonosno ranio bodežom.

Protiv prevlasti novca

Malo je teško nama koji živimo u prilično drukčijoj civilizaciji stvoriti sebi pravu sliku onoga što je moglo biti područje djelovanja jednoga pučkog misionara u Srednjem vijeku. Kada bi ulazio u grad, na njegova leđa palo je sve što tišti jedno društvo: svađe raznih stranaka u sukobu sa svećenstvom, napetosti u obiteljima, sumnje mislilaca, loši uvjeti u tamnicama, općinski i gradski pravilnici… Sve je padalo na njega. Tako se i Antun morao prilagoditi i raditi svašta po malo, u prilog suživotu, te da bi evanđelje moglo prodrijeti, nadahnuti i preobraziti osobe i strukture. U vremenu kada je većina žitelja živjela od ratarstva, stočarstva i ribolova, samo se manji dio bavio obrtništvom, koje se tada baš počelo razvijati i otvarati vrata gospodarskom napretku Europe, s trgovinom koja ga je pratila. Sve je to iskoristio manji krug vrlo zauzetih i sposobnih ljudi, koji su počeli raditi s novcem. Tako su nastajale prve banke, a uz to se počeo gomilati kapital kod bogatih pojedinaca, a na svoje su došli i lihvara. Svetac je, u duhu evanđelja, vodio poseban rat protiv lihvara, koji su bili vrlo moćni, pa su ih se svi bojali i mrzili ih. Glasovito je čudo koje je Antun učinio na pogrebu jednoga gulikože, kada je otkrio da se pokojnikovo srce ne nalazi u tijelu, nego u blagajni gdje je čuvao svoje zlato.

Zaštitnik potlačenih

Antun je bio zaštitnik siromašnih, uvijek i svugdje, suprotstavljajući se otvoreno nasilnicima. Dobro je pročitati svjedočanstvo jednoga suvremenika: “Antun, koji je tako željno težio da umre kao mučenik, nije se povlačio ni pred kime, pa ni kad mu je život bio ugrožen, i sa zadivljujućom hrabrošću odupirao se tiraniji moćnika. S velikom oštrinom napadao je neke istaknute ljude, pred kojima su se drugi propovjednici, pa i oni poznati, bojali, unatoč svojoj hrabrosti, i izjedeni strahom nastojali ih zaobići izdaleka.” Takav je bio Antun, svetac koji se nije zatvorio u siguran mir svoje sobice, znanstvenik koji ne pozna samo put od katedre do knjižnice, nagnut isključivo nad glasovitim djelima i proučavajući njihove teorije. On je bio čovjek koji je štovao istinu, pod svaku cijenu, izmjenjujući blagost i nepopustljivost, već prema pojedinom slučaju. Nije se bojao nikada nikoga i ničega. Nikada ga nisu vodili pojedinačni računi kada se radilo o zaštiti potlačenih. Dovoljno se prisjetiti jednog prizora: susreta sa zloglasnim tiraninom Ezzelinom da Romano. Legenda je prilično zahvatila u ovaj slučaj, uzimajući i neke povijesne podatke. Ezzelino je bio poznati velikaš, ali se uprljao brojnim zločinima. Ništa ipak nije pomogla Svečeva hrabrost. Tiranin se, doduše, na početku uznemirio, ali su politički razlozi prevladali Antunove poticaje dobrote i pravednosti.

Promatra Kristovu slavu

sakramenat pomirenja, svetu euharistiju i bolesničko ulje. Zatim, krajnjim naporom, izusti pjesan Blaženoj Djevici: “O preslavna Kraljice, uzdignuta iznad zvijezda!” Očima punim svjetla Svetac je nepomično gledao prema nebu. “Što vidiš?”, upita ga brat Luka. “Vidim svojega Gospodina”, tiho odgovori umirući. Smrtna borba kratko je potrajala, a prijelaz u nebo bio je vedar i lagan. Tako se ugasio za ovaj svijet jedan od najvećih apostola Isusa Krista i njegova evanđelja. Antun je imao 36 godina…

Pripisuju mu se mnoga čudesa i ukazanja. Preminuo je u Arcelli kraj Padove na današnji dan, 13. lipnja 1231.

Poznat je kao Padovanac jer je u tom gradu najživlja uspomena na njegov apostolski rad i u njemu je našao svoje posljednje počivalište. Njegov grob u veličanstvenoj bazilici cilj je neprestanih hodočašća. Svetim ga je 1232. proglasio papa Grgur IX, a crkvenim naučiteljem 1946. papa Pio XII. Rado ga prikazuju mnogi umjetnici, često s Djetetom Isusom (Donatello, de Ribera, Pasinelli, Bonvicino, Murillo i drugi). Zazivaju ga kod bolesti, traženja izgubljenih stvari, neplodnosti, gladi, amputacija udova, a zaštitnik je Portugala, Brazila, Padove, vjere u Presveti sakrament, američkih Indijanaca, bolesnika, neudatih djevojaka, trudnica, ribara, lađara, mornara, putnika, brodolomaca, turističkih vodiča, potlačenih, siromaha, staraca, svinjara, životinja, magaraca, konja, žetava, berbi, pošte te mnogih naselja, biskupija, župa, crkava i kapela diljem svijeta i hrvatskih krajeva (Zagreb-Sveti Duh, Sesvetska Sela kod Sesveta, Čabdin kod Jastrebarskog, Bukevje kod Orla, Gradići kod Velike Gorice, Otok, Levanjska Varoš, Antunovac, Našice, Podvinje kod Slavonskog Broda, Staro Petrovo Selo, Bjelovar, Daruvar, Veliki Bastaji kod Đulovca, Koprivnica, Sračinec, Novi Marof, Čakovec, Bučica kod Gline, Čuntić kod Petrinje, Krapje kod Jasenovca, Voloder kod Popovače, Kraljeva Velika kod Lipovljana, Vojnić, Lasinja, Vukmanić kod Karlovca, Drežnik Grad kod Rakovice, Generalski Stol, Gornji Kosinj kod Perušića, Krasno Polje kod Senja, Čabar, Fužine, Crikvenica, Kras kod Dobrinja na Krku, grad Krk, Rijeka-Kantrida, Pula-Sveti Antun, Vrsar, Nadin kod Benkovca, Popovići kod Benkovca, Radašinovci kod Benkovca, Suhovare kod Poličnika, Visočane kod Poličnika, Tribanj-Krušćica kod Starigrada-Paklenica, Vinjerac kod Posedarja, Veli Rat na Dugom otoku, Zadar-Smiljevac, Drage kod Pakoštana, Nunić kod Kistanja, Knin, Drniš, Šibenik-Šubićevac, Primorski Dolac, Prugovo kod Klisa, Svib kod Ciste Provo, Tučepi, Turjaci kod Sinja, Ugljane kod Trilja, Zadvarje, Duće kod Dugog Rata, Blizna kod Marine, Oključna kod Komiže na Visu, Komin kod Ploča, Nova Sela kod Kule Norinske, Gornja Močila-Sijekovac kod Bosanskog Broda, Bihać, Stara Rijeka kod Sanskog Mosta, Petrićevac kod Banje Luke, Stratinska kod Banje Luke, Prnjavor/Sočanica, Bukovica kod Dervente, Potočani kod Odžaka, Dubrave kod Brčkog, Boće kod Brčkog, Drijenča kod Čelića, Busovača, Dobretići kod Jajca, Bugojno, Rastičevo kod Kupresa, Sarajevo-Bistrik, Žepče, Lukavac, Vukanovići kod Kaknja, Sivša u Usori, Gračac kod Prozora (Rama), Čuklić kod Livna, Grabovica kod Tomislavgrada, Šuica kod Tomislavgrada, Podhum-Žitače kod Konjica, Humac kod Ljubuškog, Ploče-Tepčići kod Čitluka, Raskrižje kod Gruda, Sutina kod Posušja, Tivat, Lepetani kod Tivta, Nikinci kod Rume, Čantavir kod Subotice, Bečej, Senta). Sretan imendan od srca želimo svim našim Antonijama i Antunima!

Izvor: sv-antun.hr/zupajastrebatsko.hr

SVETAC DANA – SV. IVAN OD SVETOGA FAKUNDA

Njegovo se proročanstvo i ispunilo jer je umro iste godine 11. lipnja. Izgleda da ga je otrovala neka žena koju je korio zbog njezina nećudoređa.

Španjolci ovog svog veoma štovanog sveca nazivaju Juan de Sahagùn, a to znači Ivan iz Sahaguna, gradića u pokrajini León. U njemu se Ivan rodio u XV. stoljeću, negdje oko g. 1430. U samostanskoj školi rodnoga grada stekao je prvu naobrazbu. Dodir s benediktincima utjecao je na odluku da se i sam posveti duhovnome staležu. Primio je niže kleričke redove, pa čak dobio i crkvenu nadarbinu dušobrižnika u Cordonillosu. Taj mu je prihod bio potreban za daljnje naukovanje.

No kako se nije mogao brinuti za duše, poče ga zbog toga peći savjest i on se odrekne nadarbine. Smatrao je da je ima pravo uživati samo onaj koji će se stvarno brinuti za duše u Cordonillosu. Klerika tako nježne savjesti i osjećaja za pravednost u ono doba nije bilo baš na pretek. Ivan je zbog neimaštine morao prekinuti studij. Samostanski ljetopisi govore o njemu kao o mladiću izvanredne pobožnosti. Božja providnost svetog Ivana nije zapustila.

Pobrinula se za njega preko biskupa u Burgosu, koji ga uze za upravitelja svoga dvora. Uočivši njegove sposobnosti, a još više kreposti, biskup ga je g. 1453. zaredio za svećenika i imenovao kanonikom. A onda ga je opat samostana u Sahagunu obasuo raznim dobročinstvima. Ivan je sada imao mnogo prihoda, no brzo je uvidio da je to opasno pa se odrekao svih svojih nadarbina. Znao je da će u siromaštvu biti vjerodostojniji propovjednik Evanđelja. Postavši siromah, posveti se sav apostolatu među siromašnim slojevima, radeći za Crkvu siromaha. On nije znao za preporuku II. vatikanskog sabora da Crkva nasljeduje siromašnog Krista.

Živio je pola tisućljeća prije Sabora, ali je znao za Evanđelje, starije od svih sabora, od kojeg i sabori uče, pa je iz te knjige naučio da je nasljedovanje siromašnog Krista pitanje evanđeoskog duha, kako to lijepo kaže papa Pavao VI. Mislim da je u životu svetaca kao već davno ostvareno dobro uočiti one elemente koje nam danas preporučuje II. vatikanski sabor, kako bismo ih po njihovu primjeru i mi ostvarivali. Oni su svojim životom po Evanđelju uvijek naši suvremenici, dapače nama potrebni suvremenici. Kad je g. 1456. umro biskup, Ivanov pokrovitelj, on pođe na sveučilište u Salamancu da se još bolje znanstveno pripremi za svoju propovjedničku službu.

Nju je smatrao ozbiljnom i odgovornom, zato je i osjetio potrebu da stekne što više teološkog znanja kako bi je što bolje mogao obavljati. Uz studij je obavljao i pastoralnu službu u crkvi sv. Stjepana. Kolegij sv. Bartola izabrao ga je čak kao svoga službenoga propovjednika za svoje patronatske blagdane i kao svoga kapelana. Tu je službu svetac revno i savjesno obavljao kroz tri godine. Pred svršetak studija Ivan je napustio kolegij, a od tog će časa njegov život biti veoma usko vezan uz povijest slavnoga sveučilišnoga grada Salamance. U njemu će izići na glas i kao svetac i kao propovjednik. U njemu će postati veliki svjetionik koji će svijetliti mnogima i upućivati ih na pravi put. Grad je tada bio strašno rastrgan raznim trzavicama među plemićkim obiteljima, a uz to u njemu vladaše kriminal i pokvarenost svake vrste. I u tome je gradu g. 1460. Ivan imenovan za službenog propovjednika.

Sada je njegovo nastojanje išlo u prvom redu za širenjem mira i pomirenjem među zavađenima. Postao je velik mirotvorac, apostol mira. Uz to se dao marno i na ispovijedanje, dvorbu bolesnika, pomaganje siromaha. Puk je u njemu vidio sveca koga mu je sam Bog poslao pa je u njega imao silno povjerenje. Ono se nakon nekoliko njegovih čudesa još povećalo. Svoju veliku djelatnost Ivan je zbog bolesti morao prekinuti gotovo kroz godinu dana. Ozdravivši, po Božjem nadahnuću želio se povući u samostanski život pa je obukao 18. lipnja 1463. augustinsko redovničko odijelo. Bilo je to u doba kad je augustinski red po obnovi Ivana di Alarcóna bujno cvjetao.

U gradski život Salamance međutim vratiše se zla te puk poče vapiti za Ivanom i njegovim nezaboravnim propovijedima. Ivanovi se poglavari ne oglušiše na taj vapaj pa on poče s velikim uspjehom opet propovijedati i to ne samo po crkvama, već i po ulicama i trgovima, pa čak i plemićkim palačama. Osim u Salamanci propovijedao je i u Albi de Tormes te Ledesmi. Ponegdje je doživio da su ga razvratni plemići izvrgavali ruglu i tjerali iz svojih palača. Tako je svetac osjetio sudbinu evanđeoskih proroka na koje su silnici svijeta kivni baš kao Herod na Ivana Krstitelja. Uzrok je takvoga stava što su proroci stalan i živ prijekor njihovu nemoralu i nedjelima. Nakon 12 godina teškoga i napornoga propovjedničkoga i apostolskoga rada Ivan se povukao u zasluženi mir.

Godine 1476. pošlo mu je za rukom da su plemići potpisali svečani ugovor o vječnoj međusobnoj slozi. Uspomena je na taj događaj sačuvana u Salamanci sve do danas, jer se ondje nalazi sačuvana Palača i Trg sloge. U dva navrata Ivan je na kapitulu svoga reda bio izabran za priora u Salamanci. O njemu kao prioru i redovniku veoma pohvalno piše blaženi Orozco. Ivan je u jednom svome korizmenom govoru g. 1479. prorekao svoju smrt a i plodove kojima će tek tada uroditi njegove propovijedi. Njegovo se proročanstvo i ispunilo jer je umro iste godine 11. lipnja. Izgleda da ga je otrovala neka žena koju je korio zbog njezina nećudoređa. Na taj je način i on pao kao žrtva jedne Herodijade. Salamanca je dostojno oplakala smrt svoga propovjednika i sveca.

Njegov grob brzo postade slavan. Obilazili su ga mnogi hodočasnici, a i javni grješnici što se obratiše i počeše činiti pokoru. Grad je Salamanca pun uspomena na svoga sveca i velikog čudotvorca. Iz njega se pobožnost prema njemu proširila po cijeloj Španjolskoj. Kralj, biskupi, svećenici i puk tražili su njegovu beatifikaciju. Godine 1600. kardinal je Antoniani nakon pomnih istraživanja dao pozitivan sud pa je Ivan 19. lipnja 1601. proglašen blaženim. Do kanonizacije dođe tek g. 1691. Papa Benedikt XIII. dekretom od 16. studenoga 1729. njegov je blagdan proširio na cijelu Crkvu i tako je to bilo sve do najnovije reforme kalendara, kad je njegovo liturgijsko štovanje prepušteno samo mjesnim crkvama i augustinskom redu.

Danas se svečeve relikvije u jednoj urni nalaze u novoj katedrali u Salamanci. Na sreću nisu stradale za vrijeme divljanja građanskoga rata u Španjolskoj, kad su bile obeščašćene mnoge kršćanske svetinje. Sv. Ivan od sv. Fakunda naslovnik je nove katedrale u Salamanci, a posvećena mu je u istom gradu i jedna župa. Rodna mu je kuća u Sahagunu pretvorena također u kapelicu njemu posvećenu. Slikari ga obično prikazuju s Presvetim sakramentom u ruci, a tim žele izraziti njegovu veliku pobožnost prema Isusu u Euharistiji. Ivan je u Euharistiji štovao ne samo stvarnu Isusovu sakramentalnu prisutnost, već je to otajstvo štovao i kao znamenje i izvor jedinstva vjernika za jedno tijelo u Kristu.

Kao augustinac dobro je poznavao nauk svoga duhovnog oca svetog Augustina, prema kojoj je Euharistija isto tako sakrament tijela i glave, cijelog Krista, kao i povijesnog Krista. Stoga je sv. Augustin vjernicima govorio: “Ako ste tijelo Kristovo i njegovi udovi, tajna je na oltaru vaša tajna. Vi primate svoju tajnu. Budite što vidite i primajte što jeste!”

Blagdan se svetog Ivana od svetog Fakunda slavi 12. lipnja. Dan je to kad se na njegovu svetačkom primjeru možemo i mi prosvijetliti, zagrijati za evanđeosko siromaštvo, mirotvorstvo, za apostolski i euharistijski život.

Preuzeto s bitno.net