Papa: U vjeri se hodi zajedno; krhkost nas čini sposobnima za nježnost
„Duhovno praćenje“ naslov je kateheze kojom se završava niz posvećen temi razlučivanja. Papa Franjo je istaknuo kako je važno da ne idemo sami u kršćanskom životu te da podijelimo s nekim to što jesmo, ne skrivajući vlastita ograničenja
U katehezi, koju je održao danas na općoj audijenciji, posljednjoj posvećenoj temi razlučivanja, papa Franjo je govorio o duhovnom praćenju, koje ga može i treba podupirati naše razlučivanje.
Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi. […] Divna su tvoja svjedočanstva, stoga ih čuva duša moja.
Nemojte se bojati podijeliti vlastitu krhkost
Papa je na početku istaknuo da je duhovno praćenje važno prije svega za poznavanje sebe, što je prijeko potreban uvjet za razlučivanje. Gledati se u ogledalo, sami, ne pomaže uvijek – dodao je – jer drugi nam kažu onu istinu koju mi možda ne vidimo. Bitno je, prije svega, dati se upoznati, čak i u vlastitim slabostima.
Krhkost je, zapravo, naše pravo bogatstvo; svi smo bogati krhkošću, istinskim bogatstvom koje moramo naučiti poštovati i prihvaćati, jer, kad se prinese Bogu, čini nas sposobnima za nježnost, milosrđe i ljubav. Jao ljudima koji se ne osjećaju slabima: strogi su, ponašaju se diktatorski. Naprotiv, osobe koje ponizno priznaju vlastite slabosti, imaju više razumijevanja za druge. Krhkost nas – mogu reći – čini ljudima. Nije slučajno da nas prva od tri Isusove napasti u pustinji – ona povezana s glađu – pokušava lišiti naše krhkosti, predstavljajući nam je kao zlo kojega se moramo riješiti, prepreku da budemo poput Boga. To je, naprotiv, naše najdragocjenije blago: naime, Bog je, da bi nas učinio sličnima sebi, htio u potpunosti podijeliti našu krhkost.
Isusovi oslobađajući razgovori
Pomoć koju daje duhovna pratnja – napomenuo je rimski biskup – jest mogućnost da razotkrijemo dvoznačnosti, čak i one ozbiljne, u našem razmatranju sebe i u odnosu s Gospodinom. Pritom je podsjetio koliko nam primjera daje Evanđelje o Isusovim razgovorima koji postaju iskustvo oslobođenja i spasenja za drugoga, kao u slučaju Samarijanke, Zakeja, žene grješnice, Nikodema i učenika iz Emausa.
Ispričati drugima ono što smo doživjeli ili za čim tragamo pomaže nam pojasniti to u sebi samima, iznoseći na vidjelo brojne misli koje su u nama, a koje nas često uznemiruju svojim ustrajnim ponavljanjima. Koliko puta nam se u mračnim trenutcima javljaju misli poput ove: „Sve sam pogriješio, potpuno sam bezvrijedan, nitko me ne razumije, nikad neću uspjeti, osuđen sam na neuspjeh”, koliko smo puta tako razmišljali. Lažne su to i otrovne misli, koje susret s drugima pomaže razotkriti, kako bismo se mogli osjećati voljenima i cijenjenima od Gospodina takvi kakvi jesmo, sposobni činiti dobra djela za njega.
Idemo naprijed ako ne hodimo sami
Papa Franjo je potom istaknuo da onaj tko prati ne zamjenjuje Gospodina, niti ne obavlja sav posao namjesto osobe koju prati, nego hoda uz nju, potičući ju da tumači ono što ima u srcu. Međutim, praćenje donosi plod ako se živi duhovno sinovstvo i duhovno bratstvo, ako nismo sami nego uključeni u zajednicu.
Nismo sami, ljudi smo naroda, nacije, grada u pokretu, crkve, župe, te skupine… zajednice u hodu. Gospodinu se ne ide sam; to nije dobro. Trebamo to dobro razumjeti. Kao u evanđeoskom izvještaju o uzetome čovjeku, često smo poduprti i ozdravljeni zahvaljujući vjeri nekog drugog koji nam pomaže ići naprijed (…) drugi put smo mi ti koji preuzimamo tu obvezu u odnosu na nekog brata ili sestru, te smo tako pratitelji kako bismo pomogli drugomu. Bez iskustva sinovstva i bratstva, praćenje može izazvati nerealna očekivanja, nesporazume, oblike ovisnosti koji osobu ostavljaju u nezrelom stanju. Ne; pratnja, ali kao djeca Božja i braća s nama.
Marijin primjer
Učiteljica razlučivanja je Djevica Marija – primijetio je Papa. Marija malo govori, mnogo sluša i čuva u srcu. Ona uvijek upućuje na Isusa, a njezine riječi: „Što god vam rekne, učinite!“, uputa je za sve kršćane.
Činiti ono što nam Isus govori. Takva je Gospa. Marija zna da Gospodin govori svačijem srcu i traži da se ta riječ pretoči u djela i odluke. Ona je to znala učiniti više nego itko drugi i, doista, prisutna je u glavnim trenucima Isusova života, osobito u najvećem času njegove smrti na križu.
Gospodinov nam glas govori: ne bojte se
Papa Franjo je svoje razmišljanje završio ističući da je razlučivanje umijeće koje se može naučiti kako bismo duhovno rasli, ali je ponajviše Božji dar koji imamo uvijek moliti. Gospodine, daj mi milost razlučivanja u trenutcima života, što mi je činiti, što trebam razumjeti. Daj mi milost razlučivanja, i daj mi osobu koja će mi pomoći u razlučivanju. Gospodin nas potiče i podupire – napomenuo je Papa te dodao – koliko puta u Evanđelju čitamo Isusove riječi „ne boj se“ ili „ne bojte se“.
„Ne bojte se!“, ponavlja Gospodin i nama danas: ako se uzdamo u njegovu riječ, dobro ćemo odigrati utakmicu života i moći ćemo pomoći drugima. Kao što se kaže u Psalmu, njegova je Riječ nozi našoj svjetiljka i svjetlo našoj stazi (usp. 119, 105).
Preuzeto s vaticannews.va
