PREDSJEDNIK PAPINSKE MEĐUNARODNE MARIJANSKE AKADEMIJE O. STEFANO CECCHIN »Međugorje je postalo mjesto vjere, molitve i obraćenja«
»Dolaze ljudi iz cijeloga svijeta. (…) U velikom broju dolaze i vraćaju se jer tu pronalaze milost obraćenja. (…) Zato Papa želi da se ta stvarnost pastoralno prati, a i da se nastavi. Jer plodovi su očiti«
Prvi predavač na nedavno održanu 14. mariološko-marijanskom nacionalnom kongresu u Međugorju bio je predsjednik Papinske međunarodne marijanske akademije o. Stefano Cecchin. Talijanski je franjevac rado prihvatio poziv da bude gost u intervjuu za Glas Koncila, a pitanja koja su mu postavljena uglavnom su odjek događanja na kongresu.
Možete li, za početak, naše čitatelje upoznati s Papinskom međunarodnom marijanskom akademijom?
Temelje Papinskoj međunarodnoj marijanskoj akademiji (PAMI) udario je u godinama 1946. i 1947. o. Karlo Balić, hrvatski franjevac koji je živio u Rimu i koji je pri današnjem Papinskom sveučilištu »Antonianumu« pokrenuo najprije osnivanje Franjevačke marijanske komisije, koja se imala baviti franjevačkim doprinosom mariologiji, koji je tijekom povijesti bio uistinu velik. O. Balić snažno se u tim godinama, od 1947. do 1950., zauzeo u organiziranju takozvanih asumpcionističkih kongresa, imajući pred očima još jednu marijansku dogmu, onu o uznesenju Marijinu. Kongresi su u početku okupljali uglavnom franjevce, no tada se pokazala potreba za okupljanjem svih teologa. O. Balića je papa Pio XII. pozvao u komisiju za proglašenje spomenute dogme. Jedan od ključnih problema kojim se komisija bavila bilo je pitanje oko kojega su teolozi bili podijeljeni: Je li Marija prije uznesenja umrla ili nije umrla? Papa je, vidjevši da među teolozima nema jedinstva po tom pitanju, smatrao da mora odustati od proglašenja dogme. Upravo je o. Balić sugerirao papi da je dogmu moguće formulirati tako da to pitanje ostane otvoreno, da je moguće reći: »Nakon što je završila svoj zemaljski život, Marija je dušom i tijelom uznesena na nebo.« Takva je formulacija naposljetku prihvaćena. Čini se da je o. Balić također bio jedan od pisaca apostolske konstitucije »Munificentissimus deus«, kojom je 1. studenoga 1950. papa Pio XII. proglasio dogmu.
Ukratko, kao svojevrsni plod spomenutih kongresa prije proglašenja dogme utemeljena je najprije Marijanska akademija, koja je potom dobila status međunarodnoga tijela, a 1959. godine i naslov »papinska«. Zadaća joj je koordinirati rad svih njegovatelja marijanske pobožnosti, proučavatelja i ljubitelja Marije po svem svijetu. Činimo to surađujući s nacionalnim marijanskim i mariološkim društvima kao što je Hrvatski mariološki institut ovdje u Hrvatskoj.
Na Mariološko-marijanskom kongresu o međugorskom fenomenu kao doprinosu novoj evangelizaciji govorili ste o trajnoj Marijinoj prisutnosti u Crkvi. Biste li iznijeli neke naglaske svojega promišljanja?
Tko je žena u biblijskoj tradiciji? Bog kaže: »Nije dobro da čovjek bude sam.« Stoga stvara ženu kao »čovjekov dom«, jer hebrejski izvornik o Božjem stvaranju žene od Adamova rebra upotrebljava izraz koji se upotrebljava za izgradnju kuće, doma. Svi se rađamo od žene. I prva zapovijed koju Bog daje čovjeku glasi: »Plodite se i množite!« Bez žene taj je temeljni ljudski poziv nemoguće izvršiti. Tu je i teološki simbolizam evanđelista Ivana koji se oslanja na starozavjetnu sliku izraelskoga naroda kao Božje zaručnice, dakle opet kao žene, te Jeruzalema kao majke koja će okupiti svu Božju djecu.
Ivan se, opisujući prizor raspeća, vraća toj simbolici te predstavlja Mariju kao Crkvu, kao Majku Crkvu: završava Kristovo zemaljsko poslanje, a započinje vrijeme Crkve – Crkve žene i majke. Eto zašto se Marija i dalje, do dana današnjega, brine za Crkvu.
Stoga nije čudo da u vrijeme teškoća Crkva uvijek zaziva Mariju. Najstarija molitva Mariji, poslije »Zdravo Marijo«, jest »Pod obranu se tvoju utječemo«. Smatra se da je izvorni tekst nastao još za vrijeme progona kršćana u Rimskom Carstvu: već su tada u nevolji kršćani zazivali Marijinu zaštitu. To će se uvijek ponavljati u teškim trenutcima u povijesti Crkve.
S druge strane vidimo da i Marija na poseban način manifestira svoju prisutnost upravo u teškim trenutcima. Govore nam o tome velika i svima poznata ukazanja, kao što je ono u Guadalupeu, u Lurdu ili u Fatimi, ali i mnoga koja nisu toliko poznata. I na taj se način manifestira Marijina skrb za Crkvu i vjernike. To je, naime, njezin poziv.
Na skupu ste, među ostalim, doveli u odnos pobožnost prema Mariji i očuvanje vjere…
Prije svega se to odnosilo na redovničke zajednice. U zajednicama u kojima se održala zdrava pobožnost Mariji ima i novih zvanja. U drugima, u kojima je ta pobožnost iščeznula, to nije slučaj. Postoji marijansko-teološka tradicija, posebno u ruskoj pravoslavnoj duhovnosti, koja, pozivajući se na poznati evanđeoski izvještaj o svadbi u Kani, kaže: gdje je Marija prisutna, ne će ponestati dobroga vina, vino se ne će iskvariti. Znamo da je vino slika Duha Svetoga i ljubavi. Slično se i danas može reći za Latinsku Ameriku u kojoj svjedočimo neviđenoj ekspanziji takozvanih slobodnih crkvenih zajednica protestantske provenijencije. U zonama gdje živi zdrava marijanska pobožnost katolici su postojani.
Ovdje mi pada na pamet misao velikoga humanista Erazma Roterdamskoga. Budući da Crkvu svojega vremena nije štedio kritika, Luther se nadao da će se Erazmo pridružiti protestantima. On je u jednom od svojih glasovitih pisama napisao: ‘Da, ja kritiziram Crkvu, ali to činim zato što je ljubim.’ A činjenicu da su protestanti odbacivali Mariju te su njezine kipove i slike izbacivali iz crkava komentirao je riječima koje je stavio Mariji u usta: »Ja sam Marija, Djevica. Ja sam nemoćna. Želite li me izbaciti iz crkava, možete to učiniti. No ne zaboravite: ako izbacite mene, izbacujete i Dijete koje držim u naručju. Stoga, želite li Crkvu bez Krista, izbacite Mariju.«
Što je ključno za zdravu marijansku pobožnost?
Ključne točke nalazimo nadasve u dokumentu nekadašnje Kongregacije za katolički odgoj, »Djevica Marija u intelektualnoj i duhovnoj formaciji«, iz 1988. godine, gdje su kao tri izvora te pobožnosti navedeni Sveto pismo, tradicija Crkve i papinsko učiteljstvo. No prvi je Sveto pismo. Zanimljivo je proučavati Mariju u svjetlu hebrejske starozavjetne tradicije, ženu koja je začevši i rodivši Sina Božjega spojila nebo i zemlju. Marija je čudesna žena! Uzmimo samo evanđeoski izvještaj o navještenju u Lukinu evanđelju i njegovo značenje za novu evangelizaciju. Anđeo kaže Mariji: »Raduj se!« Zašto? Zato što je ona »keharitomene«, milosti puna; zato što je ljubljena! To je bit kerigme, temeljnoga navještaja, to je evanđelje, radosna vijest: Bog nas ljubi unatoč svim našim stranputicama. S vremenom smo stvorili dojam da je naša vjera zatvoreni skup zapovijedi, zabrana, grijeha. No temelj svega je Božja ljubav. I tek kad osoba shvati da je od Boga ljubljena, razumije da istom tom ljubavlju mora ljubiti druge, drugim riječima da se mora kloniti grijeha, da mora moralno živjeti. Osim toga, Bog nam daje snagu da dobro i ispravno živimo. Nismo budisti. Budisti vjeruju da čovjek vlastitom vježbom i askezom postaje savršen. Naše savršenstvo, naša svetost prije svega je Božji dar.
S obzirom na neke izjave i rasprave na skupu, možda bi imalo smisla da u nekoliko riječi sažmete međugorski fenomen i njegov status…
S jedne strane čekamo da iziđe novi direktorij, nove upute Kongregacije za nauk vjere o tome kako postupati s ukazanjima. Norme o tome postoje, no već su pomalo zastarjele: svijet se promijenio. Činjenica jest da imamo mnogo prijavljenih ukazanja po cijelom svijetu. Jednako je tako činjenica da je većina tih ukazanja problematična.
Što se tiče Međugorja, fenomen je, kao što je dobro poznato, započeo 1981. godine s ukazanjima. Počeli su dolaziti ljudi. Po normama, mjesni biskup mora pokrenuti proces vrjednovanja fenomena, što je u slučaju Međugorja biskup i učinio. Potom su se pojavili problemi te je stvar došla do Rima. Ima ih koji kažu da se upravo zahvaljujući negativnomu stajalištu mjesnoga biskupa glas o ukazanjima toliko proširio, tj. da fenomen ne bi poprimio te dimenzije da je biskup bio suzdržaniji. U svakom slučaju, godine 2010. papa Benedikt XVI. osnovao je komisiju za Međugorje, često zvanu »Komisija Ruini« po njezinu predsjedniku kardinalu Camillu Ruiniju. Komisija je prestala s radom 2014. godine i njezini su zaključci predani papi Franji. Nakon toga je u Vatikanu došlo do trenutka zastoja i teškoće zbog pokušaja manipulacije izvještajem komisije. Da bi razjasnio stvar, Papa je imenovao još jednoga savjetnika, o. Salvatorea Perellu, koji je vrhunski poznavatelj mariofanija. O. Perella je potvrdio ocjene »Komisije Ruini«. Nakon toga dogodilo se ono što je svima poznato: Papa je imenovao apostolskoga vizitatora za župu Međugorje, najprije u osobi nadbiskupa Henryka Hosera, a potom nadbiskupa Alda Cavallija.
Pritom je potrebno istaknuti da ukazanja nisu priznata, ni prvih sedam ni kasnija. Razlog je, prije svega, što ukazanja još nisu završila. Fenomen mora biti zaokružen, mora završiti. Dok se to ne dogodi, teško da će se bilo što definitivno reći. No rekao bih da je glede ukazanja, za sada, nagnuće takozvane »vatikanske politike« pozitivno. Činjenica da je imenovan apostolski administrator i da je Papa triput slao poruke za »Mladifest« nije, istina, priznanje autentičnosti ukazanja, ali ipak nešto govori.
No fenomen Međugorja ima i drugi aspekt, a to je činjenica Međugorja kao stvarnosti koja je poprimila svjetske razmjere: ovamo dolaze ljudi iz cijeloga svijeta. Dvojica vizitatora, nadbiskupi Hoser i sada Cavalli, jasni su glede toga. Posebno nadbiskup Cavalli nema nikakve sumnje. Po njemu, ovdje na poseban način djeluje milost; ljudi u velikom broju dolaze ovamo i vraćaju se jer tu pronalaze milost obraćenja. S toga stajališta uopće nije presudna autentičnost ukazanja. Međugorje je postalo mjesto vjere, molitve i obraćenja. Zato Papa želi da se ta stvarnost pastoralno prati, a i da se nastavi. Jer plodovi su očiti.
Koji bi, prema Vašim spoznajama i iskustvu, bio temeljni kriterij autentičnosti ukazanja? Koji bi »plodovi« bili presudni?
Pseudoukazanja stvaraju strah. Govore o kraju svijeta, o Božjim kaznama. Često pritom slijede marketinšku logiku: strah stvara potrebu; potrebno je učiniti to i to da bismo se spasili. Krajnji je ishod često bogaćenje navodnih vidjelaca, iscjelitelja, skupine, a ne dobro osoba ni zdravo ozračje u zajednici. Plodovi autentičnih ukazanja su mir, oslobođenje od svih oblika ropstava, spoznaja da je Isus moj Spasitelj te da Bog koji umire na križu kako bi otkupio grješnike ne može biti Bog koji kažnjava. Prava Majka Božja ne može doći kako bi predstavila srdito Božje lice. Govoreći o Međugorju, potrebno je postaviti si pitanje: U ovom teškom trenutku za Crkvu i za svijet, što je Međugorje? Nije li poziv na obraćenje, na povratak vjeri? Glede moje Italije postavio bih, primjerice, pitanje: Koliko je skupina i pojedinaca iz Italije ondje ponovno pronašlo vjeru i dalo svoj obol oživljavanju mnogih stvarnosti u Crkvi? Jasno, pravno-autokratski mentalitet nekih u Crkvi uvijek će reći samo »ne«.
Mariološko-marijanski kongres promatra fenomen Međugorja u svjetlu nove evangelizacije. Vi ste se o tome, govoreći o plodovima, podosta plastično izrazili istaknuvši da Međugorje suočava svećenike i pastoralne djelatnike također s nekim pitanjima…
Da, pozivam na suočavanje s pitanjem: Zašto ljudi ovamo dolaze? Zašto ne dolaze u moju ili tvoju crkvu? Zašto je moja crkva prazna? Zašto je Međugorje puno? Jesu li uistinu svi koji ovamo dolaze ludi? Moramo si postaviti slična pitanja. Međugorje je poziv da se zapitamo kakav je naš pastoral, kakva su naša liturgijska slavlja, zašto naše crkve snažnije ne privlače ljude. Međugorje nas izaziva, poziva nas na ispit savjesti.
U naslov svojega izlaganja također ste stavili pojam »sinodnost«. Na koji je način međugorski fenomen povezan sa sinodnošću?
Pojam sinodnosti na kojem Papa ustraje usko je povezan s »Crkvom u izlasku«, s Crkvom koja je otvorena svijetu. Ako se zadržimo samo na pojavnosti, vidimo da je ovdje u Međugorju sve uvijek otvoreno i svatko može doći. Potom bogoslužje. Često se u svetištima koja imaju međunarodni značaj slavi više bogoslužja, svako na svojem jeziku. Ovdje je drugačije. Svakodnevno središnje slavlje slavi se na hrvatskom, ali ga zahvaljujući suvremenim tehnologijama svatko može pratiti na svom jeziku. Svi okupljeni za istim euharistijskim stolom, a opet svatko na svom jeziku. Za mene je to Pedesetnica, Duhovi, sinodnost.
Već se nakon fatimskih ukazanja počelo govoriti, a kasnije je to posebno naglasio veliki teolog Karl Rahner, da su takvi fenomeni dio proroštva proročkoga Božjega naroda. Tu je od temeljne važnosti novo vrjednovanje sakramenta krštenja na koje je uputio Drugi vatikanski koncil: svi smo kršteni, dakle svi smo svećenici, proroci i kraljevi. Te dimenzije ne smiju ostati u rukama samo jedne skupine, nego svi zajedno hodimo prema punini istine. Dakle, kad govorimo o sinodnosti i međugorskom fenomenu, pitanje glasi: Hoćemo li se pitati što nam govore i što misle svi ti ljudi koji ovamo dolaze, ili je važno samo što kaže biskup, hijerarhija, što kažu dokumenti Crkve, tradicije iz prošlosti. Smatram da u razlučivanju istine o Međugorju moramo uzeti u obzir sve koji ovamo dolaze. Crkva je to već činila, a tipičan su primjer sinodnosti proglašenja dviju marijanskih dogma, o Bezgrešnoj i Uznesenoj. Prije nego što su ih proglasili, pape Pio IX. i Pio XII. pitali su sve biskupe što o Mariji vjeruje vjerni Božji narod.
Oduševilo me kad sam čuo da nadbiskup Cavalli, odjeven kao obični svećenik, obilazi punktove u Međugorju, sjeda u ispovjedaonice kao ispovjednik, razgovara s ljudima i sluša ih. Na taj način dolazi do vrijednosnoga suda koji je sinodski.
Činjenica jest da je međugorski fenomen krenuo odozdol, od vjernika koji su se ustrajno okupljali, usprkos kako nekadašnjoj komunističkoj policiji tako i crkvenim ograničenjima. Govori li nam i to štogod?
Govori nam možda o još jednom problemu, o takozvanoj mariološkoj krizi koja je nastupila nakon Drugoga vatikanskoga koncila, a koja još nije posve prevladana. Prije Koncila imali smo takozvanu »mariologiju slave« s proglašavanjem dogma, s izraženom marijanskom pobožnošću. Nakon Koncila mnogi su počeli dovoditi u pitanje sve istine, a posebno Marijin lik. Prije Koncila smo, primjerice, učili ljude da, budući da nisu razumjeli latinski, za vrijeme mise mole krunicu. Potom su odjednom, u nekim sredinama, svećenici doslovno počeli kidati krunice, micati iz crkava kipove, uključujući i Marijine. Jasno je da je uslijedila reakcija naroda. Papa Pavao VI. shvatio je problem pa je počeo reagirati, odraz čega je i njegova apostolska pobudnica »Marialis cultus« iz 1974. godine. Potom je papa Ivan Pavao II. vratio Mariju u sve aspekte crkvenoga života.
No kriza još nije posve prevladana. Na crkvenim učilištima u Italiji, primjerice, kao i na papinskim učilištima, nema posebnih marioloških kolegija. Prije misa se, istina, u mnogim crkvama moli krunica, ali je uglavnom ne predvodi župnik. Još imamo dobar dio klera koji Mariju ili zaobilazi ili je svodi na sladunjavu pobožnost drugotne važnosti.
S druge strane, Marija je i dalje prisutna među vjernicima. Kako to da se već dugo vremena Marija ukazuje gotovo isključivo laicima? Kako to da progovara nepismenoj djeci, kao što je bio slučaj u Fatimi? Nije li to evanđeoska dimenzija Boga koji se objavljuje malenima, posljednjima, a ne onima koji misle da imaju vlast? Eto zašto papa Franjo govori o sinodnosti, a ne o autoritarnosti. Budućnost Crkve nezamisliva je bez laika. To pak sa sobom nosi veliku odgojnu zadaću, jer laike je potrebno formirati, kao i zadaću razvijanja zajedništva između svih sastavnica Božjega naroda.
BIOGRAFIJA O. Stefano Cecchin, OFM, rođen je 1964. godine u Gallieri Veneti u blizini Padove. Godine 1995. stekao je magisterij, a potom 1999. i doktorat iz teologije sa specijalizacijom iz mariologije na Papinskom teološkom fakultetu »Marianum« u Rimu. Godine 1921. počasni mu je doktorat dodijelilo Međunarodno sveučilište »Generalisimo Sebastian Francisco de Miranda«. Na Papinskom sveučilištu »Antonianumu« počeo je predavati 1999. godine, a od 2011. je izvanredni profesor. Iste je godine imenovan i tajnikom Papinske međunarodne marijanske akademije (PAMI). Predsjednikom PAMI-ja imenovao ga je papa Franjo 2017. godine, a u veljači ove godine na toj je funkciji potvrđen za drugi mandat. Osim teologije i mariologije interesi su mu dijalog među religijama i kulturama te holistička medicina.
Preuzeto s Glas koncila
