BLAGDAN RANA SVETOG FRANJE
Katolička Crkva danas, 17. rujna, slavi blagdan Rana svetog Franje. Alverna (danas La Verna) je gora u srednjim Apeninima i nalazi se u području biskupije Arezzo. Tu je planinu sv. Franji 8. svibnja 1213. godine darovao grof Orlando iz mjesta Chiusi. Franjo se tamo rado povlačio u molitvu i kontemplaciju. Sv. Franjo je na La Verni 1224. obilježen Isusovim ranama (stigmama).
***
“… Kad se približavao blagdan svetog Križa u mjesecu rujnu, došao brat Leon na određeno mjesto i u određeno vrijeme da moli sa svetim Franjom Jutarnju. Zaustavio se, po običaju, ispred mosta i rekao: “Gospodine, otvori moje usne.” Premda sveti Franjo nije odgovorio, brat se Leon ne vrati nazad, kako mu je bilo naređeno, već on, u dobroj i svetoj namjeri, prijeđe preko mosta i uđe tiho u njegovu ćeliju. Kako ga ne nađe, pomisli da moli u šumi. Izađe, dakle, iz ćelije. A kako je bila mjesečina, tražio ga je po šumi. Konačno začuje glas svetoga Franje i, približivši se, ugleda ga kako kleči moleći, lica i ruku uzdignutih prema nebu, i neprestano ponavlja: “Tko si ti, preslatki moj Bože? Tko sam ja, najgadniji crv i beskorisni tvoj sluga?” Osim ovih riječi ništa drugo nije govorio.
Čudeći se tome, brat Leon digne oči i stade promatrati nebo. Tada ugleda kako s neba dolazi vatrena buktinja, prekrasna i presjajna. Kada je sišla, spusti se na glavu svetog Franje, a iz tog plamena čuo je glas koji je govorio sa svetim Franjom. No, brat Leon nije razumio ni riječi. Kad je to vidio, povukao se neprimjetno natrag te je samo izdaleka promatrao događaj i čekao dok se to ne dovrši. A tako je postupio, jer se smatrao nedostojnim stajati na tako svetom mjestu na kojem se dešava čudo, a i bojao se da ne uvrijedi svetog Franju ili da ga ne smete u njegovu razmatranju, kad bi primijetio da se on nalazi ovdje. A kako je pozorno promatrao, vidio je da je sveti Franjo tri puta pružao ruke prema plamenu. Konačno, nakon dužeg vremena, vidio je kako se plamen vraća u nebo. Veseo zbog viđenja i siguran u čudo krene u svoju kolibicu. No budući da je brat Leon bio odviše uzbuđen, bio je neoprezan, i sveti Franjo začu kako pod njegovim nogama šušti lišće te mu zapovjedi da stane i da ga pričeka.
Brat Leon poslušno stade i pričeka ga s tolikim strahom da bi mu bilo draže taj čas – pripovijedao je kasnije braći – da ga je na onom mjestu zemlja progutala, nego da dočeka svetog Franju. Mislio je da se sveti Franjo rasrdio, iako se on vrlo pažljivo čuvao da ne uvrijedi njegovo očinstvo, i da ga ne bi zbog njegove krivnje sveti Franjo udaljio iz svog društva. Stigavši do njega, upita ga sveti Franjo: “Tko si ti?” Brat Leon odgovori, dršćući cijelim tijelom: “Ja sam brat Leon, oče moj.” Sveti mu Franjo reče: “Zašto si došao ovamo, brate ovčice? Nisam li ti rekao da me ne smiješ promatrati? Reci mi, u ime svete poslušnosti, jesi li išta čuo ili vidio?” Brat Leon odgovori: “Čuo sam te, oče, kako govoriš i kako si više puta ponovio: Tko si ti preslatki Bože? Tko sam ja, najgadniji crv i beskorisni tvoj sluga?” Nato brat Leon klekne pred svetog Franju i prizna svoj grijeh neposlušnosti koji je učinio protiv njegove zapovijedi i, gorko plačući, zamoli ga za oproštenje. Zatim ga zamoli s poštovanjem da mu protumači one riječi što ih je čuo i da mu kaže ono što nije razumio. Kad je sveti Franjo vidio da je Bog bratu Leonu, zbog njegove prostodušnosti i čistoće duše, otkrio ili dopustio da čuje i vidi djela milosti, pristane da mu otkrije i razloži ono što je želio saznati, pa mu reče: “Znaj, brate, ovčice Božja, kada sam govorio one riječi koje si čuo, pokazala su mi se dva svjetla: jedno u kojem sam spoznao samoga sebe, a drugo u kojem sam spoznao Stvoritelja. Kada sam govorio: ‘Tko si ti, preslatki moj Bože’, tada sam bio u svjetlu u kojem sam vidio bezdan Božje dobrote, mudrosti i sile, a kad sam govorio: ‘Tko sam ja…’ bio sam u svjetlu u kojem sam vidio suznu dolinu svoje grešnosti i bijede, pa sam zato govorio: ‘Tko si ti, neizmjerno veliki, dobri i mudri Gospodine, da se udostojiš pohoditi mene, neuglednoga i odvratnog crva?’ A u onom plamenu što si ga vidio bio je sam Bog. On mi je govorio u tom liku, kao što je nekoć govorio Mojsiju. Među ostalim što mi je govorio, zatražio je od mene da mu poklonim tri dara. Odgovorio sam mu: ‘Moj Bože, znaš dobro da sam sav tvoj. Ti znaš dobro da nemam ništa osim haljine, pojasa i hlača koje griju moje noge, a i to pripada tebi. Što, dakle, mogu pokloniti tvomu Veličanstvu?’ Tada mi Bog reče: ‘Pogledaj u svoje krilo i prikaži mi što nađeš.’ Kad sam u nj pogledao, našao sam zlatnu kuglu i pokazao je Bogu. Tako sam učinio tri puta, kako mi je Bog naložio. Nato sam kleknuo tri puta, blagoslivljao i zahvaljivao Bogu koji mi je dao što da mu prikažem. Tada sam odmah razumio da su ona tri dara značila svetu poslušnost, najdublje siromaštvo i presjajnu čistoću, što mi je Bog dopustio, po svojoj milosti, da ih tako savršeno obdržavam, te mi savjest nije bila ničim opterećena. Kad si gledao da sam stavljao ruke u svoje krilo i prinosio Bogu te tri kreposti, koje su predstavljale one zlatne kugle što ih je Bog stavio u moje krilo, slavio sam ga i zahvaljivao mu na milosti i dobroti i što mi je jačao dušu. To su bile one riječi što si ih čuo kad sam tri puta dignuo ruke, kako si vidio. Ali čuvaj se, brate ovčice, i ne idi više za mnom i ne promatraj me. Vrati se sada u svoju kolibicu, vodi brigu o meni, jer će za nekoliko dana Bog na ovom brdu učiniti tako velike i tako čudesne stvari da će se cijeli svijet tome diviti. On će, naime, učiniti takvo djelo, kakvo do sada nije još učinio nijednom stvorenju na ovom svijetu.” Kad je to rekao, sveti Franjo zamoli da mu donese sveto Evanđelje, jer mu je Bog u duši otkrio da će, kad bude tri puta otvorio knjigu Evanđelja, saznati što Bog s njime namjerava. Kad mu je donio knjigu, sveti se Franjo pomolio. A kad je završio molitvu, dade knjigu bratu Leonu da je on tri puta svojim rukama otvori u ime Presvetoga Trojstva. I, kako se to Bogu svidjelo, u sva tri puta radilo se o muci Isusovoj. Time mu je bilo dano do znanja da, kao što je u svemu slijedio Isusa Krista, tako treba da ga slijedi i da mu bude posve sličan u patnjama, bolima i u muci, prije nego pođe s ovoga svijeta. Od toga časa počeo je sveti Franjo osjećati ugodnost u promatranju Boga i još više je uživao u njegovim pohodima. Među tim pohodima jedan je bio takve naravi, da ga je neposredno pripremio za primanje svetih rana.
Dan prije svetkovine svetoga Križa u mjesecu rujnu, dok je sveti Franjo skrovito molio u svojoj ćeliji, ukazao mu se Božji anđeo i rekao mu: “U ime Božje opominjem te da se pripremiš svom strpljivošću i poniznošću i da podneseš ono što Bog želi učiniti s tobom.” Sveti Franjo odgovori: “Spreman sam strpljivo podnijeti sve ono što bude htio učiniti moj Gospodin.” Nakon toga anđela nestade. Slijedećeg dana, na blagdan svetoga Križa, počeo je sveti Franjo već u praskozorje moliti. Molio je ispred svoje ćelije, licem okrenutim prema istoku, a molio je ovim riječima: “O, Gospodine moj, molim te da mi udijeliš dvije milosti prije nego što umrem. Prva je da za svoga života osjetim u svojoj duši i na svome tijelu, koliko je to moguće, onu neizmjernu ljubav kojom si ti, Sine Božji, gorio da dragovoljno podneseš toliku muku za nas grešnike.” A kako se duže vremena tako molio, shvatio je da će njegovu veliku želju Bog uslišati i, koliko je to moguće jednostavnom stvorenju, bit će mu to dopušteno osjetiti, i to u najkraće vrijeme. Kad je sveti Franjo dobio to obećanje, počeo je pobožno razmatrati Isusovu muku i njegovu neizmjernu ljubav. U njemu je toliko rastao žar pobožnosti da se sav preobražavao u Isusa po ljubavi i sućuti. I kako je, sav u žaru, cijelo to jutro proveo u takvu razmatranju, odjednom ugleda kako s neba silazi Seraf sa šest sjajnih, ognjenih krila te mu se u brzom letu približava, a mogao je raspoznati i jasno vidjeti u njemu lik raspetoga čovjeka. Krila su na njemu bila tako raspoređena da su dva bila iznad glave, dva su služila za let, a dva su prekrivala sve tijelo. Ugledavši ovo, sveti se Franjo užasno prepade. Bio je u isto vrijeme neizrecivo zadivljen, i osjećao je silnu bol. Vrlo se obradovao ljupkom liku Kristovu, koji mu se ukazao tako ljubezno i pohodio ga tako prijazno. S druge opet strane, osjetio je samilost i neizmjernu bol, gledajući ga razapeta na križu. Čudio se, zatim, tako neobičnom i čudnovatom viđenju, znajući dobro da je bol muke u suprotnosti s besmrtnošću serafskog duha. I dok se divio, bi mu objavljeno da mu je ovo viđenje pokazano u takvu obliku zato da bi shvatio kako on treba ne tjelesnim mučeništvom već žarom duha biti sav preobražen i suobličen s raspetim Kristom. Za vrijeme toga čudesnog ukazanja, činilo se kao da cijela gora Alverna gori presjajnim ognjem, koji je obasjavao i osvjetljavao sva brda i doline naokolo, kao da je sunce sišlo na zemlju. A pastiri koji su bdjeli i čuvali stada u tom kraju, videći svu goru u plamenu i toliko svjetlo oko nje, vrlo su se uplašili i, kako su poslije pripovijedali braći, uvjeravali su ih da se onaj oganj nad gorom Alvernom mogao vidjeti više od jednog sata. Slično se tako desilo i goničima mazga. Njih je probudio sjaj toga svjetla, koji je sjao kroz prozore njihovih noćišta. Zato ustadoše i pođoše prema Romanji, misleći da je izišlo pravo sunce. I dok su išli, vidjeli su kako ono svjetlo prestaje, a pojavljuje se prirodno sunce. U ovom ukazanju Serafa Isus Krist je objavio svetom Franji neke tajne i uzvišene istine, koje sveti Franjo nije htio otkriti za svoga života. Tek ih je poslije svoje smrti na čudesan način saopćio, kako će se pokazati kasnije. Isus Krist mu je rekao: “Znaš li što sam ti učinio? Dao sam ti rane, znakove svoje muke, kako bi mogao biti moj zastavnik. Pa kao što sam ja na dan svoje smrti sišao u pretpakao i sve sam duše, koje sam ondje zatekao, odanle oslobodio snagom svojih rana, tako dopuštam i tebi da svake godine na dan svoje smrti siđeš u čistilište i da sve duše iz svojih triju Redova – to jest: manju braću, sestre i članove Trećeg Reda – a i one koji će te mnogo štovati, a ti ih ondje nađeš, izvedeš odanle snagom svojih rana i povedeš ih u rajsku domovinu. Tako ćeš biti sličan meni u smrti, kao što si bio i za života.
Kad je, dakle, nestalo toga čudesnog viđenja, nakon duga vremena proteklog u razgovoru, ostade u srcu svetog Franje neizmjeran žar i plamen Božje ljubavi, a Krist je ostavio na njegovu tijelu čudesnu sliku i trag svoje muke. Odmah su se na rukama i nogama svetog Franje pojavili znakovi čavala, i to onako kako ih je vidio na tijelu Isusa Krista Raspetoga, koji mu se ukazao u liku Serafa. Ruke i noge izgledale su kao da su prikovane po sredini čavlima. Glave čavala bile su na dlanovima ruku i nogu izvan mesa, a vrhovi su im izlazili s druge strane i na tabanima. Oni su bili tako savijeni i zakovani da se moglo između zakova i zavoja, koji su bili sasvim izvan mesa, lako staviti prst ruke kao u neki prsten, a glave čavala bile su zatupljene i tamne. Slično tome, između rebara pokazala se rana od uboda kopljem, i to nezacijeljena, rumena i krvava. Ta je rana kasnije više puta krvarila i svetom je Franji znala okrvariti odjeću i hlače. Po svemu tome braća su, i prije nego što su saznala od njega što se to s njim dogodilo, pa i bez obzira na to što on nikada nije otkrivao svoje noge ni ruke i što nije mogao stati na svoje tabane, mogla jasno spoznati da je on imao na rukama, nogama i među rebrima jasno utisnut lik Gospodina Isusa Krista Raspetoga, jer su pronašla da su njegova donja odjeća i hlače krvave kada su bile na pranju. Koliko god je sveti Franjo nastojao sakriti i zatajiti slavne rane, koje su bile posve jasno utisnute na njegovu tijelu, uvidio je da ih ne može sakriti pred svojim najbližim drugovima. Usprkos tomu, bojao se govoriti o Božjoj tajni te je upao u veliku neodlučnost da li da otkrije Serafovo ukazanje i utisnute svete rane ili da o tome šuti. Konačno je, ponukan savješću, pozvao k sebi nekoliko najodanije braće te im izložio svoju teškoću govoreći općenito, ne rekavši im izravno što se dogodilo, te ih upita za savjet. Među pozvanom braćom bio je jedan vrlo svet, koji se zvao brat Iluminat. Taj je uistinu bio Bogom prosvijetljen, kako već i samo njegovo ime kaže, te je shvatio da je sveti Franjo morao vidjeti čudesne stvari. Stoga mu je rekao ovo: “Brate Franjo, znaj da ti Bog koji puta očituje svoje tajne ne samo za samoga tebe, nego i za druge. Stoga se s pravom moraš bojati da ne bi zavrijedio prijekor, ako zatajiš ono što ti je Bog objavio na korist drugih.” Tada je sveti Franjo, potaknut tim riječima, s velikim strahopoštovanjem, ispripovijedao braći sve o gore spomenutom viđenju, dodavši da mu je Krist kad mu se ukazao rekao neke stvari koje on ne bi nikad kazao dokle god bude živ.
Premda su mu presvete rane koje mu je utisnuo Isus Krist unosile u srce preveliku radost, ipak su one njegovu tijelu i tjelesnim osjetilima zadavale nesnosne boli. Zato je, zbog tih svojih novih muka, izabrao između ostale braće samo Leona, čovjeka bezazlena i nedužna, kome sve otkri i dopusti da se dotiče svetih rana te ih omata vunenom tkaninom, da bi se tako ublažila bol i zaustavljalo krvarenje. Dao je da mu mijenja vunene ovoje često, pa čak i dnevno, kad je bio bolestan, ali nikada od četvrtka navečer do subote ujutro. Nije, naime, htio da mu u to vrijeme bilo kakvo ljudsko sredstvo ili lijek i najmanje ublažuje Kristove boli koje je osjećao na svom tijelu, jer je upravo u to vrijeme naš Spasitelj Isus Krist bio za nas uhvaćen, razapet, umro i pokopan. Jednom se dogodilo, kad je brat Leon mijenjao svetom Franji zavoj na rani ispod rebara, da je sveti Franjo zbog bolova, što ih je osjećao kod trganja okrvavljenog zavoja, položio ruku na prsa brata Leona. Od tog dodira posvećenih ruku osjetio je brat Leon takvu milinu pobožnosti u svom srcu da umalo nije pao onesviješten na zemlju. I konačno, što se tiče trećeg razmatranja, kad je sveti Franjo završio četrdesetdnevni post na čast svetom Mihaelu Arkanđelu, spremio se, prema Božjoj objavi, da se vrati u Svetu Mariju Anđeosku. Tada pozove k sebi brata Masea i brata Anđela i, nakon mnogih razgovora i svetih pouka, povjeri im svetu goru, rekavši im da se mora zajedno s bratom Leonom vratiti u Svetu Mariju Anđeosku. Kad je to rekao, oprosti se s njima i blagoslovi ih u ime Isusa Razapetoga. Preporuči im se u molitve i pruži im svoje posvećene ruke, urešene slavnim presvetim ranama, da ih vide, opipaju i poljube. Ostavivši ih utješene, rastane se od njih i siđe sa svete gore.“
