BLAGDAN GOSPE ŽALOSNE
Biblijsko podrijetlo spomendana Gospe žalosne nalazimo u pripovijesti o djetinjstvu Lukinog evanđelja kada je Šimun za vrijeme Prikazivanja Isusova u Hramu rekao Blaženoj majci Mariji: “Tebe će samu mač probosti”(Lk, 2,35). Bila je duboko uznemirujuća poruka na dan koji je trebao biti iznimno radostan. Šimun je unaprijed upozorio Mariju da će u budućnosti podnijeti mnoge nevolje: terete i tjeskobu, bol i patnju, suze i žalost. Nije se znalo kada će se to dogoditi, kako će se to dogoditi, koliko će biti teško, ali nevolja je sigurno dolazila. Sama objava bila je tuga za Mariju.
Crkveni povjesničari smatraju da su sveti Anselmo (1033. – 1109.), benediktinski redovnik, biskup i crkveni naučitelj, te benediktinci prvi u XI. stoljeću uveli pojam Žalosne Gospe ili Žalosne Majke. Prvo liturgijsko slavlje blagdana bilo je u XII. stoljeću.
Do XIV. stoljeća jedinstvena Marijina žalost proširena je na sedam, tri od prvih godina i četiri od Velikog petka. Prve Marijine tri žalosti su Šimunovo bolno predviđanje (Lk 2, 35), paničnim bijegom u Egipat i godinama provedenim u izbjeglištvu (Mt 2, 13 – 15. 19 – 22), te velika tjeskoba zbog gubitka Njezina Sina na tri dana (Lk 2, 48). Posljednje četiri Marijine boli su njezin susret s Isusom dok je nosio svoj križ, muka stajanja podno križa kako bi svjedočila muci i smrti svoga Sina (Iv 19, 25a), tjeskoba primanja Njegovog beživotnog tijela Njoj u ruke dok je skidan s križa i tuga gledanja ukopa Njezina Sina dok je bio položen u grob.
Tijekom XIV. i XV. stoljeća, dva redovnička reda, cisterciti i Marijini sluge, svojim su propovijedanjem i misionarskim djelovanjem snažno zagovarali pobožnost Gospi Žalosnoj, a pobožnost se proširila diljem Europe i šire u sveopćoj Crkvi. Serviti Gospu Žalosnu smatraju svojom zaštitnicom, slave njezin spomendan kao svoju zaštitnicu, a prvi ju je put njihov red proslavio 1423. godine u Kölnu u Njemačkoj.
Spomendan je dobio veći zamah 1482. godine kada je dodan Misalu pod svojim prijašnjim imenom, “Gospa od sućuti”. Suosjećanje je korišteno jer je Isusova muka postala i Marijina muka, i dok je Isus patio, Ona je patila s njim.
Godine 1668. Marijini sluge uveli su sličnu pobožnost na spomen Sedam Marijinih žalosti. U rimski kalendar uvršten je 1814. godine i slavi se prve nedjelje nakon 14. rujna.
Godine 1727. papa Benedikt XIII. univerzalizirao je pobožnost Žalosne Gospe kada ju je stavio u Rimski kalendar, a gotovo dvjesto godina kasnije ju je svjetska Crkva slavila petak prije Cvjetnice. Zatim je 1913. papa Pio X. trajno prenio spomendan na 15. rujna, dan nakon Uzvišenja Svetog Križa 14. rujna, kako bi spojio slavlje i razmišljanje o Isusovoj i Marijinoj muci u uzastopnim danima.
***
“Majko naša daj da zagrlimo Križ, da živimo sjedinjeni u Tvom Srcu”
