Author

FMteam

Browsing

7. DAN – Neprekidna devetnica svetoj Misi

Današnji poticaj za molitvu, uz napomenu najvažnije je sudjelovanje na svetoj Misi.


7. DAN- Neprekidna devetnica svetoj Misi

1. Zaziv Duha Svetoga

O dođi, Stvorče, Duše Svet,
pohodi duše vjernika,
poteci višnjom milosti,
u grudi štono stvori ih.

Ti nazivaš se Tješitelj,
blagodat Boga Svevišnjeg,
studenac živi, ljubav, plam
i pomazanje duhovno!

Darova sedam razdaješ,
Ti, prste desne Očeve,
od vječnog Oca obećan,
Ti puniš usta besjedom!

Zapali svjetlo u srcu,
zadahni dušu ljubavlju,
u nemoćima tjelesnim
potkrepljuj nas bez prestanka!

Dušmana od nas otjeraj
i postojani mir nam daj,
ispred nas idi, vodi nas,
da svakog zla se klonimo!

Daj Oca da upoznamo,
i Krista, Sina njegova,
i u Te Duha njihova,
da vjerujemo sveudilj!

Sva slava Ocu vječnomu,
i uskrslome Sinu mu,
sa Tješiteljem presvetim
nek bude sada i uvijeke. Amen.

– Pošalji Duha svojega i postat će. (Aleluja)
– I obnovit ćeš lice zemlje. (Aleluja)

Pomolimo se: Bože, koji si Svjetlošću Duha Svetoga poučio srca vjernih, daj da u tom istom Duhu što je pravo mislimo i njegovoj se utjehi vazda radujemo. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.

2. Radosna otajstva Gospine krunice

1. Koga si Djevice, po Duhu Svetom začela.

U prvom radosnom otajstvu razmatrat ćemo kako je arkanđeo Gabrijel navijestio Mariji da će začeti po Duhu Svetom i roditi Sina Božjega.

2. Koga si Djevice, Elizabeti u pohode nosila.

U drugom radosnom otajstvu razmatrat ćemo kako je Blažena Djevica Marija posjetila svoju rođakinju Elizabetu i s njom ostala tri mjeseca.

3. Koga si Djevice, rodila.

U trećem radosnom otajstvu razmatrat ćemo kako je Blažena Djevica Marija rodila Gospodina našega Isusa Krista u betlehemskoj špilji te ga je postavila u jasle.

4. Koga si Djevice, u hramu prikazala.

U četvrtom radosnom otajstvu razmatrat ćemo kako je Blažena Djevica Marija četrdeseti dan poslije poroda prikazala u hramu Ocu nebeskom svoga Sina, Gospodina našega Isusa Krista, kojega je primio u naručje starac Šimun.

5. Koga si Djevice u hramu našla.

U petom radosnom otajstvu razmatrat ćemo kako je Blažena Djevica Marija našla svoga dvanaestogodišnjeg Sina, Gospodina našega Isusa Krista, u hramu među učiteljima.

3. Evanđelje dana

Evanđelje: Lk 10, 17-24

U ono vrijeme: Vratiše se sedamdesetdvojica radosni govoreći: »Gospodine, i zlodusi nam se pokoravaju na tvoje ime!« A on im reče: »Promatrah Sotonu kako poput munje s neba pade. Evo, dao sam vam vlast da gazite po zmijama i štipavcima i po svoj sili neprijateljevoj i ništa vam neće naškoditi. Ali ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju, nego radujte se što su vam imena zapisana na nebesima.«

U taj isti čas uskliknu Isus u Duhu Svetom: »Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče! Tako se tebi svidjelo. Sve mi preda Otac moj i nitko ne zna tko je Sin — doli Otac; niti tko je Otac — doli Sin i onaj kome Sin hoće da objavi.«

Tada se okrene prema učenicima pa im nasamo reče: »Blago očima koje gledaju što vi gledate! Kažem vam: mnogi su proroci i kraljevi htjeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli!«

4. Kratki poticaj za razmišljanje

“Draga djeco! S radošću u srcu sve vas ljubim i pozivam vas približite se mome Bezgrešnom srcu da vas mogu još više približiti mom sinu Isusu i da vam On da svoj mir i ljubav koja je hrana svakom od nas. Otvorite se, dječice, molitvi, otvorite se mojoj ljubavi. Ja sam vaša majka i ne mogu vas ostaviti same u lutanju i grijehu. Vi ste pozvani, dječice, da budete moja djeca, moja ljubljena djeca, da vas sve mogu prikazati mome Sinu. Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu.”

(Gospina poruka, 25. lipnja 2013.)

5. Molitve

Molitva sv. Faustine Kowalske: ‘Milosrdni Isuse, povjeravam ti se!’

Milosrdni Isuse, povjeravam ti se!
Ništa me ne treba strašiti ni uznemirivati.
Povjeravam ti se ujutro i uvečer, u radosti i patnji,
u napasti i opasnosti, u sreći i nesreći,
u životu i smrti, u vremenu i vječnosti.
Povjeravam ti se u molitvi i radu,
u uspjehu i neuspjehu, u bdjenju i odmoru,
u tuzi i žalosti,
čak i u svojim pogrješkama i grijesima
želim ti se nepokolebivo povjeriti.
Ti si sidrište moje nade,
zvijezda mojega lutanja,
oslonac moje slabosti,
oproštenje mojih grijeha,
snaga moje krjeposti,
punina mojega života,
utjeha mojega smrtnog časa,
radost i prebivalište mojega neba.
Milosrdni Isuse, jaki spokoju i sigurna utvrdo moje duše,
umnoži mi povjerenje i usavrši mi vjeru
u tvoju moć i dobrotu.
Pa ako sam najsiromašnija od svih koji te štuju
i posljednja od svih tvojih slugu,
ipak želim biti velika u povjerenju
da si ti moje otkupljenje i spasenje za svu vječnost.
Neka mi ovo povjerenje bude preporuka kod tebe
danas i vazda, a ponajviše na času smrti moje.
Amen.

***

Molitva svetom Mihaelu arkanđelu u borbi protvi zla

Sv. Mihaele arkanđele, brani nas u boju, budi nam u pomoći protiv zloće i zasjeda đavla. Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo, a i ti poglavico Vojske Nebeske, sotonu i druge pakosne duhove, koji svijetom obilaze na propast duša, Božanskom krijepošću i pakao protjeraj i strovali. Kroz bezgriješnu Djevicu Mariju. Kroz Njezino bezgriješno začeće. Amen.

Oče naš…

***

Pod obranu se Tvoju utječemo

Pod obranu se Tvoju utječemo, sveta Bogorodice. Ne odbij nam molbe u potrebama našim, nego nas od svih pogibli vazda oslobodi. Djevice slavna i blagoslovljena, Gospođo naša, Posrednice naša, Zagovornice naša! Sa svojim nas Sinom pomiri, svojemu nas Sinu preporuči, svojemu nas Sinu izruči. Amen.

SVETAC DANA – SV. FAUSTINA KOWALSKA

Faustina Kowalska više je puta imala ukazanje Isusa o čemu je pisala u svom Dnevniku: „Neka najveći grešnici polažu svoju nadu u Moje milosrđe. Oni imaju pravo prije svih drugih pouzdati se u bezdan Mojeg milosrđa.“


Sestra Faustina, tj. Helena Kowalska rođena je 25. kolovoza 1905. godine u selu Glogowiec, u blizini Lodza (Poljska), kao treće od desetoro djece u obitelji Marianne i Stanislawa Kowalskog. Već od djetinjstva odlikovala se ljubavlju  prema molitvi, marljivošću pri radu, poslušnošću  i osjećajnošću prema siromašnima. Svega je nepune tri godine pohađala osnovnu školu, a kasnije je, kao mlada djevojka napustila obitelj i otišla raditi kao sluškinja. Svoj duhovni poziv najbolje opisuje ona sama na prvim stranicama svoga Dnevnika:

“Posljednji Božji zov, milost poziva na samostanski život osjetila sam već od sedme godine. Prvi put čula sam glas Božji u mojoj duši u sedmoj godini života kao poziv savršenom životu, ali nisam bila uvijek poslušna glasu Milosti. Nisam susrela nikoga koji bi mi stvari objasnio. U osamnaestoj godini života, žarka molba mojim roditeljima za dopuštenje da pođem u samostan. Odlučno odbijanje roditelja. Nakon ovog odbijanja roditelja predala sam se se ispraznostima života, ne osvrćući se na glas Milosti – iako moja duša nije našla u ničemu zadovoljstva. Neprestani pozivi Milosti bili su za mene velika muka koju sam željela nadglasati zabavama. U svojoj nutrini izbjegavala sam Boga i svom dušom naginjala sam stvorenjima. Ipak Božja milost pobijedila je u duši.

Sestra Faustina, tj. Helena Kowalska rođena je 25. kolovoza 1905. godine u selu Glogowiec, u blizini Lodza (Poljska), kao treće od desetoro djece u obitelji Marianne i Stanislawa Kowalskog. Već od djetinjstva odlikovala se ljubavlju  prema molitvi, marljivošću pri radu, poslušnošću  i osjećajnošću prema siromašnima. Svega je nepune tri godine pohađala osnovnu školu, a kasnije je, kao mlada djevojka napustila obitelj i otišla raditi kao sluškinja. Svoj duhovni poziv najbolje opisuje ona sama na prvim stranicama svoga Dnevnika:

“Posljednji Božji zov, milost poziva na samostanski život osjetila sam već od sedme godine. Prvi put čula sam glas Božji u mojoj duši u sedmoj godini života kao poziv savršenom životu, ali nisam bila uvijek poslušna glasu Milosti. Nisam susrela nikoga koji bi mi stvari objasnio. U osamnaestoj godini života, žarka molba mojim roditeljima za dopuštenje da pođem u samostan. Odlučno odbijanje roditelja. Nakon ovog odbijanja roditelja predala sam se se ispraznostima života, ne osvrćući se na glas Milosti – iako moja duša nije našla u ničemu zadovoljstva. Neprestani pozivi Milosti bili su za mene velika muka koju sam željela nadglasati zabavama. U svojoj nutrini izbjegavala sam Boga i svom dušom naginjala sam stvorenjima. Ipak Božja milost pobijedila je u duši.

Jednom pođoh s jednom od svojih sestara na ples. Kad su svi bili u najboljem raspoloženju, moja je duša osjećala unutarnje muke. U trenutku kad sam započela plesati, ugledah pored sebe Isusa, prljavog, razgolićenog Isusa, cijelog u ranama, govoreći mi: “Koliko dugo ću te podnositi i dokle ćeš oklijevati?“ U tom trenutku zanijemi draga glazba, nesta društvo u kojem sam se nalazila, ostadosmo Isus i ja. Sjedoh pokraj moje drage sestre i pokušah sakriti glavoboljom ono što se u mojoj duši zbivalo. Nakon nekog vremena potajice napustih društvo i moju dragu sestru i otiđoh u katedralu sv. Stanislava Kostke. Počeše osvanjivati jutarnji sati, samo malo ljudi bijaše u katedrali. Ne pazeći na ništa što se događa oko mene, bacih se pred Presveti Sakrament i molih Gospodina da mi podari spoznati što trebam dalje činiti.

Odmah sam čula riječi: “Otputuj odmah u Warszawu, tamo stupi u samostan“. Podigoh se iz molitve, dođoh kući i spremih potrebne stvari. Koliko sam mogla povjeriti svojoj sestri što se događalo u mojoj duši i rekoh joj da pozdravi roditelje. Tako se oprostih. U jednoj odjeći, bez ičega, pođoh u Warszawu.“ (Dnevnik s. Faustine br. 7-10)

Došavši u Warszawu, prijavljuje se Kongregaciji Naše Gospe od Milosrđa. Međutim, okarakterizirana kao „ništa izvanredno“, preporučuje joj se poći raditi kako bi si zaradila za skromnu opremu s kojom se tada dolazilo u samostan. Narednih godinu dana radi kao kućna pomoćnica kod jedne gospođe u blizini Warszawe, a potom ponovno dolazi na vrata Kongregacije Naše Gospe od Milosrđa, kada je i primljena, 1. kolovoza 1925. Kao sestra Maria Faustina od Presvetog Sakramenta, provela je trinaest godina redovničkog života radeći u kuhinji i vrtu, te kao vratarica na ulazu u samostan. Iako na prvi pogled njen život izgleda sasvim obično, jednolično i dosadno, on u sebi krije izuzetno duboku povezanost s Bogom.

Za vrijeme boravka u samostanu u Plocku, 22. veljače 1931. imala je prvo viđenje Milosrdnog Isusa, koji joj pri tome mističnome susretu daje zadaću da naslika njegovu sliku, upravo takvog kakvog ga vidi, te da proširi njezino štovanje po cijelome svijetu. U sljedećih nekoliko godina, njezini mistični susreti s Isusom su se nastavili. Pri njima, Isus ju je upoznavao sa svojstvom Božjega milosrđa, te joj objavljivao nove načine štovanja milosrđa.

Njezina zadaća, po Isusovoj želji bila je: usrdno moliti Božje milosrđe za cijeli svijet, primjenjujući pri tome nove načine pobožnosti prema Božjemu milosrđu; štovati sliku Milosrdnog Isusa s natpisom „Isuse, uzdam se u tebe“; slaviti svetkovinu Božjega milosrđa prve nedjelje poslije Uskrsa; moliti krunicu Božjega milosrđa; štovati Čas milosrđa – čas Isusove smrti na križu (15 sati) i širiti pobožnost Božjemu milosrđu. Također i podsjećati svijet na istinu naše vjere iskazane u Svetom pismu o milosrdnoj Božjoj ljubavi prema svakom stvorenju. Sam Isus, a i njezin ispovjednik zapovjedili su joj sva duhovna iskustva zapisivati u Dnevnik, kako bi sve što je proživljavala, jednom moglo biti na korist drugim dušama.

Život sestre Faustine posebno se odlikovao ljubavlju prema grešnicima, siromasima, umirućima i dušama u čistilištu, za koje je neumorno molila i žrtvovala se. Uz mnoge izvanredne milosti, život joj je bio obilježen mnogim trpljenjima. Trpjela je na različite načine: sumnjajući u istinitost ukazanja; zbog sumnji i nerazumijevanja bližnjih; zbog nemogućnosti provedbe u djelo Isusovih želja i teškoća na koje je pri tome nailazila; zbog grijeha čovječanstva te nezahvalnosti i hladnoće kojom ljudi uzvraćaju Bogu na njegovu milosrdnu ljubav; osjećala bi fizičke i duhovne patnje kada bi se molila i žrtvovala za druge; u svojoj dubokoj povezanosti s Isusom, nekada je osjećala njegove rane na svome tijelu, te njegovu smrtnu napuštenost. Velika pomoć i potpora u provedbi njezina poslanja bio joj je njezin duhovnik, danas blaženik, vlč. Mihael Sopoćko, koji je nakon njezine smrti nastavio širiti poruku Božjeg milosrđa. O njemu s. Faustina piše: „Ovaj svećenik je velika, sve do ruba Bogom ispunjena duša.“

Sestra Faustina Kowalska pak, iscrpljena i oslabljena tuberkulozom i patnjama koje je podnosila kao žrtvu za spas grešnika, umrla je u samostanu Krakow Lagiewniki 5. listopada 1938. godine, u dobi od 33 godine.

8. travnja 1993. godine, prve nedjelje poslije Uskrsa, papa Ivan Pavao II. na Trgu sv. Petra u Rimu proglasio ju je blaženom, a  prve nedjelje poslije Uskrsa, 30. travnja 2000. i svetom. Tako je s. Faustina postala prvom sveticom trećeg tisućljeća.

Zaštitnica je djece, siromašnih obitelji, kućnih pomoćnica, kuharica i kuhara, vrtlara, portira, djevojaka i mladića koji žele u samostan te poljskog grada Lodza.

Molitva sv. Faustine Milosrdnom Isusu

O presveto Srce Isusovo, izvore milosrđa iz kojeg izviru nepojmljive rijeke milosti nad čitavo čovječanstvo, usrdno Te molim da prosvijetliš jadne grešnike i budeš im milostiv. O Isuse, spomeni se svoje pregorke Muke i ne dopusti da se izgube duše koje si Predragocjenom Krvlju i Vodom svoga Srca otkupio. O Isuse, spominjući se silne cijene Tvoje Predragocjene Krvi raduje me njezina veličina jer je i jedna kap dovoljna da spasi sve grešnike. Premda grijeh predstavlja bezdan zlobe i nezahvalnosti, za nas je plaćena neusporediva cijena. Zato neka svaka duša nađe povjerenje u Tvoje beskonačno Milosrđe. Amen.

Izvor: Bitno.net

MISNA ČITANJA – 5. LISTOPADA 2024.

Radujte se što su vam imena zapisana na nebesima.

XXVI. tjedan kroz godinu

Subota, 5. 10. 2024.

Svagdan

ČITANJA:
Job 42,1-3.5-6.12-17; Ps 119,66.71.75.91.125.130; Lk 10,17-24

BOJA LITURGIJSKOG RUHA:
zelena

IMENDANI:
Mauro, Placid, Miodrag, Faustina Kowalska

NAPOMENA:
▪ Prva subota u mjesecu: Molitva za svećenička i redovnička zvanja.

Prvo čitanje:

Job 42, 1-3.5-6.12-17

Sada te moje oči vidješe, sve riječi svoje zato ja poričem.

Čitanje Knjige o Jobu

Job ovako odgovori Gospodinu:

Ja znadem, moć je tvoja bezgranična:

što god naumiš, to izvesti možeš.

Tko je taj koji riječima bezumnim

zamračuje božanski promisao?

Govorah stoga, ali ne razumjeh,

o čudesima meni neshvatljivim.

Po čuvenju tek poznavah te dosad,

ali sada te oči moje vidješe.

Sve riječi svoje zato ja poričem

i kajem se u prahu i pepelu.

Gospodin blagoslovi novo Jobovo stanje još više negoli prijašnje. Blago mu je brojilo četrnaest tisuća ovaca, šest tisuća deva, tisuću jarmova volova i tisuću magarica. Imao je sedam sinova i tri kćeri. Prvoj nadjenu ime Jemima, drugoj Kesija, a trećoj Keren-Hapuk. U svem onom kraju ne bijaše žena tako lijepih kao Jobove kćeri. I otac im dade jednaku baštinu kao i njihovoj braći.

Poslije toga Job doživje doba od sto četrdeset godina, i vidje djecu svoju i djecu svoje djece do četvrtog koljena. Potom umrije Job, nauživši se života.

Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam:

Ps 119, 66.71.75.91.125.130

Pripjev:

Licem svojim obasjaj slugu svoga!

Nauči me razumu i znanju,
jer u zapovijedi tvoje vjerujem.

Dobro mi je što sam ponižen
da bih tvoja naučio pravila.

Znadem, Gospodine, da su ti sudovi pravedni
i da si me s pravom ponizio.

Po tvojim zakonima nebesa i zemlja stoje sveudilj,
jer sve tebi služi.

Ja sam sluga tvoj: prosvijetli me
da upoznam tvoje propise.

Objava riječi tvojih prosvjetljuje,
bezazlene urazumljuje.

Evanđelje:

Lk 10, 17-24

Radujte se što su vam imena zapisana na nebesima.

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Vratiše se sedamdesetdvojica radosni govoreći: »Gospodine, i zlodusi nam se pokoravaju na tvoje ime!« A on im reče: »Promatrah Sotonu kako poput munje s neba pade. Evo, dao sam vam vlast da gazite po zmijama i štipavcima i po svoj sili neprijateljevoj i ništa vam neće naškoditi. Ali ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju, nego radujte se što su vam imena zapisana na nebesima.«

U taj isti čas uskliknu Isus u Duhu Svetom: »Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče! Tako se tebi svidjelo. Sve mi preda Otac moj i nitko ne zna tko je Sin — doli Otac; niti tko je Otac — doli Sin i onaj kome Sin hoće da objavi.«

Tada se okrene prema učenicima pa im nasamo reče: »Blago očima koje gledaju što vi gledate! Kažem vam: mnogi su proroci i kraljevi htjeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli!«

Riječ Gospodnja.

Preizeto s Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Molitva za nastradale od poplava

Svemogući vječni Bože, Ti nas tješiš u svakoj našoj nevolji da bismo i mi sve koji su u nevolji mogli tješiti (usp. 2. Kor, 1:3-5).

Molimo te olakšaj patnje svim nastradalima u poplavama širom naše zemlje, ispuni naša srca božanskom ljubavlju kako bismo pomogli braći i sestrama u nevolji. Po Kristu Gospodinu našem, Amen.

6. DAN – Neprekidna devetnica svetoj Misi

Današnji poticaj za molitvu, uz napomenu najvažnije je sudjelovanje na svetoj Misi.


6. DAN- Neprekidna devetnica svetoj Misi

1. Zaziv Duha Svetoga

O dođi, Stvorče, Duše Svet,
pohodi duše vjernika,
poteci višnjom milosti,
u grudi štono stvori ih.

Ti nazivaš se Tješitelj,
blagodat Boga Svevišnjeg,
studenac živi, ljubav, plam
i pomazanje duhovno!

Darova sedam razdaješ,
Ti, prste desne Očeve,
od vječnog Oca obećan,
Ti puniš usta besjedom!

Zapali svjetlo u srcu,
zadahni dušu ljubavlju,
u nemoćima tjelesnim
potkrepljuj nas bez prestanka!

Dušmana od nas otjeraj
i postojani mir nam daj,
ispred nas idi, vodi nas,
da svakog zla se klonimo!

Daj Oca da upoznamo,
i Krista, Sina njegova,
i u Te Duha njihova,
da vjerujemo sveudilj!

Sva slava Ocu vječnomu,
i uskrslome Sinu mu,
sa Tješiteljem presvetim
nek bude sada i uvijeke. Amen.

– Pošalji Duha svojega i postat će. (Aleluja)
– I obnovit ćeš lice zemlje. (Aleluja)

Pomolimo se: Bože, koji si Svjetlošću Duha Svetoga poučio srca vjernih, daj da u tom istom Duhu što je pravo mislimo i njegovoj se utjehi vazda radujemo. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.

2. Žalosna otajstva Gospine krunice

1. Koji se za nas krvlju znojio.

U prvom žalosnom otajstvu razmatrat ćemo kako se Gospodin naš Isus Krist u vrtu na Maslinskoj gori molio svome Ocu nebeskom te se znojio krvavim znojem.

2. Koji je za nas bičevan bio.

U drugom žalosnom otajstvu razmatrat ćemo kako je Gospodin naš Isus Krist bio u dvoru Pilatovu privezan za stup i nemilo bičevan.

3. Koji je za nas trnjem okrunjen bio.

U trećem žalosnom otajstvu razmatrat ćemo kako je Gospodin naš Isus Krist bio okrunjen trnovom krunom.

4. Koji je za nas teški križ nosio.

U četvrtom žalosnom otajstvu razmatrat ćemo kako je Gospodin naš Isus Krist, osuđen na smrt nosio na Kalvariju preteški drveni križ.

5. Koji je za nas raspet bio.

U petom žalosnom otajstvu razmatrat ćemo kako je Gospodin naš Isus Krist bio raspet na križu između dva razbojnika pred očima svoje žalosne majke Marije.

3. Evanđelje dana

Evanđelje: Lk 10, 13-16

U ono vrijeme: Reče Isus: »Jao tebi, Korozaine! Jao tebi, Betsaido! Da su se u Tiru i Sidonu zbila čudesa koja su se dogodila u vama, odavna bi već, sjedeć u kostrijeti i pepelu, činili pokoru. Ali Tiru i Sidonu bit će na Sudu lakše negoli vama.

I ti, Kafarnaume!

Zar ćeš se do neba uzvisiti?

Do u Podzemlje ćeš se strovaliti.

Tko vas sluša, mene sluša; tko vas prezire, mene prezire. A tko mene prezire, prezire onoga koji mene posla.«

4. Kratki poticaj za razmišljanje

“Draga djeco! Danas vas sve pozivam: molite se na moje nakane. Mir je u opasnosti, zato, dječice, molite i budite nositelji mira i nade u ovom nemirnom svijetu gdje sotona napada i kuša na sve načine. Dječice, budite čvrsti u molitvi i hrabri u vjeri. Ja sam s vama i zagovaram pred mojim sinom Isusom za sve vas. Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu.

(Gospina poruka, 25. studenog 2015.)

5. Molitve

Molitva sv. Franje za mir

Gospodine, učini me oruđem svoga mira:
Gdje je mržnja, da donosim ljubav!
Gdje je uvreda, da donosim praštanje! Gdje je nesloga, da donosim jedinstvo !
Gdje je zabluda, da donosim istinu!
Gdje je sumnja, da donosim vjeru!
Gdje je očaj, da donosim nadu!
Gdje je tama, da donosim svjetlo!
Gdje je žalost, da donosim radost!
Gospodine, učini da ne tražim:
da me tješe, nego da ja tješim druge; da ne zahtijevam da me razumiju,
nego da se trudim razumjeti druge;
da ne tražim samo da me ljube,
nego da i ja ljubim druge!
Jer tko se daruje, prima:
tko prašta, bit će mu oprošteno
i tko umire sebi, rađa se za vječni život!

***

Molitva svetom Mihaelu arkanđelu u borbi protvi zla

Sv. Mihaele arkanđele, brani nas u boju, budi nam u pomoći protiv zloće i zasjeda đavla. Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo, a i ti poglavico Vojske Nebeske, sotonu i druge pakosne duhove, koji svijetom obilaze na propast duša, Božanskom krijepošću i pakao protjeraj i strovali. Kroz bezgriješnu Djevicu Mariju. Kroz Njezino bezgriješno začeće. Amen.

Oče naš…

***

Pod obranu se Tvoju utječemo

Pod obranu se Tvoju utječemo, sveta Bogorodice. Ne odbij nam molbe u potrebama našim, nego nas od svih pogibli vazda oslobodi. Djevice slavna i blagoslovljena, Gospođo naša, Posrednice naša, Zagovornice naša! Sa svojim nas Sinom pomiri, svojemu nas Sinu preporuči, svojemu nas Sinu izruči. Amen.

SVETAC DANA – SV. FRANJO ASIŠKI

Spominjemo se svetog Franje Asiškog, dosljednog nasljedovatelja Krista u jednostavnosti, istinskom siromaštvu i slobodi duha.


Sv. Franjo Asiški rodio se 1182. godine u Asizu kao sin trgovca Pietra di Bernardonea i Ivane. U odsutnosti oca krstila ga je majka davši mu ime Ivan. Otac je tome imenu kasnije dodao Franjo, s kojim je taj svetac ušao u ljudsku povijest. Mališan je u župnoj školi Sv. Jurja naučio čitati i pisati. Kao dječak i mladić bavio se prodajom sukna, što je bilo zanimanje i njegova oca. Uz posao živahni je mladić u sebi osjećao vatrenu želju da bude prvi, da prednjači, da se na neki način odlikuje. Volio je svečanosti, raskoš, bio prilično lakomislen. Uz te manje savršene prirodne kvalitete imao je i boljih: tankoćutnu osjećajnost, samilost prema siromasima, kojima bi dijelio obilnu milostinju, a bio je i ćudoredno neporočan. Bio je tako upadan i osebujan da je bio voda vesele mladenačke asiške družbe, “kralj gozba i zabava”, u kojima je znao potrošiti dosta očeva novca. Zanesen avanturizmom i slavom, sudjelovao je aktivno i u oružanim razmiricama između Asiza i Peruggije, između naroda i feudalaca. Već je u tom razdoblju njegova života nazrijevati neke klice Božjega poziva.

Kad je Franjo došao iz zarobljeništva iz Peruggie te se oporavio od podulje bolesti, iako se nešto u duši bijaše već promijenio, pokušao je ipak poći za slavom novim putovima i to onom slavom koja dolazi od oružja, od junaštva u oružanoj viteškoj borbi. Uputio se stoga prema pokrajini Pugli, a zaustavio u Spoletu. Uzrok tome bijaše tajanstveni glas u snu, koji ga je pozivao da slijedi radije gospodara nego slugu.Franjo se tada vratio u svoj Asiz, ondje raskrstio s veselim društvom te započeo život revnog razmišljanja i pobožnosti. Da svlada ono što mu po naravi bijaše odvratno, dao se na djela herojske ljubavi prema siromasima i gubavcima. U to je doba poduzeo i hodočašće u Rim, u baziliku Sv. Petra, na grob apostolskog prvaka. U jesen 1205. bijaše opet u rodnom Asizu. Tada je u crkvici San Damiano triput čuo zov Raspetoga: “Franjo, pođi i popravi mi crkvu jer, kako vidiš, sva je u ruševinama!” Obnovio je crkvicu Sv. Damjana te ondje povučen provodio vrijeme u razmatranju, u molitvi, pomalo ipak zabrinut kako će izbjeći očevu gnjevu koji je bio nad njim razočaran. Razočaranje je dolazilo iz zemaljskih pobuda, planova i ambicija, koje je imao sa sinom. Sve je to njemu neshvatljivim sinovljevim ponašanjem palo u vodu.

Potpuno u srcu obraćen i posve opredijeljen za Krista, Franjo se javno pred pobožnim asiškim biskupom Gvidom II. odrekao svih dobara i prava na očinsku baštinu. Time se kao pokornik i Bogu posvećena osoba podložio posve crkvenoj vlasti. Tada je izjavio: “Čujte me i shvatite dobro! Do ovog sam časa svojim ocem nazivao Petra Bernaridonea, odsad s većim pouzdanjem mogu reći: Oče naš, koji jesi na nebesima, u tebe stavljam sve svoje blago i nadu i zalog svog ufanja.”Nalazeći se jednog dana u crkvi Sv. Marije anđeoske, čuo je kod mise ove evanđeoske riječi: “Ne pribavljajte sebi u pojase ni zlatna, ni srebrna, ni bakrena novca; ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa, jer radnik zaslužuje uzdržavanje!” (Mt 10,9-10)… Čuvši te riječi, bio je tako snažno zahvaćen ljubavlju prema siromaštvu da je uskliknuo: “To je što tražim, to je što svim srcem želim!” Kasnije mu je svećenik protumačio sav smisao tih riječi, a i onih koje iza njih u Evanđelju sv. Mateja slijede. Iz njih proizlazi apsolutno siromaštvo, ponizno predanje i pouzdanje u Boga, obilaženje i propovijedanje Radosne vijesti Božjemu puku.

Tako poučen i zahvaćen Božjom riječju iz 10. glave Matejeva evanđelja, Franjo je svoju pustinjačku odjeću zamijenio “minoritskom” – manje braće, kako će kasnije nazvati svoj red i njegove sljedbenike. Odložio je remen, sandale i štap, a svoju je grubu tuniku opasao bijelim konopom. Na glavu je stavio kapucu ili kukuljicu, kakvu su tada običavali nositi umbrijski seljaci. I tada je u svojoj župnoj crkvi Sv. Jurja u Asizu s velikim duhovnim žarom izrekao svoju prvu pokorničku i moralnu propovijed: “jednostavnom riječju ali velikodušnim srcem, pobuđujući i izgrađujući svoje slušatelje”. Za svoju je zaručnicu izabrao sestricu siromaštinu, a te će neobične zaruke genijalni Dante, koji će i sam postati franjevački trećoredac, opjevati u stihovima svojim nenadmašivim pjesničkim perom. Franjino je propovijedanje palilo, a još više primjer. Potreseni njima, samo nekoliko dana kasnije pridružiše mu se prvi sudrugovi novoga načina života: bogati trgovac Bernardo da Quintavalle, pravnik Pietro Cattani, zatim ponizni brat Egidije iz Asiza i neki drugi, njih 12 s Franjom na broju. Franjo ih je godinu dana poučavao, a onda počeo slati na propovijedanje. Sakupivši neke evanđeoske tekstove, sastavio je prvu kratku Formulu života ili Prvotno pravilo života manje braće. To je pravilo usmeno potvrdio papa Inocent III. Bilo je to negdje u travnju 1209. ili 1210. To je godina kanonskog utemeljenja Reda manje braće, kako ga je svetac nešto kasnije nazvao. A to je ime dao svome redu iz posve evanđeoskih motiva i pobuda. Želio je da sljedbenici i članovi Reda manje braće budu evanđeoski ponizni, spremni na služenje i pokoravanje svima. Tako to tumače najbolji i najkompetentniji Franjini životopisci Celano i sveti Bonaventura. U naše vrijeme Drugi vatikanski sabor pozvao je redove, družbe i kongregacije da idu na izvore, u prvom redu na izvor Evanđelja, a onda na spise, naputke, pravila, konstitucije, što im namriješe njihovi utemeljitelji.

Potvrdivši franjevačko Pravilo, sam Papa je svojim ugledom ovlastio prvu dvanaestoricu male braće da posvuda propovijedaju Evanđelje, a velikom tonzurom, kakvu su u još ne tako davna vremena franjevci nosili, uvrstio ih je u klerički red. Tad je vjerojatno i sv. Franjo bio zaređen za đakona, pri čemu je i ostao, jer se iz poniznosti i straha nije usudio pristupiti svećeničkom ređenju.

Serafski otac sv. Franjo gori sav vatrom za duše. Zato želi postati misionar i mučenik. Nakon što je osnovao i drugi franjevački red – klarise – ili “Siromašne dame od sv. Damjana”, odjenuvši prije toga u redovničko odijelo sv. Klaru, Franjo putuje prema Palestini, zatim prema Španjolskoj i Maroku. Sa svih se tih putovanja zbog bolesti i oluja morao vratiti kući ne došavši do cilja. No nije odustajao od svojih apostolskih namjera pa je 1219. uspio ipak doći u Svetu zemlju, u Siriju i Egipat, gdje je propovijedao u prisutnosti dobrohotnog i razboritog sultana Al-Malik al-Kamila. Na taj je način svojim sinovima otvorio prostrano polje misionarskoga rada na Bliskom istoku. Vrativši se s Istoka u Asiz sredinom 1220. te prepustivši upravu reda u ruke svojih vikara Pietra Cattanija i famoznog brata Ilije, Franjo se bavio nadasve unutarnjom organizacijom svoga reda održavajući kapitule ili skupštine. U to je vrijeme unutar franjevačke zajednice među Franjinim učenicima nastala rasprava koju su neki životopisci možda i uveličali. No prilično je povijesno utemeljeno da se mnogima savršeno, apsolutno siromaštvo činilo odviše strogim i neostvarivim. Papin je zastupnik tada bio u prilog jedne blaže linije, a Franjo se tome ponizno pokorio. Crkveni povjesničar Lortz piše o tome: “Nikada se u tijeku crkvene povijesti nije pokazala tako sjajno tajanstvena snaga najživotnije poslušnosti kao u Franji.”

Franjo je dvije godine prije smrti ušao u posljednji odsjek svoga duhovnoga puta, u mističnu suobličenost s Kristom, koja je po svetim ranama što ih je primio dobila i svoj vidljivi izraz. Teško bolestan Franjo se dao prenijeti u crkvu Sv. Marije anđeoske, na mjesto gdje je jasno upoznao svoj životni poziv. Položen na golo tlo, umro je uz pjevanje 141. psalma u subotu 3. listopada 1226. u 7 sati uvečer. Toma Celano piše: “Smrt je pjevajući primio.” U tome kao i u svemu drugome bio je dosljedan. U svojoj slavnoj “Pjesmi brata Sunca” smrt je nazvao “sestricom”, on ju je kao takvu radosno i dočekao. Papa Grgur IX. već dvije godine nakon Franjine smrti proglasio ga je svetim. Isti je Papa odredio da mu se pokraj Asiza ili bolje na rubu toga grada podigne u čast dvostruka veličanstvena bazilika. U nju je god. 1230. bilo preneseno svečevo tijelo. Kasnije se dogodilo nešto pomalo neshvatljivo: da se više nije točno znalo za svečevo tijelo. Nakon mučnih radova tijelo je napokon god. 1818. opet pronađeno pod glavnim oltarom. Danas se čuva u donjoj bazilici na povišenom mjestu.

MISNA ČITANJA – 4. LISTOPADA 2024.

Tko mene prezire, prezire Onoga koji mene posla.

XXVI. tjedan kroz godinu

Petak, 4. 10. 2024.

Sv. Franjo Asiški, redovnik

Spomendan

ČITANJA:
od dana: Job 38,1.12-21; 40,3-5; Ps 139,1-3.7-10.13-14b; Lk 10,13-16

BOJA LITURGIJSKOG RUHA:
bijela

IMENDANI:
Franjo, Franka, Franciska; Zlata, Zlatka

Prvo čitanje:

Job 38, 1.12-21; 40, 3-5

Zar si ikad zapovjedio jutru, zar si prodro do izvora morskih?

Čitanje Knjige o Jobu

Gospodin odgovori Jobu iz oluje i reče:

Zar si ikad zapovjedio jutru,

zar si kazao zori mjesto njeno,

da poduhvati zemlju za rubove

i da iz nje sve pobožnike strese;

da je pretvori u glinu pečatnu

i oboji je ko kakvu haljinu.

Ona uzima svjetlost zlikovcima

i pesnicu im lomi uzdignutu.

Zar si ti prodro do izvora morskih,

po dnu bezdana zar si kad hodio?

Zar su ti vrata smrti pokazali;

vidje li dveri kraja mrtvih sjena?

Zar si prostranstvo zemlje uočio?

Govori, ako ti je znano sve to.

Koji putovi u dom svjetla vode,

na kojem mjestu prebivaju tmine,

da ih odvedeš u njine krajeve,

da im put k stanu njihovu pokažeš?

Ti znadeš to, ta davno ti se rodi,

tvojih dana broj veoma je velik!«

A Job odgovori Gospodinu i reče:

Odveć sam malen: što da odgovorim?

Rukom ću svoja zatisnuti usta.

Riječ rekoh — neću više započeti;

rekoh dvije — al neću nastaviti.

Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam:

Ps 139, 1-3.7-10.13-14b

Pripjev:

Povedi me, Gospodine, putem vječnim!

Gospodine, proničeš me svega i poznaješ,
ti znaš kada sjednem i kada ustanem,
izdaleka ti već misli moje poznaješ.
Hodam li ili ležim, sve ti vidiš,
znani su ti svi moji putovi.

Kamo da idem od duha tvojega,
i kamo da od tvog lica pobjegnem?
Ako se na nebo popnem, ondje si,
ako u Podzemlje legnem, i ondje si.

Uzmem li krila zorina
pa se naselim moru na kraj,
i ondje bi me ruka tvoja vodila,
desnica bi me tvoja držala.

Jer ti si moje stvorio bubrege,
satkao me u krilu majčinu.
Hvala ti što sam stvoren tako čudesno,
što su djela tvoja predivna.

Evanđelje:

Lk 10, 13-16

Tko mene prezire, prezire onoga koji mene posla.

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Reče Isus: »Jao tebi, Korozaine! Jao tebi, Betsaido! Da su se u Tiru i Sidonu zbila čudesa koja su se dogodila u vama, odavna bi već, sjedeć u kostrijeti i pepelu, činili pokoru. Ali Tiru i Sidonu bit će na Sudu lakše negoli vama.

I ti, Kafarnaume!

Zar ćeš se do neba uzvisiti?

Do u Podzemlje ćeš se strovaliti.

Tko vas sluša, mene sluša; tko vas prezire, mene prezire. A tko mene prezire, prezire onoga koji mene posla.«

Riječ Gospodnja.

Preuzeto s Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Obred preminuća sv. Franje

Obred se preminuća slavi u predvečerje svetkovine sv. našega Oca Franje.


Slavlje započinje ulaznom procesijom. Dok predsjedatelj slavlja, ogrnut bijelim plaštem, s poslužnicima ide u procesiji prema oltaru zajednica pjeva ulaznu antifonu:

Ulazna antifona: Zdravo, sveti Oče

Došavši pred oltar sv. Franje, predsjedatelj iskaže čast oltaru i započinje slavlje znakom križa i uvodnim pozdravom:

R: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

O: Amen!

R: Gospodin koji donosi mir i dobro bio s vama.

O: I s duhom tvojim.

Potom predsjedatelj kratkim riječima uvede okupljenu zajednicu u slavlje i pozove na sabranost. To može učiniti ovim riječima:

Braćo i sestre, onih nekoliko dana

što su mu preostali do njegova blaženoga preminuća,

sveti je naš otac Franjo

ponizno upućivao hvale Bogu,

a svoju je braću poticao

da s njim pjevaju pohvale Kristu.

Sam je, koliko su mu to dopuštale tjelesne snage,

zapjevao psalam

Glasom svojim Gospodinu vapijem,

glasom svojim Gospodinu se molim.

Pozvao je i sva stvorenja da hvale Boga,

te ih je riječima što ih je svojevremeno sam napisao

poticao na ljubav prema Svevišnjemu.

Štoviše, i samu je smrt, pred kojom svi osjećamo strah,

poticao na hvale i, hrleći joj radosno u susret,

pozivao je da svrati k njemu govoreći:

Dobro mi došla, sestrice smrti!

Saberimo se u poniznoj i iskrenoj vjeri

da bismo po ovom spomenu Franjina preminuća

i mi mogli biti dionici istih darova nebeskih.

(Usp. 2 Čel. 217)

Nakon kratke šutnje svi sjednu, a jedan od čitača čita izvješće sv. Bonaventure o blaženom preminuću svetoga našeg Oca Franje:

Iz izvješća sv. Bonaventure o preminuću svetoga našeg oca Franje

Kad se napokon približio čas njegova preminuća, dao je k sebi pozvati svu braću koja su se ondje našla. S obzirom na svoju smrt hrabrio ih je utješnim riječima i očinski poticao na ljubav Božju. Govorio im je o strpljivosti, siromaštvu i vjernosti prema Rimskoj Crkvi, a svim je ostalim uredbama pretpostavio sveto Evanđelje.

Dok su sva braća naokolo sjedila, nad njima je u obliku križa ispružio prekrižene ruke, jer je taj znak uvijek volio, te je svu, i nazočnu i odsutnu braću blagoslovio snagom i imenom Propetoga. Osim toga je dodao: Ostanite mi zdravo, svi moji sinovi, u strahu se bliži kušnja i nevolja, sretnih li onih koji će ustrajati u onome što su započeli. Žurim se Bogu čijoj vas milosti preporučujem.

Kad je Bogu nadasve dragi čovjek dovršio te očinske opomene, naredio je da mu se donese evanđelistar i da se čita Evanđelje po Ivanu koje počinje riječima: “Bijaše blagdan Pashe”.

Po završetku izvješća sv. Bonaventure, svi ustanu, upale unaprijed pripravljene svijeće, te s upaljenim svijećama slušaju navještaj Evanđelja.

Predsjedatelj pokadi Knjigu Evanđelja, znamenuje je znakom križa te navijesti Evanđelje (Iv 13, 1- 17)

R: Gospodin s vama.

O: I s duhom tvojim.

R: Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu.

O: Slava tebi, Gospodine.

Bijaše pred blagdan Pashe. Isus, znajući da mu je došao čas kad će otići s ovoga svijeta k Ocu, ljubeći svoje koji su na svijetu, iskaza im do vrhunca ljubav.

Za vrijeme večere – već bijaše đavao nadahnuo Judu Iškariotskoga da ga izda – Isus, svjestan da mu je Otac sve predao u ruke, da je od Boga došao i da se Bogu vraća, skine ogrtač, ustane od večere, uzme ubrus i s njime se opaše. Zatim ulije vodu u posudu za pranje te počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim bijaše opasan.

Tako dođe do Šimuna Petra. Ovaj mu reče: “Gospodine, zar ti da meni pereš noge?” Isus mu odgovori: “Što ja činim, ne možeš razumjeti sada, ali ćeš razumjeti poslije!” “Ne, nikada mi ti nećeš prati noge”, odvrati mu Petar. “Ako te ne operem – reče Isus – nećeš imati dijela sa mnom.” “Onda, Gospodine – odvrati mu Šimun Petar – ne peri mi samo noge nego i ruke i glavu!” Isus mu reče: “Tko je okupan, treba mu oprati samo noge. On je potpuno čist. I vi ste čisti, ali ne svi. Znao je, naime, tko će ga izdati, zato je i rekao: “Niste svi čisti.”

Kad im opra noge, uze svoj ogrtač, ponovno sjede za stol pa im reče: “Razumijete li što sam vam učinio? Vi mene zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite, jer ja to jesam. Ako, dakle, ja – Gospodin i Učitelj – oprah vama noge, treba da ih i vi perete jedni drugima. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih. Zaista, zaista, kažem vam, nije sluga veći od gospodara niti je poslanik veći od onoga koji ga šalje. Kad to znate, blago vama ako to i činite!

Riječ Gospodnja.

Nakon navještaja Evanđelja, predsjedatelj slavlja pozove nazočne da zajedno ispjevaju psalam što ga je sveti otac Franjo pjevao prije nego se preselio Gospodinu:

Braćo i sestre, blaženi je Franjo, predajući dušu Gospodinu, zapjevao ponizno Glasom svojim Gospodinu vapijem, glasom svojim Gospodinu se molim. I mi istom pjesmom ponizno uputimo svoje vapaje Svevišnjemu, njemu prikažimo svoje tjeskobe jer on je naše utočište.

Glasom svojim Gospodinu vapijem (Ps 142)

Izlijevam pred njim molitvu svoju,*

tjeskobu svoju pred njim kazujem,

Kad kolne u meni duša moja,*

ti znaš staze moje.

Na ovom putu kojim hodim*

sakriše mi zamku.

Gledam nadesno i vidim:*

nema nikoga tko bi me poznao.

Nije moguće da bježim*

i nitko se ne brine za dušu moju.

Vapijem k tebi, Gospodine,

i rekoh: ti si nada moja, *

dio moj u zemlji živih.

Pazi na molitvu moju, *

jer sam vrlo ponižen.

Oslobodi me od onih koji me progone, *

jer su jači od mene.

Izvedi iz tamnice dušu moju da slavim ime tvoje, *

iščekuju me pravedni dok me ne nagradiš.

Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu,*

kako bijaše na početku, tako i sada i vazda. 

i u vijeke vjekova. Amen.

Zatim predsjedatelj obreda, završavajući izvješće o blaženoj smrti svetoga Franje, nastavi:

Kad su se konačno na njemu ispunila sva otajstva i kad se njegova duša lišila tijela i utonula u ponor ljubavi Božje, blaženi je čovjek usnuo u Gospodinu.

Svi ostanu kratko u šutnji, a potom s upaljenim svijećama pjevaju sljedeću antifonu:

O presveta dušo

Nakon otpjeva svi ugase svijeće i sjednu, a predsjedatelj slavlja održi prigodnu homiliju.

Nakon homilije svi ostanu sjediti te nakon kraće šutnje čitač čita Izvješće brata Ilije o smrti svetog Franje.

Izvješće brata Ilije o smrti svetog oca Franje

Sjećajte se našega oca i brata Franje i molite mu se!

Prije nego započnem govoriti, uzdišem, i s pravom: kao voda moji se razlijevaju krici, jer obistinjuje se moje strahovanje, obistinjuje se i vaše, snalazi me, evo, čega se bojah, snalazi i vas, jer je daleko od nas tješitelj, koji nas je nosio na svojoj ruci kao ovce; otišao je u daleku zemlju. Drag Bogu i ljudima primljen je u sjajne stanove.

Uistinu, prisutnost brata i oca našega Franje bila je svjetlo ne samo u nama koji smo bili blizu, nego i onima koji su od pravoga Svjetla, obasjao je one koji su bili u tami i koji su sjedili u smrtnoj sjeni, da bi upravio njihove noge na put mira. To je i učinio kao pravo sunce. Onaj koji s visine izlazi obasjavao je njegovo srce i zapalio je volju njegovu žarom svoje ljubavi, i on je propovijedao kraljevstvo Božje obrativši srca otaca k sinovima i nerazumne k razumnosti pravednih, i po svem svijetu spremao je Gospodin novi narod. Ime mu se pročulo od dalekih otoka i čitav se svijet divio čudesnim njegovim djelima.

Nemojte se, sinovi i braćo, žalostiti zato što se čak to dogodilo, jer otac sirota, Bog će nas tješiti svojom svetom utjehom; pa ako već plačete, plačite nad sobom, ne nad njim. Jer usred života u smrti smo, a on je iz smrti prešao u život.

Radujte se, jer prije nego je bio uzet od nas kao drugi Jakov blagoslovio je sve svoje sinove i svima oprostio grijehe, koje je tko od nas djelom ili mišlju učinio protiv njega.

I to rekavši, javljam vam veliku radost i čudo novo. Odvijeka se nije čulo za takav znak, osim u Sinu Božjemu, koji je Krist Gospodin. Kratko vrijeme prije smrti brat i otac naš pojavio se raspet; na svome je tijelu nosio pet rana koje su doista biljezi Kristovi. Njegove su ruke i noge imale ubode čavala, probodene s obiju strana, rane su bile trajne i pokazivale su crnu boju čavala, a njegova su se rebra pojavila kopljem probodena i često su gubila krv.

Zato braćo, blagoslivljajte Boga i hvalite ga pred svima, jer nam se smilovao i sjećajte se oca i brata našega Franje na hvalu onoga koji ga je uzveličao među ljudima i proslavio ga pred anđelima.

Molite za njega, kao što je od nas prije tražio i molite njega da nas Bog s njime učini dionicima svoje svete milosti.

Amen.

Slijedi vjernička ili sveopća molitva:

Predraga braćo i sestre,

dok se u ovome svetom slavlju

spominjemo blaženoga preminuća Serafskoga Oca

i čudesnih djela što ih je Svevišnji izveo po njemu,

s pouzdanjem iznesimo Ocu nebeskom

svoje potrebe i potrebe cijeloga svijeta.

Molimo ga zazivajući:

Po zagovoru svetoga Franje, usliši nas, Gospodine!

Gospodine, ti nam objavljuješ da vjerodostojno življenje evanđelja

obnavlja Crkvu u njezinoj blizini čovjeku i u jasnoći gledanja tvoga lica.

Vodi i danas svoju Crkvu putem evanđelja kako bi svim ljudima

mogla naviještati Istinu, molimo te.

Gospodine, ti svim ljudima u Crkvi daješ vlastito poslanje.

Čuvaj u duhu evanđeoskoga služenja pastire Crkve –

papu Benedikta, nadbiskupa našega Josipa, sve biskupe i svećenike

da pastirskom mudrošću prepoznaju dar svakoga poslanja

i budu mudri čuvari zajedništva u Crkvi, molimo te.

Gospodine, milosne početke Franjevačkoga reda i svoj poziv na služenje

sveti je Franjo stavio u službu sveopćega poslanja Crkve.

Prodahni žarom svoga Duha sve članove velike franjevačke obitelji

da i danas budu osjetljivi na potrebe Crkve te po »nasljedovanju stopa Gospodinovih«

budu živi ures tvojoj Crkvi, molimo te.

Gospodine, ti si Crkvu u našemu narodu obnavljao i u vjernosti čuvao

po apostolskom djelovanju i redovničkom posvećenju mnogih zajednica

koje slijede Franjino pravilo života.

Vrati našoj franjevačkoj zajednici evanđeoski zanos

i obdari je novim članovima koji će biti pronositelji tvoje ljubavi

među siromašnima i zaboravljenima, molimo te.

Gospodine, ti si franjevačku obitelj uresio braćom i sestrama koji, živeći u svijetu,

slijede duh franjevačke malenosti.

Neka njihova prisutnost u svijetu izgrađuje naše društvo

u istinskoj pravednosti i svesrdnoj zauzetosti

za kršćansko lice našega naroda, molimo te.

Gospodine, povjeravamo ti svu pokojnu braću i sestre,

osobito one koji su nas zadužili svojim nesebičnim darivanjem i primjerom života.

Njihovo služenje nagradi vječnošću gledanja tvoga lica, molimo te.

Predsjedatelj potom pozove vjernike na Molitvu Gospodnju:

Upravimo Ocu nebeskom svoju molitvu, iščekujući dolazak njegova Kraljevstva:

Oče naš …

Svevišnji Bože, ti si svetom našem ocu Franji,

siromašnom i poniznom svome sluzi,

na današnji dan udijelio nagradu vječnoga blaženstva.

Smjerno te molimo:

prosvijetli nas i nadahni svojom milošću

da bismo življenjem Kristova evanđelja

bili svjedoci tvoje blizine svakom čovjeku

i tako postali dostojni

istoga blaženstva među tvojim svetim.

Po Kristu Gospodinu našem.

Predsjedatelj stavi tamjan u kadionik, nakloni se i pokadi relikvijar s relikvijama sv. Franje. Predsjedatelj iskaže čast relikvijama na uobičajeni način, a potom to čine svi nazočni dolazeći pred oltar. Kroz to vrijeme zbor pjeva prikladnu pjesmu o sv. Franji.

Kad svi iskažu čast relikvijama, predsjedatelj blagoslovi sve nazočne:

Blagoslov i otpust

Predsjedatelj:

Naklonite se za blagoslov.

R: Gospodin s vama.

O: I s duhom tvojim.

Neka vas blagoslovi Gospodin i neka vas čuva!

Amen.

Neka vas licem svojim obasja, milostiv neka vam bude!

Amen.

Neka pogled svoj svrne na vas i mir vam podari!

Amen.

I sve vas ovdje okupljene blagoslovio svemogući Bog

Otac i Sin + i Duh Sveti.Amen.

Idite u miru.

Bogu hvala.

Homilija sv. Ivana Pavla II. na beatifikaciji kardinala Alojzija Stepinca

U povodu 26. obljetnice proglašenja blaženim Alojzija Stepinca donosimo homiliju sv. Ivana Pavla II. na misi beatifikacije koju je predslavio 3. listopada 1998. u Hrvatskom nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici.


  “‘Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod’ (Iv 12,24).

           1. Kristove nas riječi, koje smo upravo čuli, vode u samo srce Otajstva koje slavimo. One na neki način sadrže u sebi cijeli vazmeni Događaj: usmjeravaju nas prema Otkupiteljevoj smrti na Križu, na Veliki petak, te nas istodobno upućuju prema jutru Uskrsnuća.

           Svakodnevno se spominjemo ovoga Otajstva za vrijeme svete mise kada, nakon posvete kruha i vina, govorimo: ‘Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, Tvoje uskrsnuće slavimo, Tvoj slavni dolazak iščekujemo’. ‘Pšenično zrno palo na zemlju’ prije svega je sam Krist, koji je umro na Kalvariji i koji je potom pokopan u zemlju da bi svima dao život. Ali ovo se Otajstvo smrti i života ostvaruje također i u ovozemnom životu Kristovih učenika: biti bačeni na zemlju i tamo umrijeti i za njih je uvjet svake prave duhovne plodnosti.

           Nije li možda upravo to bila tajna i vašega nezaboravnog i nezaboravljenog nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca, kojega danas motrimo u slavi blaženikâ? On je na jedinstven način sudjelovao u Vazmenom Otajstvu: poput pšeničnoga zrna ‘pade na zemlju’, na ovu hrvatsku zemlju, te je, umrijevši, donio ‘obilat rod’. ‘Tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni’ (usp. Iv 12,25).

           Maločas pročitane riječi Druge poslanice Korinćanima vrlo lijepo se nadovezuju na događaj koji slavimo. Sveti Pavao piše: ‘Kao što su obilate patnje Kristove u nama, tako je po Kristu obilata i utjeha naša’ (2 Kor 1,5). Nije li ova tvrdnja možda vrlo znakovito tumačenje Kristovih riječi o pšeničnom zrnu koje umire? Oni koji obiluju dioništvom u Kristovim patnjama oni, zahvaljujući Kristu, doživljavaju i obilnu utjehu, koja vrije iz obilja dobra kojemu je Križ ishodište.

           2. ‘Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod’ (Iv 12,24). Prepuni smo danas radosti u zajedničkom zahvaljivanju Bogu za novi plod svetosti što ga hrvatska zemlja pruža Crkvi u osobi mučenika Alojzija Stepinca, zagrebačkoga nadbiskupa i kardinala svete Rimske crkve.

    Velik je broj mučenika koji su tijekom stoljećâ nikli u ovim krajevima, počevši od vremenâ Rimskoga Carstva, s likovima kao što su Venancij, Dujam, Anastazija, Kvirin, Euzebij, Polion, Mavro i toliki drugi. Njima su se u kasnijim stoljećima pridružili Nikola Tavelić i Marko Križevčanin, zatim mnogi svjedoci vjere u vrijeme otomanske vladavine te oni iz naših vremenâ među kojima se ističe svijetla osoba kardinala Stepinca. Oni su svojom žrtvom ujedinjenom s Kristovim patnjama pružili posebno svjedočanstvo, koje, unatoč zubu vremena, ništa ne gubi na svojoj rječitosti, nego nastavlja ižarivati svjetlo i širiti nadu. Osim njih, ima i mnogo drugih pastira i običnih vjernika, muževa i žena, koji su krvlju potvrdili svoju vjernost Kristu. Pripadaju velikomu mnoštvu onih koji, odjeveni u bijele haljine i s palmama u rukama, stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem (usp. Otk 7,9).

Blaženi Alojzije Stepinac nije prolio krv u doslovnome smislu riječi. Njegova je smrt uzrokovana dugotrajnim patnjama, koje je podnio: zadnjih je petnaest godina njegova života bilo obilježeno neprekinutim nizom zlostavljanjâ posred kojih je odvažno izložio vlastiti život radi i svjedočenja za Evanđelje i za jedinstvo Crkve. Svoju je sudbinu, da se poslužim Psalmistovim riječima, položio u Božje ruke (usp. Ps 16[15],5).

           3. Ne dijeli nas mnogo vremena od života i smrti kardinala Alojzija Stepinca: samo trideseto sam godina. Svima su nam poznate okolnosti ove smrti. Mnogi među nazočnima mogu iz vlastita iskustva posvjedočiti koliko su onih godina bile obilate patnje Kristove među pučanstvima u Hrvatskoj i tolikim drugim zemljama našega kontinenta. Razmišljajući danas o Apostolovim riječima iz dna srca stanovnicima tih zemalja, želimo da i u njima, nakon patnje, bude obilata utjeha raspetoga i uskrsloga Krista.

           Današnji je obred proglašenja blaženim za sve nas poseban razlog utjehe. Ovaj se svečani čin događa u hrvatskom marijanskom nacionalnom svetištu u Mariji Bistrici u prvu subotu u mjesecu listopadu. Pred očima Presvete Djevice ugledni sin ove blagoslovljene zemlje biva uzdignut na čast oltara, o stotoj obljetnici svojega rođenja. Ovo je povijesni događaj u životu Crkve i vaše nacije. Podnijevši u svojemu tijelu i duhu okrutnosti komunističkoga sustava, jedan od istaknutih likova Katoličke Crkve zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac sada se povjerava sjećanju svojih sunarodnjaka s blistavim znamenjima mučeništva.

           Biskupi su vaše zemlje tražili da proglašenje blaženim Alojzija Stepinca bude upravo ovdje, u svetištu Majke Božje Bistričke. Iz osobnoga iskustva znam što je za nas Poljake u doba komunističke vlasti značilo svetište na Jasnoj gori, s kojim je na poseban način povezan pastirski rad sluge Božjega kardinala Stefana Wyszynskog. Ne čudim se da je slično značenje za vas imalo ovo svetište, u kojemu se sada nalazimo, ili ono u Solinu, kamo ću poći sutra. Odavno sam želio pohoditi svetište Majke Božje Bistričke. Rado sam zbog toga prihvatio prijedlog hrvatskih biskupa i danas na ovom znakovitom mjestu obavljam svečani čin beatifikacije.

Srdačno pozdravljam ovdje okupljene hrvatske biskupe, a posebno spominjem dragoga kardinala Franju Kuharića te zagrebačkoga nadbiskupa i predsjednika Hrvatske biskupske konferencije mons. Josipa Bozanića. Isto tako pozdravljam gospodu kardinale, Sodana, Meisnera, Puljića, Schönborna, Ambroziča, Koreca, nadbiskupe i biskupe, koji su došli za ovu zgodu iz raznih zemalja. S ljubavlju pozdravljam svećenike, redovnike, redovnice i sve vjernike laike, jednako kao i predstavnike drugih vjerskih zajednica nazočnih na ovome slavlju. S poštovanjem pozdravljam također predsjednika Republike, predsjednika Vlade te predstavnike građanskih i vojnih vlasti zemlje, koji su nas željeli počastiti svojom nazočnošću.

           4. ‘Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom’ (Iv 12,24.26). Dobri je Pastir za blaženoga Alojzija Stepinca bio jedini Učitelj: Kristov je primjer sve do kraja nadahnjivao njegovo ponašanje te je položio i život za stado, koje mu je bilo povjereno u posebno teškom povijesnom razdoblju.

           U osobi se novoga blaženika spaja, da se tako izrazim, cjelokupna tragedija koja je pogodila hrvatsko pučanstvo i Europu tijekom ovoga stoljeća obilježena trima velikim zlima: fašizmom, nacizmom i komunizmom. On je sada u nebeskoj slavi okružen svima onima koji su, kao i on, dobar boj bili, kaleći svoju vjeru u kušnjama i nevoljama. U njega danas s pouzdanjem upiremo svoj pogled ištući njegov zagovor.

           Znakovite su u vezi s tim riječi što ih je novi blaženik izgovorio 1943. u vrijeme Drugoga svjetskog rata kada je Europa bila pritiješnjena nečuvenim nasiljem: ‘Kakav poredak zastupa Katolička Crkva, kad se danas cijeli svijet bori za novi poredak? Mi, osuđujući sve nepravde, sva ubijanja nevinih, sve paleže mirnih sela, sva zatiranja sirotinjskih žuljeva… odgovaramo ovako: Crkva je za onaj poredak, koji je toliko star, koliko i deset zapovijedi Božjih. Mi smo za poredak, koji je napisan ne na raspadljivom papiru, nego u savjesti ljudskoj prstom Boga živoga.’ (Propovijedi, govori, poruke, Zagreb 1996., str. 179–180.)

           5. ‘Oče, proslavi ime svoje!’ (Iv 12,24.28). Svojim ljudskim i duhovnim životnim putem blaženi Alojzije Stepinac svojemu narodu pruža svojevrsni kompas da bi se znao orijentirati. Evo glavnih točaka: vjera u Boga, poštovanje čovjeka, ljubav prema svima sve do praštanja, jedinstvo s Crkvom kojoj je na čelu Petrov nasljednik. Dobro je znao da se ne može popuštati kad je u pitanju istina, jer istina nije roba kojom se može trgovati. Zbog toga mu je bilo draže prihvatiti patnju negoli izdati svoju savjest i iznevjeriti obećanje dano Kristu i Crkvi.

Nije bio sam u tome hrabrom svjedočenju. Uz njega su bile i druge odvažne osobe, koje su, da bi sačuvale jedinstvo Crkve i branile njezinu slobodu, prihvatile da zajedno s njim plate teški danak tamnice, zlostavljanja, pa čak i krvi. Danas se tomu mnoštvu nesebičnih duša – biskupima, svećenicima, redovnicima, redovnicama, vjernicima svjetovnjacima – divimo i zahvaljujemo im. Slušamo njihov snažni poziv na praštanje i pomirbu. Oprostiti i pomiriti se znači očistiti sjećanje od mržnje, zavade, želje za osvetom, znači priznati bratom čak i onoga koji nam je nanio zlo, znači ne dopustiti da nas zlo pobijedi, nego zlo svladavati dobrom (usp. Rim 12,21).

   6. Blagoslovljen budi ‘Oče Gospodina našega Isusa Krista, Oče milosrđa i Bože svake utjehe’ (2 Kor 1,3) za ovaj novi dar Tvoje milosti.

           Blagoslovljen budi, Jedinorođeni Sine Božji i Spasitelju svijeta, zbog tvojega slavnog Križa, koji je u zagrebačkom nadbiskupu kardinalu Alojziju Stepincu postigao divnu pobjedu.

           Blagoslovljen budi, Duše Oca i Sina, Duše Tješitelju, koji nastavljaš očitovati svoju svetost u ljudima i koji ne prestaješ djelovati kako bi napredovalo djelo spasenja.

           Trojedini Bože, danas Ti želim zahvaliti za čvrstu vjeru ovoga Tvojeg puka unatoč nemalim protivštinama što ih je susretao tijekom stoljećâ. Želim Ti zahvaliti za nebrojene mučenike i ispovjednike vjere, muževe i žene svih životnih dobi, koji su živjeli u ovoj blagoslovljenoj zemlji!

           ‘Oče, proslavi ime svoje!’ (Iv 12,28). Hvaljen Isus i Marija!”

Svi govori pape Ivana Pavla II. tijekom drugog apostolskog putovanja u Hrvatsku dostupni su na stranici IKA-e, kao i ostali službeni govori koje je tijekom pontifikata uputio Hrvatima.

Izvor: ika.hkm.hr

26 GODINA BEATIFIKACIJE Stepinca se upoznaje sve više i više

Sveti Otac Ivan Pavao II. proglasio je 3. listopada 1998. godine u Mariji Bistrici blaženim Alojzija Stepinca, kardinala i zagrebačkog nadbiskupa, pred gotovo pola milijuna vjernika iz Hrvatske i inozemstva.


Tom prilikom je Sveti Otac, među ostalim, rekao: “Našom apostolskom vlašću dopuštamo da se sluga Božji Alojzije Stepinac odsada naziva blaženim i da se svake godine na dan njegova rođenja za nebo, desetoga veljače, može slaviti njegov spomendan na mjestima i na način kako je to određeno kanonskim propisima. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.”

Stepinčev krepostan život i mučeničku smrt Božji je narod prepoznao i častio već za života, a osobito nakon smrti. Postupak za Stepinčevu kanonizaciju pokrenut je tako već 1969. godine, kada je tadašnji apostolski upravitelj Zagrebačke nadbiskupije Franjo Kuharić u najvećoj tajnosti zatražio mišljenje o prikladnosti otvaranja procesa kanonizacije “herojskog nadbiskupa Alojzija Stepinca”, podsjeća

Dijelovi postupka do proglašenja blaženim

Prije nego što kandidat službeno bude proglašen svetim – kanoniziran – najprije treba biti uzdignut na čast sluge Božjeg (servus Dei), dekretom o herojstvu kreposti ili o mučeništvu bude priznat kao časni (venerabilis) i zatim blaženim (beatus), a sam proces naziva se beatifikacijom.

Tako se slugom Božjim postaje dekretom mjesnog ordinarija, po dopuštenju Svete Stolice (nihil obstat), kojim se uvodi kauza i određuje pokretanje biskupijskog postupka.

Nadbiskup Stepinac na sudu / Foto: Zagrebačka nadbiskupija

Nakon što je pozitivno završena biskupijska faza procesa, započinje tzv. rimska faza. Ako prema mišljenju stručne komisije, koja se sastoji od teologa, kardinala, biskupa i Kongregacije za kauze svetih, kandidat za beatifikaciju bude ocijenjen dostojnim, tj. da je živio tri teološke kreposti (vjeru, ufanje i ljubav) i četiri kardinalne kreposti (razboritost, pravednost, jakost i umjerenost), onda ta ista Kongregacija, s ovlašću pape, sastavlja dekret o herojstvu kreposti ili o mučeništvu kojim se kandidat naziva časnim slugom Božjim, podsjeća narod.hr.

Da bi taj isti kandidat bio proglašen blaženim, traži se protek najmanje pet godina od njegove smrti, osim ako Rimski prvosvećenik ne dadne oprost od traženih godina te već postoji čudo po zagovoru sluge Božjeg. Za proglašenjem blaženim nekog mučenika čudo nije potrebno.

Zagovor za čudo

Ovdje treba naglasiti riječ zagovor, jer čudo nije djelo nekog sluge Božjeg, blaženika ili sveca, nego je čudo uvijek djelo Božje. Zasluga svetaca je samo zagovor čuda pred licem Božjim. Što bi onda uopće bilo čudo? Obično su to znanstveno i medicinski neobjašnjiva tjelesna ozdravljenja od teških bolesti.

Među čuda se mogu ubrojiti i druga nadnaravna obilježja, primjerice stigme (pojava rana na nečijem tijelu, kakve je imao Isus Krist u vrijeme svoje muke), očuvanje neraspadnutim tijela poslije smrti i slično.

Što se tiče samih ozdravljenja, ona moraju biti cjelokupna, konačna i trajna. Da bi jedno čudo bilo sveopće prihvaćeno, Kongregacija se služi posebnom komisijom liječnika koju čine vrhunski specijalisti, vjernici i nevjernici.

Beatifikacija Alojzija Stepinca / Foto: stepinac.zg-nadbiskupija.hr

Kako crkveni zakon nalaže, tek nakon dekreta o herojskim krepostima ili o mučeništvu i dekreta o čudu izmoljenu po zagovoru sluge Božjega, papa dopušta da se taj isti sluga Božji ubuduće u određenoj crkvenoj pokrajini, biskupiji, u redovničkim i svjetovnim ustanovama, društvima apostolskog života, čiji je blaženik bio član, časti kao blaženik na određeni dan, tj. na dan njegove smrti – na dan rođenja za nebo (dies natalis).

Kako dolazi do proglašenja blaženika – svetim?

Završni stupanj kanonizacije jest proglašenje dosadašnjeg blaženika svetim. I u ovoj završnoj fazi, da netko bude proglašeno svetim, uvjet je isti kao za beatifikaciju. A to je postojanje čuda. Čudo se mora dogoditi nakon službene beatifikacije blaženika. U ovom slučaju, postojanje čuda traži se i za blaženika ispovjedaoca i blaženika mučenika. Kada je utvrđeno postojanje čuda prema zakonskim odredbama, onda slijedi svečani čin kanonizacije, kojeg uvijek vrši sam Rimski prvosvećenik, i dopušta da se dosadašnji blaženik naziva svetim, javno štuje u cijeloj Crkvi, a njegovo ime se unosi u opći kalendar Katoličke Crkve.

Ovdje je ukratko prikazano, na vrlo pojednostavljen način, što je sve potrebno učiniti da bi službena mjerodavna crkvena vlast nekoga priznala slugom Božjim, blaženim i svetim.

Na kraju je potrebno postaviti pitanje: jesu li na poseban način sveti samo oni koji se nalaze na službenom popisu Katoličke Crkve, tj. u njezinom općem kalendaru? Naravno da nisu. Kako je rečeno, ovi koji su javno priznati od Crkve bili su sveti i prije svečane beatifikacije i kanonizacije. To znači da i izvan općeg kalendara postoje sveti ispovjedaoci vjere, čija je svetost ostala u skrovitosti njihova srca, poznata samo Gospodinu i manjem broju ljudi te mučenici, koji su kroz povijest ili u suvremeno doba dali svoj život za vjeru. To potvrđuje i blagdan Svih svetih, koji se obilježava 1. studenog. Njime Crkva u jednom danu slavi sve svoje kanonizirane svece, ali i sve one koji još nisu poznati, pravno priznati ili koji to nikada neće ni biti – sve znane i neznane svece.

Vjernici sve više upoznaju Stepinca

Povodom 25. obljetnice Stepinčeve beatifikacije, u emisiji Argumenti Hrvatskoga katoličkog radija o snazi Stepinčeva lika 2. listopada govorili su mons. Juraj Batelja, izv. prof. dr. Tomislav Anić te vlč. Antun Vukmanić.

Postulator kauze za kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca mons. Juraj Batelja istaknuo je kako danas možemo govoriti o 25 blagoslovljenih godina, 25 godina prilike u kojima je Crkva u Hrvata približila lik i djelo bl. Alojzija Stepinca. “Ustanovljeno je više od 20 crkava i župa, 40 kapela, a desetak oltara ima njegove moći. U Hrvatskoj gotovo da ne postoji grad u kojem Stepinac nema svoj trg ili ulicu – osim Zagreba. Imamo jedno veliko gibanje koje zna kamo ide. Beznačajna su sva podmetanja koja ovim kretanjima stavljaju zapreke. Vjerujem i čini mi se da narod jasno percipira snagu Stepinčeva lika”, istaknuo je.

Stepinac ima ulicu ili trg u svakom gradu – osim u Zagrebu

Izv. prof. dr. sc. Tomislav Anić s Odjela za povijest Hrvatskoga katoličkog sveučilišta je istaknuo da je bl. Alojzije prošao sve najnegativnije što se moglo proći u 20. stoljeću – iskustvo Prvoga svjetskog rata, gospodarsku krizu i Drugi svjetski rat. “Trebamo znati da je kao mladić bio unovačen i proživio iskustvo rata, čime je odrastao mnogo brže nego drugi. Nadbiskup Bauer ga nakon ređenja promiče za ceremonijara, ali on ne želi privilegije i želi na župu. Malo tko je u Zagrebu između dva svjetska rata htio prijeći na radničke kvartove. Stepinac tamo ide bez ikakvog zaziranja”, naglasio je.

Ističući neupitnost svetosti života bl. Alojzija, župnik blaženikove Župe na Trnjanskoj Savici vlč. Antun Vukmanić rekao je da je Stepinčeva svetost neupitna. “Mnogi ga nazivaju svetim blaženikom. Ništa što nije sveto ne može doći u nebo. On bi, i da nije bio osuđen, proganjan i umro u zatvoru, bio svet zbog načina života i svega što je činio kao nadbiskup”.

Zaključujući govor o Stepinčevoj svetosti, mons. Batelja istaknuo je da je medicinska komisija potvrdila neprotumačivo izlječenje. “Ovoga ljeta sam u Krašiću ugledao starijeg djeda i baku i među njima dvoje unuka, rođenih uz pomoć Stepinčeva zagovora. Sa Stepinčevim grobom, zemlja u kojoj počiva biva jača”, zaključio je mons. Batelja.

Izvor: hkm.hr

Pin It