SVETAC DANA – SV. ANTUN MARIJA CLARET

Napisao je velik broj vrijednih asketskih spisa i uopće je bio velik širitelj i promicatelj dobre knjige. Već je kao pučki misionar u Kataloniji posvuda osnivao knjižnice. Posebno su ga zanimali umjetnici, za koje je otvorio akademiju posvećenu svetome Mihaelu. Kao biskup sudjelovao je i na I. vatikanskom saboru.

Kao peto od desetero djece skromna tkalca, Antun Claret rođen je 23. prosinca 1807. godine u mjestu Sallentu, u španjolskoj pokrajini Kataloniji. Godine 1835. zaređen je za svećenika, a od 1843. veoma je uspješno djelovao kao pučki misionar u rodnome kraju.

Bio je neumoran svećenik i propovjednik koji je u svojoj zemlji djelovao koristeći se jednim dotad nepoznatim sredstvom: tiskom.

Potican snažnim pozivom, evangelizirao je ruralne krajeve Španjolske posvećujući se poboljšanju životnih uvjeta običnoga puka. U Vicu je utemeljio misionarsku kongregaciju posvećenu Bezgrešnome Srcu Marijinu, čiji se pripadnici i danas zovu kleretinci. Osnovao je i žensku granu te družbe, a nazvao ju je Kćeri Srca Marijina. Učinio je tako jer je bio veliki štovatelj i pobožnik Srca Marijina.

Kako je po svojim mnogobrojnim apostolskim pothvatima postao poznat, poslan kao nadbiskup u Srednju Ameriku, na Kubu, ljubavlju i riječju krijepio je siromašne otočane podvrgnute nesmiljenoj španjolskoj dominaciji. Ondje je djelovao od 1850. do 1857. godine. Prije njega ta je nadbiskupija 14 godina bila bez svoga pastira. Antun se svim marom dao na to da je obnovi i podigne. Činio je to duhovnim vježbama za kler, pastoralnim pohodima i misijama. U šest je godina obavio tri vizitacije svoje nadbiskupije, a započeo je i s četvrtom. Osnovao je i Bratovštinu kršćanskoga nauka, kako bi puk što više poučio u vjeri. Za vrijeme potresa i pošasti, koji su poželi mnogo žrtava, revni je nadbiskup dva put na dan obilazio bolnice ispovijedajući, tješeći i dijeleći milostinju. Za socijalno dobro puka po svim je župama osnivao štedionice. Za njih je napisao brojne traktate o obrađivanju polja. Njegov je socijalni, karitativni, kulturni rad neprijateljima vjere bio trn u oku, pa su mu radili čak i o glavi. Više puta je na njega bio pripreman atentat. To je išlo tako daleko da je godine 1857. morao napustiti Kubu i vratiti se u Španjolsku. Ondje je bio ispovjednik kraljice Izabele II. Za vrijeme španjolske revolucije 1867. godine otišao je s kraljevskim bračnim parom u progonstvo u Francusku.

Napisao je velik broj vrijednih asketskih spisa i uopće je bio velik širitelj i promicatelj dobre knjige. Već je kao pučki misionar u Kataloniji posvuda osnivao knjižnice. Posebno su ga zanimali umjetnici, za koje je otvorio akademiju posvećenu svetome Mihaelu. Kao biskup sudjelovao je i na I. vatikanskom saboru.

Preminuo je 24. listopada 1870. godine u Fontfroide u južnoj Francuskoj. Svetim ga je proglasio 7. svibnja jubilarne godine 1950. papa Pio XII.

Ime Antun je grčkoga porijekla i znači “rođen prije”. Ime Marija potječe iz egipatskoga ili hebrejskoga; u prvome slučaju znači “ljubljena od Boga”, a u drugome “gospođa”.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. IVAN KAPISTRANSKI

Rodio se u gradiću Capestrano (Italija) godine 1386. Ušao je u Franjevački red i po svoj Europi provodio apostolski život, utvrđujući kršćansko ćudoređe i pobijajući krivovjerje. Umro je u Iloku u Hrvatskoj godine 1456., gdje je sokolio kršćansku vojsku koja je odbijala tursku najezdu. Zaštitnik je grada Iloka.

Sve više prodire u našu hrvatsku katoličku, ne samo franjevačku svijest da smo dužni svestranije obnoviti među sobom kult sv. Ivana Kapistrana. Tome su pridonijele tri stoljetnice: 500-ljetnica njegove smrti (1456.-1956.), 600-ljetnica rođenja (1386.-1986.) te 300-ljetnica njegove kanonizacije (1690.-1990.). Njegov apostolski žar i papinsko poslanje dovelo ga je u naše krajeve gdje je kao vojni dušobrižnik sudjelovao u odlučnoj bitki kod Beograda, 22. srpnja 1456. godine, što je bar za neko vrijeme zaustavila nadiranje turske velesile koja je prijetila zatorom vjere Europi. A naš je Ilok mjesto njegove svete smrti, 23. listopada iste godine 1456., gdje su se na njegovu grobu i po njegovu zagovoru događala tolika čudesa.

Sv. Ivan Kapistran rodio se 24. lipnja 1386. godine u plemićkoj obitelji u talijanskom gradiću Capestrano, po čemu je – po španjolskom izgovoru – dobio nadimak Kapistranski ili Kapistran. Gradić se nalazi u pokrajini Abruzzo, blizu grada Akvile. Otac mu je doseljeni njemački vojnik, mati domorotka. Rano je izgubio roditelje i od djetinjstva doživljavao mnoga nasilja. Možda se i stoga odlučuje za studij prava na drevnom sveučilištu u gradu Perugii. Tu je, nakon briljantnih diploma, postao gradskim sucem, a jedno vrijeme i upraviteljem grada. U političkom prevratu dokopao se tamnice, što je utjecalo na odlučnu promjenu života. Na blagdan sv. Franje 1415. godine ulazi u franjevački novicijat u mjestancu Monteripido, te je već 1417. godine zaređen za svećenika. Za njegov je život odlučan susret i daljnja najtješnja suradnja sa sv. Bernardinom Sijenskim te s vršnjakom sv. Jakovom Markijskim i Albertom iz Sarteana. Sva četvorica bila su izvanredni pučki propovjednici te su izvršili veliki utjecaj na duhovnu obnovu svoga vremena. Sva su četvorica također začetnici velikoga pokreta franjevačke obnove pod imenom “Osservanza – strogo opsluživanje Pravila sv. Franje”. Njihove kipove naći ćemo na glavnom oltaru, postrance, u svim našim starim franjevačkim crkvama koje su prihvatile opservanciju. Za daljnji njezin razvoj važne su i Konstitucije koje je, kao vrsni pravnik, napisao naš Ivan, a potvrdio ih 1430. godine papa Martin V., pa se stoga zovu “Martinianae – Martinske”. I Martin V. i sljedeći pape – Eugen IV., Nikola V., Kalist III. – uvelike su ga cijenili i povjeravali mu važne crkvene misije u Italiji i po cijeloj Europi. Kud god je prolazio, širio je opservanciju i oduševljavao mlade ljude za Franjevački red. U jednoj propovijedi u Beču kazao je da je sv. Franji prikupio 4000 nove braće. “Njegova vatrena i proživljena riječ, a još više njegov svetački život privlačili su i profesore i glasovite učenjake sa sveučilišta Padove, Verone, Beča, Ntirnberga, Krakova, Leipziga i Bratislave.” Stoga oko 1450. godine franjevci opservanti broje više od 20.000 članova. Nakon smrti sv. Bemardina, godine 1444., sav se dao na posao oko njegove svetačke proslave koja je označila i veliki poticaj za daljnje napredovanje opservancije. Obavio ju je Nikola V. u punom jeku jubilejske godine 1450.

Teško je slijediti sve Kapistranove putanje s najrazličitijim poslovima apostolskoga propovijedanja, franjevačke opservancije, papinskih poslanja, mirovnih misija i propovijedanja križarske obrane Europe. Dopro je do Španjolske, proputovao svu tadanju Njemačku, Austriju, Češku, Poljsku, Ugarsku sve dok se napokon nije smirio i predao dušu Bogu u našem divnom Iloku ponad Dunava. Iako je Ivan veći dio svoga života proveo u apostolskim putovanjima i propovijedanju, ipak je bio i neumorni pisac teoloških i duhovnih djela. Njegovi su spisi skupljeni u 18 volumena u kojima nalazimo njegove teološke, moralne, pravne i duhovne traktate. Posebno su važni oni koji obrađuju papin autoritet, kršćanske kreposti i mane, kao i spisi o duhovnom i redovničkom životu. Bogata je i zbirka njegove korespondencije što ju je izmjenjivao s papama, kraljevima, knezovima i ostalim poznatim osobama onoga doba.

Nakon pada Carigrada, 29. svibnja 1453. godine, Europi je neodgodivo zaprijetila osmanlijska najezda, a njezini su kršćanski vladari i narodi bili teško podijeljeni. Među ljudima koji su osjećali “znakove vremena” isticao se i naš Ivan Kapistran, makar već starac. Putovao je cijelom Europom, već u misiji pape Nikole V., a osobito novoga pape Kalista III. koji je bio izabran 8. travnja 1455. godine. Nakon dugih i mučnih posredovanja, uspjelo je nekako u Budimu u zadnji čas organizirati kršćansku vojsku koja se bar donekle mogla oduprijeti golemoj turskoj sili što je nezaustavljivo nalijegala prema Beogradu, tada – zbog geopolitičkog položaja – prvom ključu Europe. Tu je, uz neprocjenjivu ulogu Kapistranove prisutnosti i našega Sibinjanin Janka (Ivana Hunjadija), izvojevana znamenita pobjeda, 22. srpnja 1456. godine. Trebalo je vremena da glas o pobjedi dopre do Rima. Papa Kalist III. u spomen toga događaja ustanovljuje blagdan Preobraženja Isusova. Slavi se 6. kolovoza – na dan kad se u Rimu saznalo o pobjedi!

Iscrpljen od silnih životnih napora, napose od ovih posljednjih i nadljudskih, Ivan Kapistran predao je dušu Bogu u našem franjevačkom samostanu u Iloku, 23. listopada iste godine, 1456. Grob mu je Bog proslavio mnogim čudesima. Iločki je knez Nikola (+1477) među prvima uputio Papi molbu za Ivanovo proglašenje blaženim, podastrijevši opširan izvještaj o njegovim čudesima. Ipak, zbog različitih okolnosti, tek ga je Grgur XV. proglasio blaženim godine 1622., a svetim 16. listopada 1690. papa Aleksandar VIII. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je 20. veljače 1986. nebeskim zaštitnikom svih vojnih dušobrižnika.

Kad čovjek čita životopis sv. Ivana Kapistrana, naročito njegove pothvate da potakne križarsku obranu Europe, te izvještaje o njegovoj borbenoj prisutnosti pod Beogradom, može lako pomisliti: zar svetac? No treba se sjetiti da su u pitanju bila sva temeljna prava i slobode, i to ne jednoga nego mnogih ljudi i ne jednoga kraja nego cijele Europe. I nisu bila ugrožena samo materijalna dobra i osobni integritet, bila je u pitanju sama vjera i pojedinaca i velikoga dijela svijeta. U to se smješta i apostolsko pismo kojim Ivan Pavao II., 20. veljače 1986. godine, sv. Ivana Kapistrana proglašuje nebeskim zaštitnikom svih vojnih dušobrižnika. Papa je time odgovorio na usrdne molbe koje su Svetoj Stolici stizale sa svih strana svijeta. I on je sam kao krakovski nadbiskup, zajedno s kardinalom Visinskim godine 1963. potpisao peticiju poljskoga episkopata u kojoj među ostalim stoji: “Smatramo da je Ivan Kapistran, franjevac, sjajan uzor domovinske ljubavi, legendarni heroj vjere, pobornik pravednosti i dobrotvornosti i u samoj Poljskoj, oličenje plemenita vojnika, svećenika, svetoga vođe. Kao takav on predstavlja pouzdan putokaz, primjer hrabrosti i svetosti svim vojnim dušobrižnicima svih vremena, u svim zemljama.”

Dakako, kao i u svim drugim specifičnim okolnostima svećeničke službe, i vojni su dušobrižnici pozvani da svoju službu vrše odgovorno, spajajući u tom što savršeniju stručnu spremu i vlastiti vjernički lik. I u miru i u ratu, vojnici moraju biti ljudi savjesti, poštujući zakone pravedne obrane domovine koja nikada ne oslobađa od još većih zakona primjerene čovječnosti. U ratu pak, kad svima prijeti neposredna životna pogibelj, potreban je i te kako svećenik i kao poslužitelj sakramenata umirućih, i kao pouzdani tješitelj i hrabritelj u najtežim časovima. U redovitoj pak vojnoj službi, koja nije bez pogibelji za čestit život, također je potreban svećenik kao bogoslužnik, vjeroučitelj, savjetnik i prijatelj.

Kad se slavila 600-ljetnica Kapistranove smrti, mnogo se govorilo o tom da mu se prida naslov Apostola Europe. No doskora su kao zaštitnici Europe izbili u prvi plan sv. Benedikt (Pavao VI.) i sveta braća Ćiril i Metod (Ivan Pavao II.). A papa Ivan Pavao II. je, za vrijeme biskupske sinode u listopadu 1999. godine, proglasio suzaštitnicama Europe i tri žene: sv. Brigitu, sv. Katarinu Sijensku i sv. Editu Stein. Sve to dakako ne umanjuje zasluge sv. Ivana Kapistrana već naglašava potrebitost ne samo političkog, a još manje tek ekonomskog ili još gore jedino vojnog jedinstva Europe. Europi je potrebna duša. Stoga je papa Ivan Pavao II. neprestano naglašavao povratak svih naroda Europe svojim kršćanskim korijenima. Ta nam zadaća preostaje još duboko u treće Isusovo tisućljeće.

Wilhelm Hunermann sročio je to u predgovoru svom romanu “Redovnik među vukovima – Ivan Kapistran, velikan Europe”: “Milijuni su slušali njegovu vatrenu riječ. Bio je on i ljubljen i mržen, bio je predmetom divljenja i prezira kao malo tko; oko njega se vodi borba sve do naših dana. U svom vremenu zasjao je poput meteora. Izišao je iz tame i ponovno je nestao u tami. Neizvjesno je njegovo porijeklo, nepoznato je i samo ime njegova roda; nitko ne zna gdje počivaju njegove kosti. Jasno je da se u tako pokretljivu životu, ispunjenu strastvenom aktivnošću, vanjska djelatnost probija u prvi plan i da se cijelo, u Bogu ukorijenjeno unutrašnje Svečevo biće, u pripovijedanju povlači u pozadinu, a ipak je oboje međusobno povezano. Jurišnik Božji istodobno je i pobožan sin Serafskoga Sveca. No, naše vrijeme koje se, iako na drugim putovima, bori za jedinstvo u vjeri, za Novu Europu, ne može ravnodušno mimoići Ivana Kapistrana. Jeka njegova glasa, kojim je odzvanjao prije pola tisućljeća, neka i danas odjekne Zapadom i neka probudi uspavane savjesti.”

Ilok, kao Kapistranov grad, osobito je zaživio godine 1956., o 500. obljetnici njegove pashe – prijelaza u nebesku domovinu. Tom prilikom franjevački provincijal o. Damjan Damjanović piše svojoj braći: “Uz Gospin Trsat, i Kapistranov Ilok mora biti predmetom naše posebne pažnje i ljubavi. To su dva najljepša i najvrednija dragulja naše drage Provincije.”

fra Bonaventura Duda

Molitva: Bože, ti si podigao svetog Ivana da svoj vjerni narod osokoliš u nevoljama. Molimo te, pruži nam sigurnost i zaštitu i cijelu Crkvu čuvaj u trajnom miru. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.

Izvor: Bitno.net