SVETAC DANA – SV. KARLO BOROMEJSKI

Biskup Karlo Boromejski postao je posebno omiljen kod vjernika („San Carlone“) zbog svojeg nesebičnog zalaganja i brige za bolesnike u vrijeme velike kužne pošasti u Milanu 1576.

U plavetnim vodama jezera Lago Maggiore zrcale se Boromejski otoci. Nekoć su bili gole stijene, a sad su na njima parkovi s gajevima palmi i naranči. Da bi na njima mogao nastati raj, moralo se mučnim radom hladno kamenje nasuti i prekriti plodnom zemljom. Taj je posao izvršila obitelj Borromeo.

Na južnoj obali jezera leži grad Arona. Tu se rodio god. 1538. Sveti Karlo Boromejski, najveći čovjek svoga roda. Kako još i danas nad svim onim krajem dominira njegov ogroman kip – zvan »San Carlone« – tako je i njegova ličnost po svom utjecaju nad svim crkvenim knezovima njegova vremena. Kultiviranje boromejskih otoka nije bilo njegovo djelo, već kasnijih pokoljenja. No on je izvršio daleko važniju kultivaciju.

Njegova je zadaća bila da Crkvu sjeverne Italije, koja je tada bila samo nešto malo više od neplodnoga stijenja, pretvori u cvatući raj.

Karlo je od svojih roditelja, grofa Giberta II. i Margarete de Medici, baštinio nepokolebljivost značaja. Odgojen prema svome plemićkom staležu, zarana je došao u dodir s ljepotom što ju je pružala umjetnost njegova stoljeća. No vrlo rano suočio se i sa zlima i neugodnostima svoga vremena. Govoriti o njegovu životu znači isto tako govoriti i o zloupotrebama koje su se bile uvukle u Crkvu. Međutim, veoma je značajno za Karla Boromejskoga kako se on u svemu tome držao.

Tada su roditelji običavali određivati životni put svoje djece već u najranijoj dobi. Birali su im zvanje, stalež i bračnoga druga. Drukčije nije bilo ni kod Borromea. I oni su, kao i svaka druga značajnija obitelj raspolagali crkvenim nadarbinama. Ako je koji sin htio uživati te nadarbine, morao je dokazati da želi pripadati kleričkom staležu. Zbog toga ipak nije morao postati svećenik. Bilo je dosta primiti samo tonzuru. Budući da je Karlo imao dobivati prihode opatije u Aroni, njegovi su roditelji dali privolu da mali primi tonzuru već u sedmoj godini pa je o tome sastavljen i službeni dokument. Kao klerik Karlo je bio obvezan nositi kleričko odijelo. No taj se crkveni propis uglavnom nije obdržavao. Mnogi klerici, koji su to bili samo zbog crkvenih dobara, nosili su kleričko odijelo jedino u službenim prigodama. Tako je i Karlo i dalje hodao u baršunu, zlatu te opasan malom sabljom, kako ga prikazuju i slike toga doba. No pripovijeda se da je mali u Crkvi želio ne samo postići visoku karijeru, već i postati pravi Božji sluga. On je odredbu svoga oca ozbiljno shvatio pa mu se domala i rodilo pravo svećeničko zvanje.

Postavši već s 12 godina opat-komendatar, dohotke od te službe i časti nije uzimao za sebe, već ih je dao u korist siromaha. Ipak je preuzeo sve dužnosti što onda baš nije bilo u običaju. Tako je pokazao smisao za savjesnost i odgovornost, nesebičnost i socijalni osjećaj.

Kad mu je bilo 16 godina, poslao ga je otac na studij prava u Paviju. I dok je tamo vladao pomalo lud i raskalašen đački život zajedno s djevojkama po gostionicama, dotle se mladi Borromeo sav usredotočio na studij, a nikad nije zaboravio izmoliti propisani časoslov. Za zvanje se, dakle, Karlo ozbiljno spremao već od malena: revnom molitvom i studijem, prema onoj: »Ora et labora!« – Moli i radi!

Tri godine kasnije umro mu je otac, a kako najstariji sin Federico Borromeo nije bio sposoban razriješiti zapleteno pitanje baštine, učinio je to Karlo i to tako spretno da su se svi divili. Unatoč tim poslovima i prekidu studija, već je naredne godine sve nadoknadio te postao doktor obaju prava i to »summa cum laude«. Što sve može postići i učiniti marljivost! Lijenčina nikad ni na što ne stigne.

U to je doba Karlov ujak kardinal Giovani Medici bio izabran za papu te uzeo ime Pio IV. Spomenimo ovdje kao zanimljivost da je on jedno vrijeme bio i dubrovački nadbiskup te se rado nazivao »cardinalis ragusinus«. Dakako da kao nadbiskup nije stolovao u Dubrovniku, već je po tadašnjem običaju mjesto njega poslove nadbiskupije vodio njegov vikar.

Prigodom izbora Pija IV. sve se žurilo da čestita i mladome Papinu nećaku. Kakva mu se sad sreća smiješi! Nepotizam će opet učiniti svoje. Nasuprot kurijalnim intrigama pape su se mislile osigurati pouzdanim ljudima iz vlastite rodbine. No ta je povjerljivost mnogo puta bila i zloupotrebljavana. Na sva laskanja prijatelja Karlo je ponosno odgovarao da se neće gurati naprijed. U Rim će ići samo onda ako ga Papa bude pozvao. Nije bio karijerist.

Papa ga je pozvao i obasuo častima i službama. Premda nije studirao teologiju niti primio svete redove, već u 21. godini postao je apostolski protonotar, veliki penitencijar, šef uprave crkvene države, kancelar Crkve, kardinal, nadbiskup Milana, protektor raznih redova i država. On je bio i prvi kardinal državni tajnik u današnjem smislu, druga po važnosti ličnost u Crkvi. On drži u rukama niti papine unutrašnje i vanjske politike. Kroz njegove ruke prolazi sva korespondencija s kraljevima i biskupima.

Rezidencija kardinala državnog tajnika bila je u palači Colonna, a dvorska svita brojila mu je 150 osoba. Iako je ispočetka živio raskošno kao i svi ostali tadašnji crkveni knezovi, ipak je sve to bilo nuzgredno, a u središtu njegova života stajao je rad. Svoje brojne službe gledao je ne samo kao nešto što donosi velike prihode, već kao veliku odgovornost, a to je nadasve pozitivno. Imao je veoma razvijen osjećaj odgovornosti. Prilike su u odnosu prema Papi, za vladavine Pavla IV., s vladarima i rimskim pukom bile veoma napete i mladi je kardinal pokazao mnogo diplomatske vještine da sve dovede u normalnu kolotečinu. Uspio je besprimjerno.

Neshvatljivo je kako je mogao obavljati toliko poslova. Bio je pravi fenomen radne sposobnosti, a i to je neprocjenjiva prednost. Bio je čovjek izvanredno jake volje. Kad bi se ražestio, znao je mucati. No i to je svladao i postao je jedan od najvećih propovjednika svoga vremena.

Spavao je samo pet sati. I tako je kraj svih svojih poslova pronalazio vremena za molitvu i studij. Kako je bio dobro potkovan u oba prava, tako o filozofiji i teologiji nije imao gotovo ni pojma. No jakom voljom i marljivošću popunio je i tu rupu studirajući skolastike i stoike. Uvečer bi u vatikanskim vrtovima okupljao oko sebe odlične duhove. Tako je nastala Akademija u kojoj su bili kao članovi i mnogi kardinali. U tim krugovima održavala su se predavanja i diskusije o raznim znanstvenim temama. Neka su od tih predavanja kasnije i tiskana pod naslovom Vatikanske večeri. I tako su zajednički sastanci ušli u povijest duha.

Smrt Karlova starijega brata tako ga je potresla da je odlučio postati posve drugi, još bolji: dao se stoga zarediti za svećenika i biskupa. Započeo je samotnički, strogi i isposnički život i nije se više predavao nikakvim ispraznostima. Otpustio je velik dio svoje dvorske pratnje. Velikim mu je prijateljem i savjetnikom postao sveti Filip Neri.

Velika je zasluga sv. Karla da je nakon mnogih pregovora uspio nadvladati mnogobrojne diplomatske i organizacijske poteškoće da bi se mogao nastaviti i dovršiti obnoviteljski Tridentski sabor. I tako se sabor nakon dugog prekida opet sabrao. Karlo Boromejski bit će jedan od najrevnijih provoditelja u život svega onoga što je zaključio Tridentski sabor.

Milano nije 80 godina vidio svoga biskupa, već su ga zamjenjivali generalni vikari. Karlo je pošao u Milano u svoje nadbiskupsko sjedište. Tamo je najprije sredio prilike u nadbiskupskom dvoru, a onda se dao na obilaženje svoje nadbiskupije. Putovao je pješke ili jašući na konju. Sazivao je pokrajinske sinode na koje su dolazili njegovi biskupi sufragani, a bilo ih je 15. Takvih je sinoda održao 6, a za vlastitu nadbiskupiju 11. U govoru što ga je izrekao na posljednjoj sinodi između ostaloga rekao je i ovo:

»Svi smo doduše slabi, priznajem, ali nam je Gospodin Bog dao sredstva kojima se možemo, ako hoćemo, lako pomoći. Onaj bi svećenik zacijelo htio posjedovati neporočnost života za koju uviđa da se od njega traži, biti suzdržljiv i pokazivati, kako se dolikuje, anđeosko vladanje. Međutim, ne pomišlja da se za to prihvati sredstava: moliti, izbjegavati razgovore zlih kao štetne i opasne prisnosti.

Onaj se opet tuži da, kad uđe u kor, da moli psalme i kad ide slaviti misu, odmah mu dušu obuzme tisuću stvari koje ga odvlače od Boga. Ali što to čini prije nego stupi u kor ili k misi u svetištu, kako se spremio, koja je sredstva uzeo i upotrijebio da očuva sabranost? Želiš li da te poučim kako ćeš napredovati iz kreposti u krepost i, ako si već u koru sabran, kako ćeš drugi put biti još sabraniji i tvoj prinos Bogu još miliji? Slušaj što ću ti reći. Ako je u tebi već zapaljen neki žižak božanske ljubavi, nemoj ga smjesta izdati i izložiti vjetru. Tiganj drži zatvoren da ne ohladi i izgubi toplinu. Izbjegavaj – koliko možeš – rastresenost; ostani sabran s Bogom, izbjegavaj isprazne razgovore.

Dužnost ti je propovijedati i poučavati? Trudi se i prioni uz ono što je potrebno da tu dužnost valjano obaviš. U prvom redu sam čini, propovijedaj životom i vladanjem da ne bi oni koji vide da jedno govoriš, a drugo radiš, ismijali tvoje riječi i vrtjeli glavom. Jesi li ti dušobrižnik? Nemoj zbog toga zanemariti brigu o sebi. Nemoj se tako izdašno drugima porazdijeliti da tebi od tebe ne bi ništa preostalo. Treba da se sjećaš duša kojima si na čelu, ali tako da sebe ne zaboraviš.

Shvatite, braćo, ništa nije tako potrebno svima crkvenim ljudima koliko mislena molitva koja sve naše djelovanje prethodi, prati i slijedi. Molit ću psalme, veli Prorok, i razumjet ću. Obavljaš li sakramente, misli, brate, što činiš; ako slaviš misu, razmatraj što prikazuješ; moliš li psalme u koru, misli kome i što govoriš; ako dušama ravnaš, misli kojom su krvlju oprane. I tako nek se sve vaše obavlja u ljubavi. Tako ćemo lako moći nadvladati sve poteškoće koje, to je nužnost (u to smo naime postavljeni), danomice mnogobrojne, doživljavamo. Tako ćemo imati snage da Krista rodimo u sebi i u drugima.«

Sv. Karlo se marno brinuo za duhovnu obnovu biskupa, klera i puka. Tu su mu pomagali oratorijanci sv. Filipa Nerija, isusovci, a i on je sam osnovao oblate sv. Ambrozija. Za puk se brinuo i preko katehista. Na njegov poziv javilo se 2.000 muževa i žena spremnih poučavati u vjeri. Te katehiste organizirao je u Bratovštini kršćanskoga nauka i napisao im priručnik koji je jedno »remek-djelo odgojne mudrosti« (D. Petry).

Bio je čudo radinosti. Njegova korespondencija u Ambrozijanskoj biblioteci broji 268 folijanata, a sadrži 35.000 pisama. Umro je god. 1584., relativno mlad, u dobi od 46 godina, iscrpljen molitvom, pokorom, napornim radom, brojnim putovanjima – stizao je i u najudaljenije i najzabačenije predjele svoje nadbiskupije – a osobito nesebičnim zalaganjem i služenjem svima za vrijeme velike pošasti kuge u Milanu. Premda je kao crkveni poglavar bio zaokupljen brojnim redovitim dužnostima i problemima, postupno se sve više posvećuje karitativnom radu diljem svoje biskupije. Zbog pomaganja u otvaranju hospicija i bolnica te javnog poticanja na humanitarnu pomoć, uskoro postaje obljubljen u puku. Posebno je ostao zapamćem tijekom gladi 1570. kad je dnevno znao podijeliti više od  tri tisuće obroka ‘maneštre’ – variva. U strašnoj epidemiji kuge koja je 1576. zavladala u gradu i pokosila 18.000 života, što je činilo 10% stanovnika, nadbiskup Karlo  središnja je ličnost – kao organizator i dobrotvor. Pritom je razdijelio svoje preostalo imanje, a siromasima je dao čak i svoju kardinalsku odjeću. Uz to je uspješno njegova i izliječio mnoge bolesnike. Vrijedna su njegova pisana svjedočanstva o epidemiji u Milanu, koja su kasnije obljavljena u knjizi ‘De pestilentia.! Na jednom od svojih pastorlanih obilazaka 1584., na putu u Luzern, Karlo naglo oboli od neke akutne bolesti s visokom temperaturom i nakon nekoliko dana premine. Svetim je proglašen 1610. Proglašen je zaštitnikom od zaraznih bolesti. Umro je, ali i mrtav još govori kao jedan od divova biskupskoga pastorala.

Molitva: Gospodine, čuvaj u svome narodu onaj duh kojim si ispunio svetog biskupa Karla: da se tvoja Crkva trajno obnavlja i sve sličnija Kristu svijetu otkriva njegovo lice. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. HUBERT

Kad mu se Krist objavio u svjetlećem križu koji mu je pokazao jelen, Hubert je u tom znaku prepoznao poziv da svoj život posveti Bogu

Rođen je u plemićkoj obitelji 655./658. u Toulouseu u Francuskoj. Kao mladić živio je na dvoru franačkog kralja Teodorika III. u Parizu, a kasnije na dvoru Pipina Hertalskog u Metzu. Bio je cijenjen i sposoban. Oženio se plemkinjom Floribanne 682. s kojom je dobio sina Floriberta koji će kasnije postati biskup. Ostao je vrlo mlad udovac, ili bolje reći kod prvog poroda njihova sina. Hubert se ožalošćen smrću drage žene, povlačio sve češće u šumu i tražio utjehu u lovu.

Tako je prema legendi, dok je na Veliki petak lovio u Ardenima, ugledao jelena koji je imao raspelo među rogovima i čuo poziv na obraćenje, te da ode do biskupa Lamberta. Hubert je pronašao biskupa u Maastrichtu. Lambert, koji je kasnije postao svetac, ljubazno je primio Huberta i duhovno ga savjetovao. Odlučio se posvetiti službi Božjoj. Hubert je sva svoja plemićka prava prenio na mlađeg brata Oda i dao mu svoga sina na skrb, a sva svoja materijalna dobra podijelio je siromasima i postao svećenik. Prema Lambertovu savjetu, otišao je na hodočašće u Rim 708. godine.

U međuvremenu, lokalni plemići ubili su biskupa Lamberta. Prema legendi, papa je u snu saznao za Lambertovo ubojstvo. Imenovao je Huberta za novog biskupa, a ovaj se isticao molitvom i dobrim djelima.

U velikoj ceremoniji, dao je prebaciti tijelo sv. Lamberta iz Maastrichta u Liege u Belgiji, koji je tada bio maleno selo. Sagrađena je bazilika, koja će ubrzo postati katedrala. Liege je zbog toga brzo napredovao i naglo se razvijao. Hubert je postao prvi biskup Liegea, a sv. Lambert je proglašen za zaštitnika grada.U svojoj biskupiji proširio je kršćanstvo, a svojim velikim propovijedima i širenjem Isusova Evanđelja, posebno na području Ardena, zbog kojeg je i nazvan Apostol Ardena.

Umro je prirodnom smrću 30. svibnja 727., za vrijeme molitve Oče naš. Pokopan je u crkvi sv. Petra u Liegeu, a 3. studenoga 743. su prenijeli tijelo u benediktinsku opatiju Ardenima. Zato se i njegov spomendan časti toga dana. Mjesto je pak nazvano njegovim imenom Sveti Hubert i poznato je kao hodočasničko mjesto svetog Huberta.

Zaštitnik je lovaca, grada Liegea, lovačkih pasa, šumara, mesara, a zazivaju ga i kao zaštitnika od bjesnoće pasa i uboda zmije.

Po njemu je prozvana jedna pasmina pasa – pas sv. Huberta.

Izvor: Bitno.net

Spomen svih vjernih mrtvih – Dušni dan

Dušni dan – spomendan vjernih mrtvih dugujemo inicijativi jednoga sveca, benediktinskog opata iz Clunyja svetog Odilona.

Sveta majka Crkva u svome bogoslužju svima koji preminuše “u znaku vjere” – kao vjernici daje važno mjesto. U svakoj misi, u euharistijskoj molitvi, ona se sjeća pokojnih i moli za njih. Ona smrt vjernika okružuje opet svojim bogoslužjem, misama za pokojne, pogrebnim obredima i blagoslovima. No sve to nije joj još dosta. U svojoj ljubavi prema pokojnicima ona svetkuje i spomendan svih vjernih mrtvih kad svim svojim svećenicima velikodušno omogućuje da za pokojnike služe tri mise: jednu za koga god žele namijeniti, drugu na nakanu Svetog Oca, a treću za sve vjerne mrtve.

Spomendan vjernih mrtvih dugujemo inicijativi jednoga sveca, benediktinskog opata iz Clunyja svetog Odilona. Svršetkom I. tisućljeća već se na mnogim mjestima nakon blagdana Sviju svetih slavio i spomendan mrtvih. No kad je taj spomendan god. 998. sv. Odilo službeno uveo a Cluny, o kojem je bilo ovisno oko tisuću benediktinskih samostana, onda je to značilo tu praksu uvesti u velik dio Europe koja je tada bila pod stalnim utjecajem Clunyja. Službeni spomendan mrtvih god. 1311. potvrdio je i Rim.

Španjolska je god. 1748. dobila povlasticu da njezini svećenici na Dušni dan mogu služiti tri mise. Tu je povlasticu u našem stoljeću papa Benedikt XV. god. 1915. proširio na cijelu Crkvu. Na taj je način bila opet bitno naglašena istina naše vjere koja ima svoj temelj u objavi, a to je da osim Crkve, hodočasnice u vremenu i slavne u blaženoj vječnosti, postoji i čistilišna Crkva, neko stanje “u kojem se ljudski duh čisti te postaje dostojan da se uzdigne u nebo”, kako to pjesnički i slikovito pjeva veliki Dante.

Sv. Pavao se u II. poslanici Korinćanima služi slikom zgrade u stanju izgradnje. Propovjednici su prema njemu radnici koji zidaju na temeljima što su ih postavili prvi Kristovi poslanici, tj. apostoli. Medu njima su oni koji obavljaju brižan posao i njihovo je djelo bez nedostataka, u neku ruku savršeno. Drugi, naprotiv, u dobri gradevinski materijal miješaju i ono što je propadljivo: drvo i slamu, a to su tašta slava i nehat. No kako piše apostol: “Svačije će djelo izići na vidjelo. To će pokazati onaj Dan, jer će se očitovati vatrom, a ta će vatra otkriti kakvo je čije djelo. Onaj kome ostane što je nadozidao, primit će nagradu, a onaj čije djelo izgori, štetovat će. On sam spasit će se, ali kao kroz vatru (1 Kor 3,13-15).

Tim dušama, koje kušnja ognja obvezuje na čišćenje u očekivanju pune nebeske radosti, Crkva danas posvećuje poseban spomen, potičući nas sve da za njih molimo. Ta praksa ima svoju prethodnicu, već u Starom zavjetu, kad je Juda Makabejac “sabrao dvije tisuće srebrnih drahmi i poslao u Jeruzalem da se prinese žrtva okajnica za grijeh” (Mak 12,43). Radi se o grijehu židovskih palih vojnika koji su se bili ogriješili o Zakon. Sveto pismo ovako hvali Judinu inicijativu: “Učinio je to vrlo lijepo i plemenito djelo, jer je mislio na uskrsnuće. Jer da nije vjerovao da će pali vojnici uskrsnuti, bilo bi suvišno i ludo moliti za mrve. K tome je imao pred ovima najljepšu nagradu koja čeka one koji usnu pobožno. Svakako, sveta i pobožna misao. Zato je za pokojne prinio žrtvu naknadnicu, da im se oproste grijesi (2 Mak 12,43-45).

Spomendan mrtvih, koji se na vanjski način već dan prije počinje slaviti, kad naša groblja ožive živim posjetiteljima grobova, za kršćanina je prilika da za svoje pokojne učini ono najvrjednije, da za njih moli, eventualno dade odslužiti svetu misu. Lijepo je da grobove svojih pokojnika držimo u redu, da ih kitimo, da na njima palimo svijeće, no kudikamo je bolje za svoje pokojnike moliti. U tom nam majka Crkva sama daje najljepši primjer, jer ona za vjerne mrtve ne prestaje moliti. Njezina će molitva za njih utihnuti tek na koncu vremena.

Molitva za pokojne

Nebeski Oče, od Tebe dolazi naš život i Tebi se svatko vraća. Dao si nam taj boravak na zemlji kako bismo se pripremili na sudjelovanje u Tvojoj vječnoj ljubavi. Ne koristimo uvijek dobro ovo vrijeme, i neki, nažalost, odbijaju Tvoje prijateljstvo. Drugi, pak, žele biti s Tobom, tražeći istinu, pravednost i dobrotu, no, ljudska slabost zamračuje čistoću duše. Zato nakon smrti trebaju najprije proći kroz čišćenje, kako bi se konačno mogli susresti s Tobom, licem u lice.

Molimo Te za sve naše pokojne koji trpe u čistilištu, prepoznavajući jasno u svjetlu Tvoje ljubavi vlastitu nesreću, propuste i grijehe zemaljskog života. Oče milosrđa, oslobodi od trpljenja one za koje je Tvoj ljubljeni Sin prolio svoju Predragocjenu Krv.

Znamo da prazna riječ ili mnoštvo riječi ne mogu pomoći ni spasiti naše pokojne. Zato želimo, zajedno s Isusovom Krvlju, prikazati i svoju krv kao znak ljubavi i solidarnosti. Neka trud našega rada, vjernost Bogu, strpljivost u trpljenju i uzajamna ljubav probijaju granicu smrti te pridonesu skorom i potpunom sjedinjenju naših pokojnih s Tobom.

Molimo prije svega za sve one kojima dugujemo posebnu zahvalnost, od kojih smo primili život, vjeru i druga dobročinstva. U svome milosrđu, također, pogledaj na one kojih se nitko ne sjeti. Amen.

Izvor: Bitno.net

Svi sveti – velika svetkovina nebeske Crkve

“Vidjeh: evo velikog mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda gdje stoji pred prijestoljem.”

Danas, Crkva na putu, u životnoj borbi, slavi onu koja se nalazi već u trijumfu, u konačnoj nebeskoj slavi. Nemoguće da slavi svakog pojedinog u slavi, Crkva “jednom svetkovinom časti sve svete”. Njihovo je mnoštvo veliko, kako to svjedoči i sv. Ivan u svom Otkrivenju kad kaže: “Vidjeh: evo velikog mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda gdje stoji pred prijestoljem.”

Gospodin je u svome govoru na gori svečano obećao i zajamčio blaženstvo svima siromašnima u duhu koji nisu robovi prolaznih dobara, krotkima, onima koji gladuju i žeđaju za pravdom, milosrdnima, onima koji su čista srca, tolikima u povijesti progonjenima zbog pravde, tolikima potlačenima, obespravljenima, oklevetanima. Svemoćno javno mnijenje koje ovdje čini tolike nepravde, s onu stranu groba bit će osuđeno, raskrinkano, a njegovim će žrtvama čast i sloboda zauvijek biti vraćene. Svi koji su vjerovali u Kristova blaženstva bit će doista i blaženi. Svi koji su morali gledati kako zlo trijumfira nad dobrom, nepravda nad pravdom, ropstvo nad slobodom, klicat će zbog konačnog trijumfa dobra nad zlim.

Podrijetlo svetkovine Sviju svetih valja tražiti na Istoku već tamo u IV. stoljeću. Ondje se u Antiohiji slavio blagdan svih svetih mučenika na prvu nedjelju po Duhovima. U VI. je stoljeću isti blagdan na isti dan uveden i u Rimu, a 100 godina kasnije papa Bonifacije IV. stavio ga je na 13. svibnja, dan u koji je poganski hram Pantheon, posvećen svima bogovima, pretvorio u crkvu na čast Bogorodici i svima svetim mučenicima. I tako je taj nekadašnji poganski spomenik dobio naziv: “Sancta Maria ad Martyres” – crkva svete Marije i svetih mučenika.

Papa Grgur IV. premjestio je god. 835. svetkovinu Sviju svetih na 1. studenoga. Vjerojatno zbog jednostavne prikladnosti, kako to u XII. stoljeću svjedoči Ivan Beleth. Prikladnost se sastojala u tome što je nakon završene žetve i berbe bilo lakše osigurati hranu i piće za veliko mnoštvo hodočasnika koji bi tom zgodom nagrnuli na Rim.

Svetkovina je Sviju svetih jednako popularna kako a istočnoj tako i u zapadnoj Crkvi.

Misao na sve svete potiče nas na razmišljanje kako naš život mora biti svet i dobar, shvaćen u funkciji budućega života te kako imamo odgovornost da ga postignemo. Spomen na mrtve ispunja nas potresenošću zbog tolikih uspomena ozbiljnih razmišljanja koja su povezana s mišlju na smrt. Molimo za naše pokojne, ali i za njihovu duhovnu pomoć!

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. ALFONS RODRIGUEZ

“O, Gospodine! Kada bih znao, i kada bih mogao, služio bih Ti poput svih stvorova na nebu i na zemlji zajedno.” … “Najveći je izraz ljubavi biti poslušan Bogu.”

Zaštitnik posljednjega listopadskog dana je sveti Alfons Rodriguez, španjolski isusovački laik. Rodio se 25. srpnja 1532. godine u španjolskom gradu Segoviji kao drugo od jedanaestero djece bogatog trgovca vunom. Kao dječak od 10 godina susreo je isusovca blaženog Petra Fabera, koji ga je pripremio za Prvu pričest i snažno utjecao na njegov budući život. Sa 14 godina počeo se školovati kod isusovaca, ali mu je iznenada umro otac, pa se vratio kući kako bi preuzeo njegov posao. Oženio se s 26 godina, ali kad mu je ubrzo umrla supruga i troje djece, odlučio se potpuno posvetiti duhovnom životu. Napustio je sve što je posjedovao i pokušao se pridružiti Družbi Isusovoj, ali je zbog nedostatka naobrazbe isprva bio odbijen. Ipak, primljen je 31. siječnja 1571. g. u Isusovački red kao brat laik u Valenciji, a nakon šest mjeseci poslan je na otok Mallorcu.

Djelovao je 46 godina kao vratar u isusovačkom kolegiju Montesion u Palmi na Mallorci. Milosrdan, susretljiv i prijazan, dijelio je milostinju, hranu i odjeću siromasima i brinuo se za smještaj putnika namjernika i hodočasnika. S tog skromnog mjesta godinama je snažno utjecao na mnoge ljude i događaje, a njegove su duhovne savjete tražili i studenti i ugledni građani. Strogi pokornik i isposnik, naročitu pobožnost gajio je prema Bezgrešnom začeću Blažene Djevice Marije, revno molio krunicu, a svojeg mladog prijatelja svetoga Petra Clavera nagovorio da pođe kao misionar u Južnu Ameriku.

Čudotvorac i vizionar, mistik i asketa, svojim žarkim molitvama ozdravljao je mnoge ljude, tjelesno i duhovno. Ostavio je za sobom zbirku svojih dnevničkih zapisa, mističnih iskustava, te jednostavnih duhovnih misli i crteža. Njegovi spisi otkriveni su tek nakon njegove smrti.

“Bog nas”, piše Alfons Rodriguez, “nije pozvao na redovnički život, povučen od svijeta, kako bismo se brinuli za stvari koje se tiču tijela… On sam, naš Gospodin i Bog naš, brine se za naše tijelo, kao i za našu dušu, i proviđa sva svoja dobra, preko naših poglavara.”

I dalje: “Put što ga duša treba slijediti kako bi postigla svetost, put je mrtvljenja, uz pomoć molitve, koraci što ih valja činiti nutarnji su čini srca, kojima pobjeđujemo sebe same.”

Rekao je još i ovo: “O, Gospodine! Kada bih znao, i kada bih mogao, služio bih Ti poput svih stvorova na nebu i na zemlji zajedno.” … “Najveći je izraz ljubavi biti poslušan Bogu.”

Alfons Rodriguez preminuo je na današnji dan, 31. listopada 1617. godine u Palmi, a sprovod mu se pretvorio u pravo slavlje, u kojem je uz španjolskog potkralja i biskupa Mallorce sudjelovalo mnoštvo građana, od plemića i bogataša do siromaha i bolesnika.

Blaženim ga je 1825. godine proglasio papa Leon XII., a svetim 1887. godine papa Leon XIII.

Ime Alfons je njemačkog porijekla, a znači “hrabar” i “plemenit”. Zaštitnik je Mallorce.

Izvor: Bitno.net