SVETAC DANA – SV. BERNARDIN SIJENSKI

Po naseljima u kojima je propovijedao Bernardin Sijenski nosio je monogram Presvetog imena Isusova (IHS) i u tom znaku blagoslivljao bolesnike. Događala su se brojna čuda i ljudi su se klanjali pred znakom Isusova imena.

Veliki pučki propovjednik XV. stoljeća u Italiji bio je franjevački misnik sv. Bernardin Sijenski. Rodio se g. 1380. u Massa Maritima kod Siene. Već u četvrtoj godini umiru mu roditelji, a njegov odgoj preuzimaju rođaci.Kao nasljednik oca posjednika rudnika, imao je veliko imanje. Kad je u gradu zavladala kuga, njegovao je oboljele i pomagao im svojim sredstvima. I sam se zarazio, što ga je potaknulo na dublje razmišljanje. Ozdravio je i svoje imanje podijelio siromasima, a 1404. godine priklonio se franjevcima.

Jedno je vrijeme djelovao u osamljenom brdskom samostanu posve nepoznat velikom svijetu. Ali Providnost ga je odatle htjela izvući te postaviti na svijećnjak da svijetli mnogima. Jednom je neki propovjednik naglo obolio pa ga je zamijenio Bernardin. Ta je propovijed toliko zanijela puk da su ga počeli na sve strane tražiti za propovjednika; i tako je g. 1417. započeo njegov veliki propovjednički pohod Italijom. Pri tomu je izmirio nebrojene među sobom zavađene, obratio mnogo grešnika i pobudio mnoga duhovna zvanja.

Sveti Bernardin kao propovjednik postao je veliki promicatelj pobožnosti prema Imenu Isusovu. Simbolom toga imena uresio je mnoge crkve, kuće, javne zgrade. Neki su se pobunili protiv te pobožnosti pa su protiv sveca vođena i tri crkvena sudska postupka: g. 1426. za vrijeme pape Martina V., g. 1431. za vrijeme pape Eugena IV. i g. 1438. na općem saboru u Baselu. No, na sreću, uvijek je izišla na vidjelo istina te bila dokazana Bernardinova potpuna pravovjernost, čistoća nakane i izvanredna svetost života. U znak zadovoljštine za optužbe i sudove ponudili su mu za redom tri biskupske stolice: u Sieni, u Ferrari i Urbinu, no on ih je sve tri odbio. Želio je ostati jednostavan svećenik-redovnik.

Sveti Bernardin Sijenski od g. 1430. pa dalje dao se i na pisanje velikih teoloških rasprava. Pisao ih je latinskim jezikom te osvijetlio glavne dogmatske i ćudoredne istine kršćanske vjere. Bavio se i josipologijom, tj. teološkim naukom o sv. Josipu. Bio je jedan od najvećih promicatelja te znanosti. On je prvi koji brani neke povlastice sv. Josipa, kao npr. da je i on uskrsnuo prije sveopćeg uskrsnuća tjelesa. Njegovo su mišljenje kasnije prihvatili veliki teolog isusovac Franjo Suarez, pa sv. Franjo Saleški, naučitelj Crkve, i napokon učeni papa Benedikt XIV. koji to mišljenje prihvaća barem kao vjerojatno.

Sv. Bernardin se s moralnog stanovišta bavio i društvenim naukom, osobito pitanjima gospodarstva. Zastupa tezu da je bogatstvo samo sredstvo te da mora imati i svoju socijalnu notu, a iz toga izvodi dužnost umjerenosti u stjecanju bogatstva i materijalnih dobara; trgovina pak mora biti uvijek u skladu s načelima kršćanske pravde i ljubavi. Pod utjecajem njegovih propovijedi i društvenoga nauka mnoge su talijanske državice uvele političke i socijalne reforme prema načelima kršćanskoga ćudoređa.

Sv. Bernardin je veoma zaslužan i za duhovnu obnovu franjevačkoga reda. On je mnogo utjecao na svetost velikih franjevaca svoga vremena: sv. Ivana Kapistrana, sv. Jakova Markijskoga i drugih. Kroz 4 godine obavljao je službu generalnog vikara franjevaca opservanata i broj je njihovih samostana od 20 podigao na 200. U redu je promicao i temeljitu teološku naobrazbu i studij boreći se protiv “svetog primitivizma” nekih fratara. Podizao je razna učilišta na kojima je i sam predavao. Franjevcima, koji nisu imali dovoljno teološkoga znanja, nije dao ispovijedati. Obavljao je i neka poslanstva za koja je bio zamoljen od svjetovnih vladara. Na jednom od svojih brojnih putovanja osjetio je kako ga izdaju sile. Došavši u selo S. Silvestro blizu Aquile, primio je svete sakramente i preminu 20. svibnja 1444. baš uoči Spasova. Već g. 1450. na Duhove Nikola V. proglasio je Bernardina svecem. Bila je to veoma svečana kanonizacija, kojoj je prisustvovalo mnogo vjernika.

Iako sv. Bernardin Sijenski nije nikad službeno proglašen naučiteljem Crkve, njegov je ugled u Crkvi i kao teologa uistinu velik. Papa Pio II. nazvao ga je “najboljim naučiteljem teologije i doktorom kanonskoga prava”. On je znao nauk Svetog pisma, svetih Otaca i naučitelja Crkve tako genijalno primjenjivati na život, na konkretne pastoralne potrebe, da mu se zbog toga još i danas mnogi dive.

Kao što je u franjevačkom redu veliki promicatelj nauka o Bezgrešnom Začeću bio Ivan Duns Skot, promicatelj euharistijske pobožnosti sv. Paškal Baylón, križnoga puta sv. Leonard a Porto Maurizio, tako je sv. Bernardin Sijenski bio veliki širitelj i pobornik pobožnosti prema presvetom Imenu Isusovu. Neka o tome posvjedoči i jedan izvadak iz njegova govora O slavnom imenu Isusa Krista:

“…Isusovo je ime sjaj propovjednika, zato što stvara te je njegova riječ naviještena i slušana sa sjajnim sjajem. Što misliš, otkuda u cijelom svijetu tolika, tako nenadana i tako žarka svjetlost vjere ako ne zato što se propovijeda Isus. Zar nije Bog i nas svjetlošću i užitkom tog imena pozvao u svoje divno svjetlo? Rasvijetljenima i onima koji u tom svjetlu vide svjetlost Apostol s pravom veli: Nekad bijaste tama, a sada ste svjetlost u Gospodinu: hodajte posvuda kao sinovi svjetla. Poradi toga, to ime valja objavljivati da svijetli, a ne da bude sakriveno. Ipak, ono se u propovijedanju ne smije iznositi nečistim srcem ili zaprljanim ustima, već ga valja čuvati u izabranoj posudi i obznanjivati…”

Preuzeto s www.zupa-sveti-juraj.hr/Bitno.net

SVETAC DANA – SV. CELESTIN V.

Ako u povijesti Crkve i u životima svetaca ima neobičnosti, onda je Celestin V. svakako jedna neobičnost. On je pustinjak, odijeljen od svijeta, bez ikakva iskustva uprave, a ipak postaje papa…

Papa Celestin V. Sveti Celestin svojim postupkom dokazuje da za upravljanje Crkvom nije dostatna samo svetost, već i naravne sposobnosti: znanje i iskustvo.

U Rimu je 4. travnja 1292. umro papa Nikola IV. Nakon njegove smrti sastaje se 12 kardinala da mu izaberu nasljednika. Izbor je trajao ništa manje nego 27 mjeseci. Bilo je natezanja bez kraja i konca, dok se napokon ne složiše u izboru kandidata. Izabraše 5. srpnja 1294. za papu pustinjaka Petra da Morronea, koji uze ime Celestin V.

On je bio sin skromnih seljaka Angelaria i Marije, rođene Leone. Rodio se u Iserniji (Italija), vjerojatno oko 1215. godine, kao pretposljednje od dvanaestero djece. O posljednjim godinama njegova života znamo mnogo iz pouzdanih pisanih izvora, ali o njegovu djetinjstvu i mladosti veoma malo.

Na Petra je izvršila veliki utjecaj njegova majka. Zavolio je molitvu, razmatranje, samoću, pa je, ne navršivši ni 20 godina života, odlučio postati redovnik. U tadašnjem svijetu južne Italije, u kojem su vladale strasti, napetosti i zadjevice između pojedinih gradova, franjevački je duhovni pokret oduševio mnoge da se povuku iz ovozemaljskoga meteža i potraže duhovni mir u osamljenim molišanskim brdima. Taj val je zahvatio i Petra pa on stupi u samostan S. Maria di Faifoli. No, nakon nekoliko godina ostavi samostan da bi mogao živjeti kao pustinjak. Ipak se i kao pustinjak selio iz jedne osame u drugu. Tako je jedno vrijeme proveo u Castel di Sangro, pa onda u spilji brda Pelleno. U Rim je došao godine 1238., bio zaređen za svećenika, dobivši od pape Inocenta IV. dopuštenje da i dalje može živjeti kao pustinjak.

Na povratku iz Rima g. 1241., nastani se na brdu Morrone, nedaleko od Sulmona. Kasnije sa svoja dva učenika, Rinaldom iz Sulmona i Robertom de Salleom, pođe na brdo Maiella, gdje god. 1246. osnuje pustinjačko naselje. Izišavši zbog svoje svetosti na glas, privukao je k sebi velik broj učenika, sljedbenika i tako osnovao čitav niz pustinjačkih naseobina. Papa Urban IV. izdade god. 1263. bulu kojom potvrdi njegovu redovničku ustanovu – ‘celestince’ – uklopivši ih ipak u benediktinski red.

Kako je tada u Crkvi bila prilična sklonost za osnutkom novih redova, Petar je dočuo da će opći sabor u Layonu dokinuti sve redovničke družbe novijeg datuma. Zato je pohitio onamo kako bi za svoje učenike dobio potrebno jamstvo. Kad je došao u Layon, sabor je već bio zaključen. Ipak ga je primio papa Grgur X., izdao mu Bulu ”Religiosam vitam” od 22. ožujka 1275., kojom potvrđuje njegov red kao izdanak benediktinaca. Vrativši se iz Francuske u Italiju, dao se sav na organiziranje svoga reda, kojemu je dao naziv Braća Duha Svetoga, međutim su bili više poznati pod nazivom celestinci, koji u narodu postadoše veoma obljubljeni. Broj im se naprosto povećavao pa ih je kod utemeljiteljeve smrti bilo već oko 600. Ti su pustinjaci u 40 skupina bili razasuti po Abruzzima, Pugli i Laciju. Svetac ih je neprestano obilazio i poticao na ustrajnost u takvu načinu života.

Svetac je god. 1286. sazvao generalni kapitul svoga reda i na njemu se odrekao dužnosti glavnoga priora. Učinio je to da se može u samoći nesmetano posvetiti kontemplaciji. Na Monte Morroneu podigao je svoju posljednju naseobinu, i tu bi zatečen nenadanom i neobičnom vijesti da je izabran za papu. Povjesničari se još i danas ne slažu u tome kako je zapravo došlo do tog izbora. Jedni misle da je kardinale na taj izbor navela Petrova neobična svetost, drugi, da je to bio politički potez Karla II. Anžuvinca, napuljskoga kralja, treći opet, da je to vrijeme tražilo anđeoskoga i produhovljenoga papu. Povijesna je činjenica da je taj izbor u puku bio izvanredno dobro primljen i slavljen. Petar uze ime Celestin V.

Kasniji događaji potvrdiše da je ipak Karlo Anžuvinac u tome imao veliki utjecaj, a s njime i svoje planove, da se može lakše uplitati u crkvene poslove. Pustinjak star već 80 godina nije poslušao kardinale da dođe u Perugiu i ondje bude okrunjen za papu, već posluša savjet kralja, koji je želio da se krunidba obavi u Aquili. I tako papa bi u Aquili u crkvi sv. Maria di Collemaggio 29. kolovoza 1294., najsvečanije okrunjen. Ljetopisac Tolomeo da Lucca piše da se za tu prigodu skupilo u Aquili oko 200.000 ljudi, što neki drže da je pretjerano.

Novi se papa sada našao nenadano u posve drugoj okolini nego što mu je bila dosadašnja. On se nije razumio u politiku ni u složene poslove rimske kurije, pa su njegovu jednostavnost i prostodušnost mnogi iskoristili. A bilo je pretjerane sklonosti i kod samoga Pape prema redu što ga je bio osnovao, kojeg je počeo obasipati raznim bulama i povlasticama, tako da to neki nazvaše “redovničkim nepotizmom”. Pokazao je i neku blagonaklonost prema pobunjenim franjevcima na čelu s Petrom iz Macerate. Dijelio je svuda oko sebe povlastice koje, onima što su ih tražili, bijahu više za njihovu materijalnu korist nego za dobro duša.

Kralj Karlo II. Anžuvinac, kraj neiskusnog pape, sve se više uplitao u crkvene poslove, pa ga je prisilio da 18. rujna 1294. imenuje 12 novih kardinala, od toga sedam Francuza. Sve su to bile osobe sklone samome kralju. U prisutnosti kardinala, Celestin V. se odrekao papinstva i vratio se u svoj pustinjački život. No, novoizabrani papa Bonifacije VIII., bojeći se da neki fanatični Celestinovi pristalice ne bi stvorili u Crkvi pobunu, bivšeg papu stavi u pritvor. Ali taj uspije pobjeći u svoju ćeliju na Monte Morrone. Odatle je kanio poći čak u Grčku. No, Bonifacije VIII., prisilno ga vrati u tvrđavu Fumone, gdje je Celestin živio u potpunoj odijeljenosti od sviju. Nakon 10 mjeseci pravoga zatvora 19. svibnja 1296. g., smrt oslobodi Celestina V. svih zemaljskih muka i zaplitanja.

Ime je latinskoga porijekla i znači “poslan s neba”.
Zaštitnik je knjigoveža i grada Akvile.

Preuzeto s bitno.net

SVETAC DANA – SV. IVAN I., PAPA

Papa Ivan I., koji se od davnine štuje kao mučenik, bio je rodom iz Toskane, sin nekoga Konstansa. Na papinskom prijestolju naslijedio je 13. kolovoza 523. godine papu Hormizdu.

Velikim dijelom Italije, s prijestolnicom u Raveni tada je vladao istočnogotski kralj Teodorik. On je prijekim okom gledao dobre odnose između pape i bizantskoga cara Justina. Prva žrtva napete situacije bio je filozof Ivan Boecije, koji je na kraljevskom dvoru dugo vremena bio obasut najvišim častima i odlikovanjima. Optužen je zbog tobožnje veleizdaje i pogubljen godine 524. Pod isti mlinski kamen političkih sukoba bio je uvučen i papa Ivan I.

Na Istoku je, naime, bizantski car Justin htio u svome carstvu silom iskorijeniti arijanstvo. Zato je izdao ukaz kojim se tražilo da se arijancima oduzmu sve crkve, a oni da prijeđu na katolicizam. Smatrajući se zaštitnikom arijanaca, kralj Teodorik je pozvao k sebi u Ravenu papu Ivana I., i prisilio ga da s poslanstvom otputuje u Carigrad. Poslanstvo su, uz papu, sačinjavali senatori i biskupi, među njima i ravenski biskup Ecclesio. Zadaća je poslanstva bila posredovati kod cara Justina, da povuče svoje dekrete protiv arijanaca. Papa je u Carigradu baš na sam Božić primljen s najvećim počastima. Bizantski kler i puk postupao je s njime kao s “Petrom”, te u sav glas davao oduška svojoj radosti što se u njihovoj sredini nalaze rimski biskupi i papa.

Papa Ivan I. je ostao u Carigradu sve do Uskrsa pa je u crkvi sv. Sofije latinskim jezikom odslužio svečano blagdansko bogoslužje. Car Justin je čak htio da po drugi put bude okrunjen carskom krunom, i to ovaj put od samoga Pape. Za uzvrat je obećao vratiti arijancima njihove crkve. Vrativši se u Ravenu, Papa je naišao na neprijateljski stav prema sebi. Kralj Teodorik nije bio nikako zadovoljan njegovim poslanstvom, pa ga je bacio u tamnicu. Ljetopisac knjige Liber pontificalis piše da je Papa u zatvoru brzo umro, a on ga smatra mučenikom. Smrt se zbila 18. svibnja 526. g.

Prema onome što propovijeda ravenski biskup Maksim, Papa je bio uz prisutnost brojnog klera i puka svečano sahranjen, a za vrijeme sprovoda jedan je opsjednuti, dotaknuvši se Papina tijela, bio oslobođen od đavla. Četiri godine kasnije Papino je tijelo 27. svibnja preneseno u Rim i sahranjeno u predvorju bazilike svetog Petra. Na grob su mu postavili mramorni natpis na kojem piše: “Gospodnji vrhovni svećenik koji pade kao Kristova žrtva.”

Za vrijeme svoga kratkog pontifikata (523.-526.), papa Ivan I. je obnovio velike rimske bazilike, groblja mučenika Nereja i Ahila na Ardeatinskoj cesti, te groblje sv. Feliksa i Adaukta na Ostijskoj cesti. On je uveo i novu brojidbu godina po Kristu, koju je sastavio monah Dionizije Mali. Blagdan mu se prije reforme kalendara slavio 27. svibnja, na dan prijenosa njegova tijela iz Ravene u Rim, a danas se slavi na smrtni dan, 18. svibnja.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. PAŠKAL BAJLONSKI

Presveto Euharistijsko otajstvo od Velikog četvrtka pa sve do danas uvijek imala svojih velikih poštovalaca, klanjalaca i zaljubljenika. Jedan je od njih bio i ponizni franjevački brat Sveti Paškal. Njegova je ljubav prema Euharistiji bila tako žarka da ga nazivaju “serafom Euharistije”. Stoga se i ne čudimo da je između dva rata i na hrvatskom jeziku u Euharistijskom glasniku izlazio u nastavcima njegov životopis koji sam u djetinjstvu s velikim zanimanjem čitao. Već tada me osvojio taj mili svetac.Sveti Paškal je bio sin Martina Baylóna i Izabele, rođ. Jubera. Rodio se baš na veliki duhovski blagdan 16. svibnja 1540. u Torre Hermosa, u Aragonskom kraljevstvu, današnjoj Španjolskoj.

Već od ranog djetinjstva pokaza izvanrednu ljubav prema molitvi i pobožnost prema Euharistiji. Ta velika tajna naše vjere privlačila ga je poput snažnog magneta sve više k sebi.Prvi posao koji je obavljao mali Paškal bilo je čuvanje domaćega stada. Nalazeći se na livadama u otvorenoj Božjoj prirodi, dao je oduška svojoj sklonosti prema molitvi te mnogo molio, razmatrao, ali i činio pokoru. Postio je i bičevao se. Sve su to bila sredstva koja su mu pomagala na putu svetosti. On je od malena dobro znao da se do svetosti ne dolazi jeftino, već skupo, i zato se nije nimalo štedio. Junaštvo duha bilo je uvijek njegova velika odlika.Kad je Svetom Paškalu bilo 18 godina, u njemu je dozrela odluka da se Bogu sasma daruje i posveti u redovničkome zvanju. Zato je pokucao na vrata samostana   Svete Marije Loretske, koji je pripadao reformiranim franjevcima, po sv. Petru da Alcantara zvanima alkantarincima. Tada je bilo mnogo zvanja pa su redovnici pravili veći izbor i nisu na laku ruku primali one koji bi se javljali za samostan. Tako su i Paškala odbili rekavši mu da jedno vrijeme još pričeka pa će ga onda primiti u red.Sveti Paškal je, u želji da bude u blizini spomenutoga samostana, našao zaposlenje kao pastir stada kod nekoga bogata gospodara po imenu Martin Garcia.

Taj je tako zavolio mladoga pastira da ga je htio posiniti i učiniti baštinikom svoga bogatstva. No Paškalovo je srce davalo prednost evanđeoskom siromaštvu, u kojem je želio živjeti u reformiranom franjevačkom redu. Siromaštvo je bilo njegovo blago pa mu je u njemu bilo i srce.Sveti Paškal je brzo izišao na glas svetosti pa ga franjevci napokon primiše u svoju zajednicu. I sada nitko sretniji od njega. U loretskome samostanu položio je 2. veljače, na blagdan Isusova prikazanja u hramu, svečane redovničke zavjete, prikazavši se sav Gospodinu. Poglavari su mu ponudili da postane svećenik, ali on je tu ponudu iz poniznosti otklonio. Želio je ostati ponizan i jednostavan brat, pa je kao takav vjerno služio Gospodinu i braći u samostanima u Jativi i Valenciji. Uz poniznost resila ga je i izvanredna blagost pa je bio mio i drag svima.Iako je bio bez naobrazbe, često je pitan za savjet, jer je bio pun mudrosti, što dolazi odozgora. Bio je obdaren raznim mističnim milostima, darom čudesa i ulivenoga znanja.

Zato ga je g. 1576. španjolski provincijal poslao generalu reda Cheffontainesu, koji se tada nalazio u Parizu, a radilo se o jednoj veoma hitnoj i važnoj stvari. Za brata Paškala, koji je putovao u franjevačkom habitu, bilo je to opasno putovanje, jer je posvuda po Francuskoj bilo fanatičnih kalvina – hugenota, upravo bjesomučnih na sve ono što je bilo katoličko. Oni su ga napadali, izazivali, rugali mu se, a i zlostavljali ga. Jednom jedva umaknu smrti kamenovanjem. Bilo je to kad je s kalvinima raspravljao o Euharistiji, braneći svim srcem to uzvišeno otajstvo, a za koje bi spreman proliti i svoju krv. Ipak je sretno umaknuo svim zasjedama i stigao u Pariz te generalu reda predao važna pisma.

Vrativši se kući s toga opasnoga putovanja, sastavio je knjižicu u kojoj su bile skupljene izreke što su dokazivale Isusovu stvarnu prisutnost u Euharistiji i vlast danu od Isusa rimskome biskupu. Bile su to baš one istine koje su kalvini tada najviše napadali. Izmučen velikim pokorama, svetac je u 53. godini života osjetio da mu se bliži kraj. Umro je kao što se i rodio baš na blagdan Duhova 17. svibnja 1592. u Villa Real, nedaleko od Valencije. Sprovod se poniznoga brata pretvorio u pravi trijumf. Ljudi su onim tajanstvenim kršćanskim osjetilom osjećali da je umro pravi svetac i stoga su se natjecali da mu iskažu što veću počast. A milostivi je Bog svetost svoga poniznoga i vjernoga sluge potvrdio mnogim znakovima i čudesima.

Crkva je po svojim rimskim prvosvećenicima izrekla o njemu također svoj sud. Papa Pavao V. 29. listopada 1618. proglasio je Svetog Paškala Baylóna blaženim, a 16. listopada 1690. papa Aleksandar VIII. svetim. Papa Leon XIII. proglasio je sveca Euharistije 28. studenoga 1897. zaštitnikom svih euharistijskih djela i društava, a nešto kasnije zaštitnikom međunarodnih euharistijskih kongresa, tih najvećih katoličkih manifestacija našega stoljeća.Za vrijeme građanskoga rata u Španjolskoj (1936-1939), kad je “u ime slobode” bjesnila slijepa mržnja na sve što je bilo katoličko, svečevo tijelo najvećom pobožnošću poštivano u Villa Real, bilo je obeščašćeno i djelomično uništeno. Dijelovi koji ostadoše s najvećom su počašću g. 1952. vraćeni na svoje staro mjesto u Villa Real. Kadgod se dogode takva nemila oskvrnuća, naše je vjerničko srce uvijek duboko povrijeđeno. Takav postupak vrijedan je osude tkogod ga učinio.Od Sv. Paškala ostade i dvadesetak malih duhovnih rasprava. One nisu izvorne, već povađene iz raznih knjiga kojima se svetac sebi za pobudu služio.

Uz tuđe misli svetac je nizao i vlastite refleksije i molitve koje nam otkrivaju njegovu dušu. Iz tih se spisa ipak vidi koliko je Paškal imao teološkoga znanja o euharistijskom misteriju. Sve te spise izdao je g. 1911. u jednoj knjizi otac Jakov Sala. Ona nosi naslov Djelca sv. Paškala Baylóna, izvađena iz bilježnica pisanih njegovom rukom, poredana, popraćena bilješkama i proviđena bibliografskim uvodom. Prvi svečev životopis malo poslije njegove smrti napisao je na španjolskom jeziku g. 1598. te izdao u Valenciji g. 1600. otac Ivan Ximenéz, njegov prijatelj i poglavar. On sam je bio očevidac činjenica što ih opisuje, zato je njegova knjiga izvanredne vrijednosti. Kasnije su o svecu napisane brojne knjige i studije, a svojim kistom proslavili su ga i mnogi slikari. Najljepša je svečeva slika što je oko godine 1769. za franjevački samostan Sv. Paškala u Aranjuezu naslikao Ivan Krstitelj Tiepolo.Mnogo je molio, postio i bičevao se. Tako je on kroz 17 godina čuvao tuđa stada.

Posejdovao je veliku pobožnost prema Majci Božjoj. Nedaleko njegova rodnog seoceta bijaše svetište posvećeno Blaženoj Djevici Sierskoj. Mladi Baylon odlazio je onamo mnogo puta moliti pred čudotovrnom slikom. On se nevoljko udaljio od ove crkve. Ali je morao žrtvovati i ovu sovju svetu želju. Što onda da učini? Nožićem bi izradio mali križ od drveta. A na debljem kraju svoga štapa izrezbario što je bolje znao lik drage Nebeske Majke.  I tako je zabio svoj štasp u zemlju i u ruke uzeo mali križ i tako na koljenima molio pred novim oltarom.

Vrlo često je Paškal bio okružen drugim pastirima. Njihovo društvo iskoristio je da im udahne ljubav prema Isus i Mariji. Znao bi im pokloniti krunice. koje je on sam načinio svojim rukama s  uzlovima od uzice te ih poučavao u moljenju krunice.         Kao pastir nije znao čitati i pisati, jer je bio iz siromašne obitelji  te nije bilo mogućnosti da ide u školu.  Zaželio je naučiti čitati kao bi mogao recitirati Gospin časoslov.  Nabavivši časoslov Majke Božje zamoli plemenite ljude za najnužniju pouku. Svojom čvrstom i upornom voljom  naučio je čtati pa je svojom knjižicom pjevao hvale Gospe.  I  više puta na dan  molio je krunicu. Običavao je govoriti da su Zdravomarije bijele ruže koje se prinosi Gospi, a da su Očenaši ruže umočene u Predragocijenjenu Krv Isusovu.

Njegov gospodar bi učinio najveće zadovoljstvo Paškalu kada bi ga puštao da prisustvuje Svetoj Misi. No to nije bilo moguće svakodnevno.  Kada Paškalu ne bi moguće da bude na Svetoj Misi, ili se služila u drugo vrijeme, on bi na znak zvona za Podizanje  pokleknuo i poklonio se  Dolasku Gospodina.

Jednoga dana dok se Sv. Paškal klanjao okrenut prema crkvi u času Podizanja, ukaže mu se mnogo Anđela koji su nosili zlatnu pokaznicu sa presvetim Oltarskim Sakramentom. Sveti Paškal nije vjerovao da je to posebna milost koja je samo njemu darovana. On pozove druge pastire s riječima:  “Dođite hitro i samnom se poklonite Gospodinu! Anđeli donose Njega nama. Presveti Sakramenat je stavljen pred nas!” Pastiri poslušaju njegov poziv, ali oni baš ništa ne vidješe što bijaše dano samo Paškalu.  Dok se Sveti Paškal klanjao – ostali su bili svjesni da su prisutni čudu koje doživljava i skrenii pobožni njihov prijatelj.  Sveti Paškal je imao bezgraničnu ljubav prema Presvetom Sakramentu. Kad nije mogao ići na Misu često mu se ukazivao Anđeo i donosio mu Svetu Hostiju kojom je pričestio Svetog Paškala. Koliko mu je dopuštala služba – žurio bi pred Svetohranište.  Često ga je žar molitve izdizao iznad tla.

Kad mu je bilo 18 godina pokucao je na vrata franjevačkog samostana Svete Marije Loretske. Odbilai su ga na neodređeno vrijeme, da pričeka. Blizu samostana vršio je službu pastira. Svojim uzornim životom bio je vrlo cijenjen. Konačno je bio primljen u samsotan i obukao redovničko odijelo  na marijanski blagdan Svijećnicu 2. veljače 1564. Kao samostanski vratar činio je tisuće koraka od Svetohraništa do samostanske vratarnice i od vratarnice do Sveteohraništa.

Kao vratar u franjevačkom samostanu imao je dužnost da dijeli milostinju siromasima. Ali jednog dana se skupili siromasi na samostanskim vratima, a brat Paškal nije imao ništa da im udijli. Pa što je uradio? Otišao je u samostanski vrt i donio cvijeća, ruža, tulipana i ljiljana i rekao siromasima: “Braćo, danas nemam ništa da vam dadem. Zato svakome po jedan cvijet, da ne idete praznih ruku iz samostana.”

Jednom zgodom je Sveti Paškal rekao: “Sakramenat Ispovijedi oslobađa nas od grijeha, a Sakramenat Svete Pričesti oslobađa nas od volje da griješimo.” Prije nego je pristupao Svetoj Pričesti molio je Nebesku Majku da mu Ona poveća pobožnost i žar kao bi mogao dostojno primiti Boga.  Gospini i Gospodinovi blagdani ispinavali su ga rajskom radošću i na te blagdane se spremao devetnicama i drugim djelima kršćanske pobožnosti.

Kratko pred svoju smrt rekao je jednom bratu koji ga je u bolesti posluživao: “Iz sveg srca služite Gospodinu; siromahe ljubite. Imajte veliku pobožnost prema Presvetom Sakramentu. Nikad je zaboravite Bogorodicu. Buite revni u opslužavanju svetog Pravila. I vi ćete doći u Nebo!” Dok je Sv. Paškal ležao bolestan na blagdan Duhova 17. svibnja 1592. pitao je da li zvona zvone na svečanu Misu. Kad su mu odgovrili potrvdno, bolesnik stisne na grudi raspelo i krunicu.  Kad su zvona najavila Podizanje, Sveti Paškal se nasmješi, ponovi dva puta sveto ime Isus i izdahnu.

Za vrijeme spovodne Svete Mise tijelo Svetog Paškala stavili  su u crkvu sa otvorenim sandukom. Za vrijeme Podizanja – dok se podizala posvećena Hostija  – pokojnikove oči su se otvorile da pozdravi Spasitelja pa se zatvoriše. To su mnogi primjetili, I druge upozorili na to čudo. To se ponovilo i kod  Podizanja Presvete Krvi Kristove. Pokojnikove oči se otvoriše i pozdravivši Spasitelja zatvoriše se. Papa Pavao V je 29.10.1618. uvrstio brata Paškala među blaženike, a Papa Aleksandar VIII . 16.10. 1690. u popis  Svetaca.  Papa Lav XIII. imenovao je Svetog Paškala  Svecem Euharistije – zaštitnikom svih euharistijskih djela, društava i kongresa. Značajne su riječi istog Pape: Među svima, čiji je žar pobožnosti prema ovom uzvišenom Otajstvu vjere poznat, Sveti Paškal Baylon zauzima prvo mjesto.” Već od ranog djetinjstva pokazao ljubav prema molitvi. Prvi posao koji je obaljao mali Paškal je čuvanje domaćeg stada.

Preuzeto s sveci.net

SVETAC DANA – SV. IVAN NEPOMUK

Na mnogim mostovima, osobito srednje Europe, pa i u našim krajevima, nalazi se često jedan svetački kip. Koga prikazuje? Svećenika u reverendi, roketi, s biretom na glavi, koji drži prst na ustima. Kao da sebi i prolaznicima želi naglasiti vrijednost šutnje, dužnost čuvanja povjerene tajne. To je kip sveca mostova i mučenika ispovjedne tajne svetog Ivana Nepomuka.

Sveti Ivan rodio se u Pomuku, staro ime za današnji Nepomuk, u zapadnoj Češkoj, negdje između g. 1340-1350. Prve sigurne povijesne podatke o svecu imamo iz g. 1370., kad je kao praški klerik obavljao već službu javnog bilježnika. Za svećenika je zaređen oko g. 1380., a još iste godine imenovanjem čak iz Rima postavljen za župnika Sv. Gala u Pragu. U isto vrijeme obavljao je i službu tajnika i bilježnika nadbiskupa Ivana Jenštejna. Sve to govori da je bio izvanredna ličnost, kad je već kao mlad svećenik mogao obavljati tolike dužnosti.

Najvažnija i najodgovornija služba koju je u životu obavljao bila je da je postao generalni vikar energičnoga i pobožnoga nadbiskupa Jenštejna. Bilo je to baš u rujnu 1389. kad se razmahala tragična borba između nadbiskupa i despotskog kralja Vjenceslava IV., koji je nasilno želio prisvojiti crkvena dobra i postati potpuni gospodar Crkve u Češkoj. Kada je protiv kraljeve volje Ivan potvrdio izbor novog opata, razljućeni ga je kralj skupa s drugim svećenicima dao mučiti. Svi su oni bili podvrgnuti mučenju u kojem je sudjelovao sam kralj s bakljom u ruci. Ipak su pušteni na slobodu pošto su prije morali prisegnuti da će o svojoj torturi šutjeti. Iznimka je bila s Ivanom Nepomukom. On se kralju, valjda zbog svoga velikog ugleda, činio najopasnijim. Zato ga je kralj u noći s glasovitog mosta Karla IV. dao baciti u Vltavu i tako je Ivan poginuo kao mučenik. Tijelo mu je pronađeno te sahranjeno najprije u crkvi svetog Križa uz rijeku, a kasnije preneseno u katedralu sv. Vida u Pragu. Posjetitelji te divne gotske katedrale u njezinoj desnoj lađi mogu još i danas vidjeti mučenikov grob na kojem piše: Iohannes de Pomuk.  U vezi Ivanove smrti postoji i legenda koja govori da je Ivan bio ispovjednik kraljeve žene koju je savjetovao da strpljivo podnosi teški karakter svoga supruga. Kralj je želio znati što kraljica govori za vrijeme ispovijedi, no sv. Ivan Nepomuk je uporno to odbijao, jer kao svećenik ne smije odati ispovjednu tajnu. Papa Benedikt XIII. proglasio je 19. ožujka 1729. u Lateranskoj bazilici Ivana Nepomuka svecem i to mučenikom ispovjedne tajne.

Svetog Ivana Nepomuka smatraju zaštitnikom ispovjednika, zaštitnikom dobroga glasa. Kao takav naročito se štovao u Družbi Isusovoj u XVIII. stoljeću, jer je Družba tada bila mnogo klevetana. Ona je sv. Ivana Nepomuka dugo vremena častila kao svoga drugotnoga zaštitnika.

Sveca zazivaju u pomoć i protiv poplava, a u nekim su se brdskim krajevima na njegov blagdan održavale procesije s Presvetim sakramentom. One bi išle do njegovih kipova na mostovima, gdje se molilo za njegovu svetačku zaštitu. Iz solidarnosti s njegovom zemaljskom domovinom Češkom, gdje se Crkva nalazi u veoma teškim prilikama, molimo svetoga Ivana Nepomuka, zaštitnika Češke, da svojom zaštitom bdije nad svojom domovinom.

Preuzeto s bitno.net