SVETAC DANA – SV. IVAN NEPOMUK

Na mnogim mostovima, osobito srednje Europe, pa i u našim krajevima, nalazi se često jedan svetački kip. Koga prikazuje? Svećenika u reverendi, roketi, s biretom na glavi, koji drži prst na ustima. Kao da sebi i prolaznicima želi naglasiti vrijednost šutnje, dužnost čuvanja povjerene tajne. To je kip sveca mostova i mučenika ispovjedne tajne svetog Ivana Nepomuka.

Sveti Ivan rodio se u Pomuku, staro ime za današnji Nepomuk, u zapadnoj Češkoj, negdje između g. 1340-1350. Prve sigurne povijesne podatke o svecu imamo iz g. 1370., kad je kao praški klerik obavljao već službu javnog bilježnika. Za svećenika je zaređen oko g. 1380., a još iste godine imenovanjem čak iz Rima postavljen za župnika Sv. Gala u Pragu. U isto vrijeme obavljao je i službu tajnika i bilježnika nadbiskupa Ivana Jenštejna. Sve to govori da je bio izvanredna ličnost, kad je već kao mlad svećenik mogao obavljati tolike dužnosti.

Najvažnija i najodgovornija služba koju je u životu obavljao bila je da je postao generalni vikar energičnoga i pobožnoga nadbiskupa Jenštejna. Bilo je to baš u rujnu 1389. kad se razmahala tragična borba između nadbiskupa i despotskog kralja Vjenceslava IV., koji je nasilno želio prisvojiti crkvena dobra i postati potpuni gospodar Crkve u Češkoj. Kada je protiv kraljeve volje Ivan potvrdio izbor novog opata, razljućeni ga je kralj skupa s drugim svećenicima dao mučiti. Svi su oni bili podvrgnuti mučenju u kojem je sudjelovao sam kralj s bakljom u ruci. Ipak su pušteni na slobodu pošto su prije morali prisegnuti da će o svojoj torturi šutjeti. Iznimka je bila s Ivanom Nepomukom. On se kralju, valjda zbog svoga velikog ugleda, činio najopasnijim. Zato ga je kralj u noći s glasovitog mosta Karla IV. dao baciti u Vltavu i tako je Ivan poginuo kao mučenik. Tijelo mu je pronađeno te sahranjeno najprije u crkvi svetog Križa uz rijeku, a kasnije preneseno u katedralu sv. Vida u Pragu. Posjetitelji te divne gotske katedrale u njezinoj desnoj lađi mogu još i danas vidjeti mučenikov grob na kojem piše: Iohannes de Pomuk.  U vezi Ivanove smrti postoji i legenda koja govori da je Ivan bio ispovjednik kraljeve žene koju je savjetovao da strpljivo podnosi teški karakter svoga supruga. Kralj je želio znati što kraljica govori za vrijeme ispovijedi, no sv. Ivan Nepomuk je uporno to odbijao, jer kao svećenik ne smije odati ispovjednu tajnu. Papa Benedikt XIII. proglasio je 19. ožujka 1729. u Lateranskoj bazilici Ivana Nepomuka svecem i to mučenikom ispovjedne tajne.

Svetog Ivana Nepomuka smatraju zaštitnikom ispovjednika, zaštitnikom dobroga glasa. Kao takav naročito se štovao u Družbi Isusovoj u XVIII. stoljeću, jer je Družba tada bila mnogo klevetana. Ona je sv. Ivana Nepomuka dugo vremena častila kao svoga drugotnoga zaštitnika.

Sveca zazivaju u pomoć i protiv poplava, a u nekim su se brdskim krajevima na njegov blagdan održavale procesije s Presvetim sakramentom. One bi išle do njegovih kipova na mostovima, gdje se molilo za njegovu svetačku zaštitu. Iz solidarnosti s njegovom zemaljskom domovinom Češkom, gdje se Crkva nalazi u veoma teškim prilikama, molimo svetoga Ivana Nepomuka, zaštitnika Češke, da svojom zaštitom bdije nad svojom domovinom.

Preuzeto s bitno.net

SVETAC DANA – SV. ŠIMUN STOCK

U samostanima karmelićanskoga reda slavi se 16. svibnja sveti Šimun Stock, koji je zbog karmelskoga škapulara, odnosno viđenja o tome škapularu, postao veoma popularan među onima koji s pobožnošću nose škapular.

Sveti je Šimun rođen u grofoviji Kent u Engleskoj, oko 1165. godine, a umro je u jednom samostanu u francuskom Bordeauxu 16. svibnja 1265. Zbog svojeg engleskog podrijetla također je zvan i Šimun Anglus.

Sveti Šimun Stock je ušao u karmelski red koji je upravo stigao u Englesku. Najprije je kao karmelićanin otišao u Rim, odakle je dalje nastavio do Gore Karmela, gdje je proveo nekoliko godina. Jedino što je povijesno sigurno jest da je 1247. izabran za šestog Generala karmelskog reda, kao nasljednik Alana. Usprkos svojim visokim godinama pokazao je zavidnu energiju te je učinio mnogo za dobrobit Reda, pa je opravdano prihvaćan kao najslavljeniji General. Za njegovoga mandata Red se jako proširio po južnoj i zapadnoj Europi, posebno po Engleskoj. Povrh svega uspio je osnovati kuće u sveučilišnim gradovima onoga doba. U Cambridgeu 1248., Oxfordu 1253., Parizu i Bologni 1260. Ovi su poduhvati bili važni kako za rast reda tako i za poduku mlađih članova. Šimun je također dobio od Inocenta IV. privremeno odobrenje za Pravilo prilagođeno europskim uvjetima. No ipak je Red bio jako potiskivan, te se svugdje borio za svoju prihvaćenost, bilo da dobije pristanak dijecezanskog klera ili, pak, tolerantnost drugih redova. U tim poteškoćama, Guilelmus de Senvico (malo poslije 1291.) povezuje molitve redovnika sa zaštitnicom Reda Blaženom Djevicom Marijom. „Te je Djevica Marija otkrila njihovom Prioru da se hrabro obrati papi Inocentu zato što će od njega dobiti učinkovito rješenje svojih nevolja.“ Prior je slijedio Djevičin savjet, te je Red dobio od Inocenta IV. bulu ili pismo zaštite protiv uznemiravanja. Povijesno je dokazano da je Inocent IV. izdao ovo papinsko pismo karmelićanima dana 13. siječnja 1252. u Perugi.

Kasniji karmelski pisci donose više detalja ovoga ukazanja i objave. Johannes Grossi je napisao svoj „Viridarium“ oko 1430., te u njemu pripovijeda da se Majka Božja ukazala Šimunu Stocku sa škapularom reda u svojim rukama. Ovaj je škapular ona dala Šimunu riječima: „Hoc erit tibi et cunctis Carmelitis privilegium, in hoc habitu moriens salvabitur“ (Ovo će biti povlastica za tebe i za sve karmelićane da tko god umire s ovime bit će spašen). Zbog ove velike povlastice mnogi su ugledni Englezi, kao npr. kralj Edward II., Henry, Vojvoda od Lancastera i mnogi drugi, tajno nosili karmelski škapular, te i umrli noseći ga. U Grossijevom pripovijedanju škapular se mora shvatiti kao habit (stil oblačenja) karmelićana, a ne samo kao mali škapular koji se nosi ispod odjeće. Kao što je bio običaj srednjovjekovlja među drugim redovima, i karmelićani su također davali svoj habit, ili samo škapular, svojim dobročiniteljima i prijateljima visokog ranga, kako bi i oni imali dijela u povlasticama povezanima s habitom ili škapularom Blažene Djevice Marije. Karmelićani su stoga također mogli svjetovnjacima podjeljivati škapular. Kasnije, najvjerojatnije ne prije 16. stoljeća, umjesto velikoga škapulara podjeljuje se mali škapular kao oznakapripadnosti bratstvu. Danas bratstvo smatra svojom najvećom povlasticom to, a tu povlasticu zahvaljuje svetom Šimunu Stocku, da bilo tko umire noseći ovaj škapular neće biti izgubljen za vječnost. Ovim je putom glavna povlastica i cjelokupna povijest malog karmelskog škapulara povezana s imenom svetog Šimuna Stocka. Nema poteškoće u prihvaćanju tvrdnje da su, prije ispričan, Grossijev prikaz i karmelska tradicija vjerodostojni, premda nema potpune povijesne potkrepe.

Sveti je Šimun bio poznat po posebnom štovanju i ljubavi prema BDM, što je pokazao u svojim antifonama „Flos Carmeli» i «Ave Stella Matutina“, te koje su uključene u Karmelski brevijar. Prvi se biografski spomen svetog Šimuna javlja još 1430., no nije potpuno siguran. Još se nije u to vrijeme javno slavio kao svetac, sve dok se nije njegovo slavlje uvrstilo u knjigu korala samostan iz Bordeauxa 1435. Kasnije je, 1458., uveden u Irskoj, te najvjerojatnije iste godine i u Engleskoj. Godine 1564. Uredbom je zapovijeđeno njegovo slavlje za cijeli Red.

Kult štovanja svetoga Šimuna Stocka i škapularske pobožnosti se naglo proširio tijekom 15. i 16. stoljeća, te je nevjerojatno velik broj vjernika laika primio škapular i nosio ga. Umjetnici širom svijeta su oslikavali viđenje u kojem Blažena Djevica Marija daje škapular svetome Šimunu, ti se primjeri mogu naći diljem karmelskih crkvi.

Nakon njegove smrti počela su se događati čuda onima koji su posjećivali njegov grob, te se, tijekom 14. stoljeća, u Bordeauxu razvio lokalni kult.

Oko 1400. godine, u zemljama Beneluksa pojavila se legenda da je sveti Šimun imao viđenje Naše Gospe u kojem mu je ona dala škapular. Tada mu je obećala da je to povlastica koju daje njemu i njegovoj braći, te da će svi koji umru noseći škapular biti spašeni. Unutar nekoliko godina, dva su se dokaza pojavila u prilog da je sveti Šimun stvarno imao viđenje Naše Gospe. Svi ti razni dokazi viđenja brzo su doveli do iscrpnog, no dijelom i izmišljenog, svečevog životopisa. Tako se na primjer spominje da je nakon rođenja u Kentu (Engleska), nekoliko godina živio u izdubljenom deblu drveta kao pustinjak, te mu se, k tome, pripisivalo autorstvo prelijepe karmelske himne Našoj Gospi Flos Carmeli (koja je, u stvari, pronađena u 14. stoljeću)

U 16. stoljeću slavljenje blagdana Svetog Šimuna Stocka je uvršteno u liturgijski kalendar cijeloga Reda, te se njegov blagdan obično slavio 16. svibnja. Blagdan je izostavljen u nedavnim preradama liturgijskog kalendara nakon II. vatikanskog koncila, ali se sada nanovo uvodi.

Iako je povijesna utemeljenost viđenja u kojem je dobiven škapular neodrživa, škapular je sam po sebi ostao za sve karmelićane simbol Marijine majčinske zaštite, te osobno opredjeljenje da se slijedi Isus stopama njegove Majke, savršenog i najboljeg Njegovog sljedbenika.

Preuzeto s karmel.hr

SVETAC DANA – SV. DIMFNA

Kći poganskog irskog poglavice (kralja) Damona, Dimfna je bila prelijepa kršćanka odana vjeri. Njeno je ime do nas došlo predajom. Još je poznata kao: Dymphna, Dympna, Dimpna.

Kao djevojčici na pragu djevojaštva umire joj majka. Otac luta zapadnim svijetom tražeći zamjenu za Dimfinu majku, no ne nalazi ženu koja bi mu odgovarala. Vrativši se kući, nalazi kćer jednako lijepu kao što je bila njena majka. Pomračenog uma od žalosti, pokušava zavesti kćer. Dimfna mu se odupire i bježi u Belgiju u pratnji dvojice ljudi i svoga ispovjednika, sv. Gerebernusa, obiteljskog prijatelja, starijeg svećenika. Bogu je zavjetovala svoje djevičanstvo. Da bi izbjegla zamkama kojima je bila izložena u vlastitome domu, odlazi u Antwerp i za mjesto trajnog boravka odabire mjestašce u Brabantu, desetak milja udaljeno od Antwerpa. Povukavši se od svijeta, tamo služi Bogu ustrajnim molitvama. Sv. Gerebernusa, Dimfna i dva pratioca građe kapelicu u seocu blizu Amsterdama, gdje žive kao pustinjaci.

Dimfnin Otac daje se u potragu za njima i trag ga je odveo u Belgiju. Damon je tada koncentrirao potragu na to područje te ih pronašao. Neki gostioničar je odbio primiti njegov novac znajući da je teško zamijeniti stranu valutu. To je za Damona bio znak da mu se kći nalazi negdje u blizini: naime, bilo mu je neobično da običan gostioničar znade tako mnogo o stranom novcu. Njegovo prepoznavanje irskog novca otkrilo mu je da ga je nedavno imao priliku vidjeti. Daje odrubiti glavu Gerebernusu i stade zahtijevati od Dimfne da mu se preda. Ona odbije i otac ju u bijesu ubije. Biva progonjena, otkrivena i umorena od onih koji bijahu neprijatelji njene kreposti, jer nije priistala na njihovu životinjsku strast.

Mjesto na kojem je umrla sveta Dimfna poznato je po čudesnim izlječenjima mentalno oboljelih i opsjednutih

Njezine je relikvije svečano uzvisio kambrajski biskup (Cambray ili Cambrai) 15. svibnja i taj se datum od tada časti kao spomcndan na svetu Dimfnu.

Relikvije se čuvaju i štuju u raskošnom svetištu u thelu. Sveta je Dimfna živjela i „cvala“ u sedmom stoljeću.
Mjesto na kome je umrla poznato je po čudesnim izlječenjima mentalno oboljelih i opsjednutih. Danas se tamo nalazi čuveni sanatorij za liječenje duševnih bolesti, a izvješća govore da njene relikvije liječe od mentalnih bolesti i epilepsije. Kad su u 13. stoljeću tijela otkrivena, zabilježena su mnoga izlječenja od epilepsije, opsjednuća i mentalnih oboljenja. Dokaz je svetičina posredovanja sućut koju mještani pokazuju prema bolesnicima i veliki trud koji su uložili, pa čak i u vrijeme kad su takvi bolesnici bili općenito zanemareni, zapušteni, ili se s njima postupalo neprijateljski.

Sveta Dimfna zaštitnica je oboljelih od epilepsije (padavice), oboljelih od mentalnih (psihičkih) duševnih bolesti, onih koji pate zbog gubitka roditelja, oboljelih od živčanih poremećaja i oboljelih od od neuroloških poremećaja. Također, zaštitnica je obiteljske sreće, žrtava incesta, mučenika, psihijatrijskih ustanova (bolnica, klinika, zavoda i sl.) i osoba koje se brinu o psihičkim bolesnicima – profesionalno i neprofesionalno, mentalno oboljelih osoba, opsjednutih, kraljevni, psihijatara, terapeuta, žrtava silovanja, bjegunaca i mjesečara.

Molitva za zagovor sv. Dimfne

Gospodine Bože, koji si milostivo odabrao svetu Dimfnu za zaštitnicu onih s duševnim teškoćama, i koji si učinio da bude inspiracija i simbol milosrđa tisućama koje mole za njen zagovor, udijeli po molitvama ove mlade mučenice olakšanje i utjehu svima koji trpe takve poremećaje, a posebice onima za koje sada molimo ______________ (spomeni njihovo ime).

Gospodine Bože, molimo te, primi i usliši molitve svete Dimfne kojima se zalaže za nas. Udijeli onima koje smo ti posebno preporučili milost strpljenja u njihon trpljenja i prepuštanja tvojoj božanskoj volji. Ispuni ih nadom i ako je to u skladu s tvojim božanskim planom, daruj im ozdravljenje za kojim toliko čeznu. Podari im ove milosti po Kristu našem Gospodinu. Amen.

Izvor: zenavrsna.com

SVETAC DANA – SV. MATIJA

Sveti Matija jedini je od apostola kojega nije Isus izravno pozvao i izabrao. Njega je kockom odabrala prva zajednica da popuni prazno mjesto kojega je zauzimao Juda

Ono što najpouzdanije znamo o apostolu Matiji, koji je namjesto Jude Iškariota izabran u zbor Dvanaestorice, crpimo iz izvještaja svetog Luke u Djelima apostolskim.

“U ono vrijeme Petar ustade te pred svom braćom – bilo je zajedno oko sto dvadeset osoba – reče: ‘Braćo, trebalo je da se ispuni Pismo koje proreče Duh Sveti na Davidova usta o Judi koji je bio predvodnik onima što uhvatiše Isusa. On je pripadao nama i zadobio udio, to jest ovu našu službu. Ovaj je sad, plaćom za nepravednost stekao njivu, ali je potom pao na lice i pukao po sredini tako da mu se prosula sva utroba. To je toliko postalo poznato svim stanovnicima Jeruzalema da je spomenuta njiva prozvana njihovim jezikom Hakeldama, to je Krvna njiva. Uistinu, u knjizi Psalama stoji pisano:
‘Pust mu bio dom! Ne bilo nikoga tko bi u njemu prebivao!’ I još! ‘Neka njegovu nadgledničku službu preuzme drugi!’ Prema tome, treba da bude skupa s nama svjedokom njegova uskrsnuća jedan od onih ljudi što su bili s nama sve vrijeme koje Gospodin Isus provede s nama, počevši od krštenja Ivanova do dana kad je uznesen između nas.’

Nato predložiše dvojicu: Josipa, zvanog Barsabu s prezimenom Just, i Matiju. Tada izmoliše ovu molitvu: ‘Gospodine, ti koji poznaješ srca svih ljudi, pokaži nam koga si od ove dvojice izabrao da preuzme mjesto ove apostolske službe s kojega je Juda odstupio i otišao u mjesto što mu pripada!’ Tada im podijeliše kocke. Kocka pade na Matiju, i on bi pribrojen Jedanaestorici apostola” (Dj 1,5-26).

Osim toga pouzdanoga i Bogom nadahnutoga teksta o sv. Matiji, postoje o njemu i drugi pisani izvori, ali oni su nesigurni. Jedan je od njih apokrifni spis Djela Andrije i Matije. Prema njemu, kod apostolske podjele misijskih područja Matiji pripade neka zemlja ljudoždera. U njoj je bio oslijepljen te bačen u tamnicu. Iz nje ga je Bog po Andriji oslobodio i vratio mu vid. Apostol je poginuo mučeničkom smrću. Odrubljena mu je glava. Zbog toga ga na slikama i kipovima prikazuju uvijek s bradvom, a mesari i stolari slave ga kao svoga zaštitnika.

Zemne ostatke svetog apostola navodno je u IV. stoljeću pobožna carica Jelena, majka Konstantina Velikog, donijela u Trier, gdje se danas poštuju u opatiji Sv. Matije, koja se sa svojom bazilikom razvila u veliko proštenište. No, i bazilika svete Marije Velike u Rimu i svete Justine u Padovi svojataju za sebe čast da su i one čuvarice relikvija dvanaestoga apostola.

Ime Matija po svom hebrejskom korijenu znači “Božji dar”. On je, doista, Crkvi i bio velik Božji dar jer postade jedan od njezinih stupova. Zahvaljujući i njemu, apostol narodâ mogao je pisati Efežanima, a to vrijedi i za sve nas: “Braćo, više niste tuđinci ni pridošlice, nego sugrađani ste svetih i ukućani Božji nazidani na temelju apostolâ i prorokâ, a zaglavni je kamen sam Isus Krist. U njemu je sva građevina povezana i raste u hram svet u Gospodinu. U njemu ste i vi ugrađeni u prebivalište Božje u duhu” (Ef 2,19-20).

Pozvan da bude apostol, i sv. Matija je bio vatren svjedok Isusova uskrsnuća. U bazilici sv. Matije u Trieru uklesana mu je iz pera učenoga bibličara Kornelija a Lapide ova pohvala: “U Gospodinovu je zakonu bio veoma učen, tijelom čist, duhom razborit, u rješavanju pitanja Svetog pisma oštrouman, u savjetovanju vidovit, u govoru okretan, činitelj mnogih čudesnih znakova, raširenim je rukama prema nebu kao mučenik Bogu predao dušu.”

Preuzeto s bitno.net