SVETAC DANA – SV. GRGUR VELIKI

Do sada je u povijesti Crkve 16 papa nosilo ime Grgur. Prvome između njih povijest je dala počasni naslov Veliki. To je znak da se radi o izvanrednoj osobi, čiji je utjecaj trajne vrijednosti kroz sva vremena.

Do sada je u povijesti Crkve 16 papa nosilo ime Grgur. Prvome između njih povijest je dala počasni naslov Veliki. To je znak da se radi o izvanrednoj osobi, čiji je utjecaj trajne vrijednosti kroz sva vremena.

On je živio i djelovao u veoma teškim i složenim okolnostima. Pa ipak je taj rad, zahvaljujući Božjoj milosti, svečevoj neumornoj revnosti, ugledu što je proizlazio iz njegove svetosti i bogate osobnosti, njegovu izvanrednom talentu za upravu, bio izvanredan; a rezultati su njegova 14-godišnjeg pontifikata bili izuzetno veliki, ne samo za njegovo nego i za kasnija vremena.

On je Petrovoj Stolici, kako na Zapadu, tako i na Istoku, pribavio silan ugled. Udario je temelj odnosima s carskim vlastima u Bizantu, na bazi većeg dostojanstva i veće slobode, osobito na duhovnome području. Radio je na obraćenju Langobarda u Italiji, Angla u Britaniji. U životu je bio učitelj narodu, redovnicima, kleru i biskupima, a po smrti je to svojim brojnim pisanim djelima.

Grgur se rodio oko 540.g., u Rimu, u krilu jedne stare i ugledne rimske senatorske obitelji. U sebi je nosio najbolje vrijednosti rimske baštine. Kao rođeni Rimljanin osjećao se uvijek duboko vezan i s Rimskim Carstvom. To ga ipak nije smetalo ― što je također dokaz da je bio velik duh, čovjek širokih pogleda ― da svoj pogled upravi i izvan granica Rimskoga Carstva, na nove germanske narode sto su nadirali prema zapadu i jugu. Svojom je oštroumnošću odmah shvatio da je zadaća rimske Crkve te narode, ne samo obratiti i pokrstiti, već i u sebe uključiti, učiniti ih svojima, da se u njoj osjećaju kao u vlastitoj kući. I tako je Rim pod njegovom vladavinom postao misionarsko središte Zapada.

Od svog je oca baštinio na Siciliji veliko imanje, pa mu je tako bilo moguće osnovati ondje šest benediktinskih samostana. Jedan je osnovao u Rimu u svojoj rodnoj kući, koju je pretvorio u samostan, posvetivši ga svetom Andriji. jedno je vrijeme bio visoki državni činovnik, rimski prefekt, a onda se nenadano god. 575., povukao iz javne službe te postao redovnik svoga rimskoga samostana Sv. Andrije. Tu se osjećao veoma ugodno, no nije mu bilo dano dugo uživati sveti samostanski mir. Papa Benedikt I. i Pelagije II., uzeše ga u svoju službu. Pelagije II. ga je zaredio za đakona te kao svog apokrizijara-nuncija, poslao 579. u Carigrad. Ondje Grgur ostade sve do god. 585., živeći na carskome dvoru u redovničkoj povučenosti i siromaštvu, provodeći vrijeme usred dvorske vreve i meteža, isključivo u molitvi i teološkom proučavanju.

Nakon povratka u Rim živio je opet jedno vrijeme u svome dragom samostanu, no i dalje je bio papin savjetnik i vodio brigu o njegovoj korespodenciji s Istokom. Protiv svoje volje i odlučnog protivljenja izabran je god. 590. za Pelagijeva nasljednika na Petrovoj Stolici. Njegov će pontifikat u povijesti Crkve biti jedan od velikih. Tko bi se s njime htio podrobno upoznati, morao bi pročitati njegova 854 pisma, koja jesno i nedvojbeno svjedoče o njegovoj mnogostrukoj i svestranoj djelatnosti.

Grgur je odmah od početka svoga pontifikata imao jasnu svijest o svojim papinskim dužnostima. Za biskupa je posvećen baš na današnji dan 3. rujna 590.g. Izabran je bio već prije i odmah je počeo djelovati. U Rimu su tada vladale velike elementarne nepogode: poplava, zatim glad i kuga. Novi je papa odredio da se održi svečana pokornička procesija, kako bi se izmolilo Božje smilovanje. Kao dobar organizator naredio je da sav Božji narod sudjeluje u procesiji, ali da se pojedine kategorije okupe i svrstaju kod pojedinih rimskih crkava. Tako kler kod Sv. Kuzme i Damjana, redovnici kod Sv. Gervazija i Protazija, redovnice kod Sv. Petra i Marcelina, dječaci kod Sv. Ivana i Pavla, udovice kod Sv. Eufemije, udate žene kod Sv. Klementa, a svi drugi vjernici kod Sv. Stjepana. Iz tih su crkava svi išli moleći u crkvu Svete Marije Velike. Tom je zgodom Grgur izrekao vjernicima svoju prvu propovijed. U njoj se kao brižan pastir potrudio da svoje ovce utješi, ohrabri, upravi im srce prema Bogu, koji pripušta takve nevolje da bi se ljudi obratili. Sve ih je potaknuo također na ustrajnu molitvu i pokoru.

Grgur se pobrinuo da se za gladni narod dopremi pšenica iz Sicilije i pritjecao mu je u pomoć na sve moguće načine. Nakon biskupskog posvećenja nastavio je redovitom i sustavnom službom propovijedanja, koju smatra jednom od glavnih biskupskih dužnosti i kojoj će posvetiti čitavu treću knjigu svoga monumentalnog djela Liber regulae pastoralis ― način na koji se vrši pastva. Sačuvan nam je velik broj Grgurovih homilija koje su nadahnute, u prvom redu knjigama Svetoga pisma, a zatim spisima sv. Augustina, koga je veoma cijenio i štovao.

I sva je Grgurova teologija živo povezana s bogatim duhovnim svijetom ranoga i otačkoga kršćanstva. Povijesničari kažu da je on Augustinova djela prenio u srednji vijek. Grgur je bio dijete svoga vremena, jer se u njegovim spisima osjeća ljubav prema onome što je čudesno; on vrlo rado govori o anđelima, o đavlu, o nebu, o paklu, o čudesima, u čemu se razlikuje od visoke duhovnosti grčke i latinske patristike. No taj je način bio bliži običnome puku.

Grgur je bio i veliki obnovitelj bogoslužja. On je dao rimskome kanonu Mise, koje još i danas upotrebljavamo, konačan oblik. Od njega potječe i po njemu se zove Grgurov sakramentar. On je obnovitelj liturgijskoga pjevanja. Da li je i u kolikoj je mjeri on i tvorac, takozvanoga gregorijanskoga korala, to se ne može sa sigurnošću utvrditi. No, osnovao je i rimsku školu pjevača. Pius Parsch, oduševljen Grgurovim liturgijskim radom, smatra da je na području liturgije baš on najveći od svih papa. Njegovih četrdesetak homolija na Evanđelje sačinjavale su dobrim dijelom čitanja u starome Breviru. Parsch kaže čak, da nijedan svećenik ne bi smio slaviti svetu misu, ako ne bi išao Grgurovim stopama. On je na svu našu rimsku liturgiju najviše utjecao, on nas uči da je što dublje proničemo, no prema njoj i svoj cjelokupan život oblikujemo.

Grgur je i kao papa i usred najveće aktivnosti bio velik mistik koji je neprestano žalio za smirenim kontemplativnim redovničkim životom. To je njegovoj pastirskoj službi davalo poseban čar. I nije čudo što su svi njegovi brojni duhovni spisi duboko utjecali na srednjovjekovnu pobožnost.

Grgur je pun zasluga preminuo 12. ožujka 604.g. Glas svetosti uživao je već za života, a nakon smrti samo se jos povećao. Nepoznati ga pjesnik naziva “Božjim konzulom”. Sv. Izidor Seviljski, uvrštavajući ga među slavne ljude, kaže da mu je od naučitelja jedva tko ravan. Slično misli o njemu i sv. Ildefons Toledski kad kaže da je Grgur “svetošću pobijedio Antuna, rječitošću Ciprijana, a mudrošću Augustina”. S tim se sudom, osobito što se tiče Augustina, većina povjesničara i patrologa ne slaže. Unatoč tome, sva predaja Grgura stavlja u veliku četvorku zapadnih svetih Otaca: Ambrozije, Jeronim, Augustin, Grgur Veliki.

Zavrsavajuci ovaj sažeti i zbog toga nužno nedostatan prikaz o sv. Grguru, navest ćemo što o njemu reče 3. rujna 1978. pokojni papa Ivan Pavao II., koji je baš toga dana službeno preuzeo svoju pastirsku papinsku službu. Obraćajući se vjernicima sabranim na Trgu sv. Petra, s prozora svoje sobe prije Anđeoskog pozdravljenja, rekao je:

“Tamo sam u Veneciji čuo govoriti: ‘Svaki dobri razbojnik ima svoju pobožnost.’ Papa ih ima nekoliko; među inima i sv. Grguru Velikom, čiji je danas blagdan. U Bellunu se sjemenište naziva gregorijansko u čast sv. Grgura Velikoga. Ondje sam kao student proveo sedam, a kao ucitelj 20 godina. Slučaj je da je on na današnji dan bio posvećen za rimskoga biskupa, a ja službeno preuzimam svoju službu služenja opcćj Crkvi. Bio je Rimljanin, postavši prvi upravni činovnik grada. Tada je sve dao siromasima, postao redovnik i papin tajnik. Kad je papa umro, izabraše njega, ali on to nije htio prihvatiti. Prihvatio je tek posredovanjem cara i naroda. Tada je pisao svome prijatelju Leandru, biskupu u Sevilli: ‘Više bih plakao nego govorio.’ A carevoj je sestri pisao: ‘Car je htio da jedan majmun postane lav’; vidi se da je i u ono vrijeme bilo teško biti papa. Bio je tako dobar prema siromasima; obratio je Englesku. A nadasve, napisao je veoma lijepih knjiga; jedna je Pastoralno pravilo; u njoj uči biskupe njihovoj službi, a u posljednjem djelu ima ove lijepe riječi: ‘Opisao sam dobroga pastira, ali to nisam, pokazao sam obalu savršenosti do koje valja doći, ali ja se osobno nalazim još u valovlju svojih pogrješaka, nedostataka, i onda; da ne bih doživio brodolom, molim vas, bacite mi dasku spasa svojim molitvama!’

To kažem i ja; pa ipak nisu samo papi potrebne naše molitve, nego i čitavom svijetu. Jedan je španjolski pisac zapisao: ‘U svijetu je zlo jer ima više bitaka nego molitava.’ Nastojmo da bude više molitava, a manje bitaka!”

Na kraju, čestitamo imendan svima koji nose drevno ime Grgur. Donosimo i nekoliko zanimljivosti uz ovo ime, čiji je korijen grčkog porijekla. Susreće se glagol gregoreo, što znači: budan sam, živim, kao i pridjev gregoros ― budan, oprezan, pozoran.

Prisutne su brojne izvednice iz imena Grgur, kao sto su; Grga, Gregor, Grgica, Gregorija, Gordana.

Pa svima vama sretan imendan od srca!

HIMAN

O slavni papa Grgure,
Blagovjesniče Engleske,
Sad anđelima pridružen
priteci nama u pomoć!

Ti prezre svijeta bogatstvo
I svu mu slavu varavu.
Zbog Isusa siromašnog
Siromah i ti postade.

On, višnji Prvosvećenik,
Na čelo Crkvi stavi te.
Ko Petrov pravi nasljednik
I Petrov primjer slijediš ti.

Otajstva pisma svetoga
Ti čudesno razjašnjavaš.
I u svu svoju istinu
Sam Isus te upućuje.

Upravitelju odlični,
Ti svjetlo Božje Crkve si,
Daj pomaži nam sveudilj,
Prosvjetljuj svojim naukom.

Sva slava Ocu vječnomu
I preslavnomu Sinu mu
Nek bude s Duhom Presvetim
Sad i uvijeke vjekova. Amen.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. EGIDIJE

Zaštitnik je dojilja, streličara i trgovaca konjima te zagovornik u duševnim tjeskobama

Kao potomak plemenite atenske obitelji, Egidije je rano napustio Grčku, kao i slavu ovoga svijeta, da bi u Francuskoj živio kao pustinjak, usred šume. Za uzglavlje je odabrao kamen, za ležaj golo tlo, a za hranu korijenje i divlje plodove. Sretan je slavio Boga. Za vrijeme šumskog lova, Flavije, gotski kralj, upoznao je svetoga pustinjaka, pa su ga se njegove riječi dojmile. Kako Egidije nije htio doći živjeti u dvoru, kralj Flavije je oko 680. dao sagraditi samostan u šumi nazvan Saint-Gilles gdje je pustinjak mogao zainteresirane poučavati monaškom životu prema pravilu svetog Benedikta. Sveti je Egidije, u francuskom Gilles, veoma popularan svetac u Francuskoj, gdje petnaestak općina nosi njegovo ime, te u Belgiji, gdje u Bruxellesu jedna gradska četvrt nosi njegovo ime, a ubrojen je i u broj svetih pomoćnika, što mu je proširilo štovanje i izvan granica Francuske. Središte je njegova štovanja jedna opatija u okružju grada Nîmesa, gdje mu se nalazi grob. Iz toga su groba njegove relikvije po srednjovjekovnom običaju dijeljene i prenašane po Francuskoj, Belgiji i Njemačkoj. Najveći se dio svečeva tijela čuva u Toulouseu, u crkvi Saint Sernin.

Sveti je Egidije živio kao pustinjak u Provanci. Oko g. 680., najvjerojatnije uz pomoć zapadnogotskog kralja Wambe, sagradio je na ušću Rhone samostan, u kojem je kao opat vodio skupine redovnika. Taj je samostan po njegovu imenu kasnije nazvan Saint Gilles. Umro je na glasu velike svetosti, a grob mu je bio jedna od omiljenih postaja na hodočasničkom putu što je vodio u Compostelu. Hodočasnici svetom Jakovu neminovno su se s velikom pobožnošću zaustavljali i molili i na grobu sv. Egidija. Danas, kad se polako opet budi smisao za pučku pobožnost, njezino bolje razumijevanje i vrednovanje, lakše ćemo razumjeti tu srednjovjekovnu odanost svecima i hodočašćenje na svetačke grobove.

Svetog su Egidija kao pomoćnika zazivali u pomoć protiv straha i duševnih bolesti. Blagdan mu je upisan u Rimski martirologij prvi rujna. Svecu su u Francuskoj podignute brojne crkve, tako u Parizu, Bourg-le-Reineu, Thiaisu. Koji put ga na slikama prikazuju skupa s biskupom Sensa sv. Lupusom. U divnoj katedrali u Chartresu, remek-djelu kršćanske umjetnosti, sveti je Egidije prikazan na pročelju – tamo je njegov kip – i u samoj crkvi na dva prozora.

Pius Parsch, pišući o sv. Egidiju, kaže: “Sveca zazivaju u pomoć kao jednoga od 14 pomoćnika u bolesti i pošasti. Sveci nam žele olakšati i naš zemaljski udes, a kad je to podređeno našem vječnom spasenju, žele nas osloboditi i od bolesti i patnje. Ako je pak koja bol ili bolest potrebna za naše spasenje, tada nam u tom slučaju sveci ne mogu pomoći. Samo u tom smislu – u vidu našega vječnoga spasenja – smijemo zazivati svece pomoćnike u nevolji.” Sve, dakle, mora biti podređeno volji Božjoj i našem vječnom udesu.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. LUPUS IZ SENSA

Današnji sveti zaštitnik je i Lupus (francuski Saint Loup ili Saint Leu), nadbiskup Sensa, naselja u francuskoj pokrajni Burgundiji.

Sveti Lupus rodio se oko 573. u blizini Orléansa kao sin Bettona, “blaženog Betta”, grofa od Tonnerrea. Na njegov duhovni put znatno su utjecali njegovi ujaci, biskupi Orléansa i Auxerrea, koji su ga vodili do svećeničkog poziva. Lupus (Vuk) je od malih nogu volio glazbu i brinuo za siromahe. Skroman, ponizan, milosrdan i ljubazan svećenik, postao je 609. nadbiskupom u Sensu. Bio je žrtva klevete, zbog koje ga je tadašnji vladar Burgundije, merovinški kralj Chlothar II., prognao u Vimeu (danas Pikardija), tada poganski kraj koji su zauzeli Franci. Lupus je u progonstvu obratio mnoštvo ljudi na kršćanstvo, među njima i tamošnjeg upravitelja te brojne franačke vojnike.

Kad je Lupusov nasljednik u Burgundiji, častohlepni opat Medegesil, ubijen u jednom izgredu, vjernici su zatražili da se vrati njihov omiljeni biskup. Kralj Chlothar vratio je Lupusa i kaznio one pojedince koji su ga oklevetali. Lupusu se pripisuju mnoga čudesa (jednom je tako za vrijeme mise u njegov kalež s neba pao skupocjeni dragulj). Preminuo je na današnji dan 623. godine u burgundskom naselju Brienon-sur-Armançonu, ali je po svojoj želji pokopan u Sensu, u samostanu Saint-Colombe-lès-Sens koji je i osnovao.

Mnoge župe i naselja u Francuskoj posvećena su svetom Lupusu i nazvana Saint-Loup.

Izvor: zupajastrebarsko.hr 

Gospa od Suza

U Sirakuzi je posljednjih dana kolovoza 1953. godine proplakao reljef iznad bračnog kreveta jedne tamošnje obitelji – Gospa od Suza iz Sirakuze u samo nekoliko sljedećih mjeseci bilježi stotine čudesnih ozdravljenja i obraćenja i postaje jedno od najpoznatijih marijanskih svetišta u svijetu. 

Reljef Bezgrešnog Srca Marijinog, izrađen od gipsa, postavljen iznad bračnog kreveta u kući mladog bračnog para, Angela Iannusa i Antonine Lucije Giusto, u talijanskom gradu Siracusi (Sicilija), plakao je ljudskim suzama od 29. kolovoza do 1. rujna 1953. U nedjelju, 30. kolovoza 1953, kinoamater Nicola Guarino snimio na film kako se oblikuju, teku i rastapaju te suze. Na zahtjev mjesnog župnika don Giuseppea Bruna, liječničko povjerenstvo, na čelu s doktorom Micheleom Cassolom, uzelo je 1. rujna u 11 sati više od jednog kubičnog centimetra te tekućine i obavilo mikroskopsku analizu. Znanost je utvrdila da se zaista radi o ljudskim suzama. Ubrzo je došlo do brojnih ozdravljenja i obraćenja. Sicilijanski episkopat, pod predsjedavanjem kardinala Ernesta Ruffinija, izrekao je 13. prosinca 1953. svoj sud: „Ne može se sumnjati u stvarnost tih suza… Neka takva manifestacija nebeske Majke potakne sve na spasonosnu pokoru i na življu pobožnost prema Bezgrešnom Srcu Marijinom“. Godinu dana kasnije papa Pio XII. zaključio je Marijanski kongres na Siciliji radio-porukom u kojoj je, pored ostalog, kazao: „Bez sumnje, Marija je u nebu zauvijek sretna i ne trpi ni boli ni žalosti, ali ona nije bezosjećajna, štoviše, uvijek gaji ljubav i sažaljenje prema ljudskom rodu kojem je bila dana za majku… Hoće li ljudi razumjeti tajanstveni govor ovih suza?“ Papa Ivan Pavao II. prigodom posvete svetišta Gospe od Suza u Siracusi, 6. studenog 1994, rekao je: „To su suze boli radi onih koji odbijaju ljubav Božju. To su suze molitve, molitve majke koja daje snagu svakoj drugoj molitvi, to su suze nade koje otapaju tvrdoću srdaca!“

U župi Bučje, blizu Pleternice, grada u Požeško-slavonskoj županiji, održavale su se 1954. misije pod vodstvom isusovca iz Zagreba Stjepana Müllera. Dok je razgovarao s nazočnim svećenicima, misionar je spomenuo i čudesni događaj u Siracusi. Tom razgovoru bio je prisutan i velečasni Ljudevit Petrak, župnik iz Pleternice. Zamolio je misionara za sliku Gospe od Suza i s njom u ruci uputio se u crkvu i klečeći u molitvi zatražio prosvjetljenje od Gospodina. Bilo je to teško vrijeme za pleterničku župu i njega osobno. Partizani su 3. prosinca 1944. do temelja srušili župnu crkvu svetog Nikole, a u noći od 11. na 12. svibnja 1945. ubijen je pred njegovim očima tadašnji pleternički župnik, velečasni Franjo Radović. Nakon rušenja crkve komunističke vlasti sprečavale su ponovnu izgradnju župne crkve, a župljani su se nedjeljom i blagdanom okupljali i slavili svetu misu na otvorenom. Razmišljajući o svemu tome, velečasni Petrak je odlučio uvesti pobožnosti Gospi od Suza kroz devet dana. Ostvario je to naredne godine, te je 23. kolovoza 1955. započela devetnica na temeljima razorene župne crkve, a posljednje večeri, 31. kolovoza, poslije svečanog euharistijskog slavlja, poveo je oko temelja procesiju s upaljenim svijećama. Devetnicu Gospi od Suza velečasni Ljudevit Petrak posvetio je duhovnoj obnovi župe, očuvanju vjere pred najezdom bezbožnog komunizma i dobivanju dozvole za ponovnu izgradnju župne crkve. Iz godine u godinu sve veći broj vjernika iz svih hrvatskih krajeva počeo je dolaziti u Pleternicu, usprkos sustavnom protivljenju ondašnjih vlasti. Žarka vjera naroda i ljubav prema Mariji učinili su da ostaci razorene crkve postanu mjesto molitve, naviještanja Božje riječi i slavljenja svetih otajstava. Mnogobrojni hodočasnici postigli su duhovno i tjelesno zdravlje po zagovoru Gospe od Suza. Ljudevit Petrak brižno je i s ljubavlju pedeset godina vodio pleterničku župu, a četrdeset godina pobožnosti Gospi od Suza, sve do 1994, kada je otišao u mirovinu. Njegovim nasljednikom imenovan je velečasni Antun Čorković koji je s velikim marom nastavio promicati pobožnosti, kasnije i kao rektor svetišta. Utemeljenjem Požeške biskupije, 1997, i zauzimanjem biskupa Antuna Škvorčevića hodočašća Gospi od Suza u Pleternici dobila su dodatno značenje. Godine 2005. svečano je proslavljena pedeseta obljetnica štovanja Gospe od Suza, a nadbiskup Siracuse Giuseppe Costanzo posjetio je 26. kolovoza 2005. Pleternicu i donio na poklon dio originalnih moći Gospe od Suza. Iste godine dekretom je i službeno uspostavljeno svetište Gospe od Suza u Peleternici. Svetkovine u Pleternici postale su dragom tradicijom i traju svake godine devet dana, od 23. kolovoza do 1. rujna. Gospi od Suza dolaze deseci tisuća hodočasnika sa svih strana Lijepe naše i inozemstva.

Gospu od Suza pobožno slave i bački Hrvati u Vojvodini. Slave ju svake godine, posljednje nedjelje u mjesecu kolovozu, u marijanskom svetištu na Bunariću (mađarski Szentkút), u subotičkom predgrađu Šandoru (Aleksandrovu), na obali Palićkog jezera. Obično se tim misnim slavljem, izuzetno značajnim za očuvanje nacionalnog identiteta Hrvata na sjeveru Vojvodine, obilježava i kraj žetvenih svečanosti bačkih Hrvata (Dužijanca). Prema predaji vjernički puk počeo je dolaziti na Bunarić, jer se pročulo da je jedna slijepa žena progledala, kad se umila na tamošnjem izvoru. Već 1893. tamo je postavljen križ, a 1996. sagrađena je kapela. Otkad je subotički biskup Matiša Zvekanović 1968. donio sliku Gospe od Suza iz Siracuse, proštenje na Bunariću održava se u njezinu čast.

Izvor: župa sv. Nikole biskupa, Jastrebarsko

SVETAC DANA – SV. RAJMUND NONAT

Da bi mu spriječili naviještanje Evanđelja, Saraceni su mu lokotom zatvorili usta. Prije toga su mu usijanim željezom probušili usta. Unatoč tome on je čudesno nastavio hvaliti Boga, propovijedati, robove sokoliti, a nekršćane na obraćenje pozivati.

Sveti Rajmund, jedan od najslavnijih članova Reda Majke Božje za otkup robova, zvanih mercedarijevci, rodio se g. 1200. u Portellu, kod Barcelone. Zapravo, nije ni bio pravim putem rođen jer mu je majka u porodu umrla, a dijete su iz majčina krila naprosto izvadili; odatle i njegov nadimak “nonnatus”, što znači nerođen. O njegovoj obitelji ne znamo mnogo. Čini se kao da je bila u rodu s vikontima iz Cardone. Kad su Rajmundu bile 24 godine, stupio je u Barceloni u red mercedarijevaca. Taj je red tek nekoliko godina ranije osnovao Sv. Petar Nolasco, veliki Rajmundov prijatelj.

Stupivši među mercedarijevce, Rajmund se svom dušom posvetio oslobađanju i obraćenju španjolskih robova iz ruku Saracena i Maura. Španjolska je tada gotovo sva bila u njihovim rukama. Rajmund se svojim velikim ugledom svestrano zalagao za napredak reda mercedarijevaca pa je zbog toga putovao u Rim. Po povratku s toga puta Rajmund je prenio polje svoga rada u Alžir. Ondje zbog svoje aktivnosti mnogo pretrpio. Kao talac držan je u zatvoru oko osam mjeseci, podvrgnut u više navrata okrutnim mukama. Svetac je sve to podnio herojskom strpljivošću i ustrajnošću.

Da bi mu spriječili naviještanje Evanđelja, Saraceni su mu lokotom zatvorili usta. Prije toga su mu usijanim željezom probušili usta. Unatoč tome on je čudesno nastavio hvaliti Boga, propovijedati, robove sokoliti, a nekršćane na obraćenje pozivati. Zbog tolike revnosti i neopisive hrabrosti papa Grgur IX. imenovao ga je g. 1239. kardinalom svete Rimske Crkve, podijelivši mu kao naslovnu crkvu Sv. Eustahija u Rimu. Htio ga je kao vrsnog suradnika i dobrog savjetnika imati uza se u Rimu. Rajmund se na Papinu želju dao na put, ali Vječnoga grada taj put nije vidio jer je, zahvaćen jakom groznicom, umro na putu u Cardoni, nedaleko od Barcelone, i to 31. kolovoza 1240. Sahranjen je u maloj crkvi Sv. Nikole, koja je brzo pretvorena u njegovo svetište. Ljudi su uvelike hodočastili na njegov grob, preporučivali se njegovu zagovoru, a Bog je na taj zagovor učinio mnogo čudesa, što je svečevu slavu pronijelo po cijeloj Kataloniji pa i dalje. Papa Aleksandar VII. uvrstio je ime Sv. Rajmunda kao Sveca u Rimski martirologij, službeni popis svetaca. Zbog okolnosti svečeva rođenja primalje ga zazivaju kao zaštitnika. I oboljele od babinje groznice utječu se njemu.

Izvor: Sveci.net