SVETAC DANA – SV. PAVAO OD KRIŽA

Sv. Pavao od Križa bio je izvanredan propovjednik koji je posjedovao mnogo mističnih darova uključujući dar proroštva, bilokaciju, vizije, moć nad prirodnim silama i levitaciju. Prepoznat kao svetac još i tijekom života, uvijek su ga dočekivale gomile ljudi koji su htjeli zadobiti komadić njegova habita, ili bar dodirnuti ga i zatražiti ozdravljenje.

Sv. Pavao od Križa je rođen 3. siječnja 1694. u Ovadi kod Genove kao sin vrlo pobožnih roditelja. Njegovo je djetinjstvo obilježio događaj kada je njegov brat, Ivan Krstitelj, pao u rijeku. Spasila ga je prekrasna žena za koju oni vjeruju da je bila sama Blažena Djevica. Pobožan od ranog djetinjstva, u dobi od 15 godina odlučio je posvetiti život molitvi i pokori.

U dobi od 20 godina osjećao je dužnost da se pridruži vojsci protiv Turaka da brani kršćanstvo. No, to je iskustvo samo ukazalo na to da je njegov poziv zapravo negdje drugdje. Nakon otpusta, vratio se životu molitve.

Nakon niza vizija u kojima je bio nadahnut da osnuje kongregaciju koja bi posebno štovala Svetu Muku Krista, Pavao i njegov brat, Ivan Krstitelj, osnovali su red redovnika Pasionista. Smješten na Monte Argentariu, samostan je uskoro počeo primati prve novake. Strog život zajednice samostana uključivao je i propovijedanje po selima i ovaj je posao zaokupirao veći dio svečeva života.

Sv. Pavao od Križa bio je izvanredan propovjednik koji je posjedovao mnogo mističnih darova uključujući dar proroštva, bilokaciju, natprirodne mirise, vizije, moć nad prirodnim silama i levitaciju. Prepoznat kao svetac još i tijekom života, uvijek su ga dočekivale gomile ljudi koji su htjeli zadobiti komadić njegova habita, ili bar dodirnuti ga i zatražiti ozdravljenje. Bog je bio s njime kamo god je pošao i na njegove su propovijedi dolazili gotovo svi lokalni stanovnici, a čak i oni iz susjednih gradova. Bog je pokazao odobravanje nad djelovanjem ovog sveca čineći nebrojena čuda preko njega na svim njegovim putevima kao da je želio reći: „Ovo je moj ljubljeni sluga – slušajte ga!“

Svetac je također posjedovao izvanrednu moć nad Đavlom. Jednom tijekom misije u Orbetellu, bilo je veliko komešanje u barakama vojnika. Jednog od vojnika, koji je vrištao od užasa, vukla je i gurala nevidljiva sila. Sv. Pavao je došao i držeći u ruci raspelo zapovjedio duhu da odstupi. Kako se Đavao opirao, naredio je vojniku da učini čin pokajanja. Tada je naredio odstupanje Đavla. U nemogućnosti daljnjeg opiranja, zli je duh napustio dušu vojnika. Vojnik se ispovjedio te od tada uživao mir duše.

Svečeva moć nad prirodom mogla se vidjeti mnogo puta, posebno u Santaflori gdje je običavao propovijedati. Crkva je često bila puna ljudi, a još se veće mnoštvo ljudi guralo na trgu pred crkvom. Kako bi ga i oni unutra i oni vani mogli čuti, svetac je stao na prag crkve i počeo govor. Dan je bio sunčan, ali najedanput se spustio strašan pljusak da su se bujice vode počele stvarati pod nogama ljudi. Ljudi su počeli trčati na sve strane tražeći zaklon. Vidjevši u ovim smetnjama đavolje djelo, svetac je držeći svoje raspelo u rukama blagoslovio zrak. Odmah se nebo razvedrilo i kiša prestala te su ljudi mogli nastaviti slušati propovijed. Na čudo svih prisutnih, svi koji su se tada ondje zatekli, bili su potpuno suhi, bez obzira na to što su minutu prije trčali po trgu po najvećem pljusku.

Drugom prilikom, nebo je strašno pocrnilo prijeteći strašnom olujom. Kako je uvjerio ljude da je to djelo Đavla koji silom želi spriječiti dobro koje se ima dogoditi, ljudi su ostali na svojim mjestima vjerujući svecu. On je opet, držeći raspelo, blagoslovio crne oblake. I kiša se spustila, olujno nevrijeme je bjesnilo, ali – svuda oko ljudi, a na mnoštvo koje je slušalo propovijed nije pala niti jedna jedina kap kiše!

Svećenik Pius u biografiji sveca opisuje događaj koji se zbio kada je svetac trebao poći na otok Elbu, ali nije bilo broda kojim bi otišao tamo. Svetac je prišao kapetanu koji mu je objasnio da je brod ozbiljno oštećen tijekom oluje i da su ga jedva izvukli na obalu. Svetac je rekao kapetanu neka se ne brine, da će s Božjom pomoći sigurno doploviti na odredište. Svetac je jednom rukom držao raspelo oko vrata, a drugom vukao brod s ostalim mornarima. Dovukli su brod do vode. Sigurno su stigli na otok, a čim su se svi iskrcali, brod je pukao po pola i potonuo.

Prekrasno čudo se dogodilo jednog dana dok je sveti Pavao hodao pokraj jednog seljaka koji je vodio dva mlada vola. Kako su volovi bili nervozni, seljaku su zadavali mnogo poteškoća dok ih je pokušavao voditi. Počeo je strašno psovati i bogohuliti. Svetac ga je opomenuo, ali uzrujani je seljak na kraju uperio pušku u njega. Svetac se ni malo nije bojao za svoj život, već je bio užasnut takvim psovkama i pogrdama, te je podigao svoje raspelo te rekao: „Kad već ti nećeš poštovati raspelo, volovi hoće!“ Kao da su razumjeli što je sv. Pavao rekao, volovi su odmah kleknuli pred raspelom spuštene glave. Vidjevši ovo čudo, seljak je maknuo pušku, molio za oprost, a uskoro došao i na svetu ispovijed i obratio se Bogu.

Jedno od najljepših čuda u životu ovoga sveca dogodilo se u Piagaru dok je propovijedao, 1738. Na kraju govora rekao je: „Mnogo je onih kojima se čini kao tisuću godina dok moje poslanje ovdje završi, ali ostavit ću nešto drugo ovdje, što će nastaviti poslanje bolje nego ja.“ Kada je svetac napustio crkvu, neki su ga ljudi slijedili, a neki su ostali u crkvi da se mole. Otac Pius kaže da su ljudi primijetili da je odjednom s raspela u crkvi počeo teći plavkasti znoj. Svećenici su uzeli platna te brisali znoj kako bi sačuvali dragocjenu tekućinu. Neki su brzo otrčali svecu kako bi mu ispričali događaj, a on je rekao: „Ja sam to znao.“ Pitao je koje je boje znoj, a kada su rekli da je plav, on je odgovorio: „To je dobar znak“ – te nastavio sa svojim putovanjem. Oni koji nisu bili dirnuti njegovim riječima, pokajali su se vidjevši čudo u crkvi na raspelu. Za trajno sjećanje na ovaj događaj, nova je kapela izgrađena u koju je smješteno čudesno raspelo, s natpisom o čudu, i može se vidjeti i dan-danas.

Iscrpljen naporima, pokorama i bolestima više nego godinama, Pavao od Križa preminuo je blago u Rimu 18. listopada 1775. Papa Pio IX. proglasio ga je najprije blaženim, a zatim svetim 28. lipnja 1867. Družba koju je svetac osnovao službeno se naziva Družba bosonogih klerika Presvetog Križa i Muke Gospodina našega Isusa Krista. Postoji i ženska grana te Družbe. Obično ih nazivaju pasionistima. Nose crnu tuniku, na kojoj se nalazi srce s usađenim križem, te natpisom Muke Isusa Krista. Danas Družba pasionista broji 25 provincija, koje su raširene po cijelom svijetu, te 20-ak misijskih središta. Njezinu veliku obitelj sačinjava i 25 samostana klauzure, te pet instituta aktivnog života, koji su osnovani u Italiji, Engleskoj, Belgiji, Nizozemskoj i Meksiku.

Grob ovog sveca nalazi se u rimskoj bazilici Svetih mučenika Ivana i Pavla, na kosini brežuljka Monte Celio.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. LUKA EVANĐELIST

Sveti Luka se časti kao zaštitnik i duhovni vođa liječnika i slikara.

Sveti Luka je bio Sirijac, po Euzebiju rodom iz Antiohije. Potjecao je iz poganske, a ne židovske sredine. Za to svjedoče sv. Irenej, Tertulijan, Origen, a posredno i sam sv. Pavao, koji ga ne stavlja među one što proizađoše iz obrezanja. Prema Muratorijevu kanonu nije vidio ni slijedio Isusa za njegova života na zemlji.

Pavlove poslanice te Djela apostolska pokazuju da je bio pratilac i učenik svetoga Pavla. Uz Pavla ga nalazimo prvi put na apostolovu drugom misijskom putovanju, tamo od Troade do Filipa. Postoji mogućnost da je u Filipima ostao do god. 57. utvrđujući ondje apostolovo misijsko djelo. U proljeće god. 58. nalazimo ga opet u istome gradu uz sv. Pavla, koga prati na njegovu povratku u Jeruzalem. Ondje odmah bijaše uspostavio vezu s apostolom Jakovom.

Tamo je također imao priliku susresti barem neke od onih žena što ih on jedini od evanđelista spominje u Evanđelju. Mogao je isto tako susresti i one “službenike riječi” koji su jedan od izvora njegova evanđeoskoga spisa. On sam u predgovoru svoga Evanđelja piše ovako: “Budući da su mnogi pokušali srediti pripovijedanje o događajima što su se dogodili među nama, kako su nam ih predali oni koji su od početka bili očevici i sluge Riječi, učini se i meni dobro, pošto sam ih pomno ispitao sve od početka, da ti ih napišem po redu, preuzvišeni Teofile, da se osvjedočiš o sigurnosti nauka kojeg si primio” (Lk 1,1-4).

Sveti Luka je pratio sv. Pavla na njegovu putovanju u Rim te nam je o tome u Djelima apostolskim ostavio dragocjen dnevnik puta. S apostolom je naroda bio i za vrijeme njegova prvoga rimskoga tamnovanja, a isto tako i za drugoga, kad su ga svi ostavili. Apostol sa žalošću piše Timoteju: “Jedini je Luka sa mnom” (2 Tim 4,11). Luka se u Rimu vjerojatno susreo i s Petrom i s Markom, no na njega je ipak imao najveći utjecaj Pavao. Ništa sigurno ne znamo o životu sv. Luke nakon Pavlove smrti. Sv. Epifanije ga je doduše učinio apostolom Dalmacije, Italije i Makedonije, sv. Grgur Nazianski evangelizatorom Ahaje, Metafraste, Egipta i Tebaide, no sve je to povijesno nepouzdano. Istočnjačka hagiografija, koja se temelji na jednom antimarcionitskom spisu, zvanom Prolog, a koju slijedi i sveti Pavlin iz Nole, pridaje sv. Luki 84 godine života.

Latinski Prolog dodaje da je živio u celibatu, dok jedan drugi spis, koji slijede i neki ugledni pisci, kao sv. Izidor Seviljski i sv. Beda Časni, daje sv. Luki 74 godine života. Nesigurno je i mjesto smrti sv. Luke. Isto tako način smrti. Jedni drže da je umro naravnom smrću, dok drugi misle da je poginuo kao mučenik. Crkva ga u bogoslužju slavi kao mučenika i upotrebljava za njegov blagdan liturgijsko ruho crvene boje. Jedan anoniman bizantski pisac iz XI. stoljeća ovako je opisao svetoga Luku, evanđelista i pratioca sv. Pavla:

“Nakon što se Pavao, ostavivši tmine zablude da bi prionuo uz Božju ljubav, pridružio broju učenika, Luka ga prati posvuda i postaje mu putni sudrug. Željan boriti se za Božju ljubav pridružuje se njegovoj vojsci. S Pavlom kao zločinac biva zatočen te sve do kraja svijeta širi zrake božanske spoznaje.

On tako čvrsto pristaje uz njega, tako mu je blizak i dijeli u tolikoj mjeri sve njegove milosti da ga Pavao, pišući vjernicima, naziva svojim najmilijim. Nakon Jeruzalema i njegovih predjela sve do Ilirika s njim propovijeda Evanđelje. Nakon Judeje sve do Rima dijeli s njim iste okove, iste napore, iste muke, iste brodolome. S njime je želio primiti istu krunu, kao što je dijelio iste napore. Nakon što je s Pavlom primio talenat propovijedanja te pridobio i priveo Božjoj ljubavi tolike narode, Luka se pokazuje kao ljubljeni Spasiteljev učenik i kao evanđelist koji je opisao njegovu svetu povijest; budući da je nekoć slijedio Učitelja, sakupio je svjedočanstva njegovih prvih slugu i zadobio nadahnuće odozgor. On je kao evandelist ispripovjedio tajnu ženidbenog glasnika Gabrijela, poslana Djevici da navijesti radost cijelom svijetu.

On je tako jasno opisao Kristovo rođenje: on nam pokazuje novorođenče kako spava u jaslama te opisuje pastire i anđele koji naviještaju radost. On je učinio da upoznamo čudesa što nadilaze sve ono što se može zamisliti i to s takvom ljubavlju prema istini i s takvom ljepotom da je kod njega istina stvari izražena ljepotom riječi; i tako se pokazuje bogat jezikom koji je dostojan bogatstva njegove misli. On nam pruža pouku, danu u prispodobama, iznoseći ih u većem broju nego što to čine drugi evanđelisti. I kao što nam opisuje silazak Riječi na zemlju, isto tako nam opisuje i njezino uzašašće na nebo, njezin povratak Očevu prijestolju… No kod Luke milost se ne ograničuje samo na to. Njegov se jezik ne ograničuje samo u službi Evanđelja. Nakon svršetka Kristovih čudesa on opisuje i Djela apostolska: ponajprije božansko Spasiteljevo uzašašće na nebo; zatim silazak Duha nad apostole u obliku ognjenih jezika; pa onda kamenovanje Stjepana; obraćenje Pavla, njegov poziv i njegov prijelaz od slova k duhu, njegove tamnice, udarce, bičeve, razne zamke što mu ih postaviše pogani, njegovo putovanje iz Jeruzalema u Rim, njegove napore na moru, njegove patnje, pogibelji, stradanje, brodolome. Luka nije samo očevidac svega toga već i istinski sudionik. I zbog toga ulaže toliko brige da nas u svemu pouči.”

S opisom se toga spisatelja možemo u svemu složiti, osim u tome da je bio Gospodinov učenik i sljedbenik za njegova zemaljskoga života. No, iako nije bio očevidac događaja što ih opisuje u Evanđelju, bio je dostojan i vjeran službenik evanđeoske poruke. Zato ga Crkva sa zahvalnošću slavi kao evanđelista, jednog od četvorice, koja nam po Božjem nadahnuću napisaše najdragocjeniju poruku.

Sveti Luka se časti kao zaštitnik i duhovni vođa liječnika i slikara.

Molitva svetom Luki

Ljubljeni i sveti liječniče, bio si oživljen ljubavlju Duha Svetoga. U vjernom opisu Isusove osobe kao čovjeka, opisao si i Njegovo božansko suosjećanje za sva ljudska stvorenja. Učini naše liječnike da budu profesionalni kao što si ti bio i izmoli da budu bogati božanskim milosrđem prema svojim pacijentima. Osposobi ih da liječe bolesna tijela i bolesne duše, kojih je toliko mnogo danas. Amen.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. IGNACIJE ANTIOHIJSKI

Dok su ga lavovi komadali Ignacije je na ustima izgovarao Isusovo Ime, za koje je oduvijek govorio da ga se ne može riješiti jer mu je urezano u srce. I zaista, kaže predaja, kad su mu nakon smrti znatiželjni pogani rasporili grudi, na srcu mu je zlatnim slovima bilo zapisano: “Isus Krist”.

Sveti Ignacije se rodio sredinom prvoga stoljeća, vjerojatno u Siriji. Iz načina na koji bijaše mučen moglo bi se naslutiti da je potjecao iz klase robova, dakle, onih koji tada u društvu bijahu najviše obespravljeni. No ti su robovi u Crkvi imali potpuno građansko pravo jer su mogli postati čak i biskupi. Ignacije bijaše nakon sv. Petra, njegova neposrednog nasljednika Evodija, treći po redu biskup u Antiohiji, u jednome od glavnih središta kršćanskog Istoka.

Kao biskup Ignacije se morao neprestano boriti protiv gnostika koji su, nakon razorenja Jeruzalema, među razočaranim Židovima i kršćanskim vjernicima iz židovstva širili svoje dualističke zablude. Uz tu borbu Ignacije sa svojim stadom bijaše na udaru Domicijanova progonstva. Nakon careve smrti došlo je kraće razdoblje mira da onda započne progonstvo pod carem Trajanom.

Za vrijeme toga progonstva između 110. i 115. godine pozvan je na odgovornost zbog kršćanske vjere i antiohijski biskup Ignacije. Kako je u vjeri ostao tvrd i nepokolebljiv, okovali su ga u lance te pod strogom vojničkom stražom brodom uputili u Rim gdje bi osuđen da bude predan divljim zvijerima. Kako je brod koji je Ignacija vozio u Rim iz nama nepoznatih razloga pristao u mnogim maloazijskim lukama, to se tamošnjim kršćanima pružila divna prilika da pozdrave u lance okovana Kristova mučenika.

U Smirni se brod dulje zadržao pa je Ignacija na čelu svoje zajednice pozdravio mjesni biskup sveti Polikarp. Slično su učinili kršćani iz Efeza, Magnezija i Trallesa. Ignacije iskoristi taj prisilni boravak u Smirni pa napisa kršćanskim zajednicama Male Azije divna pisma, puna duhovne pouke i opomena. Kao antiohijski biskup, jedne od glavnih biskupskih stolica na Istoku, osjetio se odgovornim i za druge zajednice i svoju je odgovornost želio i pismeno izraziti.

Iz Smirne Ignacije napisa pismo i rimskoj kršćanskoj zajednici iz kojeg saznajemo kako su vojnici stražari prema njemu nečovječno postupali. To je pismo puno i najuzvišenijih misli pa donosimo iz njega barem jedan izvadak.

»Pišem svim Crkvama i poručujem svima da rado umirem za Boga ako me vi ne spriječite. Pozivam vas da mi ne iskazujete svoju naklonost u nezgodan čas. Pustite me da budem hrana zvijerima, po kojima mogu susresti Boga. Božje sam žito i zubi me zvijeri melju da postanem čisti kruh Kristov. Zazivajte Krista za mene da pomoću tih zvijeri budem žrtva Bogu. Ništa mi neće koristiti draži svijeta niti kraljevstva ovoga vijeka. Bolje mi je umrijeti da se sjedinim s Isusom Kristom nego kraljevati svom zemljom. Tražim onoga koji je za nas umro. Onoga hoću koji je za nas uskrsnuo. Nadolazi čas moga rođenja. Oprostite mi, braćo, ne kratite mi da zadobijem život, ne želite da ostanem u smrti. Onoga koji želi biti Božji ne predajte svijetu i ne zavodite ga zemaljštinom. Pustite me da doprem do čistog svjetla. Tek kad stignem tamo, bit ću čovjek. Priuštite mi da budem sljedbenik muke svoga Boga. Tko njega ima u sebi, neka shvati što hoću, i neka ima sućuti prema meni znajući što me muči. Knez ovoga svijeta hoće me oplijeniti i preokrenuti moje osjećaje prema Bogu. Neka mu nitko od vas koji ste tamo ne pomogne. Radije budite uz mene, to jest uz Boga. Nemojte govoriti o Isusu Kristu, a čeznuti za svijetom. Neka ne bude u vas zavisti. I ako vas ja, kad dođem k vama, budem drugačije nagovarao, ne slušajte me. Vjerujte radije onome što vam sada pišem. Živ vam pišem želeći umrijeti. Moja je požuda raspeta i u meni nema vatre koja teži za zemaljskim, nego je u meni živa voda koja u mojoj unutrašnjosti žubori i iznutra govori: ’Dođi k Ocu!’ Ne raduje me propadljiva hrana ni naslade ovoga života. Želim Božji kruh, a to je tijelo Isusa Krista od roda Davidova, a za piće želim njegovu krv, a to je nepropadljiva ljubav. Ne želim živjeti među ljudima, a to će se dogoditi ako vi to budete htjeli. Dajte, i vi tako želite da bi i vas Bog želio. To vas molim s ovih nekoliko redaka; vjerujte mi, Isus Krist će nam pokazati da govorim istinu. On je usta koja ne varaju, kojima je Otac istinito progovorio. Molite za mene da ga postignem. Ne pišem vam po tjelesnom nadahnuću, nego po Božjoj volji. Ako budem trpio, znači da mi dobro želite; ako budem oslobođen, znači da me mrzite.«

U Poslanici Rimljanima Ignacije kao prvi biskup Istoka jasno priznaje primat Rimske crkve koju naziva »predstojnicom zajednice ljubavi«. Dok se brod zadržavao u luci Troade, Ignacije napisa još tri pisma: zajednici u Filadelfiji, Smirni te biskupu Polikarpu. Stručnjak za patrologiju O. Hagemeyer piše da tih sedam Ignacijevih pisama imaju i za nas danas veliku vrijednost jer veoma jasno i snažno imaju pred očima veliko značenje biskupske službe u Crkvi.

On je u tadašnjim prilikama u povezanosti s biskupom gledao jamstvo da se kršćanske zajednice očuvaju od otrova krivovjernih naučavanja. On ide tako daleko da u Pismu Efežanima slavi kao blaženu onu zajednicu koja je sa svojim biskupom tako usko i intimno povezana »kao Crkva s Isusom Kristom i kao Isus s Ocem, pa se jedinstvo stapa u skladnu cjelinu«. U Poslanici Smirnjanima uči ovako: »Gdje se pokazuje biskup, ondje mora biti i zajednica, kao što se i ondje gdje se nalazi Isus Krist nalazi i katolička Crkva.« Zajedništvo s biskupom najviše se očituje u molitvi i slavljenju Euharistije. Ignacije o tome piše: »Ako već molitva jednoga ili drugoga ima veliku moć, koliku će tek imati molitva biskupa i zajednice.« Kad je Ignacije napokon bio doveden u Rim, u amfiteatru je predan divljim zvijerima, koje ga pred očima svjetine rastrgaše i tako se ispunila njegova želja da bude samljeven zubima divljih zvijeri i postane Kristov kruh. Dok su ga lavovi komadali Ignacije je na ustima izgovarao Isusovo Ime, za koje je oduvijek govorio da ga se ne može riješiti jer mu je urezano u srce. I zaista, kaže predaja, kad su mu nakon smrti znatiželjni pogani rasporili grudi, na srcu mu je zlatnim slovima bilo zapisano: “Isus Krist”. Liturgijski kalendar slavi blagdan sv. Ignacija, danas, 17. listopada, isti dan kad ga slavi i sirska Crkva. Sveti Ignacije Antiohijski u puku je prihvaćern kao pomoćnik kod grlobolja i bolesti s kožnim ospicama.

Pomolimo se: Svemogući vječni Bože, ti resiš otajstveno tijelo Crkve svjedočanstvom svetih mučenika. Današnji je dan svetom Ignaciju pribavio vječnu slavu, nek i nama bude izvor jakosti. Po Gospodinu našem Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. HEDVIGA

Grofica i redovnica ( 1174. – 1243. ) čiji spomendan  Crkva slavi 16. listopada.

Sveta Hedviga (Hedwig, Jadwiga), šleska kneginja, rođena 1174. u Andechsu (Bavarska). Kći meranskog vojvode Bertholda IV, bila je od 1186. supruga šleskoga kneza i kasnijeg velikopoljskoga vojvode Henrika I. Bradatog. Majka sedmoro djece, zaštitnica siromaha i osnivačica bolnica, pridonijela je širenju i učvršćenju kršćanstva u Šleskoj, poticala dolazak redovničkih zajednica, novčano potpomagala utemeljenje samostana i ubožišta. Pokornica (i zimi je hodala bosonoga), udovica od 1238, odrekla se svih dobara i povukla se u samostan u Trzebnici kraj Wrocława, kojeg je osnovala 1202, i u kojem je poglavarica bila njezina kći Gertruda. Preminula je u tom samostanu 15. listopada 1243. Svetom ju je 1267. proglasio papa Klement IV. Zaštitnica je Šleske, Poljske, Bavarske, Wrocława, Krakówa, Trzebnice, Berlina, Brandenburga, opatije Andechs, biskupije Görlitz, siročadi, nevjesta, udovica, vojvotkinja, ljubomornih, poljsko-njemačkih odnosa i problematičnih brakova.

SVETAC DANA – SV. MARIJA MARGARETA ALACOQUE

Sveta Margareta Marija Alacoque rođena je 1647. godine u Janotsu, gradiću u Burgundiji, kao peto od sedmero djece Claudea i Philiberte Alacoque. Njezin je otac bio uspješan bilježnik; obitelj je posjedovala ladanjsku kuću i poljoprivredno zemljište, a imala je i neke aristokratske veze. Margaretina kuma bila je susjeda, grofica od Corchevala. Kao malo dijete Margareta je provodila mnogo vremena s njom, ali ti su posjeti iznenada prekinuti grofičinom smrću. Otac je preminuo od upale pluća kada je Margaret imala oko osam godina, a to je za nju bio još jedan težak šok. Claude je jako volio svoju obitelj, ali je bio kratkovidan i ekstravagantan i njegova smrt ih je dovela u teške nevolje. Međutim, Margaret su poslali u školu kod sestara urbanistkinja u Charollesu. Voljela je mir i red samostanskog života,(obično oko 12. godine) . Reumatska bolest prikovala ju je za krevet četiri godine. Za to vrijeme je vraćena kući, gdje su se doselili neki očevi rođaci i preuzeli vođenje farme i domaćinstva. Nju i njezinu majku tretirale su gotovo kao sluškinje. Ova bolna situacija postala je akutnija nakon Margaretinog oporavka, jer je rodbina nastojala regulirati sve njezine dolaske i odlaske. Pošto joj nije bilo dopušteno da ide u crkvu onoliko često koliko je htjela, mlada djevojka je ponekad viđena kako plače i moli u kutu vrta. Duboko ju je ražalostilo što nije mogla olakšati stvari svojoj majci. Punoljetnost njezina najstarijeg brata spasila je stvar, jer je vlasništvo sada vraćeno njemu, a obitelj je ponovno imala neosporan posjed svoje kuće.

Philiberte je izrazio nadu da će se Margaret udati; djevojka je razmišljala o tome, ali je u dobi od dvadeset godina, nadahnuta jednom vizijom, odbacila sve takve misli i odlučila ući u samostan. Dok je čekala prijem, pokušavala je pomoći i podučavati pojedinu nezbrinutu djecu sela. S dvadeset dvije godine zavjetovala se u samostanu Pohoda u Paray-le-Monialu. Redovnice Reda Pohoda, koji je početkom sedamnaestog stoljeća osnovao sveti Franjo Saleški, bile su poznate po svojoj poniznosti i nesebičnosti. Kao novakinja Margareta se isticala u tim vrlinama. Kad se zavjetovala, dodano je ime Marija i nazvana je Margareta Marija. Započela je put mrtvljenja i pokore koji su se trebali nastaviti, s više ili manje intenziteta, sve dok je živa.

Prošlo je tiho nekoliko godina u samostanu, a onda je Margareta Marija počela doživljavati iskustva za koja se činilo da su nadnaravnog podrijetla. Prvi od njih dogodio se 27. prosinca 1673., kada je klečala na rešetki u kapeli. Osjećala se prožeta Božanskom prisutnošću i čula je kako je Gospodin poziva da zauzme mjesto koje je sveti Ivan zauzeo na Posljednjoj večeri. Gospodin joj je rekao da se ljubav njegova srca mora širiti i očitovati ljudima, a On će preko nje otkriti njezine milosti. Ovo je bio početak niza otkrića koja su pokrivala razdoblje od osamnaest mjeseci. Kad je Margareta Marija otišla poglavarici, Majci de Saumaise, s izvještajem o tim mističnim iskustvima, tvrdeći da je ona, skromna redovnica, izabrana za prenositeljicu nove pobožnosti Presvetom Srcu, bila je ukorena zbog svoje preuzetnosti. Ozbiljno iscrpljena, Margaret Marija je pala u kolaps i teško se razboljela. Majka predstojnica je pomislila da je možda pogriješila prezirući priču časne sestre i zavjetovala se da će, ako njezin život bude pošteđen, to shvatiti kao znak da su vizije i poruke doista od Boga. Kad se Margareta Marija oporavila, poglavar je pozvao neke teologe koji su se zatekli u gradu – među njima su bili isusovac i benediktinac – da čuju priču. Ovi su svećenici saslušali i prosudili mladu časnu sestru kao žrtvu zabluda. Njihov pregled bio je pravo mučenje za Margaret Mariju. Kasnije je isusovac, otac Claude de la Columbiere, razgovarao s njom i bio potpuno uvjeren u istinitost otkrića.

Dugi niz godina, Margaret Mary je patila od očaja, od samokaznjavanja, a također i od omalovažavanja i prijezira onih oko nje. Godine 1681. otac Claude vratio se u samostan i ondje umro sljedeće godine. Margaretu Mary nova je predstojnica, koja joj je bila naklonjenija, imenovala pomoćnicom i novakinjom. Godine 1683. protivljenje u zajednici prestalo je nakon što je u blagovaonici naglas pročitan izvještaj o vizijama Margarete Marije iz spisa koje je ostavio otac Claude, koji je preuzeo na sebe obznaniti svijetu izvanredna iskustva časne sestre. Majka Melin izabrana je za poglavaricu i imenovala je Margaret Mary svojom pomoćnicom. Nije joj bilo važno to što je konačno opravdana. Kasnije je postala novakinja, vidjela je kako samostan privatno slavi svetkovinu Srca Isusova počevši od 1686. a dvije godine kasnije, kapelica je sagrađena u Paray-le-Monialu u čast Presvetog Srca; uskoro se svetkovanje blagdana Srca Isusova proširilo i na druge samostane Pohođenja. Kada je imala četrdeset tri godine, dok je služila drugi mandat kao pomoćnica poglavarice, Margaret Marija se razboljela. Brzo tonući, primila je posljednje sakramente, rekavši: “Ne trebam ništa osim Boga i da se izgubim u srcu Isusovu.” Margareta Marija umrla je u Paray-le-Monialu 17. listopada 1690. Margareta Marija je kanonizirana kao svetica 1920. Ona, sveti Ivan Eudes i blaženi Claude La Colombiere nazivaju se “Svecima Presvetog Srca”; pobožnost je službeno priznao i odobrio papa Klement XIII. 1765. godine, sedamdeset pet godina nakon njezine smrti. Njezin se blagdan slavi 16. listopada.

U Francuskoj u sedamnaestom stoljeću vjera naroda bila je jako uzdrmana; bilo je pobuna protiv Crkve i zanemarivanja njezina učenja; uspon protestantizma i širenje hereze jansenizma imali su udjela u slabljenju strukture građene kroz stoljeća. No, kako svaka prijetnja nosi svoj odgovor, tako su se sada pojavile svježe, snažne snage da se suprotstave ovim trendovima. Trojica poznatih redovnika, koji se danas štuju kao sveci, bili su posebno djelotvorni: sveti Ivan Eudes i blaženi Claude de la Columbiere bili su francuski isusovački svećenici i pisci; Sveta Margareta Marija Alacoque bila je jednostavna redovnica iz reda Pohoda. Poseban im je rad bio popularizirati pobožnost Presvetom Srcu Isusovu. Iako se pobožnost Presvetom Srcu Isusovu prakticirala i prije toga vremena, sada je dobio snažan novi poticaj kroz rad oca Johna Eudesa i spise oca Claudea. Presveto Srce se smatra „simbolom one bezgranične ljubavi koja je potaknula Riječ da utjelovi, da ustanovi Svetu Euharistiju, da uzme naše grijehe na sebe i, umirući na križu, ponudi sebe kao žrtvu i žrtvu vječni Otac.”

Pobožnost Presvetom Srcu najprije je postala popularna u Francuskoj, zatim se proširila u Poljsku i druge zemlje, uključujući kasnije i Sjedinjene Države. Prva peticija Svetoj Stolici za uspostavljanje blagdana bila je od kraljice Marije, supruge Jakova II. od Engleske. Za ovu pobožnost određen je mjesec lipanj, a od 1929. godine svetkovina je jedna od najviših i slavi se u petak nakon svetkovine Tijela i Krvi Kristove.

SVETAC DANA – SV. TEREZIJA AVILSKA

Terezija Avilska je znala i vjerovala da je odlučujuće oružje jedino molitva jer iz nje i druga sredstva dobivaju svoju jakost. Zato je u borbi za Krista i Crkvu osnivala samostane u kojima će njezine sestre moliti i na taj način za kraljevstvo se Božje boriti.

Život prve žene naučiteljice Crkve mogli bismo nazvati duhovnim iskustvom jedne ljubavi jer je taj život bio mistika kao susret s Bogom. O tome je njemački isusovac Josef Sudbrack napisao vrijednu i stručnu studiju u kojoj pokazuje aktualnost Terezijina iskustva. Njezin mistični odgovor Božjemu pozivu vodi neposredno u veoma bujan nutarnji život, a i u apostolat. Tko si bude dao truda te pročita barem središnje tekstove iz Terezijinih djela, naći će u njima onakve stavove kakvi su i njemu potrebni za njegov osobni duhovni život.

Terezija se rodila 28. ožujka 1515. u Avili, glavnom gradu istoimene pokrajine u Staroj Kastiliji, koji je nadaleko poznat po svojoj romaničkoj crkvi, gotičkoj katedrali te bedemima iz XI. stoljeća. Roditelji su joj bili Don Alonso Sanchez de Cepeda i Dona Beatriz de Ahumada. Osim nje imali su još jedanaestero djece. Od triju djevojčica dvije se kasnije udadoše, a samo se Terezija odluči za redovnički stalež. Odluku nije donijela iz neke nužde, već posve slobodno i promišljeno. U svojoj djevojačkoj dobi između 14. i 18. godine i ona je mnogo držala do ljepote, ljupkosti, bogatstva i ljubavi pa se ozbiljno bavila i mislima o udaji. Iako je već od ranog djetinjstva bila veoma temperamentna, u svojim željama i odlukama naprasita, ipak ništa nije činila nepromišljeno, bez prethodnog razmišljanja. Posjedovala je veliku i spontanu sposobnost da ljubi, no to je nikad nije dovelo u nepriliku da bi nešto od onoga što je rekla ili obećala morala povući, a što govori da je sve prije dobro odmjerila.

Terezijina je duša bila gladna znanja. Tu glad nije bilo lako utišati pa je neprestano posezala za novim knjigama. Kako je po naravi bila dražesna, ljupka, u društvu i igri upravo čarobna, nikad joj nije uzmanjkalo mladoga društva i muškoga i ženskoga. Ona je bila pravi virtuoz u sposobnosti da ljude razveseli i nasmije, što će je kao ljudska vrlina pratiti cijeli život.

Kad je Terezija odlučila stupiti u samostan karmelićanki od Utjelovljenja u Avili, bilo je to iznenađenje i za nju samu i za sve one koji su je poznavali. Svakako da iza te odluke nije stajalo nikakvo ljubavno razočaranje, a još manje neka naročita simpatija ili naravna sklonost pa čak ni oni neki pokreti duše koji su u sličnim odlukama redovito više ili manje prisutni. Nju je u samostan jednostavno vodila želja da spasi dušu jer se, poznavajući svoju narav, bojala da bi to u svijetu mogla ostvariti. Zbog toga je stupanje u samostan bio za nju veoma bolan i težak, upravo dramatičan doživljaj. Ona sama o tome svjedoči: “Jedva mogu vjerovati da će moja bol i u smrti biti veća od one što sam je osjećala kad sam napuštala roditeljsku kuću. Činilo mi se kao da se u meni odvaja svaka pojedina kost.” Da nije to sama napisala, jedva bismo takvo što mogli pomisliti o jednoj, u povijesti Crkve, najodličnijoj redovnici. Ona je svoje zvanje skupo platila, a i to je nemalo pridonijelo njenoj veličini.

Kako je Terezija bila promišljena i odlučna žena, kad je jednom odlučila postati redovnica, onda je tu stvar uzela veoma ozbiljno. Sa zvanjem se nije šalila. Prvu godinu redovništva nastojala je oko savršenosti tako odlučno da se živčano i tjelesno brzo dokrajčila. Upala je u stanje sveopće anemije, a zatim je kroz četiri dana bila posve ukočena. Svima je izgledalo da će umrijeti i već su sve pripremili za sprovod. No, ona se najedanput probudila iz svoga mrtvila i ukočenosti te sama otklonila posvećeni vosak, kojim su joj po tadašnjem običaju bili već zalijevali očne kapke. Neki misle, čak, da samo brizi i slutnji Don Alonsa valja zahvaliti, jer se opirao pogrebu, da nije bila živa zakopana. Svetica sama misli da tu milost ima zahvaliti zagovoru sv. Josipa koga je počela još više štovati i pobožnost prema njemu cijeli život neumorno širiti.

Nakon toga iskustva ne znači da je Terezija odmah postala svetica. Daleko od toga. Ona je čak 18 godina provela u osrednjosti. Samostan od Utjelovljenja u Avili imao je doduše 120-180 sestara karmelićanki, ali je u njemu bilo takvo ozračje koje nije mnogo poticalo na savršenost i svetost. Tko se želio ipak posvetiti, morao je to činiti na vlastitu inicijativu, uz rizik da bude ismijan, šikaniran i onemogućavan. Dona Teresa de Ahumada pokušala je ipak s nekim sestrama nešto učiniti, no malo ih je izdržalo taj pokušaj. Lakše je bilo provoditi u samostanu jedan udobniji život u onoj “blaženoj” osrednjosti, prema načelu: “Ne quid nimis!” – bez prevelikog zalaganja i naprezanja. Terezija, opisujući život u samostanu tih godina, pokazuje sve njegove slabosti, sjene i nedostatke. To je i nju strahovito razočaralo, a u duši je sve jasnije i življe osjećala zov da se iz svega toga izdigne. U jednom je viđenju vidjela mjesto u paklu, koje joj je pripravljeno, ako ne krene drugim, boljim i savršenijim putem. Bilo joj je tada 40 godina. Ona se energično odlučila za reformu Karmela.

Od časa kad je jasno vidjela da je Bog više ne želi gledati “u razgovoru s ljudima, već s anđelima” i kad je svoje srce s njegovim velikim mogućnostima “nastojala uskladiti” sa Srcem Kristovim, do tada prosječna karmelićanka postade jaka žena, velika redovnica, koja je nastojala svoj život proživljavati u duhu Evanđelja. I u tome je bila sva obnova Karmela, obnova koja je išla polako, uz mnoge poteškoće, ali koja je posve preobrazila redovnički život. Rodio se novi, idealni Karmel, nama dobro poznate bosonoge karmelićanke, dostojne kćeri velike majke Terezije od Isusa.

Radi obnove Karmela Terezija je krstarila cijelom Španjolskom. Nije više bilo poteškoće i zapreke koja bi je zaustavila. I to je bio život njezine posljednje 22 godine. Iz tog su života kao najzreliji plodovi onoga razdoblja nastala njezina pisana djela: Knjiga Gospodinovih smilovanja, u kojoj je majstorski i duboko psihološki opisala povijest svoga života, Put savršenosti, Stanovi ili grad duša, Utemeljenja, kao i nebrojeni odgojni spisi te svjedočanstva uzvišene mistične lirike.

U svojim molitvama i mističnim zanosima ta je sveta redovnica nosila sve brige i tjeskobe Tridentskog sabora, bitku kod Lepanta, događaje u svojoj domovini Španjolskoj, misijski rad u Americi. Sama je rekla da je Indijanci tamo u Americi stoje mnogo jer je u molitvi za njihovo spasenje mnogo uzdisala. Iako je bila na vrhuncima mistike, nije bila daleko od svega onoga što se u tadašnjoj Crkvi i u svijetu događalo.

Naslućujući sve kušnje koje čekaju Crkvu i kršćanstvo, vapila je: “O kršćani, vrijeme je da branite svoga Kralja te da se u tako velikoj zapuštenosti oko njega svrstate! Jer malen je broj vjernih koji ga još okružuje; veliko je naprotiv mnoštvo onih koji slijede Lucifera. No, najgore je što oni koji se na vani očituju kao Gospodinovi prijatelji, potajno ga iznutra izdaju, tako da on ne nalazi gotovo nikoga na koga bi se mogao osloniti.”

No Terezija je znala i vjerovala da je odlučujuće oružje jedino molitva jer iz nje i druga sredstva dobivaju svoju jakost. Zato je u borbi za Krista i Crkvu osnivala samostane u kojima će njezine sestre moliti i na taj način za kraljevstvo se Božje boriti. Povijest joj je dala pravo jer ona postade jednom od vrhunskih ličnosti katoličke obnove XVI. stoljeća, s utjecajem koji traje još i danas. Njezin su se život i duhovno iskustvo savršeno utkali u obnoviteljski pokret Crkve što ga je započeo Tridentski sabor.

Terezija je napustila vrijeme izdahnuvši 14. listopada 1582. Dan poslije njezine smrti bio je već 15. listopada, jer je upravo tada stupila na snagu reforma kalendara – ispravak staroga julijanskoga kalendara te se vrijeme uskladilo s objektivnom stvarnošću prema kojoj se mjeri. Ima u tome mnogo znakovitosti jer je Terezija Avilska svojom obnovom Karmela pomogla pomaku redovničkoga života naprijed općenito. Na njezinim se spisima nadahnjuju još i danas toliki redovnici i redovnice.

Samo u našem stoljeću od god. 1900.-1967. Terezijina su djela bilo sva bilo djelomično objavljena u 528 izdanja. U svojoj izvornosti i genijalnosti ona već 4 stoljeća utječu na ono što se naziva duhovni život Europe. Bossuet se nije ustručavao izreći o njoj ovaj sud: “Sama Terezija ima i u mistici isto značenje kao Toma Akvinski u dogmatici.” Papa Pavao VI. proglasio ju je stoga 27. rujna 1970. prvom od žena naučiteljicom Crkve. Engleski povjesničar Macaulay u jednom svom eseju nazvao je sv. Tereziju Avilsku “srcem katoličke reforme”, a Gisbert Kranz misli da ona pripada čovječanstvu, što znači da je zajednička svojina čovječanstva. Kad je tako, onda valja posegnuti za njezinim djelima i čitati ih. Završimo ovaj sažeti prikaz o sv. Tereziji njezinim riječima što ih je zapisala na jedan listić i stalno ih čuvala u svome Časoslovu:

Neka te ništa ne zbuni, Ništa ne uplaši!

Sve prolazi;

Bog se ne mijenja – ostaje uvijek isti.

Strpljivost sve postizava.

Tko posjeduje Boga, tome ništa ne nedostaje;

Bog je jedini posve dostatan.

Izvor: Katolici.org