SVETAC DANA – SV. KUNIGUNDA

Crkva se 3. ožujka spominje Sv. Kunigunde, carice i vjerne družice njemačkog cara Sv. Henrika I. Sveti bračni par živio je uzornim životom u mudrom upravljanju svojim narodom.

Njihova bračna ljubav bila je tolika da je u jednoj povelji kojom je Henrik potvrdio osnivanje samostana benediktinki u Kaufungenu (Hessen) napisano kako su njih dvoje bili jedno u jednome tijelu. Ipak, njihova bračna ljubav nije bila okrunjena porodom, te je Henrik odlučio Krista i njegovu Crkvu učiniti baštinikom.

Kunigunda se rodila oko 975., kao kći grofa Siegfrieda, osnivača Luksemburga i njegove supruge Hedwige, u brojnoj i pobožnoj obitelji.

Željela je stupiti u samostan i svoj život posvetiti Svevišnjemu, ali se po želji roditelja udala za bavarskog vojvodu Henrika. Zajedno s Henrikom sudjelovala je u razvoju Bamberga, jednog od najljepših bavarskih i njemačkih gradova, te u osnivanju tamošnje biskupije 1007. Kad se Njemačko Carstvo stalo širiti prema Istoku, uočio je važnost Bamberga bavarski vojvoda Henrik. On je kasnije postao njemački car, a Bamberg mu je postao omiljeno obitavalište. Sa svojom ženom Kunigundom odlučio je povećati i uljepšati taj grad, koji je po njima postao naročito slavan. Njihov se lik još i danas nalazi na portalima, zidovima, mostovima Bamberga. Možda je, najljepša od tih umjetnina, baš ona najstarija na Adamovim vratima bamberske katedrale. Ona prikazuje cara Henrika s njegovim carskim dostojanstvom: s krunom, žezlom i jabukom. Kraj cara stoji njegova vjerna, nedjeljiva životna družica Kunigunda. U desnoj ruci drži model jedne crkve, simbola njezine velike djelatnosti, jer je mnogo pridonijela gradnji crkava.

Zajedno s Henrikom, 1014. u Rimu je primila carsku krunu iz ruku pape Benedikta VIII. Mudra i izobražena žena, pratila je supruga na svim njegovim putovanjima i savjetovala ga u važnim pitanjima i presudnim odlukama. Posebno je značajna Kunigundina uloga u nastojanju da njezin carski suprug postigne kršćansku savršenost i svetost. Cijelim svojim bićem podupirala je brojna Henrikova djela u korist Crkve Kristove, siromaha i nevoljnika.

Legenda, koja je nastala kasnije, pripovijeda kako su oni željeli u braku živjeti u djevičanstvu, no to ne odgovara povijesnoj istini. Istina je ipak da taj bračni par jedno drugome na putu prema Bogu nisu bili zapreka već most, a to je još važnije nego da su živjeli u djevičanstvu.

Godinu dana nakon Henrikove smrti, 1025. Kunigunda je stupila u samostan Kaufungen, koji je sama osnovala. Skinula je sa sebe sjajnu carsku odoru, odjenula redovničku, da se sva posveti službi Bogu. Živjela je skromno i ponizno u samostanskoj skrovitosti, posvećena molitvama i radu 15 godina.

Preminula je u Kaufungenu na današnji dan, 3. ožujka 1040., a pokopana je kraj supruga u bamberskoj katedrali. I Kunigundu i Henrika svetima je proglasio papa Inocent III., 1200. Grad Bamberg još ih i danas vrlo svečano slavi, a ona je zaštitnica je Luksemburga i biskupije Bamberg. Njezino ime dolazi iz starog njemačkog jezika, a znači: ona koja se bori za pleme.

Preuzeto s nedjelja.ba

SVETAC DANA – SV. JANJA PRAŠKA

Sveta Klara je tako zavoljela ovu češku princezu, da ju je nazivala “polovicom svoje duše”, i poslala joj kao podršku pet svojih redovnica. Redovito su razmjenjivale pisma, od kojih su neka i sačuvana.

Sveta Janja ili Agneza Praška, srednjovjekovna češka kraljevna rodila se 20. siječnja 1205. u Pragu kao najmlađa kći češkog kralja Premysla I. Otakara i kraljice Konstance, sestre ugarsko-hrvatskog kralja Andrije II., oca sv. Elizabete.

Agneza je imala sličnu povijest života kao i Elizabeta. Naime, staru samo tri godine, zaručili su je za Boleslava, sina šleskog vojvode Henrika Bradatog i svete Hedvige. I tako je djevojčica morala ostaviti svoju domovinu: mladu kraljevsku kći poslali su na odgoj cistercitski samostan u Sileziji.

No, još ni šest godina nije bila stara, a umre joj njezin zaručnik Boleslav. Tada su je vratili u njenu domovinu Češku. Ali, samo devet godina staru, opet je zaruče za kneza Henrika, sina njemačko-rimskog cara Fridrika II. Međutim, caru Fridriku II. umre supruga pa on sam poželi Agnezu za svoju ženu.

Agneza je odrasla i razvila se u snažnu osobu, a u srcu je osjetila želju za kreposnim životom, da krene Kristovim putem. Obrati se na samog papu Grgura IX. i on je uspije obraniti od neželjene udaje. Kad je 1230. umro njezin otac, papa Grgur IX. oslobodio ju je svih mogućih ženidbenih obveza, a ona je svoje raskošne haljine zamijenila skromnom redovničkom odorom i nastanila se u jednog od najsiromašnijih praških četvrti.

Posvetila se brizi za siromahe, prognanike i bolesnike, među njima i gubavce, pomaže potrebitima riječju i savjetom, dijeli milostinju, i zamolila je svog brata, kralja Vjenceslava, da u Pragu sagradi bolnicu i crkvu, i samostan za franjevce. Franjevci su je povezali sa sv. Klarom, a Klara je tako zavoljela češku princezu, da ju je nazivala “polovicom svoje duše”, i poslala joj kao podršku pet svojih redovnica. Redovito su razmjenjivale pisma, od kojih su neka i sačuvana. Agneza je u Pragu osnovala prvi samostan klarisa, stupila u njega na Duhove 1234., postala njegovom poglavaricom i u njemu provela ostatak života. Uz franjevce i klarise u Pragu su niknule bolnice, sirotišta i svratišta, nastala je čitava gradska četvrt s tri crkve, a sveta Agneza bila je duša tog izvanrednog apostolskog i socijalnog podviga. Franjevački pokret širio se iz Praga po cijeloj Češkoj i u Poljskoj, te su osnovani mnogi muški i ženski samostani.

Agneza je uvijek ostala povezana sa svojom kraljevskom obitelji. Ljubila je svoju domovinu i svoj narod. A kad je kraljem Češke postao njezin nećak Otokar II., Češka je doživjela vrhunac moći i slave. Agneza je prorekla smrt svojeg nećaka kralja Otokara; on je doista poginuo na Moravskom polju.

Poslije bitke na Moravskom polju za češki su narod nastupili teški dani. Blažena Agneza, tada već starica od 73 godine, u svojem osjećajnom i plemenitom srcu teško je proživljavala tu tugu.

Preminula je je u Pragu 2. ožujka 1282. god. Njezin grob ponovno je otkriven 1930., u staroj praškoj crkvi svetog Jakova.

Blaženom ju je proglasio papa Pio IX 1874. god., a svetom 1989.g., papa Ivan Pavao II.

Iz pisma sv. Klare Janji Praškoj:

O nadasve plemenita kraljice,
upri oči u Njega,
istražuj Ga,
promatraj Ga
i čezni za tim da nasljeduješ
svoga Zaručnika,
koji je, premda najljepši od sinova ljudskih, radi tvojega spasenja postao najobescjenjeniji od svih ljudi, prezren, izudaran i po čitavome tijelu više puta bičevan i umro sred samih muka na križu.
Ako s Njime patiš, s Njime ćeš i kraljevati,
ako s Njime plačeš, s Njime ćeš se i radovati,
ako s Njime umireš na križu muke,
s Njime ćeš posjedovati nebeske stanove
u sjajnim odorama svetih,
i tvoje ime, zapisano u knjigu života,
bit će slavno među ljudima.

Preuzeto s bitno.net

SVETAC DANA – SV. ALBIN

Sv. Albin se kao biskup posebno isticao svojim nastojanjima u suzbijanju nećudorednog ponašanja, naročito u ono vrijeme učestalih rodbinskih, incestuoznih ženidbi među plemićima.

Sveti Albin je bio biskup Angersa u Francuskoj. To je vrlo stara biskupija, osnovana već u IV. stoljeću. Rodio se oko 469. u Vannesu, u Bretanji, i to u plemićkoj obitelji. Postao je monah, a 504. opat samostana u Tincillacu. Kroz gotovo četvrt stoljeća mudro i sveto vodio je svoju opatiju pa nije čudo da se glas o njegovim vrlinama raširio.

Taj glas je pridonio ne malo da je na želju naroda izabran za biskupa u Angersu, premda se tome vrlo opirao. Postavši biskupom naročito se istaknuo u borbi protiv jednoga prilično raširenog ćudorednog zla. Bile su to incestuozne, to jest rodbinske ženidbe među plemićima. Rodbinske po krvnom srodstvu, a ono je po prirodnom ćudorednom i pozitivnom crkvenom zakonu zapreka za ženidbu. Sveti Albin kao biskup sudjelovao je na pokrajinskom saboru 538. i 541. u Orleansu, dok ga je 549. zastupao opat Sapando. Zbog svoga energičnog stava u mnogim pitanjima došao je u sukob s nekim biskupima, a plemićima se tako zamjerio da su mu prijetili i smrću.

Moralna pomoć koju mu je pružio Sv. Cezarije dala mu je nove snage za njegov daljnji težak i opasan rad na ćudorednom preporodu tadašnjega društva. Kako prenosi Bitno.net, bio je to u onim teškim vremenima tvrd rad, ali zato tim potrebniji jer je nove narode, koji su tek primali kršćanstvo, a baštinili stare loše navike, valjalo naučiti na jedan savršeniji život. Iscrpljen godinama, a još više radom, biskup Albin je umro 1. ožujka 550. u Angersu te je ondje i pokopan u crkvi Sv. Petra. No već 556. posvećena je njemu samome jedna crkva, a u njezinu kriptu preneseni su njegovi posmrtni ostaci. Kod te nove crkve brzo je podignuta i opatija, a prvi joj je opat bio Albinov prijatelj i pouzdanik Sapando.

Iz djela Sv. Grgura Turonskoga, važnoga crkvenog povjesničara, saznajemo kako je već u njegovo doba, a to je VI. stoljeće, kult Sv. Albina, biskupa, bio vrlo raširen. On se iz Francuske proširio u Njemačku, Englesku, pa čak i Poljsku, pa je Albin u srednjem vijeku bio jedan od popularnijih svetaca. Kao borac za ćudoređe u ženidbi i obitelji može nam i danas biti uzorom. I danas je ta Božja ustanova i osnovna stanica društva ugrožena mnogim zlima.

Preuzeto s nedjelja.ba

SVETAC DANA – SV. ROMAN

Svetom Romanu pripisuje se dar ozdravljenja bolesnika. Naročito se spominje ozdravljenje dvaju gubavaca kojima je vratio zdravlje, zagrlivši ih.

Sveti Roman ubraja se među one ljude koji su monaštvo u Francuskoj učinili velikim, nakon što ga je u zemlju uveo sv. Martin iz Toursa god. 371. Uslijedio je zatim procvat nebrojenih opatija, među kojima i one u mjestu Ainay nedaleko Lyona, u koju je sveti Roman jednog dana zatražio prijem. No, ondje nije ostao dugo. Nezadovoljan odveć krutim pravilom, napustio je opatiju, te se s Biblijom u ruci i oruđem za rad preko ramena, povukao u šume jurskoga gorja u potrazi za samoćom i duhovnim usavršavanjem.

Sveti Roman, gorštak s gorja Jura, rodio se negdje oko 400. godine. Već za rana počela ga je pratiti misao o pustinjačkom životu. Ona je postajala sve snažnija kad je čuo o životu egipatskih pustinjaka u Tebaidi. U njemu se rodila želja da bi u šumama gorja Jura načinio novu Tebaidu. Želja je sigurno dolazila od Onoga koji je preko proroka Hošee rekao: “Stoga ću je, evo, primamiti, odvesti je u pustinju i njenu progovoriti srcu” (2,16). Taj se tekst izvorno odnosi na nevjernu ženu, u kojoj je predstavljen nevjerni narod izraelski, ali se dade lijepo u jednom punijem značaju primijeniti na dušu, koju Bog želi primamiti u pustinju, u samoću, da bi joj lakše i nesmetanije mogao govoriti od srca k srcu. Samo tako možemo razumjeti, taj tako neodoljiv zov za samoćom u životu mnogih svetaca.

Sveti Roman se odazvao tom neodoljivom pozivu, te u divljem i osamljenom gorskom kraju, gdje su se spajale dvije bujice, zvanom Condadisco, kasnije Condat, osnovao samostan za pustinjake. Nakon nekog vremena ondje mu se pridružio brat Lupicino i još neki mladi, kojih je broj neprestano rastao. Budući da je ovaj samostan postao premalen kako bi primio sve zainteresirane, otvorili su samostane i u Leuconneu te Romain-Moutieru. Glas o Romanovoj svetosti dopro je i do Hilarija, biskupa u Arlesu, koji ga je za vrijeme pokrajinskog sabora u Besnaconu zaredio za svećenika. Od samostana koji su nastali, osnovan je čak i jedan ženski, kojemu je stajala na čelu kao opatica njegova rođena sestra. U njemu se obdržavala najstroža klauzura.

U uspomenama o svetom Romanu čitamo da je bio manje energičan od svoga brata Lupicina, ali da je zato imponirao svojom smirenom dobrotom, darovima razlučivanja duhova i širokogrudnošću prema novacima pustinjačkog života, koji su bili teška karaktera.

Pripovijeda se kako je jednoga dana Lupicino, ustvrdivši kako je život zajednice postao odveć mlak, svima naložio postiti o kruhu i vodi. Neki to nisu podnijeli te su pobjegli, ali se Roman zaputio za njima moleći ih neka ostanu.

Svetom Romanu pripisuje se i dar ozdravljenja bolesnika. Naročito se spominje ozdravljenje dvaju gubavaca kojima je vratio zdravlje, zagrlivši ih.

Za vrijeme jednog hodočašća sklonili su se njih dvojica u jednu kolibu u kojoj su inače obitavala dvojica gubavaca, koji su izašli prositi milostinju. Kada su se vratili, dvojica svetih monaha nisu nimalo oklijevala zagrliti ih i ostati u njihovu društvu čitavu noć. Sutradan su dvojica oboljelih ustala potpuno zdrava, te su se uputili svima objaviti tu novost. U vremenima vjere Bog je uvijek svojim odabranicima davao razne karizme pa tako i moć ozdravljenja bolesnika.

Sv. Romana stari životopisi nazivaju “Kristovim herojem”. On je to i bio jer je svojim životom posve pripadao Bogu.

Umro je oko 463. godine, prepustivši svome bratu brigu za tri samostana. Preminuo je u miru i u Kristovoj radosti u samostanu La Balme, kamo je pošao dati zadnji pozdrav svojoj sestri redovnici. Tamo je i pokopan, a na njegovu grobu po njegovu zagovoru Bog je izveo mnoga čudesa.

Ime Roman je latinskog porijekla i znači: stanovnik Rima, Rimljanin.

Preuzeto s bitno.net

SVETAC DANA – SV. GABRIJEL OD ŽALOSNE GOSPE

Sv. Gabriela od Žalosne Gospe nazivaju Alojzijem XIX. stoljeća. Njegov je životni vijek trajao baš koliko i Alojzijev, a obojicu ih je resila potpuna vjernost redovničkim pravilima…

Uz to, resilo ih je potpuno predanje bez pridržaja, duh molitve i pokore, čistoća srca, osobito naglašena pobožnost prema Majci Božjoj. Gabriel od Žalosne Gospe prema najboljim tradicijama pasionističkog reda, kojemu je pripadao, štovao je naročito Žalosnu Gospu.

Francesco Possenti, tako se zvao Gabriel prije ulaska u red, rodio se u Asizu 1. ožujka 1838. Njegov otac Sante Possenti bio je guverner u Papinskoj Državi, a inače čovjek besprijekorna značaja, duboke i proživljene kršćanske vjere. I majka Agneza, rođena Friosciotti, bila je žena iskrene kršćanske pobožnosti, a kao supruga i majka sva se posvetila svojoj brojnoj obitelji.

Prve četiri godine života Francesco je proživio u raznim gradovima Papinske Države, u kojima je službovao njegov otac. Od 1841. do 1856. proboravio je u Spoletu, gdje mu je otac bio prisjednik i trajno se nastanio.

Osnovnu školu polazio je kod redovnika Školske braće, koji su nastavili s dobrim odgojem kojeg je već imao. To je bilo za Francesca važno jer mu je majka preminula 1842., kad su mu bile tek četiri godine. U jesen 1850. započeo je srednju školu u isusovačkom kolegiju. U njoj je ostao sve do 19. godine, kad je stupio u red pasionista Sv. Pavla od Križa. U kolegiju je postao član Marijine kongregacije, posvetivši se Blaženoj Gospi. Inače je bio veoma živahan mladić, strastven lovac, volio je ples i lijepa odijela. Zato je bilo iznenađenje za mnoge kad su čuli da se odlučio za pasioniste. Kraj sve vanjštine u njemu je kucalo nevino srce u kojem se mogla roditi i razrasti klica duhovnog zvanja. Kad mu je bilo 18 i pol godina, 1856., Francesco se oprostio od oca, braće, prijatelja te pošao u Morrovalle, gdje se nalazio novicijat pasionista. Najprije je bio primljen na prve kušnje, zatim je obavio osmodnevne duhovne vježbe te 21. rujna obukao pasionistički habit dobivši novo ime Gabriel od Žalosne Gospe. Sljedeće godine položio je profesiju ostavši u Morravalleu još 10 mjeseci.

Nakon toga otputovao je u Isola del Gran Sasso na studij filozofije. Tu je ostao sve do svoje smrti 27. veljače 1862. Primio je samo takozvane niže redove.

Trideset godina zbog teških prilika u Italiji šutjelo se o mladom redovniku. Tek 1891. njegov nekadašnji drug na studijama, a kasnije general pasionistâ, o. Franjo od Prežalosne pokrenuo je proces za Gabrielovo proglašenje blaženim. To nastojanje okrunjeno je uspjehom, pa je 31. svibnja 1908. papa Pio X. Gabriela proglasio blaženim. Na beatifikaciji su bili nazočni blaženikov brat Mihael i duhovni vođa o. Norbert. S procesom se nastavilo i dalje pa je papa Benedikt XV. Gabriela proglasio svecem 13. svibnja 1920.

Nastojanjem mons. Domenica Tardinija, tada generalnog asistenta Katoličke akcije talijanske mladeži, a kasnije kardinala, državnog tajnika Ivana XXIII., Sv. Gabriel bio je proglašen suzaštitnikom talijanske mladeži u Katoličkoj akciji.

Papa Ivan XXIII. proglasio ga je zaštitnikom talijanske pokrajine Abruzzo 1959. Njegov grob, u Isola de Gran Sasso, kako prenosi Bitno.net, postao je proštenišno mjesto kamo godišnje zna hodočastiti više od 600 000 hodočasnika.

Preuzeto s nedjelja.ba