SVETAC DANA – SV. MEDARD

Danas slavimo sv. Medarda, biskupa poznatog i u našem narodu, posebno po izreci: “Što sveti Medard daje, 40 dana traje”

Današnji je slavljenik sveti Medard (Medardus, francuski Médard ili Méard), biskup Noyona. Rodio se oko 457. u malom selu Salencyju (departman Oise, Pikardija) kao sin plemićke obitelji. Otac mu je bio franačkog, a majka galsko-rimskog podrijetla. Školovao se u Vermandu i Tournaiu.

Već kao mlad posjedovao je dar proroštva pa je svom prijatelju Eleuteriju prorekao da će postati biskup u Tournaiu i to se obistinilo. Pobožan i mudar mladić, s 33 godine postao je biskupom Vermanda u Pikardiji, ali je 531. sjedište biskupije premjestio u Noyon (danas departman Oise). Godine 532. postao je i biskupom Tournaia (danas Belgija) i ujedinio dvije biskupije. Kao biskup i misionar u Flandriji činio je mnoga čudesa i junak je brojnih legendi. Živio je s motom: “Protiv svakog zla treba se boriti dobrotom!”

Medard je imao sklonost pomagati lopovima koji su zašli u njegovu imovinu. Kad bi bili uhvaćeni, on ih je puštao s plijenom kojega su se domogli. O tome postoje mnoge legende, na primjer o kradljivcu grožđa u Medardovu vinogradu, kojeg je dobri biskup pustio, ali ovaj nije mogao ni znao izaći iz vinograda iako je vrlo dobro poznavao taj kraj. Ili o lopovu koji je Medardu ukrao kravu, ispunio zvono na kravinom vratu travom, ali zvono je ipak zvonilo i uzbunilo Medarda i njegove susjede. Ili o lopovu koji je htio ukrasti Medardovu košnicu s pčelama pa su ga pčele izbole, sve dok mu sveti biskup nije pritekao u pomoć.

Sveti Medard preminuo je na današnji dan, 8. lipnja 545., u Noyonu. Franački kralj Klotar I. dao ga je pokopati u kraljevskom gradu Soissonsu, a iznad njegova groba podignuta je slavna benediktinska opatija koja nosi njegovo ime. Prema pučkom vjerovanju, ako na Medardovo pada kiša, bit će kišovito 40 dana: Što sveti Medard daje, 40 dana traje. Legenda govori da ga je jednom kao dječaka od kiše zaštitio orao svojim krilima pa ga umjetnici često prikazuju s orlom iznad glave.

Svetog Medarda zazivaju kod lošeg vremena, potrebe za kišom, neplodnosti, zubobolje, a zaštitnik je meteorologa, seljaka, vinogradara, pivara, zatvorenika, kišobranara, dobrih žetvi i dobrog vremena te mnogih naselja, župa i crkava diljem svijeta.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. ANTONIO MARIA GIANELLI

Današnji je sveti zaštitnik Antonio Maria Gianelli, talijanski biskup i osnivač redovničkih družbi. Rodio se 12. travnja 1789. u Cerreti, naselju općine Carro (provincija La Spezia, Ligurija).

Seljački, napoličarski sin, odličan učenik, od malena je pokazivao želju za duhovnim zvanjem pa ga je zaštitnica njegove obitelji, imućna i pobožna udovica odvela u Genovu i upisala u sjemenište. Ona ga je i dalje pomagala na njegovu putu do oltara. Pokazivao je naročiti smisao i izvanrednu sposobnost kao propovjednik pa je propovijedao već kao đakon. Zaređen je za svećenika 1812. i s velikom revnošću obavljao je raličite svećeničke službe. Bio je vrsni vjeroučitelj, djelovao kao profesor govorništva u kolegiju pijarista (od 1815) i profesor govorništva i književnosti u nadbiskupskom sjemeništu (od 1816), a bavio se i dobrotvornim radom. Grad Genova pamti ga kao glasovitog propovjednika i ispovjednika u svim važnim prigodama i na velikim svetkovinama, a plodnu pastoralnu službu obavljao je od 1826. kao nadžupnik u Chiavariju (Ligurija). Služio se modernim metodama i sastavio bogatu župnu kartoteku. Osnovao je različite ustanove i udruge, među njima družbe misionara i oblata svetog Alfonsa Liguorija.

Posebno je značajan kao utemeljitelj redovničke družbe Marijinih kćeri od voćnjaka (Figlie di Maria Santissima dell’Orto), osnovane 1829, posvećene odgoju i naobrazbi siromašne ženske mladeži i dobrotvornom radu po bolnicama i gostinjcima. Njegove redovnice (“gianelline”) proslavile su se junačkom hrabrošću i ustrajnošću za vrijeme pošasti kolere, kada su dvorile bolesnike uz opasnost za vlastiti život. Imenovan je 1838. biskupom u Bobbiju (provincija Piacenza, Emilia-Romagna). Kao biskup posebno se posvetio pučkim misijama, duhovnim vježbama i obnovi sjemeništa. Neumorno je posjećivao župe u svojoj biskupiji. Na glasu čudotvorac, preminuo je na današnji dan, 7. lipnja 1846, u Piacenzi. Blaženim ga je proglasio 1925. papa Pio XI, a svetim 1951. papa Pio XII. Zaštitnik je Bobbija te mnogih naselja, župa i crkava. Njegove Marijine kćeri djeluju i danas uspješno u Europi, Latinskoj i Sjevernoj Americi, Aziji i Africi, s više od 780 redovnica u 125 samostana.

Preuzeto s zupa.jastrebarsko

SVETAC DANA – SV. NORBERT

Jednom je iz Vredena išao u Xanten. Na putu ga je zatekla strašna oluja i grom je udario u njegovoj blizini. Pavši na zemlju odmah je pomislio da bi to mogao biti Božji glas koji ga zove na život posvećen jedino Njemu.

Sveti Norbert se rodio oko g. 1085. u plemićkoj obitelji Gennep, u rajnskoj oblasti. Njegov rodni kraj pripada danas Nizozemskoj, no nije daleko od njemačke granice. Norbertov otac bio je Heribert van Gennep, koji se nalazio u službi kölnskoga nadbiskupa. Majka mu se zvala Adviga.

Još kao mladić postade kanonik zborne crkve u Xantenu, dakako bez svećeničkog reda. Kasnije pođe u Köln, gdje bi odgojen u nadbiskupskoj palači Fridriha I. von Schwarzenberga, kölnskoga nadbiskupa. Svoju je formaciju nastavio na carskom dvoru Henrika V. pa je izbliza mogao upoznati političko-crkvena pitanja onoga vremena, a osobito borbu za investituru. Ta se borba vodila između pape i cara. Papa je branio slobodu Crkve, a car je htio imati biskupe koji će ga slijepo slušati i biti oruđe u njegovim rukama.

Sveti Norbert je na svoje oči vidio i doživio nemio događaj borbe između pape i cara. Bilo je to 19. travnja 1115. kad je papin legat, kardinal Conone, biskup Palestrine, na sinodi u Kölnu izopćio iz Crkve cara. Bila je to kao neka eksplozija bombe. Norbert je sav potresen u duši napustio carsku palaču te se vratio u svoj kanonikat u Xantenu. Car mu je ponudio ispražnjenu biskupsku stolicu u Cambraiu, no on je odbio te na taj način pokazao svoju vjernost prema papi.

Norbert još nije bio izgrađen svetac. To će postati malo-pomalo. Dok se nalazio na carskome dvoru, čini se da je provodio dostojan život, no ipak nije bio slobodan od častohleplja, od želje za karijerom, što je tada među crkvenjacima bila jako raširena mana. Kasnije uvidje da to ničemu ne vodi, da se ne slaže s evanđeoskom jednostavnošću, pa se obrati i svoj život, vezan uz zemaljske časti, upravi isključivo prema Bogu.

Na to ga je potakao i doživljaj nimalo ugodan. Jednom je iz Vredena išao u Xanten. Na putu ga je zatekla strašna oluja i grom je udario u njegovoj blizini. Pavši na zemlju odmah je pomislio da bi to mogao biti Božji glas koji ga zove na život posvećen jedino Njemu. Odsada će obraćenje posve oblikovati sav njegov budući život. Napustivši taštine i ispraznosti ovoga svijeta, stupio je u samostan sv. Benedikta u Siegburgu. Želja za savršenstvom te razmatranje vječnih, Bogom objavljenih istina, posve ga uvjeriše da se ne smije zaustaviti samo na redu podđakonata, do kojega je došao, već ići i dalje sve do svećeništva. Uvidio je jasno da je njegov poziv biti svećenik, a kao takav navjestitelj evanđelja i djelitelj sakramenata.

Kölnski nadbiskup von Schwarzenberg u isti ga je dan u prosincu 1115. zaredio za đakona i za svećenika. Nakon prve mise mladomisnik se vratio u samostan u Siegburg, dao na molitvu i razmatranje, kako bi po Božjem nadahnuću što bolje upoznao volju Božju.

U to je vrijeme svećenički odgoj u Crkvi bio prožet gregorijanskom reformom, koju je započeo veliki papa Grgur VII. Reforma se sastojala u tome što je pripadnike kleričkoga staleža nastojala otrgnuti od bavljenja zemaljskim stvarima, a posve ih upraviti na posve duhovne poslove. Taj je duh obnove sasvim obuzeo i zagrijao Norberta te on, kao putujući propovjednik, poče obilaziti sela i gradove propovijedajući riječju, a još više životom evanđeosko siromaštvo. Njegova je snažna riječ zahvatila mnoge i obratila ih Kristu.

Za Norbertom se povedoše mnogi, a neki postadoše njegovi učenici i suradnici. S njima, na želju i poticaj biskupa iz Laona u Francuskoj, Bartolomea de Jouxa, u Prémontréu osnuje novi red, nazvan premonstratenzi. Na sam Božić 1121. s četrdesetoricom subraće javnim zavjetima posveti se Bogu i apostolskome životu. Taj je život imao biti što sličniji životu Isusovih apostola, a ideal je bio živjeti u odricanju, siromaštvu, zajedništvu kao prva apostolska zajednica u Jeruzalemu. Duhovni sinovi i suradnici sv. Norberta zaredaše revnim misionarenjem Francuskom i Njemačkom, i to s mnogo duhovnoga ploda. Usput su osnivali i nove samostane muške i ženske grane svoga reda, što je znak da im je Gospodin davao mnoga zvanja.

Početkom g. 1126. sveti Norbert je pošao u Rim da ondje od samoga pape dobije potvrdu svoga rada. Vraćajući se kući, održao je u katedrali u Würzburgu snažnu propovijed, koja se dugo pamtila i prepričavala. Glas se o Norbertu silno proširio pa je bio izabran za nadbiskupa u Magdeburgu, gradu koji je tada imao veliko značenje. Nadbiskup je toga grada bio i carski kancelar pa je vršio velik utjecaj i na cara. Postavši nadbiskup, u nadbiskupiji pastoralno prilično zanemarenoj, dao se svim žarom na posao. No nije se ograničio samo na područje svoje nadbiskupije. Njegova je revnost išla i dalje.

Kad je u Crkvi nastao raskol, sveti Norbert je pristao uz zakonitoga papu Inocenta II., a sklonuo je i kralja Lotara da prizna pravoga papu. I tako je sveti Norbert, suvremenik sv. Bernarda, bio u Njemačkoj ono što je opat iz Clairvauxa bio u Francuskoj. Iscrpljen pokorom i apostolskim naporima Norbert je umro 6. lipnja 1134. Za vrijeme reformacije tijelo mu je preneseno u premonstratenski samostan Strahov u Pragu.

Osobni je poziv sv. Norberta bilo propovijedanje, dakle, izravni apostolat. On je po naravi bio čovjek akcije. Ipak je postao i velikim organizatorom i promicateljem redovničkoga života. Uzeo je kao normu pravilo sv. Augustina, smatrajući da je ono najvjerodostojniji izraz prvotne Crkve. Tajna je pak životnosti redovničkoga djela sv. Norberta njegovo potpuno uključenje u crkvenu hijerarhiju, prema kojoj je uvijek bio poslušan i poučljiv. Usudio bih se ustvrditi da je zbog toga na njegovu djelu i počivao poseban Božji blagoslov. Taj je blagoslov uskraćen onima koji žele biti crkva u Crkvi i kojima su njihovi uski interesi važniji od općih interesa Crkve, koje zastupaju papa i biskupi.

Preuzeto s bitno.net

SVETAC DANA – SV. BONIFACIJE

Bio je obnovitelj i reorganizator Crkve među Francima, koja je bila stara već preko dva stoljeća i koja je odigrala značajnu ulogu na pokrštavanju ostalih Germana, pa donekle i Slavena.

Rodio se u Engleskoj kad je ondje kršćanska kultura bila već u punom cvatu. Odgojen je u benediktinskim samostanima Exeteru i Nurslingu, u kraljevini Wesex. Benediktinski samostani bili su tada glavna žarišta europske kulture. Odgoj je djelovao na mladoga Winfrida tako da je i sam postao benediktinac.

U zreloj dobi odlučuje se za misije na europskom tlu među Germanima u današnjoj Njemačkoj. Bilo je to g. 716. Kasnije dobiva pismenu punomoć za misioniranje Germana od samoga pape Grgura II. U tom dokumentu piše: “Gospodin je došao da oganj donese na zemlju. Taj spasonosni oganj gori u tebi. Mi ti naređujemo da s njime pođeš k narodima koji su još zarobljeni zabludom nevjere.”

U tome dokumentu Winfrid se prvi put naziva Bonifacijem. Promjena imena u ovom slučaju označivala je najužu pripadnost zajednici rimske Crkve, jer je preuzeo ime jednoga slavnoga mučenika te Crkve. Bonifacije putuje godine 722. opet u Rim i ondje ga sam Papa posvećuje za biskupa i daje mu preporučna pisma na neke germanske vođe, od kojih je bio najvažniji Karlo Martel, kasniji slavni pobjednik nad Arapima u bici kod Poitiersa g. 732. i otac dinastije Karlovića, koja će u Karlu Velikom obnoviti Zapadno Rimsko Carstvo i stvoriti temelje jedne kršćanski ujedinjene Europe. Iako su mnogi Germani već prije Bonifacijeva misioniranja bili pokršteni, ipak je to bilo prilično plitko kršćanstvo.

Bonifacijev misijski rad sastojat će se u tome da te već pokrštene Germane dovede do dubljih spoznaja kršćanskih istina i do pravoga života iz vjere. Za tu svrhu osnivao je na njemačkom tlu benediktinske opatije, iz kojih je onda ižarivala kršćanska uljudba i kršćanski život.Osnivao je i ženske samostane za benediktinke, pri čemu je imao naročitu pomoć od svete Liobe, žene hrabre i pune duha. Njoj Nijemci zahvaljuju prve početke višega odgoja za djevojke. Sve što je tada u Njemačkoj bilo učinjeno na području gospodarstva, graditeljstva, slikarstva, plastike, glazbe, književnosti, znanosti i odgoja, sve to bez izuzetka potječe iz benediktinskih samostana. Najglasovitiji samostan što ga je na njemačkom tlu utemeljio sv. Bonifacije bio je u Fuldi.

To je bila njegova najomiljenija zadužbina, za koju je učinio sve što je znao i mogao. Posvetio ju je Presvetom Otkupitelju. U njoj je želio biti i pokopan. Samostan je već pod upravom prvog opata Sturmija brojio 400 redovnika te postao polazna točka za mnoga misijska putovanja po germanskim zemljama. Još važnije od osnivanja samostana bilo je za Bonifacija osnivanje biskupija i na taj način organiziranje Crkve na njemačkom tlu, što je jedino stvaralo uvjete da Crkva u tim krajevima osigura trajnu prisutnost i djelatnost. Najprije je započeo s organizacijom Crkve u pokrajini Bavarskoj, koju je podijelio na četiri biskupije: Salzburg, Freising, Regensburg i Passau. U sjevernijim krajevima osnovao je biskupije u Eichstättu, Würzburgu, Buraburgu i Erfurtu.

Osim ove dvije posljednje sve su se te biskupije održale do danas. Sv. Bonifacije nije samo osnovao te biskupije, već ih je nastojao izgrađivati vizitacijama i održavanjem biskupijskih sinoda. Zaključci jedne bavarske pokrajinske sinode, kojoj je najvjerojatnije on sam predsjedao, sačuvani su još i danas, a kao veoma važno preporučuju slogu između klera i laika. I treća značajka Bonifacijeva rada bila je njegova neprestana i živa povezanost s papama i rimskom Crkvom. Sve što je sv. Bonifacije učinio za Njemačku i za kršćanski Zapad uopće, bilo je u službi rimske Crkve i prvaka apostola sv. Petra. On je uvijek htio biti odan i poslušan sin nasljednika sv. Petra i namjesnika Isusa Krista. Na to ga nitko nije silio, već ga je u tome vodio njegov nutarnji osjećaj vjere.

Njegova vjernost papama nije bila ipak nikakva servilnost, jer im je znao pisati u punoj slobodi, iznositi svoja mišljenja, a koji put čak i kritike koje mu je nalagala njegova savjest. Makar je koji put nailazio i na nerazumijevanje, njegova vjernost Svetoj Stolici nije nikada došla u pitanje. On je uvijek smatrao papu ocem svega kršćanstva. Povjesničar Schieffer gleda u sv. Bonifaciju preteču Karla Velikoga, ujedinitelja kršćanske Europe, i u tome vidi i njegovo veliko povijesno značenje uopće. On je bio obnovitelj i reorganizator Crkve među Francima, koja je bila stara već preko dva stoljeća i koja je odigrala značajnu ulogu na pokrštavanju ostalih Germana, pa donekle i Slavena.

Bonifacije je održao i u franačkoj Crkvi brojne biskupijske sinode koje su mnogo pridonijele da se pridiglo prilično palo ćudoređe, osobito među klerom. U proljeće g. 754. Bonifacije je opet otišao na sjever. Pratila su ga brojna redovnička subraća. Utaborili su se nedaleko od morske obale. Žetva je bila velika i bogata. Bonifacije je 5. lipnja očekivao novokrštenike za sakrament potvrde. Umjesto njih u tabor je provalila četa razbojnika i sve poubijala. Jedna očevitka, koja je umakla smrti, svjedoči kako je Bonifacije htio knjigom zaštititi glavu. Ta knjiga pokopana je s njime u Fuldi i još se i danas može vidjeti. To je codex od pergamene teološkog sadržaja, a na njemu se opažaju tragovi udarca mačem.

I tako je sv. Bonifacije svoju veliku i svestranu djelatnost zapečatio i vlastitom krvlju koja je postala sjeme novih kršćana i novoga procvata Crkve u germanskim zemljama. S pravom je rečeno da tajna njegove povijesne veličine ne leži u duševnoj genijalnosti, već u snazi nesebičnog služenja Crkvi i njezinoj vidljivoj glavi. Najljepše svjedočanstvo za Bonifacijevu vjernost papi nalazi se zapisano u njegovoj prisezi koju je položio prigodom svoga biskupskoga posvećenja. U njoj kaže: “U ime Boga i Spasitelja našega Isusa Krista. Za vladanja cara Leona… Ja, Bonifacije, po milosti Božjoj biskup, svečano obećavam Tebi, sv. Petru, apostolskom prvaku i Tvome nasljedniku, svetom papi Grguru i njegovim nasljednicima po Ocu i Sinu i Duhu Svetom i po nedjeljivom Trojstvu i po ovom tvom svetom tijelu da ću svim silama i u potpunoj vjernosti raditi za svetu katoličku vjeru i u jedinstvu te vjere na kojem bez sumnje počiva sve spasenje kršćana, da ću s Božjom pomoći ustrajati, i da ni na koji način svoje uho neću upraviti prema zlim došaptavanjima protiv jedinstva sveopće Crkve… Tu prisegu potpisao sam ja, Bonifacije, nevrijedni biskup vlastitom rukom i položio je na tvoj grob, sveti Petre. Zazivajući za svjedoka božanskoga Suca, obećavam da ću biti vjeran gore učinjenoj prisezi.”

Sv. Bonifacije bio je crkveni, rimski i papinski čovjek. Sve to nije bila nikakva smetnja njegovu svestranom radu i zalaganju, već izvor blagoslova koji je pratio njega, a nakon smrti njegovo djelo.

Preuzeto s bitno.net

Tjelovo – blagdan Tijela i Krvi Kristove

Svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Kristove, odnosno Tijelovo ili kako je u narodu poznato Brašančevo, jedna je od četiriju zapovjedanih svetkovina u Katoličkoj Crkvi.

S obzirom na stupanj slavlja, Tijelovo je na istoj razini kao: Božić, Svi sveti i Velika Gospa – što, uz svetkovanje Uskrsa, predstavlja najviši nivo u Katoličkoj Crkvi. Slavi se u ČETVRTAK nakon nedjelje Presvetoga Trojstva. Razlog zašto je to baš četvrtak, a ne neki drugi dan, valja tražiti u činjenici da je na Veliki četvrtak Isus ustanovio euharistiju.

Slavljenjem Tijelova u središtu pozornosti vjerničkoga promišljanja je tajna svete euharistije, odnosno Tijela i Krvi Kristove. Ova se tajna uprisutnjuje na svakoj svetoj misi kada po izgovaranju riječi pretvorbe „…Ovo je Tijelo moje…“ i „…Ovo je moja krv…“ kruh i vino postaju pravo Tijelo i Krv Isusa Krista. To se događa na čudesan način pri čemu obje materije – i beskvasni kruh i prirodno (čisto) vino – zadržavaju svoje vanjske odlike, ali im se mijenja bit. Premda sve ovo još uvijek ostaje u domenu, čovjeku nespoznatljive, tajne, Sv. Toma Akvinski je pomogao da donekle možemo razumjeti, objasnivši ovo pojmom transsupstancijacije – promjene biti tj. supstancije, dok akcidentalno određenje ostaje.

Povijest nastanka svetkovine

Premda povijest nastanka ove svetkovine može djelovati banalno, ipak njezin sadržaj ostaje netaknuto uzvišen. Naime, početci slavlja Tijelova povezuju se s viđenjem koje je 1209. imala redovnica augustinijanka Julijana iz Lütticha koja se, kako je to Adolf Adam opisao u knjizi Slaviti crkvenu godinu (prijevod Tomo Knežević, VKT, Sarajevo, 2003.) ukazao svijetli mjesečev kolut s tamnim mjestom. To je onda protumačeno kao nedostatak jednoga euharistijskoga blagdana u tijeku liturgijske godine. Tako je na njezin pritisak biskup Robert iz Lütticha 1246. u svojoj biskupiji uveo takav blagdan. Povijest svjedoči da je papa Urban IV. (1261. – 1264.) posljednje godine svoga pontifikata to uzdigao na razinu cijele Crkve. Konačni poticaj svetkovanju Tijelova dali su pape Klement V. na koncilu u Vienni (1311. – 1312.) i Ivan XXII. (1316. – 1334.) u svojoj buli Transiturus.

Ne samo Tijelo nego i Krv Kristova

Hrvatski naziv Tijelovo, pa onda i Brašančevo, jest prijevod njemačkoga „Fronleichnam“. No pod ovom se stvarnošću ne misli samo na Tijelo nego i na Krv Kristovu. Stoga je novi misal donio cjelovitiji naziv: Svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Kristove. Ovdje valja spomenuti kako je tajnu Krvi Kristove na osobit način u blagdanskom smislu istaknuo papa Pio IX. (1846. – 1878.) kada je 1849. nakon povratka iz zatočeništva uveo blagdan Predragocjene Krvi stavivši ga na nadnevak 1. srpnja.

U svakom slučaju, iako se sadržaj svetkovine Tijelova u određenom obliku spominje i uprisutnjuje na Veliki četvrtak, jasno je da je zbog korizmenoga ozračja, a poglavito događaja Velikoga petka, vrijedno zasebnoga slavlja. Tomu na izvanredan način doprinosi Tijelovska procesija koja se u pojedinim mjestima još uvijek organizira kroz cijelo naselje, odnosno grad, a u nekim je slučajevima svedena na obilazak oko ili unutar crkve.

Izvor: nedjelja.ba