SVETAC DANA – SV. LUCIJA

Život svete Lucije

Točan datum Lucijinog rođena je nepoznat, ali se drži da je bio oko 286. godine. Rođena je u kršćanskoj obitelji u Sirakuzi u kojoj je u to vrijeme cvjetala grčka kolonija, a bila je i važno trgovačko središte Sicilije.

Sirakuza je bila kršćanski grad kojeg je na kršćanstvo obratio biskup sv. Marcijan, kojeg je onamo poslao osobno sv. Petar. Taj je grad pružio i gostoprimstvo sv. Pavlu na njegovu putu za Rim, što je potvrđeno u Djelima apostolskim. Kristovo naučavanje, unatoč mnogim, unatoč mnogim progonima, bilo je čvrsto ukorijenjeno i u vrijeme rođenja sv. Lucije. Kršćanska zajednica je bila brojna s nizom crkava i katakombi.

Prema vjerovanju obitelj naše svetice je bila plemenitog i bogatog roda. Pouzdano se zna da joj je otac umro kada je imala pet godina, a da joj se majka zvala Eutihija. Ime oca je vjerojatno bilo Lucije, jer je prema rimskom običaju prva kći dobivala očevo ime. Sudeći prema imenu Lucija, koje je tipično kršćansko, njezini su roditelji bili kršćani. Ime Lucija je nadahnuto riječima svetog Pavla “ti si dijete svjetla” jer je Lucija svjetlo.

Lucijino mladenaštvo

Pod budnim okom svoje majke Lucija je izrasla u lijepu i dobru djevojku čije je ponašanje bilo umjereno i pristojno te joj je majka razmišljala o sretnoj udaji. Međutim Lucija je imala druge planove, u potpunoj je tajnosti položila zavjet djevičanstva i time se zauvijek posvetila Gospodinu. Tek se zbog niza slučajnih događaja saznalo za njezinu posvetu.

U obližnjem gradu Kataniji svake su godine skupine hodočasnika dolazile počastiti tijelo djevice i mučenice sv. Agate koja je umrlo zbog vjere 251. godine za vrijeme Decijevog progona. Čudesa koja su se dogodila na njezinom grobu bila su poznata po cijeloj Siciliji.

5. veljače 301. godine na spomendan svetice među hodočasnicima bila je i Lucija i njezina majka. Više od 40 godina Lucijina je majka patila od ozbiljnog krvarenja za koje nije bio lijeka a ni pomoći. Toga dana tijekom pobožnosti čitano je evanđelje u kojem je opisano izlječenje žene koja je godinama krvarila. Snažna vjera Eutihije taknula ju je da povjeruje u svoje izlječenje, a Lucija je polagala veliku nadu u čudotvorni zagovor sv. Agate. Žena iz evanđelja je izliječena samo doticanjem Gospodinove odjeće, stoga je Lucija predložila majci neka dotakne grob svetice.

Uvečer, kada su svi napustili crkvu, dvije su žene molile izlječenje kod groba. Tijekom molitve zaspale su u sjeni crkve tvrdim snom. U svom snu Lucija je vidjela čete i čete anđela koji su okruživali djevicu sv. Agatu koja joj se smiješila i govorila: “LUCIJA, DJEVICE GOSPODINOVA, ZAŠTO OD MENE TRAŽIŠ ONO ŠTO MOŽEŠ I SAMA UČINITI. TVOJA JE VJERA POMOGLA U IZLIJEČENJU TVOJE MAJKE.”

Kada se Lucija probudila, ispričala je majci o svome viđenju i utješnim riječima sv. Agate. Majka je bila zdrava.

To je bio trenutak kada je trebalo reći o svome zavjetu čistoće. Majka se nije ni na trenutak usprotivila već joj je obećala svu svoju ostavštinu poslije smrti. Lucija koja nije pokazivala zanimanje za zemaljska dobra predložila je majci da razdijeli svojinu siromasima. Kad su su vratile kući, Lucija je ponovno pričala o savršenom siromaštvu. Uskoro su odlučile prodati svu imovinu i dobiveni novac podijeliti siromašnima slijedeći primjer prve kršćanske zajednice u Jeruzalemu. Iako je to djelo milosrđa primjereno kršćanima, među poganima je budilo veliko divljenje jer su za njih svjetovne stvari imale najveću vrijednost, Obično je takav potez potvrđivao da je netko kršćanin jer su samo Kristovi sljedbenici mogli razdijeliti bogatstvo siromasima.

Na taj način je razmišljao i mladić kojeg je zanimalo Lucijino imanje i koji se stoga želio njome oženiti. Raspitivao se kod Lucijine majke zašto Lucija želi prodati sve svoje dragocjenosti i radi čega želi dijeliti siromašnima, udovicama i sljedbenicima Kristovim. Eutihija mu je dala neodređen odgovor koji ga je privremeno smirio, međutim, kasnije je potvrdio svoje sumnje da Lucija pripada kršćanskoj zajednici. Ljut, jer je Lucija odbila ženidbu, odlučio ju je prijaviti mjesnim vlastima kako bi bila kažnjena prema carskim odredbama.

Dioklecijanov progon kršćana

U to vrijeme kršćanima je bilo iznimno teško. Car Dioklecijan je u pokušaju obnove Rimskog carstva uveo različite ekonomske i administrativne reforme. U tom pothvatu velik je naglasak dan vjerskim obnovama, u kojima je potican patriotizam i vjera u carstvo. Iskorištavajući razne okolnosti 24. veljače 303. godine donio je odredbe o progonu kršćana.

Lucijin razgovor s namjesnikom Paskazijem

U to vrijeme namjesnik Sirakuze bio je Paskazije. Kad je Lucija dovedena pred njega pod optužbom da je kršćanka, naredio joj je da žrtvuje bogovima. Na to mu je Lucija odgovorila: “Čista žrtva Bogu je posjećivati udovice i siromašne koji trebaju pomoć, a već su evo tri godine kako sam Isusu Kristu ponudila takvu žrtvu razdijelivši sva svoja dobra.” Paskazije ju je ironično prekinuo: “Takve gluposti pričaj budalama poput sebe, ja slijedim careve naredbe i ne mogu slušati tako glupe besmislice.” Lucija mu je odgovorila: “Vi se podržavate carevih pravila kao što ja štujem zakone svoga Boga, dok se vi bojite zakona svoga gospodara, ja svoga Boga obožavam. Kako vi neželite izgubiti njegovo poštovanje tako ni ja ne mogu izdati svoga Boga. Budući da vi pokušavate ugoditi caru, a ja svom Bogu, vi učinite što je najbolje, a ja ću postupiti prema svojoj savjesti.” Paskazije je nastavio: “Rasula si svoje blago na raskalašen život.” Pogani su vjerovali da kršćani prakticiraju razuzdane rituale koji nisi uočeni u drugim tajnim sljedbama. Ali Lucija se odmah suprostavila Paskaziju govoreći: “Uložila sam svoje bogatstvo u vrijedni stvar i nisam bila raskalešena.” Paskazije je dodao: “Raskalašena si u duši i u tijelu.” Lucija odgovori: “Ljudi poput tebe kupuju tijelo.” Paskazije odbrusi: “Prestani se prepirati, ideš na mučenje.” Lucija odgovori: “Nemoguće je utišati Gospodinova učenja!” Paskazije upita: “Zar si ti Bog?” Lucija odgovori: “Ja sam službenica vječnog Boga koji je rekao kada budete stajali pred kraljevima ne brinite se što ćete i kako ćete reći jer ne govorite vi već Duh Sveti u vama.” Paskazije reče: “Znači u tebi je Duh Sveti? Lucija odgovori: “Oni koji žive časno i ponizno hramovi su Božji i Duh Sveti u njima prebiva.” Paskazije naredi: “Poslat ću te na prljavo i ponižavajuće mjesto gdje će te Duh Sveti napustiti.”

Suočen s nepokolebljivošću svetice, Paskazije je okupio svoju rulju kako bi prisilio Luciju da mu se pokori. Međutim njegovi pokušaji bili su beskorisni, ni vojnici ni par volova nisu je uspjeli pomaknuti s mjesta na kojem je stajala čvrsto kao stijena.

Svi ti zadivljujući događaji Paskazijevim očima su izgledali kao čarobnjačka vještina. Zbog toga je naredio pravljenje lomače što je bilo uobičajeno za osumljičene vještice. Donešeno je drvo, ugalj i ulje bilo je položeno oko svetice. Zapalila se velika vatra koja Luciju nije dotakla. Okružena plamenom doviknula je: “Molit ću se Gospodinu da me ova vatra ne opeče.” Paskazije nije moga susdržati gnjev. Kako bi ga poštedili ismijavanja, njegovi su prijatelji povukli Luciju iz vatre i pripremili je za smaknuće mačem.

Mučeništvo

Lucija je shvatila da je došao trenutak kada je trebalo posvjedočiti za Krista mučeništvom. Kleknula je kako je kako bi primila smrtonosni udarac. no prije smaknuća željela je govoriti o mnoštvu koje se okupilo oko nje. Prorekla je kako progon kršćana nestati s padom cara Dioklecijana, a Crkva će zadobiti svoj mir. Prorekla je također kako će nju zauvijek častiti na isti način kako se časti sv. Agata u obližnjoj Katniji. Kad je završila s govorom odrubljena joj je glava, sačuvala je svoje djevičanstvo mučeništvom. Prema tradiciji to se dogodilo 13. prosinca 304. godine.

Nakon Lucijine mučeničke smrti

Tijelo joj je pokopano u katakombama koje su uskoro postale čuvene privlačeći mnogobrojne vjernike koji su njezinim zagovorom dobili milosti. Početkom 5. stoljeća svetica je bila iznimno popularna te je vrlo rano iznad njezinom groba podignuta bazilika.

Pobožnost se proširila izvan Sicilije pa je već papa sv. Grgur Veliki (+ 604) uveo njezino ime u misni kanon. U Italiji joj je bilo posvećeno oko 20 crkava, a pobožnost se proširila i do Engleske. Nakon velikih otkrića posebno je štovana u Južnoj Americi.

U pučkoj pobožnosti njezin životopis je doživio određene izmjene, te se je proširialo vjerovanje da je sveta Lucija sama sebi izvadila oči i poslala ih na srebrenom pladnju mladiću koji je bio zanesen njezinom čudesnom ljepotom. Postoji pak i drugo vjerovanje po kojem je Lucija poslala svoje oči samom Paskaziju, a vid joj se povratio sv. Rafael Arkanđeo spustivši se s neba. Do tih je izmjena vjerojatno došlo zbog tumačenja imena Lucija koje znači svjetlo. Stoga je Lucija proglašwna zaštitnicom oboljelih na oči.

Relikvije sv. Lucije

Tijelo sv. Lucije više stoljeća ostalo je u Sirakuzi. Za vrijeme arapske provale na Siciliju 878. godine tijelo je sakriveno na sigurno mjesto. Pod vodstvom Bizantskog cara 1040. godine Sirakuza je oslobođena od Arapa, a kao nagrada traženo je tijelo sv. Lucije, koje je tada prenešeno u Carigrad. Godinr 1204. Venecijanci su u žestokoj bitci osvojili Carigrad, i neraspadnuto tijelo svetice odnijeli sa sobom u Veneciju.

SVETAC DANA – SV. DAMAZ I.

Slavimo opet jednog papu sveca. Takvih je bila većina u prvim stoljećima Crkve. Mnogi od njih u doba ljutoga progonstva zapečatiše svoju ljubav prema Kristu i Crkvi vlastitom krvlju i životom. Sv. Damaz, papa, umro je ipak kao priznavalac, ali svetac, koji je vjerno služio Kristu i Crkvi.

Nakon smrti pape Liberija, koji si je ovjekovječio ime gradnjom najveće Gospine crkve u Rimu, Santa Maria Maggiore – Svete Marije Velike, naslijedio ga je na Petrovoj stolici njegov vjerni đakon Damaz, od 366. do 384., a bio je rođeni Rimljanin. Izbor novog pape nije bio ipak jednoglasan. Manjina, koja se nije slagala s pomirljivom politikom pape Liberija prema njegovim rimskim protivnicima, a nadasve prema raskajanim arijancima Istoka, izabrala je đakona Urzina. Opet je došao u Crkvi do izražaja bijedni ljudski čimbenik koji je toliko puta nanio mnogo zla. Došlo je, naime, do krvavog sukoba između dvije stranke pri čemu je bilo i mrtvih glava, te obeščašćenja crkava, tako da je bio potreban zahvat i samoga cara Valentinijana I. i njegova gradskoga prefekta. Napokon je pobijedila stranka zakonitog pape, a Urzin je poslan u progonstvo. No, s time nije bilo sve gotovo. Njegovi pristaše i dalje su rovarili tako da je Urzinu kratkotrajno bio dopušten i povratak u Rim. Damaz je zbog svega toga imao prilično buran pontifikat u kojem je morao mnogo trpjeti.

Za svoga pontifikata Damaz je održao u Rimu tri sinode na kojima se raspravljalo, uz drugo, o obnovi vjerskoga života u svećeništvu i Božjem narodu. U dogovoru s carem Teodozijem god. 381., sazvao je i II. opći sabor i to u Carigradu. Na saboru je definirao božanstvo Duha Svetoga, koje su nijekali makedonijevci. Nicejskom vjerovanju dodano je: “I u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca, koji izlazi od Oca, koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi, koji je govorio po prorocima…”

“To je vjeroispovijedanje kao nicejsko-carigradsko ušlo kasnije u liturgiju. U starini je bilo vezano samo s krštenjem, tek u VI. st. ušlo je u svetu misu i to najprije u Bizantu, zaslugom patrijarha Timoteja, zatim u Španjolskoj, a u Rimu tek god. 1014., na zahtjev cara Henrika II. Došlo je pri tom do razlike mišljenja – Istok je ovako razumio izlazak Duha Svetoga: On proizlazi od Oca preko Sina; Zapad naprotiv ovako: On proizlazi od Oca i Sina. Kad su na Zapadu dodali ‘Filioque (i od Sina), nisu to smatrali proširenjem, nego samo tumačenjem vjerske istine. Istok, međutim, nazvao je to krivotvorenjem vjeroispovijesti i okrivio Zapad zbog krivovjerja: tako je ono Filioque, uzrokovano nejasnoćom na I. carigradskom koncilu god. 381., postalo još jedan povod za raskol između istočne i zapadne Crkve god. 1054. i ostalo elementom razlike sve do dan-danas…” (August Franzen)

Veliko je djelo pape Damaza što je povjerio jednom od tadašnjih najvećih učenjaka, našem zemljaku sv. Jeronimu, prijevod Svetog pisma na latinski jezik i tako je nastala glasovita Vulgata. Sv. Jeronim izveo je prijevod između god. 383. do 406. Preveo je većinu starozavjetnih knjiga, dok je neke starozavjetne i novozavjetne preuzeo iz staroga latinskoga prijevoda zvanog Itala, a neke je samo ispravio, kao na primjer Evanđelja. Prijevod Vulgata važan je osobito zato što je gotovo isključivo istom po njemu Biblija postala pristupačna cijeloj Europi i što se na njemu temelje svi europski prijevodi gotovo do naših dana. Tridentski sabor proglasio je Vulgatu dogmatski ispravnom i tako je ugled tom prijevodu još više porastao, te je kao službeni prijevod Katoličke Crkve ušao i u sve liturgijske knjige. Tako je ostalo sve do Drugoga vatikanskog sabora.

Papa Damaz, koji je mnogo prijateljevao sa sv. Jeronimom, i sam se okušao na spisateljskom polju. Sastavio je priličan broj natpisa u stihovima koji su bili namijenjeni grobovima svetih mučenika po katakombama, koje su u međuvremenu bile već prilično zatrpane i koje je sveti Papa htio opet otvoriti pobožnim hodočasnicima. Papine je epigrame kaligraf – lijepopisac Furije Dionizije Filocal uklesao u mramor lijepim umjetničkim slovima. Papa je dao na grobovima mučenika sagraditi veličanstvene crkve za koje mu ništa nije bilo odviše dragocjeno. Za sobom je ostavio čuveno djelo: “Carmina”.

Papa Damaz obogatio je i liturgiju uvođenjem svetkovanja crkvene godine, a također je konačno odredio kanon biblijskih knjiga, to jest onih koje su pisane Bogom nadahnute i prema tome sačinjavaju Sveto pismo.

Papa Damaz umro je u dobi od 80 godina, 11. prosinca 384. g., bogat zaslugama i uspješnim djelima. Upravljao je Crkvom 18 godina (neki izvori kažu 20 god.), pripremivši je da bude zrela za oluje koje su je čekale u doba seobe naroda. Pokopan je u crkvi sv. Lovre u Rimu.

Ime Damaz je grčkoga porijekla i znači: “koji znade ukoriti”.
Zaštitnik je od febrilnih bolesti te posebno od tifusa, paratifusa.

Preuzeto s Bitno.net

SVETAC DANA – SV. MARAVILLAS OD ISUSA

Maravillas od Isusa rođena je u Madridu 4. studenog 1891. godine. Njezini roditelji, markizi Pidal, pripadali su španjolskoj aristokraciji. Markiz Luis Pidal, njezin otac, u trenutku kada je rođena Maravillas bio je španjolski veleposlanik pri Svetoj Stolici, a potom ministar razvoja. Njegov je rad u korist Crkve neizmjeran. On je onaj koji je 1910. spasio Španjolsku od prekida veza sa Svetom Stolicom.

Majka joj je bila jedna pobožna, mudra i šutljiva žena koja je svojim primjerom usađivala u srce malene Maravillas sjeme duboke pobožnosti. Važna uloga u njezinu djetinjstvu svakako pripada i baki Patriciji koja je unatoč visokom socijalnom statusu, kojemu je pripadala, živjela poput madridskih siromaha, dijeleći tijekom čitavog života svoj novac potrebitim samostanima.

Može se reći da je Maravillas od svojih prvih godina života zapravo poučena onome što je jedino bitno – ljubavi prema bližnjima i vjeri u Boga.

Kako je u to vrijeme među obiteljima visokog socijalnog i ekonomskog statusa bio običaj, Maravillas nikada nije pohađala školu. Njezini su joj roditelji dovodili kući profesorice francuskog i engleskog jezika te profesora glazbene kulture, pa je Maravillas izvrsno pričala ta dva jezika i vrlo vješto svirala klavir. Maravillas je puno voljela životinje pa kada bi boravili na obiteljskom imanju, ona je uvijek bila pastirica. Imala je i svog malenog psića.

Dok su se ostala djeca pretvarala da su kraljevi i markizi, Maravillas se sa svojom braćom pretvarala da su siromasi. Toliko je voljela siromahe da bi se tijekom praznika u San Sebastianu ona i brat prerušavali u siromahe te bi tako odlazili na ulicu. Sav novac koji su joj roditelji davali za mjesečne troškove odlazio je za siromahe kojima je uvijek pomagala provodeći u jednom predgrađu Madrida veći dio dana. Unatoč tome što su njezini roditelji pripadali španjolskoj aristokraciji, Maravillas to nikada ništa nije predstavljalo, nego li sredstvo kojim je mogla pomagati siromasima. Sve svoje malene prijateljice učila je moliti i činiti pokoru.

Maravillas je od malena živjela životom molitve. Već s pet godina položila je svoj doživotni zavjet čistoće te je sanjala o tome da bude poput svetica o kojima joj je čitavog života pričala njezina baka. Uvijek je tvrdila da je milost redovničkog poziva dobila istog trenutka kada je počela rasuđivati.

Kada je napunila deset godina, primila je prvu sv. pričest i pronašla je duhovnika koji ju je duhovno savjetovao sve do njezina ulaska u Karmel. Tada je započela i s čitanjem djela sv. Ivana od Križa i sv. Terezije od Isusa, koje je toliko voljela, da nije mogla misliti na ništa nego na to da će jednom biti karmelićanka. Budući da je Maravillas otvoreno odbijala bračne ponude, počelo se pričati da će biti redovnica. „Napokon su uvidjeli, ono za čim žudim čitavog životaˮ, rekla je Maravillas. Kada je imala 22 godine njezin je otac teško obolio i u vrlo kratko vremena preminuo. Poslije očeve smrti njezin joj je duhovnik rekao da sada nije vrijeme za ući u samostan jer je potrebna svojoj majci. Saznavši sve to, unatoč tome sto je živjela kreposno, majka je bila protiv toga da Maravillas bude redovnica. Međutim, kada je Maravillas oboljela od smrtonosne gripe koja je tada harala Europom, srce njezine majke je smekšalo. Shvatila je da njezina kći mora slijediti volju Božju. Dala joj je dopuštenje za ulazak u samostan, a Maravillas je 12. listopada 1919. stupila u Karmel u Escorialu (Madridu).

Nakon nekoliko godina u samostanu, dok je još bila novakinja, Presveto Srce Isusovo zatražilo ju je da u Cerro de los Angelesu (u Madridu) osnuje Karmel. Na tom mjestu kralj Alfonso XIII. posvetio je čitavu Španjolsku Presvetom Srcu Isusovu. Tamo se nalazio i veliki spomenik Presvetog Srca Isusova koji je „predstavljaoˮ srce čitavog španjolskog naroda i njihovu posvetu onome koji ih nikada nije iznevjerio. Vidjevši jasno volju Božju, uz dopuštenje madridskog nadbiskupa i Svetog Oca, unatoč velikim patnjama i problemima koje je morala podnositi, nije čekala ni trenutka. Izišla je iz samostana u Escorialu s još tri redovnice uzdajući se u Božju providnost. Kada je č. s. Maravillas izišla za osnutak u Cerro de los Angeles, nije joj ni na kraj pameti bilo ono što je Gospodin pripremio za nju. Ona mu se željela posvetiti skrivena, zaboravljena, željela je biti posljednja od svih, a Gospodin je želio nešto drugačije. Odmah nakon osnutka tog samostana, slijedio je osnutak Karmela u Indiji, a potom i još 9 Karmela samostana u njezinoj rodnoj Španjolskoj.

Toliko je voljela karmelski Red i Reformu sv. Terezije od Isusa da je čitav svoj život posvetila tome da se u njezinim samostanima živi autentičan život koji je svojim kćerima ostavila sv. Terezija od Isusa. U svojoj poniznosti, kada su joj njezine kćeri govorile da im ostavi nešto napisano, odgovarala je da je sv. Terezija napisala sve ono što je bilo potrebno. Njezina je misija bila osnovati tipično terezijanske Karmele koji se pridržavaju prvotnog Pravila, ali i Konstitucija, koje je ostavila napisane svojim kćerima sv. Terezija.

Sveta Maravillas od Isusa kao karmelićanka je živjela 55 godina, a više od 50 godina bila je poglavarica. U svemu tome neizmjerno je trpjela jer je smatrala da ona nema poziv poglavarice, već taj da bude posljednja od svih sestara. Bila je to kušnja koja ju je pratila do zadnjeg dana dugog života. Popularno su je zvali poglavarica „in aeternumˮ.

No ni to nije bilo sve. Veliki je dio svog redovničkog života proživjela u jednoj velikoj, dubokoj tamnoj noći. Prema svemu je imala veliko gađenje, prema molitvi, pokori, baš svemu. Međutim, nije posustala već je postala jedna od duša koja se veoma isticala u molitvi i pokori koja je uistinu bila prevelika. Čitav je svoj život spavala odjevena u habit sjedeći na podu u svojoj ćeliji, a spavala bi svega nekoliko sati. Uvijek je postila. Kada bi jela, bilo je to vrlo malo hrane, a pritom bi u ustima držala pelin da ne osjeti okus namirnica. Neprestano je nosila kostrijet. Bičevala se nekoliko puta dnevno. Izjavila je da „samo Bog zna koliku odbojnost ima prema svemu tome i da sve to čini samo jer ju je Gospodin to tražioˮ.

Njezino je zdravlje, kao posljedica tolikih pokora i duševnih patnji, znatno bilo narušeno te je 11. prosinca 1974. godine preminula u svojoj ćeliji u Karmelu u Aldehueli, posljednjem koji je osnovala. Njezine su posljednje riječi bile: „O kakva je radost umrijeti kao karmelićanka!ˮ

Do konca svoga života bila je vjerna misteriju koji je Bog od nje zahtijevao.

Već za njezina života svjedočilo se o mnogim čudima, no njezina je smrt to daleko više pokazala. Odmah po smrti, započela je sv. Maravillas svoju misiju pomaganja braći i sestrama. Počela su se umnažati tolika čudesa da su redovnice odlučile pokrenuti proces za proglašenje svetom. Napokon, sv. Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 1998., a svetom 2003. godine.

Preuzeto s Zaklada „Sveta Maravillas od Isusa”