SVETAC DANA – SV. LJUDEVIT MONTFORTSKI

Papinsko geslo koje si je izabrao Ivan Pavao II. bilo je “Totus Tuus” – Sav Tvoj! Ove riječi su zapravo izražavale njegovo bezuvjetno predanje Blaženoj Djevici Mariji. I to geslo Papa duguje sv. Ljudevitu Montfortskom, koji ga u “Raspravi” donosi na cjelovit način: “Sav sam Tvoj, i sve moje pripada Tebi, moj ljubezni Isuse, po Mariji tvojoj Presvetoj Majci.”

Sveti Ljudevit Montfortski živio je i pastoralno djelovao kao svećenik u Francuskoj. On je propovjednik, pisac, asketa, skulptor i mistik. Vrsni teolog i zaljubljenik u Blaženu Djevicu Mariju. Ostat će u povijesti zapisan kao jedan od najvećih pučkih misionara u Katoličkoj Crkvi koji je za vrijeme života propješačio nevjerojatnih 25 tisuća kilometara i održao nekoliko stotina misija.

Njegov kratak život često je označen nerazumijevanjem. Svoje stanje duše opisuje ovako: “Osjećam se kao lopta u igri. Još nije udarena s jedne strane, već je biju s druge krutim udarcima. Neka me kleveću, neka mi se izruguju, neka ruše moj dobar glas. Ovo je posluga i nužna pratnja što je božanska Mudrost šalje u kuću u kojoj hoće da se nastani.“

Montfortovo geslo života bilo je BOG SAM. To svoje opredjeljenje ovako je opjevao: „Samo Bog je moja nježnost, samo Bog je moj oslonac, samo Bog je moja ljubav, moj život i moje bogatstvo.”

Unatoč poteškoćama koje prolazi, Montfort osjeća veliku utjehu Majke Božje. To je opisao i jednoj svojoj pjesmi: „Ova dobra Majka i Učiteljica posvuda me snažno pomaže, i kada zbog slabosti padnem ona me odmah podiže. Evo, kazujem vam čudesnu spoznaju – ja nosim Mariju u sebi – urezanu crtama slave – ali u tami vjere.“

Montfort je imao i posebnu milost da vidi prisutnost Isusovu u osobama siromaha i bijednika. Oni su ga prozvali “dobri otac Montfort”.

Jednoga dana noseći siromaha na leđima, dođe do jedne kuće i počne glasno vikati: „Otvorite vrata Isusu Kristu.“

U svome srcu nosi stalnu želju za naviještanjem radosne vijesti: „Dao bih rado i svoj vlastiti život, samo kada bih mogao spasiti barem jednu dušu.“

Sveti Ljudevit umro je za vrijeme svojih posljednjih pučkih misija. Njegova zadnja propovijed bila je o slatkoći i ljepoti Isusa Krista. Kada je njegov biskup čuo za njegovu iznenadnu smrt, uzviknuo je: „Izgubio sam najboljeg svećenika u biskupiji.“

Na njegovu grobu nalazi se epitaf na kojem piše:

„Prolazniče, što vidiš? Ugašenu baklju, čovjeka koji je sagorio u vatri ljubavi, koji bijaše sve svima. Ako pitaš za njegov život, nijedan nije bio tako čist, ako pitaš za njegovu pokoru, nijedna ne bijaše stroža, za gorljivost, ne bijaše je veće, za pobožnost prema Mariji, nitko nije od njega više sličio sv. Bernardu. Kristov svećenik, u svom životu je ižaravao Krista, posvuda je riječju propovijedao Krista, neumoran, nije počinuo do li u grobu. Bio je otac siromaha, zaštitnik udovica, pomiritelj grešnika. Njegova slava nalikovala je njegovu životu. Kako je živio, tako je i umro. Zreo za Boga, otišao je u raj. Umro u godini Gospodnjoj 1716., u dobi od 43. godine.”

Karizma i duhovnost monfortanaca

Sveti Ljudevit Marija Grignion Montfortski utemeljitelj je i duhovni otac misionara monfortanaca. Članovi “Družbe Marijine” mogu biti braća i svećenici, koji su primili od Crkve jednu posebnu duhovnost i karizmu.

Pod karizmom monfortanaca podrazumijevamo jedan poseban dar koji je Montfort primio od Boga i kojega je prije svega on sam živio a potom priopćio svojim učenicima i nasljedovateljima.

Montfort, koji je od pape Klementa XI. dobio naziv “apostolski misionar”, želio je misionare-propovjednike, koji će nastaviti Isusovo poslanje koje je on povjerio apostolima.

U “Pravilu svećenika misionara družbe Marijine” on piše: “Ovi svećenici treba da budu od Boga pozvani da obavljaju misije poput siromašnih Apostola”; “Cilj misija je obnova kršćanskog duha među kršćanima”.

Kao što se vidi iz Montfortovih izvornih tekstova, karizma misionara monfortanaca je prije svega evangelizacija, koja ima za svrhu dovesti svaku osobu do sjedinjenja s Isusom Kristom. To se sjedinjenje ostvaruje putem obnove svijesti o važnosti krsnih zavjeta, te putem prave pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji.

Monfortanci dakle pripadaju institutu apostolskog života, s naglašenom marijanskom karakteristikom.

Monfortanska duhovnost je prije svega put traženja i suobličenja Isusu Kristu:

Sv. Ljudevit Montfortski bio je svećenik mističnog iskustva koji je žarko tražio i želio prisutnost Boga živoga u svome životu:

“Obuzela me je velika želja da te posjedujem i da te tražim na sve strane…“

U jednoj svojoj pjesmi ovako izražava svoje žarko traženje Isusa:

„Dođi, o Mudrosti, jedan siromah te traži. Zašto toliko produljuješ moje mučeništvo? Tražim te dan i noć. Otvori, moja ljubavi, kucam na tvoja vrata. O ne, nije to stranac nego srce koje ljubav nosi i koje nema druge do li tvoje kuće za počinak. Ako me ne želiš, dopusti barem da te tražim. Ostavi me uvijek u čežnji traženja.“

Slijediti Boga, za njega znači pristati na evanđeoski rizik:

„Ako se ništa ne riskira za Boga, ništa se ne će velikoga učiniti za njega.“

On nazivlje Isusa Krista Vječna, Utjelovljena i Raspeta Mudrost, koja svoju ljubav prema čovjeku pokazuje na poseban način u otajstvu Utjelovljenja, koje je za Montforta “najuzvišenije jer sadrži u jezgri sva druga otajstva”; i u otajstvu trpljenja i smrti na Križu:

“Evo po mom mišljenju najveće otajstvo Vječne Mudrosti: to je Križ“; “Vječna Mudrost tako se sjedinila i pritjelovila križu, da se s pravom može reći da je Mudrost Križ i da je Križ Mudrost“; Nikada nećeš naći Križa bez Isusa, ali ni Isusa bez Križa“.

Svoja pisma često bi započinjao usklikom: „Živio Isus, živio njegov Križ!“ A jednom prilikom je izjavio: “Nikad nisam postigao toliko obraćenja, koliko nakon najoštrijih i najnepravednijih zabrana i križeva.”

Za Montforta postoje 4 bitna sredstva kako bismo se sjedinili s Isusom, a to su: žarka želja, sveopće mrtvljenje, neprekidna molitva i nježna pobožnost prema Majci Božjoj.

Najsavršenije sredstvo ili put kojim se postiže sjedinjenje s Božanskom Mudrošću jest nježna i istinska pobožnost prema Presvetoj Djevici:

“Od svih sredstava da zadobijemo Isusa Krista, Marija je najsigurnije, najlakše, najkraće i najsvetije”;
“Tko želi imati Isusa, mora imati Mariju“;
“Zato što budeš više gledao Mariju u svojim molitvama, djelima i patnjama… vjeruj mi, naći ćeš Isusa Krista koji je uvijek s Marijom velik, silan, djelotvoran i neshvatljiv”;
“Marijina je najveća težnja da nas sjedini s Isusom, svojim Sinom, a Sinovljeva je najveća težnja da dođemo k njemu po njegovoj Majci”.

Osvijetliti lik i ulogu Majke Božje u povijesti spasenja, te u kršćanskoj duhovnosti, jedno je od specifičnih poslanja misionara monfortanaca!

Monfortanska duhovnost je dakle kristocentrično-marijanska, a njezina najbitnija karakteristika je “Osobna posveta Isusu Kristu po Marijinim rukama”:

“Bez sumnje, najsavršenija od svih pobožnosti je ona koja nas najsavršenije Isusu upriličuje i sjedinjuje. A budući da je Marija od svih stvorova najviše upriličena Isusu, dosljedno i pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, više od ijedne druge pobožnosti posvećuje i upriličuje dušu Isusu, pa što je neka duša više posvećena Mariji, to će biti više posvećena i Isusu Kristu. Eto zato savršeno i potpuno posvećenje Isusu nije ništa drugo nego savršeno i potpuno posvećenje sama sebe Presvetoj Djevici; ili drugim riječima, ta je posveta savršena obnova zavjeta i obećanja učinjenih na krštenju.“

Radi se zapravo o svetom ropstvu ljubavi Isusu u Mariju. Posveta Isusu po Mariji može se izgovoriti na sažet način koji glasi ovako:

“Totus Tuus. Sav sam Tvoj, i sve moje je Tvoje, ljubezni moj Isuse, po Mariji, tvojoj presvetoj Majci.“

Posveta ili povjera koju Montfort uči je put obnove i sazrijevanja krsnog posvećenja po Mariji, nasljeđujući njezine kreposti kako bismo postajali sve više otvoreni djelovanju Duha Svetoga u nama:

“Zato, što god više nalazi Mariju, svoju milu i nerazdruživu Zaručnicu, u kojoj duši, to postaje djelotvorniji i moćniji da u toj duši proizvede Isusa Krista, a tu dušu u Isusu Kristu. O otajstva milosti, nepoznata i najučenijima i najduhovnijima među kršćanima.”

Ako bismo željeli sažeti sve ovo što smo rekli u vezi s karizmom i duhovnosti, poslanje misionara monfortanaca ima četiri izraza, a to su:

1. Evangelizacija; 2. Marija; 3. Promjena mjesta boravka; 4. Rad u zajedništvu.

“Rasprava o pravoj pobožnosti prema Djevici Mariji”

Montfort je napisao nekoliko pisanih djela. Rasprava o pravoj pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji je njegovo najvažnije djelo napisano 1712. godine. Kako on sam kaže: “Uzeo sam pero u ruku da stavim na papir ono što sam s uspjehom učio javno i privatno u svojim misijama, kroz dugo godina.”

Po proročkoj riječi samoga sveca, rukopis je bio sakriven zbog Francuske revolucije “u tami jednoga kovčega”, i nakon toga zaboravljen i ponovno otkriven godine 1849. Od tada je postala marijansko djelo koje je doživjelo više od tri stotine izdanja, na tridesetak jezika.

Prvi hrvatski prijevod uredio je nadbiskup dr. Josip Stadler godine 1894. U uvodu nadbiskup kaže: “Čitaj često ove istine, pogotovo prigodom Marijinih blagdana, i nemoj misliti da će ti postati dosadne. Vjeruj mi, što je više budeš čitao postat će ti to draže. Nećeš lako ostaviti iz ruke ovu malu knjižicu.”

Papa Ivan Pavao II. i “Rasprava o pravoj pobožnosti”

U vrijeme kada je još vršio kardinalsku dužnost u Poljskoj, povodom posjete svetištu Jasne Gore godine 1968., Papa je povjerio jednoj grupi vjernika sljedeće: “Iz te knjige naučio sam što to znači prava pobožnost prema Majci Božjoj.”

Godine 1979. poljski biskupi su izričito rekli: “To je najdraža knjiga Svetoga Oca Pape, od koje se on ne rastaje već mnogo godina.”

Sam Papa je osobno posvjedočio u jednom razgovoru veliki utjecaj Montfortove duhovnosti na svoj duhovni rast:

“Čitanje ove knjižice za mene je predstavljao jedan odlučujući preokret u mome životu. Rekoh preokret iako se radilo o jednom dugom nutarnjem putu koji se podudarao s potajnom pripremom za svećeništvo. Upravo tada mi dođe u ruke “Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici”, jedna od onih knjiga koju nije dovoljno jedanput čitati. Sjećam se da sam dugo vremena nosio tu knjižicu i u tvornicu sode gdje sam radio, tako da su se njene lijepe korice uprljale vapnom. Čitao sam uvijek iznova njene odlomke jedan za drugim…”. 1

U vezi s uprljanim koricama Montfortove knjige koju je Papa kao mladi radnik brižno nosio sa sobom, glasoviti francuski teolog, R. Laurentin, izjavio je: “Knjiga ‘Rasprava o pravoj pobožnosti’ se uprljala, ali srce mladog Karla se prosvijetlilo.”

U marijanskoj enciklici “Majka Otkupiteljeva” (1987.), Papa piše o važnosti Montfortove duhovnosti za čitavu Katoličku Crkvu govoreći: “Među tolikim svjedocima i učiteljima marijanske duhovnosti rado podsjećam i na lik sv. Ljudevita Montfortskog koji je kršćanima ponudio posvetu Kristu po Marijinim rukama kao uspješno sredstvo da kršćanin može vjerno zaživjeti svoje Krsne zavjete. Ističem sa zadovoljstvom činjenicu kako i u našim danima ima dosta novih očitovanja ove duhovnosti i pobožnosti.”2

Povodom 50. godišnjice svojeg svećeništva, u knjizi “Dar i Otajstvo”, Papa se ponovno vraća na ulogu “Rasprave o pravoj pobožnosti” govoreći:

“U toj knjizi pronašao sam odgovor na moje sumnje. Da, Marija nas približuje Kristu, vodi nas k Njemu, pod uvjetom da se njezino otajstvo živi u otajstvu Krista. Rasprava sv. Montforta može malo uznemiriti zbog svojeg prenaglašena i barokna stila, no bit se teoloških istina koje su u njoj sadržane ne mogu osporavati. Pisac je vrhunski teolog!”3

Papinsko geslo koje si je izabrao Ivan Pavao II. jest “Totus Tuus” – Sav Tvoj! U apostolskom pismu o Krunici, govori o teološkoj i duhovnoj utemeljenosti tog njegova gesla. Ove riječi su zapravo izražavale njegovo bezuvjetno predanje Blaženoj Djevici Mariji. I to geslo Papa duguje sv. Ljudevitu Montfortskom, koji ga u “Raspravi” donosi na cjelovit način: “Sav sam Tvoj, i sve moje pripada Tebi, moj ljubezni Isuse, po Mariji tvojoj Presvetoj Majci.” Njegov osobni tajnik je posvjedočio da su upravo te bile jedne od njegovih zadnjih riječi prije odlaska u Očev dom.

Izvor: www.monfortanci.com

1 ANDRE FROSSARD, Ne bojte se. Intervju s Papom Ivanom Pavlom II, Milano 1983
2 Enciklika “Redemptoris Mater”, br.48
3 PAPA IVAN PAVAO II, Dar i Otajstvo, KS, Zagreb 1996, str. 3

SVETAC DANA – BL. OZANA KOTORSKA

U svome dragovoljnom zatvoru Ozana je provela preko 50 godina: moleći, radeći ručni rad i čineći pokoru. Umrla je na glasu svetosti 27. travnja 1565., u 72. godini života.

Ozana Kotorska rođena je 25. studenoga 1493.g., u selu Relezi u Crnoj Gori. Na krštenju je dobila ime Katarina, a prezivala se Kosić.

Jedan životopisac – dominikanac o. Serafin Razzi – piše ovako: “Roditelji su joj bili kršćani, ali raški pravoslavci, koji se u mnogim stavovima ne slažu s Rimskom Crkvom.”… Bili su to čestiti, siromašni seljaci, kojima je malo stado ovaca bila sva imovina. Njezini suvremenici govore da je Katarina bila djevojčica izvanredne tjelesne ljepote, ali u tom se lijepom tijelu krila još ljepša duša, blaga, čedna, prijazna i nevina. Prvi posao koji je obavljala bio je pastirski. U gorskoj je prirodi tada doživljavala ljepotu stvorenja.

Bog je djevojčicu Katarinu Kosić odabrao za sveticu. Njezinoj nevinoj duši želio je da se u većoj mjeri objavi, i povuče je za Sobom. Zato joj je na paši dao da ugleda Isusa, najprije kao Dijete, a zatim kao Patnika na Križu. Viđenje je u njoj ostavilo silan dojam, ali ne samo to već i neodoljivu želju da pođe u Kotor i ondje vidi one lijepe slike Isusove, o kojima joj je majka pripovijedala. Roditelji su se tome usprotivili, jer su se bojali da im kći ondje ostane. No, ona nema mira. Vuče je tamo dolje u biskupski grad neka nepoznata Sila. Kad joj je otac umro, majka je popustila, pa tako 1507. g. djevojčica Katarina u 14. godini života zauvijek ostavlja roditeljsku kuću, te se preselila u Kotor.

Jedan Ozanin, kako će se kasnije nazivati – životopisac, lijepo kaže, da je prvu duhovnu formaciju primila u Božjoj prirodi, a drugu će primiti u gradu Kotoru – i tako postati njegova najodličnija građanka, njegov ponos. Ondje bi primljena u kuću plemenitog građanina Aleksandra Buca. Njegova dobra i pobožna žena postade Katarini kao druga majka. Poučila ju je o katoličkoj vjeri i privela sakramentima. Djevojka je sve to primala žarom prave kršćanke, a uz izvanrednu pobožnost resila ju je i velika ljubav prema siromasima. Imala je osjetljivo srce za njihove patnje i pomagala im je koliko je mogla. O njezinoj velikoj dobrotvornosti svjedoče i legende koje su se oko toga splele.

Jednoga je petka Katarina slušala potresnu propovijed kako su Isusa uhvatili i mučili. Te su riječi snažno pale u njezinu dušu, te ona odlučuje da će za ljubav Kristu provoditi život takozvanih “zazidanih djevica”, kakvih u Kotoru u ono doba već bijaše. One su živjele u prizemnim isposnicama 2 metara visokim, 3 metara širokim i dugačkim, koje su se obično nalazile uz crkvu, s otvorom prema svetištu crkve. Pod duhovnim vodstvom franjevca Tome Grubonje i na savjet dominikanskog provincijala Vinka Buca, koji će kasnije biti njezin ispovjednik, Katarina je godine 1514. dobila dopuštenje od kotorskog biskupa Tripuna Bizantija da smije živjeti kao “zazidana djevica”.

U međuvremenu je postala i dominikanska trećoredica, obukavši njihov habit i dobivši novo ime Ozana. To je uzela na uspomenu jedne dominikanke u Mantovi, koja je ondje umrla na glasu svetosti.

Ozana je provela 7 godina u ćeliji uz kapelu sv. Bartola, a zatim se preselila u isposnicu uz crkvu sv. Pavla. Tu je kasnije nastao mali samostan u kojem su neke odlične kotorske djevojke, pod vodstvom Bogom prosvijetljene Ozane, htjele provoditi pobožan i pokornički život. General dominikanaca Francesco Romeo dopustio im je godine 1547., da smiju nositi bijeli škapular, koji je inače bio pridržan sestrama drugoga dominikanskoga reda. To je znak da je o njihovu kreposnom životu glas dopro čak i u Rim.

U svome dragovoljnom zatvoru Ozana je provela preko 50 godina: moleći, radeći ručni rad i čineći pokoru. U gradu su je vrlo cijenili i njoj se u molitve preporučivali.

Blaženica je umrla na glasu svetosti 27. travnja 1565. g., u 72. godini života. Veličanstveni sprovod te odabrane duše vodio je kotorski biskup Luka Bisanti. Tijelo je bilo nošeno svim glavnim gradskim ulicama, te položeno u crkvu sv. Pavla. Odmah su je počeli štovati kao sveticu, a to se štovanje proširilo i po: Italiji, Francuskoj, Španjolskoj, Njemačkoj i Nizozemskoj. Širili su ga osobito dominikanci.

Danas se tijelo blaženice štuje u kolegijatskoj crkvi sv. Marije u Kotoru. Papa Pio XI., potvrdio je službeno njezino štovanje 21. prosinca 1927. g.

U dokumentu proglašenja blaženom piše da je njezino štovanje odobreno gledajući “na naše vrijeme, u kojem se toliko želi sjedinjenje istočnih kršćana s rimskom Crkvom”.

Ime Ozana je hebrejskog porijekla, a znaci slava, ili aklamacija u znak pozdrava.

Pomolimo se: Obnovi, Gospodine, u našim srcima ljubav prema tvojoj muci, da po zagovoru i primjeru blažene Ozane, djevice i pokornice, postanemo dionici tvoje boli i slave. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.

Preuzeto s bitno.net

Fra Petar Ljubičić: Nedjelja Dobroga Pastira – Svjetski molitveni dan za svećenička i redovnička zvanja

Četvrta uskrsna nedjelja je nedjelja Dobroga Pastira. Ujedno je to svjetski dan molitve za duhovna zvanja: svećenička i redovnička. Našim dušama trebaju sveti biskupi, svećenici, redovnici i redovnice.

Isus se uvijek služio slikama iz života da bi nam pokazao tko je On i kakav je naš nebeski Otac. Služi se slikama iz života zato što svatko to može lako shvatiti i razumjeti isto tako i upamtiti.
Poznata nam uloga dobroga i pravog pastira. Pravi pastir živi za svoje stado, brižno se brine za ovce kao za kućnu čeljad, brani ih od zvijeri i lopova, katkada uz cijenu života.

Zato Krist reče da je on takav pastir, pastir – čuvar čovječanstva što „daje život svoj za nas”. Isus sam kaže: „Ovce moje slušaju glas moj… Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada“ (Iv 10,27-28). Isus je umro doista za nas na križu, prolivši svoju predragocjenu krv, da dadne Bogu zadovoljštinu za naše grijehe i tako nas otkupi i čudesno spasi. Treći dan je uskrsnuo i on više ne umire nego živi vječno.

Danas je ovdje s nama u tišini srca ponavlja svoje riječi svakome od nas koga zove u službu svoje riječi i svoga križa, svećeničkim i redovničkim dušama: „Kao što je mene poslao Otac, tako i ja šaljem vas!” „Ja sam pastir dobri. Dobri pastir dariva život svoj za svoje ljubljene!”

Isus je prvi i vrhovni svećenik – dobri i milosrdni Pastir naših duša, naš spas i život. On je jedini koji nam osigurava vječni život. Potrebno je poslušati njegov glas, odlučiti se za njega, predati mu se potpuno i posve i slijediti ga, noseći strpljivo svoj križ.

Isus kaže: Ja poznajem svoje i moji poznaju mene. Moji slušaju moj glas. Je li to tako? Slušamo li stvarno Isusov glas? Može li se poznati na našem životu da poznajemo glas Isusa Krista.
Sveti Ivan napisa: „Tko tvrdi: Poznajem ga, a ne vrši njegovih zapovijedi, lažac je!” Tko ga uistinu poznaje, sluša njegov glas, taj vrši zapovijedi od prve do desete, nosi križ svoga života i kad je težak…

Svećeničko i redovničko zvanje posebna je milost Božja. Božji dar kojim Bog nekoga poziva da čitav svoj život posveti njemu i braći i sestrama. Bog svoj poziv pojedinoj duši priopćuje na različite načine i daje za to potrebne milosti i darove…

Možemo reći da je svako zvanje na svoj način lijepo, dobro i korisno, ali od svega najuzvišenije je služiti Kristu, braći i sestrama.
Stvarno ne može biti ništa uzvišenije i veće u ovoj suznoj dolini nego nastavljati djelo za koje je Krist umro na križu: krijepiti njegovim svetim sakramentima umorne i opterećene i voditi ih k luci vječnoga spasenja.

Isus kaže: „Žetva je velika, a poslenika je malo. Zato molite gospodara žetve da pošalje radnike u svoju žetvu!”
Malo je toga što nam Isus rekao da se molimo. Evo rekao je izričito da molimo zato da Gospodin pošalje svojoj Crkvi duhovnih radnika.

Svijet je pun grijeha, sebičnosti, mržnje – treba svećenike, svjedoke jednoga boljeg svijeta, Božjega svijeta, svjedoke križa i uskrsnuća, Božje ljubavi i nesebičnosti. Križ i Kalvarija ne smiju biti zaboravljeni, Raspeti i Uskrsnuli ne smije umrijeti u srcima ljudi.

Svećenik je pozvan i da nas riječima i životom sjeća na njega i podsjeća na dužnost da ostanemo uz njega. Naša konačna sreća je tu. Mi trebamo svećenike, makar ih svijet popljuvao i raspinjao, makar ponekad bili slabi i grješni, što ne bi smjeli biti. Oni nas trebaju podsjećati na popljuvanoga i raspetoga Krista. Danas je ta potreba veća nego ikada jer mnogi zaboraviše Krista.

Zašto je došlo do krize duhovnih zvanja? Zato što nema spremnosti na žrtvu. Budući da je duhovno zvanje najviše, najuzvišenije i najblaženije, posve je razumljivo da je u isti mah najugroženije i najteže. Nijedno zvanje nije bez poteškoća…

Zato Isus kaže: Molite gospodara žetve… Svijetu, Crkvi, nama potrebni su svećenici, ljudi križa i žrtve. Zato ih moramo izmoliti, naše majke roditi, odgojiti…
Briga za zvanja je briga svih nas: Crkve, obitelji i svakoga pojedinca. Vječna je istina da svete obitelji daju svetu djecu, odgajaju svećenike. Svaka obitelj trebala bi moliti obiteljsku molitvu, čitati Sv. pismo i slaviti svetu Misu.

Što se traži da bi netko izabrao duhovno zvanje? Traži se sve ono što je potrebno za neko drugo zvanje: tjelesna i duhovna sposobnost, želja, volja i spremnost biti svećenikom, redovnikom, časnom sestrom. Tko posjeduje te Božje darove, pozvan je biti posrednikom između Boga i ljudi. On je pozvan služiti Bogu i ljudima.

Bogu hvala ima i danas onih koji su poslušali Isusov glas i odazvali se nasljedovati ga. Mladi prijatelju, odvaži se i odazovi se ovome uzvišenom pozivu. Nećeš se pokajati. Jer tko ostavi sve poradi Krista, poradi izravna svjedočenja njegove evanđeoske ljubavi prema Bogu i bližnjemu, primiti će stostruko već na ovome svijetu i baštiniti život vječni.

Pozvan si na najveće što postoji, ako se tako može reći: pozvan si svjedočiti Božju ljubav i istinu u mraku i magli ovoga umornoga svijeta, naviještati radosnu vijest spasenja onima koji je još nisu čuli, krijepiti Kristovim sakramentima umorne i opterećene.

Molimo za duhovna zvanja. Molimo za sv. oca Papu, svoje biskupe, svećenike, duhovnike i žive i pokojne, s kojima smo se u životu osobno susretali i s kojima se i danas susrećemo i od kojih smo primili svete sakramente. Sjetimo se u molitvi svećenika koji nas je krstio, koji nas je prvi put ispovjedio i pričestio, biskupa koji nas je krizmao… Osobe koje su primile sakrament braka neka mole za svećenika koji ih je vjenčao…

Pitali su jednoga svećenika: Ima li smisla danas biti svećenik?
Odgovorio je: “Nikad smislenije nego danas! Nikada ljepše nego danas!”

Zgodno piše časna sestra Marija od Anđela svojem bratu Jose Luisu Martinu u prigodi njegove Mlade Mise: “Svećenici su motori Crkve, redovnice su gorivo. Od danas preuzimam na sebe, da te po svojoj molitvi uvijek osiguravam gorivom!”

Božanski Spasitelju, Ti si onaj koji poziva u svoju službu. Molimo Te, pozovi što više onih koji će nastavljati djelo za koje si Ti došao, živio, umro i uskrsnuo. One koje si pozvao, krijepi na putu života i pomozi im u životnim poteškoćama. Daruj nam svima milost kako bi se potpuno posvetili Tebi i sve radili na slavu Božju i svoj vječni spas!

Ustrajna i žarka molitva spašava obitelj – Sin postaje svećenik i roditelji se obraćaju

Živjeli su u malenom gradu na obali rijeke. Vrlo mirna i skladna obitelj. Tako su svi mislili.
– Roberte, dijete, – reče djed Stanko – sutra je nedjelja. Hoćeš li s djedom u crkvu? Sutra će u njoj biti mnogo djece.
– Kakva crkva? Što trabunjaš stari!? – poviče bijesno djedova kći Zorica.
– Ako ti se ide, ti idi, što nam stalno izazivaš dijete. Ionako je sutra nogometna utakmica, a Robert to voli.
– Mama – reče sedmogodišnji Robert – ja bih bar jednom išao s djedicom u crkvu.
– Ideš na utakmicu i kvit – poviče djedov zet Vlado.

I tako se to ponavljalo iz dana u dan, iz godine u godinu. Djed Stanko svaku bi večer ušao u svoju sobu, bacio se na koljena pred sliku Majke Božje, pred kojom je uvijek gorjela svijeća i molio: “Presveti Bože! Ti, koji sve vidiš i sve znaš, obrati moju izgubljenu obitelj, vrati je na pravi put, na put vjere!”

Djed je molio, a Zorica, Vlado i Robert svaku večer bi odlazili u noćni bar ili bi kod kuće pustili zaglušnu glazbu i plesali „rokenrol.“
Došao je dan kad se djed Stanko oprostio s ovozemaljskim životom. Pokopali su ga jednostavno, bez ikakva obreda. Djed je umro, a njegova je obitelj nastavila živjeti po starom. Robert je pohađao sedmi razred. Jednoga dana uletio je u djedovu sobicu, iz koje je htio izbaciti sve stare stvari i u njoj napraviti “disko”. Bacao je stvari kroz vrata. Kad je došao do slike Bogorodice, bijesno ju je strgnuo sa zida i htio je baciti.
Najednom mu pogled padne na komadić papira utaknut u okvir slike. On ga uzme i počne čitati: “Roberte, dok sam živ, molim se za tebe i za tvoje obraćenje od grješnoga života, ovdje u ovoj sobi, pred ovom slikom. A kad umrem, molit ću se za tebe u nebesima!”

Te su riječi, pisane djedovom drhtavom rukom, čudotvorno djelovale na dječaka. Iz sobe kao da nije izišao onaj isti dječak koji je ušao. Bio je tih, potišten, blijed. Od toga dana suprotstavljao se roditeljima da ga vode u grijeh, u društvo gdje se psuje. Izgovarao se da mora učiti. Negdje je nabavio Bibliju i čitao je. Naučio je moliti Očenaš i još mnoge molitve. Roditelji o tome nisu ništa znali. Da su znali, spriječili bi gaj još prije nego je krenuo Isusovim putem.
Robert je završio osmi razred.

Mama, ja ću u sjemenište, bit ću svećenik – reče on.
Što?! Sve drugo, samo to ne i ne! – vikala je majka.
Unatoč svemu, Robert je postao svećenikom. Na njegovoj mladoj misi, mama Zorica mu je ponosno sjedila s jedne, a tata Vlado s druge strane. Oni odnedavno pobožno idu nedjeljom u crkvu i mole se Bogu.

Dok je Robert, mladomisnik, svečano podizao hostiju, začuo je djedov glas: “Bog mi je dao milost da po njemu obratim tebe, unuče moj, a tebi je darovao milost da obratiš svoje roditelje. Uslišana je moja molitva i moja obitelj pošla je pravim putem. Bože, Bože moj, svemogući!”

“Molite, i davat će vam se! Tražite i nalazit ćete!
Kucajte i otvarat će vam se!
Jer, svatko tko moli, prima; tko traži nalazi
i tko kuca, otvara mu se!”
(Mt 7,7-8).

SVETAC DANA – SV. MARKO EVANĐELIST

Kršćanska Tradicija dodijelila je svakom evanđelistu njegov simbol. Stoga se uza sv. Marka redovito prikazuje i krilati lav.

O samom sv. Marku puno saznajemo iz Evanđelja koje je napisao, a veoma pouzdanih podataka ima i u drugim izvorima. O njemu nalazimo bilježaka kod crkvenih otaca koji su stvarali teologiju i ostavili nam to zapisano u svojim djelima.

U spisima biskupa Papije iz Hierapolisa („sveti grad“ u današnjoj Maloj Aziji gdje su cvale prve kršćanske zajednice) nalazimo važne podatke o sv. Marku. On piše da je sv. Marko bio „Petrov tumač“ i da je „zapisao točno, ali bez reda, sve čega se sjećao; sve riječi i djela koja je učinio Krist“. Znači biskup Papija prosuđuje da se sv. Marko nije baš trudio da ono što piše zapiše po nekom strogom redu, nego samo neke stvari i to onako kako je on to smatrao da je potrebno i da je dovoljno. Ali je važan podatak u kojemu kaže da je sv. Marko bio „Petrov tumač“. To znači da je od sv. Petra slušao o Isusu i onome što je Isus govorio i radio. Slušao je ono što je o tome sv. Petar tumačio i pripovijedao. Sve je znači čuo iz prve ruke, budući da je sv. Petar bio među prvim učenicima koje je Isus pozvao. A kad je sv. Marko bio s njim, to je bilo u Rimu, jer je sv. Petar u to vrijeme već boravio u Rimu.

Sv. Irenej je bio biskup u Lyonu gdje je podnio i mučeništvo oko 202. ili 203. godine. On također piše da je sv. Marko svoje Evanđelje napisao u Rimu. Pisao ga je prema onome što mu je sv. Petar kazivao i svjedočio. Sv. Irenej također pobliže određuje kad je sv. Marko to zapisao. Kaže da je to učinio nakon smrti sv. Petra.

Prema ovim izvješćima možemo reći da je sv. Marko pisao svoje Evanđelje u Rimu najvjerojatnije poslije mučeničke smrti sv. Petra i Pavla. To bi dakle bilo oko 64. godine. Premda ima i onih koji smatraju da je napisano oko 70. godine nakon Krista. Stoga se s pravom misli da je Markovo evanđelje najstarije od svih evanđelja.

U drugim novozavjetnim spisima, napose u Djelima apostolskim, više puta se spominje Marko, ili Ivan zvani Marko. Njegova je majka okupljala kršćane u svojoj kući u Jeruzalemu i pružala im sklonište, napose u vrijeme Petrova tamnovanja i u vrijeme njegova izlaska iz zatvora. Prema 1. Petrovoj poslanici Marko se nalazi u Babilonu, a to znači u Rimu. Ove su dvije naznake posebno povijesno svjedočanstvo za evanđelista sv. Marka.

Djela apostolska još spominju da je bio pratilac velikih misionara onoga vremena sv. Barnabe i sv. Pavla na njihovom prvom misijskom putovanju. Znači da je sv. Marko je bio u društvu apostolskih prvaka sv. Petar i Pavla i drugih koji su bili bliski suradnici i slušatelji samog Gospodina. Od Petra je primao jasnoću i točnost Isusove nauke, ono što je sv. Petar sam čuo i doživio, onako kako je to sv. Petar kasnije drugima tumačio, a Marko pozorno slušao i onda kasnije zapisao. Od sv. Pavla je poprimio širinu i otvorenost za sve koji žele prihvatiti Radosnu vijest. Boljih učitelja nije mogao imati, niti je trebao tražiti pouzdanije svjedoke za svoje Evanđelje. Kao dobar učenik, sv. Marko je i od jednog i od drugog upijao ono što su govorili o Isusu tako da je potaknut i nadahnut Duhom Svetim odlučio to zapisati i mi danas imamo Evanđelje koje se po njemu zove.

Simbol Evanđelja sv. Marka

Kršćanska Tradicija dodijelila je svakom evanđelistu njegov simbol. Stoga, gotovo redovito uza sv. Marka prikazuje se i krilati lav. Razna su tumačenja zbog kojih je on dobio taj simbol. Prema nekima, to je zato što njegovo Evanđelje ističe kraljevsko dostojanstvo Isusa Krista, „Lava iz koljena Judina“.

Drugi opet kažu da je lav simbol Markova Evanđelja jer to Evanđelje potanko opisuje Kristovo uskrsnuće i s velikim zanosom proglašava Kristovo kraljevsko dostojanstvo.

Prema nekima opet simboli evanđelista nastali su na temelju viđenja proroka Ezekijela, proroka Izaije i Apokalipse. Prema tome tumačenju sv. Marko ima simbol krilatog lava, jer svoje Evanđelje počinje s Ivanom Krstiteljem, koji je „glas što viče u pustinji“.

Pomolimo se: Bože, koji si blaženoga Marka, svoga evanđelista, uzvisio milošću evanđeoskog propovijedanja; podaj, molimo, da nam njegovo znanje koristi i njegova nas molitva brani. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu tvome: Koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog: po sve vijeke vjekova.

Preuzeto s bitno.net

SVETAC DANA – SV. FIDELIS IZ SIGMARINGENA

Kao pravnik i sudac odlikovao se pravednošću i poštenjem pa ga prozvaše “odvjetnikom sirotinje”. Zaštitnik je pravnika.

Fidelis (lat. fidelis – vjeran) je rođen 1578. g. u obitelji gradonačelnika Roya u Sigmaringenu u Njemačkoj. Na krštenju je dobio ime Marko. U 20. godini studira u Freiburgu u Švicarskoj. Doktorirao je iz filozofije 1603. g., a 1611. iz obaju prava. Kao pravnik i sudac odlikovao se pravednošću i poštenjem pa ga prozvaše “odvjetnikom sirotinje”. Stupa u zajednicu redovnika kapucina, novog ogranka koji se u to vrijeme pojavio na plodnu stablu franjevaštva i uzima si redovničko ime Fidelis. Ušao je u samostan u Freiburgu, gdje se smjesta stao isticati vjernim pridržavanjem poslušnosti i siromaštva, kao i duhom pokore, kojim je taj mladi red bio prožet.

Napisao je kratak spis pod naslovom “Vježbe serafske pobožnosti”. Poslije studija teologije prima svećenički red. Provodio je život bdijući i moleći. Fidelis je kao službeni propovjednik puno putovao Njemačkom i Švicarskom zalažući se za jedinstvo kršćana. Molio je za protestante ovako: “Predobri Oče milosrđa, smiluj se ovome svijetu, te od vjere otuđene narode privedi natrag k spoznaji istine! Ne dopusti da toliki ljudi koji su Tvoja slika odu u propast. Ne dopusti da Predragocjena Krv Tvoga Sina bude za njih uzalud prolivena! Pred Tobom, Gospodine, oplakujem tu svoju braću koja su daleko od Tebe. Kad bih mogao, kako bih rado njihovim duhom u Tebe vjerovao, njihovom voljom Tebe ljubio i svim Ti silama nepokolebljivo služio. No, ja ne mogu ništa drugo, do željeti i plakati, te svoju tako žarku želju pred Tvoje uzvišeno veličanstvo izlijevati. Gospodine, plačem zbog Tvoje braće koja su toliko daleko od Tebe.”

Fidelis je hrabrio braću redovnike: “Ne osvrćući se na prijetnje i nasilja krivovjeraca, vršimo svoju dužnost propovijedajući i naučavajući, a trudimo se i nastojimo da se zalutali vrate natrag u krilo prave Crkve! Neka nas sve potaknu na radosno služenje ona naša subraća u Švicarskoj, koji su nedavno, Krista radi, dvoreći okružene našli smrt u Gospodinu.”

Međutim, prilike u Freiburgu i nisu bile baš najmirnije. Vjerska i politička pitanja bolno su i žustro dijelila katolike i kalviniste. Fra Fidelis je, kao izvrstan propovjednik, svim silama nastojao umiriti duhove i pozvati sve na jedinstvo što ga je Krist svim Srcem bio preporučio svojim nasljedovateljima. No, njegova je propovijed u tome okružju rivalstva bila shvaćena kao otvoreni izraz političke vjernosti caru, koji se bio stavio na stranu katolika.

Kalvinistički seljaci su ga zvali da im propovijeda. Pucali su na nj u crkvi, a ubili izvan crkve 24. travnja 1622. g., u Seewiesu, u blizini Chura (Švicarska).

Papa Grgur XV. utemeljio je 22. lipnja 1622. g. Kongregaciju za širenje vjere, koja se danas zove Kongregacija za evangelizaciju naroda. Prvi je mučenik svoga Reda i te Kongregacije.

Zaštitnik je pravnika. Ime Fidelis je latinskoga porijekla i znači: koji obdržava vjeru, vjeran.

Preuzeto s bitno.net