SVETAC DANA – SVETI ŠIMUN I JUDA TADEJ

Apostoli Šimun i Juda Tadej tj. njihov blagdan daje nam ovu pouku: “Zajedništvo u Kristovoj ljubavi traži i zajedništvo u patnji. Apostoli su to u svom životu iskusili i ostvarili. Njihovo je zajedništvo u Kristovoj ljubavi bilo okrunjeno njihovim zajedništvom trpljenja u mučeništvu. To od njih moramo i mi naučiti.”

Apostole možemo smatrati veoma povlaštenim ljudima jer su kroz tri godine bili u Isusovoj blizini. On im je bio učitelj i prijatelj, s njim su mogli razgovarati, promatrali su primjer njegova života, trajno su doživljavali najdragocjenije duhovno iskustvo. Ono što je njima dano, dano je i nama samo na jedan drugi način. I mi možemo na jedan duhovan, mističan, kontemplativan način boraviti u Isusovoj blizini, biti trajno povezani s njime, proživljavati pojedine tajne i događaje iz njegova života. Slavljenje blagdana apostola može nam pomoći u tome, može u nama buditi želju da i mi Isusa slijedimo izbliza.

Novozavjetni spisi dosta nas škrto obavještavaju o dvojici apostola koje danas slavimo. Šimuna spominju u četiri apostolske liste. Matej i Marko nazivaju ga Kananejcem, dok ga sv. Luka naziva Revniteljem. To ime s velikom vjerojatnošću govori da je Šimun nekoć bio pristalica fanatične antirimske stranke zelotâ, govori da je vatreno ljubio svoj židovski narod i da je trpio što je taj narod na svome zemljištu bio pod tuđinskom okupacijom ne imajući svoje vlastite države. U to se trpljenje baš i nije tako teško uživjeti jer svaki zdrav i normalan čovjek ljubi svoj narod te želi da živi u slobodi, u svojoj vlastitoj državi.

Prema legendi, obojica su apostola pretrpjela okrutnu mučeničku smrt. Bili su prepiljeni. U likovnoj umjetnosti Šimun se stoga obično prikazuje s pilom, a štuju ga kao svoga zaštitnika drvosječe.

Origen, veliki autoritet za poznavanje Svetoga pisma, u svome Komentaru Poslanici Rimljanima drži da je Juda Tadej ista ličnost s Judom Jakovljevim. Jakovljevim ga naziva sv. Luka, a Tadejom sv. Matej i sv. Marko. Sv. Ivan ga naziva Juda “ne onaj Iškariotski”. Taj je Juda postavio Isusu pitanje: »Gospodine, kako to da ćeš se objaviti nama, a ne svijetu?« (14,22). Isus mu je na to pitanje odgovorio:

»Ako me tko ljubi, držat će moju riječ, i moj će ga Otac ljubiti; k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, ne drži mojih riječi. Riječ koju slušate nije moja, već od Oca koji me posla. – Ovo sam vam govorio boraveći s vama. A Branitelj, Duh Sveti, kojega će Otac poslati zbog mene, naučit će vas sve i sjetiti vas svega što vam rekoh« (Iv 14,23–26).

Zahvaljujući pitanju Jude Tadeja dobili smo od Isusa tako lijep odgovor, pun pouke, utjehe i nade za svakoga od nas. Taj odgovor izriče bit nasljedovanja Isusa Krista. Nasljedovanje se očituje u ljubavi, a ljubav ostvaruje i dokazuje u čuvanju i obdržavanju svega onoga što nas je Isus učio i što nam je rekao.

Sv. Judi Tadeju zahvaljujemo i jednu posve kratku poslanicu koja je uvrštena u knjige Svetoga pisma Novoga zavjeta. On je počinje ovako: “Juda, sluga Isusa Krista i brat Jakovljev.” Iz toga zaključujemo da je bio brat apostola sv. Jakova Mlađega, koji je također napisao jednu poslanicu.

U uvodu i napomenama hrvatskoga prijevoda i izdanja Biblije iz god. 1968. čitamo: “Zacijelo je Juda, poslije smrti brata Jakova, god. 62. nastupio u njegovo ime i s njegovim autoritetom da vjernike upozori na opasnost novih strujanja i zastranjenja u mladom kršćanstvu. Njegov kratki napis sav plamti živošću, jetkošću, energičnošću; odmah prelazi u polemiku i izravnim nagovorom prijeti onima koji promiču krivovjeran nauk i slobodarstvo u moralnom životu. Teško je točno odrediti o kakvim je strujanjima riječ. Bit će to preteče gnostičkih strujanja s kojima će se kršćanstvo boriti od kraja I. stoljeća pa dalje. Pisac nastupa s duhom i rječnikom kojim su se u Starom zavjetu proroci borili protiv lažnih proroka. Iskorištava i izvanbiblijske židovske spise, kao što su Uznesenje Mojsijevo i Knjiga Henokova, te iz navedenih odlomaka izvodi moralnu pouku kako je to bio običaj u sinagoškom moralnom propovjedništvu. Poslanica završava svečanom doksologijom – pohvalnicom Bogu. To upućuje na zaključak da je čitav napis sastavljen više kao propovijed nego kao poslanica te nam tako daje da osjetimo prakršćanske propovijedi.”

Štovanju su sv. Jude Tadeja pridonijele Objave svete Brigite u kojima je Gospodin potiče da s pouzdanjem zaziva toga apostola. U XVIII. stoljeću štovanje je tog apostola postalo veoma popularno u Austriji, a još više u Poljskoj, gdje i danas tolike osobe nose ime Taddeusz. Slavni poljski pjesnik Mickiewicz dao je i svom velikom pjevu naslov Pan Taddeusz, što znači Gospodin Tadija.

Iz Austrije se štovanje sv. Jude Tadeja proširilo i po Hrvatskoj. Vjernici ga naročito rado zazivaju u pomoć u bezizlaznim situacijama. Uz blagdan svetih apostola Šimuna i Jude Pius Parsch daje nam ovu pouku: “Zajedništvo u Kristovoj ljubavi traži i zajedništvo u patnji. Apostoli su to u svom životu iskusili i ostvarili. Njihovo je zajedništvo u Kristovoj ljubavi bilo okrunjeno njihovim zajedništvom trpljenja u mučeništvu. To od njih moramo i mi naučiti.”

Molitva: Bože, ti si nas po blaženim apostolima priveo spoznanju svoga imena. Zagovorom svetoga Šimuna i Jude Tadeja nek Crkva tvoja neprestano raste pristupom novih vjernika. Po Gospodinu našem Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. SABINA RIMSKA

Sveta Sabina se prikazuje s knjigom, palmom i krunom. Pobožni je puk zaziva kako bi od Gospodina isprosio: dar molitve, budnosti, mrtvenja te upornosti i ustrajnosti u vjeri i dobru, po uzoru na njezin život

Sveta Sabina je rimska patricija koja je ubijena 29. kolovoza 120. godine. Odrubljena joj je glava od neprijatelja vjere. Postoji svjedočanstvo o njezinu mučeništvu – “Passio”. Tu se govori kako je bila plemenita poganka, supruga senatora Valentina, koja se na kršćanstvo obratila zahvaljujući utjecaju svoje sluškinje Serapije. S njom bi noću odlazila u katakombe, gdje su se kršćani potajice okupljali; to je bilo jedino slobodno mjesto za kršćansko bogoslužje.

Kada je Serapija uhićena i pogubljena i Sabina je otkrivena i sama podnijela mučeništvo. Zemni ostaci ovih dviju mučenica, zajedno s mučenicama Aleksandre, Evencije i Teodule, nalaze se u bazilici svete Sabine na Aventinu. Tu je baziliku podigao 425. godine Petar Ilirski. Sveti Dominik je ondje utemeljio svoj Red propovjednika 1219. godine. Još se uvijek može vidjeti njegova ćelija pretvorena u kapelicu. U klaustru samostana je drvo naranče koje je ovaj svetac zasadio prigodom utemeljenja svoga reda.

Sveta Sabina se prikazuje s knjigom, palmom i krunom. Pobožni je puk zaziva kako bi od Gospodina isprosio: dar molitve, budnosti, mrtvenja te upornosti i ustrajnosti u vjeri i dobru, po uzoru na njezin život, koji je bio znak potpune pripadnosti Bogu.

Njezin se spomendan slavi 27. listopada, jer 29. kolovoza slavimo Glavosijek Ivana Krstitelja.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. DEMETRIJE SRIJEMSKI

Za Dioklecijanova progonstva osuđen je na smrt, mučen i pogubljen na jednom od savskih mostova oko 304. zbog čuvanja svetih knjiga. Najpoznatiji je od takozvanih srijemskih mučenika.

Današnji sveti zaštitnik je Demetrije Srijemski, đakon i mučenik, čije je djelovanje vezano i uz naše krajeve.

Rođen je oko 270. kao sin visokog vojnog časnika. Đakon sirmijskog biskupa mučenika Ireneja, za Dioklecijanova progonstva osuđen je na smrt, mučen i pogubljen na jednom od savskih mostova oko 304. zbog čuvanja svetih knjiga. Najpoznatiji je od takozvanih srijemskih mučenika. Na mjestu pogubljenja izvan zidina Sirmija bila mu je podignuta bazilika. Kad je hunski kralj Atila 441. razorio Sirmij, relikvije su mu prenesene u Solun, u kojem je postao domaći svetac, a njegova bazilika (V. stoljeće) sjedište štovanja za sav kršćanski Istok.

Njegov kult jako je raširen na Istoku, posebno u Grka i pravoslavnih Slavena, ali i u Hrvata. Po njemu je ime dobio i veliki hrvatski kralj Dmitar Zvonimir, pa danas svoj imendan slave i naši Zvonimiri i Zvonke.

U srednjem vijeku bio je omiljeni zaštitnik vojnika, vitezova i križara. Sačuvano je 20 svečanih govora koje su o njemu izrekli visoki crkveni dostojanstvenici. Antički Sirmium, u IV. stoljeću, politička i crkvena metropola rimske Panonije, nazvan je 1180. godine po crkvi svetog Demetrija Civitas Sancti Demetrii, potom Dmitrovica, pa Mitrovica i na kraju Srijemska (Sremska) Mitrovica.

Stoga je sveti Demetrije zaštitnik Srijemske Mitrovice, grada, župe i Srijemske biskupije. Zaštitnik je i Soluna, Beograda te mnogih drugih naselja, biskupija, župa, crkava i kapela diljem kršćanskog svijeta i u hrvatskim krajevima (Piškorevci kod Đakova – grkokatolici, Brodski Drenovac kod Pleternice, Trenkovo kod Velike, Zadar – Sveučilište, Gabrili – Konavle, Ravno – Oblat, pravoslavne crkve u Dalju, Malom Grđevcu, Bračevcima kod Đakova i Stupovači kod Kutine).

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – BL. KATARINA KOSAČA – KOTROMANIĆ

Naša se blaženica, iako još neproglašena, kao franjevačka trećoredica takvom odavna časti u franjevačkom martirologiju. O 500. obljetnici njezine smrti 1978. održan je u Sarajevu znanstveni simpozij. Tom je prilikom osvijetlio njezin povijesni lik tadašnji generalni arhivar Franjevačkoga reda o. Bazilije Pandžić.

Bila je kći Stjepana Vukčića Kosače, istaknutog bosanskog velikaša, i Jelene koja je potjecala iz zetske kneževske kuće Balšića. Rodila se oko 1424. godine, a 1446. godine oženio ju je kralj Stjepan Tomaš Ostojić (1443.-1461.) s kojim je imala dvoje djece, Sigismunda i Katarinu. Prije patarenka, prigrlila je katolicizam, kao malo prije i njezin muž. Vjersku je pouku primila od bosanskih franjevaca koji su joj poslije bili dvorski kapelani. Zajedno s mužem promicala je katoličku vjeru. Među ostalim, sagradila je crkvu Sv. Katarine u Jajcu. Nakon muževe smrti ostade udovicom s dvoje nejake djece. No ostala je i dalje kao kraljica majka na dvoru posljednjega bosanskog kralja Stjepana Tomaševića (1461.-1463.). Nakon pada Bosne 1463. godine, i kraljeva pogubljenja, ona se spašava bijegom u Dubrovnik, potom u Rim, ali su joj djeca odvedena u tursko zatočeništvo gdje su poslije i poturčena. Ostaje povijesno nejasno kad su je zla vremena odvojila od djece. Kao kraljevska bjegunica pred Turcima, od pape Pavla II. (1464–1471.) i Siksta IV. (1471.-1484.) dobiva izdašnu pomoć te je, s nekoliko svojih dvorskih ljudi, također emigranata, mogla živjeti dostojanstveno, hrabro se noseći sa svim nedaćama. Nažalost, uza sve pokušaje, nije joj uspjelo izbaviti djecu iz turskog zatočeništva.

U Rimu je uživala opće poštovanje. U jubilarnoj godini 1475. među kraljevskim hodočasnicima zabilježena je i njezina jubilarna pobožnost 25. travnja 1475. Također je zapisana njezina prisutnost u Akvili godine 1472., prigodom prijenosa kostiju sv. Bernardina Sijenskoga u njegovu novu crkvu za koju je u svoje vrijeme dao svoj doprinos i njezin pokojni muž Stjepan Tomaš.

Pobožnost ju je povezala sa središnjom franjevačkom crkvom Araceli na rimskom Kapitoliju. Ondje je sudjelovala i u djelima kršćanskoga karitasa. Bila je članica žive franjevačke trećoredske zajednice. Možda je već u Bosni postala trećoredicom. O tom je sačuvan prvi zapis u kronici Franjevačkoga reda, koju je napisao fra Marijan iz Firenze (+1523), odakle su to preuzeli svi susljedni franjevački povjesničari. On zapisuje: “Godine Gospodnje 1478., dana 25. listopada, u Rimu je preminula gospođa Katarina, kraljica Bosne, i sahranjena u Araceli. Ta je pobožna kraljica više godina živjela pod Pravilom bi. Franje i javno nosila habit.”

Kad je osjetila da joj se bliži posljednji čas, a smatrala se jedinom zakonitom predstavnicom bosanskoga kraljevstva, dala je 20. listopada 1478. godine – uz prisuće sedmorice franjevaca – potanko napisati svoju posljednju volju. Među ostalim, nadarila je franjevačku crkvu Araceli, gdje će biti pokopana. Stvari iz svoje dvorske kapele poklanja hrvatskoj crkvi Sv. Jeronima u Rimu, a svetačke moći namjenjuje svojoj crkvi Sv. Katarine u Jajcu. Srž je njezine oporuke i njezino povijesno značenje: Imenuje papu Siksta IV. i njegove nasljednike baštinicima bosanskoga kraljevstva, s tim da ga predaju njezinu sinu Sigismundu, odn. njezinoj kćeri Katarini ako se s islama vrate katoličkoj vjeri. Inače, Sveta stolica ostaje vlasnicom bosanskoga kraljevstva.

Po svojoj želji, nakon smrti 25. listopada 1478. godine, pokopana je u franjevačkoj crkvi Araceli. Grob joj je s velikim natpisom bio postavljen pred glavnim oltarom, a na nadgrobnoj je ploči bio isklesan reljefni kraljičin lik s krunom na glavi u naravnoj veličini (1,78 m). Nakon sto godina došlo je do prepravljanja svetišta, pa joj je grob premješten, a nadgrobna je ploča postavljena iznad stuba koje vode na propovjedaonicu, na lijevom stupu kod svetišta. Srećom je cijeli epitaf preslikao i 1547. godine objelodanio rimski kaligraf Ivan Palatino, i tako je sačuvan u izvornoj bosančici i u prijepisu, te na latinskom.

Bazilije Pandžić završava: “Sam položaj njezina groba u jednoj od najpoznatijih crkava u Rimu, službenoj crkvi rimske gradske općine, pred glavnim oltarom, jasno je govorio da je osoba u njemu zakopana prije smrti uživala izuzetan ugled i pozivao na trajno štovanje. A franjevci su propovijedali posjetiocima svoje crkve burnu povijest ove kraljice koja je ostavila glas dobre i svete žene i postala uzor kršćanskoga življenja. Njezini pak sunarodnjaci već pet stoljeća povremeno dolaze u crkvu Araceli pred ostatke kraljice Katarine da iskažu svoju duboku odanost njezinu mukotrpnom životu, ispunjenom sviješću kršćanske odgovornosti i kraljevske veličine.”

U posljednjim je desetljećima XX. stoljeća njezin grob postao dragom hrvatskom hodočasničkom postajom. Iz dubine povijesti ponovno među nama izranja njezin lik kao oličenje vjekovne sudbine tolikih hrvatskih i bosanskih izbjeglica i prognanika sve do naših dana koji i u svom izbjeglištvu nastavljaju živjeti dostojanstveno i sveto. I u narodu je ona zapamćena kao velika domorotkinja što gine i vene za domovinom, željna “pšenice sa Liješnice, ribe iz Bukovice i vode s Radakovice” – sve s okolja kraljevskoga grada Bobovca. Kojeg li izazova osobito za Svjetovni franjevački red Hrvatske i Bosne i Hercegovine!

fra Bonaventura Duda

Izvor: Bitno.net