SVETAC DANA – SV. IVAN ZLATOUSTI

Najvećeg crkvenog govornika, kome je povijest dala časni naslov “zlatousti”, možemo ubrojiti u red izuzetno velikih ličnosti kršćanske starine. On je na Istoku već stoljećima uživao neosporan ugled, a na Zapadu najveću popularnost poslije sv. Augustina.

Iako nije bio veoma originalan teolog te ga po teološkoj dubini nadvisuje ne samo sv. Augustin već i sv. Atanazije i Grgur Nisenski, kao dušobrižnik kršćanskog stada bio je neusporediv. Isto tako možemo reći da su propovijedi sv. Ivana Zlatoustoga, od svih svetih Otaca, najmanje izgubile na svojoj svježini i izražajnosti.

Ono što je Demosten u povijesti svjetovnoga, to je Zlatousnik u povijesti crkvenoga govorništva. On je posjedovao u neobičnoj mjeri niz vrlina koje su potrebne dobrom govorniku: inteligenciju i srce, živahnost mašte, smisao za mjeru, psihološku prodornost, pastoralnu revnost, nesebičnost. Sve su te osobine učinile od njega idealnoga crkvenog govornika, velemajstora propovijedi i svetoga govorništva.

Ivan se rodio između 344. i 347. godine u kozmopolitskom gradu Antiohiji u Siriji, trećem po važnosti u Rimskome Carstvu. Otac mu je Secundo obavljao službu visokoga časnika u Rimskoj vojsci. Umro je brzo nakon Ivanova rođenja, a osim njega imao je još jednu kćer.

Ivan se, protiv volje svoje majke, konačno povukao u brda, gdje je među monasima provodio veoma strog život molitve i pokore, koji mu je prilično narušio zdravlje. Ne mogavši zbog slaba zdravlja izdržati sve zahtjeve strogoga monaškog života, vratio se u Antiohiju, gdje ga je biskup Melecije zaredio za đakona. Bile su mu tada 23 godine. Pet godina kasnije bio je zaređen i za svećenika. Tome je zvanju davao prednost pred monaškim govoreći da je između jednoga i drugoga tako velika razlika kao “između položaja podanika i cara”. Postavši svećenik, Ivan se naročitim žarom posvetio službi propovijedanja jer je za nju posjedovao izrazit talent. Često je kao propovjednik zamjenjivao i svoga biskupa koji se baš nije odlikovao rječitošću.

Ivan je kroz 12 godina u Antiohiji velikom revnošću obavljao propovjedničku službu. Propovijedajući, imao je pred očima jasan cilj: naviještanje Božje riječi, ali i izravnu borbu protiv poroka, koji su tada u gradu vladali. Grmio je protiv poganskih običaja, stare strasti za cirkuske igre i kazalište, slavljenja poganskih praznika. Sigurno da to nije činio zato što je bio protiv zabave kao takve ili protiv lijepe umjetnosti, već zbog niskih strasti koje su se u takvim zabavama nedolično iživljavale. Nije štedio ni kler ni redovnice, ukoliko ne bijahu na moralnoj visini svoga staleža. Zalažući se za siromahe, žigosao je socijalne nepravde. Njegove su, dakle, propovijedi bile vezane uz stvarne probleme tadašnjega života, zato su i bile tako žive i prodorne. Uz propovjedničku službu bavio se veoma živo i pisanjem.

Glas se o tom velikom antiohijskom propovjedniku proširio daleko izvan Antiohije, sve tamo do Carigrada, tadašnje prijestolnice Rimskoga Carstva. Godine 397.  sv. Ivan Zlatousti postao je biskup prve biskupske stolice Istoka i carski dvorski propovjednik. Njegova propovjednička vještina vjerojatno je kod tog izbora izbila u prvi plan, no oni koji su ga predlagali za Carigrad nisu znali da se u njemu po mentalitetu krije i pravi monah te dušobrižnik koji ljude neće puštati u njihovu miru, već ih poticati na obraćenje. Ivan reformator zamjerit će se mnogima, doživjet će osamljenost i završiti u progonstvu.

Ivan se i u Carigradu na osobit način brinuo za siromahe, zapuštene, one na rubu društva. U toj brizi izdašno su ga pomagale neke bogate plemenite gospođe. Brinuo se i za misionarenje u provinciji pa mu je pošlo za rukom privesti pravoj vjeri mnoštvo Gota. Borio se čvrstom rukom protiv heretika novacijana i arijanaca. Uza svu ljudskost prema njima bijaše neumoljiv.

Otpor prema njegovu radu, povezan s raznim spletkama, započeo je od nekih dvorskih gospođa koje su imale utjecaj na caricu Eudoksiju. No dolazio je i izdaleka od aleksandrijskog patrijarha Teofila. Povod za napad bijaše činjenica što je Zlatousnik primio k sebi četiri monaha koje bijaše prognao aleksandrijski patrijarh. Teofil, neprijateljski raspoložen prema carigradskom patrijarhu, jedva je to dočekao i prešao u napad na njega, potpomognut nekolicinom nezadovoljnih biskupa.

Teofil je god. 403. sazvao svoju sinodu, takozvanu “sinodu kod hrastova”, koja je svrgnula s biskupske carigradske stolice samoga Zlatoustoga. I Ivan je osuđen na izgnanstvo iz Carigrada. Ono je trajalo samo kratko jer je zbog općeg nezadovoljstva u gradu carica Eudoksija dala povući carski dekret i Ivan se vratio u Carigrad. No, Ivan je bio osuđen na drugi izgon. Tada se zauvijek oprostio od svoje biskupske crkve. Bio je prognan sve do Crnog mora.

U predvečerje svoje smrti stigao je u Komanu, gdje je bio dobro primljen. Nastavio je put, ali je nakon pet kilometara klonuo. Ondje je doveden u kapelicu svetog mučenika Baziliska. Tu je obučen u bijelu mrtvačku košulju te je s najvećom pobožnošću primio Euharistiju, o kojoj je znao tako divno propovijedati. Na to se prekrižio i izrekao svoje posljednje riječi na zemlji: “Bogu budi hvala na svemu! Amen.” Bile su to riječi dostojne najvećega crkvenog govornika. Njima je udario doličan pečat svim svojim govorima.

Od svih spisa sv. Ivana Zlatoustog najglasovitiji je “O svećeništvu”. U njemu svetac raspravlja o uzvišenosti svećeničkog dostojanstva, o strašnom udesu koji čeka nedostojne svećenike, o kvalitetama propovjednika, o aktivnom životu ako traži veću savršenost od kontemplativnoga. Ta je rasprava oduvijek smatrana kao klasično djelo o svećeništvu i kao biser otačke literature. Prevođeno je na mnoge jezike. (izvor: KTA)

Izvor: Bitno.net

Ime Marijino – blagdan na koji se spominjemo velike kršćanske pobjede nad Turcima

Blagdan imena Marijina, (Marijin imendan), spominje se 1513. godine, kao lokalni blagdan u španjolskoj biskupiji Cuenca, a potom se proširio na cijelu Španjolsku i Napuljsko Kraljevstvo. Papa Inocent XI. proširuje ga na cijelu Crkvu i to kao “Dan pobjede”, na spomendan velike pobjede kršćanske vojske nad Turcima kod Beča 1683.

Dolazak Turaka sve do Beča bila je ozbiljna prijetnja cijelom Zapadu. Kada je turska vojska opsjela Beč, bečke crkve bile su prepune vjernika koji su vapili Mariji za pomoć: “Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas!” Pobjeda je izvojevana 12. rujna 1683. godine, nakon što su na bojište prispjele poljske čete na čelu s poljskim kraljem Janom Sobieskim. Na dan presudne bitke vojska je sudjelovala na misi. Molila se i krunica, a u boj se krenulo s pouzdanjem u sveto i nepobjedivo Ime Marijino. Nakon mise i molitve kralj je došao pred svoje vojnike i rekao: “Pouzdajući se u sveto i nepobjedivo Ime Marijino, hrabro naprijed!” Uz moćni Marijin zagovor neprijatelj je pobijeđen, a poljska vojska pobjedonosno je ušla u Beč. Pobjeda je bila početak sloma velike turske sile.

Ovo nije jedini blagdan potaknut Marijinom pomoći u nevolji. Mariju se zazivalo i u drugim ratnim i drugim opasnostima kojima je čovjek bio izložen. Crkva bilježi brojne prigode Marijina zagovora. Za njih joj se zahvaljuje blagdanima i drugim molitvama i slavljima, a u sjećanju drže spasenjski Božji zahvati.

Opći crkveni kalendar, obnovljen 1969. godine, ovaj blagdan više ne spominje kao obvezan za cijelu Crkvu, ali se slavi u mnogim krajevima, na lokalnoj razini. Cijela Austrija ga, iz razumljivih povijesnih razloga, i nadalje svečano slavi. Kako je taj blagdan u našem puku još uvijek prilično uvriježen, mi ćemo ga i dalje pobožno slaviti na današnji dan.

Beč nije bio prvi ni jedini koji bi se kao “bedem kršćanstva” – nalazeći se u opasnoj situaciji – stavio pod posebnu zaštitu Majke Božje. Prema staroj predaji, već je carigradski patrijarh German I., naredio god. 718., da se svake godine na Blagovijest u čast Majke Božje pjeva himan “Akathistos” u zahvalu što je grad na Bosporu tri puta bio spašen: godine 627., 677., i 718. Iz divnih zaziva toga himna razvili su se i drugi koje nalazimo i u homilijama patrijarha Germana I. (+733.), a i daleko prije njega bilo je sličnih zaziva kod Theodota iz Ancire. Ti zazivi govore baš o vjeri u zaštitu Majke Božje. Evo nekih od njih: “Ti pomoćnice svijeta!” “Ti utočiste kršćana!” “Ti naša nado i naša snago!”

Na Zapadu istu vjeru izriče molitva “Zdravo, Kraljice”, koja se pripisuje Hermanu Grbavcu (+1054.). Ta se vjera u zapadnoj ikonografiji, počevši od XIII. st., izriče na slikama koje prikazuju kako Gospa svojim plaštem pruža sigurnu zaštitu onima koji joj se u obranu utječu.

I naši hodočasnici u Mariju Bistricu pjevaju još i danas:

Sa svojim svetim plaštem Ti zakrili nas,
O Marijo Bistrička, moli se za nas!

I mi danas, s naraštajima prije nas, vjerujemo da je opravdano i spasonosno častiti ime Marijino.

Marija je biblijsko ime. Nosi ga više osoba koje se spominju u Svetom pismu. Jeste li znali da mariolozi donose šezdesetak tumačenja značenja biblijskoga imena Marija? Izdvojim sljedeća: prema jednom tumačenju ime dolazi od aramejske riječi mar(a) – gospođa, uzvišena. Drugi smatraju da ime potječe od hetitske riječi Maria, što znači – koja je kao koplje. Iz niza oblika i inačica ovoga imena navodimo samo neke: Marica, Maca, Mareta, Marela, Maša, Mija, Mirjana, Maja, Jana, Marieta, Meri, Merilin, Lina.

Od imena Marija dolaze i muška imena: Marijan, Janko, Maro, Mario, Marinko, Maroje i druga.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. PAFNUCIJE IZ TEBE

Sveti Pafnucije iz Tebe, pustinjak, biskup i mučenik, bio je duhovni sljedbenik svetog Antuna opata, s kojim je godinama boravio u pustinji.

Redovnik i biskup Gornje Tebe u Egiptu, obratio je na kršćanstvo mnoge nevjernike. Proganjan je i mučen za vrijeme rimskog cara Maksimina II. Tada su mu izbili desno oko i slomili lijevo koljeno, a zbog vjere u Krista Gospodina poslan je na prisilni rad u rudnike. Izbavio ga je godine 313. car Konstantin Veliki, koji je Pafnucija izuzetno cijenio, često tražio njegove savjete i prigodom njihovih susreta redovito poljubio ranu nastalu izbijanjem mučenikovog oka.

Pafnucije je nastavio svoje pastoralno djelovanje i svoju stalnu borbu protiv arijanskog krivovjerja. Sudjelovao je aktivno na značajnom Prvom nicejskom saboru godine 325. i tada predložio da se sukladno vjekovnoj tradiciji oženjenim muškarcima dopusti ređenje za svećenike, kao i da se oni koji su već zaređeni ne mogu ženiti. Ta je uredba do danas ostala na snazi u istočnim Crkvama pa tako i kod naših grkokatolika. Pristaša i prijatelj svetog Atanazija, Pafnucije je s velikom skupinom egipatskih biskupa sudjelovao 335. i na Prvom saboru u Tiru (Libanon), gdje je nastavio svoju uspješnu borbu protiv krivovjerja.

Izvor: zupajastrebarsko.hr

SVETAC DANA – SV. NIKOLA IZ TOLENTINA

Postio je o kruhu i vodi ponedjeljkom, srijedom, petkom i subotom, a u korizmi u sve dane osim nedjelje

Sveti Nikola se rodio god. 1245. u mjestu Castel Sant’ Angelo, danas Sant’ Angelo in Pontano. Roditelji, koji bijahu dugo bez djece, isprosili su ga od Boga po zagovoru sv. Nikole, biskupa, pa su mu zato dali i njegovo ime. Augustinski je novicijat završio god. 1260. u Sanginesiju, a studij gramatike, logike i teologije u Tolentinu i Cingoliju. Za svećenika ga je zaredio u Cingoliju g. 1269. biskup iz Osima sveti Benvenuto. Kao svećenik djelovao je u raznim mjestima: Macerati, Piaggiolinu di Fano, Montegiorgiju, Corridoniji, Sant’ Elpidiju, Recanatiju, Treji, Valmanente di Pesaru, Fermu i napokon, sve do svoje blažene smrti 10. rujna 1305., u Tolentinu.

Posjedovao je bezazlenu narav, bio je jednostavan, znao je bez raspravljanja slušati i mlađe od sebe. Veoma je brižno pazio na svoje oči. Posjedovao je takvu krepost čednosti očiju koju bismo mi danas nazvali gotovo pretjeranom. Svetac se pak bojao da se preko neopreznosti u pogledima u njegovo srce ne bi ušuljao neprijatelj ljudske naravi i oteo mu njegovo duhovno blago. Samo tako možemo pravo shvatiti njegovo ljubomorno čuvanje očiju od svega onoga što smatraše ne samo opasnim već i nepotrebnim.

Svetac je bio i veliki poštovatelj i obdržavatelj siromaštva. Njegove su životne potrebe bile svedene na najmanju mjeru. Odjeća siromašna, ležaj više nego skroman, slamnjača i ništa drugo. Za pokoru se oštro bičevao, osobito petkom. Nikad nije jeo meso, jaja, mliječnih proizvoda ni voća. Krajnji isposnik. Hranio se povrćem, i to bijaše nezačinjeno. Postio je o kruhu i vodi ponedjeljkom, srijedom, petkom i subotom, a u korizmi u sve dane osim nedjelje.

Pa ipak on, tako strog sa samim sobom, gotovo nemilosrdan asket, prema drugima bijaše sama dobrota. Prema subraći, prijateljima, pokornicima pokazivaše neobičnu učtivost, punu neke nadzemaljske vedrine. Njegovu su dobrohotnost naročito osjećali siromasi, patnici, gosti. U tome je bio divan i nenatkriljiv. Znao je u sebi spojiti ono što bi nam na prvi pogled izgledalo nespojivo: najveću strogost života s najvećom ljudskošću i dobrotom prema drugima. Šest mjeseci prije smrti svetac je na osobit način doživljavao Božju blizinu. Kao da je već na ovoj zemlji imao predosjećaj one slave koja će se objaviti u nebu.

Zato je često ponavljao Pavlove riječi: “Imam želju umrijeti i biti s Kristom” (Fil 1,23). Kod nas sv. Nikola iz Tolentina niti je poznat niti štovan svetac. No nije tako nezapažen drugdje. Od XVI. do XVIII. stoljeća bio je jedan od najviše štovanih svetaca i u Europi i u obje Amerike. Nakon kanonizacije god 1446. njegovo se štovanje iz Italije proširilo u Španjolsku, Francusku, Belgiju, Njemačku, kasnije u Ameriku. Njemu u čast podignute su mnoge veoma lijepe crkve. Veoma se štovao u ovim gradovima: Tolentinu, Rimu, Veneciji, Gentu, Ypresu, Bruggeu, Kölnu, Bruxellesu, Louvainu, Antwerpenu, Münchenu. Spomenuli smo da je sv. Nikola iz Tolentina sve svoje slobodno vrijeme upotrebljavao za molitvu. Bio je velik molitelj. Mi smo u današnjoj užurbanosti uvijek u opasnosti da “ne imadnemo vremena za molitvu”, a što je za naš duhovni rast veoma štetno.

Izvor: Sveci.net | Bitno.net

SVETAC DANA – SV. PETAR CLAVER

Miljenik robova, španjolski isusovac i svećenik Petar Claver, molio je, ljubio i služio siromašnim crncima koji su u njemu imali pravoga oca i najvjernijega prijatelja. Zato su običavali govoriti: “Pater Claver bi zapravo morao biti crnac jer nas jedan bijelac nikad ne bi znao tako ljubiti.”

Sveti Petar Claver je sin Katalonije. Rodio se najvjerojatnije 25. lipnja 1580. u Verdu, u krilu dobre i duboko kršćanske radničke obitelji. Odgojen kršćanski, rano je počeo misliti na duhovni stalež. Prema tadašnjem običaju veoma mlad je na blagdan Bezgrješnog začeća 1594. primio kleričku tonzuru. Od godine 1596. započeo je s višim naukama na isusovačkom sveučilištu u Barceloni. Tamo je dobio zvanje za Družbu Isusovu pa je 7. kolovoza 1602. stupio u isusovački novicijat u Tarragoni. Dvije godine kasnije s velikom je pobožnošću i duhovnom utjehom položio prve redovničke zavjete.

Nakon toga je nastavio studij filozofije u kolegiju Montesión u Palmi, na otoku Mallorki. Kroz tri godine živio je ondje pod istim krovom sa svetim vratarom kolegija, bratom Alfonzom Rodriguezom, koji je na njega izvršio izvanredan utjecaj. Često je s njim razgovarao, govorio mu o svome misionarskom zvanju, a sveti ga je starac poticao na rad u misijama. Petar će kasnije priznati da su to bile najljepše godine njegova života.

Početak apostolata

Studij teologije Petar je završio u kolegiju Belèn u Barceloni. Još nije bio ni zaređen za svećenika kad ga poglavari odabraše za misiju Nova Granada u Kolumbiji. Pod dubokim dojmom brata Alfonza Rodrigueza Petar je, unatoč studiju teologije, više puta otklonio svećeničko dostojanstvo. Činio je to iz poniznosti. Na nagovor oca Alonsa de Sandovala, apostola crnačkoga roblja, koji je tražio pomoćnika, Petar se konačno god. 1616. dao zarediti. Tada mu je iz Rima pisao sam general o. Mucio Viteleschi ovako: “Briga za duhovnu pomoć i pouku crnaca zadatak je što ga ja visoko cijenim i smatram hvalevrijednim.”

Sveti Petar Claver za svoj veliki apostolat oboružao se dobro. Oružje mu se sastojalo u spremnosti na sve, u herojskoj poniznosti i ljubavi, u apsolutnoj poslušnosti prema Crkvi. Uz to je imao uza se kao učitelja oca Sandovala. Taj je čovjek sve do u naše dane ostao gotovo nepoznat, a ipak je činjenica da je on bio jedan od prvih apostola povijesti, a pogotovo crkvene, kome je do svijesti došla nepravda što se činila crncima, koje su lovili i prodavali kao radnu snagu. I upravo njemu valja zahvaliti za početak apostolata među crnim robovima u Cartageni, velikom lučkom gradu, kamo su dovodili robove iz Afrike. Za taj se apostolat iz Europe naročito zalagao nadbiskup Seville, don Pedro Castro y Quionones.

“Zauvijek rob Etiopljana”

Sveti Petar Claver se od prvoga dana svoga rada svojski stavio na službu i raspolaganje crnim robovima, koji su ga zbog toga zavoljeli kao oca, a njegov je rad ispunjao udivljenjem i mnoge dobronamjerne bijelce. Revni je apostol u isusovačkome kolegiju u Cartageni u blizini porte izabrao izbicu u koju su mogli dolaziti crnci. Tu je imao svega: duhana, datula, šećera i stotinu drugih stvarčica za koje znaše da ih crnci vole. I to bi im davao, a s time i svoje srce. Robovi, s kojima se neljudski postupalo, imali su u njemu pravoga oca i najvjernijega prijatelja. Zato su običavali govoriti: “Pater Claver bi zapravo morao biti crnac jer nas jedan bijelac nikad ne bi znao tako ljubiti.”

A kad bi se koji brod, natovaren crnačkim robljem, približavao Cartageni, cijeli bi se grad pokrenuo. U tropskoj žegi čekali su “los Patronos” na svoju “robu”, da ustanove u kakvom je stanju. Među silnim mnoštvom u luci, koje nije mislilo da su i ti crnci ljudska bića, da su Božji stvorovi i Božja djeca, da su osobe koje bi morale uživati temeljna ljudska prava, dakle, i slobodu, našla su se dva čovjeka koja su na njih gledala onako kako je trebalo i koja su im najljudskije pristupala. Bili su to oci Sandoval i Claver. Na dan svoje profesije u travnju 1622. Petar Claver je svojim redovničkim zavjetima dodao još i taj da će raditi oko obraćenja crnaca. Tu je obvezu potpisao ovim riječima: “Petrus Claver, Aethiopum semper servus” – Petar Claver, zauvijek rob Etiopljana. Tim su imenom tada nazivali sve crnce.

Sveti je i revni apostol vodio statistiku o broju krštenja. Iz nje doznajemo da ih je imao preko 30.000. Svaki je pokršteni crnac kod krštenja dobio medalju koju bi nosio oko vrata, a to je ujedno bio vanjski znak da je kršćanin. U požrtvovnom radu oko crnaca u Cartageni Petar Claver je ustrajao 34 godine.

Njegov se apostolat nije zaustavio samo na krštenju. On je i dalje o pokrštenima vodio svestranu brigu. Među njima je promicao čestu pričest, a zbog toga je sate i sate prosjedio u ispovjedaonici marno ispovijedajući. Svojim je vjernicima usađivao u srce pobožnost prema Isusovoj muci, ranama i prema Raspetome. To je za njegove patnike bilo najbliže i najpotrebnije. Poticao ih je na pobožnost prema Gospi, a za crnce je osnovao i vodio Marijinu kongregaciju.

Zaštitnik misija među crncima

Uz taj veoma naporan rad, u vrlo teškoj i sumornoj klimi, Petar si je nadodavao još i druge dragovoljne pokore: postio je, po noći bdio i molio, živio u krajnjem siromaštvu, pristupao bolesnicima koji su zbog svojih rana strašno izgledali i ljudskoj naravi bili odbojni. Sv. Petar Claver se u svome duhovnome životu, uz razmatranje Evanđelja, hranio i duhovnim naukom sv. Bernarda, svoga učitelja sv. Alfonza Rodrigueza – čini se da je imao kod sebe bilježnicu s uputama što ih je od njega u mladosti primio – a zatim i spisima časnoga oca Luisa de la Puente.

Sv. Petar Claver je bio mistik u potpunom smislu. Gospodin ga je obdario i nekim izvanrednim darovima: lakoćom da čita u ljudskim srcima, darom proroštva i ozdravljenja bolesnika. Ostao je svjež i dorastao svome poslu sve do u starost. Sve je probleme znao energično rješavati te nije ustuknuo ni pred kakvom poteškoćom.

Kad se god. 1651. razbolio, prikazivao je sve svoje molitve i patnje za ljude crne rase. Za njih je radio i žrtvovao se. Njima je ostao vjeran i na bolesničkoj postelji, na njih je mislio do posljednjega časa. Nije čudo da je 8. rujna 1654. cijeli grad Cartagena bio potresen njegovom smrću. Blaženim je proglašen god. 1851., a papa Leon XII. proglasio ga je svetim 15. siječnja 1888. zajedno s njegovim duhovnim učiteljem Alfonzom Rodriguezom. Isti ga je Papa proglasio “univerzalnim zaštitnikom misija među crncima”.

Pomolimo se: Bože, koji si svetom Petru Claveru dao milost da ti ostane vjeran na putu ovozemaljskog života, udijeli nama da po njegovu zagovoru vjerno slijedimo Krista i tako dospijemo do slave uskrsnuća. Po Gospodinu našem Isusu Kristu, koji s Tobom živi i kraljuje u sve vijeke vjekova. Amen.

Izvor: Bitno.net