Sveti Josip, zaštitnik Hrvatske i zaštitnik obitelji

Danas slavimo svetog Josipa, zaštitnika Domovine, kao spomendan na 10. lipnja 1687. godine kada je Hrvatski sabor izabrao svetog Josipa za nebeskog zaštitnika  hrvatskog naroda

9. i 10. lipnja 1687. godine Hrvatski je sabor izabrao svetog Josipa za nebeskog zaštitnika Hrvatskog Kraljevstva, odnosno hrvatskog naroda. U Protokolu Hrvatskog sabora od 9. i 10. lipnja 1687. godine nalazi se na latinskom jeziku ovaj tekst:

“Sveti Josip, Krista Spasitelja vjerni hranitelj, Djevice Bogorodice djevičanski zaručnik, za posebnog zaštitnika Kraljevine Hrvatske u Državnom saboru godine 1687. od redova i staleža jednoglasno je odabran.”

Štovanju sv. Josipa u sjevernoj Hrvatskoj u 17. stoljeću najviše su pridonijeli isusovci, osobito preko Sjemeništa sv. Josipa za siromašne đake, na Griču u Zagrebu.

U svom pismu od 16. siječnja 1940. zagrebački nadbiskup bl. kardinal Alojzije Stepinac obavještava vjernike:

“Udovoljavajući mnogim molbama katoličkih vjernika da se blagdan sv. Josipa podigne na zapovjedni blagdan za sve biskupije Kraljevine Jugoslavije, katolički biskupi Kraljevine Jugoslavije obratili su se Svetoj Stolici… Sv. Stolica je reskriptom Svete Kongregacije Koncila od 20. studenog 1939. uvažila molbu. Naša Biskupska konferencija na svom proljetnom zasjedanju 1972. stala je na stanovište da je odluka Hrvatskog Sabora iz 1687. g., kojom se sv. Josip proglašuje nebeskim zaštitnikom Hrvatskog Kraljevstva, i sada na snazi, jer Sabor nije imao u vidu apstraktno Hrvatsko Kraljevstvo, nego hrvatski narod, koji nadživljuje sve peripetije oko svoga suvereniteta. To je proglašenje na prijedlog zagrebačkog biskupa Martina Borkovića bilo pravovaljano sa svjetovne i crkvene strane, i kasnije nije nikada osporeno.”

Kardinal Franjo Kuharić 19. ožujka 1987. godine proglasio je Godinu svetog Josipa. U Nacionalnom svetištu sv. Josipa u Karlovcu, 19. ožujka 1988., tom prigodom sastavio je i molio Molitvu svetom Josipu za domovinu.

Na 37. plenarnom zasjedanju Hrvatske biskupske konferencije održanom u Biskupskom ordinarijatu u Šibeniku od 5. do 7. studenoga 2008. godine sveti Josip proglašen je glavnim zaštitnikom Hrvatske.

Mnogi crkveni redovi i družbe, i muški i ženski, natječu se u štovanju i zazivanju sv. Josipa. Zazivaju ga kao zaštitnika duhovnoga života, ali i kao velikog pomoćnika u vremenitim potrebama. Postoje i brojne bratovštine sv. Josipa te razna glasila koja šire njegovu slavu. U Zagrebu su Sestre milosrdnice dugo godina, sve do 1945., izdavale “Glasnik sv. Josipa”.

Sve to i još mnogo drugo ovdje nespomenuto i nenabrojeno, uz brojne knjige o sv. Josipu, svjedoči kako je taj mili svetac drag kršćanskom srcu. Drag nam je jer je od svih smrtnika bio najbliži Isusu i Mariji, drag nam je zbog svoje vjernosti i tihog služenja otajstvu spasenja. Crkva osobito u novije vrijeme ima veliko pouzdanje u njega te mu se utječe u raznim velikim potrebama. Očito je da je sam Bog htio proslaviti svoga poniznog, tihog i poslušnog slugu. On je dostojno ispunio svoje životno poslanje i kao takav zaslužuje i naše povjerenje i udivljenje.

Izvor: Župa sv. Josipa

Blažena Djevica Marija Majka Crkve

Na Duhovski ponedjeljak Crkva slavi blagdan Marije Majke Crkve, koji nas posebno poziva na promišljanje o ulozi Marije u Crkvi.

Marija se nalazi u skupu onih koji su iščekivali silazak Duha Svetoga. Ona okuplja apostole i učenike oko sebe i tako im je svima Majka. No, u skupu se nalaze i ”braća Isusova”. To se može odnositi na stvarnu rodbinu Isusovu, ali i na prve vjernike za koje Isus kaže: ‘onaj koji sluša i vrši Riječ moga Oca, on mi je i brat i sestra i majka.’

U današnjem Evanđelju Krist daje Ivanu Mariju za majku. Tu Isus ne misli samo na to da Ivan pazi na Njegovu Majku nakon Njegove smrti, već daje preko Ivana Mariju za Majku svima apostolima i učenicima, a neposredno i nama. Mi danas ne moramo kao Ivan brinuti o zemaljskim potrebama Kristove Majke, ali moramo nasljedovati Njezinu vjeru. Krist s križa daje Mariji Ivana za sina, te tako preko ”ljubljenog učenika” Marija postaje Majka apostola, Kraljica apostola, ali i Majka Crkve. Marija je Ona koja okuplja Crkvu, Ona oko koje se Crkva okuplja i Ona koja Crkvu zagovara kod Njezina Sina. Marija je u punom smislu Majka Crkve. Dajući svoju Majku da bude Majka Crkve nakon Njegova odlaska na Nebo i silaska Duha Svetoga, Isus nas prepušta Majci, koja nam je sada Zagovornica i Posrednica.

Kod nas se štovanje Marije Majke Crkve proširilo na poticaj blagopokojnog zagrebačkog nadbiskupa Franje Kuharića, na čiju je molbu sv. papa Ivan Pavao II., 5. ožujka 1979. godine odobrio uvođenje blagdana Blažene Djevice Marije Majke Crkve za cijelo područje Biskupske konferencije bivše Jugoslavije, te je također odredio da se on slavi svake godine na Duhovski ponedjeljak.

Ugledajući se na Mariju, Majku Isusa Krista i nasljedujući njezinu življenu vjeru, Crkva isto postaje majka što rađa Božju djecu. O tome govori Drugi vatikanski sabor: ‘Crkva promatrajući Marijinu otajstvenu svetost i nasljedujući njezinu ljubav, i vjerno izvršavajući Očevu volju, po vjerno primljenoj Božjoj riječi i sama postaje majkom: jer propovijedanjem i krštenjem rađa na nov i besmrtan život djecu začetu po Duhu Svetomu i od Boga rođenu.’

Marija se u našem narodu rado naziva Majkom i mnogi joj se vjernici s punim pouzdanjem obraćaju moleći upravo njezin Majčinski zagovor, s pravom osjećajući u njemu posebnu nadu i iznimnu snagu.

Mariji Majki Crkve posvećene su mnoge crkve i kapele diljem svijeta i hrvatskih krajeva: Zagreb-Trnovčica, Plitvice, Garevac kod Modriče, Mostar-katedrala, Subotica. (zupajastrebarsko.hr)

Molitva Mariji Majci Crkve

Marijo, Majko Kristova i Majko Crkve, srce naše kliče od radosti što si naša Majka, a mi Tvoja djeca. Ti si postala naša Majka kada Te umirući Isus predao nama za Majku. Ujedinjena u molitvi s apostolima, Tvoje je duhovno majčinstvo sveto. Od tada pa do danas nastavljaš duhovno rađati i odgajati nove sinove i kćeri, koji se po sakramentima Tvoga Sina ugrađuju u svetu Crkvu – Hram Božji.

Čuvaj Majko cijelu Crkvu! Budi uvijek uz našeg svetog oca papu, biskupe i svećenike. Izmoli im jakost da neustrašivo navještaju i svjedoče Božju Istinu. Nastani se u našim obiteljima da u njima vlada ozračje nazaretskog doma: ljubav, radost, mir i odanost volji Očevoj.

Tebi povjeravamo našu mladež; vodi ih putem Svoga Sina da ne posrću kroz tolike pogibelji zemaljskog života. Zakrili nas Majčinskim rukama i čuvaj od tolikih neprijatelja koji žele uništiti svetu vjeru u ljudskim dušama.

U tolikim našim svakodnevnim tjeskobama, žalostima, duševnim i tjelesnim bolestima, utječemo se Tvom Majčinskom Srcu koje najbolje pozna svu radost nadanja i sve muke stradanja.

Pomozi nam ustrajati u molitvi Crkve da se pokorom čistimo od grijeha, svakodnevno napredujemo u kreposnom življenju, te da sveto umremo u Tvom naručju, a u nebu se radujemo s Tobom i Sinom Tvojim, koji s Ocem i Duhom.

Blagdan Duhova ili Pedesetnica

Blagdan Duhova ili Pedesetnica je dan kada se slavi silazak Duha Svetoga na apostole. Dogodio se, kako mu ime govori, pedeseti dan poslije Uskrsa.

Crkva slavi Nedjelju Pedesetnice ili svetkovinu Duhova, jedna je od najstarijih kršćanskih svetkovina Crkve. To je blagdan silaska Duha Svetoga na apostole u Jeruzalemu, 50 dana nakon Kristova Uskrsnuća. Od tuda i izraz Pedesetnica. Slavi se i kao blagdan “rođenja Crkve”, jer Djela Apostolska navode da su apostoli puni Duha Svetoga govorili tako da su ih mogli razumjeti ljudi svih naroda i jezika, a mnoštvo se “dalo krstiti te su primili Duha Svetoga”. Isus je svojim apostolima obećao poslati Duha Svetoga. Duh Sveti spustio se nad apostole u obliku plamenih jezika. Plamen svijetli, daje toplinu, čisti, a toplina daje životnu snagu. Sve su to osjetili i sami apostoli primivši u sebe božanski plamen. Njihovim je srcem prostrujala neka tajanstvena snaga, koja ih je tjerala na propovijedanje, na svjedočenje.

Isus Krist je jedini Spasitelj svijeta. No, bez Duha Svetoga taj spas ne bi mogao do kraja svijeta biti ostvaren. Isus Krist je uzeo na sebe naše grijehe i patnje, bolesti, smrti i krivice. Sve je to uništio na svom križu, a onda u svom uskrsnuću nas uskrisio i tako započeo novo čovječanstvo. No sve je zaokruženo dolaskom Duha Svetoga. Isusu je bilo važno da Duh Sveti siđe na apostole i Crkvu. On je rekao: „Ne idite iz grada dok se ne obučete u silu odozgor”.

Na nedjelju Duhova, kada je Duh Sveti sašao nad apostole, oni su dobili darove Duha Svetoga. Ti su im darovi pomogli ispuniti njihovu misiju, a to je propovijedati Evanđelje svim narodima. I nama ovi darovi, po sakramentu svete krizme, pomažu da živimo kršćanskim životom, da živimo u Kristu, a Krist u nama. Potrebno je svima nama osvijestiti da je Duh Sveti veličanstveni dar svijetu.

Drugi Vatikanski sabor je ustvrdio: “Duh Sveti održava Crkvu mladom!” Možda je to to! Ako se obraćamo više njemu u svom životu, ostat ćemo uvijek duhom mladi i svježi. Recept vječne mladosti je otkriven!

Duhovi su i važan folklorni datum, u kojem su se davni proljetni stočarski i poljodjelski običaji vezali s kršćanskim blagdanom: izvođenje stada, kićenje cvijećem, umivanje u ranu zoru, razna natjecanja (u srednjem vijeku viteški turniri), maskiranje, plesovi. U istočnim hrvatskim krajevima (Slavonija, Srijem, Bačka) poznat je narodni običaj kraljice (kraljevi, ljelje). Duhu Svetom posvećena su mnoga naselja, župe, crkve i kapele diljem svijeta i hrvatskih krajeva (Zagreb-Jarun, Zagreb-Sveti Duh, Jastrebarsko, Lučelnica kod Jastrebarskog, Noršić Selo kod Samobora, Žejinci kod Luke, Nuštar, Čepin, Feričanci, Gornji Bogićevci, Požega, Slavonski Brod, Beravci kod Velike Kopanice, Veliki Grđevac, Đulovac, Lonja kod Siska, Gojlo kod Kutine, Blagaj kod Slunja, Nova Vas kod Poreča, Štrped kod Buzeta, Bale, Male Drage kod Brod Moravica, Podgradina kod Posedarja, Posedarje, Tisno, Šibenik, Lovreć, Tijarica kod Trilja, Split, Omiš, Korušce kod Klisa, Vrbanj kod Starog Grada na Hvaru, Škrip kod Supetra na Braču, Vis, Nova Bila kod Travnika, Fojnica, Novi Sad).

Molitva Duhu Svetom
Dahni u mene, Duše Sveti, da moje misli budu svete!
Pokreni me, Duše Sveti, da moj posao bude posvećen!
Privuci moje srce da zavolim samo ono što je sveto!
Zaštiti me, Duše Sveti, da mogu uvijek biti svet.
Sv. Augustin

SVETAC DANA – SV. ANTONIO MARIA GIANELLI

Današnji je sveti zaštitnik Antonio Maria Gianelli, talijanski biskup i osnivač redovničkih družbi. Rodio se 12. travnja 1789. u Cerreti, naselju općine Carro (provincija La Spezia, Ligurija).

Seljački, napoličarski sin, odličan učenik, od malena je pokazivao želju za duhovnim zvanjem pa ga je zaštitnica njegove obitelji, imućna i pobožna udovica odvela u Genovu i upisala u sjemenište. Ona ga je i dalje pomagala na njegovu putu do oltara. Pokazivao je naročiti smisao i izvanrednu sposobnost kao propovjednik pa je propovijedao već kao đakon. Zaređen je za svećenika 1812. i s velikom revnošću obavljao je raličite svećeničke službe. Bio je vrsni vjeroučitelj, djelovao kao profesor govorništva u kolegiju pijarista (od 1815) i profesor govorništva i književnosti u nadbiskupskom sjemeništu (od 1816), a bavio se i dobrotvornim radom. Grad Genova pamti ga kao glasovitog propovjednika i ispovjednika u svim važnim prigodama i na velikim svetkovinama, a plodnu pastoralnu službu obavljao je od 1826. kao nadžupnik u Chiavariju (Ligurija). Služio se modernim metodama i sastavio bogatu župnu kartoteku. Osnovao je različite ustanove i udruge, među njima družbe misionara i oblata svetog Alfonsa Liguorija.

Posebno je značajan kao utemeljitelj redovničke družbe Marijinih kćeri od voćnjaka (Figlie di Maria Santissima dell’Orto), osnovane 1829, posvećene odgoju i naobrazbi siromašne ženske mladeži i dobrotvornom radu po bolnicama i gostinjcima. Njegove redovnice (“gianelline”) proslavile su se junačkom hrabrošću i ustrajnošću za vrijeme pošasti kolere, kada su dvorile bolesnike uz opasnost za vlastiti život. Imenovan je 1838. biskupom u Bobbiju (provincija Piacenza, Emilia-Romagna). Kao biskup posebno se posvetio pučkim misijama, duhovnim vježbama i obnovi sjemeništa. Neumorno je posjećivao župe u svojoj biskupiji. Na glasu čudotvorac, preminuo je na današnji dan, 7. lipnja 1846, u Piacenzi. Blaženim ga je proglasio 1925. papa Pio XI, a svetim 1951. papa Pio XII. Zaštitnik je Bobbija te mnogih naselja, župa i crkava. Njegove Marijine kćeri djeluju i danas uspješno u Europi, Latinskoj i Sjevernoj Americi, Aziji i Africi, s više od 780 redovnica u 125 samostana.

Preuzeto s zupa.jastrebarsko

SVETAC DANA – SV. NORBERT

Jednom je iz Vredena išao u Xanten. Na putu ga je zatekla strašna oluja i grom je udario u njegovoj blizini. Pavši na zemlju odmah je pomislio da bi to mogao biti Božji glas koji ga zove na život posvećen jedino Njemu.

Sveti Norbert se rodio oko g. 1085. u plemićkoj obitelji Gennep, u rajnskoj oblasti. Njegov rodni kraj pripada danas Nizozemskoj, no nije daleko od njemačke granice. Norbertov otac bio je Heribert van Gennep, koji se nalazio u službi kölnskoga nadbiskupa. Majka mu se zvala Adviga.

Još kao mladić postade kanonik zborne crkve u Xantenu, dakako bez svećeničkog reda. Kasnije pođe u Köln, gdje bi odgojen u nadbiskupskoj palači Fridriha I. von Schwarzenberga, kölnskoga nadbiskupa. Svoju je formaciju nastavio na carskom dvoru Henrika V. pa je izbliza mogao upoznati političko-crkvena pitanja onoga vremena, a osobito borbu za investituru. Ta se borba vodila između pape i cara. Papa je branio slobodu Crkve, a car je htio imati biskupe koji će ga slijepo slušati i biti oruđe u njegovim rukama.

Sveti Norbert je na svoje oči vidio i doživio nemio događaj borbe između pape i cara. Bilo je to 19. travnja 1115. kad je papin legat, kardinal Conone, biskup Palestrine, na sinodi u Kölnu izopćio iz Crkve cara. Bila je to kao neka eksplozija bombe. Norbert je sav potresen u duši napustio carsku palaču te se vratio u svoj kanonikat u Xantenu. Car mu je ponudio ispražnjenu biskupsku stolicu u Cambraiu, no on je odbio te na taj način pokazao svoju vjernost prema papi.

Norbert još nije bio izgrađen svetac. To će postati malo-pomalo. Dok se nalazio na carskome dvoru, čini se da je provodio dostojan život, no ipak nije bio slobodan od častohleplja, od želje za karijerom, što je tada među crkvenjacima bila jako raširena mana. Kasnije uvidje da to ničemu ne vodi, da se ne slaže s evanđeoskom jednostavnošću, pa se obrati i svoj život, vezan uz zemaljske časti, upravi isključivo prema Bogu.

Na to ga je potakao i doživljaj nimalo ugodan. Jednom je iz Vredena išao u Xanten. Na putu ga je zatekla strašna oluja i grom je udario u njegovoj blizini. Pavši na zemlju odmah je pomislio da bi to mogao biti Božji glas koji ga zove na život posvećen jedino Njemu. Odsada će obraćenje posve oblikovati sav njegov budući život. Napustivši taštine i ispraznosti ovoga svijeta, stupio je u samostan sv. Benedikta u Siegburgu. Želja za savršenstvom te razmatranje vječnih, Bogom objavljenih istina, posve ga uvjeriše da se ne smije zaustaviti samo na redu podđakonata, do kojega je došao, već ići i dalje sve do svećeništva. Uvidio je jasno da je njegov poziv biti svećenik, a kao takav navjestitelj evanđelja i djelitelj sakramenata.

Kölnski nadbiskup von Schwarzenberg u isti ga je dan u prosincu 1115. zaredio za đakona i za svećenika. Nakon prve mise mladomisnik se vratio u samostan u Siegburg, dao na molitvu i razmatranje, kako bi po Božjem nadahnuću što bolje upoznao volju Božju.

U to je vrijeme svećenički odgoj u Crkvi bio prožet gregorijanskom reformom, koju je započeo veliki papa Grgur VII. Reforma se sastojala u tome što je pripadnike kleričkoga staleža nastojala otrgnuti od bavljenja zemaljskim stvarima, a posve ih upraviti na posve duhovne poslove. Taj je duh obnove sasvim obuzeo i zagrijao Norberta te on, kao putujući propovjednik, poče obilaziti sela i gradove propovijedajući riječju, a još više životom evanđeosko siromaštvo. Njegova je snažna riječ zahvatila mnoge i obratila ih Kristu.

Za Norbertom se povedoše mnogi, a neki postadoše njegovi učenici i suradnici. S njima, na želju i poticaj biskupa iz Laona u Francuskoj, Bartolomea de Jouxa, u Prémontréu osnuje novi red, nazvan premonstratenzi. Na sam Božić 1121. s četrdesetoricom subraće javnim zavjetima posveti se Bogu i apostolskome životu. Taj je život imao biti što sličniji životu Isusovih apostola, a ideal je bio živjeti u odricanju, siromaštvu, zajedništvu kao prva apostolska zajednica u Jeruzalemu. Duhovni sinovi i suradnici sv. Norberta zaredaše revnim misionarenjem Francuskom i Njemačkom, i to s mnogo duhovnoga ploda. Usput su osnivali i nove samostane muške i ženske grane svoga reda, što je znak da im je Gospodin davao mnoga zvanja.

Početkom g. 1126. sveti Norbert je pošao u Rim da ondje od samoga pape dobije potvrdu svoga rada. Vraćajući se kući, održao je u katedrali u Würzburgu snažnu propovijed, koja se dugo pamtila i prepričavala. Glas se o Norbertu silno proširio pa je bio izabran za nadbiskupa u Magdeburgu, gradu koji je tada imao veliko značenje. Nadbiskup je toga grada bio i carski kancelar pa je vršio velik utjecaj i na cara. Postavši nadbiskup, u nadbiskupiji pastoralno prilično zanemarenoj, dao se svim žarom na posao. No nije se ograničio samo na područje svoje nadbiskupije. Njegova je revnost išla i dalje.

Kad je u Crkvi nastao raskol, sveti Norbert je pristao uz zakonitoga papu Inocenta II., a sklonuo je i kralja Lotara da prizna pravoga papu. I tako je sveti Norbert, suvremenik sv. Bernarda, bio u Njemačkoj ono što je opat iz Clairvauxa bio u Francuskoj. Iscrpljen pokorom i apostolskim naporima Norbert je umro 6. lipnja 1134. Za vrijeme reformacije tijelo mu je preneseno u premonstratenski samostan Strahov u Pragu.

Osobni je poziv sv. Norberta bilo propovijedanje, dakle, izravni apostolat. On je po naravi bio čovjek akcije. Ipak je postao i velikim organizatorom i promicateljem redovničkoga života. Uzeo je kao normu pravilo sv. Augustina, smatrajući da je ono najvjerodostojniji izraz prvotne Crkve. Tajna je pak životnosti redovničkoga djela sv. Norberta njegovo potpuno uključenje u crkvenu hijerarhiju, prema kojoj je uvijek bio poslušan i poučljiv. Usudio bih se ustvrditi da je zbog toga na njegovu djelu i počivao poseban Božji blagoslov. Taj je blagoslov uskraćen onima koji žele biti crkva u Crkvi i kojima su njihovi uski interesi važniji od općih interesa Crkve, koje zastupaju papa i biskupi.

Preuzeto s bitno.net