SVETAC DANA – SVETI FRANJO I JACINTA MARTO

Prije ukazanja, ova se djeca nisu ničim posebno isticala. Bijahu tek siromašni pastirčići, koji su pripadali onoj skupini za koju se čini kako je Gospi upravo najdraža, kako bi ljudima prenijela neku važnu poruku…

U Covi da Iriji, što ju je neprekidna kiša pretvorila u pravu baru, okupilo se još od prethodne večeri 60.000 ljudi. Troje pastirčića: desetogodišnja Lucija od Isusa, te njeni mali rođaci Franjo i Jacinta Marto, najavili su, kako će se 13. listopada na tome mjestu dogoditi veliko čudo. Nitko od njih troje nije znao čitati ni pisati, a pripadali su dvjema nadasve skromnim obiteljima iz Aljustrela, malenoga dijela Fatime. Čudo se trebalo dogoditi u vidu jamstva vjerodostojnosti “viđenja”, za koja su djeca tvrdila kako imaju 13. dana svakoga mjeseca. Na zelenoj im se česmini od kakva metra visine, ukazala mlada i lijepa Gospođa, odjevena u bijelo, praćena lepetom nevidljivih krila.

Upravo je ta Bijela Gospođa dala sljedeće obećanje: “13. listopada učinit ću veliko čudo kako bi svi uzvjerovali.”

Prvo se ukazanje zbilo 13. svibnja u mjestu Cova da Iria. Gospođa se ovako predstavila dječici koja su je zapanjeno promatrala: “Dolazim s Neba. Dolazite ovdje šest mjeseci zaredom, svakoga 13. Onda ću vam reci tko sam.”

Tako je za Luciju, Franju i Jacintu započela uzbudljiva i strašna ‘pustolovina’, koja će snažno obilježiti njihove mlade živote: utješna viđenja mile Gospođe, Njeni pozivi na molitvu krunice i mrtvenje za grešnike koji vrijeđaju Srce Isusovo i Marijino, te su osuđeni na pakao ukoliko se ne obrate – bio je to motiv koji bi se redovito ponavljao, pri svakom susretu; povjeravanje zabrinjavajućih tajni, koje su naviještale “užasne” stvari…

No, nisu izostale ni dvojbe i neprijateljstvo nevjernika (“Male ništarije” – govorili su), te civilnih vlasti koje nisu dobro podnosile takve teško shvatljive novosti i neugodna okupljanja na mjestu ‘navodnih’ ukazanja, koja su narušavala javni mir i red. Bilo je tu također i neprijateljstvo pokojeg mrzovoljnog starješine, koji je smatrao kako treba preduhitriti tradicionalni oprez Crkve koja u takvim stvarima – posve opravdano – nastupa nadasve polako. Nitko od navedenih nije bio nimalo blag prema troje ‘osumnjičenika’ koji su čak jednu čitavu noć proveli u mračnoj i hladnoj ćeliji zatvora, kako bi ih se pokušalo navesti na priznanje da su zapravo sve izmislili. Svemu se tome pridružila još i osornost roditelja, koji su strahovali kako će loše završiti radi čitave te halabuke podignute oko njihove djece…

I tako se, dakle, 13. listopada u blatu Cova da Irie okupilo 60.000 ljudi, pod olovnim nebom što je izlijevalo obilje kiše. Bijahu tu i vjernici i nevjernici, seljani i građani, slobodoumci i novinari poslani čak i s drugog kraja oceana. Svi su ondje došli tražiti potvrdu vlastita mišljenja o činjenicama koje bijahu podijelile zemlju.

Gospođa je rekla kako će se čudo zbiti u podne. Nešto prije utvrđena vremena, stiglo je i troje vidjelaca, u pratnji svojih majki. Lucija je sve pozvala neka sklope kišobrane. I svi su je poslušali, iako je kiša nastavila pljuštati. Potom je malena stala moliti krunicu, te se u podne ukazala Gospa. Bilo je to Njezino posljednje ukazanje. “Ja sam Gospa od Krunice – rekla je vidiocima. Želim da u moju čast podignete kapelu.”

Godine 1917. Europa je proživljavala tragediju Prvoga svjetskoga rata pa je Gospa uputila ove riječi: “Rat će završiti i vojnici će se uskoro vratiti kućama.” U jednome je trenutku Lucija prstom pokazala prema nebu. Svi su podigli pogled te je kiša odjednom prestala. Rastjerujući guste oblake, pojavio se sunčani krug nalik na kotač koji je u svim smjerovima emitirao raznobojne zrake svjetlosti, koje su osvijetlile oblake, drveće i zemlju te sve prisutne. Ponovilo se to tri puta. Zapanjeni su ljudi molili i udarali se o prsa, moleći oproštenje za svoje grijehe.

Dok je sunce plesalo, pastirčići su ponovno među oblacima ugledali Gospu, u društvu sv. Josipa i Djeteta Isusa, s ručicama podignutim na blagoslov. “Ples Sunca” bio je namijenjen okupljenima, kako bi vidjeli i povjerovali te razglasili vijest o tome čudu, ali i o tome kako je Gospa zaista došla ljudima donijeti poruku milosrđa i spasenja. Tom se neobičnom činjenicom dugo bavio i tisak – ne samo onaj mjesni. Nakon što je ‘spektakl’ završio, vidioci su krenuli natrag kući: rasplakanu je Jacintu u naručju odnio jedan poznanik, dok je Luciju na ramenima ponio neki krupni seljak kako bi je spasio od ljudi koji su htjeli komadić njene odjeće ili pramen kose kao relikviju. Jedino se Francesco (Franjo) uspio neprimjetno provući kroz gomilu.

Svi su ih željeli vidjeti, ponovno čuti njihovu priču: što im je rekla Gospa, preporučiti u njihove molitve pokojeg bolesnika. U danima koji su uslijedili pred njihovom su se kućom redale nepregledne procesije znatiželjnika i pobožnika. Njih je troje jedno vrijeme pristalo na “igru” – pojavljujući se pred ljudima i pričajući, ali su kasnije, kako bi izbjegli čašćenje upućivano njima osobno, stali nestajati na sve dulja i dulja razdoblja. Skrivali su se u jednoj dubokoj i mračnoj pećini, skrivenoj među grmljem, kako bi mogli nastaviti moliti krunicu, kao i ostale molitve što ih je za vrijeme ukazanja bio naučio Anđeo, te činiti žrtve za obraćenje grešnika.

Franju i Jacintu proglasio je blaženima papa Ivan Pavao II., 13. svibnja 2000. g., koji je s Fatimom oduvijek bio osobno povezan: Gospinome je čudu, naime, pripisivao činjenicu što je preživio atentat na Trgu svetoga Petra. Lucija je, pak, daleko nadživjela svoje dvoje malenih rođaka te preminula tek u veljači 2005. godine. Franju i Jacintu svetima je proglasio papa Franjo 13. svibnja 2017. godine.

Prije ukazanja, ovo se troje djece nije ničim posebno isticalo. Bijahu tek siromašni pastirčići, koji su pripadali onoj skupini, za koju se čini kako je Gospi upravo najdraža, kada se želi ukazati, kako bi ljudima prenijela neku važnu poruku. Nikada nisu išli u školu, ali su zato veoma rano upoznali napore težačkoga posla. Zahvaljujući jednostavnosti i dobrome vjerskome odgoju, Božja je prisutnost za njih bila nešto posve prirodno pa su Mu se često s pouzdanjem obraćali u molitvi.

Gospa je tako samo pojačala i novim sadržajima obogatila njihovo već postojeće iskustvo svetoga: rekla im je neka mole i oni su to svim srcem prihvatili, žarom što ga posjeduju samo djeca. Više krunica dnevno, posjete crkvi i “Skrivenome Isusu”, žrtve, postovi za grešnike – postali su tako najželjkovaniji dijelovi njihova dana, te izričaj cjelovitoga življenja, oslobođeni svega suvišnoga.

Sve je to za Franju i Jacintu trajalo vrlo kratko. Bijela im je Gospođa, naime, bila obećala: “Brzo ću doći po vas.” Dječica su to znala i živjela iščekujući je. Rekla je također i kako Franjo, da bi bio primljen u raj, mora izmoliti puno krunica. I on ju je poslušao. Svaku je priliku koristio kako bi prstima provlačio zrna krunice (volio je moliti sam). Ponekad je to činio i u školi, koju je bio stao pohađati, ali najradije u crkvi.

“Pođi ti u školu – govorio bi Luciji – i poslije dođi po mene; što mi vrijedi učiti, kada ću uskoro umrijeti.” I zaputio bi se prema crkvi kako bi se ondje molio “skrivenome Isusu”.

I kraj je zaista došao uskoro. Oplakavši poginule u velikome ratu, ljudi su sada stali oplakivati žrtve strašne epidemije španjolske groznice. Dana 23. prosinca 1918. g., bolest je pogodila također Franju i Jacintu. Za Franju se sve okončalo u svega nekoliko mjeseci, pa je 4. travnja iduće godine, sa svega 11 godina, pošao ponovno vidjeti Gospu.

Jacintin je kraj bio daleko teži, prava kalvarija, koju je ona podnijela velikom snagom duha, unatoč strahu i tjeskobi, “za obraćenje grešnika i kao naknada za uvrede koje se nanose Svetom i Bezgrešnom Srcu Marijinu”.

Gnojna upala pluća, kao posljedica španjolske groznice, prisilila ju je na dvomjesečni boravak u bolnici. Uvelike je trpjela zbog razdvojenosti od roditelja i prijatelja. Plašila ju je i pomisao kako će umrijeti sama u bolnici. I upravo će u lisabonskoj bolnici Jacinta započeti svoj lijet, koji će je zauvijek odnijeti k Bijeloj Gospođi. Ondje su je, naime, bili premjestili na traženje čuvenoga liječnika doktora Lisboe, koji se nadao spasiti je kirurškim zahvatom. Njezin je odlazak bio jedna duga muka. Grčevito je grlila Luciju, koja je uvijek bila uz nju, tjerajući strah i brišući suze.

Kirurški se zahvat – nadasve bolan, jer njena slabost nije dopuštala potpunu anesteziju – pokazao suvišnim.

Uvečer 20. veljače 1920. g., Gospa je došla po nju, baš kao što je i obećala. Među povjerljivim razgovorima što su ih izmijenile Jacinta i Lucija, bio je i ovaj: “Mislim na rat koji ima doći… Umrijet će toliko ljudi, i toliki će otići u pakao. Bit će puno srušenih kuća i mrtvih svećenika. Kada bi ljudi prestali vrijeđati Gospodina, do rata ne bi došlo.”

Nakon toga su uslijedili građanski rat u Španjolskoj i II. svjetski rat.

Fatimska je poruka jasna. Ljudi sami na sebe navlače nevolju. Obratimo li se i promijenimo li život, zajamčeno nam je novo tisućljeće mira.

Kapelica što ju je Gospa bila zatražila postala je jedno od najvećih i najposjećenijih marijanskih svetišta, uz Lourdes. Svakoga se dana ondje ponavlja čudo: ne ono sunčeva plesa, već toliko ljudi koji ondje pronalaze utjehu i prigodu za započinjanje novoga života u znaku ljubavi Božje.

Ime Franjo je germanskoga porijekla te je isprva značilo “slobodan”, dok je kasnije poprimilo i značenje “francuski”.
Ime Jacinta ima predgrčko porijeklo, a naziv je cvijeta “yakhintos”.

SVETAC DANA – BLAŽENA ELIZABETA PICENARDI

Blažena Elizabeta (Elisabetta) Bartolomea Picenardi, poznata i kao blažena Elizabeta iz Mantove, talijanska trećoredica, rođena je 1428. u Mantovi (Lombardija), kao kći cremonskog plemića Leonarda i Paole Nuvoloni iz Mantove. Odrasla je u Mantovi, gdje je njezin otac bio u službi plemićke obitelji Gonzaga. Majka ju je podučavala u vjeronauku, a otac u latinskom jeziku. Otac ju je htio udati za nekog mantovskog uglednika, ali Elizabeta je od malih nogu željela posvetiti svoj život Blaženoj Djevici Mariji. Već je u svojoj dvadesetoj godinu obukla odjeću Slugu Blažene Djevice Marije (servita) kao „mantellata“, servitska trećoredica. Poslije smrti roditelja, živjela je od 1465. kod svoje sestre Orsine, udate za Bartolomea Gornija. Uredila si je ćeliju, u kojoj je provodila život posvećen dragom Bogu.

Posljednjih godina života zalazila je u obližnju servitsku crkvu svetog Barnabe, često je primala pričest, što tada baš nije bilo uobičajeno, a posljednjih mjeseci ispovijedala se svaki dan. Ljubazna, ponizna i draga djevojka, živjela je pokornički, čitala Sveto pismo i molila časoslov, poput redovnica i redovnika. Naročitu pobožnost gajila je prema euharistiji i Gospi, Majci milosti, pa su mnogi vjernici tražili njezine preporuke kod Gospe. Sama je 15. srpnja 1467. izdiktirala svoju oporuku, u kojoj je ostavila svoj časoslov i 300 dukata servitima, Slugama Blažene Djevice Marije. Predosjetila je datum svoje smrti, a umrla je na današnji dan, 19. veljače 1468. u Mantovi. Pokopana je u obiteljskoj grobnici, u crkvi svetog Barnabe. Narod ju je odmah poslije smrti štovao kao sveticu, a uskoro i kao pravu čudotvorku. Pripisuju joj se mnoga čuda, od kojih je najpoznatije ono vezano uz djevojčicu, koja se utopila u jezeru i za pola sata izvučena na obalu živa i zdrava. U kapeli obitelji Picenardi, nedaleko Cremone, nalaze s mnoge zahvalne pločice koje svjedoče o milostima po zagovoru blažene Elizabete. Jedna stara freska iz 1475, prikazuje Elizabetu u habitu „mantellate“, s ljiljanom i liturgijskom knjigom u ruci. Blaženom ju je službeno proglasio 1804. papa Pio VII. Naročito ju štuje red Slugu Marijinih (serviti) te biskupije Mantova i Cremona.

Izvor: zupajastrebarsko.hr

SVETAC DANA – SV. KONRAD IZ PIACENZE

Spomendan Sv. Konrada posebno se svečano slavi u Notu i Avoli na Siciliji. Svečevu urnu drže dva čovjeka odjevena u bijele košulje, a narod joj pobožno pristupa sa svijećama u ruci. Bolesnici od hernije, osobito djeca, utječu se njegovu zagovoru.

Sveti Konrad rođen je 1290. u talijanskom gradiću Calendascu, nedaleko Piacenze (Emilia-Romagna). Ime Konrad je germanskog porijekla, a znači “smioni savjetnik”.

Od rane mladosti bavio se lovom i viteškim igrama. Kad su mu bile 23 godine, nalazeći se jednom u lovu, naredio je da se naloži velika vatra kako bi divljač potjerala iz gnijezda, duplja i brloga. Plamen je zahvatio silne razmjere pa je opustošio žetvu i čitav jedan zaseok. Vlasnici polja i kuća tražili su od krivca nadoknadu štete. Guverner Piacenze osudio je na smrt čovjeka koga su našli na mjestu požara, iako nije bio kriv.

Kada je proradila savjest Konradu on se javio vlastima te obvezao da će nadoknaditi štetu. Svoje obećanje je izvršio, ali je tako sam postao siromah. Lišen zemaljskih dobara, odlučio je promijeniti svoj život.

Nakon te nesreće Konradova žena Eufrozina ušla je u franjevački samostan Sv. Klare u Piacenzi, a on je postao franjevački trećoredac u Calendascu. Bilo je to 1315. U želji za što većom samoćom krenuo je najprije na hodočašće u Rim i u druga sveta mjesta, a zatim se uputio prema jugu na Siciliju. U dolini oko mjesta Noto našao je 1343. boravište. Jedno je vrijeme stanovao u ćelijama, a potom u špilju Pizzoni, koja je nazvana prema njemu.

Umro je 19. veljače 1351. klečeći pred križem, a sahranjen je u crkvi Sv. Nikole. Tijelo mu je 1485. ekshumirano te položeno u srebrnu urnu.

Urban VIII. dopustio je 12. rujna 1625. vlastitu misu i časoslov u čast ovoga sveca svim franjevačkim zajednicama. Crkva sv. Nikole, u kojoj se nalazi svečevo tijelo, postala je 19. svibnja 1844. katedrala novoustanovljene biskupije. Sv. Konrad Confalonieri zaštitnik je gradića i biskupije Noto.

Nezgoda s požarom za Konrada Confalonierija postala je spasonosna. Kako piše bitno.net nesreća je bila povod okretanja nove stranice u životu.

Preuzeto s nedjelja.ba

Pepelnica ili Čista srijeda

Pepelnicom ili Čistom srijedom započinje korizma (četrdesetodnevnica), odnosno vrijeme od 40 dana (ne računajući nedjelje) posebnog oblika pokorničke priprave za proslavu Kristova vazmenoga otajstva. Pepelnica tako svojom simbolikom ima ne samo individualni karakter obraćenja, nego i ekleziološki i socijalni, jer je riječ o svojevrsnom pozivu na opće obraćenje i promjenu ponašanja, odnosno odbacivanja svega onoga što nas čini manje kršćanima u izvornom smislu i prianjanje uz sve ono pozitivno što bi trebalo biti istinski identitet svakog kršćanina i cijele Crkve.

I sami nazivi – Pepelnica i Čista srijeda – imaju svoju simboliku, koja nas poziva na dublje promišljanje i promjenu srca. Pepelnica tako svoj naziv vuče iz obreda pepeljenja, odnosno tada svećenik vjernike posipa pepelom po glavi ili im, već prema običajima kraja, pepelom pravi znak križa na čelu, i pri tome izgovara riječi: “Obratite se i vjerujte evanđelju”. Ponegdje se mogu čuti i riječi iz ranijih obrednika: “Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti”.

Pepeo kojim se vjernici posipaju ili im se pepelom križa čelo dobiva se od spaljenih grančica prošlogodišnje Cvjetnice, a na takav su način svečani Kristov ulazak u Jeruzalem i klicanje naroda, kao i početak Kristove muke, koje slavimo na Cvjetnicu, posipanjem pepela na Čistu srijedu svojevrsni podsjetnik na Kristovu patnju i vjernikovu spremnost sudjelovati svojim odricanjima i drugim oblicima pobožnosti u toj Kristovoj žrtvi. Posipanje pepela u kršćanskoj tradiciji označava pokoru i spremnost na novi život, a upravo nas na to podsjećaju riječi: “Obratite se i vjerujte evanđelju”, dok nas formula starijih obrednika (“Sjeti se, čovječe…”) podsjeća na našu smrtnost i prolaznost, kao i na potrebu da se u punoj poniznosti podložimo Bogu, svome Stvoritelju.

Pokornička priprava na Uskrs trajala je od jednog ili dva tjedna (početak 3. st.) da bi već u sljedećem stoljeću trajala četrdeset dana, po kojima je i dobila naziv – korizma(lat. quadragesima). Započinjala je prvom nedjeljom korizme, a završavala na Veliki četvrtak. Međutim, od 6. st. korizma započinje na Pepelnicu, tako da se povećala na 44 dana. Nastanak Pepelnice možemo tražiti u praksi drevne kanonske pokore. Naime, kad bi neki kršćanin počinio neki osobito težak (redovito javan) grijeh, trebao je nekoliko godina činiti strogu pokoru, da bi nakon takve kušnje bio pomiren i primljen u puno zajedništvo Crkve na Veliki četvrtak. Oni pokornici koji su bili smatrani dostojnima da određene godine na Veliki četvrtak budu pomireni, ulazili bi u posebno vrijeme priprave koje je trajalo cijelu korizmu. Taj ulazak u neposrednu (korizmenu) pripravu za pomirenje bio je označen obredom pepeljenja. Međutim, budući da je u ono vrijeme bilo nezamislivo da se bilo kakav pokornički čin slavi nedjeljom, ti su pokornici primali pepeo u srijedu koja prethodi prvoj korizmenoj nedjelji. Uskoro su i ostali vjernici iz pobožnosti toga istoga dana počeli primati pepeo, tako da je za sve korizma započinjala na Pepelnicu, a ne više na Prvu nedjelju korizme. Tako je korizma uskoro zadobila trostruko značenje: bila je vrijeme neposredne priprave pokornika na pomirenje na Veliki četvrtak, katekumena (izabranika) na krštenje u Vazmenom bdjenju i ostalih vjernika na vazmena slavlja. Bilo je razmišljanja u posljednjoj liturgijskoj reformi da se Pepelnica dokine, pa da korizma opet započinje Prve korizmene nedjelje, ali je Pepelnica ipak zadržana, za što je, čini se, osobito zaslužan papa Pavao VI.

Kako Pepelnica uvijek pada u srijedu i kako je riječ o pozivu na unutrašnje čišćenje, jasno je zašto se naziva i Čista srijeda. Da bi se naglasio pokornički karakter Čiste srijede, taj je dan, uz Veliki petak, Crkva proglasila zapovijedanim postom i nemrsom. Postiti znači najesti se jednom do sita u danu, a ne mrsiti znači ne jesti meso (obično se osim mesa ne jedu ni mlijeko, jaja i mliječni proizvodi). Naglasak je, dakle, na umjerenosti u hrani, štoviše dragovoljnom gladovanju, kako bi se time posebno istaknula spremnost na žrtvu i odricanje iz ljubavi i zahvalnosti prema Kristovoj muci i smrti.

Post obvezuje sve vjernike katolike od navršene 18. do započete 60. godine života, dok nemrs obvezuje sve katolike koji su navršili 14 godina života u sve petke, a napose korizmene, osim onda kada na taj dan padne svetkovina. Post i nemrs ne obvezuju one koji se nalaze u težim životnim situacijama, kao što su npr. bolesnici, trudnice, dojilje, putnici ili oni kojima je zbog trenutačnih okolnosti u kojima se nalaze teško postiti i ne mrsiti. U takvim se okolnostima preporučuje, ako je to fizički moguće, da se post i nemrs zamijene nekim drugim djelom pokore.

Čista srijeda je dan koji nas svojom simbolikom poziva postajati sve više i više Božja djeca, odnosno kroz naredno vrijeme korizme nastojati mijenjati vlastito ponašanje, i to posebno kroz ova dva vida: s jedne strane zauzetijim nastojanjem oko odbacivanja svih onih osobnih mana koje jasno uviđamo i za koje itekako osjećamo da nas čine manje ljudima, a s druge strane u nastojanju oko opredjeljivanja za dobro, za pozitivnosti, za pomaganje drugima, za osjećaj prema ljudima u potrebi itd. U tom je smislu važno ne zanemariti ni jedan ni drugi vid, odnosno važno je i odreći se nečega i opredijeliti se za nešto.

Uz post, pokoru i brigu za bližnjega, Crkva će zato posebno naglašavati i važnost ustrajne molitve, kako osobne, tako i zajedničke, a u tom će smislu naročito poticati na pobožnost križnoga puta. Takvo izgrađivanje i pojedinaca i zajednice kroz navedene oblike odricanja i molitvenog predanja, ima za cilj voditi nas u sve dublje proživljavanje i razumijevanje Kristova vazmenoga otajstva, te konačno do duboke zahvalnosti Presvetome Trojstvu na daru otkupljenja.

Sedam svetih osnivača Reda slugu Blažene Djevice Marije

Onaj tko makar i površno poznaje povijest Crkve, može uočiti stalnu izmjenu svjetla i sjena, odnosno s jedne strane primjećuje se kako s vremena na vrijeme dolazi do opće uspavanosti u duhovnom smislu, štoviše i do zapadanja u moralnu i duhovnu zapuštenost, ali onda redovito Duh Sveti potakne nekoga pojedinca ili skupine ljudi, a koji svojim nastojanjem oko svetosti života postanu poticaj i mnogima drugima u nasljedovanju. Primjera je bezbroj, ali oni najuočljiviji mogu se povezati uz prosjačke i pustinjačke redove, a u tom smislu najviše uz svetoga Franju Asiškoga i svetoga Dominika Guzmana.

Njihovo je vrijeme iznjedrilo mnoštvo muškaraca i žena koji su ideal kršćanstva pronašli u siromaštvu i intimnoj priljubljenosti uz Krista raspetoga i uskrsnuloga, ali zapravo, još više, može se reći da one milosti koje su ta dvojica svetaca zadobila na svoj način poticajno djeluju i na mnoge današnje ljude. To je ta posebna Božja ljubav koja se prelijeva u pojedince, a po njima osnažuje u duhovnom smislu cijelu Crkvu, pa stoga nije dobro nikada ni jedno povijesno razdoblje gledati s malodušnošću, kako su danas mnogi spremni, nego naprotiv gledati svaki oblik eventualne zapuštenosti i raskoraka s pravovjerjem kao temelj iz kojega će Duh Sveti podići neke nove Franje i neke nove Dominike, koji će opet pridonijeti da Kristova Zaručnica zablista u svoj svojoj ljepoti.

Kao jedan od lijepih primjera posvete vlastitih života, života drugih ljudi i života cijele Crkve, može se spomenuti životni put sedmorice svetih osnivača Reda slugu Blažene Djevice Marije, a čiji se spomendan slavi 17. veljače. Nema sumnje kako su za njihovu svetost velikim, ako i ne najvećim dijelom, zaslužni sveti Franjo i sveti Dominik, koji su potaknuli na ideal siromaštva, istinske pokore i prave duhovnosti, tako da je 13. st. cvalo konkretnim duhovnim plodovima. Nastalo je tako, uz franjevce i dominikance, još nekoliko redova koji su to svojim karizmama svakako potvrđivali. Među najpoznatije treba spomenuti karmelićane, augustince i servite, a za ovaj posljednji zaslužni su upravo sedmorica naznačenih muškaraca.

Riječ je o sljedećim uglednim firentinskim građanima: Buonfiglio dei Monaldi, Giovanni di Buonagiunta, Amadeus degli Amidei, Ricovero dei Lippi-Ugguccioni, Benedetto dell’ Antella, Gherardino di Sostegno i Alessio de’ Falconieri, ili, kako se češće u narodu nazivaju: sveti Bonfilije, sveti Bonajunkto, sveti Manet, sveti Amadije, sveti Ugučo, sveti Sosten i sveti Aleksije. Svi su oni po zanimanju bili trgovci, odnosno pripadali su staležu koji je u 13. st. bio iznimno cijenjen, kako poradi ugleda koji su uživali u narodu, tako i poradi svoga bogatstva. S druge strane, trgovci su češće bili probitačni ljudi koji nisu pazili na potrebe maloga čovjeka, nego su uglavnom svoja nastojanja usmjeravali na stjecanje vlastitih materijalnih dobara, a time su bili daleko od evanđeoskih poticaja.

Upravo je takva gramzivost, koju su se imali priliku nagledati radeći svoj posao, bacila sedmoricu muškaraca u promišljanje o izopačenosti materijalističkoga pogleda na svijet, pa su se međusobno povezali i odlučili živjeti sasvim drugačijim životima. U to je vrijeme bilo više različitih družbi koje su nastojale slijediti evanđeoske ideale, pa je tako i u Firenzi postojala Velika družba naše Gospe, a njoj su pripadali i naznačeni muževi. Ipak, prema predaji, odlučujuće u njihovoj promjeni života bilo je jedno viđenje, a nakon kojega su se odlučili povući na brdo Monte Senario, udaljeno od Firenze kojih 20-tak kilometara. Svojim su obiteljima ostavili onoliko koliko im je potrebno za dostojan život, a ostalo su prodali i porazdijelili siromasima, kako bi se nenavezani na materijalna dobra mogli posvetiti služenju Blaženoj Djevici Mariji, a preko nje i svojim bližnjima. Upravo su se iz toga razloga nazvali Red slugu Blažene Djevice Marije ili Red servita (prema lat. glagolu služiti). 

O njima više saznajemo iz Legende o nastanku Reda slugu Blažene Djevice Marije, koju je sastavio jedan od članova Reda servita, a čiji odlomak čitamo u Časoslovu ovako:

Bilo je sedam muževa, dostojnih mnogog štovanja i časti, koje naša Gospa poveza kao sedam zvijezda i ujedinivši ih dušom i tijelom udari početke Redu svome i slugu svojih.

Kad uđoh u naš Red, nisam zatekao na životu nikoga od njih osim jednoga, koji se zvao brat Aleksije. Htjela je naša Gospa toga brata Aleksija sve do naših dana sačuvati od tjelesne smrti kako bismo iz njegova pripovijedanja doznali o nastanku našega Reda. A život spomenutog brata Aleksija bijaše takav – što sam iz iskustva doživio i očima vidio – da je ne samo poticao prisutne svojim primjerom nego je potvrđivao i stalež redovništva i savršenosti svoje i sudrugova.

Njihov je položaj, prije nego se tjelesno povezaše, bio četverostruk.

Prvo, gledom na Crkvu: jer, neki od njih odlučivši čuvati djevičanstvo ili čistoću doživotno još se ne bjehu vezali ženidbom, drugi bjehu već združeni brakom, a treći zbog smrti žena upravo slobodni od ženidbe.

Drugo, gledom na korist gradu. Bili su postavljeni da u skladu s trgovačkom vještinom trguju i uzajamno razmjenjuju zemaljska dobra. No, čim nađoše dragocjeni biser, to jest naš Red, ne samo da su sav svoj posjed počeli dijeliti siromasima, već su i same sebe drage volje posvetili Bogu i Gospi da im što vjernije služe.

Treće, gledom na štovanje i čašćenje naše Gospe. U Firenci je naime postojala neka u davno doba osnovana družba u čast Djevice Marije. Ta je družba, sa svoje starine i množine i svetosti muževa i žena, bila stekla
veće ime od ostalih, tako da se nazivala osobito Velika družba naše Gospe. U njoj, prije nego se tjelesno povezaše, nikoše spomenuta sedmorica muževa, kao poglaviti ljubitelj i naše Gospe.

Četvrto, gledom na savršenost njihove duše. Boga su ljubili nadasve, njemu su, kako je red i dužnost, upravljali sve što su činili, njega častili u svim mislima, riječima i djelima.

A pošto su pod Božjim nadahnućem i čvrstom odlukom, a na osobit poticaj naše Gospe, bili odredili da će se uzajamno tjelesno povezati, rasporedili su svoje kuće i porodice: obiteljima ostaviše nužno, a ostalo podijeliše siromasima. Naposljetku potražiše ljude dobra mišljenja, života i primjera te im izložiše svoj naum.

Pa uziđoše na brdo Senar i ondje na vrhu podigoše jednu skladnu kućicu te se onamo stvarno i preseliše. Tu počeše misliti kako nisu ondje samo da stječu svetost nego i da sebi pridruže druge i tako povećaju novi Red što ga po njima pokrenu naša Gospa. I zato se raspodijeliše da sebi pridruže braću: neke su od njih primili i tako ustanovili naš Red. On je bio podignut poglavito od naše Gospe, zasnovan na poniznosti naše braće, njihovom slogom izgrađen, a siromaštvom podržan. (Časoslov rimskog obreda, II, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1997., str. 1182-1183.)

S obzirom da su serviti posebno bili usmjereni na razmatranje o ulozi Blažene Djevice Marije u povijesti spasenja, razumljivo je da su pri tome svoje razmatranje usmjerili i prema Marijinoj strpljivosti u podnošenju onih patnji koje je Mariji još navijestio sveti Šimun starac – da će joj mač boli probosti dušu. Na temelju toga i na njihov poticaj, oblikovala se pobožnost Gospi Žalosnoj, a kasnije je ustanovljen i blagdan Gospe Žalosne, koji se danas slavi 15. rujna.

Serviti su prepoznatljivi po crnom habitu, a žive po Pravilu svetoga Augustina, hiponskoga biskupa. Red je odobrilo više papa, a na poseban je to način učinio Benedikt XI. 1304. god., dok je još bio živ jedan od osnivača – sveti Aleksije. Svaki je od utemeljitelja Reda servita bio pokopan u prvoj crkvi na brdu Monte Senario, a 700 godina poslije utemeljenja reda, tj. 1933. god., sve su im kosti skupljene zajedno i prenesene u jednu raku, u tada izgrađenu kapelicu. Kojih 50-tak godina prije, točnije 15. siječnja 1888. god., papa Lav XIII. proglasio ih je svetima. Spomendan im se slavi na dan nebeskoga rođendana sv. Aleksija.

Serviti su se ubrzo iz Italije proširili po cijeloj Europi, a potom i diljem svijeta, a danas oko 1000 servita djeluje u 28 zemalja. Posebno su poznati po tome što u Rimu vode papinsko učilište Marianum.

Sve nam to pokazuje koliku su važnu ulogu u svoje vrijeme odigrali ne samo franjevci i dominikanci, nego i drugi manje poznati redovi, pa tako i serviti, te time potvrdili da Duh Sveti puše kad hoće i gdje hoće. To nam uvijek može biti poticaj da nikada ne malakšemo i ne padnemo u malodušnost gledajući određene nepoželjne pojave ne samo u društvu, nego i u Crkvi, jer nas povijest i Sveto Pismo uče da je milost Božja osobito velika ondje gdje se umnožio grijeh.

Ipak, na kraju valja primijetiti da su neki od osnivača Reda servita bili neoženjeni, drugi su bili udovci, ali neki su od njih bili već oženjeni, a da bi se posvetili Bogu napustili su svoje obitelji. Iako to možda može biti razumljivo iz negdašnje perspektive, kada se redovnički i svećenički život vrjednovao daleko važnijim od obiteljskoga, danas ćemo ipak, čini nam se s pravom, primijetiti da je možda bilo i pogrješno ostaviti supruge i djecu da se snalaze bez muške zaštitničke ruke, pa makar da se i sve svoje snage i sav svoj život posveti Bogu. Tako ćemo danas reći da je svaki stalež vrijedan i da svatko može postići svetost živeći upravo u tom staležu, a jednako će se tako istaknuti i obveze koje iz njega proizlaze. U tom su smislu sasvim razumljive crkvene odredbe po kojima nitko, kao oženjen ili kao udana, pogotovu ako su tu i djeca, pa makar i uz pristanak druge strane, ne može olako napustiti svoj bračni život da bi započeo redovnički. To može učiniti tek kao udovac ili udovica, ili pak kao rezultat zajedničke odluke, na način da oboje njih započnu redovnički život, ali i tada pod uvjetom da su djeca odrasla i ne zahtijevaju nikakvu roditeljsku skrb.

Preuzeto s vjeraidjela.com