SVETAC DANA – SV. GRGUR VELIKI
Do sada je u povijesti Crkve 16 papa nosilo ime Grgur. Prvome između njih povijest je dala počasni naslov Veliki. To je znak da se radi o izvanrednoj osobi, čiji je utjecaj trajne vrijednosti kroz sva vremena.
Do sada je u povijesti Crkve 16 papa nosilo ime Grgur. Prvome između njih povijest je dala počasni naslov Veliki. To je znak da se radi o izvanrednoj osobi, čiji je utjecaj trajne vrijednosti kroz sva vremena.
On je živio i djelovao u veoma teškim i složenim okolnostima. Pa ipak je taj rad, zahvaljujući Božjoj milosti, svečevoj neumornoj revnosti, ugledu što je proizlazio iz njegove svetosti i bogate osobnosti, njegovu izvanrednom talentu za upravu, bio izvanredan; a rezultati su njegova 14-godišnjeg pontifikata bili izuzetno veliki, ne samo za njegovo nego i za kasnija vremena.
On je Petrovoj Stolici, kako na Zapadu, tako i na Istoku, pribavio silan ugled. Udario je temelj odnosima s carskim vlastima u Bizantu, na bazi većeg dostojanstva i veće slobode, osobito na duhovnome području. Radio je na obraćenju Langobarda u Italiji, Angla u Britaniji. U životu je bio učitelj narodu, redovnicima, kleru i biskupima, a po smrti je to svojim brojnim pisanim djelima.
Grgur se rodio oko 540.g., u Rimu, u krilu jedne stare i ugledne rimske senatorske obitelji. U sebi je nosio najbolje vrijednosti rimske baštine. Kao rođeni Rimljanin osjećao se uvijek duboko vezan i s Rimskim Carstvom. To ga ipak nije smetalo ― što je također dokaz da je bio velik duh, čovjek širokih pogleda ― da svoj pogled upravi i izvan granica Rimskoga Carstva, na nove germanske narode sto su nadirali prema zapadu i jugu. Svojom je oštroumnošću odmah shvatio da je zadaća rimske Crkve te narode, ne samo obratiti i pokrstiti, već i u sebe uključiti, učiniti ih svojima, da se u njoj osjećaju kao u vlastitoj kući. I tako je Rim pod njegovom vladavinom postao misionarsko središte Zapada.
Od svog je oca baštinio na Siciliji veliko imanje, pa mu je tako bilo moguće osnovati ondje šest benediktinskih samostana. Jedan je osnovao u Rimu u svojoj rodnoj kući, koju je pretvorio u samostan, posvetivši ga svetom Andriji. jedno je vrijeme bio visoki državni činovnik, rimski prefekt, a onda se nenadano god. 575., povukao iz javne službe te postao redovnik svoga rimskoga samostana Sv. Andrije. Tu se osjećao veoma ugodno, no nije mu bilo dano dugo uživati sveti samostanski mir. Papa Benedikt I. i Pelagije II., uzeše ga u svoju službu. Pelagije II. ga je zaredio za đakona te kao svog apokrizijara-nuncija, poslao 579. u Carigrad. Ondje Grgur ostade sve do god. 585., živeći na carskome dvoru u redovničkoj povučenosti i siromaštvu, provodeći vrijeme usred dvorske vreve i meteža, isključivo u molitvi i teološkom proučavanju.
Nakon povratka u Rim živio je opet jedno vrijeme u svome dragom samostanu, no i dalje je bio papin savjetnik i vodio brigu o njegovoj korespodenciji s Istokom. Protiv svoje volje i odlučnog protivljenja izabran je god. 590. za Pelagijeva nasljednika na Petrovoj Stolici. Njegov će pontifikat u povijesti Crkve biti jedan od velikih. Tko bi se s njime htio podrobno upoznati, morao bi pročitati njegova 854 pisma, koja jesno i nedvojbeno svjedoče o njegovoj mnogostrukoj i svestranoj djelatnosti.
Grgur je odmah od početka svoga pontifikata imao jasnu svijest o svojim papinskim dužnostima. Za biskupa je posvećen baš na današnji dan 3. rujna 590.g. Izabran je bio već prije i odmah je počeo djelovati. U Rimu su tada vladale velike elementarne nepogode: poplava, zatim glad i kuga. Novi je papa odredio da se održi svečana pokornička procesija, kako bi se izmolilo Božje smilovanje. Kao dobar organizator naredio je da sav Božji narod sudjeluje u procesiji, ali da se pojedine kategorije okupe i svrstaju kod pojedinih rimskih crkava. Tako kler kod Sv. Kuzme i Damjana, redovnici kod Sv. Gervazija i Protazija, redovnice kod Sv. Petra i Marcelina, dječaci kod Sv. Ivana i Pavla, udovice kod Sv. Eufemije, udate žene kod Sv. Klementa, a svi drugi vjernici kod Sv. Stjepana. Iz tih su crkava svi išli moleći u crkvu Svete Marije Velike. Tom je zgodom Grgur izrekao vjernicima svoju prvu propovijed. U njoj se kao brižan pastir potrudio da svoje ovce utješi, ohrabri, upravi im srce prema Bogu, koji pripušta takve nevolje da bi se ljudi obratili. Sve ih je potaknuo također na ustrajnu molitvu i pokoru.
Grgur se pobrinuo da se za gladni narod dopremi pšenica iz Sicilije i pritjecao mu je u pomoć na sve moguće načine. Nakon biskupskog posvećenja nastavio je redovitom i sustavnom službom propovijedanja, koju smatra jednom od glavnih biskupskih dužnosti i kojoj će posvetiti čitavu treću knjigu svoga monumentalnog djela Liber regulae pastoralis ― način na koji se vrši pastva. Sačuvan nam je velik broj Grgurovih homilija koje su nadahnute, u prvom redu knjigama Svetoga pisma, a zatim spisima sv. Augustina, koga je veoma cijenio i štovao.
I sva je Grgurova teologija živo povezana s bogatim duhovnim svijetom ranoga i otačkoga kršćanstva. Povijesničari kažu da je on Augustinova djela prenio u srednji vijek. Grgur je bio dijete svoga vremena, jer se u njegovim spisima osjeća ljubav prema onome što je čudesno; on vrlo rado govori o anđelima, o đavlu, o nebu, o paklu, o čudesima, u čemu se razlikuje od visoke duhovnosti grčke i latinske patristike. No taj je način bio bliži običnome puku.
Grgur je bio i veliki obnovitelj bogoslužja. On je dao rimskome kanonu Mise, koje još i danas upotrebljavamo, konačan oblik. Od njega potječe i po njemu se zove Grgurov sakramentar. On je obnovitelj liturgijskoga pjevanja. Da li je i u kolikoj je mjeri on i tvorac, takozvanoga gregorijanskoga korala, to se ne može sa sigurnošću utvrditi. No, osnovao je i rimsku školu pjevača. Pius Parsch, oduševljen Grgurovim liturgijskim radom, smatra da je na području liturgije baš on najveći od svih papa. Njegovih četrdesetak homolija na Evanđelje sačinjavale su dobrim dijelom čitanja u starome Breviru. Parsch kaže čak, da nijedan svećenik ne bi smio slaviti svetu misu, ako ne bi išao Grgurovim stopama. On je na svu našu rimsku liturgiju najviše utjecao, on nas uči da je što dublje proničemo, no prema njoj i svoj cjelokupan život oblikujemo.
Grgur je i kao papa i usred najveće aktivnosti bio velik mistik koji je neprestano žalio za smirenim kontemplativnim redovničkim životom. To je njegovoj pastirskoj službi davalo poseban čar. I nije čudo što su svi njegovi brojni duhovni spisi duboko utjecali na srednjovjekovnu pobožnost.
Grgur je pun zasluga preminuo 12. ožujka 604.g. Glas svetosti uživao je već za života, a nakon smrti samo se jos povećao. Nepoznati ga pjesnik naziva “Božjim konzulom”. Sv. Izidor Seviljski, uvrštavajući ga među slavne ljude, kaže da mu je od naučitelja jedva tko ravan. Slično misli o njemu i sv. Ildefons Toledski kad kaže da je Grgur “svetošću pobijedio Antuna, rječitošću Ciprijana, a mudrošću Augustina”. S tim se sudom, osobito što se tiče Augustina, većina povjesničara i patrologa ne slaže. Unatoč tome, sva predaja Grgura stavlja u veliku četvorku zapadnih svetih Otaca: Ambrozije, Jeronim, Augustin, Grgur Veliki.
Zavrsavajuci ovaj sažeti i zbog toga nužno nedostatan prikaz o sv. Grguru, navest ćemo što o njemu reče 3. rujna 1978. pokojni papa Ivan Pavao II., koji je baš toga dana službeno preuzeo svoju pastirsku papinsku službu. Obraćajući se vjernicima sabranim na Trgu sv. Petra, s prozora svoje sobe prije Anđeoskog pozdravljenja, rekao je:
“Tamo sam u Veneciji čuo govoriti: ‘Svaki dobri razbojnik ima svoju pobožnost.’ Papa ih ima nekoliko; među inima i sv. Grguru Velikom, čiji je danas blagdan. U Bellunu se sjemenište naziva gregorijansko u čast sv. Grgura Velikoga. Ondje sam kao student proveo sedam, a kao ucitelj 20 godina. Slučaj je da je on na današnji dan bio posvećen za rimskoga biskupa, a ja službeno preuzimam svoju službu služenja opcćj Crkvi. Bio je Rimljanin, postavši prvi upravni činovnik grada. Tada je sve dao siromasima, postao redovnik i papin tajnik. Kad je papa umro, izabraše njega, ali on to nije htio prihvatiti. Prihvatio je tek posredovanjem cara i naroda. Tada je pisao svome prijatelju Leandru, biskupu u Sevilli: ‘Više bih plakao nego govorio.’ A carevoj je sestri pisao: ‘Car je htio da jedan majmun postane lav’; vidi se da je i u ono vrijeme bilo teško biti papa. Bio je tako dobar prema siromasima; obratio je Englesku. A nadasve, napisao je veoma lijepih knjiga; jedna je Pastoralno pravilo; u njoj uči biskupe njihovoj službi, a u posljednjem djelu ima ove lijepe riječi: ‘Opisao sam dobroga pastira, ali to nisam, pokazao sam obalu savršenosti do koje valja doći, ali ja se osobno nalazim još u valovlju svojih pogrješaka, nedostataka, i onda; da ne bih doživio brodolom, molim vas, bacite mi dasku spasa svojim molitvama!’
To kažem i ja; pa ipak nisu samo papi potrebne naše molitve, nego i čitavom svijetu. Jedan je španjolski pisac zapisao: ‘U svijetu je zlo jer ima više bitaka nego molitava.’ Nastojmo da bude više molitava, a manje bitaka!”
Na kraju, čestitamo imendan svima koji nose drevno ime Grgur. Donosimo i nekoliko zanimljivosti uz ovo ime, čiji je korijen grčkog porijekla. Susreće se glagol gregoreo, što znači: budan sam, živim, kao i pridjev gregoros ― budan, oprezan, pozoran.
Prisutne su brojne izvednice iz imena Grgur, kao sto su; Grga, Gregor, Grgica, Gregorija, Gordana.
Pa svima vama sretan imendan od srca!
HIMAN
O slavni papa Grgure,
Blagovjesniče Engleske,
Sad anđelima pridružen
priteci nama u pomoć!
Ti prezre svijeta bogatstvo
I svu mu slavu varavu.
Zbog Isusa siromašnog
Siromah i ti postade.
On, višnji Prvosvećenik,
Na čelo Crkvi stavi te.
Ko Petrov pravi nasljednik
I Petrov primjer slijediš ti.
Otajstva pisma svetoga
Ti čudesno razjašnjavaš.
I u svu svoju istinu
Sam Isus te upućuje.
Upravitelju odlični,
Ti svjetlo Božje Crkve si,
Daj pomaži nam sveudilj,
Prosvjetljuj svojim naukom.
Sva slava Ocu vječnomu
I preslavnomu Sinu mu
Nek bude s Duhom Presvetim
Sad i uvijeke vjekova. Amen.
Izvor: Bitno.net
