Author

FMteam

Browsing

John Pridemore nekad iz kuće nije izlazio bez pištolja, a danas ne izlazi bez najjačeg oružja – krunice

I četvrti dan 35. Mladifesta počeo je jutarnjom molitvom, a ova duhovna obnova za desetke tisuća mladih koji su pristigli iz čak 80 zemalja nastavljena je katehezom fra Zvonimira Pavičića koji je mladima naglasio da u mjestu svoga života trebaju svjedočiti za Krista i biti Isusov prijatelj, nagalašavajući kako je u svom mjestu najteže biti Isusov prijatelj.

”Lako je biti Isusov prijatelj u Međugorje, gdje svi plešemo, pjevamo, molimo, radosni smo oko Gospodina… To je jako jednostavno. Toliko je lako da smo oduševljeni time, ali je potrebno doći u svoje mjesto, u svoj grad u svoju župu… To nije laka zadaća. Najteže je svjedočiti u svojoj obitelji, ali je potrebno i to ne smijemo nikada zaboraviti. U Crkvi imamo divne primjere kako su ljudi svjedočili Isusa u svome mjesto”, kazao je fra Zvonimir  pa im za primjer stavio svetog Franju Asiškog, koji u svome imenu nosi ime svoga grada – Asiz.

”Danas kome god kažete Asiz, pomislit će na svetog Franju i svetu Klaru. Oni su Isusa primili i oni su od svoga mjesta učinili da bude prepoznato kao Kristovo, kao Isusovo. I to treba učini i svatko od nas:  Prihvatiti Isusa. Isus je uvijek na putu, Isus uvijek ide. Isus i danas ”hoda” ovom zemljom. ”Hoda” po svećenicima, po ljudima koji propovijedaju Njegovu riječ, ”hoda” ovom zemljom, stalno je na putu, stalno radi, stalno je zauzet oko spasenja, stalno obilazi mjesta i sela… Traži tko će ga primiti, tko će ga ugostiti, tko će biti njegov prijatelj”, kazao je fra Zvonimir Pavičić i naglasio kako će onoga tko ga ugosti i postane njegov prijatelj Gospodin proslaviti, objašnjavajući mladima kako prijateljevanje s Isusom ima i lijepih trenutaka, ali i da je često teško…

Osvrćući se evanđeoski ulomak iz kojega je uzeta tema za ovogodišnji Mladifest, „Marija je uistinu izabrala bolji dio…“ (Lk 10, 42), kazao je kako trebamo biti i kao Marija i kao Marta.

”I u Crkvi su se često ”svađali” što je bolje kontemplacija ili akcija – što je bolje biti uronjen u Kristovu riječ ili činiti nešto po tom pitanju? Međutim, na martu i Mariju možemo gledati i kao na dvije strane jedne osobe, odnosno dvije strane svakoga od nas. svatko od nas treba biti Marija i sjesti do Isusovih nogu, ali i biti Marta pa posluživati, djelovati te iskazivati ljubav i gostoprimstvo”, kazao je fra Zvonimir, dodajući da onaj tko sluša Isusove riječ ne može biti samo slušatelj, njega ta riječ tjera i da je izvrši te da pokaže svoju vjeru, svojim djelima.

John Pridemore iz Engleske koji živi u irskoj potom je iznio svoje svjedočanstvo u kojem je mladima govorio o svom bavljenju kriminalom, razvratnom životu, obraćenju…

Nakon razvoda roditelja, on se nije htio odlučiti s kime će živjeti. Odlučio je kako kaže da neće voljeti ni jedno ni drugo. Počeo se baviti svim vrstama organiziranog kriminala – bio je u upleten u prodaju droge, reketarenje ljudi i sve moguće zle radnje.

John, koji nije imao odnos s Isusom, je prihvaćao ono što mu je svijet nudio da bi bio sretan. Bog je u njegov život ušao kad je pretukao jednog ćovjeka u noćnom klubu u kojem je bio suvlasnik. Nije znao je li ga možda i ubio. Tek tada mu je proradila savjest. Majci je nakon obraćenja rekao da je Bog ušao u njegov život, a ona mu je rekla kako je puno molila  za njegovo obraćenje.

”Nisam nikad izišao iz kuće bez pištolja ili mačete, a sada nikad ne napuštam svoj dom bez najjačeg oružja, a to je krunica”, kazao je John, nakon čijeg su se svjedočanstva mladima obratili bračni par iz Italije Luigi Lo Mele i Marcela Caricato, koji su ispričali svoju ljubavnu priču koja se dogodila u ”ovom čarobnom mjestu”, kako je Luigi nazvao Međugorje.

Luigi je bio nogometaš koji je mislio da je dosegnuo sreću, nije znao za Međugorje i bio je skeptičan prema ukazanjima, a onda mu je tetka počela pričati o Međugorju, a odnosila mu je puno nabožnih predmeta koji su za njega bili tek obični suveniri. Ispričao je i o svojoj ispovijedi u Međugorju, koju je nazvao oslobođenjem te je tada počeo postajati nova osoba. Na kraju su svima poručili da pronađu mir i da će biti sretne osobe. Prvi dio programa završio je u podne molitvom Anđeo Gospodnji.

Sva svjedočanstva i kateheze s Mladifesta možete pogledati i na  YouTube kanalu Radio Mir Međugorje.

Preobraženje Gospodinovo

Blagdan Gospodinova Preobraženja, je uzvišeni događaj iz Kristova života. Svjedoči nam istinu o Kristu kao Božjem Sinu, koji nam je u trenucima svoga preobraženja na brdu Tabor otkrio djelić nebeske slave.


Danas je blagdan Preobraženja Gospodinova, uzvišeni događaj iz Kristova života koji su opisali sinoptici Matej, Marko i Luka. Spominje ga i sv. Petar u svojoj Drugoj poslanici, jer je s Ivanom i Jakovom bio očevidac događaja kojega nikada nije mogao zaboraviti, pa o njemu u spomenutoj poslanici piše: “Uistinu, nismo vam navijestili moć i dolazak našega Gospodina Isusa Krista držeći se lukavo izmišljene bajke, nego jer smo bili očevici njegova božanskog veličanstva. On je, naime, primio čast i slavu od Boga Oca kad mu je od tako uzvišene Slave došao glas: ‘Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao.’ I taj glas koji je došao s neba mi smo čuli kad smo bili s njim na svetoj gori. Tim držimo vrlo sigurnim sve proroštvo. Vi dobro činite što upirete u nj pogled kao u svjetiljku koja svijetli u tamnome mjestu dok ne osvane dan i dok se ne pomoli Danica u vašim srcima” (2 Pt 1, 16-19). U drugoj polovini svoga apostolskoga života Isus se s trojicom odabranih apostola popeo na brdo Tabor. ‘Dok je molio, lice mu zasja kao sunce, a njegove haljine postadoše tako sjajno bijele kako ih ne može obijeliti nijedan bjelilac na zemlji’ (Mk 9, 3).

Ostatak događaja majstorski opisuje sveti Luka. “I gle, dva čovjeka, Mojsije i Ilija, počnu s njim razgovarati. Pojaviše se u sjaju, a govorili su o njegovoj smrti koju mu je trebalo podnijeti u Jeruzalemu. Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, vidješe ga u sjaju, i obojicu što su stajali s njim. Dok su se ovi rastajali od njega, Petar mu, ne znajući što govori, reče: ‘Učitelju, dobro je da ostanemo ovdje! Napravit ćemo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.’ Dok je on to još govorio, naiđe oblak te ih prekrije. Kad zamakoše u oblak, učenici se prestrašiše, a iz oblaka doprije glas: ‘Ovo je Sin moj, Izabranik moj! Njega slušajte!’ U isti čas kad glas zaori, Isus se nađe sam. Oni su šutjeli i nikom ništa nisu kazivali u to vrijeme što su vidjeli” (Lk 9, 30-36).

Teolozi nam otkrivaju višestruki smisao ovoga blagdana, tumačeći da nas, kao prvo, podsjeća na Kristovu veličinu i uzvišenost njegove poruke i poslanja. Druga je poruka da u blagdanu Preobraženja Kristova gledamo i obećanje vlastitoga preobraženja po vjeri i Kristovu zahvatu. To bi nas, kao treće, trebalo poticati da u svom svagdašnjem životu nastojimo uvijek pobjeđivati negativnosti i uvijek misliti na krajnji ishod svega što činimo, dakle, gledati sve iz perspektive vječnosti. Četvrtu pak poruku teolozi iščitavaju kao podsjećanje na Euharistiju koja je za nas sakrament preobraženja, a primanje svete pričesti kao sjeme preobraženja. Poziva nas da u svom svakodnevnom životu nađemo vremena za molitvu i razgovor s Bogom. Tek kad to napravimo, kad na takav način budemo živjeli svoje opredjeljenje za Krista, moći ćemo uistinu shvatiti Petrovo ushićenje: Gospodine dobro nam je ovdje biti.

Kršćani u Rimu ovaj su blagdan slavili od 5. stoljeća, i to između kvatrene subote u korizmi i sljedeće nedjelje. Papa Kalist III. 1457. godine odredio je da se u cijeloj Crkvi slavi na današnji dan kao uspomena na pobjedu koju su kršćani izvojevali nad Turcima kod Beograda 1456. godine, pod vodstvom sv. Ivana Kapistrana i Janka Sibinjanina. Vijest o pobjedi stigla je u Rim na današnji dan, pa je stoga odlučeno da se blagdan svake godine slavi upravo na taj dan.

MISNA ČITANJA – 6. KOLOVOZA 2024.

Ovo je Sin moj, Ljubljeni!

XVIII. tjedan kroz godinu

Utorak, 6. 08. 2024.

PREOBRAŽENJE GOSPODINOVO

Blagdan

ČITANJA:
vl.: Dn 7,9-10.13-14 (ili: 2Pt 1,16-19); Ps 97,1-2.5-6.9; Mk 9,2-10

BOJA LITURGIJSKOG RUHA:
bijela

IMENDANI:
Just, Oktavijan, Oktavije

Prvo čitanje:

Dn 7, 9-10.13-14

Odijelo mu bijelo poput snijega.

Čitanje Knjige proroka Daniela

Gledao sam: Prijestolja bjehu postavljena i Pradavni sjede. Odijelo mu bijelo poput snijega; vlasi na glavi kao čista vuna. Njegovo prijestolje kao plamenovi ognjeni i točkovi kao žarki oganj. Rijeka ognjena tekla, izvirala ispred njega. Tisuću tisuća služahu njemu, mirijade stajahu pred njim. Sud sjede, knjige se otvoriše.

Gledah u noćnim viđenjima i gle s oblacima nebeskim dolazi kao Sin Čovječji. On se približi Pradavnome i dovedu ga k njemu. Njemu bi predana vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast njegova vlast je vječna, nikada neće proći, kraljevstvo njegovo vječno, nikada propasti neće.

Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam:

Ps 97, 1-2.5-6.9

Pripjev:

Gospodin kraljuje, Svevišnji – nad svom zemljom!

Gospodin kraljuje: neka kliče zemlja,
nek se vesele otoci mnogi!

Oblak i tama ovijaju njega,
pravda i pravo temelj su prijestolja njegova.

Brda se tope pred Gospodinom kao vosak,
pred vladarom sve zemlje.

Nebesa navješćuju pravednost njegovu,
svi narodi gledaju mu slavu.

Ti si, Gospodine, Svevišnji – nad svom zemljom,
visoko, visoko nad bozima svima.

Drugo čitanje:

2Pt 1, 16-19

Taj Glas s neba čusmo.

Čitanje Druge poslanice svetoga Petra apostola

Predragi! Nismo vam navijestili snagu i Dolazak Gospodina našega Isusa Krista slijedeći izmudrene priče, nego kao očevici njegova veličanstva. Od Oca je doista primio čast i slavu kad mu ono od uzvišene Slave doprije ovaj glas: »Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, u njemu mi sva milina!« Taj glas, koji s neba dopiraše, čusmo mi koji bijasmo s njime na Svetoj gori.

Tako nam je potvrđena proročka riječ, te dobro činite što uza nju prianjate kao uza svjetiljku što svijetli na mrklu mjestu – dok Dan ne osvane i Danica se ne pomoli u srcima vašim.

Riječ Gospodnja.

Evanđelje:

Mk 9, 2-10

Ovo je Sin moj, Ljubljeni!

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru visoku, u osamu, same, i preobrazi se pred njima. I haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti. I ukaza im se Ilija s Mojsijem te razgovarahu s Isusom.

A Petar prihvati i reče Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.« Doista nije znao što da kaže jer bijahu prestrašeni. I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz oblaka se začu glas: »Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!« I odjednom, obazrevši se uokolo, nikoga uza se ne vidješe doli Isusa sama.

Dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane. Oni održaše tu riječ, ali se među sobom pitahu što znači to njegovo »od mrtvih ustati.«

Riječ Gospodnja.

Preuzeto s Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Ovogodišnji, 35. Mladifest stigao je do svog četvrtog dana. Već se pomalo pojavljuje i tuga na licima onih koji sudjeluju u njemu jer su svjesni kako se primiče kraj, ali zapravo Mladifest ne završava završetkom Mladifesta, nego se nastavlja diljem svijeta gdje će mladi koji su sudjelovali na Mladifestu širiti poruke Mladifesta, poruke mira iz Međugorje na što su ih pozvali svi oni koji su ovih dana bili na vanjskom oltaru crkve sv. Jakova u Međugorja, posebice brojni svećenici, biskupi, nadbiskupi koji su im se obraćali, kao i sam papa Franjo, koji ih je pozvao da Njegovu Riječ prenose drugima.

”Vjerodostojan učenik, k tome, postavši mudar i jak u Duhu, nužno prenosi drugima Kraljevstvo Božje, jer naviještati Njegovu Riječ nije obveza samo svećenicima i redovnicima, nego i vama, dragi mladi. Trebate imati  hrabrosti govoriti o Kristu u vašim obiteljima, u vašem obrazovnom i radnom okruženju, u vašem slobodnom vremenu. Naviještajte ga iznad svega vašim životom, očitujući vidljivu Kristovu prisutnost u vlastitoj egzistenciji, svakidašnjem naporu te u dosljednosti s Evanđeljem u svakoj konkretnoj  odluci. Gospodin vas želi kao neustrašive apostole svoje Radosne Vijesti te kao graditelje nove čovječnosti”, dio je poruke koju je Sveti otac uputio mladima koji su u Međugorju ovih dana slušali Njegovu Riječ, a u tome ih nije omela ni vrućina, ni kiša, ni kasni noćni sati, ni rani jutarnji sati, ni… Ništa.

Četvrti dan Mladifesta počeo je svjedočanstvima članova zajednice Cenacolo. Veliki broj osoba iz ove zajednice mladima u Međugorju pričali su o svom putu i tome kako su pronašli Božje milosrđe, ljubav, oprost… i na kraju ipak izabrali ”bolji dio”. Uz svjedočanstvo, sudionike Mladifesta koji su došli iz osamdeset zemalja raspjevali su i rasplesali. Nakon svjedočanstava članova zajednice Cenacolo sa svih krajeva svijeta, uslijedila je molitva krunice, a potom i sveta misa koju je predslavio međugorski župnik fra Zvonimir Pavičić uz koncelebraciju 498 svećenika.

Propovijed međugorskog župnika fra Zvonimira Pavičića na 35. Mladifestu

Na početku svoje propovijedi fra Zvonimir je govorio o tome kako nam evanđelja često govore o mnoštvu koje je Isusa slijedilo, koje ga je dolazilo slušati i jednostavno biti s njim.

”Dragi mladi, i mi smo ovdje jedno mnoštvo. Nismo masa, jer masa je nešto neodređeno, skupina ljudi okupljena iz različitih interesa. Mi smo mnoštvo okupljeno s jednim interesom: želimo Gospodina, želimo njegov kruh, želimo se hraniti njegovim Presvetim tijelom”, kazao je fra Zvonimir Pavičić, napominjući kako nas ”u svakoj euharistiji Gospodin hrani i svojom riječju”.

”Kršćani trebaju biti ljudi vjere, a ne oni koji mrmljaju na Boga. Slijepo Bogu vjerovati pa i onda kada se čini da je sve protiv nas i protiv Njega, kada se čini da su sile ovoga svijeta jače od Gospodina. I tada treba ustrajati u vjeri. Što znači jedno moje životno razočaranje, jedan pad, pred onim obiljem kojemu me Gospodin vodi? Trebamo uvijek sebi ponavljati: neću kukati, neću mrmljati, ništa mi nije teško, s Bogom ću hoditi kroz ovaj život!

Naš Bog je veličanstven. Nema riječi kojima bismo ga opisali. Sve što pokušavamo reći o Njemu malo je jer on nadilazi naše riječi i našu logiku. On nas toliko ljubi da ne odlazi od nas ni kada mrmljamo, niti onda kada ga mi zaboravimo, kada zaboravimo na Njegova obećanja, na savez koji smo sklopili s Njim. On je i tada pored nas. Pored nas je čak i onda kada griješimo. Zapljuskuje nas i tada svojom milošću ne bismo li se kako othrvali grijehu i shvatili da nam jedino on daruje život. I onda kada tražimo čudesa od Njega, on ih čini pred našim očima, neprestano nam iskazujući svoje milosrđe”, kazao je fra Zvonimir Pavičić i poručio da ako imamo problem idemo Isusu, tražimo Isusa….

”Na to nas zapravo poziva i sam Isus kad kaže: „Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.“ Što je dakle potrebno? Doći Isusu”, poručio je fra Zvonimir pa pojasnio i kako se najsigurnije dolazi Isusu? Po Crkvi.

”Po sakramentima u kojima nas susreće. Pogledajte koliko nas je ovdje. I svi smo došli Isusu. I to je taj prvi korak. Njemu doći. I što onda? Isus kaže: „tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.“ Potrebno je vjerovati Isusu. Kako se vjeruje? Kao što dijete vjeruje mami ili tati kad mu pružaju ruku i zovu ga da napravi svoj prvi korak. Dijete vidi da su roditelji malo udaljeniji od njega nego inače. No u srcu osjeća da ga oni ne napuštaju, i unatoč daljini osjeća toplinu ljubavi koja ga ohrabruje da može zakoračiti znajući da će ga ruke roditelja dočekati. To je vjera, braćo i sestre. Baciti se u Božje ruke, u Božji zagrljaj”, kazao je međugorski župnik fra Zvonimir Pavičić i na kraju pozvao da ”se u mnoštvu prijetnji, strahova i razočaranja ne prepadnemo i ne pogubimo, nego da uvijek idemo za onim kruhom nebeskim, da uvijek težimo za nebeskim stvarima, za onim Srcem koje i naša srca uzdiže i vodi u nebo”.

”Ako te je strah, idi na misu. Tu ćeš susresti Gospodina. On će ti sve objasniti. On će te ohrabriti. Otvorit će ti nove vidike. On će te nahraniti. On će ti život sačuvati i u nebo dovesti”, zaključio je fra Zvonimir Pavičić, a nakon svete mise upriličena je predstava zajednice Cencaolo.

Više na Radiopostaja Mir Međugorje

Molitva Gospi Snježnoj

“Zdravo, Ti koja si u svom svetom djevičanskom krilu obuhvatila onoga koji je neizmjeran i koji se ne može obuhvatiti.

Po Tebi se slavi sveto Trojstvo i iskazujemo mu poklon;

po Tebi je slavljen predragocjeni križ i klanjaju mu se po svemu svijetu;

po Tebi se raduje nebo; po Tebi se vesele anđeli i arkanđeli;

po Tebi bježe zli dusi; po Tebi je s neba odstupio zavodnik đavao;

po Tebi je stvorenje što je palo uzeto u nebo;

po Tebi je svekoliko stvorenje, sapeto prije otrovima idola, dospjelo do spoznaje istine;

po Tebi se vjernicima ostvaruje sveto krštenje;

po Tebi ulje radosti;

po Tebi su po svemu svijetu zasnovane Crkve;

po Tebi se narodi vode pokori.

Evo kako je tekla vojno-redarstvena operacija “Oluja”

Početkom kolovoza 1995. vojno-redarstvenom operacijom „Oluja ’95.“ hrvatske postrojbe oslobodile su okupirani teritorij Hrvatske u sjevernoj Dalmaciji, Lici, Banovini i Kordunu te su omogućile i oslobodilačke akcije u susjednoj Bosni i Hercegovini. Donosimo dijelove o operaciji „Oluja ’95.“ iz dokumenta „Kronologija Domovinskog rata (s osvrtom na pojedine događaje od 1945. do 1990.)“ koje je Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata objavio na svojoj mrežnoj stranici.


Završnu oslobodilačku vojno-redarstvenu operaciju, nazvanu „Oluja“, Hrvatska je provela od 4. do 7., odnosno do 10. kolovoza 1995. godine. Hrvatska vojska i specijalne jedinice policije krenule su 4. kolovoza 1995. u 5 sati u napad duž crte od Bosanskog Grahova na jugu do Jasenovca na istoku, na bojišnici dugoj više od 630 kilometara. Hrvatske snage u istočnoj Slavoniji i južnoj Dalmaciji stavljene su u stanje pripravnosti radi mogućeg napada Vojske Jugoslavije i Vojske Republike Srpske iz Bosne i Hercegovine.

Najveći uspjeh u operaciji postignut je u prijepodnevnim satima 5. kolovoza, kad su pripadnici 4. i 7. gardijske brigade Hrvatske vojske (podrijetlom iz Dalmacije, Bosne i Hercegovine, Zagorja i drugih područja) oslobodili Knin. Zbog njegova strateškog i simboličkog značaja, dan oslobođenja Knina u Hrvatskoj je proglašen Danom pobjede i domovinske zahvalnosti, a potom i Danom hrvatskih branitelja. U sljedećim danima hrvatske snage zaposjele su državnu granicu, osigurale je i krenule u pretres oslobođenog prostora sjeverne Dalmacije, Like, Banovine i Korduna (oko 10.5 tisuća km2). U operaciji je poginulo 196 pripadnika Oružanih snaga RH, najmanje 1100 je ranjeno, a 15 je nestalo. Gubici neprijatelja bili su nekoliko puta veći.

Istodobno, operacijom „Oluja“ hrvatske snage omogućile su Armiji Bosne i Hercegovine da razbije srpsku opsadu Bihaća. Time je spriječena nova humanitarna katastrofa u Bosni i Hercegovini i zločin poput masakra u Srebrenici, gdje su u srpnju 1995. pripadnici srpskih postrojbi, pod zapovjedništvom generala Ratka Mladića, ubili su nekoliko tisuća Bošnjaka – muslimana (spominje se broj od 8 tisuća).

Pobjeda hrvatskih snaga u „Oluji“ jedan je od najvažnijih događaja u hrvatskoj povijesti, jer je njome osigurana sloboda njezinih građana i razvoj Republike Hrvatske te teritorijalna cjelovitost i opstanak u međunarodno priznatim granicama. Za uspjeh „Oluje“, uz pobjedničku Hrvatsku vojsku i policiju, koju su predvodili načelnik GS HV-a general Zvonimir Červenko, načelnik Obavještajne uprave GS HV-a kontraadmiral Davor Domazet, zapovjednici Zbornih područja HV-a (generali Miljenko Crnjac, Luka Džanko, Ante Gotovina, Mirko Norac, Petar Stipetić) i skupnih snaga specijalne policije (general Mladen Markač), te zapovjednici na ostalim zapovjednim mjestima i obavještajnim dužnostima, zaslužno je zajedništvo većine hrvatskih građana koji su se suprotstavili srpskoj agresiji, kao i uspješna državna politika, predvođena predsjednikom Franjom Tuđmanom.

Svjetski državnici, posebice dužnosnici SAD-a, uglavnom su pokazali razumijevanje za provedenu operaciju. Između ostalog, rekli su da je „Hrvatska ostavila dovoljno vremena međunarodnoj zajednici da sukob razriješi pregovorima, a da su oni propali zbog beskompromisnoga stajališta krajinskih Srba“.

Uoči napada, hrvatskim vojnicima izdana je stroga zapovijed o zaštiti civila i civilnih te osobito vjerskih (pravoslavnih) objekata, a tijekom akcije u javnim medijima neprestano je ponavljan poziv predsjednika RH hrvatskim građanima srpske nacionalnosti da ostanu u Hrvatskoj, jer su im na temelju Ustava i Ustavnog zakona o manjinama zajamčena sva građanska prava. Ipak, najveći dio Srba iz samoproglašene „Krajine“ u Hrvatskoj, na zahtjev svog političkog i vojnog vodstva, napustio je Hrvatsku. Zapovijed (br. 12-3113-1195) o evakuaciji Srba iz tzv. Krajine potpisao je srpski general Mile Mrkšić (4. kolovoza); isto je potpisao i Milan Martić, predsjednik „Krajine“.

Predstavnici UN-a i američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith potvrdili su da su srpski civili napustili područje tzv. Krajine prije dolaska HV-a; njihov broj procjenjuje se na oko 90 tisuća ljudi (hrvatski izvori), odnosno 150 tisuća (izvori UN-a), pa čak i na 200 tisuća – 250 tisuća (srpski izvori). To je bio završni čin tragedije srpskog naroda u Hrvatskoj koju je uzrokovala beskompromisna politika vodstva pobunjenih Srba od 1990. godine.

Cilj hrvatskih postrojbi:

  • oslobađanje okupiranoga hrvatskog teritorija,
  • povratak prognanika,
  • pomoć Armiji Bosne i Hercegovine da deblokira opkoljeni Bihać i spriječi humanitarnu katastrofu,
  • izlazak na međunarodno priznate granice Republike Hrvatske.

Temeljna strateška ideja operacije bila je:

  • istovremenim djelovanjem hrvatskih pos­trojbi na više smjerova (31) probiti obranu neprijatelja i osloboditi okupirani prostor Republike Hrvatske,
  • u napadna djelovanja prijeći u središnjem dijelu Hrvatske; osloboditi gradove: Knin, Gračac, Korenica, Slunj, Glina, Petrinja, Hrvatska Kostajnica i Hrvatska Dubica,
  • odlučnu obranu organizirati u istočnom i južnom dijelu zemlje,
  • nositelji udara su gardijske brigade,
  • za širenje uspjeha i održavanja dinamike borbenih djelovanja koristiti pričuvne postrojbe, te specijalne postrojbe Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske (MUP RH).

4. kolovoza (petak) 1995.: U 5 sati ujutro započela je vojno-redarstvena operacija „Oluja“. Na početku operacije Hrvatsko ratno zrakoplovstvo uništilo je neprijateljsko radio-relejno čvorište Ćelavac, te središta veze na Petrovoj i Zrinskoj gori. Istoga dana oslobođeni su Sveti Rok, Čista Mala, Čista Velika, Uništa, Gornji Baljci, Dabar, Novoselija, Sibić, Gora, Strašnik, Graberje, Višnjica, Predore, Uštica, Tanac, te prijevoj Mali Alan i područje Dulibe – Tulove grede na Velebitu. Srpske snage u jutarnjim satima toga dana granatirale su Dubrovnik, Biograd na moru, Gospić, Otočac, Sisak i Sunju (potom su granatirani Karlovac, Nuštar i druga naselja u Hrvatskoj); u tim napadima stradali su civili i civilni objekti.

5. kolovoza (subota) 1995.: Oslobođeni su: hrvatski kraljevski grad Knin s okolicom, Ljubovo, Žitnić, Lovinac, Gračac, Novi Lički Osik, Ostrovica, Primišlje, Plaški, Dubica, Vrlika, Kijevo, Drniš s okolicom, Obrovac, Benkovac, Zemunik Gornji, Biljane Gornje, Biljane Donje, Škabrnja, Nadin, Smilčić, Karin, Saborsko, Lička Jesenica, Vaganac, Ličko Petrovo Selo, Rakovica, Drežnik Grad, Željava, Medak, Petrinić Polje, Trnavec, Lički Ribnik, Gornji Poloj, Glinsko Novo Selo, Župić i Župić brdo, Šanja, Vilusi, Pecki, Luščani, Križ, Cepeliš, Strmen i druga naselja.

6. kolovoza (nedjelja) 1995.: Oslobođeni su: Petrinja, Kistanje, Muškovac, Kaštel Žegarski, Vrhovine, Kostajnica, Udbina, Krbava, Korenica, Bunić, Slunj, Broćanac, Plitvice, Glina, Otrić, Bruvno, Malovan, Rudopolje, Stražbenica, Blinja, Umetić, Slabinje, Čaire, Utolica, Rausovac, Gornja i Donja Bačuga, Jabukovac, Banski Grabovac, Šaš, Veliki Šušnjar, Majski Trtnik, Barlete, Vrebac, Mogorić, Ploča i druga naselja. Istoga dana kod Tržačkih Raštela, na samoj granici na Korani, susrele su se postrojbe Hrvatske vojske (general bojnik Marijan Mareković) i 5. korpusa Armije Bosne i Hercegovine (general Atif Dudaković).

7. kolovoza (ponedjeljak) 1995.: Oslobođeni su: Gornji i Donji Lapac, Mazin, Dobroselo, Boričevac, Kulen Vakuf, Cetingrad, Veljun, Krnjak, Vojnić, Gornje Mekušje, Kamensko, Tušilović, Turanj, Šanac, Jelaši i druga naselja. Izjava ministra obrane RH Gojka Šuška da je operacija završena u 18 sati toga dana, potvrdila je da konačna pobjeda hrvatskih snaga nije upitna, no ostalo je još nekoliko „džepova“ otpora protivnika.

8. kolovoza (utorak) 1995.: Predaja pukovnika Čedomira Bulata, zapovjednika 21. korpusa „SVK“, u Topuskom oko 14 sati, značila je kraj operativnoga dijela operacije „Oluja“, ali i prestanak rata na teritoriju Republike Hrvatske, iako su nastavljene vojne aktivnosti radi slamanja ostataka neprijateljske vojske i pretresa terena. Primjerice, 8. kolovoza hrvatske snage ušle su u Srb, a 9. kolovoza u Vrginmost i Dvor na Uni. Porazivši neprijatelja, Hrvatska vojska stala je na međunarodno priznatu granicu između Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Podsjetimo, od 1996. godine se 5. kolovoza slavi kao državni blagdan Dan pobjede i domovinske zahvalnosti podizanjem zastave na kninskoj tvrđavi u povodu oslobođenja Knina. Nazivu je 2008. dodan Dan hrvatskih branitelja.

Izvor: hkm.hr

Posvećenje bazilike svete Marije Velike

Ovo najstarije marijansko svetište na Zapadu papa Siksto III. dao je izgraditi nedugo nakon crkvenoga sabora održanoga u Efezu 431. godine, na kojemu je Marija proglašena Majkom Božjom.

Crkva 5. kolovoza slavi blagdan Gospe snježne, odnosno Posvetu rimske bazilike Svete Marije Velike. Riječ je o najstarijem marijanskom svetištu na Zapadu, koje je papa Siksto III. dao izgraditi nedugo nakon crkvenoga sabora održanoga u Efezu 431. godine, na kojemu je Marija proglašena Majkom Božjom. Papa Benedikt XVI. spomenuo je blagdan prošle nedjelje, u podnevnome nagovoru prije molitve Anđeoskoga pozdravljenja.

Bog je htio biti Bog s nama, i on ima majku koja je naša majka – tim je riječima, na općoj audijenciji održanoj 2. siječnja 2008. godine, Sveti Otac objasnio zaključke Efeškoga sabora na kojemu je Marija proglašena Majkom Božjom, kako bi se očuvalo puno jedinstvo Kristova božanstva s njegovom ljudskošću. Nakon tog sabora zabilježeno je naglo širenje marijanske pobožnosti, te su bile izgrađene brojne crkve posvećene Majci Božjoj. Među njima se posebno ističe Bazilika Svete Marije Velike, ovdje u Rimu – napomenuo je Sveti Otac.

U podnevnome nagovoru 8. prosinca 2006. godine, Sveti se Otac pak upitao zašto je, među svim ženama, Bog izabrao upravo Mariju iz Nazareta. Odgovor je – kako je rekao Papa – skriven u neistraživome otajstvu božanske volje. Pa ipak, – pojasnio je nadalje Sveti Otac – postoji razlog koji ističe Evanđelje: njezina poniznost… Boga je privukla Marijina poniznost koja je pronašla milost u Njegovim očima (Lk 1, 30). Tako je postala Majka Božja, lik i uzor Crkve, izabrana među narodima kako bi primila Gospodinov blagoslov i širila ga u cijeloj ljudskoj obitelji. Taj ‘blagoslov’ nije drugo doli sâm Isus Krist. On je Izvor milosti kojom je Marija bila ispunjena od prvoga trenutka svojega postojanja. Vjerom je prihvatila Isusa, i ljubavlju ga darovala svijetu. To je i naš poziv, i naše poslanje, poziv i poslanje Crkve: primiti Krista u svoj život i darovati ga svijetu, ‘kako bi se svijet po Njemu spasio’ (Iv 3,17) – istaknuo je Sveti Otac.

Marija je, dakle, Majka Božja. To je, međutim, povlastica koja ju ne udaljuje od nas; štoviše, još nam ju više približava. Upravo stoga što je s Bogom i u Bogu, vrlo je blizu svakome od nas – rekao je Sveti Otac u propovijedi održanoj u Castel Gandolfu, na Veliku Gospu 2005. godine. Ona poznaje naša srca, može čuti naše molitve, može nam pomoći svojom majčinskom dobrotom, i dana nam je, kako je rekao Gospodin, upravo kao Majka koja nas uvijek čuje, uvijek nam je blizu i, budući da je Majka Sina, sudjeluje u Sinovljevoj vlasti. Njezinoj dobroti uvijek možemo povjeriti cijeli svoj život, toj Majci koja nije daleka nikome od nas – rekao je Sveti Otac.

Prekrasnom kišom latica rimska se bazilika Svete Marije Velike jučer spomenula svojega posvećenja. U toj je prigodi nadprezbiter bazilike kardinal Bernard Francis Law prijepodne predvodio svetu Misu, tijekom koje je padanje cvjetnih latica podsjetilo na „snježno čudo“, odnosno na predaju prema kojoj je usred ljeta, u noći 5. kolovoza 358. godine, u Rimu, na brežuljku na kojemu se danas nalazi bazilika, pao snijeg. Prema predaji, Gospa se pojavila u snu papi Liberiju, tražeći od njega da dade izgraditi crkvu na mjestu gdje će pasti snijeg.

Osvrnuvši se u razgovoru za Radio Vatikan na povezanost bazilike s takozvanim „snježnim čudom“, msgr. Adriano Paccanelli, ravnatelj bogoslužnih obreda Svete Marije Velike, napomenuo je da takvi događaji, kako bi ih se prenosilo i pamtilo kao djela Božja, ili Gospina, ili pak nekoga sveca, moraju biti izvanredni. Kada Bog djeluje, to nije nikada neka normalna, svakodnevna stvar, nego je to uvijek iznimna stvar, a čovjek ju treba takvom prihvatiti. Stoga takva predaja ponekad skriva želju za očitovanjem Božje prisutnosti, izražavajući ju na način koji odgovara događaju koji se želi očitovati ili prikazati – primijetio je msgr. Paccanelli.

Sadašnju je baziliku želio papa Siksto III. u spomen na Efeški sabor iz 431. godine, koji je vrlo važan u marijanskoj povijesti. Na njemu je, naime, objavljena vjerska dogma o Marijinu božanskome majčinstvu. Marija je, dakle, Majka Božja, a ne samo Majka Isusa kao čovjeka, nego Majka Krista kao Sina Božjega – pojasnio je nadalje msgr. Paccanelli. Taj je događaj trebalo proslaviti i nekim događajem koji će nastaviti kroz stoljeća govoriti o tomu. Upravo je tim dubokim i proročkim smislom Siksto III. izgradio Baziliku Svete Marije Velike, i posvetio ju Božjemu narodu. Stoga, tko danas ulazi u tu baziliku, ulazi i u to otajstvo koje je Crkva htjela istaknuti kroz gradnju toga divnog marijanskog hrama koji je prvi u cijeloj našoj zapadnoj latinskoj Crkvi.

Pojašnjavajući pak njezin naslov „Velika“, msgr. Paccanelli je rekao da joj je on dan puno kasnije. Bazilika se prije nazivala jednostavno ‘Gospina bazilika’, ‘Snježna bazilika’. Potom je neko vrijeme bila nazivana i ‘Sveta Marija od jaslica’, jer se u njoj čuva glasovita relikvija betlehemskih jasla. Poslije je postala ‘Sveta Marija Velika’ kako bi se izrazilo da je najveća, i ponajviše najvažnija, prva, ona koja ima najveće dostojanstvo, jer je prva posvjedočila vjeru Crkve u Majku Božju – pojasnio je msgr. Paccanelli.

MISNA ČITANJA – 5. KOLOVOZA 2024.

Pogleda na nebo, izreče blagoslov i dade kruhove učenicima, a učenici mnoštvu.

XVIII. tjedan kroz godinu

Ponedjeljak, 5. 08. 2024.

Svagdan ili: Posvećenje bazilike svete Marije Velike

ČITANJA:
Jr 28,1-17; Ps 119, 29.43.79-80.102; Mt 14,13-21

BOJA LITURGIJSKOG RUHA:
zelena

IMENDANI:
Nives, Snježana, Osvald, Kasijan

NAPOMENA:
▪ Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja: u Republici Hrvatskoj državni blagdan – neradni dan.

Prvo čitanje:

Jr 28,1-17

Hananija! Tebe nije poslao Gospodin, a ti si u narodu pobudio varave nade.

Čitanje Knjige proroka Jeremije

One godine, u početku kraljevanja Sidkije, kralja judejskoga, četvrte godine, petog mjeseca, Hananija, sin Azurov, prorok iz Gibeona, reče mi u Domu Gospodnjem pred svećenicima i svim narodom: »Ovako govori Gospodin nad Vojskama, Bog Izraelov: Skršit ću jaram kralja babilonskoga. Do dvije godine vratit ću na ovo mjesto sve posuđe Doma Gospodnjeg koje je Nabukodonozor, kralj babilonski, odavde uzeo i odnio u Babilon. A tako i Jekoniju, sina Jojakimova, kralja judejskoga, i sve prognanike judejske, koji dospješe u Babilon, također ću vratiti na ovo mjesto — riječ je Gospodnja — jer ću skršiti jaram kralja babilonskoga.«

Tada prorok Jeremija odgovori proroku Hananiji pred svećenicima i pred svim narodom koji bijahu u Domu Gospodnjem. Reče prorok Jeremija: »Amen! Učinio Gospodin tako! Ispunio Gospodin riječi koje si prorokovao, i vratio ovamo sve posuđe iz Doma Gospodnjeg i sve prognanike iz Babilona. Ali čujder i ovu riječ koju ću kazati na tvoje uši i na uši svega naroda. Proroci koji su bili prije mene i tebe, odiskona prorokovahu mnogim moćnim zemljama i velikim kraljevstvima rat, glad, kugu. Ali o proroku koji proriče mir možeš istom kad se ispuni njegova proročka riječ znati da ga je zaista Gospodin poslao.«

Tada prorok Hananija skide jaram s vrata proroka Jeremije i skrši ga. I reče Hananija pred svim narodom: »Ovako govori Gospodin: Evo, ovako ću — za dvije godine — skršiti jaram Nabukodonozora, kralja babilonskoga, s vrata svih naroda!« Tada prorok Jeremija ode svojim putem.

A kad prorok Hananija skrši jaram s vrata proroka Jeremije, dođe riječ Gospodnja Jeremiji: »Idi i ovako reci Hananiji: Ovako govori Gospodin! Ti si skršio drveni jaram, ali ću ja umjesto njega načiniti željezni. Jer ovako govori Gospodin nad Vojskama, Bog Izraelov: Željezni ću jaram staviti oko vrata svih ovih naroda da ih podvrgnem Nabukodonozoru, kralju babilonskom, i služit će mu, jer ja sam njemu podložio čak i poljsku zvjerad!«

I prorok Jeremija reče proroku Hananiji: »Čuj me dobro, Hananija! Tebe nije poslao Gospodin, a ti si u narodu pobudio varave nade. Zato ovako govori Gospodin: Gle, brišem te s lica zemlje! Umrijet ćeš još ove godine, jer si propovijedao pobunu protiv Gospodina!«

I umrije prorok Hananija te godine u sedmom mjesecu.

Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam:

Ps 119, 29.43.79-80.102

Pripjev:

Nauči me, Gospodine, pravilima svojim!

Daleko me drži od puta zablude
i Zakonom me svojim obdari!

Od mojih usta ne oduzimaj riječ istine,
jer se uzdam u sudove tvoje.

Nek mi se priklone štovatelji tvoji
i koji znaju tvoje zapovijedi.

Nek mi srce savršeno bude u tvojim pravilima,
da ne budem postiđen.

Bezbožni vrebaju da me upropaste,
ali ja na tvoje pazim propise.

Od tvojih sudova ne odstupam,
jer ti si me poučio.

Evanđelje:

Mt 14,13-21

Pogleda na nebo, izreče blagoslov i dade kruhove učenicima, a učenici mnoštvu.

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme:

Kad je Isus čuo za smrt Ivana Krstitelja, povuče se odande lađom na samotno mjesto, u osamu. Dočuo to narod pa pohrli pješice za njim iz gradova. Kad on iziđe, vidje silan svijet, sažali mu se nad njim te izliječi njegove bolesnike.

Uvečer mu pristupe učenici pa mu reknu: »Pust je ovo kraj i već je kasno. Otpusti dakle svijet: neka odu po selima kupiti hrane.« A Isus im reče: »Ne treba da idu, dajte im vi jesti.« Oni mu kažu: »Nemamo ovdje ništa osim pet kruhova i dvije ribe.« A on će im: »Donesite mi ih ovamo.« I zapovjedi da mnoštvo posjeda po travi.

On uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, izreče blagoslov pa razlomi i dade kruhove učenicima, a učenici mnoštvu.

I jeli su svi i nasitili se. Od preteklih ulomaka nakupiše dvanaest punih košara. A blagovalo je oko pet tisuća muškaraca, osim žena i djece.

Riječ Gospodnja.

Preuzeto s Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Misli sv. Ivana Marie Vianneya, župnika Arškog

I ako bi netko bio svet i mogao učiniti čuda, ali mu nedostajala ljubav, on neće doći u nebo.

Nema ništa smješnijeg i glupljeg, nego uvijek samo pričati o tome što čovjek ima i što sve može.

Svi sveci nisu dobro započeli, ali su svi dobro završili.

Ništa ne vrijeđa Boga tako puno, nego kada čovjek sumnja u Njegovo milosrđe.

Bog nije onaj koji nas osuđuje, nego se mi sami osuđujemo svojim grijesima. Prokleti se ne tuže na Boga, oni se tuže sami na sebe.

Nakon što nam je Isus Krist sve ostalo darovao, što nam je mogao dati, želio nas je učiniti nasljednicima dragocjenosti, što postoji, i to je njegova sveta Majka.

Vidite, djeco moja, mi moramo zapamtiti da imamo dušu koju moramo spasiti i vječnost koja nas čeka. Svijet, njezini bogataši, udobnosti i časti će proći; nebo i pakao nikad neće proći. Zato budite budni!

Sva dobra djela zajedno ne ostvaruju vrijednost jedne jedine misne žrtve, jer djela su od čovjeka; misa je pak Božje djelo.

Naše pogreške su kao zrno pijeska kraj planine Božjega milosrđa.

Zapovijedi su uputstva koja nam Bog daje, kako se ne bi izgubili na putu prema nebu. One su kao putokazi na raskrižjima.

Zapamtite, djeco moja, blago jednog kršćanina ne leži na zemlji, ono je u nebu. Prema tame moramo svi upraviti svoje misli tamo gdje je pravo naše blago.

Nijedan čas nije dragocjeniji i uspješniji da nam ishodi milost obraćenja, nego je čas pretvorbe kod sv. Mise. O, kad bi roditelji, očevi i majke, znali ovaj dragocjeni čas na pravi način iskoristiti, tada njihova djeca ne bi bila tako neposlušna, tako daleko od puta koji vodi u nebo. O bijedni ljudi, koji tako beskrajno blago imaju pred sobom, a ipak se ne koriste njime!

No vi ćete mi reći: “Ako smo siromašni i ništa nemamo, to nam i kod sv. Mise nitko ništa ne da.” – Ludi govor! Ta što hoćete da vam Bog dade, ako vi računate samo sa svojim radom, a nikako na s Njim? Ako nemate vremena, ni da svoju jutarnju i večernju molitvu obavite, a kamoli da sv. Misu slušate? O vi bijedni slijepci, vi ne poznate sredstava božanske Providnosti koja onima na raspolaganju stoji koji se u Boga uzdaju. Hoćete li jedan primjer za to, koji udara u oči? Stoji evo pred vama. To je vaš duhovni pastir i sve ono što je on u Arsu već stvorio.

Kako slijep je čovjek koji se toliko kinji da bude vječno osuđen i vrlo nesretan, već i na ovom svijetu! Kad biste imali milost i ozbiljno mislili na  svoj spas, prisustvovali biste sv. Misi kad god možete. Tad bi vam bilo jasno sve ovo što vam kažem.

O, kad bi nam dragi Bog ipak jedanput dao milost da pravo razumijemo što je sv. Misa; kolika li dobra na kojima sada oskudijevamo, imamo na raspolaganju! Od kolikih bi opasnosti bili očuvani! Mnoge je često i pobožno slušanje sv. Mise sačuvalo od svakovrsnih nesretnih slučajeva, teških udaraca sudbine i smrti!

Kad bismo znali što je sveta Misa, od radosti bismo umrli. Nikad nećemo na zemlji shvatiti kolika je sreća smjeti prikazati svetu Misu. To ćemo pravo razumijeti tek u Nebu.

Tri su razloga, koji nas moraju poticati, da pristupamo k stolu Gospodnjemu:

  1. Jer nam Isus Krist to nalaže, ako hoćemo da postignemo život vječni.
  2. Jer nam je to u velikoj mjeri potrebno da se ojačamo protiv napadaja đavola.
  3. Da se svijeta odrečemo i posve se uz Boga prislonimo.

Moja djeco, osobito su sretni oni koji su u smrtnoj uri sa svojim Spasiteljem po sv. Pričesti sjedine. Kad ih onda odmah poslije smrti Bog Otac posebnom sudu sudi, tada vidi On u njima još Tijelo Svoga Sina, ne može ih zauvijek osuditi. Ne, ne! Vidite, braćo moja, koju korist pruža primanje zadnjih sakramenata.

Kad primate Spasitelja, morate kod toga uvijek imati neku stanovitu nakanu, i kad se upravo spremate da Gospodnje sv. Tijelo u sebe primite, govorite ovako:

“O dobrostivi nebeski Oče, ja Ti prikazujem sada Tvoga dragoga Sin, onako, kako su Ga, skinuta sa križa, primili, Njegovoj Presvetoj Majci u ruke položili i kako Ga je Ona za nas kao žrtvu prinijela. Ja Ti žrtvujem Njegovo Presveto Tijelo i Njegovu predragocjenu Krv i vapim k Tebi kroz usta Njegove Presvete Majke, oprosti mi moje grijehe da Ga dostojno primim i ovu ili onu milost zadobijem: vjeru, ljubav, poniznost …”

Onaj, koji se dostojno pričešćuje, gubi se u Bogu, kao kaplja vode u oceanu. Kako bi bilo lijepo kad bismo na to mislili: izgubiti se u bezdanu ljubavi za cijelu vječnost.

Trudi se, koliko možeš da uhvatiš malo zemaljske sreće koju nećeš puno postići. S koje god strane promatraš, što činiš za svijet, sve to pada teže na tvoja leđa, nego ono, što činiš, da se Bogu svidiš i svoju dušu spasiš… Kad bi za Boga činio, što činiš za svijet, ti bi bio svetac.

Svećenik nastavlja otkupiteljsko djelo na zemlji. Svećeništvo je ljubav Isusova srca.

Bez sakramenta svetog svećeničkog reda ne bismo među sobom mogli imati božanskog Spasitelja. Jer tko je onaj koji ga s neba privlači i pod prilikama kruha mu daje stan u svetohraništu? – Svećenik. Tko je onaj, koji je vašu dušu kod ulaza u ovaj zemaljski život primio i u kupki sv. krsta od istočnog grijeha očistio i s posvetnom milošću ukrasio? – Svećenik.

Molitva pomoću koje je sv. Ivan Vianney izmolio baš svaku milost

Sveti Ivan Vianney (8. svibnja 1786. – 4. kolovoza 1859.), poznat još kao i Župnik Arški, svetac je Katoličke Crkve i zaštitnik župnika.


Još je za svoga života dostignuo svetost, približivši mnoge duše Bogu svojim primjerom svete jednostavnosti, poniznosti i požrtvovnosti.

Po njegovu su se zagovoru dogodila mnoga čudesa, a za života je svojim župljanima dao ovu molitvu po kojoj su se dogodila mnoga uslišanja.

„Djeco moja, dobro upamtite; po ovoj sam molitvi toliko Milosti dobio, kad god bih je molio Mariji, Majci Isusovoj, uvijek sam bio uslišan!”, ovako bi često govorio sv. Ivan Marija Vianney.

Marijo Majko Kristova i predobra Majko moja, po Tvojim preteškim bolima i patnjama koje si pretrpjela pod Križem, kod Muke svoga božanskog Sina, molim Te, prikaži Presveto Tijelo našega božanskog Spasitelja s Njegovim Ranama sjedinjeno sa svojim bolima i suzama nebeskome Ocu za spasenje duša i za uslišanje ove milosti … za koju Te sada molim. Amen.

Izvor: muzevnibudite.com

Pin It