SVETAC DANA – SV. NIKOLA TAVELIĆ
Mladost sv. Nikole Tavelića
Sv. Nikola Tavelić rodio se oko 1348. godine u gradu Šibeniku. Otac njegov Petar Tavelić bio je plemić, imao je mnogo djece: pet njegovih sinova poznato je po imenima – Nikola, Ivan, Grgur, Florijan i Mihovil-, a za ostalu djecu se ne zna.
Obitelj Petra Tavelića bila je već po velikom broju djece prava katolička obitelj. I doista i otac i majka našega Nikole bili su pobožni katolici, te su svoju djecu odgajali u strogom katoličkom i hrvatskom duhu, Bog ih je u tome blagoslovio, pa pet njihovih sinova povijesni zapisi spominju kao ugledne ljude na vjerskom i narodnom polju.
Najviše se u tome istakao naš Nikola, koji je od najranije mladosti bio pobožan, a u učenju i vladanju svima pravi uzor. Kad mu je bilo oko 15 godina, zaželio je, da postane svećenik i redovnik. Bogobojazni roditelji se toj želji svog pobožnog sina nisu usprotivili. Zato je Nikola odlučio odreći se plemićkog bogatstva i časti i svega dobra ovog svijeta, pa se povući u siromašnu redovnički život, da se dovine što većeg kršćanskog savršenstva.
Tako je i bilo. Nikola je stupio u franjevački red: postao je sljedbenik sv. Franje Asiškoga, čiji se red više nego ikoji drugi proširuje po hrvatskim krajevima. Petar Tavelić, otac našega Nikole, ni nitko drugi nije mogao ni slutiti, da će Nikola postati najslavniji hrvatski franjevac, a kao takav i apostol svog hrvatskog naroda.
Život u samostanu
Nikoli je moglo biti 15 godina, kad je stupio u samostan sv. Franje u Šibeniku. Oprostio se od roditelja i braće, obukao na sebe prostu redovničku halju i uskliknuo sav sretan: „Isuse, sad sam samo tvoj!“
U kapelici sv. Mihovila kraj franjevačkog samostana (jer tada još nije bilo današnje šibenske crkve sv. Franje) sate je i sate Nikola proboravio zahvaljujući žarkom molitvom Svevišnjemu, što mu je udijelio tu milost, da može odsada živjeti samo za Boga.
„I za Hrvatsku!“ kao da je čuo neki tajanstveni glas iza sebe. Kad se okrenuo, da vidi tko mu govori, nije vidio nikoga. Pa ipak ga je taj tajanstveni glas neprestano pratio u onim prvim danima redovničkog života riječi: „Za Boga i Hrvatsku!“
Da se potpuno spremi za taj sveti poziv svog života poslali su ga redovnički poglavari iz Šibenika u Bribir. U bribirskom je franjevačkom samostanu fra Nikola proveo godinu dana kušnje kao novak i svršio svoje nauke.
Devet je godina tako proveo u Bribiru sav povučen u svoj duhovni život i u svoju nauku. A kad je navršio 24 godine, vratio se u Šibenik, gdje ga je biskup zaredio za svećenika i gdje je onda odslužio prvu sv. Misu.
Kao mladomisnik ostao je samo kratko vrijeme u Šibeniku, vratio se opet u Bribir da duhovnim produbljenjem stekne što veću spremu za veliki, sveti rad, koji mu je od Boga bio namijenjen u životu hrvatskog naroda.
Knezovi Šubići, kralj, Stjepan Tvrtko i sv. Nikola Tavelić
U doba sv. Nikole Tavelića bila je Hrvatska politički pocijepana na dvije strane: Sjeverna Hrvatska i dalmatinska Hrvatska bila je pod anžuvinskim vladarima, koji su iz talijanske napuljske kraljevine došli godine 1301. na hrvatsko prijestolje i ostali na njem sve do godine 1409., dakle još 18 godina iza smrti sv. Nikole. Bosanska Hrvatska bila je tada država za sebe: na čelu joj je bio ban, a od godine 1376. kralj hrvatske narodne krvi. Tako je polovica hrvatskog naroda bila pod hrvatskim narodnim vladarom, a druga polovica pod vladarom tuđe krvi. Mnogi su Hrvati išli za tim, da dođe do jedinstvene Hrvatske pod hrvatskim narodnim vladarom, a ta je težnja bila osobito jaka baš u dalmatinskim krajevima, gdje je živio sv. Nikola Tavelić. Zar je onda čudo da je i njega onako mladog i poletnog bila obuzela čežnja, da i on pridonese, štogod može, za veliki cilj hrvatskog narodnog i državnog jedinstva? On je doduše kao redovnik život svoj posve bio posvetio, Bogu. Ali to nije značilo, da on ne bi smio i u narodnom radu učiniti mnogo dobra svojoj hrvatskoj domovini. Baš katolički svećenici i redovnici bili su uvijek, osobito u najteže doba, glavni stupovi hrvatskog narodnog života. Čuvari hrvatskih svetinja i branitelji hrvatskih narodnih prava. I našeg je fra Nikolu Tavelića srce vuklo u bosansku Hrvatsku, osobito kad je i taj dio Hrvatske postao godine 1376. kraljevina pod hrvatskim narodnim kraljem Stjepanom Tvrtkom I. u tom kralju gledao je on ujedinitelja hrvatskog naroda i obnovitelja hrvatske države, koja je iz smrti kralja Petra Svačića prestala biti samostalno kraljevstvo. Bosanski kralj Stjepan Tvrtko I. obnovit će slavu hrvatske samostalnosti, samo treba da se svi Hrvati oko njega okupe. Tako su se nadali mnogi Hrvati, pa je tom nadom bila ispunjena i duša fra Nikole Tavelića.
Bit će, da je baš u Bribiru bila jaka hrvatska stranka, koja je zastupala tu težnju. Nije ni čudo. Majka bosanskoga kralja Stjepana Tvrtka I. bila je Jelena kneginja Šubić, rodom iz Bribira. Hrvatski knezovi Šubići, koji su se kasnije proslavili pod imenom Zrinjski, bili su tada gospodari Bribira, u kojem su imali i svoje sjedište. Iz Bribira vladali su knezovi Šubići kao hrvatski banovi. Ban Pavao Šubić bio je najslavniji hrvatski ban te je vladao i nad Hrvatskom i nad djelom Bosne gotovo kao samostalni vladar do svoje smrti godine 1312. (dakle 36 godina prije rođenja sv. Nikole Tavelića). Taj ban Pavao Šubić doveo je na hrvatsko prijestolje anžuvinsku dinastiju iz Italije htijući se tako oprijeti Mađarima. Za njegova doba je kralj samo kraljevao, a Hrvatskom je vladao zapravo ban. No iza smrti bana Pavla Šubića sve se okrenulo. Isti oni anžuvinski kraljevi, koje su Šubići doveli na hrvatsko prijestolje, stali potiskivati vlast banova Šubića koje su se iz Bosne protjerali bosanski bogumili (bana Mladena Šubića su bogumili ubili u Bosni godine 1304.). U vrijeme našega fra Nikole Tavelića bili su knezovi Šubići već potisnuti s vlasti u Hrvatskoj. Posve dakle razumljivo, da nisu više bili anžuvinski pristaše i da su se priklonili prvom bosanskom kralju Stjepanu Tvrtku I., koji im je bio i rođak.
Godine 1338. udala se naime kneginja Jelena Šubić za bosanskog bana Vladislava Kotromanovića. Iz tog se braka rodio Stjepan Tvrtko, koji je iza smrti svog oca već godine 1354. (dakle još kao dječak) postao bosanski ban, a 22 godine kasnije i kralj. Zna se, da su knezovi Šubići bili vrlo dobri s bribirskim franjevcima, kojima se često zalazili u samostan i u crkvu, a kao franjevački dobrotvori bili su i pokopani u bribirskoj franjevačkoj crkvi. Tu su crkvu Majke Božje baš oni franjevcima i podigli. Kneginja se Jelena Šubić zato i onda, kad je postala bosanska banica, vrlo rado spominjala bribirskih franjevaca, kojima je dolazila i u crkvu, kad god se svraćala svojoj rodbini u Bribir u goste. Zastalno je takvom prilikom upoznala i našeg fra Nikolu Tavelića još kao mladog fratra, o kojem se bez sumnje mnogo govorili radi njegova svetog života, a i jer je plemićkog roda. Preko kneginje Jelene doznao je i njezin sin Stjepan Tvrtko za našeg fra Nikolu. Nije zato nikakvo čudo, ako je Stjepan Tvrtko postavši kralj zaželio, da baš fra Nikola Tavelić dođe u njegovo kraljevstvo koje je trebalo i duhovno, vjerski učvrstiti. Znao je kralj Stjepan Tvrtko, da će u tom mladom, sposobnom i svetom franjevcu dobiti jakog pomagača za onaj cilja, za kojim je išao za ujedinjenjem Hrvatske pod njegovim kraljevskim žezlom. Stjepan Tvrtko će kao kralj i kao rođak knezova Šubića raditi za taj cilj političkim putem; a fra Nikola Tavelić duhovnim putem obnavljajući vjersko jedinstvo svih Hrvata. I danas je, a pogotovo je u ono doba bila svaka država to jača, što je narod u njoj bio vjerski jedinstveniji.
Bogumili najveći razarači hrvatskog jedinstva
Kao što je Hrvatska u doba sv. Nikole Tavelića bila politički razdvojena, tako je bila i vjerski razdijeljena na dvije strane. Naime već kojih dvjesto godina prije sv. Nikole Tavelića uvuklo se u Bosnu veliko vjersko zlo, koje je uništilo vjersko jedinstvo hrvatskog naroda. Iz Bugarske i Srbije došlo je bogumilsko krivovjerje u Bosnu i otrovalo u njoj dušu naroda. Ono, što nije moglo provesti pravoslavlje, koje je još 500 godina prije sv. Nikole Tavelića stalo veoma jurišati na hrvatski narod, ali uzalud mu muka, to je postiglo bogumilstvo. Uostalom i pravoslavlje i bogumilstvo nastojalo je k nama Hrvatima doći iz istih strana preko Drine, pa je time svakom odmah jasan i cilj i jednog i drugog vjerskog zla hrvatskom narodu pokopati u duši katoličku vjeru, pa je onda lako pokopati i hrvatsku narodnost i hrvatsku državnost, koja počiva na katoličkim temeljima i kojoj nema opstanka, ako se ti temelji uzdrmaju ili čak i poruše. Tako je eto i pravoslavlje i bogumilstvo jednak neprijatelj hrvatskog naroda, pa s toga stanovišta osobito danas možemo jasno prosuditi, koliko je zlo hrvatskom narodu donijelo bogumilstvo, koje je nažalost baš u Bosni (ali ponešto i u nekim drugim krajevima, npr. Srijemu i Dalmaciji) imalo u doba prije sv. Nikole Tavelića velikog uspjeha. Nikad, otkad hrvatski narod postoji, nije nijedno krivovjerje uspjelo toliko se raširiti u hrvatskom narodu, kao što se raširilo bogumilstvo.
Bogumilska kriva vjerska nauka učila je, da je Bog, koji je stvorio dobre duhove, imao sina Đavla, koji se pobunio protiv Boga i stvorio sve, što je tjelesno i zemaljsko. Dakle prema tome bio bi i čovjek đavolsko, a ne Božje stvorenje. Samo ako čovjek nastoji biti savršen, tj. ako ne jede mesa, ne pije vina, ako se ne ženi, ako se kloni i tjelesnih užitaka, ako ne posjeduje imetka i itd., onda mu duša poslije smrti ide u raj. Bogumili nisu vjerovali u uskrsnuće tijela, jer je tijelo po njihovoj nauci od đavla. Isusa su držali Sinom Božjim, koji je poslan u svijet, da ruši vlast đavla, ali nisu vjerovali u sakramente, koje je Isus ustanovio, te su se posve odmetnuli od kršćanstva. Oni su npr. Ženidbu smatrali grijehom, a ne sakramentom, pa je savršenim bogumilima bilo zabranjeno ženiti se. Bogumili su molili samo Očenaš i psalme te čitali Sveto Pismo Novog Zavjeta. Bogoslužje im je sačinjavalo čitanje Svetog Pisma, lomljenje kruha i pjevanje. Biskup im se zvao djed, njegovi zamjenici bili su gost i stranac, a svećenici su im se zvali strojnici. Bogumili nisu marili ni za kakvo znanje i prosvjetu, pa su im i vjerski poglavari bili posve neuki ljudi.
Velika je nesreća bila za Bosnu i za cijeli hrvatski narod, što je bogumile primio pod svoju zaštitu bosanski ban Kulin (vladao od godine 1180. do 1204.) te je i sam postao bogumil. Otada su mnogi bosanski banovi bili bogumilski pristaše, pa se zato bogumilstvo silno ugnijezdilo i raširilo po Bosni. Mnogi su propovjednici, osobito dominikanci i franjevci, odlazili u Bosnu da suzbijaju bogumilsko krivovjerje, ali su ih bogumili mnoge pogubili. I mnogi ratovi su se vodili protiv bosanskih bogumila. Sve je to malo koristilo. Bogumilska počast bila je zavladala slično našom Bosnom, kao što je u naše doba Rusijom zavladala boljševička pošast.
Tek pod kraljem Stjepanom Tvrtkom I. činilo se, da Bosni sviću dani vjerskog preporoda. On je bio svom dušom katolik, pa je želio, da mu se i podanici vrate katoličkoj vjeri. A i kao mudar hrvatski vladar dobro je znao, da hrvatska državna samostalnost može trajno postojati samo onda, ako se osloni na katoličku vjeru. Zato je u svoju državu pozvao sv. Nikolu Tavelića i druge katoličke propovjednike, da bosanske Hrvate, vrate natrag u krilo katoličke vjere.
Apostol Bosne
Sv. Nikola Tavelić je već od rane mladosti, osobito otkako je stupio u franjevački red, mnogo čuo i znao o bogumilima. Kako je u svom srcu sav gorio od ljubavi prema Bogu i katoličkoj vjeri, silno ga je boljelo, što se velik dio hrvatskog naroda iznevjerio Bogu i katoličkoj vjeri odmetnuvši se u bogumile. A kad je čuo, kako su već mnogi propovjednici, pa i franjevci odlazili u Bosnu, da suzbiju bogumilstvo šireći pravu Isusovu vjeru, probudila se u njegovu srcu želja, da i on bude poslan onamo, da radi za proširenje Kraljevstva Božjeg u hrvatskom narodu. Čuo je i to, da su mnogi vjerovjesnici od bogumila bili mučenički pogubljeni, pa je i on obuzet svetim žarom znao uzdahnuti: „Oh, kad bi dragi Isus i meni tu milost udijelio, da za Njega umrem!“
Tako se rodila prvo želja za mučeništvom u njegovom mladom pobožnom srcu. I ta ga želja nije više ostavila sve do kraja života, dok u se nije doista ispunila. Nije se doduše mučeničke krune dovinuo u Bosni, nego u najsvetijoj zemlji svijeta u Spasiteljevoj domovini.
Naš je fra Nikola Tavelić bio u tridesetoj godini svog života, kad ga jednoga dana zovne gvardijan bribirskog samostana te mu reče: „Tvoja se želja, oče Nikola, koju si toliko puta izrekao, ispunila. Određen si, da ideš za misionara u Bosnu. Neka te Bog dragi blagoslovi i prati na tim svetom putu novoga života!“
Sav presretan pohrlio je fra Nikola u samostansku crkvu Blažene Djevice Marije, da ondje Isusu i Majci Božjoj žarkom molitvom zahvali za tu veliku milost koju je dočekao. Bit će misionar u svom hrvatskom narodu, koji je u Bosni, svakom Hrvatu toliko dragoj, vjerski zalutao. Ići će širom te drage zemlje i vraćati zalutale ovce u stado Kristovo. Obnovit će hrvatsko vjersko jedinstvo tamo, gdje je bilo porušeno i razoreno. A ako se Isusu svidi, možda će ga u tom svetom radu zapasti i najveća nagrada, koju može zamisliti i poželjeti: mučenička kruna…
U takvim mislim i pobožnim željama proveo je fra Nikola sve dane, koji su mu bili još preostali u bribirskom samostanu, prije nego je imao po odluci svojih poglavara krenuti u Bosnu. Napokon je došao i dan tog odlaska. Bio je to jedan od najradosnijih dana njegova života. Sav se sjao od sreće kad je napuštao Bribir, pa su svi koji su ga takva vidjeli govorili: „Ovaj puta pravi Svetac kreće u Bosnu, a ne daj Bože, i pravi apostol…“
Bilo je to godine 1377. ili 1378., kad je Nikola Tavelić došao u Bosnu i ondje započeo svoj misionarski rad. Išao je od mjesta do mjesta gdjegod je bilo bogumila, te im je propovijedao riječ Kristovu i dokazivao, kako ih je bogumilska nauka navela na krivi put. Često bi tako na kakvoj čistini, gdje se oko njega okupio veći broj ljudi, stao na kakav kamen među njih i svim žarom im stao govoriti, kakvo je zlo bogumilsko krivovjerje donijelo ne samo njihovim dušama, nego i cijelom hrvatskom narodu.
„Bilo smo narod jedne, katoličke vjere te smo bili jako, da odolijevamo svim neprijateljima,“ govorio bi takvom prilikom. „A sad nas je bogumilstvo rascijepalo na dvije vjere, pa će i neprijatelji naše domovine, ne daj Bože, više moći postići protiv nas…“
Katkad je fra Nikola Tavelić zalazio i u šume, gdje su se znali bogumili skupljati na svoje vjerske sastanke, pa kad bi tu stao među njih, da im govori, nosio je glavu u torbi. Navalili bi na nj, da ga ubiju, ali njegove bi ih svete riječi uvijek razoružale. Osjetili bi, da im to pravi Božji čovjek govori, pa su malo pomalo uvidjeli, da im govori živu istinu. I stali su primati njegove riječi kao slatki melem, koji im je preobražavao dušu.
Godine su tako prolazile, a fra Nikola Tavelić ne samo da nije sustajao u svom svetom radu obilazeći Bosnu uzduž i poprijeko, nego je što dalje to neumornije sijao Kristovo sjeme u hrvatska srca Bosne i Hercegovine. Budući da su pod bosansku franjevačku vikariju potpadali i neki krajevi izvan bosanskoga kraljevstva, fra Nikola je zalazio i onamo. I u Srijemu i u Slavoniji se našlo bogumila, pa je on i tamo dolazio, da ih potraži i vrati u Kristovo stado.
Svagdje je fra Nikola Tavelić imao uspjeha. To je razjarilo bogumilske prvake. Vidjeli su, da im pristaše, gdjegod se pojavi taj sveti fratar, okreću leđa. Zato su stali sve jače huškati protiv njega, a i nasilja vršiti protiv onih, koji su ostavili bogumilstvo i prigrlili katoličku vjeru. Mnogima su takvima kuće palili, ubijali blago, a i smrću im prijetili. Nastale su gdjegod cijele uzbune, pa je kralj Stjepan Tvrtko morao u takav kraj poslati vojsku, da napravi reda.
Narod je vidio, na čijoj je strani istina. Fra Nikola Tavelić nije nikom zla činio, nego je samo sijao ljubav i mir šireći Isusovu nauku. A bogumili su podjarivali mržnju protiv katolika, vršili nasilja i činili svako zlo onima, koji su ih ostavili i postali katolici. Mnogi i mnogi su zato u srcu pristajali uz fra Nikolu, ali iz straha pred bogumilskim prijetnjama i nasiljima nisu prelazili na katoličku vjeru. Mnogi su se opet, koji su već bili prešli na katoličku vjeru, iznova vratili bogumilima od straha, da im onu ne načine kakvo zlo.
Tako je u bosanskoj državi bilo veliko vjersko komešanje. Ali sve veći uspjeh sv. Nikole Tavelića i drugih, koji su s njime radili za obnovu katoličke vjere u Bosni, svaki je vidio i morao priznati. Kralj Stjepan Tvrtko najviše se radovao tom uspjehu, i to tim više, što je i njegovo nastojanje, da svoje kraljevstvo raširi i na hrvatske krajeve izvan Bosne, pokazivalo velike nade. I već je, nakon što je fra Nikola Tavelić dvanaest godina bio proveo u Bosni i priveo većinu naroda natrag u katoličku vjeru, kralj Stjepan Tvrtko u duhu gledao svoje kraljevstvo kao kraljevstvo cijelog hrvatskog naroda, ujedinjenog u jednoj slobodnoj državi i u jednoj katoličkoj vjeri.
Odlazak iz Bosne
Dvanaest godina proveo je fra Nikola Tavelić u Bosni te je postao njen pravi apostol. No trebalo je, da ostane bar tri puta toliko, da njegov rad bude okrunjen potpunim uspjehom. I mogao je mirne duše ostati, jer mu je sad tek bila prošla 41. godina života. U dvanaest je godina doduše žestoko prodrmao bogumilstvo i lijepo ga suzbio, ali ga nije još bio u svoj Bosni iskorijenio. Mnogi su još ostali na bogumilskom putu. Sve ih je fra Nikola želio privesti u krilo katoličke Crkve pa je sve zanosnije nastavljao misionarsko djelo. A bogumilski su prvaci dizali sve veću hajku na njega. I bili su bjesni, što ga kralj Stjepan Tvrtko zaštićuje, te mu nisu mogli ništa.
Uto se u susjedstvu Bosne dogodio velik događaj. Na dan 15. lipnja 1389. potukli su Turci na Kosovu polju srpsku vojsku i njene saveznike. Tim je propala Srbija i došla pod tursku vlast. Tako su Turci doprli do Drine, to jest granice bosanske države.
Vidjevši to uplaši se kralj Stjepan Tvrtko. Ta Turci su mogli svaki čas provaliti i u bosansku državu. A zar bi im se on mogao odhrvati? Možda, kad bi bilo, više sloge. Ali i bosanski velikaši su nesložni, a i narod razdijeljen na dvije strane. Svemu su tome bogumili krivi. Oni su razbili jedinstvo i slogu. A sada, kad su vidjeli Turke na vratima Bosne, još su većma digli glave. Stali su dapače kralju slati i ovakve poruke: „Ako katolički misionari, u prvom redu onaj zanesenjak fratar Tavelić, ne prestanu raditi protiv naše bogumilske vjere, pristat ćemo svi uz Turke. Volimo njihovo gospodstvo nego papinstvo!“
Kralj se zaprepastio čuvši takve prijetnje. I želeći pošto – poto uspostaviti mir i slogu u svojoj državi, da je lakše obrani od vanjske opasnosti, stane popuštati bogumilima. Sam je zaželio, da se katoličko djelovanje protiv bogumilstva obustavi, pa da se tako ukloni glavni razlog nesloge. Pozvao je k sebi i fra Nikolu Tavelića da s njom o tom porazgovori. No fra Nikola nije htio ni čuti, da prestane širiti vjersku istinu protiv krivovjerne laži. Badava ga je kralj uvjeravao, da su sada najpreči narodni i državni interesi. Fra Nikola mu je na to odlučnim glasom rekao: „Pamti, kralju, što ti velim. Možda je baš sad posljednji čas, da se mi Hrvati vjerski ujedinimo. Ako to sad ne provedemo, možda više nikad nećemo, pa ćemo ostati vjerski razdvojen narod. A što to znači, iskusio si i sam za svog vladanja. Uostalom ti, kralju, dobro znaš daje samo katoličanstvo siguran temelje hrvatske narodnosti i hrvatske državnosti, koju želiš u potpunom njemu jedinstvu uspostaviti: Popuštajući protivnicima katoličke vjere slabiš i mogućnost hrvatskog narodnog i državnog jedinstva. I možda će baš oni, kojima sada iz političkih razloga popuštaš, biti grobari tvoje države…“
Bile su to proročke riječi. Ali kralj Stjepan Tvrtko ih nije shvatio. Gledajući sve samo političkim očima ostao je kod svoga, da do sloge između bosanskih katolika i bogumila mora doći i da zato treba sve ukloniti, što toj slozi smeta.
Fra Nikola Tavelić je uvidio, da baš on i njegov rad bogumilima najviše smeta. Da prestane širiti katoličku istinu i da se povuče u kakav samostan? Ne, to nije mogao. Previše ga je u duši boljelo, što djelo, koje je sebi u Bosni stavio za cilj – provesti vjersko jedinstvo u tim hrvatskim krajevima, a time i vjersko jedinstvo svega hrvatskoga naroda, – nije mogao dovršiti do kraja. Pa zar da ostane tu i skrštenih ruku gleda to svoje nedovršeno djelo? Ne, toga ne bi mogao gledati. Otići će, što dalje otići iz Bosne, samo da svega toga ne vidi, da na sve zaboravi.
Tu je svoju odluku fra Nikola Tavelić i izvršio. Još iste te godine 1389. napustio je teška srca dragu svoju Bosnu koju je s tolikom ljubavlju bio prije 12 godina prigrlio i u kojoj je s tolikim svetim žarom radio. Vratio se u svoj rodni kraj, da ondje nešto u šibenskom nešto u bribirskom samostanu provede neko vrijeme, dok ne ode drugdje, kamo ga je srce vuklo.
U Svetu Zemlju
Srce ga je vuklo u Spasiteljevu domovinu – u Svetu Zemlju. Kad mu nije bilo dano, da dovrši ostvarenje Kristova Kraljevstva u hrvatskom narodu, to jest da obnovi vjersko jedinstvo sviju Hrvata u katoličkoj vjeri. Otići će onamo, gdje je Isusova vjera došla na ovaj svijet, pa će ondje živjeti, raditi i umrijeti za nju. Jest, i umrijeti! Isus je u Jeruzalemu umro za sve ljude, da se spase, pa tako i za hrvatski narod. Zašto onda ne bi i jedan Hrvat umro za Isusa u tom istom svetom gradu Jeruzalemu? Možda će ta žrtva biti pravi završetak onog djela, što ga je on, fra Nikola Tavelić, sad nedovršeno morao ostaviti u istočnim hrvatskim krajevima. O, kad bi mu Bog dao, da tamo, gdje je Isus na Kalvariji (Golgoti) umro na križu, i on umire za spas svog hrvatskog naroda!
Tako je fra Nikola razmišljao, a srce mu se punilo sve jačom željom za Jeruzalemom i za mučeništvom u tom svetom Isusovu gradu. Zamolio je zato svoje poglavare, da ga pošalju u Svetu Zemlju za misionara. Franjevačke su starješine na to rado pristali, jer su znali da u fra Nikoli daju Isusovoj domovini najdostojnijeg i najsvetijeg revnitelja, kako i treba da bude. Ali misionare u Svetu Zemlju tada je slao samo Sveti Otac Papa. Zato je molba fra Nikole Tavelića bila upućena u Rim tadašnjem Namjesniku Kristovu. Nakon čekanja od nekoliko mjeseci stiže odgovor, da Sveti Otac Papa daje dopuštenje, da fra Nikola ode u Svetu Zemlju, te mu za taj sveti put šalje i svoj apostolski blagoslov.
Tko sretniji od fra Nikole! Spremio se dakle na put, oprostio se od milih i dragih, ukrcao se jedan mletački brod, ostavio svoju domovinu Hrvatsku i otišao u Spasiteljevu domovinu, koja će i njemu sad biti druga domovina.
Put je to dalek i dug, ali je fra Nikola Tavelić napokon sretno stigao u Svetu Zemlju. Iskrcao se u luci Jafi, poljubio sveto tlo kad je prvi put na nj stupio, zahvalio Bogu za preveliku sreću koju je eto dočekao, te se sa štapom u ruci uputio ravno prema Jeruzalemu.
O, kako mu je srce zaigralo od dragosti, kad je prvi put ugledao taj Isusov grad! O, kako mu je duša kliktala od zanosa, kad je na koljenima molitvom zahvalnicom na usnama i suzom radosnicom u očima promatrao taj najsvetiji i svakom kršćanskom srcu najmiliji grad svijeta! Odmah je pohrlio na Isusov grob te se na njemu pomolio za svoju hrvatsku domovinu, za sve mile i drage i za milost, da može do kraja života ostati tu, gdje je Isus smrću svojom spasio svijet.
Bilo je to godine 1390., kad je fra Nikola Tavelić tako stigao u Jeruzalem. Stanovao je u franjevačkom samostanu na jeruzalemskom brežuljku Sionu, na mjestu gdje je bila Isusova Posljednja Večera. Tu, gdje je Isus služio prvu Svetu Misu, misio je i fra Nikola odsada u sve dana, osim kad je došao na nj red, da misi na Isusovu grobu na Kalvariji ili možda u nedalekom gradu Betlehemu u špilji rođenja Isusova. Na svim tim svetim mjestima jačala je i fra Nikolina duša u svetosti i čežnji za mučeničkom krunom, koju mu je Isus pripravio.
Mučenička smrt
U veljači godine 1391. umro je bosanski kralj Stjepan Tvrtko I., koji se godinu dan prije toga proglasio kraljem cijele Hrvatske pokušavši sve Hrvate ujediniti pod svojom vlašću. Iste je te godine devet mjeseci kasnije otišao s ovog svijeta i sv. Nikola Tavelić, apostol Bosne i cijele Hrvatske, koji je pokušao sve Hrvate vjerski <ujedinit. Otišao je u vječnost kao jeruzalemski mučenik.
Pripravljao se on na to mučeništvo cijelo vrijeme, otkad je došao u Svetu Zemlju. Molio se dan i noć, postio i činio pokoru, jer je bio nakanio Arapima propovijedati vjeru Isusovu.
Jednoga dana – bilo je to 11. studenog 1391., i to subota, dan Majke Božje, koju je on osobito štovao, uputio se napokon s još trojicom svoje braće franjevaca da započne svoj propovjednički rad. Toga je dana bila neka velika arapska svečanost, pa se na mjestu gdje je nekada stajao jeruzalemski Salamunov hram, bilo skupilo golemo mnoštvo svijeta. Onamo je došao i fra Nikola sa svojim pratiocima, na narodu progovori o Isusu i njegovoj nauci. Ali mu ne dadoše govoriti, nego i njega i njegove drugove uhvatiše i odvedoše pred kadiju, to jest arapskoga poglavara grada Jeruzalema.
Tu je sad pred jeruzalemskim kadijom fra Nikola Tavelić stao da razlaže Isusovu nauku pobijajući vjeru Muhamedovu. Kadija je bio čovjek tvrda srca, koje se nisu primale Tavelićeve riječi, pa sav bijesan dade fra Nikolu i njegove drugove na mrtvo ime izbiti i baciti u tamnicu.
Tri dana i tri noći bio je fra Nikola sa svojim drugovima u tamnici. Svezali su ih za stupove i nisu im davali nikakve hrane. A oni su u mukama slavili Isusa i bili presretni, što za Isusovu vjeru mogu trpjeti. Nakon tri dana dade ih kadija izvesti iz tamnice i dovesti pred emira, to jest poglavara cijele južne Palestine, na trg, gdje se opet bilo skupilo dosta naroda. Tu ih upita emir: „Jeste li riječi, kojima ste neki dan pred kadijom hvalili Isusovu i kudili Muhamedovu nauku, rekli promišljeno ili nepromišljeno?“
„Sve što smo rekli, rekli smo promišljeno iz vjerske gorljivosti i radi spasa duša,“ odgovori fra Nikola, a tako i njegovi drugovi.
„Je li vas poslao vaš Papa ili koji kršćanski kralj?“ pitao je i dalje emir. A fra Nikola odgovori: „Nije nas poslao nitko drugi, već samo Bog, koji se udostojao nadahnuti nas, da vam propovijedamo i navješćujemo istinu.“
Te odvažne riječi razbjesne emira, te vikne: „Odrecite se Krista, ili ćete biti pogubljeni!“
A fra Nikola i njegovi drugovi odgovoriše: „Nećemo se Krista odreći, nego smo spremni za Nj umrijeti!“
Na to ih emir osudi na smrt. U isti čas navale razbješnjeli Arapi na fra Nikolu i njegove drugove i stanu njima udarati dotle, dok ih nisu ubili te mačevima rasjekli. A onda im rasječena tjelasa baciše na lomaču. No vatra se tri puta gasila, a da su tjelasa naših mučenika ostala od nje netaknuta. Začudiše se tome i emir i kadija i svi prisutni. Do večera su palili vatru, a kad tjelasa mučenika ne htjedoše izgoriti, odnesoše ih izvan grada i potajno ih negdje ukopaše u zemlju, da ih kršćani ne bi mogli naći i štovati njihove svete ostatke.
Tako je poginuo sv. Nikola Tavelić 14. studenoga 1391. okrunjen jeruzalemskom mučeničkom krunom nedaleko Kalvarije (Golgote), na kojoj je Isus bio razapet. Nikad nijedan Hrvat nije umro tako blizu mjestu Isusove smrti, kao što je eto umro sv. Nikola Tavelić, i to kao mučenik za Isusa. Tako je Bog eto posebnom milošću i slavom odlikovao ovog našeg Apostola Hrvatske.
Hrvatski blaženik
Glas o mučeničkoj smrti sv. Nikole Tavelića brzo se raširio ne samo među katolicima Svete Zemlje nego je dobro i u Europu. Izvještaj o njegovu mučeništvu napisao je 20. siječnja 1392., tj. nešto preko dva mjeseca iza njegove smrti, sam gvardijan onog jeruzalemskog samostana, u kojem je naš sv. Nikola živio i boravio. Prijepisi tog izvještaja nalaze se u Šibeniku, u Rimu, i Leipzigu u Njemačkoj, i u Tuluzu u Francuskoj. Već to svjedoči, da se po svoj Europi pročulo o našem jeruzalemskom mučeniku, a to znači, da je već tadašnji katolički svijet stao slaviti sv. Nikolu Tavelića, štovati ga i držati velikim odabranikom Božjim.
U bribirskom samostanu nalazile su se fratarske sandale, koje je sv. Nikola Tavelić nekad nosio, pa su te sandale franjevci spremili i sačuvali kao dragu uspomenu iza njegove smrti. A kad su Turci godine 1323. razorili bribirski samostan, franjevci su pobjegavši pred Turcima prenijeli te sandale u Šibenik. Gdje se sve do danas nalaze kao jedine relikvije našeg jeruzalemskog mučenika. Spremljene su u lijepoj staklenoj škrinji u šibenskoj crkvi franjevaca konventualaca.
U istoj je toj crkvi na stropu naslikana i slika sv. Nikole Tavelića, kako mu je tijelo spaljeno na lomači. Ta je slika iz 17. stoljeća. Još starija slika sv. Nikole Tavelića, koja se čuva u samostanu franjevaca konventualaca u Šibeniku, a naslikana je u 15. stoljeću, to jest dok je još valjda bilo na životu ljudi, koji su nekad vidjeli sv. Nikolu.
Stoljeća su prolazila, a osim franjevaca nitko više nije spominjao sv. Nikolu Tavelića. Bio je zaboravljen. Ali kad se navršavalo 500 godina, kako je on ostavio Hrvatsku i otišao u Svetu Zemlju, našao se u Šibeniku pobožni biskup Fosko potaknut, da poradi, da naš jeruzalemski mučenik bude od Crkve proglašen blaženikom. Na tom se počelo raditi godine 1880. devet godina kasnije 6. lipnja 1889. doista ga je Papa Lav XIII. Proglasio blaženim i dopustio njegovo štovanje u šibenskoj biskupiji. Odmah su u Šibeniku podignuli prva dva oltara u čast sv. Nikole Tavelića, jedan u crkvi sv. Franje, a drugi u stolnoj crkvi. Tako je naš jeruzalemski mučenik došao na oltar, a i njegova se svetkovina stala slaviti svečanom službom Božjom i procesijama.
Ali to je bilo samo u Šibeniku, a Božja je volja bila, da se sv. Nikola proslavi u cijelom hrvatskom narodu kojemu je on za života bio apostol, a sada je na nebu veliki zaštitnik.
Sv. Nikola se vraća u Hrvatsku
Godine 1931. bilo je prvo hrvatsko hodočašće u Svetoj Zemlji. U Jeruzalemu su na Sionu 3. lipnja hrvatski hodočasnici na prijedlog nadbiskupa o. Rafaela Rodića, franjevca, odlučili, da se u Jeruzalemu podigne oltar Majci Božjoj, Kraljici Hrvata. Odmah se na tom počelo raditi. No Bog je tu stvar krenuo drugim putem. U jesen 1934. stala se u Jeruzalemu graditi nova crkva sv. Ćirila i Metoda na obronku Maslinske gore. I mi smo Hrvati bili pozvani, da za tu crkvu nešto pridonesemo. Na taj je poziv s odobrenjem hrvatskog metropolita dr. Antuna Bauera i nadbiskupa o. Rafaela Rodića zaključeno, da se u toj crkvi troškom cijelog hrvatskog naroda postavi oltar u čast bl. Nikole Tavelića, hrvatskog jeruzalemskog mučenika. I Sveti Otac Papa Pio XI. je to odobrio, a hrvatski je narod stao davati novčane prinose u tu svrhu obradovan, što će eto jedan veliki i sveti sin Hrvatske biti proslavljen u Isusovoj domovini.
Tako je već godine 1935. u Zagrebu hrvatski kipar Ivo Kerdić načinio krasan oltar bl. Nikole Tavelića, koji je do 14. studenoga 1936. bio postavljen u Jeruzalemu te je na njem tog dana odslužena prva sv. Misa za hrvatski narod. Za taj dan su i hrvatski biskupi izdali prve okružnice o štovanju sv. Nikole Tavelića i proslavi njegova blagdana. U ožujku 1937. je na molbu hrvatsko metropolite dr. Antuna Bauera Sveti Otac Papa Pio XI. odredio, da se blagdan bl. Nikole Tavelića slavi po svim hrvatskim krajevima 14. studenoga ili u najbližu nedjelju, a u rujnu iste godine je dopustio, da se po svoj Hrvatskoj mogu dizati oltari u čast tog našeg blaženika.
No dan 25. srpnja 1937. bio je najveći dan bl. Nikole Tavelića. Toga dana je zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac u Jeruzalemu obavio svečanu posvetu oltara bl. Nikole Tavelića. Bilo je to veliko slavlje u Svetoj Zemlji. Otada se svakog petka na oltaru služi sv. Misa za sreću hrvatskog naroda, a na crkvi se kod toga vije hrvatska zastava.
Istog tog dana proslavio je cijeli hrvatski narod prvi put općenito u svim crkvama svog jeruzalemskog blaženika. Nadbiskup Stepinac uputio je tog dana iz Jeruzalema svemu hrvatskom narodu poslanicu, koja je svakom hrvatskom srcu bila neizmjerno draga, a neprijateljima hrvatskog naroda zazorna jer je bila sva prožeta ne samo katoličkim nego i žarkim hrvatskim duhom.
Blagdan bl. Nikole Tavelića 14. studenoga 1927. prvi put je svuda po Hrvatskoj proslavljen, a u mnogim crkvama već i pred blaženikovim oltarom, kipom ili slikom.
U isto je vrijeme podignuta i prva crkva u čast bl. Nikole Tavelića. Sagradili su je seljaci u selu Cerovcu kod Požege. Malena je, ali je u njoj vrlo lijep oltar od kipara Kerdića, sličan onom jeruzalemskom. Blagoslovljena 21. studenoga 1937. te služi na čast svome selu, a na poticaj drugima, da se širom Hrvatske grade crkve u čast tome hrvatskom svecu.
Nebeske milosti
Dan 25. srpnja 1937. velik je dan slave sv. Nikole Tavelića ne samo zato, što je toga dana posvećen njegov oltar u Jeruzalemu uz veliko slavlje i tamo i po svoj Hrvatskoj. Nego i zato, što se tog istog dana dogodila i prva velika milost po njegovu zagovoru.
Dvogodišnja djevojčica Fanika Engelman u Požegi trpjela je velike boli u nogama, nije mogla na noge uopće stati, pa su liječnici rekli da će ostati bogalj ako uopće kada ozdravi. Roditelji su sve moguće činili, da dijete ozdravi ali bez uspjeha. U to su čuli za bl. Nikolu Tavelića. Djetetova majka zamolila je jednog hodočasnika, koji je išao u Svetu Zemlju d nadbiskupom Stepincem, neka u Jeruzalemu da odslužiti sv. Misu za ozdravljenje njena djeteta. Na dan 25. srpnja 1937., kad je u Jeruzalemu bila velika Tavelićeva svečanost, otišla je majka male Fanike u crkvu na sv. Misu i propovijed o sv. Nikoli Taveliću. Dok je ona bila u crkvi, dijete je čuvala baka. Najedanput ustane dijete i rekne „Bako, imam noge!“ Baka je samo u čudu gledala što se s djetetom dogodilo, a još više majka, kad se vratila iz crkve i vidjela da joj je dijete iznenada ozdravilo. I baka i majka i svi, koji znadu za taj čudesni slučaj, kažu, da je mala Fanika ozdravila samo po čudesnom zagovoru sv. Nikole Tavelića.
Dvije godine kasnije ozdravila je opet u Požegi mala Ljubica Kovačević. Liječnici su rekli, da je dijete teško obolilo od zarazne bolesti. Nisu znali pomoći. Majka je bila očajna. Na blagdan sv. Nikole Tavelića 1939. bila je u procesiji, u kojoj je nošen kip blaženika. Za vrijeme te procesije liječnici su ustanovili, da bolest djetetova nije zarazna, a za dva dana vratila se mala Ljubica zdrava iz bolnice kući.
Kao da sv. Nikola Tavelić svojim zagovorom posebno pomaže djecu, jer su po njegovoj nebeskoj pomoći ozdravili desetogodišnji dječak Zvonko Panić iz Podturna od teške upale mozgovne opne, mali Ante Berković iz Zagreba od upale pluća, dječak Stjepan Vuić iz Nebojana od tifusa, petogodišnja kćerkica Katice Mikulnjak iz Velikog Bukovca od teške vratobolje, šestogodišnji dječak Stanko Skuhalo od teške bolesti u koljenu i tako dalje. No i mnoge starije osobe zahvaljuju svoje ozdravljenje sv. Nikoli Taveliću. Marija Melić iz Jelačićeva (Ferdinandovca) deset je godina trpjela od bolesti nogu, a kad se devetnicom utekla sv. Nikoli Taveliću najedanput je ozdravila. Ana Foretić iz Šibenika trebala je biti operirana od tumora (možda raka), ali se utekla u pomoć sv. Nikole Tavelića, pa kad je trebala biti operirana, bolesti više nije bilo ni traga. Časna sestra Trifenis Skuhalo bolovala je od sušice te je 45 dana ležala na smrt bolesna no iza kako je njena majka, koja je osobita štovateljica sv. Nikole Tavelića, izmolila devetnicu našem blaženiku, časna sestra Trifenis je ozdravila. Emilija Borak u Americi obolila je na smrt od otrovanja (tetanusa), ali je po zagovoru sv. Nikole Tavelića ozdravila. Takvih i sličnih milosti, dobivenih po zagovoru našeg jeruzalemskog blaženika, ima velik broj. A sve to dokazuje, da je Bogu drago, što sv. Nikolu Tavelića sve više štujemo i sve mu se u svojim potrebama molimo.
Prvi hrvatski svetac
Slava sv. Nikole Tavelića porasla je od godine 1937. u cijelom hrvatskom narodu tako, da se već u Zagrebu i Sarajevu (a i drugdje) grade crkve njemu u čast, da već preko 700 crkava ima njegovu sliku, kip ili oltar, da je već pola milijuna njegovih sličica rašireno po svim hrvatskim gradovima i selima, a i na svaki drugi način je taj sveti Hrvat sve više uzveličan. O njemu pišu časopisi i novine, književnici pišu o njemu knjige, pjesnici pjevaju o njemu pjesme, glazbenici skladaju glazbene skladbe njemu u čast, kipari prave njegove slike, a graditelji grade njegove crkve.
Iz svega toga rodila se i opća želja svih Hrvata, da bl. Nikola Tavelić bude proglašen i svecem cijele katoličke Crkve, u Hrvatskoj i izvan nje. To se je i ostvarilo, kada ga je Papa Pavao VI. Proglasio svecem 21. 6. 1970. u Rimu. Gradišćanski Hrvati su njegovo štovanje uveli već u sve svoje crkve. Slovačkim Hrvatima postavlja hrvatski narod oltar sv. Nikole Tavelića u jednu njihovu crkvu u selu Hrvatski Grob kod Bratislave. Američki Hrvati imaju već u svim svojim crkvama sliku sv. Nikole. Tako su ga prigrlili Hrvati već po svema svijetu. Svi se okupljaju oko njega kao oko nebeskog vođe. Dok je živio i radio u Bosni, bio je apostol hrvatskog jedinstva. Kao takav povratio se on opet hrvatskom narodu u dane kada se radilo o uskrsnuću Države Hrvatske. Ona je evo tu, a i on je uz nas kao apostol Hrvatske koja će nad njegovom nebeskom zaštitom biti sretnija u sadašnjosti i budućnosti, što mu se više budemo molili i zazivali ga:
„Sv. Nikola Taveliću, moli za hrvatski narod!“
Dr. Josip Andrić
Izvor: iz knjižice Sv. Niola Tavelić – životopis, molitve i pjesme
