HOMILIJA BISKUPA KRIŽIĆA NA MEMORIJALNOM GROBLJU U VUKOVARU

Homilija gospićko-senjskog biskupa Zdenka Križića na misi koju je predslavio na Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, u petak 18. studenoga 2022., na vukovarskom Memorijalnom groblju žrtava Domovinskog rata.

Nalazimo se u gradu u kojem je, u jednom tragičnom vremenu, haralo užasno zlo: ubijanje, razaranje, pljačka, mržnja, nasilje i sve drugo što ide pod nazivnik: brutalnost, nehumanost, nečovječnost. Spominjemo se toga vremena s velikom tugom.

No, ne smijemo ostati samo na tuzi. U nama je i radost što je zlo pobijeđeno i što danas možemo slušati utješan glas mira. To je glas koji dolazi odozgo, od Boga.

U odlomku iz poslanice Efežanima, koji smo čuli u prvom čitanju, Pavao definira Isusa kao MIR naš i njegov dolazak kao dar mira svima koji ga žele primiti: I „onima koji su blizu i onima koji su daleko“, kako veli Apostol.

Svi mi znamo da mir nije samo puka odsutnost rata, nego daleko više. Mir je i duhovna kategorija, to je unutarnje ispunjenje čovjeka.

Ratovi puškama i tenkovima imaju svoj izvor u ljudskoj nesređenoj i zatrovanoj nutrini; oni proizlaze iz urušene i deformirane savjesti koja je postala nesposobna razlikovati dobro i zlo; oni su proizvod srca zatrovanog bahatošću i ispunjenog željom za dominiranjem nad drugima. Kada grešni nemir ovlada ljudskom nutrinom takav će čovjek nužno proizvoditi rat manjih ili većih razmjera.

To je tako od prvog čovjeka, kako nalazimo zapisano u Bibliji, pa do naših dana. Napast pred kojom su pali prvi ljudi sadržana je u glasu zmije: „Bit ćete kao bogovi“ (Post 3, 5). Kako ovaj glas godi ljudskoj taštini! Biti kao bogovi, biti božanstva!

Ali takvi „bogovi“ ne traju dugo. Brzo budu potrošeni i odbačeni. Tako i prvi ljudi: željeli su postati bogovi, a završili su u golotinji i praznini. Oholost i taština ponesu, a onda brzo pretvore osobu u bijedu. Kajin, nakon ubojstva brata, umjesto slave postao je samo „skitnica“ i „lutalica“ na zemlji (Post 4, 12.14).

Biblija odmah na početku prikazuje zastrašujuće lice zla, napose u njegovoj progresivnosti. Zlo je nezasitno, uvijek traži više.

Kajin, nakon što je ubio brata, izjavljuje: „Tko god me nađe može me ubiti“. Koga se on zapravo plaši kad drugih ljudi i nema? Kajin nosi zlo u sebi, i to zlo u njemu proizvodi osjećaje ugroženosti. Zato su ljudi zla opasni jer vide svugdje neku prijetnju. A kako je napad najbolja obrana ovakvi ljudi imaju potrebu napadati sa uvjeravanjima da se brane. A zlo samo raste.

Ne trebamo se čuditi tolikom broju žrtava i zločina ovdje i drugdje, kao i načinu na koji su učinjeni. Lice zla je od početka isto.

Istina, često se pitamo: kako je moguće da čovjek može ubijati drugog čovjeka tako svirepo i hladno? Kakva mora biti nutrina takvih ljudi koji ubijaju?

Biblijski pisac, prije više od 3 tisuće godina, daje odgovor na ova pitanja kada veli: „Duša opakoga želi zlo: u njega nema samilosti za bližnjega“ (Izr 21, 10).

Kako je strašno kada čovjek dođe do stanja da mu duša želi samo zlo! Svaka vrsta zlodjela je tada moguća.

Osim toga, Biblija ističe da se zločinci čak „vesele čineći zlo“ (Izr 2, 14). I to nam nije nepoznato. U mnogim našim mjestima gdje su počinjeni zločini, zločinci su ih začinili s pjesmama jezivih sadržaja. Vukovarčani dobro znaju kakve su se pjesme pjevale u ovom gradu nakon njegova pada.

Zlo kada okupira dušu ne napušta je lako. Cijena oslobođenja od zla uvijek je jako visoka. Zar nemamo to iskustvo? Zahvalni smo Bogu da smo imali ljude koji su bili spremni platiti tu cijenu svojim životom. Ne smijemo nikada zaboraviti zahvalnost koju im dugujemo.

Kada sa žalošću razmišljamo o zlu koje su činili drugi, ne smijemo zaboraviti da nositelj zla može biti i svatko od nas. Nitko od nas nije posve imun na zlo. I svako od nas može proizvoditi patnju drugima, počevši od članova vlastite obitelji pa nadalje. Možda je nekada mnogo lakše boriti se i pobijediti zlo koje dolazi izvana, nego li ono koje se nalazi u našoj nutrini.

Može se pobijediti vanjskog neprijatelja, ali to još ne znači da smo ostvarili istinsku slobodu. Nužno je prebaciti težište borbe na područje vlastite nutrine i tu uspostaviti kontrolu i ne dopustiti da postanemo uzrokom patnje drugima.

Radi se o napornoj borbi čupanja korijenja zla iz vlastitih duša. To su sada naši ratovi u kojima moramo pobijediti. Bez te pobjede sve druge dobivene bitke neće nam donijeti istinsku sreću.

Nismo ovdje na ovom memorijalnom mjestu, braćo i sestre, da se, sjećajući zločina i tragedije, na bilo koji način ispunimo mržnjom, prezirom ili željom za osvetom. Takvi osjećaji bi profanirali ovo sveto mjesto i sve njegove žrtve. Kao vjernici smo pozvani da u poniznoj molitvi prikazujemo Bogu sve one čiji je život ovdje nasilno skončan. To moramo činiti s osjećajima iskrenog praštanja. Tako je radio i tako nas je učio naš Učitelj, Isus. On zna da praštanje čisti i ozdravlja dušu. A bez zdrave duše nema zdrave budućnosti.

Isus je s križa zavapio Bogu da oprosti njegovim ubojicama i to s naglaskom da oni ne znaju ono što čine. U prvi mah se može imati dojam da je Isus ovom tvrdnjom pretjerao. Ali nije.

Jer zbilja je istina da ni jedan zločinac ne zna što čini. Zlo proizlazi iz čovjekova potamnjelog uma. Sam Isus definira ljude zla kao one koji vole tamu, a ne svjetlo. Od svjetla bježe, veli on (Iv 3, 19). Tama je njihov prirodni ambijent jer zlo nužno dovodi do pomračenja uma.

U Evanđelju je namjerno istaknuto da je bila noć u trenutku kada se Juda zaputio izdati Isusa. Evanđelist nije mislio na noć u kozmičkom smislu, nego na stanje njegove nutrine. Zato Biblija čovjeka zla naziva luđakom. I još ističe da zlikovci nisu, i nikada ne mogu biti, sretni ljudi: „Zlikovac se muči cijelog svoga vijeka“ (Job 15, 20), veli Biblija.

Sve ovo govori da zločinci nisu ljudi koje treba mrziti, nego žaliti. Jer čovjek koji čini zlo drugima, najviše ga čini samome sebi. Zato je nepotrebno proklinjati osobu zla jer prokletstvo već ima. Besmisleno je mrziti zločince jer mržnjom samo škodimo sebi, mržnjom trujemo svoje srce. Zato Bog poručuje: „Nemoj se srditi zbog zločinaca, nemoj zavidjeti opakima, jer zao čovjek nema budućnosti, svjetiljka opakih gasi se“ (Izr 24, 19).

Istina, nekada nam se čini da to nije uvijek tako. Nekada se ima dojam da čovjek nepravde i nepoštenja ima više uspjeha nego pošteni i čestiti, pa tako stavimo u pitanje samoga Boga i njegovu pravednost.

Problem je u tome što ne uspijevamo vidjeti cijelu stvarnost osobe koja čini zlo, njezino unutarnje stanje, a ni njezin svršetak. Biblija, počevši od prvih stranica, stavlja naglasak da se zlo uvijek vraća onomu koji ga čini i tu nema iznimki.

Kada govorimo o kršćanskom praštanju ne mislimo na ono hladno i površno praštanje koje nikoga ne rasterećuje, nego na praštanje iz srca na što Isus stavlja naglasak. To praštanje oslobađa od mržnje jer se čini zbog Boga budući da se njemu prepušta sud i presuda. Njegovom pravednom sudu ne može nitko izmaknuti. Zato Božja riječ opominje: „Nemoj govoriti: ‚Osvetit ću se za zlo.‘ Čekaj Jahvu“ (Izr 20, 22).

A apostol Pavao moli prve kršćane koji trpe progonstvo i poručuje im: „Nikome ne vraćajte zlo za zlo … Ne osvećujte se, ljubljeni, sami, nego to prepustite srdžbi Božjoj, jer stoji pisano: ‚Osveta je moja, veli Gospodin, ja ću je vratiti.‘ Naprotiv, ako je tvoj neprijatelj gladan, nahrani ga, ako je žedan, napoji ga! … Ne dopusti da te svlada zlo, već zlo svladavaj dobrim“ (Rim 12, 17 – 21).

To je jedini put koji jamči pobjedu. To je put kojim je išao Isus. On se nikada nije služio nasiljem. On se služio drugom vrstom sile: a to je ljubav i praštanje. To je Božja snaga koja na kraju uvijek pobjeđuje. To je Isusov program koji je on definirao na gori blaženstava u kojem je isključena svaka mogućnost nasilja. Jer nasilje nikada nije riješilo ni jedan problem, osim što je umnožilo samo sebe.

Mi ćemo često čuti izjave koje kažu: „Treba oprostiti, ali se ne smije zaboraviti.“ Nema ništa sporno u ovakvom stavu, ali je pitanje što je zbilja sadržano u tom da se „ne smije se zaboraviti“. Nekada se čini da je u toj frazi, više od oprosta prisutna prijetnja, a nerijetko i poziv na osvetu. Ako sjećanje na zločine samo proizvodi negativne osjećaje koji pobuđuju mržnju, tu nema pravog oprosta. Takav oprost ne rasterećuje, ne daje slobodu. Iz takvog oprosta niču samo nove prijetnje. To je lažni oprost koji zapravo skriveno njeguje mržnju i diskretno potiče na osvetu.

Isus je svojim stradanjem pokazao da konačnu pobjedu uvijek slavi ljubav i praštanje, a ne osveta. To mora biti i put Isusovih učenika. Ovo ne znači da Isus od nas traži da uvijek pružimo i drugi obraz, da se ne smijemo braniti od agresora i nasilnika. Ne, nego nam ne dopušta da braneći se, završimo tako da sami postanemo nasilni i zli.

Braćo i sestre, za nas ovo mjesto ima još jedno posebno značenje: ovo je mjesto našeg narodnog ispita savjesti. Ovo je mjesto gdje trebamo provjeriti kako živimo, kako čuvamo i kako njegujemo vrijednosti i ideale za koje su toliki naši ljudi položili svoje živote. To su vrijednosti domovine, slobode, odgovornosti, poštenja, istine, solidarnosti, pravednosti, zauzetosti za najsiromašnije i najranjivije.

Zato je važno zaustaviti se nad pitanjem: oplemenjujemo li domovinu ili ju rastačemo, volimo li ju ili samo koristimo, ulažemo li u nju ili se njome samo služimo za naše osobne interese bez obzira na druge i njihove potrebe?

To je odgovornost svih nas, ne samo onih koji su na vlasti. Vlasti se mijenjaju, a odgovornost mora biti konstanta svih. Ako toga nema, onda i stradali na ovom mjestu više tuguju nad nama nego što mi žalimo za njima. Onda ni oni više nisu pobjednici jer neće vidjeti niti znati smisao svoga stradanja i svoje žrtve.

Zaključio bih sa željom starozavjetnog patnika Joba koju je izrekao riječima: „O kada bi se riječi moje zapisale i kada bi se u mjed tvrdu urezale; kad bi se željeznim dlijetom i olovom u spomen vječan u stijenu uklesale“ (Job 19, 23 – 24).

Mi smo ispunili želju naših Jobova, naših stradalnika, pa smo željeznim dlijetom i olovom, njihova imena, u spomen vječan u stijenu uklesali. Upišimo na isti način, u vlastita srca, želje naših stradalih branitelja da čuvamo, izgrađujemo i oplemenjujemo našu domovinu i promičemo ideale za koje su oni svoje živote dali. Amen.

Preuzeto s ika.hkm.hr

HOMILIJA NADBISKUPA PULJIĆA NA DAN SJEĆANJA NA ŽRTVE DOMOVINSKOG RATA

Homilija zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića na Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, u petak 18. studenoga 2022., na misi za Domovinu koju je predslavio u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Škabrnji.

Škabrnja – Ja znam, moj Izbavitelj živi!

(Čitanja: Job 19, 23-27; Iv 11, 17-27)

1. Što je to što danas spominjemo ovim slavljem i ovom liturgijom? Na što nas svake godine podsjeća 18. studenoga? Što se tako važno zbilo toga dana prije trideset i jednu godinu da to, evo, trajno obilježavamo? Bio je to tužan dan stradanja kada je vojska JNA s postrojbama pobunjenih hrvatskih Srba okupirala jedan grad i jedno selo, Vukovar i Škabrnju. A ta dva mjesta, na dva različita kraja Lijepe Naše, utjelovljuju u sebi zvukove hrvatske himne. Uništavajući kulturu i tisuće života lijepoga baroknoga grada na plavom Dunavu, te paleći kuće i ubijajući 86 nevinih života ovoga ponosnoga kotarskoga mjesta Škabrnje, okupator je mislio zločinima i razaranjem hrvatskih ognjišta i svetišta zauvijek ugasiti njihovu neutaživu čežnju za slobodom. A ta čežnja nakon pada Berlinskoga zida -toga vidljivoga sramotnoga znaka moći ateističke i komunističke ideologije- još više je rasla i bujala u srcima ovoga puka. Bila je nošena onim Gundulićevim snom „o lijepoj, dragoj i slatkoj slobodi, koju nam višnji Bog je do“. I širila se velikom brzinom od juga do sjevera, i od istoka do zapada, pa je ništa nije moglo zapriječiti. Čak ni strašna stradanja  Vukovara i Škabrnje nisu je mogli zaustaviti.

No, bili bismo nekorektni prema povijesti i drugim stradalnicima Domovinskoga rata, ako bismo tešku tragediju Hrvata iz vremena brutalne agresije i okupacije sveli samo na ova dva mjesta. 18. studenoga je dan kada je zločinačka vojska „taktikom spržene zemlje“ krenula u njihovo odlučno osvajanje, pred kojom se ljudi nisu mogli obraniti. Licemjerna pak Europa i Amerika nisu htjele zaustaviti okrutnu agresiju, a mogli su. Dapače, uveli su  embargo na uvoz oružja. Tako su Hrvatsku, koja je odabrala slobodu i samostalnost, žrtvovali i predali u ruke agresorske vojske JNA i pobunjenih Srba. Grad Vukovar se junački i očajnički branio mjesecima. Glas pokojnog novinara Glavaševića bio je svjetla iskra nade u tami ratnih izvješća. Koliko su ljudi strjepili nad sudbinom toga grada, najbolje svjedoči izvadak iz Dnevnika jedne redovnice u porobljenom Cavtatu, koja piše: „Danas smo čule u potkrovlju naše kuće preko tranzistora da je pao Vukovar. To nas je strašno potreslo. Čuli smo također da je okupirana i Škabrnja a puno ljudi i branitelja poubijano. Strava i užas“, piše časna Gonzaga u svom dnevniku.

2. Svemu tomu usprkos preživjeli smo čekajući slobodu. Skloništa smo pretvorili u male kapele gdje se s krunicom vapilo Gospi, te zapjevalo koju pobožnu ili rodoljubnu. U molitvi i trpljenju bili smo povezani s Marijom, majkom Isusovom i našim zadarskim zaštitnicima koji su nam ulijevali vjeru i nadu, te pružali zraku svjetlosti u iščekivanju konačne Oluje i sunca slobode. Uz pomoć naših svetih zaštitnika i

Gospinim zagovorom preživjeli smo sve ratne strahote i osvojili slobodu. Toga se, eto, danas sjećamo s pijetetom i zahvalnošću. No, Vukovar nije izdržao. Izdržala je, međutim, Hrvatska zahvaljujući nadljudskim naporima njezinih branitelja i građana na čelu s predsjednikom Tuđmanom koji je u tim teškim danima znao pregovarati, zapovijedati i vojsku stvarati. U vojnim akcijama „Bljesak i Oluja“ (u kolovozu 1995.) oslobođen je najveći dio okupirane Domovine. A Vukovar i Škabrnja postali simboli stradanja i bolni podsjetnik na sve žrtve koje su pale za slobodu i samostalnost Hrvatske.

Što nam je činiti pred činjenicom tolikih uništenih obitelji i pred nestankom dragih prijatelja s njihovim ugašenim snovima?! Suočeni s teškom pat­njom suosjećamo i trpimo s rodbinom i prijateljima. Potiho i bratski s vjerom i molitvom sjećamo se dragih pokojnika. Na to nas potiče i današnje prvo čitanje u kojem Job ispovijeda da on zna kako njegov Izbavitelj živi. Jobova je knjiga veoma stara. Ali, uvijek je snažna i suvremena, Jer, puna je tjeskobnih i egzistencijalnih ­pitanja o smislu života, o smrti, patnji i ne­sreći? I dok čitamo njezina poglavlja pitamo se kako prihvatiti stanje Joba pravednika koji je ne samo lišen gledom na imovinu koju je imao, nego je lišen svega onoga što mu može donijeti životne radoste?! Job se zato obraća Bogu, smjelo i prijatelj­ski. Zapisane riječi koje smo danas čuli, a za koje je on poželio da budu „u mjedi urezane i u stijeni uklesane“ (Job 19, 23-24), ostale su kao veličanstveno svjedo­čanstvo njegove nerazorive vjere i nade u Božje proviđenje: „Ja znam, moj Izbavitelj živi!“

3. Job je doista veliki vjernik. Iako su ga golemi jadi pritisli i sve više tište, on sve čvršće vjeruje Bogu i nada se protiv svake nade. Uvjeren je da je njegov Bog „pobjednik smrti“ i kako će upravo on uzvratiti pravedno svom odanom sluzi. – Jobovom vjerničkom stavu i mi se, braćo i sestre, približavamo svaki puta kada se okupimo oko euharistijskog stola s kojega primamo hranu i sjeme uskrsnuća. Jer, Isus je obećao svima koji ga ljube i koji ‘budu jeli tijelo njegovo’ da će ih uskrisiti u posljed­nji dan’ (Iv 6, 54). Naš Bog, dakle, nije zatornik i rušitelj života. On smrću ne uništava život, nego životu proširuje granice. Činom umiranja šire se horizonti, a ‘njegovim vjernima, život se mijenja, a ne oduzima’, kako moli Crkva u svečanom predslovlju za pokojne. Smrću, dakle, mijenja se ovozemni, lomljivi život u onaj neraspadljivi. Današnje izvješće iz Ivanovog evanđelja, o susretu i razgovoru Isusa i Marte prilikom Lazarove smrti, o tomu jasno govori. Unatoč svojoj boli, naime, Marta ne gubi nadu. Ona zna „što god Isus zaište od Oca da će mu dati“. Marta, „tko vjeruje u mene, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan“ (Iv 6, 39). Jer, ja sam uskrsnuće i život. (Iv 11, 25). Isus, dakle, nije samo djelitelj života, nego uskrsnuće i život.

Stradanja ljudi u Škabrnji i u Vukovaru, kao i sve druge žrtve diljem Lijepe naše, donosimo danas na oltar da ih prikažemo s euharistijskom žrtvom koja je predokus vječnoga života. Mi se, dakle, ne gubimo na vjetrometini ovoga be­spuća i ne bojimo ni bolesti, ni stradanja, pa ni smrti, jer „znamo da naš Izbavitelj živi“ i da njemu u susret idemo. Samo snažna vjera, braćo i sestre, jaka ljubav i nesalomiva nada kadra je sve pobijediti. Jobovom vjerom, dakle, i Martinim povjerenjem i nadom i mi se danas obraćamo Ocu nebeskom i molimo neka se sjeti svih onih koji su ovdje prije 31 godinu nevino stradali. Mi ih se danas ovdje spominjemo s njihovim imenima koja su dobili na krštenju. To su imena po kojima ih prepoznajemo, a upisana su u dlanove Božje ruke. Neka im Uskrsnuli otvori rajska vrata, oslobodi ih od svih spona smrti i pribroji zboru svojih izabranih i svetih.  Po Kristu Gospodinu našem. Amen.

✠ Želimir Puljić, nadbiskup zadarski

Škabrnja, 18. studenog 2022.

Preuzeto s ika.hkm.hr

18. STUDENOGA 2022. DAN SJEĆANJA NA ŽRTVE DOMOVINSKOG RATA I DAN SJEĆANJA NA ŽRTVU VUKOVARA I ŠAKBRNJE

Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje obilježava se 18. studenoga u sjećanje na dan kada je 1991. slomljena herojska obrana grada Vukovara, kada je u Škabrnji počinjen stravičan zločin nad stanovništvom te kada su svoje junaštvo iskazali branitelji Saborskoga, Slunja, Cetingrada i Rakovice, objavljeno je na službenim mrežnim stranicama Hrvatskog sabora.

Bitka za Vukovar, u kojoj je sudjelovalo oko 1800 branitelja, započela je 25. kolovoza, a završila 18. studenoga 1991. Do tragičnog sloma obrane grada poginule su 1624, a ranjeno više od 2500 osoba. U srpske koncentracijske logore odvedeno je oko 7000 zarobljenih branitelja i civila, a iz grada je prognano oko 22 tisuće njegovih stanovnika. Na popisu zatočenih i nestalih osoba iz Domovinskog rata još je nekoliko stotina osoba s vukovarskog područja.

Uz žrtvu Vukovara, prisjećamo se i pokolja 43 hrvatska civila u Škabrnji koji su istoga dana 1991. godine počinili pripadnici JNA, srpske paravojne snage SAO Krajine i dobrovoljačke skupine iz Srbije i Bosne i Hercegovine. Po okončanju napada Škabrnja je spaljena i u potpunosti uništena, a katolička crkva do temelja srušena. Nakon što je selo opustošeno, cijeli je kraj miniran. Oni civili koji su bili pošteđeni kasnije su predani hrvatskoj strani u mjestu Pristeg, a muškarci su zatočeni u kninskim logorima te kasnije razmijenjeni.

Zločin u Škabrnji izveden je planski, istovremeno kada su pripadnici JNA i četnici divljali u okupiranom Vukovaru i u drugim područjima Hrvatske gdje su počinjeni zločini. Nakon oslobođenja Škabrnje u vojno-redarstvenoj operaciji Oluja te povratka u Škabrnju, dodatni civili poginuli su od posljedica kretanja kroz minska polja.

Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje i ove godine će prigodnim programima biti obilježen u Vukovaru i Škabrnji.

Središnja obilježavanja i u Vukovaru i u Škabrnji započinju 17. studenoga navečer paljenjem svijeća i molitvom – u Vukovaru ispred gradske bolnice, a u Škabrnji na početku Ulice 18. studenog 1991.

Prigodnim programom pod sloganom „Vukovar – mjesto posebnog domovinskog pijeteta“ 18. studenoga ujutro ispred Vukovarske bolnice Kolona sjećanja krenut će prema Memorijalnom groblju gdje će se položiti vijenci i održati sveta misa. Kolonu sjećanja predvode hrvatski branitelji i članovi obitelji poginulih, nestalih, ubijenih, nasilno odvedenih i umrlih branitelja Vukovara te prvi put i oni koji su kao djeca proživjeli ratna razaranja tog napaćenog grada.

Napomena: Kako bi se svim žrtvama u Domovinskom ratu dostojno odala počast, Hrvatski sabor je potkraj 2019. donio novi Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima, kojim se 18. studeni od 2020. godine obilježava kao državni blagdan i neradni dan.

Preuzeto s ika.hkm.hr