SVETAC DANA – SV. ANDRIJA, APOSTOL

Sveti Andrija, ribar velikog srca koji postaje odvažni apostol Gospodnji. Andrija je bio ribar iz Betsaide u sjevernom Izraelu. Živio je na obalama Galilejskog jezera, koje je zapravo jezero, gdje su se dogodila mnoga Isusova čuda. Isus je za svoje učenike izabrao uglavnom ribare i male poljoprivrednike, možda zato što u tim profesijama čovjek može planirati, znojiti se i kalkulirati, a ipak na kraju doživjeti neuspjeh. Uspjeh se ne cijeni osim ako neuspjeh nije opcija. Poljoprivrednici i ribari moraju ovisiti o Božjoj providnosti za uspjeh. Nikakve pripreme ne mogu natjerati da se oblaci otvore i kiša pljušti, a nikakva količina pažljivog planiranja neće dovesti do pucanja mreža od ribe. Poljoprivrednici i ribari marljivi su, oprezni, promišljeni, a opet u potpunosti ovisni o vremenu i drugim čimbenicima izvan njihove kontrole. Moraju jednako raditi, moliti i vjerovati Bogu. Moraju imati stegu vjere.

Andrija je najprije bio učenik Ivana Krstitelja. Andrija je bio uz Ivana kad je prošao čovjek kojeg je Ivan nedavno krstio. “Gle, ovdje je Jaganjac Božji”, uzviknuo je Ivan (Iv 1,36 ). Andrija je bio znatiželjan i, zajedno s nekolicinom drugih Ivanovih učenika, slijedio je tajanstvenog čovjeka. Sljedeći dan Andrija je bez daha rekao svom bratu Šimunu “Našli smo Mesiju” ( Iv 1,41 ).) i doveli ga Isusu, koji je Šimuna preimenovao u Petra. Od tog trenutka nadalje, Andrija je postao jedan od Isusovih najpouzdanijih apostola, vođa među dvanaestoricom čije se ime uvijek iznova ponavlja u evanđeljima. Postoje različite tradicije o tome gdje je Andrija evangelizirao nakon uzašašća Gospodinova, a većina se usredotočuje na Grčku, Tursku i sjeverno od Crnog mora. Nema sigurnih činjenica o njegovom načinu smrti, iako različiti apokrifi navode da je bio vezan za križ u obliku slova x i zatim propovijedao s te visoke propovjedaonice danima sve dok nije umro.

Sveti Andrija sjedio je za stolom Posljednje večere, osjetio vreli dah Duha Svetoga na svojim obrazima na Pedesetnicu, vlastitim očima vidio blistavo tijelo uskrslog Gospodina i podnosio fizičke poteškoće dok je nosio novu vjeru u staru zemlje. Možemo pretpostaviti da je on, poput mnogih apostola, bio zadovoljan svojim načinom života prije nego što je susreo Gospodina. Pecanje na mirnim vodama jezera, dijeljenje dnevnih obroka sa svojom proširenom obitelji, čavrljanje navečer sa starim prijateljima ispred vatre. Apostoli nisu napustili svoje živote kako bi slijedili Isusa jer su im životi bili jadni. Bilo je pitanje više. Više značenja. Više istine. Više ispunjenja. Više izazova. Odvažniji. Nema ništa loše u dobrom životu, ali postoji nešto bolje u dobrom životu.

Apostoli su uglavnom bili jednostavni, inteligentni, vrijedni ljudi čije su istaknute osobine bile hrabrost i odvažnost. Mnogi ljudi koji su mogli slijediti Gospodina nisu. Bogati mladić otišao je tužan jer je imao mnogo imetka. Možda je najveća stvar koju je mladić imao bila njegova mladost. Andrija i Petar i Ivan i Šimun i svi ostali također su bili mladi. Ipak, nisu otišli tužni. Ostali su, slijedili su, bili izazvani i zadovoljni. Andrija se odrekao oca, čamca, mreža i svega poznatog i ugodnog. Zamijenio je ono što je bilo dobro za ono što je bilo bolje. I po toj velikodušnosti i odvažnosti sjećamo ga se danas, toliko stoljeća kasnije. On je pripadao onom naraštaju koji je krčio staze koji su posijali sjeme čije su žetve današnji kršćani požnjeli i uživali u njima.

U srednjem vijeku osobito je štovan u Bizantu, Rusiji i Škotskoj. Zazivaju ga kod kostobolje i grlobolje, a zaštitnik je Škotske (njegov križ nalazi se od 1385. na škotskoj nacionalnoj zastavi), Grčke, Rusije, Ukrajine, Rumunjske, Sicilije, Prusije, ribiča, ribara, trgovaca ribom, djevojaka, neudatih žena, žena koje žele postati majke, pjevača, golfera, umjetnika, užara te mnogih biskupija, naselja, župa, crkava i kapela diljem svijeta i hrvatskih krajeva.

***

Sveti Andrija, molimo tvoj zagovor kao apostola u nebu da učiniš da svi kršćani velikodušnije odgovore na Gospodinov poziv da ga slijede. Ohrabri nas da dijelimo vjeru sa svojim obiteljima, kao što si učinio sa svojim bratom Šimunom Petrom, i da budemo otvoreni u svojim uvjerenjima.

SVETAC DANA – SV. SATURNIN I SIZINIJE

Sveti Saturnin i Sizinije bili su tada podvrgnuti okrutnim ispitivanjima pred sudom u hramu Telude. Odlučno su odbili zahtjev da žrtvuju poganskim bogovima.

Sveti Saturnin, već u poodmakloj dobi, bio je za vrijeme cara Maksimilijana zbog svoje velike vjere osuđen na prisilni rad nošenja pijeska za gradnju Dioklecijanovih terma na Viminalu. Đakon Sizinije s drugim kršćanima posvetio se duhovnoj i materijalnoj brizi za osuđenike. Otkriven u tom svom djelu ljubavi i požrtvovnosti, uhvaćen je i predan prefektu Laodiciju, bačen u Mamertinsku tamnicu, gdje mu je uz Božju milost pošlo za rukom obratiti mnogo vojnika rimske garde. Saturnin i Sizinije bili su tada podvrgnuti okrutnim ispitivanjima pred sudom u hramu Telude. Odlučno su odbili zahtjev da žrtvuju poganskim bogovima. Njihov je heroizam i među prisutnima na sudu pobudio veliko udivljenje pa se neki od njih obratiše na kršćanstvo.

Obojici je svetih mučenika godine 304. na Nomentanskoj cesti bila odrubljena glava, a njihova je tjelesa na svom zemljištu na Salarijskoj cesti sahranio rimski bogataš Trason. Njima u čast podignuta je kasnije bazilika izvan Porta Collina. Na njoj se nalazila uklesana u mramoru pjesma što ju je u čast svetih mučenika sastavio papa Damaz (366. – 384.), veliki poštivalac rimskih mučenika.

Za vrijeme pontifikata Pija XI. (1922. – 1939.), nedaleko od Trasonova groblja sagrađena je župna crkva sv. Saturnina pa tako Rim i danas čuva živu uspomenu na toga svetog mučenika.

Izvor: Bitno.net

Blagdan Svih svetih franjevačkog reda

Blagdan Svih svetih franjevačkog reda je dan kada se posebice sjećamo svih sljedbenika sv. Franje koji su postali svetima ili blaženima.

Na današnji dan papa Honorije III. 1223. potvrdio je pravila koja je sv. Franjo propisao svojoj subraći. I upravo su po tim pravilima obični ljudi, sinovi i kćeri s različitih strana svijeta, došli do časti i slave oltara.

Značajno je istaknuti kako je u Crkvi Hrvata prvi kanonizirani svetac Nikola Tavelić, franjevac.

Franjevci (lat. Ordo Fratrum Minorum, akronim OFM, hrvatski naziv Red Manje braće) su katolički red, a u širem smislu označavaju tri reda, kojima je začetnik Franjo Asiški, kao i kongregacije koje se naslanjaju na Franjino redovničko pravilo.

Prvi red ili franjevci u užem smislu, muški je red koji je odobrio 1209. Inocent III., a konačno pravilo potvrdio 1223. papa Honorije III. Uz tri uobičajena zavjeta (siromaštvo, čistoću i poslušnost), posebno ističu “opsluživanje evanđelja Gospodina našega Isusa Krista”, strogo odricanje od svakog imutka te život od darova i vlastitoga rada.

Potreba da se organizira sređen život zajednice dovela je do razmimoilaženja u shvaćanju obveze zavjeta siromaštva u XIII. st.

U XIV. i XV. st. započinje opservantski pokret (lat. observare: obdržavati) za strože obdržavanje pravila, osobito u pogledu siromaštva, koji je doveo do podjele reda 1517. na opservante (danas jednostavno franjevci; nose smeđi habit s kukuljicom i bijeli pojas sa tri čvora na kojem visi krunica) i konventualce ili minorite.

U reformnim strujanjima XVI. st., kao stroža grana, odijelili su se od opservanata 1528. kapucini. Različite skupine opservanata (reformati, diskalceati ili bosonogi franjevci, recolecti i dr.) ponovno je ujedinio papa Leon XIII. 1897. pod nazivom Mala braća; red je u današnjem obliku reorganizirao Pio X.

Red Manje braće posebno je djelatan u dušobrižništvu, školama, znanosti i misijama. Na čelu mu je general. Red je podijeljen na provincije, kojima upravlja provincijal.

Danas su franjevci rašireni po cijelom svijetu, ima ih oko 18 000 u 113 provincija s oko 2750 samostana i kuća.

Drugi red je ženski, a zovu se klarise (lat. Ordo Sanctae Clarae).

Treći red (lat. tertiarii: trećoredci) osnovan je za svjetovnjake 1221. U njega mogu stupiti muškarci i žene, oženjeni i neoženjeni, koji žive građanskim životom i zanimanjem, ali obdržavaju pravilo Sv. Franje.

Pri kraju liturgijske godine, kad je kršćanin posebno okrenut prema budućnosti, eshatonu, paruziji, ovaj blagdan budi ponos i nadu, jer stavlja naglasak na sve one koji su za života živjeli sveto jer to je poziv upućen svim kršćanima.

Preuzeto s nedjelja.ba

SVETAC DANA – SV. JAKOV MARKIJSKI

Domenico (kasnije uzeo ime Jakov) je rođen u iznimno siromašnoj obitelji u Montebrandoneu (u Marche of Ancona), u središnjoj Italiji uz Jadransko more. Nažalost, njegov okrutni otac ga je zlostavljao i Jakov je kao dječak napustio dom. Dao se pod brigu stricu svećeniku. Zahvaljujući velikodušnosti svog ujaka, Domenico se školovao u obližnjim gradovima Ascoli i Offida.

Na Sveučilištu u Perugi stekao je stupanj doktora kanonskog i građanskog prava. Karijeru je započeo u Firenci kao učitelj u plemićkoj obitelji i kao sudac. Jednom prilikom, putujući u Asiz zbog posla, otišao je moliti u crkvu Porcijunkule, Svete Marije Anđeoske. Nadahnut braćom kojoj je ondje svjedočio i primjerom svetog Franje, Domenico je odlučio ući u franjevački red. Godine 1416., u dobi od 23 godine, postao je novak, uzevši redovničko ime Jakov.

Studirajući kod svetog Bernardina iz Siene (1380.-1444.), James je bio nadaleko poznat po svom govorništvu, održavajući snažne i učinkovite propovijedi i obraćajući tisuće duša. Zaređen u dobi od dvadeset sedam godina, Jakov je poslan u misije sa svetim Ivanom Kapistranom (1603.-1663.), putujući po Italiji, Njemačkoj, Češkoj, Poljskoj i Mađarskoj. Uz propovijedanje, u kojem je, uz tumačenje kršćanskih istina, naročito ukazivao na nedostatke suvremenog društva, fra Jakov je gradio bolnice i sirotišta, te činio drugo što je bilo na korist puku.

Takav jedan čovjek, kojeg su još za njegova života smatrali svetim, od generala franjevačkog reda imenovan je 1432. vizitatorom bosanskih franjevaca, te zadužen za provođenje vjerskih reformi u Bosni, gdje je već uvelike raslo krivovjerje. Fra Jakov je, barem sudeći po narodnoj predaji, za mjesto rezidiranja odabrao Deževice, a za njegovo djelovanje date su mu izvanredne ovlasti koje inače pripadaju vikaru Vikarije.

Međutim, zbog nesporazuma s kraljem Tvrtkom II., vezanih za status heretika i status fratara, fra Jakov napušta Bosnu, proglasivši i samog bosanskog kralja Tvrtka heretikom. Tvrtko se pokazao velikodušnim, pa je ponovno pozvao Jakova da dođe u Bosnu, potvrdivši mu da se može osjećati sigurnim u propovijedanju u Bosni, te da će ga primiti s najvećim počastima i ponašati se prema njemu kao prema prijatelju.

Na nagovor pape Eugena IV. (koji je i sam bio franjevac), Jakov ponovno 1435. dolazi u Bosnu, gdje uskoro biva izabran za poglavara bosanske vikarije. No, Jakov nije odustajao od reformi, pa ponovno dolazi u sukob s kraljem, vlastelom i fratrima. Napokon, kad su Turci počeli provaljivati u Bosnu i rušiti samostane, papa Eugen daje mu dopuštenje da u Ugarskoj može podignuti sedam samostana za bosanske fratre, umjesto 16 koliko su ih, na području koje su zauzeli, srušili Turci. Dopuštenje je stiglo 1437., a već iduće godine fra Jakov po drugi put napušta Bosnu. Unatoč svemu, uspomena na boravak fra Jakova u Deževicama ostala je pozitivna, trajna i jaka, pa je stoga 1899., kad je župa Deževice obnovljena, sveti Jakov Markijski proglašen pomoćnim zaštitnikom župe čiji je patron Gospa Snježna.

Nedaleko od župne crkve nalazi se Jakovljeva pećina ili u narodu poznatija voda Sv. Jakova, gdje se svakog mjeseca ljudi okupljaju i traže utjehu od ovog pobožnog franjevca i prijatelja Bosne. Inače, župu Deževice i vrelo Sv. Jakova godišnje posjeti više od 35 000 tisuća hodočasnika.

Uočivši njegovu pravovjernost, papa Sveti Martin V. imenovao ga je inkvizitorom da iskorijeni heretičke sekte koje su jačale u cijeloj Italiji. Nastavio je putovati, propovijedati, djelovati protiv krivovjerja i pokušavati pomiriti različite grane franjevačkog reda. Sudjelovao je na Firentinskom saboru 1438. marljivo radeći na pomirenju istočne i latinske crkve, s malo uspjeha.

Izabran za biskupa Milana, Jakov je ponizno odbio tu poziciju, radije nastavio svoj putujući način života, putujući, propovijedajući i potvrđujući istinitost crkvenog nauka. Sveti Jakov propovijedao je svaki dan tijekom 40 godina, počevši na dan njegova ređenja i završavajući na datum njegove smrti. Propovijedao je poruku pokore koju je i provodio u djelo. Jakov je spavao samo tri sata svake večeri i postio je devet mjeseci u godini. Tanko odjeven, uvijek u istoj otrcanoj smeđoj halji, ispod habita uvijek je nosio ili grubu kosulju ili željeznu oklopu s kratkim oštrim šiljcima. I osjetljiv na bolesti, sveti Jakov je jeo malo, dajući sve što je imao potrebitima. Kako je rastao i njegovo zdravlje počelo vidno slabiti, papa Martin V. naredio mu je da redovito jede, kao javnu uslugu, kako bi mogao nastaviti svoju službu. Dobrotvorni, sveti Jakov pokrenuo je nekolikomontes pietatis , (doslovno, “planine novca”) koji su davali zajmove s niskim kamatama svima kojima su bili potrebni.

Jakov je svoje zavjete shvatio ozbiljno. Zbog obećanja o siromaštvu, putovao je pješice kamo god je išao. Ručno je vukao mala kola u kojima je bilo sve što ima – Biblija, molitvenik, neka teološka djela, liturgijsko ruho i posuđe. Osobno je ručno kopirao većinu od nekoliko knjiga koje je posjedovao i nosio je samo svoju pohabanu haljinu. Također je vrlo ozbiljno shvatio praksu poslušnosti. Naime, jednom je prilikom od nadređenog dobio naredbu da ode u inozemstvo dok je prinosio šalicu ustima da pije. Odmah ga je spustio i otišao ne pijući, jer se bojao da će i najmanjim odgađanjem izgubiti zaslugu poslušnosti.

Pod papom Kalistom III., 1455., imenovan je sucem u spornim pitanjima između konventualaca i opservanata. Njegova je odluka objavljena 2. veljače 1456. u papinskoj buli, koja se nije svidjela nijednoj strani.

Godine 1462. Jakov je postao predmetom inkvizicije. U propovijedi je propovijedao svoje teološko mišljenje o Krvi Kristovoj, ustvrdivši da krv prolivena tijekom Kristove muke nije bila hipostatski sjedinjena s Kristovim božanstvom tijekom tri dana njegova ukopa. Slučaj je bio kontroverzan i Jakov je pozvan da se pojavi pred dominikanskim inkvizitorom, što je on odbio. Na kraju se Jakov obratio Svetoj Stolici, nakon čega je i dominikanskim inkvizitorima i franjevcima nametnuta šutnja. Nikakva odluka nikada nije donesena.

Sveti Jakov je posljednje tri godine svog života proveo u Napulju i ondje je umro 28. studenoga 1476. Njegovom sprovodu prisustvovali su papa, napuljski kralj, kraljevski dvor, mnogi kler i bezbrojni laici. Jamesovo tijelo ostalo je u franjevačkoj crkvi Santa Maria la Nova u Napulju više od pet stoljeća sve do 2001. kada je konačno prebačeno u njegovo rodno mjesto Monteprandone. Ondje njegovo neraspadnuto tijelo ostaje izloženo vjernicima na štovanje.

Papa Urban VIII. proglasio ga je blaženim 12. kolovoza 1624., a svetog Jakova iz Marke je kanonizirao 10. prosinca 1726. papa Benedikt XIII.

Općenito ga se predstavlja kao franjevca koji drži kalež i veo. Njegov amblem je kalež iz kojeg bježi zmija – aluzija na pokušaje pojedinih heretika da ga otruju. Brojna su čudesa zabilježena po njegovu zagovoru, kako dok je živio tako i nakon njegove smrti.

Jedan je od zaštitnika grada Napulja, a posvećene su mu mnoge župe, crkve i kapele u Italiji te diljem svijeta i hrvatskih krajeva (župa Grebnice u Bosanskoj Posavini, svetište Vrelo svetog Jakova u Deževicama kod Kreševa).

Blagdan Gospe od Čudotvorne medaljice

O, Marijo bez grijeha začeta, moli za nas koji se Tebi utječemo i za sve one koji se Tebi ne utječu, a naročito za neprijatelje svete Crkve i za sve one koji su Tebi preporučeni!

Sveta Katarina Labouré (Fain-lès-Moutiers, Francuska, 2. svibnja 1806. – 31. prosinca 1876.) redovnica je Milosrdnih sestara sv. Vinka Paulskog, imala je nekoliko ukazanja Blažene Djevice Marije, a njezinim zalaganjem nastala je i proširila se čudotvorna medaljica. U 10. godini umrla joj je majka. U Blaženoj Djevici Mariji vidjela je novu Majku. Živjela je kod tetke i brinula se o kućanstvu. Osjetila je redovnički poziv, ali se otac protivio. Poslao ju je u Pariz k bratu, a onda nekoj rođakinji, da ju odvrati od nauma.

Usprkos tomu, Katarina ulazi 22. siječnja 1830. u samostan Milosrdnih sestara sv. Vinka Paulskoga. Odlikovala se poniznošću, razboritošću i vjernošću redovničkim zavjetima, a izgarala je duhom požrtvovnosti. Pomagala je bolesnicima u pariškoj ubožnici Enghien. Umrla je 31. prosinca 1876. u 71. godini. Pokopana je u kripti u Reuillyju. Njezini posmrtni ostatci preneseni su u crkvu, u Rue du Bac, u Parizu 1933. Prilikom otvaranja lijesa, tijelo joj je nađeno očuvano. I danas je neraspadnuto. Papa Papa Pio XI. proglasio ju je blaženom 28. svibnja 1933., a papa Pio XII. svetom 27. srpnja 1947.

Ukazanja i nastanak čudotvorne medaljice

Sveta Katarina imala je nekoliko viđenja Blažene Djevice Marije. Prvi put je bilo u noći između 18. i 19. srpnja 1830. u samostanu, u Parizu. To je povjerila ispovjedniku, ali nije joj vjerovao. Ponovno je imala ukazanje 27. studenog iste godine.

Blažena Djevica Marija poručila joj je: ‘Daj napraviti medalju s prizorom koji vidiš; sve osobe koje ju budu nosile, primit će velike milosti. Obilne će milosti biti za osobe koje ju budu nosile s pouzdanjem.’

Ispovjednik joj i dalje nije vjerovao. Gospa joj se ukazala treći put u prosincu 1830. i rekla kako će doći dan kad će sve biti uređeno kako Ona želi. Prva medaljica iskovana je uz dopuštenje pariškoga nadbiskupa 1832.

U sljedeće četiri godine izrađeno je 8 milijuna medaljica. Katarina je namjerno živjela u anonimnosti. Nakon ispovjednikove smrti, tajnu je povjerila poglavarici samostana. Od tada se još brže šire medaljice. Dogodile su se brojne milosti onima koji su nosili medaljicu, pa je prozvana čudotvornom. Među najpoznatijim je čudesima obraćenje Židova Alonsa Ratibonnea 20. siječnja 1842. u rimskoj crkvi sv. Andrije dellla Fratte.

Poljski franjevac, sv. Maksimilijan Kolbe, imao je veliki doprinos u širenju čudotvornih medaljica preko kojih je postigao mnoga obraćenja. Njemu se pripisuje i ova molitva Gospi:

O, Marijo bez grijeha začeta,
moli za nas koji se Tebi utječemo
i za sve one koji se Tebi ne utječu,
a naročito za neprijatelje svete Crkve
i za sve one koji su Tebi preporučeni! 

Izvor: laudato.hr

SVETAC DANA – SV. LEONARDO PORTOMAURICIJSKI

Sveti Leonardo Portomauricijski bio je i veliki pobornik Majke Božje, osobito njezina bezgrešnog začeća. Za tu se Marijinu povlasticu vatreno zalagao

Sveti Leonardo Portomauricijski rodio se u Porto Mauriziju, u pokrajini Liguriji, kao sin pomorskog kapetana Dominika Casanove koji ga je ostavio siročetom u nježnoj dobi. Doveden u Rim, završio je svoje nauke na glasovitom isusovačkom Rimskom kolegiju. No, kasnije je obukao franjevački habit. Zaređen za svećenika, posvetio se propovijedanju, dok mu je glavna tema, na koju se pri tom oslanjao, bilo otajstvo križnoga puta, toliko blisko franjevačkoj pobožnosti. Obišao je tako čitavu Italiju, stekavši poštovanje i svetoga Alfonsa Ligurija, koji je za nj’ rekao kako je “najveći misionar našega stoljeća”. Najviše je od sebe dao u talijanskoj pokrajini Toscani, gdje je ledeni vjetar jansenizma bio smanjio na minimum pobožnost prema Gospi i svecima.

Rijetki znaju kako je upravo Leonard postavio križni put u rimskom Koloseju na traženje pape Benedikta XIV. Bilo je to god. 1750., koju je tadašnji papa Benedikt XIV. proglasio jubilarnom. Zahvaljujući tome, Kolosej je opet stekao svoj nedodirljivi status spomenika kršćanskim mučenicima, nakon što je dugo vremena služio tek kao “kamenolom” za rimske palace. Bilo je to prvi put da se na tom mjestu obavljao vjerski obred. Od te godine pa sve do danas sam papa redovito na Veliki petak obavlja križni put u Koloseju.

 XIV. je uskliknuo: “Izgubili smo prijatelja na zemlji, ali smo zato stekli zaštitnika na nebu!”

Jedna zanimljivost: na njegovu je grobu izloženo jedno njegovo “proročko” pismo, u kojem sveti Leonard izražava svoju uvjerenost kako će Crkva jednoga dana Bezgrešno začeće Marijino proglasiti dogmom. Zaključio je to na temelju utješnih rezultata ankete koju je osobno – u dogovoru s papom – bio proveo među biskupima Katoličke Crkve, ali koji tada još nikome nisu bili poznati. I u tome se nije prevario. Trebalo je, doduše, čekati još 103 godine, no proroštvo se ipak ispunilo.

Izvor: Bitno.net