SVETAC DANA – SV. PERPETUA I FELICITA

Svete Perpetua i Felicita, kršćanske mučenice iz III. stoljeća, mučeništvo za Krista podnijele su u velikom amfiteatru u Kartagi (današnji Tunis), zajedno s još trojicom katekumena i vjeroučiteljem Saturusom.

Kartaška plemkinja Perpetua i njezina vjerna ropkinja Felicita, živjele su u III. stoljeću – vremenu kad su kršćani svakodnevno bili izvrgnuti opasnostima. Nerijetko su završavali u tamnicama, bili su hrana zvijerima. O životu ove dvije svetice se najviše doznaje iz izvještaja – knjige Acta martyrum koju je po svoj prilici napisao poznati kršćanski pisac prvih vremena Tertulijan.

Dakle, u vrijeme kad su Perpetua i Felicita živjele, vladao je rimski car Septimije koji je vodio jedan od najžešćih progona kršćana.

Jednog dana su i one, zajedno s  još trojicom kartaških kršćana: Saturninom, Revokatom i Sekundinom, postale žrtve. Tih pet katekumena bilo je stavljeno u istu tamnicu s njihovim vjeroučiteljem Satir. Tako je on imao priliku dovršiti obrede njihove kršćanske inicijacije te ih je krstio i tako im pružio najsigurniju i najbolju popudbinu za sučeljavanje sa strašnim kušnjama koje su ih čekale.

U dugim je satima zatočeništva, Perpetua – koja je bila učena – zapisivala svoja sjećanja, strahove. Pisala je o razmišljanjima o tome hoće li biti kadra izdržati trpljenja, te radosti što može žrtvovati samu sebe za Krista. “Bačeni smo u tamnicu. Bila sam zaprepaštena jer se još nikada nisam našla u tako gustome mraku. Imali smo osjećaj kako ćemo se ugušiti od vrućine, onako natrpani, jer vojnici nisu imali prema nama nikakva obzira. Kako bih spoznala što će biti s nama, još sam se iste večeri udubila u duboku molitvu, te ugledah viđenje. Vidjela sam zlatne stube koje su se penjale od zemlje prema nebu, tako uske, te se njima mogla uspinjati samo jedna po jedna osoba. U podnožju stuba nalazila se golema zmija. Na vrhu stuba ugledala sam Satira kako me poziva uspeti se: ‘Dođi, no, pazi da te zmija ne ujede’. ‘Neće me ujesti jer je u meni Isus Krist’, odgovorila sam. Na to je ime zmija zapriječila prilaz stubama, ali sam joj ja stala na leđa i bez problema se uspela”, napisala je svetica.

Felicita, koja je bila trudna te već gotovo pred porodom, imala je priliku izbjeći mučeništvo, ali se molila za to da rodi na vrijeme kako bi se na dan mučeništva pridružila svojim prijateljima. Sina je rodila točno dva dana prije utvrđenog datuma smaknuća. Kada su je zatekli u porođajnim bolima, vojnici su je izazivali: “Ako već sada toliko kukaš, što ćeš tek raditi kad budeš bačena pred divlje zvijeri?” Ona im je na to odgovorila kako sada trpi sama, dok će u mučeništvu trpjeti Krist u njoj.

Felicita se na posljednjem suđenju pojavila s djetetom u naručju. Suprug, koji je bio poganin, u više ju je navrata preklinjao da se, iz ljubavi prema djetetu, žrtvuje bogovima, ali je ona na to odgovorila kako ne može iznevjeriti Krista. Tragedija se završila na pijesku arene preplavljene krvlju, uz rikanje divljih zvijeri, povike razjarena mnoštva i tihe molitve umirućih.

Imena dviju svetih mučenica ušla su i u rimski kanon, tzv. prvu euharistijsku molitvu, i spominjala se stoljećima kod najsvetijeg kršćanskog bogoslužnog čina da primjer njihove hrabrosti i vjernosti bude poticaj za mnoge.

Imena su im latinskog porijekla. Perpetua upućuje na vječnu vjeru u Krista, dok Felicita znači radosna. Felicita je zaštitnica rodilja.

Preuzeto s nedjelja.ba

SVETAC DANA – SVETA KOLETA

Crkva se 6. ožujka spominje francuske svetice Kolete Boylet, mističarke i obnoviteljice reda klarisa, čiji je život bio prožet božanskim zahvatima.

Sv. Koleta Boylet rođena je 13. siječnja 1381. u francuskom Corbiju u obitelji iznimno pobožnih roditelja koji su bili već u poodmakloj dobi, te su vjerovali da su ju dobili po zagovoru Sv. Nikole. Po njemu su joj i dali ime Nikoleta, ali su ju od milja zvali Koleta te je pod tim imenom i ušla u povijest svetaca.

U roku od nekoliko mjeseci 1399. Koleta je ostala i bez oca i bez majke, a brigu za nju roditelji su pred smrt povjerili benediktinskom opatu o. Raulu di Royeu. Kako još nije bilo jasno kojem će se pozivu Koleta posvetiti, opat ju je povjerio najprije benediktinkama, a potom klarisama. Koleta je kasnije obukla habit te postala franjevačka trećoredica. Kroz četiri godine uz pristanak opata Roye živjela je kao „rekluza“ – zatvorena u maloj ćeliji pokraj župne crkve Naše Gospe u Corbiju.

Zbog ukazanja Sv. Franje, koji ju je pozivao da obnovi njegov red, Koleta je izišla iz svoje stroge klauzure. Njezin duhovni savjetnik fra Henrik di Baume isposlovao joj je zakonito dopuštenje, sadržano u buli od 1. kolovoza 1406., da može napustiti svoju ćeliju. Bilo je to u doba zapadnog raskola kad je Crkva imala dvojica papa: jednog u Rimu, drugog u Avignonu. Koleta se odmah dala na put u Nizzu k avignonskom papi Benediktu XIII. Od njega je zatražila ovlaštenje da bi mogla prigrliti stalež evanđeoskog života, kako je to nekoć Sv. Franjo naučio Sv. Klaru, te da obnovi franjevački red. Sam Benedikt XIII. primio je njezine svečane zavjete u redu Sv. Klare te ju je imenovao generalnom poglavaricom svih onih samostana koje će osnovati i pridobiti za obnovu.

Bulom od 16. listopada 1406. dopustio joj je da u svoje samostane prima i redovnice iz drugih redovničkih kuća kao i pobožne žene iz redova franjevačkih trećoredica. Reforma nije išla naprijed baš tako lako. Koletina reforma klarisa značajna je po tomu što su se redovnice vratile prvotnoj strogosti u siromaštvu kako pojedinačno tako i zajednički, zatim strogom pokorničkom životu i napokon moljenju božanskog časoslova. U ovom posljednjem Koleta je sigurno bila pod utjecajem benediktinaca, kod kojih je provela djetinjstvo i mladost.

Danas njezina obnovljena grana franjevačkog reda broji oko 140 samostana diljem svijeta. Čitav je Koletin život protkan snažnim božanskim zahvatima. Kroz cijele dane i tjedne znala je biti u neobičnom molitvenom i mističnom zanosu, pa čak i na putovanjima. Odlikovala se karizmom proroštva i čudesa.

Umrla je u Gentu 6. ožujka 1447. u prisutnosti fra Franje Clareta i fra Petra di Vauxa, koji su i opisali njezin neobičan život. Svetom ju je proglasio 24. svibnja 1807. papa Pio VII.

Njezino ime Nikoleta, od Nikola, dolazi iz grčkog jezika, a znači pobjednica naroda.

Preuzeto s nedjelja.ba

SVETAC DANA – SV. IVAN JOSIP OD KRIŽA

Crkva se 5. ožujka spominje Sv. Ivana Josipa od Križa. Životopisci kod njega nabrajaju karizmatičke darove poput proricanje budućnosti, ispitivanje srdaca, ukazanja kojima su ga odlikovali Isus i Marija te mnoga čudesa.

Sv. Ivan Josip od Križa, u svijetu zvan Karlo Gaetano, bio je sin stare ugledne obitelji Calosinto, a rodio se na Veliku Gospu 1654. na otoku Ischiji u Italiji. Otac mu je bio don Josip, a majka donna Laura Gargiulo. Don i donna bili su naslovi koji su se davali plemićima, odličnim ljudima i svećenicima. Mali je Karlo primio prvu humanističku izobrazbu kod redovnika augustinaca, a među svojim vršnjacima isticao se iskrenom i dubokom pobožnošću. Naročito je bio pobožan prema Kristovoj muci pa se, iz želje da se što više suobliči s Kristom patnikom, znao bičevati sve do krvi.

Karlo se već kao 15-godišnjak odlučio za redovnički život i to upravo za onaj red koji je već po tradiciji duboko pobožan prema Kristovoj muci i koji je u Crkvu uveo razne pobožnosti muci Isusovoj u čast: franjevački red. Izabrao je strogu granu bosonogih franjevaca, koji potječu od reforme Sv. Petra Alkantarskoga. Oni imaju u Napulju samostan Santa Lucia al Monte.

Ondje je 1670. došao i Karlo, odjenuvši franjevački habit i promijenivši ime u Ivan Josip od Križa. Kao učitelja duhovnog života u novicijatu imao je velikog asketu o. Josipa Roblesa. Pod njegovim prosvijetljenim vodstvom, a još više pod snažnim zahvatom Božje milosti, mladi je novak upravo herojski nastojao oko vršenja raznih vrlina. Položivši dobre temelje redovničkoga života mladi je novak položio zavjete, dao se na studije te je 18. rujna 1677. bio zaređen za svećenika. Kroz više od 15 godina vršio je naizmjence službu učitelja novaka i gvardijana slijedeći stope Sv. Franje i Sv. Petra Alkantarskoga. Na kapitulu 1703. u Grumu izabran je za provincijala. Kao provincijal otvorio je nekoliko kuća u Napulju te mnogo nastojao oko što savršenije redovničke stege. Sv. Ivan Josip od Križa, obasut karizmatskim darovima, postao je duhovni vođa i savjetnik mnogih duša. K njemu su se obraćali i neki sveci, kao isusovac Sv. Franjo de Geronimo, pa čak i sam učeni Sv. Alfonz Maria Liguori.

Svojim apostolskim radom postao je vrlo popularan pa je pridonio i obraćenju nekih velikih grješnika. Životopisci nabrajaju kod njega razne karizmatičke darove te mnoga čudesa. Najslavnije čudo bilo je uskrišenje maloga markiza Januarija Spada. Umro je 5. ožujka 1734. u samostanu Santa Lucia al Monte. Grob mu je brzo postao mjestom velike pobožnosti. Blaženim je proglašen 1789., a Napolitanci su ga već sljedeće godine ubrojili među svoje nebeske zaštitnike kao i stanovnici njegova rodnog otoka Ischije. Budući da je preminuo uslijed moždanog udara postao je zagovornikom od moždanog udara i sličnih bolesti. Papa Grgur XVI. proglasio ga je svetim 26. svibnja 1839., skupa s druga dva napuljska sveca Franjom de Geronimom i Alfonzom Liguorijem.

Preuzeto s nedjelja.ba

SVETAC DANA – SLUGA BOŽJI ANTE ANTIĆ

Rodio se u Šepurinama na otoku Prviću kod Šibenika 16. travnja 1893.g. Otac Tome i majka Tada, r. Vlahov rodili su desetoro djece, a Ante im je bio šesto dijete po redu. Za vrijeme trudnoće, njegova su se majka i otac našli u smrtnoj opasnosti na malom čamcu u Šibenskom kanalu. Svjesni opasnosti pobješnjele oluje, zavjetovali su se sv. Anti da će ako prežive i žena rodi sina, nadjenuti mu ime Ante i poslati ga da postane svećenik.

U djetinjstvu je jednom prilikom vidio franjevca. Bilo je to neobično u njegovoj župi koju je vodio biskupijski svećenik. Mali Ante je pohitio majci i rekao joj: “Htio bih biti kao onaj furešti pop.” Očito je kako se njegova volja poklopila s roditeljskim zavjetom, na obostrano zadovoljstvo. Kao dijete napredovao je u milosti, mudrosti i znanju. Bio je odličan učenik i ministrant. Nakon što je završio šest razreda osnovne škole (u Zatonu) odlazi u sjemenište. Godinu dana prije odlaska u sjemenište, razbolio se od tuberkuloze koja ga je pratila cijeli život. Primljen je u sjemenište u Sinju 1905.g., a u novincijat, 1911.g. na Visovcu. Redovničke zavjete položio je u Makarskoj. Zaređen je za svećenika u Šibeniku 29. srpnja 1917.g. Posljednjih deset godina, bio je ispovjednik i savjetnik u samostanu Gospe Lurdske u Zagrebu od 1956. do 1965.g.

Živio je svetim i kreposnim životom sve čineći iz ljubavi prema Bogu i čovjeku. Osobito je bio osjetljiv za nevolje ljudi koji su u potrebi. Pazio je da ne bude pogaženo ljudsko dostojanstvo. Prema svima je bio pažljiv. Trudio se organizirati ljetovanja obitelji s brojnom djecom. Brinuo se za siromašne studente. Ponekad je znao prositi za potrebite. Na srcu mu je bio cijeli čovjek. O tome svjedoče brojne zgode. Tako je u teškim godinama II. svjetskog rata, koji je nemilice poharao mnoge obitelji u Makarskom primorju i ostavio mnoge nezaštićene udovice i gladnu siročad, o. Ante imao razumijevanja i uvijek nalazio načina da im pomogne.

Kad vam netko učini dobro, ono se mora nastaviti umnažati da bi bilo još veće dobro.

o. fra Ante Antić

U to vrijeme velike neimaštine i gladi, jedne se noći iz Baške vode u Makarsku uputila mlada žena kojoj je muž radio u Americi. Znala je da fra Ante dijeli odjeću, hranu i pokoji dinar. Došla je i ona isprositi nešto za Prvu pričest svom malom Stipi. Međutim, fra Ante joj nije imao što dati. Ostao je čas u nedoumici, a onda je skinuo svoj fratarski plašt i rekao joj: “File, evo ti ga pa raskroji i sašij nešto djeci.” Sa zahvalnošću žena ga je uzela da njime ogrije svoju djecu, i sama ogrijana i utješena pažnjom i molitvom fra Ante. Njezin sin koji je nosio kaputić skrojen od toga plašta kasnije je postao fratar.

O. Ante se nije nikad zatvorio u samostan, nego se prepustio životnim izazovima s vjerom da mu ih Bog šalje. O životu o. Ante obično se ističe kako je bio svet ispovjednik i duhovni voditelj, te je ostatak života proveo ispovjedajući i duhovno prateći vjernike u samostanu Gospe Lurdske u Zagrebu. Pogrbljeni starčić, pognut na svoj štap, svjedočio je već svojom vanjštinom, da život obdaren patnjom može biti sretan život. Prihvatio je patnju radosno znajući da će se tako bolje suobličiti Kristu. Izdahnuo je 4. ožujka 1965.g. nakon što je obavio javnu ispovijed i dobio od provincijala odrješenje. Pokopan je na Mirogoju, a sprovodne obrede predvodio je kardinal Franjo Kuharić.

Posmrtni ostaci, premješteni su u kriptu crkve Gospe Lurdske u Zagrebu. Od 1984.g., vodi se postupak da se o. Antu Antića proglasi blaženim i svetim. Kauzu je otvorio kardinal Franjo Kuharić. Slučaj se od 1995.g. vodi u Rimu. Zabilježeno je više od 5000 uslišanja, onih koji su mu se molili. Jedan je od najomiljenijih svećenika prošloga stoljeća u Hrvatskoj. Ovako je o ocu Antiću govorio isusovac, p. Ivan Kozelja, profesor filozofije: “Život oca Antića božanska je umjetnina. Uspjelo i divno ostvarenje evanđeoske Istine. Bio je uistinu velik, ozbiljan i zreo muž, a ostao je i sačuvao do smrti jednostavnu i priprostu dušu djeteta. Bio je tako otkinut i daleko od svijeta, sav u Bogu, a u isti mah sav otvoren i u djelotvornoj ljubavi nadvijen nad konkretnim čovjekom i njegovim svagdanjim potrebama. Posve suvremen! To svjetlo ne smije oslabiti, a kamoli utrnuti.”

Preuzeto s Humanitarna udruga fra Ante Antić

SVETAC DANA – SV. KUNIGUNDA

Crkva se 3. ožujka spominje Sv. Kunigunde, carice i vjerne družice njemačkog cara Sv. Henrika I. Sveti bračni par živio je uzornim životom u mudrom upravljanju svojim narodom.

Njihova bračna ljubav bila je tolika da je u jednoj povelji kojom je Henrik potvrdio osnivanje samostana benediktinki u Kaufungenu (Hessen) napisano kako su njih dvoje bili jedno u jednome tijelu. Ipak, njihova bračna ljubav nije bila okrunjena porodom, te je Henrik odlučio Krista i njegovu Crkvu učiniti baštinikom.

Kunigunda se rodila oko 975., kao kći grofa Siegfrieda, osnivača Luksemburga i njegove supruge Hedwige, u brojnoj i pobožnoj obitelji.

Željela je stupiti u samostan i svoj život posvetiti Svevišnjemu, ali se po želji roditelja udala za bavarskog vojvodu Henrika. Zajedno s Henrikom sudjelovala je u razvoju Bamberga, jednog od najljepših bavarskih i njemačkih gradova, te u osnivanju tamošnje biskupije 1007. Kad se Njemačko Carstvo stalo širiti prema Istoku, uočio je važnost Bamberga bavarski vojvoda Henrik. On je kasnije postao njemački car, a Bamberg mu je postao omiljeno obitavalište. Sa svojom ženom Kunigundom odlučio je povećati i uljepšati taj grad, koji je po njima postao naročito slavan. Njihov se lik još i danas nalazi na portalima, zidovima, mostovima Bamberga. Možda je, najljepša od tih umjetnina, baš ona najstarija na Adamovim vratima bamberske katedrale. Ona prikazuje cara Henrika s njegovim carskim dostojanstvom: s krunom, žezlom i jabukom. Kraj cara stoji njegova vjerna, nedjeljiva životna družica Kunigunda. U desnoj ruci drži model jedne crkve, simbola njezine velike djelatnosti, jer je mnogo pridonijela gradnji crkava.

Zajedno s Henrikom, 1014. u Rimu je primila carsku krunu iz ruku pape Benedikta VIII. Mudra i izobražena žena, pratila je supruga na svim njegovim putovanjima i savjetovala ga u važnim pitanjima i presudnim odlukama. Posebno je značajna Kunigundina uloga u nastojanju da njezin carski suprug postigne kršćansku savršenost i svetost. Cijelim svojim bićem podupirala je brojna Henrikova djela u korist Crkve Kristove, siromaha i nevoljnika.

Legenda, koja je nastala kasnije, pripovijeda kako su oni željeli u braku živjeti u djevičanstvu, no to ne odgovara povijesnoj istini. Istina je ipak da taj bračni par jedno drugome na putu prema Bogu nisu bili zapreka već most, a to je još važnije nego da su živjeli u djevičanstvu.

Godinu dana nakon Henrikove smrti, 1025. Kunigunda je stupila u samostan Kaufungen, koji je sama osnovala. Skinula je sa sebe sjajnu carsku odoru, odjenula redovničku, da se sva posveti službi Bogu. Živjela je skromno i ponizno u samostanskoj skrovitosti, posvećena molitvama i radu 15 godina.

Preminula je u Kaufungenu na današnji dan, 3. ožujka 1040., a pokopana je kraj supruga u bamberskoj katedrali. I Kunigundu i Henrika svetima je proglasio papa Inocent III., 1200. Grad Bamberg još ih i danas vrlo svečano slavi, a ona je zaštitnica je Luksemburga i biskupije Bamberg. Njezino ime dolazi iz starog njemačkog jezika, a znači: ona koja se bori za pleme.

Preuzeto s nedjelja.ba