SVETAC DANA – SV. MAKSIMILIJAN KOLBE

Kad mu je jednom natovarenu teretom neki logoraš htio priteći u pomoć i malo olakšati breme, o. Maksimilijan Kolbe mu je rekao: “Nemojte se izlagati i primiti zbog mene batine, meni pomaže Bezgrješna pa ću svoj teret nositi sam.”

Sveti Maksimilijan Kolbe rodio se 7. siječnja 1894. u mjestu Zdunska Wola u Poljskoj kao sin pobožnih roditelja Julija Kolbea i Marije Dabrowske. Zdunska Wola je mjestance u blizini industrijskoga grada Lodza, u središnjoj Poljskoj. Na krštenju je dobio ime Rajmund. Majka ga je opisala kao “živa dječaka, okretna i pomalo nestašna”, ali među njezinom djecom “kao najposlušnijeg i najponiznijeg”.

Jednog mu je dana zbog neke laži majka rekla ove riječi: “Dječače moj, ako se ne promijeniš, ne znam što će jednog dana biti od tebe!” Te su ga majčine riječi tako potresle da je smjesta odjurio u obližnju crkvu te se pred Gospinim likom isplakao. Tada je doživio jedno mistično iskustvo u kojem mu je nebeska Majka pružila dvije krune: bijelu i crvenu, pozvavši ga da jednu odabere. Mali je desetogodišnjak odabrao obadvije. One su nekom proročkom znakovitošću označivale njegovu budućnost: svetost i mučeništvo.

Kad mu je bilo 13 godina, pristupio je manjoj braći konventualaca. Dobio je redovničko ime Maksimilijan. Klasične je nauke dovršio u njihovu samostanu u Lavovu. Godinu dana nakon polaganja zavjeta poslan je u Rim na Međunarodni serafski kolegij. Filozofiju je slušao na Gregorijani te g. 1915. ondje i doktorirao, dok je teologiju slušao na Papinskom fakultetu sv. Bonaventure, postigavši također doktorat iz nje. Bio je zaređen za svećenika 28. travnja 1918., a već sljedeći dan služio je svoju mladu misu u crkvi S. Andrea delle Frate, na oltaru Djevice od čuda.

Boravak u Rimu bijaše u životu sv. Maksimilijana Kolbea veoma važno i presudno razdoblje. Tada je pred njim jasno zasjao njegov životni ideal. On je već od djetinjstva nosio u sebi izrazitu i nježnu pobožnost prema Majci Božjoj Bezgrješnoj. U Rimu će se ta pobožnost samo još pojačati i produbiti te zadobiti posve konkretne oblike. Slobodni su zidari u Rimu g. 1917. na jednome trgu načinili javnu demonstraciju u kojoj su se izrugivali vjeri. Govoreći o tom neukusnom događaju, mladi je Kolbe svojoj subraći rekao ovo: “Je li moguće da se naši neprijatelji mogu toliko zalagati te nas nadjačaju, dok mi ostajemo nepokretni, zadovoljavajući se najviše time da molimo ne poduzimajući nikakve akcije? Nemamo li, možda, snažnije oružje, zaštitu neba i Bezgrješne Djevice, pobjednice nad svim krivovjerjima?”

Mladi se Kolbe tada odmah dao na konkretnu akciju. Osnovao je 16. listopada 1917. uvečer Vojsku Marije Bezgrješne, u koju se kao prvi članovi učlaniše šestorica njegove subraće studenata, sa znanjem i odobrenjem njihova poglavara o. Stjepana Ignudija. Svrha je Vojske “raditi na obraćenju grješnika, krivovjeraca, raskolnika, nevjernika itd., a osobito slobodnih zidara, zatim vlastito posvećenje članova i svih drugih pod zaštitom BDM Bezgrješne i Posrednice milosti”. Vojska je Bezgrješne dobila konačno crkveno odobrenje u siječnju 1922., kad se Maksimilijan već nalazio u svojoj domovini Poljskoj.

Vrativši se g. 1919. po završenim naukama u Poljsku, Maksimilijan se svim silama dao na širenje Vojske Bezgrješne, želeći je proširiti po cijelome svijetu. Njegov je pothvat – kako to lijepo reče kardinal Piazza – “imao čar romana i razmjere čuda”.

Svetac je po cijelome svijetu želio osnivati “gradove Bezgrješne”, u kojima će se nalaziti redovnici konventualci, dobro organizirani, proviđeni tiskarom, koja će knjigama i časopisima pomoći ostvarivanje velikoga apostolskoga programa. Zalaganju oca Kolbea duguje se Niepokalanow – koji je osnovao u studenome g. 1927. Taj se Gospin grad nalazi 40 km udaljen od Varšave, povezan s njome željezničkom prugom.

Konventualac o. Antonio Ricciardi ovako opisuje Niepokalanow: “Grad Bezgrješne imađaše svoju veliku izdavačku kuću, opremljenu svim modernim tipografskim, cinkografskim i fotografskim uređajima; imao je i svoje zgrade za stanovanje, svoje radionice za kovače, mehaničare, stolare, postolare, krojače, zidare; garaže za automobile, vagone, spremište za vatrogasce: tisuću radnika, sve samih redovnika. Zatim veliku kuhinju, pekaru, blagovaonicu, vlastitu električnu centralu. U njegovu razvoju ništa nije bilo bez reda. Postojao je odjel uprave i vođenja poslova, tipografski, tehnički, ekonomski, kućni i izdavački odjel. Dvije godine nakon osnutka Niepokalanow je imao dva probandata i dva novicijata za redovnike i svećenike pripravnike. Vitez (časopis) je imao stalnu nakladu od 750.000 primjeraka, a u izvanrednim izdanjima i milijun primjeraka. Uz to je bilo i 7 drugih periodičnih publikacija, svaka na desetke tisuća primjeraka, zatim manjih djela, pa onda Mali dnevnik u četvrt milijuna primjeraka, za koji je bio potreban rotacioni stroj vrijedan na milijune zloti. Sa svim tim otac je Kolbe mislio još i na radiopostaju, jedan zrakoplov, kako bi se distribucija dnevnika i drugoga tiska mogla što bolje izvršavati.”

Kraj sve te silne djelatnosti Kolbe je bio duboko uvjeren da se napredak Niepokalanowa ne može mjeriti po njegovim djelima, već po vjerno proživljavanoj duhovnosti pred očima Imakulate. Zato je svojoj subraći i suradnicima govorio: “Tražim da budete sveti. Svetost nije luksuz, već najjednostavnija dužnost. I nije teška… Što više budemo sveti, to će uspješniji biti i naš apostolat. On mora biti iz obilja naše punine.”

Grad Bezgrješne o. Kolbe je osnovao i u Nagasakiju, u Japanu. Onamo je došao u travnju 1930. Grad se Bezgrješne na japanskom zove Mugenzai No Sono. Kad se Kolbe s četiri subrata iskrcao u Nagasakiju, krenuli se prema mjesnoj katedrali. Došavši u dvorište nasuprot katedrale, nađoše ondje kip Bezgrješne. Izgledalo im je kao da ih ona očekuje. Otac Kolbe je uskliknuo: “Ako smo našli nju, sve će biti dobro.”

Tada je na čelu Crkve stajao Pio XI., koji je silno razbudio misijsku svijest, dobivši častan naslov “papa misijâ” ili “misijski papa”. U taj pijevski misijski pokret htio se sada u Japanu uključiti i otac Kolbe. Svojim je suradnicima rekao: “Mi vojnici Bezgrješne moramo imati svoje misije. U njima će biti mnogo poteškoća, no mi se uzdamo u Nju. Ona će nam za tu svrhu poslati mnogo zvanja.”

Tek što su došli u Japan, o. Kolbe i njegovi suradnici osjetiše blagoslov Bezgrješne. Neki im je bogati Japanac poklonio kompletnu modernu tiskaru i novac za smještaj. Stvar upravo nevjerojatna. Nakon nekoliko tjedana o. Kolbe šalje u Niepokalanow ovaj brzojav: “Danas raspačavamo Viteza na japanskom jeziku. Imamo tiskaru. Živjela Bezgrješna! Maksimilijan.” List je za početak tiskan u 10.000 primjeraka. Slijedili su dani grozničavog rada za što bolji smještaj i uvjete poslovanja. Sagradili su kapelu, kuću, paviljon za strojeve, za električnu centralu, dvoranu za susret s Japancima nekršćanima, za vjersku pouku, za kino. O. Kolbe se s dalekovidnošću proroka zalagao i za svijet filma, kao izvanrednog sredstva ljudskoga priopćavanja. Želio ga je upotrijebiti u službi apostolata. Seibo No Kishi (Vitez Bezgrješne, na japanskom) brzo se podigao na nakladu od 50.000 primjeraka.

Danas Mugenzai No Sono ima domaće japanske svećenike, koji su svi odgojeni u kolegijima konventualskoga reda, a djeluju u više japanskih marijanskih središta.

Kolbe je neumorno sanjao, maštao i planirao dalje. G. 1930. govorio je ovo: “Kad naše djelo bude utemeljeno, onda idem u Indiju, a zatim u Bejrut među Arape. Računam s uređivanjem lista Vitez Bezgrješne na turskom, perzijskom, arapskom i hebrejskom jeziku. Tako će Vojska Bezgrješne imati milijardu čitalaca, polovinu zemljina pučanstva.” U planiranju nije bio još zadovoljan pa je dodao: “Treba da svaka zemlja ima grad Bezgrješne, valja u svim kutovima zemlje pokrenuti izdavanje Viteza Bezgrješne u milijunima primjeraka.”

Sveti Maksimilijan se g. 1936. definitivno vratio iz Japana u Niepokalanow u Poljsku te radio na što boljoj nutarnjoj i vanjskoj organizaciji prvoga grada Bezgrješne. Bilo je to njegovo zlatno doba. Porastao je i broj zvanja, a razni pothvati doživješe pravi procvat. No revni je apostol Bezgrješne naslućivao blizinu katastrofe. Već 1. svibnja 1936. govorio je svojima: “Može doći vrijeme u kojem više neću biti s vama… Mogu doći progonstva i ratovi. Rat je bliže nego što se može i predvidjeti. Bezgrješna će to pripustiti sigurno zbog našeg dobra. Kad bukne rat, zajednica će se raspršiti. Ne smijemo se žalostiti, već se moramo čvrsto složiti s voljom Bezgrješne. Ako tako i bude, rastjerivanje nam neće biti na štetu, već će povećati našu svetost.”

Na istu se temu o. Kolbe navratio i u govoru subraći 10. siječnja 1937. Tada im je rekao: “Doći će veoma teška vremena, vremena kušnje, napasti i malodušnosti. Pa ipak će spomen na primljene milosti biti za vas zalog i snaga pobjede u poteškoćama života.”

Otac Kolbe nije trebao dugo čekati da se sve to ispuni. Nijemci su 1. rujna 1939. umarširali u Poljsku s jedne, a Sovjeti s druge strane. Zemlju stigoše teški dani i godine. Već 19. rujna 1939. Kolbe se našao u preventivnom logoru u Amlitzu, na poljsko-njemačkoj granici. Pušten na slobodu mogao se baš na blagdan Bezgrješne iste godine vratiti u svoj Niepokalanow. No već je 17. veljače 1941. opet bio uhićen i odveden u zloglasni zatvor Pawiak u Varšavi. Ostavio je nedovršenu teološko-asketsku raspravu o Bezgrješnom začeću. Iz Pawiaka je 28. svibnja iste godine odveden u koncentracijski logor Auschwitz.

Dok se još nalazio u Pawiaku, obučen u svoj redovnički franjevački habit, opasan krunicom, pristupio mu je jedan od zapovjednika zatvora, uhvatio za raspelo na krunici, postavivši mu pitanje: “Vjeruješ li u to?” – O. Kolbe je hrabro odgovorio: “Da, vjerujem!” – a divljak ga je ćušnuo. Taj se prizor triput ponovio, a Kristov je mučenik svaki put hrabro posvjedočio svoju vjeru u raspetoga Krista.

Došavši u Auschwitz, bio je lišen svoga redovničkoga, a obučen u logoraško odijelo, postavši jednostavno broj 16.670, s ostalim svećenicima opredijeljen za 17. blok prisilnih radnika. Bio je izložen strašnim šikanacijama koje podnese herojski strpljivo sa smiješkom na usnama. Kad mu je jednom natovarenu teretom neki logoraš htio priteći u pomoć i malo olakšati breme, o. Kolbe mu je rekao: “Nemojte se izlagati i primiti zbog mene batine, meni pomaže Bezgrješna pa ću svoj teret nositi sam.” Jednom je drugom zgodom izjavio: “Za Isusa Krista spreman sam trpjeti još i više. Sa mnom je Bezgrješna, ona mi pomaže.”

Jednom je Poljaku logorašu u bloku u kojem se nalazio i sveti Maksimilijan uspjelo pobjeći. Za osvetu osuđeno je 10 drugih logoraša na strašnu smrt u bunkeru gladi. Jedan je od njih bio poljski podčasnik Franjo Gajowniczek, otac obitelji. Taj je zavapio:”Jadna moja ženo, jadna moja djeco!” Iz redova postrojenih logoraša pred zapovjednika je izišao o. Kolbe i ponudio se u zamjenu mjesto nesretnoga oca obitelji. Zapovjednik ga je upitao: “Tko si ti?” – Odgovor je glasio: “Katolički svećenik!” – Zamjena je prihvaćena i o. Kolbe, mučenik vjere i ljubavi prema bližnjemu, pošao je s osuđenima u bunker gladi.

To mjesto strahote i zapomaganja pretvorilo se u kapelu, u kojoj se molilo i pjevalo. O. Kolbe je bio duša i pastir toga zbora. Osuđeni su okrijepljeni njegovim riječima i prisutnošću umirali spokojno. Zadnji je umro baš u predvečerje Velike Gospe o. Kolbe. Smiješeći se i moleći Zdravomariju pružio je svoju suhu i izmršavjelu ruku za smrtonosnu injekciju, kojom su krvnici nastojali ubrzati smrt osuđenih, da na njihovo mjesto dovedu druge.

Poljski tumač u Auschwitzu Borgowiec svjedoči kako je nakon smrtonosne injekcije izgledao o. Maksimilijan. “Pokazivao se kao da bi bio živ. Lice mu je bilo sjajno na neobičan način. Oči otvorene, široko usredotočene na jednu točku: čitav mu je lik bio kao u zanosu…” Bio je to njegov susret s Bezgrješnom, 14. kolovoza 1941. u predvečerje Velike Gospe. Sutradan mu je tijelo u krematoriju spaljeno.

Opisujući smrt svetog Maksimilijana u bunkeru gladi spisateljica Marija Winowska zanosno kaže: “Ima prizora koji i anđele mogu natjerati u plač.” Bili su to sigurno oni što su prethodili Kolbeovoj smrti.

“U tami se onog bunkera ugasio njegov život u plamenu heroizma, da se brzo čitavome Božjem narodu nametne kao značajan uzor svećenika, redovnika, misionara, organizatora, novinara… Danas postoje gradovi Bezgrješne u Italiji, Španjolskoj, Engleskoj, SAD, Brazilu, svi kao središta organiziranih pothvata s elastičnim i modernim programom. Jedna je od značajki toga velikoga sina sv. Franje bila upravo modernost, koju je grozničavo tražio, ali zbog problemâ današnjice. Svojim je spisima ostavio baštinu bogatu asketskopastoralnim poukama, koje su od vrijednosti za redovnike i laike svih vremena” – piše o sv. Maksimilijanu Kolbeu isusovac Domenico Mondrone.

Svi sačuvani spisi oca Maksimilijana, koji sadrže njegove dnevnike, članke, pisma, bilješke, konferencije, izdani su g. 1957–1964. u tri sveska u Niepokalanowu, a obuhvaćaju preko 2000 stranica. Glas se o ocu Maksimilijanu veoma brzo proširio po svem svijetu pobuđujući posvuda poštovanje i udivljenje. Evo nekih časnih naslova kojima ga nazivaju: svetac Drugog svjetskog rata, sveti zatvorenik, svetac koncentracijskih logora, svetac tiska, radija, zrakoplovstva, napretka, zvijezda prvoga reda. I postupak je za njegovo proglašenje blaženim tekao veoma brzo. Završen je u roku od 30 godina nakon njegove smrti. Svečanu je beatifikaciju ovog velikog sina Poljske obavio u bazilici svetog Petra 17. listopada 1971. papa Pavao VI. Prisutan je bio i Franjo Gajowniczek, koga je Papa kod prikazanja srdačno zagrlio.

Sveti je Maksimilijan Kolbe “u Vojsci Bezgrješne pronašao svoju savršenu i herojsku formulu svetosti. Njegova asketika i mistika bijahu zanosno štovanje Djevice” (kardinal Piazza). Sve to podsjeća veoma na marijanski stav “ropstvo ljubavi” svetoga Grigniona de Monforta, ali sadrži i mnoge originalne i osobne Kolbeove naglaske i elemente, osobito njegovo shvaćanje posvete Blaženoj Djevici Mariji. Po njemu čovjek po toj posveti postaje Marijino vlasništvo, svojina. “Rob – kaže sv. Maksimilijan – još ima neko ljudsko pravo, dok se isto ne može reći za ono što je ’stvar’ i ’svojina’.” U marijanskoj je duhovnosti otac Kolbe veoma naglasio apostolski vidik. Vojska Bezgrješne danas broji u svijetu 3 milijuna upisanih članova, a bori se svim onim sredstvima kao i njezin osnivač za izgradnju Božjega kraljevstva.

Da bi teološki opravdao svoj izrazito naglašeni marijanski ton duhovnosti, rekao je članovima svoga pokreta: “Ne bojte se da ćete previše ljubiti Bezgrješnu, jer nikada naša ljubav prema njoj neće dostići onu kojom ju je Isus ljubio, a nasljedovanje je Isusa naše posvećenje. Što više budemo pripadali Mariji, Bezgrješnoj, to ćemo bolje shvatiti i ljubiti Srce Isusovo, Boga Oca i Presveto Trojstvo.” Kroz marijansku duhovnost svetoga Maksimilijana Kolbea razumjet ćemo bolje i poljsku narodnu dušu, koja je tako odana Bogorodici, “Mariji Kraljici Poljske”. Maksimilijana Kolbea proglasio je svetim 10. listopada 1982. papa Ivan Pavao II.

Preuzeto s bitno.net

SVETAC DANA – SV. PONCIJAN I HIPOLIT

Vremenski ovi mučenici idu u III. stoljeće, kad su u Rimskom Carstvu protiv kršćana bjesnili strašni progoni. I oni su bili žrtve tih progona. Poncijan je došao kao rimski biskup na čelo Crkve nakon Urbana I., a bilo je to g. 230. Vladao je samo 5 godina.

---

Vremenski ovi mučenici idu u III. stoljeće, kad su u Rimskom Carstvu protiv kršćana bjesnili strašni progoni. I oni su bili žrtve tih progona. Poncijan je došao kao rimski biskup na čelo Crkve nakon Urbana I., a bilo je to g. 230. Vladao je samo 5 godina. Nakon kratke vladavine morao je ustuknuti pred rimskom državnom silom. Kad je, naime, g. 235. na carsko prijestolje stupio car Maksim Tračanin, prvi barbarin na rimskom prijestolju, prekinuo je s miroljubivom politikom svoga prethodnika prema kršćanima i počeo kršćane progoniti, uvrstivši se tako u red velikih progonitelja.

Maksim Tračanin u dobro smišljenim mjerama okomio se u prvom redu na voditelje kršćanskih zajednica: biskupe, svećenike i đakone. Kršćanstvo je htio lupiti po glavi i tako ga obezglaviti. Tako je pao pod njegov udar i rimski biskup Poncijan. On nije bio odmah ubijen, već uhvaćen i odveden u progonstvo na otok Sardiniju, koju su tada nazivali “insula nociva” – ne samo škodljiv, već i smrtonosan otok. Prognani se Papa 28. rujna 235. odrekao biskupske službe da bi rimskoj zajednici omogućio izbor novoga pastira i tako osujetio plan progonitelja. Taj dan je u povijesti papinstva prvi sigurno zajamčeni datum po godini, mjesecu i danu.

Rimski biskup i papa Poncijan, izložen bijedi, oskudici, nevoljama, preminu u progonstvu. “Insula nociva” kazuje barem nešto od svega onoga što je na tom otoku morao pretrpjeti. Njegov nasljednik papa Fabijan (236-250) iz poštovanja prema njemu dao mu je tijelo prenijeti u Rim i sahraniti u Kalistovim katakombama. Već sam taj pothvat – u tadašnjim prilikama sa Sardinije prenositi mučenikovo tijelo – kazuje koliko su ga cijenili i kao rimskog biskupa, pročelnika opće Crkve i svjedoka za vjeru.

Sveti Poncijan – kao uostalom i svi sveci – založio se u životu posvema. Georges Bernanos nama koji nismo sveci lijepo kaže: “Znate da se većina od nas u životu zalaže samo djelomično, malim dijelom, smiješno malim dijelom svoga bića kao škrti bogataši…” Zbog toga je dobro da se ugledamo u svece kao što su se oni ugledali u Krista i za Božje kraljevstvo založili cijelo svoje biće.
Crkva danas sa svetim Poncijanom slavi i svetog Hipolita, mučenika. On je kao svećenik bio skupa s njime prognan na Sardiniju te ondje umro. Bio je poznati rimski teolog, protivnik pape Kalista. Od teološkog i pastoralnog protivnika postao je i protubiskup; u takvom je stavu ustrajao sve do pape Poncijana, a kad je skupa s njim prognan na Sardiniju, trpeći iste muke kao i on, pružio mu je ruku pomirnicu i tako ih mučenička smrt ujedini. Hipolitovo je tijelo sahranjeno u katakombama na Tiburtinskoj cesti. Oba se ova svjedoka vjere u rimskoj Crkvi već od IV. stoljeća štuju kao mučenici. Njihov je spomendan i nakon zadnje reforme zadržan u Kalendaru cijele Crkve i to na današnji dan.