SVETAC DANA – SV. VINKO FERRER

Svjetski užici i časti za njega nisu ništa značili. Na njegov stol meso nikada dolazilo nije, a kroz 40 godina, osim nedjeljom jeo bi samo jedanput na dan.

Vinko Ferrer rodio se god. 1350. kao sin gradskoga bilježnika u Valenciji. U 17. godini života u rodnome gradu stupio je u dominikanski red, tu je započeo i nauke da ih nastavi u Leridi i Barceloni. Kao profesor počeo je predavati filozofiju, a kasnije i teologiju, što svjedoči o njegovim intelektualnim sposobnostima. Velika sreća njegova života bijaše mu učitelj novaka u novaštvu koji ga je uveo u pravi duh redovništva. Taj duh je učinio od njega jednoga od najvažnijih propovjednika onoga vremena.

On je, propovijedajući pokoru, obišao ne samo svoju domovinu Španjolsku, već i gornju Italiju, Savoju, Švicarsku i Francusku. Imao je velikih uspjeha, a ponajviše zato što je njegov život odgovarao pokori koju je naviještao. Svjetski užici i časti za njega nisu ništa značili. Na njegov stol meso nikada dolazilo nije, a kroz 40 godina, osim nedjeljom jeo bi samo jedanput na dan. Ležaj mu se sastojao od slame i loze. Pred pukom je stajao kao drugi Ivan Krstitelj. Pokornički i isposnički život davao mu je izvanrednu moralnu snagu koja je djelovala na mnoštvo.

Njome je branio pravu vjeru protiv krivovjerja i promicao ćudoređe protiv lijenosti i loših običaja. Kroz 20 godina bavio se misionarskim radom koji je dovršio u Bretanji među jednostavnim pukom. Johan Huizinga, profesor Lajdenskog sveučilišta, napisao je knjigu ”Jesen srednjega vijeka”, koja je jedno od najvećih djela povijesti kulture. U toj knjizi piše o sv. Vinku Ferreru: “… Kad bi dolazio dominikanac Vincencije Ferrer da održi propovijed, pošli bi mu, pjevajući hvalospjeve, iz svih gradova u susret narod, magistrat i svećenstvo sve do biskupâ i prelatâ.

Putovao je s brojnom pratnjom sljedbenika koji su svake večeri po zalasku sunca obilazili gradom u procesijama, trapeći se i pjevajući. Za sve je svoje pratioce brižljivo pripremao hranu i konak, a za konačare je unajmio besprijekorne ljude. S njim je putovalo mnogo svećenika iz raznih redova da mu neprestano asistiraju pri ispovijedanju i pri služenju mise. Pratilo ga je i nekoliko notara da vode zapisnik na mirovnim sudovima što ih je sveti propovjednik posvuda održavao. Magistrat španjolskog grada Orihuele izjavljuje u svom pismu biskupu u Murciji da je u njegovu gradu proveo 123 pomirbe, a od toga 67 u slučajevima umorstva.

Gdje je god propovijedao, svugdje je njega i njegovu pratnju morala drvena ograda zaštićivati od navale mnoštva, koje mu je htjelo poljubiti ruku ili skute. Dok je propovijedao, sva je privreda mirovala. Rijetki su bili slučajevi da svoje slušatelje nije nagnao u plač, a kad je govorio o posljednjem sudu, o kaznama u paklu ili o Isusovim mukama, gorko bi se rasplakao zajedno sa svojim slušateljima, pa je morao propovijed prekidati dok se plač ne stiša. Pokajnici su pred svima prisutnima padali ničice i u suzama priznavali svoje teške grijehe… U opisivanju Ferrerova djelovanja ne treba tražiti smjerno preuveličavanje njegovih biografa…”

Sveti Vinko Ferrer umro je 5. travnja 1419. u Vannesu. Pripisuju mu se brojna čudesna ozdravljenja, osobito djece, te oživljavanje umrlih. Zaštitnik je od padavice i glavobolje.

Preuzeto s bitno.net

SVETAC DANA – SV. RIKARD IZ CHICHESTERA

Svetog Rikarda, biskupa Chichestera u Engleskoj, prikazuju obično s kaležom podno nogu, na uspomenu onog događaja kad je svecu za vrijeme svete mise pao kalež s oltara, a svete prilike se ipak nisu prolile.

Sveti Rikard rodio se ili 1197. ili 1198. u mjestu Wich, današnji Droitwich, u grofoviji Worcestershire, kao sin maloga posjednika. Rano je ostao bez roditelja, a brigu za njega, njegova starijeg brata i sestru preuzeli su skrbnici.

No oni su vrlo slabo brinuli brigu za svoje štićenike tako da je, kad je najstariji od njih postao punoljetan, samo još vrlo malo ostalo od obiteljskog imanja. Rikard je vrlo rano osjetio u sebi želju za naukama i za svećeništvom. Nadao se da će tako pomoći pridignuću materijalnog stanja obitelji. Kao student u slobodno je vrijeme išao za plugom i obavljao druge seljačke poslove da bi si namakao potrebnih sredstava za daljnje nauke. Kada je njegov stariji brat uvidio njegovu silnu radinost time se zanio te je sav još preostali posjed prenio pravno na njega, zbog čega se kasnije pokajao.

Rikardu su se pružile prilike za dobru ženidbu, no on je posjed vratio bratu, ženidbu odbio te pošao u Oxford na daljnji studij. Na Sveučilištu Oxford studirao je pod vodstvom budućih biskupa Roberta Grossetesta i Edmunda Richa. Odande je prešao na studij najprije u Pariz, a zatim u Bolognu. Na starome Bolonjskom sveučilištu studirao je kroz sedam godina kanonsko pravo. Tu mu se opet pružila prilika za primamljivu ženidbu, no on ju je i taj put odbio. Rikard se 1235. vratio u Oxford, te je bio imenovan rektorom Sveučilišta. Njegov nekadašnji profesor i pokrovitelj Edmund postao je u međuvremenu kanterberijski nadbiskup i engleski primas. U toj se službi sjetio svoga vrijednog đaka te ga postavio za kancelara svoje nadbiskupije. U njemu je dobio vrlo vrijednog suradnika i pomoćnika koji je nastojao oko obnove klera, a i borio se protiv kraljeva presizanja u crkvene poslove. Rikard još nije bio svećenik.

Kad je umirao njegov nadbiskup, odlučio je postati svećenikom. Zato je još kroz dvije godine studirao teologiju kod dominikanaca u Orléansu. Nakon svećeničkog ređenja 1242. vratio se u domovinu kao jednostavan svećenik te je djelovao kao župnik u župama Charing i Deal u Kentu. No, brzo ga je uzeo za kancelara novi nadbiskup-primas Bonifacije iz Savoje. Rikard je 1244. izabran za biskupa u Chichesteru, ali je protiv toga izbora odlučno bio kralj Henrik III. jer je Rikard bio pristalica crkvenih reformi, a to kralju nije odgovaralo. Međutim njegov izbor potvrdio je papa Inocent IV., te ga sam posvetio za biskupa 1245. Kralj je tvrdokorno odbijao novog biskupa, svojim podanicima branio da ga slušaju i tako je Rikard neko vrijeme proveo kad Šimuna Tarringa, svećenika svoje nove biskupije. Iako je bio bez ikakvih sredstava, dao se na vizitaciju svoje biskupije.

Kroz to je vrijeme održao i sinode za svećenike te sastavio Constitutiones, tj. crkvene zakone prema naputcima dekreta Lateranskoga sabora. Kad se Papa zaprijetio kralju izopćenjem, on je napokon popustio i Rikard je ušao u posjed svoje biskupije. Rikard je bio čovjek velike ljubavi prema bližnjemu. Sveti je Rikard revnovao za svećenički stalež kako bi dostojno vršio svoju uzvišenu službu. Od vjernika je zahtijevao da nedjeljom i blagdanom pribivaju svetoj misi, i nauče napamet osnovne molitve: Očenaš, Zdravomariju i Vjerovanje.

Kada je 1253. propala križarska vojna Sv. Ljudevita IX., Rikard je propovijedao novu križarsku vojnu, no ne kao neki politički pohod, već kao zov na novi život i otvorenje Svete Zemlje za sve pobožne hodočasnike.

Rikard se teško razbolio te je 3. travnja 1253. preminuo. Papa Urban IV. proglasio je Rikarda 22. siječnja 1262. svetim., a 16. lipnja 1276. njegovo je tijelo u prisutnosti kralja Eduarda I., brojnih biskupa i dostojanstvenika preneseno iz groba i položeno ispod glavnoga oltara katedrale u Chichesteru.

Zanimljivo je da ga kao svoga zaštitnika zazivaju kočijaši. To je, možda, zato što je svetac jedno razdoblje života radio na poljskom dobru svog oca te se služio kolima i konjima. Ime Rikard njemačkog je porijekla, a znači: bogat, moćan.

Preuzeto s nedjelja.ba

SVETAC DANA – SV. FRANJO PAULSKI

Prema legendi, Franjo Paulski jednom je preplovio Mesinski tjesnac na vlastitom ogrtaču, zato nije ni čudo što ga mornari zazivaju kad im more prijeti prevrnuti brod

Sveti Franjo Paulski rodio se 27. ožujka 1416. u Kalabriji u Italiji. U djetinjstvu se školovao kod franjevaca u Paoli. Nakon hodočašća u Rim i Assisi počeo je živjeti kao pustinjak u jednoj spilji kraj Paole. Već prije dvadesete godine počeo je okupljati sljedbenike, koji su uskoro postali sve brojniji. Isprva se njegova zajednica nazivala Pustinjaci svetoga Franje Asiškog, a kasnije su preimenovani u Red najmanjih (lat. Ordo Minimorum). Danas članove tog reda nazivaju i minimima (lat. najmanji). Iz samog je naziva razlučiva izuzetna sklonost tog reda prema poniznosti i skromnosti.

Poruka sv. Franje Paulskog sastojala bi se u onome što je zapisano na jednom njegovu vrlo starom portretu, a to je Caritas et Humilitas – ljubav i poniznost, a to su baš evanđeoske kreposti koje Krist uči riječju i primjerom.

Smatrao je da će ljubav najbolje ostvarivati potpunim odricanjem i neprestanom žrtvom. Zato je svojoj redovničkoj zajednici propisao vrlo strog život s neprestanim postom, odricanjem uživanja mesa i vina. Njegov pak osobni život bio je sav ispunjen radom, šutnjom, postom i noćnim bdjenjem. Unatoč strogom i isposničkom životu sv. Franjo je doživio lijepu starost. Umro je u 92. godini na današnji dan 1507. godine. I suvremena medicina kaže da umjeren i trijezan život čovjekov vijek prije produljuje nego skraćuje. Stari egipatski pustinjaci Pavao, Antun i drugi umirali su kao stogodišnjaci.

Sv. Franji pripisuju se brojna čudesa, proročanstva i čitanje misli. Prema legendi, jednom je preplovio Mesinski tjesnac na vlastitom ogrtaču, zato nije ni čudo što mornari zazivaju sv. Franju kad im more prijeti prevrnuti brod:

Jednoga je dana neki odrpani i mršavi brat zamolio ribare iz Reggio Calabrie, koji netom bijahu izvukli barke na suho, neka budu tako ljubazni te ga prebace do Messine. Ovi su mu, bacivši pogled na nebo prepuno prijetećih oblaka, odgovorili: “Žao nam je, brate, no more će se uskoro pretvoriti u pravi pakao.” Na to je ovaj brat, nimalo prestrašen nemilim predviđanjima, prostro svoj ogrtač po vodi i na tome se neobičnu plovilu, sam veslajući, uputio prema obalama Sicilije. Bio je to Franjo, jedan od svetaca uz kojega kršćanska hagiografija vezuje najveći broj čudesa. Budući da je čudesa činio još za života, stekao je glas koji je daleko prešao granice Italije. Njegovi sljedbenici Najmanja braća – minimi – i danas uspješno djeluju u Europi, Južnoj i Sjevernoj Americi.

Pomolimo se: Svemogući Bože, koji si pozvao svetog Franju Paulskog da bude navjestitelj Tvojih čudesnih djela, daj nam milost da po njegovu zagovoru postignemo onu puninu božanskoga života koju si Ti za nas izabrao. To te molimo po Isusu Kristu, Gospodinu našemu. Amen.

Izvor: Bitno.net