Glasnogovornik Bruni: Papa se dobro odmorio, klinička se slika poboljšava
Ravnatelj Tiskovnog ureda Svete Stolice Matteo Bruni je 30. ožujka u popodnevnim satima izvijestio o zdravstvenom stanju pape Franje koji je hospitaliziran 29. ožujka zbog respiratorne infekcije.
„Njegova Svetost papa Franjo dobro se odmorio tijekom noći. Klinička slika se postupno popravlja i nastavljaju se predviđeni tretmani”, poručio je glasnogovornik.
Sveti je Otac jutros „nakon doručka pročitao novine i vratio se na posao. Prije ručka otišao je u malu kapelicu u privatnome stanu, gdje se sabrao u molitvi i primio pričest”, navodi se u priopćenju.
Talijanska novinska agencija ANSA piše kako „plućna infekcija” od koje Papa boluje je „blaga”. Prema bolničkim izvorima, piše agencija, infekciju je uzrokovao virus.
Još uvijek nije poznato koliko će dana Papa morati provesti u bolnici Gemelli. ANSA je ranije izvijestila kako bi Sveti Otac mogao čak biti otpušten na vrijeme za proslavu Cvjetnice.
Sveti Benjamin, đakon mjesta Ergol u Perziji, ubraja se među mučenike ubijene u Perziji za vrijeme drugog progona kršćana.
Dugi progon kršćana započeo je pod vladavinom Jezdegarda I., a završio pod onom Bahram-Gora.
Benjamin je tijekom tih progona bio zatvoren na godinu dana zbog vjere, ali je ambasador vizantijskog cara uspio isposlovati njegovo oslobođenje pod uvjetom da više ne govori o vjeri.
No, on nije želio odustati od propovijedanja istine vjere i rekao je kako je njegova dužnost naviještati Krista.
Unatoč tomu što je rekao da neće stati, pušten je na slobodu na kojoj on nije propuštao priliku da propovijeda kršćanstvo. Zbog toga je ponovno uhićen i odveden pred kralja koji je naredio da ga muče i ubiju. To se i dogodilo tako mu u usta ugurali i pod nokte zabili tanke, šiljate komadiće drveta.
Mučeništvo je podnio oko 420. u prva dva tjedna njegove vladavine, a tog vladara progonitelja kršćanstva 422. pobijedio je Teodozije II. koji je potom, kao uvjet za postizanje mira, postavio slobodu vjeroispovijesti perzijskim kršćanima.
Ime Benjamin hebrejskog je porijekla, a znači: odabrani, ljubljeni sin.
Nastojahu ga ponovno uhvatiti, ali on im izmaknu iz ruku.
V. korizmeni tjedan
Petak, 31. 03. 2023.
Svagdan
ČITANJA: Jr 20,10-13; Ps 18,2-7; Iv 10,31-42
BOJA LITURGIJSKOG RUHA: ljubičasta
IMENDANI: Benjamin, Balbina, Gvido, Natalija
Prvo čitanje:
Jr 20, 10-13
Sa mnom je Gospodin kao snažan junak!
Čitanje Knjige proroka Jeremije
Čuh klevete mnogih: »Užas odasvud! Prijavite, Mi ćemo ga prijaviti.« Svi koji mi bijahu prijatelji čekahu moj pad. »Možda ga zavedemo, pa ćemo njim ovladati i njemu se osvetiti!« Sa mnom je Gospodin kao snažan junak! Zato će progonitelji moji posrnuti i neće nadvladati, postidjet će se veoma jer neće uspjeti; vječna se sramota neće zaboraviti.
Gospodine nad Vojskama, koji proničeš pravednika, i ispituješ mu bubrege i srce, daj da vidim kako im se osvećuješ, jer tebi povjerih parnicu svoju. Pjevajte Gospodinu, hvalite Gospodina, jer on izbavi duše sirote iz ruku zlikovaca.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 18, 2-7
Pripjev:
U nevolji Gospodina zazvah i usliša me.
Ljubim te Gospodine, kreposti moja! Gospodine, hridino moja, utvrdo moja, spase moj. Bože moj, pećino moja kojoj se utječem, štite moj, snago spasenja moga, tvrđavo moja! Zazvat ću Gospodina, hvale predostojna, i od dušmana bit ću izbavljen.
Valovi smrti okružiše mene, prestraviše me bujice pogubne. Užad Podzemlja sputiše me, smrtonosne zamke padoše na me.
U nevolji zazvah Gospodina i Bogu svome zavapih. Iz svog Hrama zov mi začu, i vapaj moj mu do ušiju doprije.
Evanđelje:
Iv 10, 31-42
Nastojahu ga ponovno uhvatiti, ali on im izmaknu iz ruku.
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Židovi ponovno pograbiše kamenje da Isusa kamenuju. Isus im odgovori: »Mnoga vam dobra djela Očeva pokazah. Za koje me od tih djela kamenujete?« Odgovoriše mu Židovi: »Zbog dobra te djela ne kamenujemo, nego zbog hule: što ti — čovjek — sebe Bogom praviš.« Odgovori im Isus: »Nije li pisano u vašem Zakonu: Ja rekoh bogovi ste? Ako bogovima nazva one kojima je riječ Božja upravljena — a Pismo se ne može dokinuti — kako onda vi onome kog Otac posveti i posla na svijet možete reci: ‘Huliš!’ — zbog toga što rekoh: ‘Sin sam Božji!’
Ako ne činim djela Oca svoga, nemojte mi vjerovati. Ali ako činim, sve ako meni i ne vjerujete, djelima vjerujte pa uvidite i upoznajte da je Otac u meni i ja u Ocu.«
Nato ga ponovno nastojahu uhvatiti, ali im on izmaknu iz ruku.
I ode ponovno na onu stranu Jordana — na mjesto gdje je prije Ivan krstio. I osta ondje. A mnogi dođoše k njemu i rekoše mu: »Ivan doduše ne učini nijednog znamenja, ali se sve obistinilo što je rekao o ovome.«
Majka Elvira: U mladima, koji su promašili život, postoji veliko bogatstvo koje još nisu otkrili
“Prelijepo je i zaprepašćujuće vidjeti nasmijane mlade, sjaj njihovih očiju, radost koja isijava s njihovih lica. Snagu i odlučnost živjeti u jednoj Zajednici koja ih ne mazi, ne dijeli im bombone, u jednoj Zajednici koja se smatra zahtjevnom. Jer mi ih želimo voljeti, ne postavljajući im zahtjeve, nego vjerujući da u mladima, koji su promašili život, postoji veliko bogatstvo koje još nisu otkrili. Zahtjevni smo i vjerujemo u njih, jer ih volimo”, ističe Majka Elvira
16. srpnja 1983. godine, kada se Crkva spominje Gospe od Karmela, u jednoj ruševnoj i napuštenoj kući dobivenoj od grada na korištenje, u gradiću Saluzzo, pokrajina Cuneo u Piemontu na sjeveru Italije, časna sestra Elvira Petrozzi, danas poznata kao Majka Elvira, započinje sa Zajednicom Cenacolo. Odgovor je to Božje nježnosti na vapaj mnogih mladih koji, izgubljeni, izvarani i razočarani, traže radost i smisao života u lažnom blještavilu svijeta. Rađa se mjesto prihvata, ljubavi i služenja životu, mjesto koje je tijekom godina postalo izvor nade i uskrsnuća za mnoge izgubljene u svijetu tame i tuge, marginaliziranosti, očaja i ovisnosti, piše na službenim stranicama Zajednice Cenacolo.
Majka Elvira prvobitno kani otvoriti samo jednu kuću, ali kao i obično Božji planovi veći su od ljudskih: mladi dolaze sa svih strana i traže da budu primljeni, želeći započeti novi život. Tako se tijekom godina kuće Zajednice Cenacolo, nazvane bratovštine, umnožavaju: najprije u Italiji, potom u Europi i naposljetku širom svijeta. Trenutno postoji 61 bratovština u 18 zemalja svijeta.
O kratkoj povijesti Zajednice Cenacolo progovorila je sama Majka Elvira: “Potječem iz brojne obitelji. Odrastali smo nakon drugog svjetskog rata, odrastali u velikom siromaštvu, uz mnoge poteškoće toga vremena. Ali sjećam se tog vremena kao vremena velikog blagoslova. Tada sam shvatila da materijalno siromaštvo i poteškoće ne mogu uništiti jedinstvo i ljubav u obitelji. Imala sam 19 godina kad sam odlučila ući u samostan. Taj samostan je i danas pun života, a nalazi se u četvrti Borgaro pored Torina. To je samostan časnih sestara milosrdnica Svete Ivane Antide Thouret, velike francuske utemeljiteljice, koja je imala veliko srce u službi za siromašne, bez razlike. Tamo sam ostala oko dvadeset i osam godina. Kasnije se u meni razvila želja, vrlo jaka, angažirati se u radu s mladima. Posebno s mladima koji su bili u potrazi za smislom života. Toliko su žudjeli za smislom da su posezali za drogom. Bili su uspavani, očajni, umirali su iz dana u dan. Željeli su znati postoji li ljubav. Pitali su se: mogu li pronaći mir u svojoj nutrini.”
Tada se srce Majke Elvire okrenulo zalutaloj mladeži. “Započeli smo u jednoj kući, na brežuljku, koju nam je dala općina Saluzzo”, svjedoči Majka Elvira i nastavlja: “Ova kuća je već godinama bila napuštena. Našli smo sve ono što se nalazi u jednoj napuštenoj kući: šikara na sve strane, odvaljena vrata, razbijena stakla na prozorima. No, započeli smo je obnavljati sa žarom, snagom i ljepotom ljubavi. I ovaj put ljubav je bila jača od poteškoća, jača od straha, od promašaja. To je mogao biti i veliki promašaj, ali tada nisam nikad ni pomislila da bi to mogao biti promašaj. U svojoj nutrini sam osjećala snagu, snagu ljubavi, snagu koja nije bila ljudska, moja.
Tada nisam uopće znala jesam li bila sposobna voljeti. No osjećala sam hrabrost, spremnost na rizik, gledala sam stvari s druge strane, vjerovala sam usprkos svim promašajima. Sada mogu reći, to je Ljubav Božja koja je obuhvatila moju volju, moju slobodu, snažila me u trenucima potpune slabosti. Ali snaga je bila prisutna. Sve to za mene je značilo ponovno otkrivanje svoje vjere, utjelovljene vjere, djelatne vjere, spremne na rizik. Tako smo započeli ovu pustolovinu koja još nije završila. Svaki dan se iznova čudimo. Prelijepo je i zaprepašćujuće vidjeti nasmijane mlade, sjaj njihovih očiju, radost koja isijava s njihovih lica. Snagu i odlučnost živjeti u jednoj Zajednici koja ih ne mazi, ne dijeli im bombone, u jednoj Zajednici koja se smatra zahtjevnom. Jer mi ih želimo voljeti, ne postavljajući im zahtjeve, nego vjerujući da u mladima, koji su promašili život, postoji veliko bogatstvo koje još nisu otkrili. Zahtjevni smo i vjerujemo u njih, jer ih volimo”, ističe Majka Elvira u kratkom dokumentarnom filmu koji je objavila Zajednica Cenacolo.
Zagrebački nadbiskup Josip Bozanić je na svetkovinu Presvetog Srca Isusova, u petak 11. lipnja 2021. godine, izdao Proglas „Kauza beatifikacije sluge Božjega p. Janeza Strašeka C.M. iz Misijske družbe Svetog Vinka Paulskoga“. P. Janez Strašek je svećenik i član Misijske družbe Svetog Vinka Paulskog, rođen 11. prosinca 1906. godine u mjestu Slake u Sloveniji, a ubijen je iz mržnje prema vjeri (in odium fidei) dana 30. ožujka 1947. godine nakon jutarnje nedjeljne mise na putu iz župe Ozalj u župu Svetice u Zagrebačkoj nadbiskupiji. P. Strašek u to je vrijeme upravljao župom Sv. Vida mučenika u Ozlju i župom Rođenja Blažene Djevice Marije u Sveticama.
U jednoj od svojih brojnih kolumni za portal Bitno.net, o p. Janezu Strašku pisao je p. Marko Glogović, koji danas živi na Sveticama kod Ozlja. Donosimo isječak iz njegovog većeg teksta o mogućem budućem blaženiku:
Janez Strašek je rođen 1906. u Sloveniji, u dobroj kršćanskoj obitelji, imao je dva brata i dvije sestre. Isus ga je pozvao da ga slijedi kao svećenik. Odazvao se Božjemu pozivu. Odlučio se za svećeničko poslanje u Misijskoj družbi sv. Vinka Paulskoga. Po završenom studiju u Ljubljani, 13. kolovoza 1933. je u crkvi Srca Isusova zajedno s četvoricom subraće posvećen za svećenika. Kao svećenik je djelovao najprije u Sloveniji, potom u Srbiji: u Beogradu, u Kosovskoj Mitrovici, neko vrijeme u Kragujevcu.
Lazaristi u Sveticama. Od 1941. do 1947. godine u župi Svetice (nadbiskupija zagrebačka) živjela su petorica lazarista, neko vrijeme vodili su također župe Mahično i Ozalj. Pater Janez Strašek je došao u Svetice 8. rujna 1946. i upravljao je župom do mučeničke smrti, 30. travnja 1947.
Kad su komunisti u svojoj bjesomučnoj mržnji i zaslijepljenosti ubili župnika u Ozlju, dr. Matiju Kranjčića, Strašek je od 4. prosinca 1946. upravljao i tom župom. U to vrijeme su u Sveticama djelovala i četiri redovnička brata.
Strašek je u Svetice došao iz Srbije bez imalo sumnje, bez ikakva političkog opredjeljenja. Ništa mu nisu mogli predbaciti, nikome se nije mogao zamjeriti, ali je usprkos tome bio okrutno ubijen, samo zato što je bio svećenik. On je mučenik za vjeru. Danima prije zasjede i smrti Partija ga je prisluškivala i bilježila njegove propovijedi. Iz njihovih spisa jasno čitamo, kako su mu ponajviše zamjerali jer je u propovijedima branio kršćanski brak i zaručništvo, te jer je pozivao narod da i dalje krsti svoju djecu. Njega bismo mogli prozvati i “mučenikom obitelji”.
Na Cvjetnicu, 30. ožujka 1947., župnik je slavio jutarnju sv. misu i blagoslovio maslinove grančice u Ozlju, potom je išao kroz šumu u Svetice, da bi slavio prijepodnevnu sv. misu i učinio blagoslov grančica u crkvi uz koju je stanovao sa subraćom. Vjernicima u Sveticama toga dana nije čitao evanđeoski navještaj o Isusovu trpljenju: ono se stvarno dogodilo u njegovu svećeniku. Na putu prema Sveticama za njega je nastupio Veliki petak. Nije ga dočekalo mnoštvo vjernika, nego dvojica ubojica sakrivenih u šumi. Njegov pastoralni put postao je križni put.
Vjernici su ga u crkvi nestrpljivo čekali i molili krunicu. Kad su vidjeli da ga nema, slutili su, da se moralo nešto dogoditi, jer je uvijek bio točan. Netko je rekao da se u šumi čuo pucanj.
Iza jedanaest sati otišli su ga tražiti, ali ga nisu našli. Netko je čuo vapaj u pomoć, ali nije mogao razabrati odakle glas dolazi. A očito da u agoniji nije mogao zvati glasnije. Smrću ovog svećenika utišao se još jedan glas blagovjesnika Kristova evanđelja.
Na Strašeka su strijeljali iz lovačke puške. Metci su kroz oči i usta probili mozak. Mučitelji su ovog svećenika dotukli kolcem i polumrtvoga zavukli u grmlje. Njega možemo smatrati pravim mučenikom, jer ga nisu samo strijeljali nego su ga i mučili i u tim mukama je teško umirao.
Na mjestu gdje je bio ubijen, našli su više opušaka cigareta. Očito su ubojice čekajući ga nervozno pušili.
Dan nakon umorstva pronašla ga je gospođa Dora Lukešić, odvučenog u grmlje oko trideset metara dalje od mjesta zločina. Bio je pokriven lišćem i granama, vidjela se samo ruka, a u ruci je imao lišće i grančice, što ukazuje da je bio još živ dok su ga vukli.
Komunistička komisija iz Karlovca nije ništa poduzela. Nije ih zanimalo tko je bio ubojica, počinitelj zločina. Ljudi su šutjeli i plakali. Znali su da su to učinili mrzitelji i protivnici Crkve i svećenstva. Mučitelji svećenika Janeza bili su zaslijepljeni, pod utjecajem Partije, s mržnjom prema Crkvi i svećeniku. Uvjereni su bili, da su kao komunisti dužni ubiti popa.
Sačuvan je i na sreću nađen zapis karlovačkog Okružnog komiteta Komunističke partije, koji o tome događaju obavještava Centralni komitet KP Hrvatske u Zagrebu te sadrži priznanje ubojica – naime, ubili su ga dvojica braće, mladići iz okolnoga sela.
“Kad se (pater Strašek) vraćao iz Ozlja u Svetice, putem su ga dočekala dvojica braće… oba člana Partije. Ranili su ga s lovačkom puškom. Jedan od braće je dao iskaz: ‘Jer pop nije bio odmah mrtav, moj ga je brat udarao s kolcem. Kada je umro, odvukli smo ga u grmlje i pokrili lišćem i granama. Sami smo se odlučili za ovaj čin, jer smo mislili da je bandit i da ga treba ubiti. U našem Odjelu Partije, razgovarali smo, da bi tog bandita netko morao ubiti. Ja i moj brat smo se odlučili, da ga dočekamo i ubijemo.’ Počinitelji ubojstva su bili oslobođeni, nisu završili u zatvoru i nisu poduzimana daljnja istraživanja.”
Iz istoga se dokumenta vidi, da je Centralni komitet Partije posredan krivac za ovaj zločin. Osobnom mržnjom prema Crkvi i svećenicima utjecali su na pojedine članove u svojim redovima. Pripadnici Partije su mislili da vrše partijsku dužnost ako ubiju svećenika – “popa” – jer je prema njihovim riječima, bandit.
Župnika Strašeka mještani oduvijek smatraju svetim svećenikom i mučenikom. Puno suza bilo je prolivenih zbog njegove smrti. Danas ga gledamo u nebeskoj slavi i preporučujemo mu se u našim molitvama. Strašek je umro za zemaljski život i s mučeničkom smrću postigao vječnu slavu. Mučeničku smrt je pretrpio na hrvatskom teritoriju, kao Slovenac, zato ga se svake godine oko Cvjetnice zajedno prisjećamo. Sastavili smo i pjesmu njemu u čast. Imamo i njegov kip u crkvi. Sakupljamo svjedočanstva o njegovu životu i smrti, snimamo i zapisujemo sjećanja starih župljana. U lipnju 2017. iz Rima nas je posjetio generalni postulator Družbe lazarista, te najavio da će uskoro započeti proces proglašenja Slugom Božjim ovoga svećenika. Baš u dobro vrijeme! Neka nas p. Janez – Ivan zagovara i pomogne da i mi ostanemo vjerni Bogu i narodu, te da svoje trpljenje uzmognemo predano nositi. Mnogi su mi svjedočili o uslišanjima kod njegova groba. Osobito se događaju milosti za supružnike u nekim poteškoćama… Ono što je zagovarao za života, i zbog čega je – između ostaloga i ubijen – sada zagovara i u nebeskoj proslavi.
Pozivam vjernike obaju naroda da svrate u Svetice kod Ozlja, da se pomole pri grobu ovoga mučenika, te da zajedno izmolimo istinski mir našim narodima.
“Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.” (Iv 12, 24) Udio obilatog roda, plodova žrtve patra Janeza Strašeka neka bude i nama na duhovnu korist i na blagoslov.
Papa Franjo ima respiratornu infekciju i morat će provesti “nekoliko dana” u bolnici na liječenju, objavio je Vatikan u srijedu.
U priopćenju se navodi da se 86-godišnjij Papa žalio na probleme s disanjem zadnjih dana, piše N1
Dodali su da testovi pokazuju da Sveti Otac nema covid-19.
Papa Franjo dirnut je brojnim primljenim porukama ohrabrenja te izražava zahvalnost za bliskost i molitvu, priopćio je Vatikan.
Nekoliko sati ranije Papa je iznenada odveden u bolnicu na testiranja. Vatikan je prvotno kazao da je riječ o ranije zakazanom pregledu, ali su talijanski mediji to problematizirali ističući da je televizijski intervju dogovoren s Papom za srijedu poslijepodne otkazan u zadnji čas.
Papa Franjo je ranije u srijedu održao redovitu opću audijenciju u Vatikanu i činilo se da je dobrog zdravlja, navodi Reuters.
Papa Franjo boluje od divertikulitisa koji može prouzročiti inficiranje ili upalu debelog crijeva. Dio debelog crijeva uklonjen mu je operacijom 2021. u bolnici Gemelli.
Ranije ove godine rekao je da opet ima isti problem i da se zbog toga udebljao, ali da nije previše zabrinut.
Također ima problema s koljenom, a u javnosti koristi štap i invalidska kolica.
Papa Franjo je u prošlogodišnjem intervjuu za Reuters rekao da ne želi operirati koljeno jer ne želi ponavljanje dugotrajnih negativnih nuspojava anestezije kakve je imao nakon operacije 2021.
Prošlog srpnja, prilikom povratka iz Kanade, papa Franjo priznao je da su njegova poodmakla dob i teškoće s hodanjem možda dovele do nove, sporije faze njegova pontifikata. Međutim, u međuvremenu je posjetio Kazahstan i Bahrein, a prošlog mjeseca posjetio je Demokratsku Republiku Kongo i Južni Sudan.
U dobi od 21 godine Franjo je teško obolio od pleuralnog izljeva i i bio je na rubu smrti te mu je uklonjen dio plućnog krila 1957. U nedavno objavljenoj biografiji prisjetio se te epizode komentirajući da suosjeća s oboljelima od covida-19.
“Razumijem kako se osjećaju ljudi oboljeli od koronavirusa koji se bore za dah uz pomoć umjetnih respiratora”, povjerio je Franjo.
Prisjetio se i naknadne operacije uklanjanja cista iz desnog plućnog krila u intervjuu koji je dao uglednom argentinskom novinaru i liječniku Nelsonu Castru kojemu je naglasio da se nakon toga “potpuno oporavio”.
Talijanski svećenik, osnivač Družbe sv. Josipa. Bio je iskreni prijatelj i dobrotvor radnika. Djelovao je i ljubio. Vjerovao je da je najbolja metoda socijalnog rada i socijalnog nauka ljubav kakvu nas je uči Isus Krist, ljubav koja tiho daje ne tražeći ništa zauzvrat.
Crkva danas slavi Boga po jednom osobitom svecu – svetom Leonardu Murialdu koji je rođen 1828. godine u Torinu, a 1873. godine osnovao je ustanovu za pomoć mladim radnicima. To je i danas poznata Družba sv. Josipa. Dvije godine prije osnutka Družbe, sv. Leonardo je osnovao Katoličku radničku uniju kao preteču socijalnog apostolata. Promicao je katoličku akciju, i utemeljio više različitih ustanova, kao što su Zavod za zaposlenje, banka, osiguranja, Djelo katekizma, pučki sekretarijat, a pokrenuo je i jedne novine. Cilj mu je bio bolje zaštititi radnike, posebice radničku mladež.
Sv. je Leonardo cijenio nauk pape Leona XIII. Uz obiteljski odgoj primio je i onaj kod redovnika u Savoni, a poslije toga je otišao u sjemenište u Torinu. Doktorirao je teologiju, te kao svećenik preuzeo rad uz crkvu Santa Maria di Piaca i odmah počeo okupljati mladež u Oratoriju Anđela čuvara. Surađivao je i u radu Oratorija sv. Alojzija u Torinu koji je utemeljio don Bosco. Od 1866. godine određen je za upravitelja djela Mladih radnika u Torinu, što je bilo veoma nalik onomu radu što ga je u njemačkim zemljama utemeljio Adolf Kolping.
Mladi su njegovim zalaganjem dobili prigodu za odgoj, učenje zanata ili kakvih drugih vještina. Da bi se takve institucije mogle održavati, trebalo je osigurati sredstva, a često se to činilo i prošnjom. Kruna njegova predanoga rada bila je družba koja se i danas skrbi za bolesne, siromašne, potrebne. Sveti Leonard umro je na današnji dan 1900. godine, a svetim je proglašen 1970. godine. Zaštitnik je šegrta, naučnika i radničke mladeži, te mnogih župa i crkava diljem Italije i svijeta.
MOLITVA
O dobri i milostivi Gospodine,
mi ti se zahvaljujemo za evanđeosko svjedočanstvo
svetoga Leonarda Murialda;
molimo Te pomozi nam slijediti njegov primjer
i pruži nam pomoć u životnim nevoljama.
Ti koji si ga dao mladima kao prijatelja, brata i oca,
podari nam milost nastaviti njegovu misiju u Crkvi s poniznom ljubavlju i vjernom hrabrošću,
Abraham, otac vaš, usklikta što će vidjeti moj Dan.
V. korizmeni tjedan
Četvrtak, 30. 03. 2023.
Svagdan
ČITANJA: Post 17,3-9; Ps 105,4-9; Iv 8,51-59
BOJA LITURGIJSKOG RUHA: ljubičasta
IMENDANI: Zosim, Amadeus, Bogoljub, Bogoljuba, Leonard
Prvo čitanje:
Post 17, 3-9
Postat ćeš ocem mnoštvu naroda.
Čitanje Knjige Postanka
U one dane: Abrami pade ničice, dok mu Bog govoraše: »Ovo je Savez moj s tobom, postat ćeš ocem mnoštvu naroda; i nećeš se više zvati Abram — već Abraham će ti ime biti, jer ocem mnoštva naroda ja te postavljam! Silno ću te rodnim učiniti; narode ću iz tebe izvesti; i kraljevi će od tebe izaći. Savez svoj uspostavljam između sebe i tebe i tvoga potomstva nakon tebe — Savez svoj za vjekove: ja ću biti Bogom tvojim i tvoga potomstva nakon tebe. Tebi i tvome potomstvu nakon tebe dajem zemlju u kojoj boraviš kao pridošlica — svu zemlju kanaansku — u vjekovni posjed; a ja ću biti njihov Bog.«
Još reče Bog Abrahamu: »A ti Savez čuvaj moj ti i tvoje potomstvo nakon tebe u sve vijeke.«
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 105 , 4-9
Pripjev:
Gospodin se uvijek sjeća svojega Saveza.
Tražite Gospodina i njegovu snagu, tražite svugda njegovo lice Sjetite se čudesa koja učini, njegovih čuda i sudova usta njegovih!
Abrahamov rod sluga je njegov, sinovi Jakovljevi njegovi izabranici! On je Gospodin, Bog naš; po svoj su zemlji njegovi sudovi!
On se uvijek sjeća svojega Saveza, riječi koju dade tisući naraštaja: Savez koji sklopi s Abrahamom i zakletve svoje Izaku.
Evanđelje:
Iv 8, 51-59
Abraham, otac vaš, usklikta što će vidjeti moj Dan.
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Reče Isus Židovima: »Zaista, zaista, kažem vam: ako tko očuva moju riječ, neće vidjeti smrti dovijeka.« Rekoše mu Židovi: »Sada vidimo da imaš zloduha. Abraham umrije, tako i proroci, a ti kažeš: ‘Ako tko čuva moju riječ, neće okusiti smrti dovijeka.’ Zar si ti veći od oca našega Abrahama, koji je umro? Pa i proroci pomriješe. Kime se to praviš?«
Odgovori Isus: »Ako ja sam sebe slavim, slava moja nije ništa. Ima koji me slavi — Otac moj, a vi velite da je on vaš Bog, no ne poznajete ga, a ja ga znam. Ako vam reknem da ga ne znam, bit ću lažac jednak vama. No znam ga i riječ njegovu čuvam. Abraham, otac vaš, usklikta što će vidjeti moj Dan. I vidje i obradova se.«
Rekoše mu nato Židovi: »Ni pedeset ti još godina nije, a vidio si Abrahama?« Reče im Isus:
»Zaista, zaista, kažem vam: prije negoli Abraham posta, Ja jesam!«
Nato pograbiše kamenje da bace na nj. No Isus se sakri te iziđe iz Hrama.
O Isuse, mili moj, Uz postelju moju stoj. Prijatelju premili, Ovu noć me čuvaj ti. Tiha noć se evo spusti, na počinak moram poć. Zadnja moja riječ nek’ bude „O Isuse, laku noć.“
Papa: Vjerovanje nije ideja nego susret s Kristom koji mijenja srce
U katehezi na današnjoj općoj audijenciji papa Franjo je govorio o svetom Pavlu i njegovu zanosu prema evanđelju: obraćenje za kršćanina znači proći jednako iskustvo „pada i uskrsnuća“ koje je proživio Savao/Pavao i koje je u ishodištu njegove apostolske revnosti, prenosi Vatican News.
Postoje osobe koje su dale uzorno svjedočanstvo o tome što znači strast prema evanđelju. Prvi je među njima apostol Pavao i upravo njemu papa Franjo – kako je najavio – želi posvetiti dvije kateheze: današnju i onu sljedeće srijede.
[Braćo] Osobno pak bijah nepoznat Kristovim crkvama u Judeji. One su samo čule: »Negdašnji naš progonitelj sada navješćuje vjeru koju je nekoć pustošio« i slavile su Boga zbog mene. (Gal 1, 22-24)
Osvrnuvši se na odlomak iz Poslanice Galaćanima, pročitan na početku audijencije, Papa je istaknuo kako se Pavlovo revnovanje za evanđelje javlja nakon njegova obraćenja i zauzima mjesto njegova prijašnjeg revnovanja za židovstvo. On, dakle, iz revnovanja za Zakon prelazi na ono za evanđelje, od želje da uništi Crkvu na želju da ju gradi. Što se dogodilo? – upitao je Sveti Otac te objasnio:
U Pavlovu slučaju ono što ga je promijenilo nije jednostavno neka ideja ili uvjerenje, nego susret s uskrslim Gospodinom – nemojte to zaboraviti; ono što mijenja život jest susret s Gospodinom – za Savla je susret s uskrslim Gospodinom bio taj koji je preobrazio cijelo njegovo biće.
Krist nas čini novim stvorenjem
Papa je potom istaknuo da Gospodin ne poništava našu ljudskost, naše osobne karakteristike, nego se preobražava cijelo naše postojanje. Kako kaže sâm Pavao: „je li tko u Kristu, nov je stvor“. Susret s Isusom Kristom te mijenja iznutra, čini te drugom osobom – dodao je Papa napominjući:
Postati kršćanin nije šminka koja mijenja tvoje lice, ne! Ako si kršćanin to ti je promijenilo srce, ali ako si kršćanin izgledom, to nije dobro… Kršćani po šminki ne, to nije dobro. Istinska je promjena u srcu.
To se dogodilo apostolu Pavlu i Papa insistira na tomu, stoga je dodao:
Strast prema Evanđelju nije stvar razumijevanja ili studija, koji su, istina, korisni, ali ju ne pobuđuju; to prije znači ponovno proći ono jednako iskustvo „pada i uskrsnuća“ koje je proživio Savao/Pavao i koje je u ishodištu preobrazbe njegove apostolske revnosti. Možeš studirati svu teologiju koju hoćeš, možeš proučavati Bibliju i sve to, i postati ateist ili svjetovnjak; to nije stvar studija; u povijesti je bilo mnogo teologa ateista. Studiranje je korisno, ali ne stvara novi život milosti.
Kršćanstvo bez susreta s Isusom
Potaknuvši vjernike da promotre vlastiti život i upitaju se je li Isus doista ušao u njega, čak i kod onih koji se izjašnjavaju kršćanima, Sveti je Otac primijetio kako se događa da čovjek nastoji slijediti nauk Krista i Crkve, ali bez istinskoga osobnog odnosa s njim.
To je nešto što nam često nedostaje, kršćanstvo, ne kažem bez Isusa, ali s apstraktnim Isusom… Ne! Kako je Isus ušao u tvoj život, kako je ušao u Pavlov život; kada Isus uđe sve se mijenja. (…) Ako Isus nije ušao u tvoj život, on se nije promijenio. Možeš biti kršćanin samo izvana. Ne, Isus mora ući i to te mijenja, to se dogodilo Pavlu.
„Elegantni“ katolici i sveti katolici
Papa Franjo je stoga skrenuo pozornost na jedan paradoks: sve dok se Pavao smatrao pravednim pred Bogom osjećao je da mu je dopušteno progoniti, uhićivati, pa čak i ubijati, kao u slučaju Stjepana; ali kad, prosvijetljen od uskrsloga Gospodina, otkrije da je bio „hulitelj, progonitelj i nasilnik“ (usp. 1 Tim 1, 13), tada počinje biti istinski sposoban za ljubav. To je put – napomenuo je Papa – ne spašava osjećaj samodostatnosti, osjećaj da se ponašamo ispravno. Tko se tako osjeća može za sebe reći da je elegantan katolik, ali elegantan katolik nije sveti katolik – primijetio je te dodao:
Pravi katolik, pravi kršćanin je onaj koji primi u sebe Isusa koji promijeni tvoje srce. To je pitanje koje postavljam svima vama: što Isus znači za mene? Jesam li mu dopustio da uđe u moje srce ili ga samo držim pri ruci, ali tako da ne uđe duboko unutra? Jesam li mu dopustio da me promijeni? Ili je Isus samo ideja, teologija koja ide naprijed… I to je revnost, kada čovjek nađe Isusa, osjeća vatru i poput Pavla mora propovijedati Isusa, mora govoriti o Isusu, mora pomagati ljudima, mora činiti dobre stvari.
Tko se zaustavi na ideji o Isusu, ostaje ideolog kršćanstva, a to ne služi spasenju. Neka nam Gospodin pomogne pronaći Isusa, susresti ga, te da Isus iznutra promijeni naš život i pomogne nam pomagati drugima – rekao je na kraju papa Franjo.
