Tako je živio i govorio fra Ante Kutleša
Često čujemo kako ljudi jedno pričaju a drugo žive. No, ima i onih, a takav bijaše pokojni misionar fra Ante Kutleša, koji su ono što su govorili i živjeli. Ovo je spomen emisija na tog divnoga fratra.
SVETAC DANA – BL. MARIJA OD UTJELOVLJENJA
Iako se udala preko volje, Barbara je u 30 godina bračnoga života bila i uzorna žena i majka, mila Bogu i ljudima. Kroz te je godine učila kako se svetost može postizavati i izvan samostana.
U povijesti mistike poznato je ime Marije od Utjelovljenja. Nju čak ubrajaju među velike mističarke. Još prije nego je stupila u karmelićanski samostan u Amiensu, jedan je njezin suvremenik zabilježio “da se ništa značajnije za slavu Božju nije poduzimalo, a da se o tome nije prije s njome razgovaralo i savjetovalo”. Njezina je najveća zasluga da su se bosonoge karmelićanke sv. Terezije Avilske raširile po Francuskoj. Zbog toga je dobila i častan naslov “majka i utemeljiteljica Karmela u Francuskoj”.
Rodila se 1. veljače 1566. u Parizu. Otac joj je Nikola Avrillot, gospodar Champlâtreauxa, a majka Marija L’Huilier. Na krštenju je dobila ime Barbara. Obitelj Avrillot ubrajala se među najodličnije u Parizu, a za vrijeme hugenotskih sukoba pristajala je odlučno uz katoličku vjeru i stranku. Bilo je to doba vjerskih ratova između kalvinističkih hugenota i katoličke stranke, koja se od godine 1576. poče nazivati “Liga”. Barbara je odrasla u jeku strašne “bartolomejske noći”, u kojoj je g. 1572. nad hugenotima Francuske izvršen pokolj.
Barbara je kao djevojčica bila u pansionatu klarisa u Longchampu. Klarise su izrazito kontemplativne redovnice koje žive u strogoj klauzuri. Odgoj klarisa bit će za Barbarinu budućnost od velikog značenja. On će joj pomoći da duboko uđe u kršćanske istine i da provodi i proživljava dublje kršćanstvo. Tako je već njezina prva pričest kod klarisa, kad joj je bilo 12 godina, bila vrlo dobro pripremljena pa je zato ostavila u djevojčici i duboke tragove. Bio je to za nju doživljaj koji neće nikada zaboraviti. Njoj je u samostanu bilo vrlo lijepo, osjećala se u svom elementu i najradije bi postala redovnica.
No ti blaženi roditelji, bilo je tako i kod nje, imali su s njome druge planove. Ona se morala udati i postati madame Acarie. Za naše pojmove čudno, ali, na žalost, stvarno. Bilo joj je za udaje tek 16 godina. Iako se udala preko volje, Barbara je u 30 godina bračnoga života bila i uzorna žena i majka, mila Bogu i ljudima. Kroz te je godine učila kako se svetost može postizavati i izvan samostana. U tom joj je mnogo pomogao sv. Franjo Saleški, koji ju je duhovno vodio.
U jesen 1601. čitala je duhovne spise sv. Terezije Avilske, koji su je tako snažno zahvatili da je odlučila njezinu redovničku obnovu Karmela uvesti u Francusku. Počela je skupljati zvanja za takav način života pa je uz pismeno odobrenje Klementa VIII. od 13. studenoga 1603. sagradila u Parizu prvi samostan bosonogih karmelićanki. Duhovno ih je vodio njezin rođak, a kasnije kardinal Petar de Berulle. Barbara je surađivala na tome da su se otvorili slični samostani i u Pontoiseu, Dijonu i Amiensu.
Među bosonoge karmelićanke stupile su i njezine tri kćeri. Jedna je od njih – Margareta – imala tek 15 godina. Godine 1613. razbolio se Barbarin muž. Ona ga je brižno dvorila i nije se udaljavala od njegove bolesničke postelje sve dok nije umro smrću pravednika. U žalosti za njim utješila se prosvjetljenjem odozgor da se spasio.
Sada je bila slobodna od svih spona ovoga svijeta da ispuni svoju želju iz mladosti te stupi u Karmel i postade karmelićanka. Za nju su se otimali karmelićanski samostani, ali ona je izabrala najsiromašniji od njih, onaj u Amiensu. Obukla je redovničko odijelo 7. travnja 1614. uzevši ime Marija od Utjelovljenja. Kao redovnica bila je na pobudu svim sestrama jer je uvijek bila spremna obavljati najniže poslove bilo u kuhinji, bilo drugdje, bilo dvoreći bolesnice. Veoma je ljubila redovničko siromaštvo.
Iako je bila od Boga obdarena velikim duhovnim darovima, ostade ponizna, jednostavna, smatrajući da je vršenje običnih svakidašnjih dužnosti najbolji put prema Bogu. Iz zdravstvenih razloga pozvana je 7. prosinca 1616. u samostan u Pontoise, gdje je nakon duge i mukotrpne bolesti sveto preminula 18. travnja 1618.
Blaženom ju je proglasio 5. lipnja 1791. papa Pio VI. Iza sebe nije ostavila nikakva spisa, osim nekoliko pisama. No, sama je bila živa knjiga savršene ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Njezin kasniji životopisac dr. Duval jednom ju je nenadano sreo, a o tome je susretu zapisao ovo: “Njezino je lice bilo tako svijetlo i tako sjajno da sam gotovo oslijepio.” Bilo je to svjetlo od vatre ljubavi koja ju je izgarala. To može shvatiti samo onaj koji shvaća što je ljubav.
Marija od Utjelovljenja, još dok je bila madame Acarie, ljubila je Boga iznad svega i zato je već tada govorila: “Da budemo dostojni Boga, moramo se osloboditi svih drugih stvari i potpuno se podvrgnuti Njegovoj volji.” U tome je bio i sav njezin život, a zato je i bio tako plodan dobrim djelima i u svijetu i u samostanu.
Izvor: Karmel.hr
MISNA ČITANJA – 18. TRAVNJA 2023.
Nitko nije uzašao na nebo doli onaj koji siđe s neba, Sin Čovječji.
II. vazmeni tjedan
Utorak, 18. 04. 2023.
Svagdan
ČITANJA:
Dj 4,32-37; Ps 93,1-2.5; Iv 3,7b-15
BOJA LITURGIJSKOG RUHA:
bijela
IMENDANI:
Kleto, Pashazije, Julije, Stanislav, Višnja, Montan i Maksima
Prvo čitanje:
Dj 4, 32-37
Jedno srce i jedna duša.
Čitanje Djela apostolskih
U mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. I nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko. Apostoli pak velikom silom davahu svjedočanstvo o uskrsnuću Gospodina Isusa i svi uživahu veliku naklonost. Doista nitko među njima nije oskudijevao jer koji bi god posjedovali zemljišta ili kuće, prodavali bi ih i utržak donosili i stavljali pred noge apostolima. A dijelilo se svakomu koliko je trebao.
A Josip, od apostola prozvan Barnaba, što znači Sin utjehe, levit, rodom Cipranin, posjedovaše jednu njivu; proda je pa donese novac i postavi pred noge apostolima.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 93, 1-2.5
Pripjev:
Gospodin kraljuje, u sjaj zaodjeven!
Gospodin kraljuje, u sjaj zaodjeven,
Gospodin zaodjeven moću i opasan.
Čvrsto stoji krug zemaljski,
neće se poljuljati:
Čvrsto je prijestolje tvoje od iskona,
ti si od vječnosti!
Tvoja su obećanja vjere predostojna,
svetost se dolikuje Domu tvojemu,
Gospodine, u sve dane!
Evanđelje:
Iv 3, 7b-15
Nitko nije uzašao na nebo doli onaj koji siđe s neba, Sin Čovječji.
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme reče Isus Nikodemu:
»Treba da se rodite nanovo, odozgor.
Vjetar puše gdje hoće;
čuješ mu šum,
a ne znaš odakle dolazi i kamo ide.
Tako je sa svakim
koji je rođen od Duha.«
Upita ga Nikodem: »Kako se to može zbiti?«
Odgovori mu Isus: »Ti si učitelj u Izraelu pa to da ne razumiješ?
Zaista, zaista, kažem ti:
govorimo što znamo,
svjedočimo za ono što vidjesmo,
ali svjedočanstva našega ne primate.
Ako vam rekoh zemaljsko
pa ne vjerujete,
kako ćete vjerovati
kad vam budem govorio nebesko?
Nitko nije uzašao na nebo
doli onaj koji siđe s neba,
Sin Čovječji.
I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji
tako ima biti podignut Sin Čovječji
da svaki koji vjeruje,
u njemu ima život vječni.«
Riječ Gospodnja.
Preuzeto s Hrvatski institut za liturgijski pastoral
VIDEO Poslušajte novu verziju pjevane Krunice Božjeg milosrđa
Pjevana krunica s litanijama objavljena je na Veliki Petak, kada je i započela devetnica Božjem Milosrđu. Izvedbu izvodi trio MIR (Martin Mihalić, Iva Ivančić, Rikard Kraguljac) uz pratnju Josipa Skledara na klavijaturama. Video spot je snimljen u Župi sv. Petra apostola u Zaprešiću.
Nedjelja Božjega milosrđa u Šurmancima kod Međugorja
Na drugu vazmenu nedjelju, odnosno Nedjelju Božjega milosrđa 16. travnja 2023. u filijalnoj crkvici Božjeg Milosrđa u Šurmancima, u župi Međugorje, svetu misu slavio je župni vikar fra Jure Barišić, koji se su svojoj homiliji osvrnuo na Ivanovo Evanđelje o nevjernom apostolu Tomi, prenosi Radiopostaja Mir Međugorje.
“Nakon drame Velikoga petka, učenici su bili razočarani, a u strahu od Židova, skrili su se, zatvorili su se i bili su zajedno, jer je to ljudska potreba. Kada mu se nešto loše dogodi, čovjek nikada ne ostaje sam. Što on radi? On traži druga bića jer je biće zajedništva, traži nekoga u blizini da mu se može jadati, da ga može saslušati. I tako su se učenici sastali u strahu. I tada se događa nešto čudesno. Dolazi Isus u sredinu i prva riječ koju im kaže je bila: “Mir vama!”. Isus im nije rekao: “Izdali ste me, ostavili ste me, zatajili ste me, rekli ste da me ne poznajete”, ne, Isus je pun milosrađa. Zna da su u strahu, zna da nemaju vjere, zna da im je izgubljen smisao i sve. I ono što je u tome trenutku čovjeku potrebno je ništa drugo, nego: “Mir tebi!”. Učenici nakon tog susreta s Isusom više se ne boje, izlaze vani, naviještaju: “Uskrsnuo je!”, kazao je fra Jure okupljenim vjernicima, župljanima i hodočasnicima, te naglasio kako iz ovoga prvoga dijela svi mogu izvući jednu pouku: “I nas braćo i sestre često uhvati to malodušje, sumnja, bezvjerica. Često se čuje da kažemo: “Nema smisla”, često kažemo onu rečenicu: “Kao da me Bog ostavio”, bilo radi problema, radi bolesti. Često bježimo od ljudi, zatvaramo se. To je prva odlika nas kada nas uhvati tjeskoba ili grijeh, da se zatvaramo u te svoje zidove i ne damo da nam itko priđe”, upozorio je fra Jure, te naveo apostole kao uzore koji su bili u zajedništvu: “A što je zajedništvo? Evo ovo, Kristova Crkva, kada se zajedno okupljamo bilo ovdje, bilo u svojoj obitelji. I što je potrebno, potrebno je Isusa pustiti u sredinu, On mora biti centar moga života”.
Fra Jure je kazao kako danas u obiteljima postoje mnogi problemi, jer prevladava sebičnost, svatko svoje potrebe stavlja na prvo mjesto i nastavlja: “A gdje je Isus? Nigdje! Vratite Isusa u svoje obitelji. Oko Njega se mora sve vrtjeti, On mora biti centar moga života. I što će se onda dogoditi, onda će biti i mir u mome srcu, onda nestaje straha, onda ja izlazim vani, ne bojim se ljudi, jer mi je Isus dao mir. Ali onda ja izlazim vani, onda sam i ja milosrdan kao Isus, ne osuđujem druge”, kazao je fra Jure, te se osvrnuo na Tominu nevjeru i prvi neuspjeh evangelizacije, kada apostoli nisu mogli uvjeriti Tomu, da je Krist živ.
“Apostoli ga nisu osudili, nisu mu rekli: “Ne vjeruješ, hajde od nas!”, nego su bili milosrdni, ali je najviše milosrdan Isus, koji ponovno dolazi i kaže: “Priđi Toma”, i tada mu pokazuje rane. Braćo i sestre, tu se krije druga poruka za nas vjernike, a ta je kada se god odvojimo od zajedništva, od obitelji, kada bježimo od zajedništva, mi ćemo upasti u grijeh, mi nećemo tada vjerovati u Božje milosrđe, u Njegovo uskrsnuće. Što je potrebno? Potrebno je doći u Crkvu! Mi možemo moliti, možemo govoriti: “Vjernici smo”, ali bez zajedništva, gdje se odvijaju sakramenti, gdje je prisutan Krist, mi se gubimo ako nismo tu prisutni. Isus je pokazao Tomi svoje rane. U biti što mu je pokazao? Pokazao mu je njegove grijehe. Dodirujući Isusove rane, Isus dodiruje Tomine rane, Tomine grijehe i ozdravlja ih. Gdje se to događa? To se uvijek događa na svetoj ispovijedi, u sakramentima, mi gledamo Kristove rane, ali u biti Isus gleda naše rane i zacjeljuje ih”, kazao je fra Jure, te pozvao vjernike da poslije svakog sakramenta, svakoga slavlja, kažu: “Gospodin moj, Bog moj!”
Fra Jure je okupljenim župljanima i hodočasnicima kazao da milosrđe mogu živjeti svaki dan, tako što će ljude oko sebe, ljude s kojima žive i rade, gledati Isusovim očima.
“Ako je Bog bio milosrdan i smilovao se meni, tada ja trebam biti milosrdan onome drugome, smilovati mu se i ne gledati njegove loše osobine, nego dobre. Znati oprostiti, jer je Bog meni oprostio, pa ću onda i ja opraštati”, kazao je fra Jure te dodao da teško praštamo, svađamo se radi sitnica, ne razgovaramo, ne pokazujemo milosrđe, a nazivamo se kršćanima, i naglasak stavio na rečenicu iz Djela apostolskih kada su pogani govorili: “Pogledajte kršćane kako se ljube”, te upitao prisutne kako se kršćani danas ponašaju u svakodnevnom životu, gdje žive i rade, ljube li, jesu li milosrdni, znaju li opraštati i upozorio da svojim životom ponekad odbijaju druge od kršćanstva, umjesto da ih privuku: “Ali tako je malo potrebno. Što? Dopustiti Gospodinu da dodirne moje rane, moje grijehe, tek tada kad me On dodirne u sakramentu, postajem blag, postajem milosrdan kao On. Zato, braćo i sestre, svaku misu, svaku molitvu, kada se susrećemo s Uskrslim, trebamo izreći molitvu: “Isuse, uzdam se u Tebe!”, nekad je nemoguće jer se previše uzdamo u ono ljudsko, ali Tebi nije nemoguće, uzdam se u Tebe da budem milosrdan, kao što si i Ti bio milosrdan. Dao Bog da tako bude!”, zaključio je fra Jure Barišić u svojoj homiliji.
U filijalnoj crkvici Božjega milosrđa u Šurmancima, u kojoj se okupilo mnoštvo župljana i hodočasnika iz raznih dijelova BiH i Hrvatske, nalazi se ikona Milosrdnog Isusa ispred koje se dogodilo čudo, koje je bilo presudno za kanonizaciju poljske redovnice Faustine Kowalske, koju je sv. papa Ivan Pavao II. proglasio svetom 30. travnja jubilarne 2000. godine.
Osnovan opservatorij za mistične pojave povezane s Marijom
Pri Papinskoj međunarodnoj marijanskoj akademiji (Pontificia Academia Mariana Internationalis – PAMI) osnovan je Opservatorij za ukazanja i mistične pojave vezane uz lik Blažene Djevice Marije u svijetu, objavio je 13. travnja Vatican News.
Cilj je analizirati i protumačiti različite slučajeve ukazanja, suza, ali i internih lokucija, stigmi i drugih mističnih fenomena koji su u tijeku ili su se već dogodili, ali još uvijek čekaju odluku o vjerodostojnosti od strane crkvenih vlasti.
„Cilj koji smo si postavili – objasnio je fra Stefano Cecchin, OFM, predsjednik PAMI-a – jest pružiti konkretnu podršku proučavanju, potvrđivanju vjerodostojnosti i ispravnom objavljivanju ovih događaja, uvijek u skladu s crkvenim učiteljstvom, nadležnim tijelima i propisima Svete Stolice koji su na snazi o toj temi. Opservatorij će djelovati na sustavan, strateški, multidisciplinaran i kvalificiran način, također u suradnji sa stručnjacima i istraživačima, istaknutim osobama u znanstvenom polju i crkvenim vlastima. Važno je stvari razjasniti, budući da navodne poruke često stvaraju pomutnju, šire tjeskobne apokaliptične scenarije ili čak optužbe protiv Pape i Crkve. Kako bi Marija, Majka Crkve, ona koja je Majka milosrđa i Kraljica mira mogla potkopavati njezin integritet ili sijati strahove i protivljenje? Isto tako, važno je pružiti potporu u formaciji jer bavljenje određenim slučajevima zahtijeva odgovarajuću pripremu“.
Opservatorij se sastoji od Upravnog odbora i Središnjeg znanstvenog odbora. Uz fra Stefana Cecchina i njegova subrata fra Marca Mendozu, tajnika PAMI-a, članovi prvog odbora su i sestra Daniela del Gaudio, profesorica ekleziologije i mariologije na raznim Papinskim učilištima (PUA, PUSC, APRA, Seraphicum) u ulozi ravnateljice, te fra Raffael Di Muro, manji brat konventualac, dekan Papinskog teološkog fakulteta „San Bonaventura“ koji je kao zamjenik ravnatelja nadgledao uređivanje Rječnika kršćanskih mističnih fenomena (Dizionario dei Fenomeni Mistici Cristiani).
U Središnjem znanstvenom odboru su pak o. Gian Matteo Roggio, misionar Naše Gospe od La Salette, član PAMI-a te profesor na Papinskom teološkom fakultetu Marianum, dekan istog učilišta, o. Denis Kulandaisamy, iz Reda slugu Marijinih, stručnjak mariolog, o. Salvatore M. Perrella, također iz Reda slugu Marijinih, Luciano Regolo, suvoditelj časopisa „Famiglia Cristiana“ te „Maria con te“, i Paolo Cancelli, odvjetnik specijaliziran za zaštitu ranjivih osoba od zločina zloporabe.
Uskoro će se uspostaviti i lokalni znanstveni odbori, u logici operativne mreže sposobne sve više širiti opseg djelovanja. Opservatorij, koji službeno započinje s radom prvim sastankom u subotu 15. travnja 2023. u sjedištu PAMI-ja, gdje će i inače raditi, također će se moći sastajati i djelovati „na terenu“ na temelju potreba ili zahtjeva za potporu.
„Svrha Opservatorija – zaključuje fra Stefano Cecchin – kako bi djelovao na učinkovit i kapilaran način, jest aktivirati nacionalna i međunarodna povjerenstva za procjenu i proučavanje mističnih ukazanja i pojava prijavljenih u raznim područjima svijeta, promicati aktivnosti ažuriranja i formacije o toj vrsti događaja i njihovom višestrukom duhovnom i kulturološkom značenju, promicanja širenja na visokoj razini. Također savjetodavne aktivnosti, posebno u službi mjesnih Crkava i biskupa, ali i transdisciplinarne istraživačke aktivnosti u suradnji s akademskim institucijama, građanskim i crkvenim, te objavljivanje rezultata provedenih istraživanja“.
MISNA ČITANJA – 17. TRAVNJA 2023.
Tko se ne rodi nanovo, ne može vidjeti kraljevstva Božjega!
II. vazmeni tjedan
Ponedjeljak, 17. 04. 2023.
Svagdan
ČITANJA:
Dj 4,23-31; Ps 2,1-9; Iv 3,1-8
BOJA LITURGIJSKOG RUHA:
bijela
IMENDANI:
Šimun, Inocent, Akacije, Rudolf, Robert
Prvo čitanje:
Dj 4, 23-31
Pošto se pomoliše, svi se napuniše Duha Svetoga te stadoše navješćivati riječ Božju smjelo.
Čitanje Djela apostolskih
U one dane: Otpušteni, odoše Petar i Ivan svojima i javiše što im rekoše veliki svećenici i starješine. Kad su oni to čuli, jednodušno podigoše glas k Bogu i rekoše:
»Gospodine, ti si stvorio nebo i zemlju i more i sve što je u njima! Ti si na usta oca našega, sluge svoga Davida, po Duhu Svetom rekao: Zašto se bune narodi, zašto puci ludosti snuju? Ustaju kraljevi zemaljski, knezovi se rote protiv Gospodina i protiv Pomazanika njegova. Rote se, uistinu, u ovome gradu na svetog Slugu tvoga Isusa, kog pomaza, rote se Herod i Poncije Pilat zajedno s narodima i pucima izraelskim da učine što tvoja ruka i tvoja volja predodredi da se zbude. I evo sada, Gospodine, promotri prijetnje njihove i daj slugama svojim sa svom smjelošću navješćivati riječ tvoju! Pruži ruku svoju da bude ozdravljenja, znamenja i čudesa po imenu svetoga Sluge tvoga Isusa.«
I pošto se pomoliše, potrese se mjesto gdje bijahu sabrani i svi se napune Duha Svetoga te stanu navješćivati riječ Božju smjelo.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 2, 1-9
Pripjev:
Blago svima koji se utječu Gospodinu!
Zašto se bune narodi,
zašto puci ludosti snuju?
Ustaju kraljevi zemaljski,
knezovi se rote protiv Gospodina
i Pomazanika njegova:
»Skršimo okove njihove
i jaram zbacimo!«
Smije se onaj što na nebu stoluje,
Gospod im se podruguje.
Tad im veli u svom gnjevu,
žestinom ih on zbunjuje:
»Ta ja kralja svog postavih
nad Sionom, svojom svetom gorom.«
Obznanjujem odluku Gospodnju:
Gospodin mi reče:
»Ti si sin moj, danas te rodih.
Zatraži samo, i dat ću ti puke u baštinu,
i u posjed krajeve zemaljske.
Vladat ćeš njima palicom gvozdenom,
i razbit ih kao sud lončarski.«
Evanđelje:
Iv 3, 1-8
Tko se ne rodi nanovo, ne može vidjeti kraljevstva Božjega!
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
Bijaše među farizejima čovjek imenom Nikodem, ugledan Židov. On dođe Isusu obnoć i reče mu: »Rabbi, znamo da si od Boga došao kao učitelj jer nitko ne može činiti znamenja kakva ti činiš ako Bog nije s njime.« Odgovori mu Isus: »Zaista, zaista, kažem ti: tko se ne rodi nanovo, odozgor, ne može vidjeti kraljevstva Božjega!«
Kaže mu Nikodem: »Kako se čovjek može roditi kad je star? Zar može po drugi put ući u utrobu majke svoje i roditi se?« Odgovori Isus:
»Zaista, zaista, kažem ti:
ako se tko ne rodi iz vode i Duha,
ne može ući u kraljevstvo Božje.
Što je od tijela rođeno, tijelo je;
i što je od Duha rođeno, duh je.
Ne čudi se što ti rekoh:
‘Treba da se rodite nanovo, odozgor.’
Vjetar puše gdje hoće;
čuješ mu šum,
a ne znaš odakle dolazi i kamo ide.
Tako je sa svakim
koji je rođen od Duha.«
Riječ Gospodnja.
Preuzeto s Hrvatski institut za liturgijski pastoral
Svjedočanstvo Ljube Jovanovića – Sakristana crkve u Šurmancima
Ovo je svjedočanstvo mještanina LJUBE JOVANOVOĆA koji brine o crkvi Milosrdnog Isusa u Šurmancima, filijali župe Međugorje, u kojoj dočekuje hodočasnike i svjedoči im:
“Ispred te slike se dogodilo jedno baš znamenito čudo. Naime kada je Ivan Pavao II. trebao proglasiti sestru Faustinu svetom, trebalo je jedno čudo posredstvom slike Božjeg Milosrđa. I upravo se čudo dogodilo ispred ove slike koja je u našoj crkvi.
Čudo je se dogodilo u Trentu. Čovjek je bolovao od tri bolesti, distrofije mišića, epilepsije i vid mu je bio oštećen 70 posto. Zvao se Ugo Festa. Liječnici su mu rekli da ga može samo molitva ozdraviti. Bio je prikovan dugo vremena za kolica i sa jednom grupom hodočasnika ide u Rim. U Rimu susreće majku Tereziju i Ivana Pavla II. Ivan Pavao II. se zadrži kod njega, dariva mu sliku Božjeg milosrđa i medaljicu Božjeg milosrđa i kaže mu: ‘Hajde ti kod naše Faustine u Trento”, gdje je ta slika bila prije’. On je ispred slike tri dana molio i četvrti dan čuje tri puta glas: ‘Ustani, ozdravio si!’ On je mislio da je malo prispao, nije mogao vjerovati, pa je u jednome trenutku rekao: ‘Gospodine ako me želiš ozdraviti, dođi ti kod mene pa me ustani’.
I Ugo Festa svjedoči: ‘Vidim Isusa, oživljava sa slike, dolazi meni do kolica, stavlja mi ruke pod lakte i istovremeno ozdravlja od sve tri bolesti’. I vraća se u Rim i to svjedoči i da bi se Bogu zahvalio ide s majkom Terezijom pomagati beskućnicima u Kalkuti”, priča nam Ljubo Jovanović.
Priča o tome kako je slika Milosrdnog Isusa iz Trenta u Italiji, završila u Međugorju u Šurmancima?
“To je isto zanimljiva priča. Slika je naslikana 1982. god. Sliku je naručio jedan svećenik iz Padove, međutim taj je svećenik umro, i sliku je preuzeo jedan drugi svećenik iz Trenta koji je imao zajednicu Božjega Milosrđa i upravo ta zajednica je darivala sliku župi Međugorje.
Dok je umjetnica slikala sliku, čula je glas Božji: ‘Sliku trebaš darovati župi Međugorje!’. Iako je sve jasno čula, nije bila baš sigurna, pa je tražila od Boga jedan dodatni znak, pa je rekla: ‘Gospodine daj mi jedan znak, potvrdu’, a u to vrijeme je službeno u Padovu došao Ivan Pavao II. I ona je rekla približno ovako: ‘Ako Ivan Pavao II. dođe kod mene kući, blagoslovi sliku, to je znak da slika treba ići u Međugorje.’ Zanimljivo, to je baš nevjerojatno, ali tako se dogodilo. Duh Sveti je Ivana Pavla II. naveo kraj njene kuće, on je sliku uočio, slika mu se jako svidjela, sliku je blagoslovio kao i umjetnicu, te zatražio da njemu naslika istu ali manju. Ona je to uradila i odnijela mu i to u Rim. I slika završava u Trentu. Tamo se molila i vidjelica Marija, te je nakon cjelodnevne molitve Marija rekla da slika treba ići u Međugorje. Slika dolazi brodom u Split, a iz Splita na jednom improviziranom oltaru, s jednom molitvenom pratnjom u kojoj je bila i vidjelica Vicka, dolazi u Međugorje točno na 11. godišnjicu ukazanja, kada je kod nas buktio rat, a na okolnim brdima su bili neprijateljski vojnici, koji su svakog trenutka mogli prijeći na naš teritoriji u Međugorje i Šurmance.
Pokojni fra Slavko Barbarić, da bi sliku na neki način zaštitio, jer je bio svjestan vrijednosti, umjetničke i nadnaravne, sklanja je u jednu kapelicu u groblju. Uskoro su počeli dolaziti hodočasnici i štovati sliku. Među njima je bila i Ruška, sestra vidjelice Marije, koja je bila prosvijetljena zrakama Božjeg milosrđa i koja je čula glas: ‘Dosadilo mi je biti među mrtvima, reci fratrima da me nose među žive!’ U međuvremenu se gradila crkva u Šurmancima, koju su odlučili posvetiti Božjem Milosrđu, u kojoj se mjesto našla i ova slika. Kada sada gledamo, vidimo da je to sve bilo u Gospinom planu”, govori Jovanović napominjući kako se u filijalnoj crkvi Božjeg milosrđa u Šurmancima, čuvaju relikvije sv. Faustine Kowalske i sv. Ivana Pavla II.
“Odmah na početku gradnje crkve, relikvije svete Faustine, dio tijela, donio je pokojni župnik fra Leonard Oreč iz Splita, a relikvije Ivana Pavla II., dio albe, donio je jedan đakon iz Italije, prije šest ili sedam godina. Nedavno sam bio jako sretan. Došla je jedna velika grupa Poljaka. Vidio sam da nose jedan veliki paket i kad su ga otvorili vidim jedan malo veći kip svete Faustine i rekoh: ‘Bože dragi, kad bi taj kip ostao kod nas’. Mislio sam da su ponijeli taj kip sa sobom, međutim došla je vodička i rekla je da kip ostaje ovdje u Šurmancima kao dar. Sad imamo i kip svete Faustine, imamo sve kao u Poljskoj”, kazao je međugorski župljanin Ljubo Jovanović.
Papa u molitvi Kraljice neba: Tražite Uskrsloga u zajednici
Papa Franjo inzistira na potrebi ostanka u Crkvi kako bismo pronašli Isusa, a vjernike okupljene na Trgu svetog Petra u Vatikanu poziva da rašire ruke svima koji su ranjeni životom, ne isključujući nikoga iz Božjeg milosrđa, prenosi Vatican News.
Danas, na nedjelju Božjeg milosrđa, Evanđelje nam govori o dva ukazanja uskrslog Isusa učenicima, a posebno Tomi, nevjernom apostolu, rekao je papa Franjo tijekom molitve Kraljice neba na Trgu svetog Petra.
Papa Franjo je započeo svoje razmišljanje napomenom da Toma nije bio jedini koji se borio da povjeruje. Ali za razliku od svojih kolega apostola, koji su se zatvorili u dvorani Posljednje večere, Toma je pokazao da je hrabar, izašao je van, izlažući se opasnosti da bi ga netko prepoznao, prijavio ili uhitio. Mogli bismo čak pomisliti da on, svojom hrabrošću, više od ostalih zaslužuje susret s uskrslim Gospodinom. No, naprotiv, baš zato što se udaljio od ostalih, kad se Isus prvi put ukazuje učenicima na uskrsnu večer, Tome nema i propušta priliku.
Kad su drugi apostoli rekli Tomi da im se Isus ukazao, on se borio da im povjeruje, govoreći da će povjerovati tek kada bude mogao vidjeti i dotaknuti Isusove rane.
Tražite Isusa u Crkvi
Toma, rekao je Papa, želi izvanredan znak – dotaknuti rane. Isus mu ih pokazuje, ali na običan način, dolazeći pred sve, u zajednici. Kao da time hoće reći: ako me želiš upoznati ne traži daleko, ostani u zajednici, s ostalima; ne odlazi, moli s njima, lomi kruh s njima. Isus se obznanjuje u zajednici i upravo u prisutnosti zajednice pokazuje apostolima svoje biljege rana na tijelu, dokaz svoje ljubavi, znakove ljubavi koja pobjeđuje mržnju, oprosta koji razoružava osvetu, života koji pobjeđuje smrt.
Sveti Otac je objasnio da smo mi, poput Tome, pozvani tražiti Uskrsloga, ne u nekom spektakularnom ili nevjerojatnom vjerskom očitovanju, samo na emocionalnoj ili senzacionalnoj razini, nego unutar zajednice vjernika, Crkve. Usprkos svim svojim ograničenjima i padovima, koji su i naša ograničenja i padovi, naša Majka Crkva je Tijelo Kristovo; i tu su, u Tijelu Kristovu, još uvijek i zauvijek utisnuti najveći znakovi njegove ljubavi, rekao je rimski biskup.
Papa Franjo pozvao je sve okupljene vjernike da se zapitamo jesmo li, u ime te ljubavi, u ime Isusovih rana, spremni otvoriti svoje ruke onima koji su ranjeni životom, ne isključujući nikoga iz Božjeg milosrđa, nego primajući svakoga – svaku osobu kao brata, kao sestru.
Na kraju, rimski biskup je zazvao Mariju, Majku milosrđa, da pomogne ljubiti Crkvu i učiniti je gostoljubivim domom za sve.
130. GODIŠNJICA ROĐENJA FRA ANTE ANTIĆA Njegovo pravilo života bilo je “Bog moj i sve moje”
Časni sluga Božji fra Ante Antić još se u mladosti odlučio za svetost putem askeze i poniznosti, koja je temelj svetosti. Sve je to vidljivo iz njegovih pisama koja je pisao svećenicima, časnim sestrama i vjernicima laicima: liječnicima, pravnicima, učiteljicama itd. Imao je poseban dar da proniče u tajne duše. Bio je prorok u biblijskom značenju te riječi, čovjek koji je doživio osobni susret s Bogom, a on je živio u Božjoj prisutnosti.
Fra Ante Antić rođen je 16. travnja 1893. u mjestu Šepurine na otoku Prviću kod Šibenika. Nakon strašne oluje na moru, koja je zadesila njegove roditelje, dok su se vraćali u maloj barci s otoka Prvića prema Šibeniku, zavjetovali su se sv. Antunu Padovanskom da ako se spase i ako im se rodi muško dijete, jer je majka bila u visokoj trudnoći, da će mu nadjenuti ime Ante i ako Bog dade voljeli bi da postane svećenik kao i on-fratar, ali to mu oni ne mogu nametati.
Roditelji su preživjeli, rodio se sin i krstili su ga, 8. svibnja 1893., u crkvi sv. Jelene u Šepurinama i dali su mu ime Ante Marko. Otac mu Toma i majka Tada, rođena Vlahov, imali su desetero djece od kojih je troje umrlo vrlo rano. Otac je umro 1900. godine, a majka mu je ostala sama sa sedmero djece koje je sama othranila. Ante Marko djetinjstvo je proveo u Zatonu kod Šibenika. Nakon završenoga šestog razreda osnovne škole 1905. godine otišao je u Franjevačko sjemenište u Sinj, i 17. rujna 1911. ušao u novicijat na Visovcu dajući sebi naizgled na veoma neobičan način ime fra Ante. Obično su tada klerici mjenjali ime kao znak promjene života, a on je tri puta izvukao ime Ante, pa su poglavari rekli neka ostane Ante.
Na kraju novicijata 17. rujna 1912., fra Ante je primio prve redovničke zavjete i zbog pobožnosti prema Majci Božjoj dodao je svome imenu Marija, tako da se ubuduće zvao fra Ante Marija Antić, kako se i potpisivao. Svečane doživotne zavjete položio je na blagdan Svih svetih, 1. studenoga 1915. u Makarskoj. Filozofiju je studirao u Zaostrogu od 1912. do 1914., a teologiju u Makarskoj od 1914. – 1918. godine. Za svećenika je zaređen 29. srpnja 1917. u samostanskoj crkvi sv. Lovre u Šibeniku, a Mladu mise je služio u Zatonu.
Živio je u svemu kreposno i bogobojazno, sve čineći iz ljubavi prema Bogu i braći ljudima.
To je bilo vrijeme Prvoga svjetskog rata i vladala je neimaština i glad pa je Ante počeo poboljevati na plućima. Pošto je bio vrlo pobožan i dobar, uprava Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja dodjeljuje mu najodgovorniju i najtežu službu odgojitelja (magistra) klerika, za što je morala tražiti dispenzu iz Rima, jer Antić nije imao potrebnu pravnu dob, bio je premlad za službu odgojitelja. Od godine 1917. do 1919. bio je pomoćnik odgojitelja bogoslova u Makarskoj, a nakon toga godinu dana 1919. do 1920. bio je magistar (meštar) novaka u Zaostrogu. Od 1922. pa do 1925. ponovno je imenovan pomoćnikom odgojitelja bogoslova u Makarskoj. Uz tu službu bio je i učitelj braće neklerika, vjeroučitelj samostanske posluge i samostanski vikar.
Umro je na glasu svetosti 4. ožujka 1965. godine.
Od 1925. do 1946. godine bio je glavni odgojitelj bogoslova u Makarskoj, a od 1946. do 1956. odgojitelj klerika u Zagrebu u samostanu Gospe Lurdske. Službu ispovjednika i duhovnog vođe vršio je do zadnjega dana svoga života u Zagrebu jer su ga ljudi tražili, a on im se veselio kao da je samo na njih čekao, iako je zadnjih godina bio jako bolestan da nije mogao slaviti sv. Misu. Umro je na glasu svetosti 4. ožujka 1965. godine. Pokopan je 8. ožujka iste godine na groblju Mirogoj u Zagrebu. Na pogrebu je uz tri biskupa, velik broj svećenika, redovnika i redovnica, bilo veliko mnoštvo vjernika i štovatelja. Posmrtni ostatci preneseni su mu u kriptu Gospe Lurdske 15. prosinca 1970. godine.
Već su ga za života smatrali svetim, a još više nakon smrti, jer je svojim zagovorom kod Boga mnoge utješio i mnogima pomogao riješiti životne probleme.
Dana 17. studenog 1984. godine pokrenut je Biskupijski postupak za njegovo proglašenje blaženim i svetim, koji je uspješno završen u Zagrebu 1995. i drugi pri Kongregaciji za proglašenje svetim u Rimu, koji je također sretno priveden kraju. Papa Franjo odobrio je 5. svibnja 2015. godine Dekret o krepostima, i od tada se sluga Božji fra Ante Antić zove časni sluga Božji fra Ante Antić.
Časni sluga Božji otac fra Ante Antić bio je veoma ponizan, veseo i blag redovnik-franjevac, pa su mnogi ljudi različitih profesija hrlili k njemu na ispovijed i na duhovno vodstvo. Živio je u svemu kreposno i bogobojazno, sve čineći iz ljubavi prema Bogu i braći ljudima. O tome svjedoči njegova “Posveta života za svoje odgajanike-klerike”, koju je napisao još dok je bio mlad odgojitelj, 1926. godine, kao i njegovo Pravilo života “Bog moj i sve moje”, iz školske godine 1932./1933.
U zadnjim godinama života o. Antić je zapisao: “U rukama sam Božjim. Neka sa mnom radi po svojoj svetoj Volji. Htio bih, da me Njegova sveta Volja svega okupira, ispunja i da sam joj savršeno predan. Bože moj, sve one naslage moje volje ti poruši, poravnaj i sredi, da s Tobom isto mislim, hoću, radim i govorim! Želio bih, da više ne živim ja, nego Isus moj u meni. Molim Ga, da me odcijepi od mene, od stvorenja, od svega što On nije i da moj život bude Njega ljubiti, za Njega se žrtvovati, trpjeti, Njemu samo pripadati, Njegovu svetu Volju vršiti i biti dijete vjere, ufanja i ljubavi kako On zapovijeda i nalaže. Želio bih sve tri bogoslovske kreposti posjedovati u savršenom stupnju, jedino da Ga proslavim i ispunim Njegovu svetu Volju i svoje redovničko-svećeničko zvanje. Zato se sav predajem Mariji, da mi to isprosi. Vi molite za svog nevrijednog brata, da u svemu ispuni svetu Volju Božju i prema Vama da bude Isus, odani brat fra Ante Antić.”
Da, fra Ante je pravo zakoračio putem svetosti. Toga nam najviše treba!
Ovo su riječi časnoga sluge o. fra Ante Antića iz kojih se iščitava lozinka njegova života: “Mir, pouzdanje i sveta ljubav neka ispunja naša srca i neka ga raširuje, osposobljuje, da bude vrijedno, dostojno primiti sve veće darove Božje. Ne kloniti duhom niti uzmicati pred bilo kakvim poteškoćama. Slijediti Milost, slijediti ono svjetlo, što svijetli u nama, biti onakav, kako nam pokazuje Duh Sveti!” (Dr. Natko Faranetić, izvanredni ispovjednik o. Antića u knjizi Svjetlo u tami, Split, 1969., str. 63.) Otac Antić je slijedio to svjetlo u vlastitoj savjesti i penjao se krepostima i stapao svoju volju s Božjom Voljom i to su mnogi vidjeli i osjetili. Dr. Juraj Carić, pomoćni biskup splitski sa sjedištem u Makarskoj, pri posjeti franjevcima u Zaostrog primjetio je mladog fra Antu koji je bio na prvoj godini filozofije i za nj reka: “Taj je mladi redovnik sav produhovljen… Da, fra Ante je pravo zakoračio putem svetosti. Toga nam najviše treba!”, rekao je na odlasku iz Zaostroga poglavaru biskup Carić.
Fra Ante često je posjećivao Presveti sakramenat i dugo u crkvi molio. Još kao bogoslov fra Ante je posjećivao samostansku kapelu više nego ostali bogoslovi i boravio u njoj duže od ostalih. Otac Ante Katalinić piše u knjizi Dobri otac Antić, treptaji srca među tvornicama, Split, 1967., str. 29., kako je mladi bogoslov fra Ante u jedno zimsko mračno popodne sam bio u samostanskoj kapeli na drugom katu i šapatom ovako molio Boga: “Da savršeno vršim Regulu, Pravila, naredbe poglavara, Tvoju volju… Da te uvijek ljubim sve više, Tebe i Tvoju Majku i bližnjega… Da živim nezapažen, skriven, nepoznat, da slijedim Tebe u Getsemanskom vrtu, na križnom putu, na Kalvariji… “ A bogoslovi, fra Antini kolege, govorili su da fra Ante uvijek moli i da nakon sv. Pričesti dugo zahvaljuje. Da je strpljiv, uslužan, blag i nasmijan. Nije čudno da je tako napredovao u duhovnom životu, na putu svetosti. Imao je jasan cilj i njega se držao, a to je da potpuno sjedini dušu s Bogom u svetoj Ljubavi.
Čovjek nije ništa drugo nego usmjerenost prema Apsolutnom, prema Bogu. Ništa drugo nego žeđa za Bogom, težnja za Bogom.
Časni sluga Božji otac Antić je zapisao: “Jednostavnost je posljednja i potpuna savršenost duše. Sve vježbe duhovnog života idu za tim da dušu učine jednostavnom i sličnom Bogu… Duša se ima svega osloboditi i postati jedno s Bogom… Kako ćeš doći do ove svete jednostavnosti? Po odricanju od svega što Bog nije: i u pameti i u volji i u djelovanju… Sve više zaboravljaj, ostavljaj sebe po svetoj ljubavi i boravi u Bogu želeći se u Nj pretvoriti i po ljubavi s Njime jedno postati.” Te je riječi o. Katalinić citirao u knjizi, Dobri otac Antić, … str. 61. Time je fra Ante Antić i nehotice rastumačio svoj unutarnji život, slažemo se s ocem Katalinićem: “Čovjek nije ništa drugo nego usmjerenost prema Apsolutnom, prema Bogu. Ništa drugo nego žeđa za Bogom, težnja za Bogom. Takva je konstrukcija njegova bitka, tako je čovjek građen. Njegov cilj je sjedinjenje s Bogom. Tek u Bogu će naći puninu svog bitka. To postizavamo po Kristu. U sjedinjenju s Apsolutnim, s Bogom, po ljubavi, u tom se sastoji autentična ljudska egzistencija, da upotrijebimo Kierkegaardov izraz. U tom se sastoji punina i vrhunac ljudske egzistencije.”
Nije čitao dnevne novine niti gledao televiziju a znao je što se događa u svijetu. Njegovi suvremenici su govorili da je imao “nebeske antene”
Predmnijevamo i vjerujemo da je o. Antić to ostvario. Svi koji su dolazili s njim u kontakt svjedočili su da su osjetili da u njemu živi i djeluje Bog. Dok su s njim razgovarali osjećali su strahopoštovanje, savršenu duševnu smirenost i drhtanje nadnaravne sreće. On je čitao njihova srca i znao što im treba savjetovati bez da mu oni kažu što ih muči. Čitao je samo Bibliju, Časoslov i knjige duhovnoga sadržaja. Nije čitao dnevne novine niti gledao televiziju a znao je što se događa u svijetu. Njegovi suvremenici su govorili da je imao “nebeske antene”. Primjerice kad je izabran Ivan XIII. za papu on je došao svojoj braći i pozvao ih da se pomole za Njega, jer da je upravo izabran i da kleknu i prime blagoslov od novoizabranoga pape, a tu vijest u tom trenutku još nisu znali niti kardinali u konklavi.
Sluga Božji kard. Franjo Kuharić u propovijedi 3. ožujka 1995. godine je rekao: ”Crkva je, zaista, čudesno otajstvo baš u svojim svecima i sveticama. To su neugasive zvijezde na svodu Crkve da svijetle putnicima na svim stazama zemlje.
Duše koje su ispunjene Bogom zrače mir, smiruju, pomiruju. Sluga božji o. Ante (Antić) imao je poseban dar da proniče u tajne duše, da čita život u savjesti. Kad sam se prvi put kod njega ispovjedao u Samoboru kao samoborski župnik, kazao mi je da ima za me jednu tajnu i dao mi neke savjete u vidu te tajne. Nije kazao o čemu se radi, ali mislim da je vidio moju budućnost u biskupskoj službi.” I drugima je o. Antić znao savjetovati bez da ga dotični zamoli i kaže mu što ga tišti ili boli. Jedan njegov subrat mu je rekao da ga boli ruka i da mu je liječnik rekao da je to reuma, a o. Antić mu je na to rekao da on ima rak i da nađe dobrog liječnika i da vidi. Taj subrat je otišao na drugo mišljenje, i ustanovilo se da je o. Antić bio u pravu. Subrat je uspješno operiran i nakon oporavka je nastavio vršiti svoju službu.
Bio je veliki molitelj, neprestano je molio. Imao je veliko pouzdanje u molitvu, u Boga i Gospu i da će ga uslišati.
Nakon smrti oca Antića zamolili su poznatog našeg teologa-mariologa pok. dr. fra Karla Balića, koji je tada živio u Rimu, da napiše nešto o ocu Antiću. On je rekao da je otac Antić moderni svetac i da se ne upušta u pisanje izvještaja o njemu. Tu izjavu da je o. Antić moderni svetac, piše o. Katalinić, možemo razumjeti da je on moderan u istom smislu u kojem je i Evanđelje vječno moderno. Evanđelje, čija srž sadrži aksiom: ljubi bližnjega. A otac Antić je žarko ljubio Boga, blaženu Gospu i svu braću ljude.
O. Antić bio je jednostavan franjevac, blag, vedar, ljubazan i ponizan. Nikad nije o sebi govorio niti se na koga žalio. Poniženja je podnosio svetački, a kad bi ga hvalili bilo bi mu neugodno pa bi dlanovima zastirao lice. Pomagao je mnogima duhovno i materijalno iako nije ništa svoga imao. Spajao bi one koji imaju da pomognu one koji su u potrebi, tako je širio karitas među vjernicima laicima. Ponekad je napisao župniku na ceduljici da pomogne dotičnu osobu koja bi mu je donijela. Bio je veliki molitelj, neprestano je molio. Imao je veliko pouzdanje u molitvu, u Boga i Gospu i da će ga uslišati. Uzdao se i bio je uslišavan. Vjerujemo da nam i sada može pomagati iz lijepog Neba. Bilo je već mnogo uslišanja po njegovu zagovoru.
Nadamo se da će uskoro biti proglašen blaženim i svetim. Potrebno je još jedno čudo da ga sv. Otac uzdigne na čast oltara, zato mu se trebamo utjecati i moliti u zagovor, pa će biti i čuda od Boga po njegovu zagovoru.
Preuzeto s hkm.hr