SVETAC DANA – SV. ELIZABETA UGARSKA

Sveta Elizabeta [1207. -1231.] jedna je od dvaju svetaca zaštitnica Trećeg franjevačkof reda (FSR – a). Njezin blagdan slavimo 17. studenog . Rođena u bogatstvu i kraljevskoj obitelji, udala se u mladoj dobi i ostala udovica do svoje 20. godine. Osjećala je veliki sukob između svog kraljevskog statusa i životnog standarda siromašnih. 

Tijekom 1223. upoznala je nekoliko franjevaca i prihvatila ono što je sveti Franjo imao za reći te svoj životni stil više okrenula njegovom. Preuzela je kontrolu nad kraljevskim kućanstvom, dijeleći milostinju, dajući državnu odjeću i prodajući ukrase iz svog dvorca kako bi pomogla siromašnima. Organizirala je i platila izgradnju bolnice za siromašne i svakodnevno je posjećivala.

Na slikama i ikonografiji sveta Elizabeta se često prikazuje sa štrucama kruha ili prekrasnim crvenim i bijelim ružama u pregači – ovaj događaj koji se često naziva Čudo ruža – Elizabeta je skupila nešto hrane uključujući meso i kruh i dok ih je uzimala potajno siromasima susrela se sa svojim mužem “koji je, kako bi otklonio sumnje plemstva da krade blago iz dvorca, tražio od nje da otkrije što se krije pod njezinim ogrtačem. U tom trenutku njezin se ogrtač otvorio i vidjela se vizija bijelih i crvenih ruža, što je Ludwigu dokazalo da je Božja zaštitnička ruka na djelu.”

PAPA BENEDIKT XVI. O SV. ELIZABETI UGARSKOJ – OPĆA AUDIJENCIJA

(srijeda 15. rujna 2010.)

Draga braćo i sestre,

Danas bih vam želio govoriti o jednoj od žena srednjeg vijeka koja je izazivala najveće divljenje; ona je sveta Elizabeta Ugarska, također zvana sveta Elizabeta Tirinška.

Elizabeta je rođena 1207. godine; povjesničari osporavaju njezino rodno mjesto. Njezin otac bio je Andrija II., bogati i moćni kralj Mađarske. Kako bi ojačao političke veze, oženio se njemačkom groficom Gertrudom od Andechs-Merana, sestrom svete Hedwige koja je bila supruga vojvode od Šlezije. Elizabeta je zajedno sa sestrom i trojicom braće samo prve četiri godine djetinjstva provela na ugarskom dvoru. Voljela je sviranje, glazbu i ples; vjerno je molila svoje molitve i već je iskazivala osobitu pozornost prema siromasima, kojima je pomagala lijepom riječju ili nježnom gestom.

Njezino sretno djetinjstvo iznenada je prekinuto kada su neki vitezovi stigli iz daleke Tiringije da je otprate do njenog novog prebivališta u srednjoj Njemačkoj. Zapravo, u skladu s tadašnjim običajima, Elizabetin je otac uredio da ona postane princeza od Tiringije. Landgrof ili grof ove regije bio je jedan od najbogatijih i najutjecajnijih vladara u Europi početkom 13. stoljeća, a njegov je dvorac bio središte veličanstvenosti i kulture.

No, svetkovine i prividna slava prikrivale su ambicije feudalnih knezova koji su često međusobno ratovali i sukobljavali se s kraljevskom i carskom vlašću.

U tom je kontekstu zemaljski grof Hermann vrlo rado prihvatio zaruke svoga sina Ludwiga s ugarskom princezom. Elizabeta je domovinu napustila s bogatim mirazom i brojnom pratnjom, uključujući i osobne dvorske dame, od kojih su dvije ostale vjerne prijateljice do kraja. Oni su nam ostavili dragocjene podatke o djetinjstvu i životu sveca.

Nakon dugog putovanja stigli su do Eisenacha i uspeli se do tvrđave Wartburg, snažnog dvorca koji se uzdiže nad gradom. Tu su se slavile zaruke Ludwiga i Elizabete. Sljedećih godina, dok je Ludwig učio viteški zanat, Elizabeta i njezini drugovi učili su njemački, francuski, latinski, glazbu, književnost i vez. Unatoč tome što su politički razlozi odredili njihovu zaruku, između dvoje mladih razvila se iskrena ljubav, oživljena vjerom i željom da vrše Božju volju. Nakon očeve smrti, kada je Ludwig imao 18 godina, počeo je vladati Tiringijom.

Elizabeta je, međutim, postala predmet kritičkih šaputanja jer je njezino ponašanje bilo neskladno s dvorskim životom. Stoga su njihova svadbena slavlja bila daleko od raskošne, a dio sredstava namijenjenih za banket doniran je siromašnima.

Svojom dubokom osjetljivošću Elizabeta je uvidjela proturječja između ispovijedane vjere i kršćanske prakse. Nije mogla podnijeti kompromis. Jednom je, ulazeći u crkvu na blagdan Velike Gospe, skinula svoju krunu, položila je pred Raspelo i, prekrivši lice, ležala ničice na zemlji. Kad ju je svekrva prekorila zbog te geste, Elizabeta je odgovorila:

“Kako da ja, bijedni stvor, i dalje nosim krunu zemaljskog dostojanstva, kad vidim svoga Kralja Isusa Krista trnovom krunom?”.

Ponašala se prema svojim podanicima na isti način na koji se ponašala prema Bogu. Među Izrekama četiriju sluškinja nalazimo ovo svjedočanstvo: “Nije jela nikakvu hranu prije nego što se uvjerila da dolazi iz imovine ili zakonitog posjeda njezina muža. Dok se suzdržavala od nezakonito nabavljene robe, također je dala sve od sebe da osigura naknadu onima koji su pretrpjeli nasilje” (nn. 25 i 37).

Ona je pravi primjer za sve koji imaju ulogu vodstva: vršenje vlasti, na svim razinama, mora se živjeti kao služenje pravdi i milosrđu, u stalnoj potrazi za općim dobrom.

Elizabeta je marljivo vršila djela milosrđa: davala je hranu i piće onima koji su joj pokucali na vrata, nabavljala je odjeću, plaćala dugove, njegovala bolesne i pokapala mrtve. Silazeći iz svog dvorca, često je sa svojim dvorskim damama obilazila domove siromaha, donoseći im kruh, meso, brašno i drugu hranu. Osobno je dijelila hranu i pozorno pregledavala odjeću i madrace siromaha.

O ovakvom ponašanju izvijestili su njezina supruga, koji ne samo da nije bio nezadovoljan nego je njezinim tužiteljima odgovorio: “Sve dok ona ne proda dvorac, ja sam sretan s njom!”.

U ovaj kontekst uklapa se i čudo kruhova pretvorenih u ruže: dok je Elizabeta išla s pregačom napunjenom kruhom za siromahe, susrela je svog muža koji ju je upitao što nosi. Otvorila je pregaču da mu ga pokaže, a umjesto kruha bila je puna veličanstvenih ruža. Ovaj simbol milosrđa često se pojavljuje na prikazima svete Elizabete.

Elizabetin brak bio je duboko sretan: pomogla je svom mužu da svoje ljudske kvalitete podigne na nadnaravnu razinu, a on se, u zamjenu, zauzeo za velikodušnost svoje žene prema siromašnima i za njezine vjerske običaje. Sve više cijenjen zbog velike vjere svoje supruge, Ludwig joj je rekao, govoreći o njezinoj pozornosti prema siromašnima: “Draga Elizabeta, Krist je taj kojeg si očistila, hranila i brinula za njega”. Jasno svjedočanstvo kako vjera i ljubav prema Bogu i bližnjemu jačaju obiteljski život i sve više produbljuju bračnu zajednicu.

Mladi par našao je duhovnu potporu u Manjoj braći koja su se počela širiti Tiringijom 1222. godine. Elizabeta je između njih izabrala fra Rodegera [Rüdigera] za svog duhovnika. Kad joj je ispričao o događaju obraćenja Franje Asiškog, bogatog mladog trgovca, Elizabeta je bila još više oduševljena na putu svog kršćanskog života.

Od tada postaje još odlučnija slijediti siromašnog i raspetog Krista, prisutnog u siromašnim ljudima. Čak ni kad joj se rodio prvi sin, a zatim još dvoje djece, naša svetica nije zanemarivala svoje dobrotvorno djelo. Također je pomogla Manjoj braći da sagrade samostan u Halberstadtu, kojem je fra Rodeger postao poglavar. Iz tog je razloga Elizabetino duhovno vodstvo preuzeo Konrad od Marburga.

Rastanak s mužem bio je teška kušnja, kada se krajem lipnja 1227. godine, kada se Ludvig IV. pridružio križarskom ratu cara Fridrika II. Podsjetio je svoju ženu da je to tradicionalno za vladare Tiringije. Elizabeta mu odgovori: “Daleko od toga da te zadržavam. Cijeloga sam sebe predala Bogu, a sada moram dati i tebe”.

Međutim, groznica je desetkovala trupe, a sam Ludwig se razbolio i umro u Otrantu, prije ukrcaja, u rujnu 1227. Imao je 27 godina. Kad je Elizabeth saznala tu vijest, bila je toliko tužna da se povukla u samoću; ali tada, osnažena molitvom i utješena nadom da će ga ponovno vidjeti na nebu, počela se baviti poslovima Kraljevstva.

Međutim, Elizabetu je čekalo još jedno suđenje. Njezin je šurjak uzurpirao vlast u Tiringiji, proglasivši se pravim nasljednikom Ludwiga i optuživši Elizabetu da je pobožna žena nesposobna vladati. Mlada udovica s troje djece protjerana je iz dvorca Wartburg i otišla je u potragu za utočištem. Samo su dvije njezine dame ostale blizu nje. Otpratili su je i povjerili troje djece na brigu Ludwigovim prijateljima. Lutajući selima, Elizabeta je radila gdje god bi je dočekali, pazila na bolesne, prela konac i kuhala.

Tijekom ove kalvarije koju je nosila s velikom vjerom, strpljivošću i predanošću Bogu, nekolicina rođaka koji su joj ostali vjerni i smatrali vladavinu njezina šogora nezakonitom, vratili su joj ugled. Tako je početkom 1228. Elizabeta dobila dovoljno prihoda da se povuče u obiteljski dvorac u Marburgu, gdje je živio i njezin duhovnik, fra Konrad.

On je bio taj koji je izvijestio papu Grgura IX. o sljedećem događaju: “Na Veliki petak 1228. godine, položivši ruke na oltar u kapeli svoga grada, Eisenacha, u kojoj je poželjela dobrodošlicu Manjoj braći, u prisutnosti nekoliko fratri i rodbina Elizabeta se odrekla vlastite volje i svih taština svijeta. Htjela se također odreći svega imanja, ali sam je odvratio iz ljubavi prema siromasima. Nedugo zatim sagradila je bolnicu, okupila bolesne i invalide i za svojim stolom posluživala najjadnije i najsiromašnije. Kad sam je prekorio zbog toga, Elizabeta je odgovorila da od siromaha dobiva posebnu milost i poniznost” [Epistula magistri Conradi, 14-17].

U ovoj tvrdnji možemo razabrati stanovito mistično iskustvo slično onom svetog Franje: Asiški vjernik je u svojoj oporuci, zapravo, izjavio da je služenje gubavcima, koje je isprva smatrao odvratnim, pretvoreno u slast duše i tijelo [Testamentum, 1-3].

Elizabeta je posljednje tri godine provela u bolnici koju je osnovala, služeći bolesne i bdijeći nad umirućima. Uvijek je nastojala obavljati najskromnije usluge i najodvratnije zadatke. Postala je ono što bismo mogli nazvati posvećena žena u svijetu [soror in saeculo] i, s drugim prijateljima odjevenim u sive habite, formirala je redovničku zajednicu. Nije slučajno da je zaštitnica Redovnog trećoredca svetog Franje i Franjevačkog svjetovnog reda.

U studenom 1231. pogodila ju je visoka groznica. Kad se vijest o njezinoj bolesti proširila, ljudi su pohrlili da je vide. Nakon 10-ak dana zamolila je da se zatvore vrata kako bi mogla biti sama s Bogom. U noći 17. studenoga usnula je blagim snom u Gospodinu. Svjedočanstva o njezinoj svetosti bila su tolika i tolika da ju je nakon samo četiri godine papa Grgur IX. proglasio svetom i te iste godine posvećena je prekrasna crkva njoj u čast sagrađena u Marburgu.

Draga braćo i sestre, u svetoj Elizabeti vidimo kako vjera i prijateljstvo s Kristom stvaraju osjećaj pravednosti, jednakosti svih, prava drugih i kako stvaraju ljubav, milosrđe. A iz te se ljubavi rađa i nada, sigurnost da smo ljubljeni od Krista i da nas Kristova ljubav očekuje te nas tako čini sposobnima nasljedovati Krista i vidjeti Krista u drugima.

Sveta nas Elizabeta poziva da ponovno otkrijemo Krista, da ga volimo i da imamo vjeru; a time i pronaći istinsku pravdu i ljubav, kao i radost što ćemo jednog dana biti uronjeni u božansku ljubav, u radost vječnosti s Bogom. Hvala vam.

Izvor: Franciscan seculars

***

Bože, tvojom milošću blažena je Elizabeta u siromasima gledala i častila Krista. Daj nam po njezinu zagovoru da neumornom ljubavlju služimo potrebnima i nevoljnima. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.

SVETAC DANA – SV. MARGARETA ŠKOTSKA

Supruga, majka, kraljica, dobročiniteljica, četiri su riječi za najkraći opis sv. Margarete Škotske, čiji životopis dokazuje da sveci ne moraju nužno prolaziti putovima patnje, boli, osamljenosti i nerazumijevanja. Istina, gotovo cijeli život provela je u izbjeglištvu, no kako je bila kraljevska kći, nije ni to bilo tako strašno poput današnjih izbjegličkih priča…

Sveta Margareta Škotska (1045.-1093.), unuka engleskog kralja, rođena je u Mađarskoj zbog očevog progonstva kao djeteta. Svoje prve godine provela je na mađarskom dvoru, među pobožnim i vjernim katoličkim kraljevima.

Njezin praujak, sveti Edward Ispovjednik, koji je naslijedio njezina djeda, bio je blizu smrti 1057. godine, a Margaretina se obitelj vratila u rodnu Englesku budući da se njezin vlastiti otac smatrao mogućim nasljednikom svog strica bez djece. Teškoće su ponovno pogodile obitelj kada je njezin otac umro odmah po povratku u zemlju iz koje je bio prognan godinama prije.

Kroz niz bitaka i promjena vlasti, njezina je obitelj izgubila englesko prijestolje, a Margaretina obitelj pobjegla je na sigurno u Škotsku. Tamo se 1070. Malcom III., škotski kralj, oženio Margaretom, želeći nevjestu koja je kao potomak anglosaksonskog prijestolja. Zajedno su imali osmero djece, od kojih će troje naslijediti oca na škotskom prijestolju.

Ugodan i uzvišen život kraljevske obitelji na mnoge je načine bio nepoželjan za svetu Margaretu, pa je svim svojim sposobnostima nastojala iskoristiti svoj status kao sredstvo za duhovno i materijalno poboljšanje života drugih.

Njezin plemićki i kraljevski status ipak nije bio ono što je činilo svetost svete Margarete. Umjesto toga, proglašena je svetom 1250. godine zbog života u svetosti. Smatrana snažnom ženom hrabrog karaktera, Sveta Margareta bila je snažno uvjerena u vjeri i bila je predana supruga i majka. Poznavala je teškoće i patnje i prigrlila ih je s velikom krepošću.

Pobožnost svete Margarete bila je vidljiva u velikom broju vremena koje je provodila u molitvi. Svetica je također ilustrirala važnost tišine i samoće kada bi se često povlačila u klaustar špilje za prigode molitve i tihog razmišljanja. Sveta Margareta bila je proždrljiva čitateljica, osobito duhovne građe. Njezin suprug, koji je bio nepismen, jako se divio apetitu svoje žene za knjigama.

Kraljici su najvažniji bili sakramenti, osobito misno slavlje. Priča se da je bilo dana kad je bila na čak šest misa.

Sveta Margareta bi činila dobrotvorna djela za siromahe. Voljeći i poštujući njih, voljela je i častila Krista. To je uključivalo pranje nogu i posluživanje hrane.

Sveta Margareta uvijek je brzo povezivala svoja djela služenja niskima kao čin žrtve i štovanja. Često bi je našli kako odlazi u crkvu kako bi mogla ponuditi svoju službu na slavu Božju. Škotski kraljevski par dao je primjer svojim gostima kada su obično odlučili poslužiti goste prije nego što bi sami jeli.

Iako njezin suprug nije bio posebno religiozan, sveta Margareta se nije bojala učinkovito upotrijebiti svoj utjecaj s njim kako bi unaprijedila nekoliko projekata za službu Crkve. Bila je ključna u uspostavljanju trajekta za prijevoz hodočasnika i zalagala se za posvećenije štovanje subote u cijelom kraljevstvu.

Sveta Margareta bila je velika pobornica benediktinskog života u Škotskoj. Znala je važnost samostana i njihov doprinos društvu, pa je pozvala benediktince da osnuju novi samostan i bila je ključna u donošenju reforme i novog života u drugi samostan.

Suprug i najstariji sin svete Margarete ubijeni su u opsadnom napadu 13. studenoga 1093. Udovica je tu vijest saznala na vlastitoj samrtnoj postelji. Vjeruje se da je život u strogoći i postu uzeo danak na njezinom tijelu, a teška vijest slomila joj je srce. Umrla je tri dana kasnije.

Sveta Margareta Škotska je svetica zaštitnica za služenje siromašnima, a njezin je blagdan 16. studenoga. Svetom ju je proglasio 1250. papa Inocent IV.

SVETAC DANA – SV. GERTRUDA – VELIKA ZAGOVORNICA DUŠA U ČISTILIŠTU

Sveta Gertruda Velika, ili sveta Gertruda od Helfta, rođena je 6. siječnja 1256. godine u Njemačkoj. Odlučila je odgovoriti na Gospodinov poziv kao sestra benediktinka. Njezin dubok odnos s Gospodinom kroz molitvu doveo je do toga da je spominju kao mističarku. Također je smatrana velikom teologinjom.

Sveta Gertruda bila je nadarena klauzurna redovnica, učenjak i mistik. Ništa se ne zna o njezinoj obitelji, ali rođena je u Tiringiji (u Svetom Rimskom Carstvu) 1256. Imala je samo pet godina kada je stigla, ili siroče ili ostavljena s rođacima, u benediktinski cistercitski samostan u Helfti u Saskoj (današnji Eisleben u srednjoj Njemačkoj). Samostan je vodila njegova opatica Gertruda od Hackerborna. Opatica je bila izuzetna u svojim talentima, jer je služila kao opatica od svoje devetnaeste godine. Zahvaljujući njezinom sposobnom vodstvu, samostan je bio poznat u cijelom Svetom Rimskom Carstvu po visokom obrazovanju i dubokoj duhovnosti svojih redovnica. Mlado dijete Gertruda bilo je povjereno na brigu opatičinoj sestri sv. Mechtildi, koja je upravljala djecom samostana i koja je i sama bila mističarka. Mistik je netko tko doživljava izravno sjedinjenje ljudske duše s Božanstvom. Dijete je revno učilo u samostanu i postalo vješto u Svetom pismu, latinskoj književnosti i pisanim djelima velikih crkvenih učitelja sv. Augustin, Grgur Nazianzen i Bernard iz Clairvauxa. S vremenom su mlade Gertrude i Mechtild razvile blisko prijateljstvo.

Kad je imala dvadeset i šest godina, Gertruda je doživjela svoje prvo od mnogih ukazanja Isusa, kojim je bila oduševljena. S istim žarom s kojim se posvetila studiju, Gertruda se posvetila svom izvanrednom odnosu s Isusom. Kad je bila u zanosu, bila je naizgled u nevidljivom svijetu, neosjetljiva na sve oko sebe. Ipak, živjela je životom obične časne sestre. Poznato je da je primila euharistiju izravno od anđela ili od samog Isusa. Ukazivao joj se svakodnevno više od dvadeset godina. Otkrio joj je poznatu molitvu kojom bi se iz Čistilišta izbavilo tisuću duša. Povremeno je mogla vidjeti vlastitog anđela čuvara kako nosi njezine molitve do nebeskog prijestolja. Također je poznato da su joj se ukazali sv. Ivan apostol, Agneza i Benedikt. Benediktinci su bili i poznati su po držanju zakona sv. Benedikta o dočeku posjetitelja kao da su Kristovi. Kao časna sestra, Gertruda je bila poznata po svojoj beskrajnoj dobrotvornosti prema siromašnima, no ipak su njezin savjet tražili i bogati i siromašni. Osobito je suosjećala s patničkim dušama u čistilištu i posvetila se molitvi za njih. Shvaćala je vrijednost požrtvovnog života posvećene redovnice i živjela je kao primjer nekoga tko se uvijek trudi ugoditi Bogu zbog svoje velike ljubavi prema Njemu. Također je posjedovala dar čuda i proroštva. Osobito je suosjećala s patničkim dušama u čistilištu i posvetila se molitvi za njih.

Godine 1291. umrla je opatica, a sedam godina kasnije umrla je i Gertrudina draga mentorica i prijateljica Mechtild. Gertrude je brinula o objema ženama tijekom vremena njihovog pogoršanja zdravlja. I njezino je zdravlje bilo sve slabije, ali to nije promijenilo njezinu svakodnevnu predanost Bogu. Umrla je 17. studenog 1302. u Helfti. Imala je četrdeset i šest godina. Vjeruje se da je pokopana sa svojom opaticom Gertrudom i Mechtildom, ali se ne zna gdje su ostaci. Samostan je uništen u četrnaestom stoljeću, obnovljen, zatim zatvoren i korišten u svjetovne svrhe počevši od šesnaestog stoljeća. Začudo, ponovno ga je 1990-ih dobila Magdeburška biskupija, koja ga je dala obnoviti i dati na korištenje cistercitskim časnim sestrama.

Ostavština svete Gertrude je njezin pisani izvještaj o njezinim mističnim iskustvima, sve napisano na latinskom jeziku. Pažljivo je bilježila ono što se događalo tijekom mističnih posjeta, kako bi ono što je bila blagoslovljena doživjeti moglo biti od koristi njezinim redovnicama. Knjiga izuzetne milosti (također poznata kao Otkrivenje svete Gertrude ili Glasnik božanske ljubavi) sadrži govor od pet dijelova. Samo je drugi dio napisala sama Gertruda, a ostale su napisali nepoznati cistercitski suradnici. Gertruda i Mechtild zajedno su sastavile brojne molitve. Gertruda je također zabilježila Mechtildina mistična iskustva u Liber Specialis Gratiae. Najviše je vrijedna spomena Gertrudina velika pobožnost Presvetom Srcu Isusovu, četiri stoljeća prije nego što je Isus objavio ovu pobožnost svetoj Margareti Mariji Alacoque. Nakon njene smrti, poglavari njezina reda dali su spise proučiti franjevačkim i dominikanskim teolozima, koji su ih jednoglasno odobrili. Iako nikada nije bila službeno proglašena svetom, 1677. za sveopću Crkvu ustanovljen je blagdan u spomen na nju, što je jednako kanonizaciji. Kako bi je razlikovali od svoje opatice, koja se također zvala Gertruda, papa Benedikt XIV joj je dao naslov Gertruda Velika kako bi ukazao na njezino ogromno teološko razumijevanje.

SVETAC DANA – SV. ALBERT VELIKI

Crkva se danas spominje sv. Alberta Velikog, biskupa i crkvenog naučitelja koji je zbog širine svoga područja interesa i svojega znanja prozvan “Doctor universalis”, te proglašen zaštitnikom prirodoznanstvenika.

Jedan od najvećih učitelja skolastičke teologije je sveti Albert Veliki. Naslov “veliki” (magnus), kojim je ušao u povijest, pokazuje širinu i dubinu njegova učenja, koje ga je resilo zajedno sa svetošću života. No već se njegovi suvremenici nisu ustručavali pridavati mu naslove koji su isticali njegovu iznimnost; jedan od njegovih učenika, Ulrik iz Strasbourga, nazvao ga je tako “čuđenjem i čudom našega doba”.

Rodio se u Njemačkoj početkom 13. stoljeća i još je kao mladić otišao u Italiju, u Padovu, sjedište jednog od najglasovitijih srednjovjekovnih sveučilišta. Posvetio se studiju takozvanih “slobodnih umjetnosti”: gramatike, retorike, dijalektike, aritmetike, geometrije, astronomije i glazbe, to jest opće kulture, pokazujući ono tipično zanimanje za prirodne znanosti, koje će ubrzo postati omiljeno područje njegove uže specijalizacije. Za svog boravka u Padovi pohađao je crkvu otaca dominikanaca, kojima se zatim priključio polaganjem redovničkih zavjeta. Iz hagiografskih izvora se dade zaključiti da je ta odluka kod Alberta sazrijevala postupno. Snažni odnos s Bogom, primjer svetosti braće dominikanaca, slušanje govora blaženog Jordana Saksonskog, nasljednika svetog Dominika na čelu Reda propovjednika, bili su to presudni čimbenici koji su mu pomogli svladati svaku sumnju, pobjeđujući također protivljenja vlastite obitelji. Često nam, u mladosti, Bog govori i pokazuje nam naš životni plan. Kao za Alberta, također za sve nas osobna molitva hranjena Gospodinovom riječju, često pristupanje sakramentima i duhovno vodstvo prosvijetljenih ljudi predstavljaju sredstva koja pomažu otkriti i slijediti Božji glas. Redovnički je habit primio od blaženog Jordana Saksonskog.

Nakon svećeničkog ređenja, poglavari su ga odredili za poučavanje u raznim teološkim studijskim središtima pridruženim samostanima otaca dominikanaca. Briljantne intelektualne osobine su mu omogućile da usavrši studij teologije na najglasovitijem sveučilištu toga doba, onom u Parizu. Već tada je Albert otpočeo onaj izvanredno plodonosni rad kao pisca, koji će nastaviti kroz cio svoj život.

Bile su mu povjerene odgovorne zadaće. God. 1248. zadužen je da otvori teološki studij u Kölnu, jednom od najvažnijih gradskih sjedišta u Njemačkoj, u kojem je živio u više navrata i koji mu je postao drugom domovinom. Iz Pariza je sa sobom u Köln poveo svog vrsnog učenika, Tomu Akvinskog. Bilo bi dovoljno spomenuti tu njegovu zaslugu da je bio učitelj svetoga Tome, pa da se gaji duboko štovanje prema svetom Albertu. Među tom dvojicom velikih teologa se uspostavio odnos uzajamnog poštivanja i prijateljstva, dakle dviju ljudskih osobina koje veoma potpomažu razvoj znanosti. God. 1254. Albert je izabran za provincijala Teutonske provincije (Teutoniae) otaca dominikanaca, koja je obuhvaćala zajednice raširene na golemom području Sjeverne Europe. On se isticao po gorljivosti kojom je vršio tu službu, posjećujući zajednice i dozivajući neprestano subraći u pamet vjernost, nauk i primjere svetog Dominika.

Njegovi darovi nisu promakli onodobnom papi Aleksandru IV. koji je htio određeno vrijeme Alberta uz sebe u Anagniju – gdje su pape često odlazile – u samome Rimu kao i u Viterbu, da se okoristi njegovim teološkim savjetima. Isti ga je Vrhovni svećenik imenovao biskupom Regensburga, velike i slavne biskupije, koja je međutim prolazila kroz teško razdoblje. Od 1260. do 1264. Albert je vršio tu službu s neumornom predanošću, uspijevajući zavesti mir i slogu u gradu, preustrojiti župe i samostane te dati novi zamah karitativnom radu.

God. 1264. Albert je dobio od pape Urbana IV. dopuštenje da se povuče s te službe i da se ponovno vrati svojim zadaćama predavača, znanstvenika i pisca. Kako je bio čovjek molitve, znanosti i milosrđa, uživao je veliki ugled u svojim istupima, u raznim događajima koji su se zbili u Crkvi i društvu toga doba: bio je prije svega čovjek pomirenje i mira u Kölnu, gdje je tamošnji nadbiskup ušao u oštri spor s gradskim institucijama; tijekom Drugog lyonskog sabora 1274., kojeg je sazvao papa Grgur X., svim se silama trudio podupirati jedinstvo između latinske i grčke Crkve, koje su se odvojile nakon velikog raskola na Istoku iz 1054.; on je pojašnjavao misao Tome Akvinskog, na koju su upućivani prigovori pa čak i potpuno neopravdane osude.

Umro je u sobi svoga samostana Svetog križa u Kölnu 1280. i ubrzo su ga braća počela častiti. Crkva ga je predložila na čašćenje vjernicima proglasivši ga 1622. blaženim a zatim i svetim 1931., kada ga je papa Pio XI. proglasio crkvenim naučiteljem. Riječ je o nesumnjivo primjerenom priznanju tome velikom Božjem čovjeku i glasovitom poznavatelju ne samo istina vjere, već mnogih drugih područja znanosti; naime, već samo jedan pogled na bezbrojna djela daje shvatiti kako je Albert bio izvanredno naobražen i da su ga njegova enciklopedijska zanimanja navela da se bavi ne samo filozofijom i teologijom, poput ostalih svojih suvremenika, već također svim drugim tada poznatim disciplinama, od fizike do kemije, od astronomije do mineralogije, od botanike do zoologije. Zato ga je papa Pio XII. imenovao zaštitnikom njegovatelja prirodnih znanosti i prozvan je također “Doctor universalis” upravo zbog širine svoga područja interesa i svojega znanja.

Zacijelo, znanstvene metode koje koristi sveti Albert Veliki nisu iste one koje će se koristiti u narednim stoljećima. Njegova se metoda jednostavno sastoji u promatranju, opisivanju i klasifikaciji proučavanih pojava.

Ipak, on nas može mnogočemu naučiti. Prije svega, sveti Albert pokazuje da između vjere i znanosti nema suprotstavljanja, usprkos stanovitim nerazumijevanjima do kojih je dolazilo u povijesti. Čovjek vjere i molitve, kakav je bio Albert Veliki, može ozbiljno njegovati proučavanje prirodnih znanosti i napredovati u spoznaji mikrokozmosa i makrokozmosa, otkrivajući zakone vlastite materiji, jer sve to pridonosi jačanju žeđi za Bogom i Božjom ljubavlju. Biblija nam govori o stvorenom svijetu kao prvom jeziku kojim Bog – koji je najviši um, koji je Logos – objavljuje nešto o sebi. Knjiga Mudrosti, na primjer, kaže kako su prirodne pojave, urešene veličinom i ljepotom, poput djela nekog umjetnika, po kojima, po analogiji, mi možemo upoznati Tvorca stvorova (usp. Mudr. 13,5).

Sličnom sam se slikom poslužio obraćajući se članovima Papinske akademije za znanosti, kada sam rekao kako se prirodni svijet može usporediti s knjigom koju je napisao Bog, koju mi čitamo na temelju različitih znanstvenih pristupa (Govor sudionicima plenarne skupštine Papinske akademije za znanosti, 31. listopada 2008.). Koliki su znanstvenici, naime, tragom svetog Alberta Velikog, provodili svoja istraživanja nadahnuta divljenjem i zahvalnošću pred svijetom koji se, u njihovim očima znanstvenikâ i vjernikâ, pojavljuje kao dobro djelo mudrog Stvoritelja punog ljubavi! Znanstveno se proučavanje pretvara dakle u himan hvale. To je dobro shvatio veliki astrofizičar našega doba Enrico Medi, za kojeg je pokrenut postupak za proglašenje blaženim, koji je zapisao: “O, vi tajanstvene galaksije…, ja vas promatram, brojim, shvaćam, proučavam i otkrivam, dopirem do vas i sabirem vas. Od vas uzimam svjetlo i to svjetlo pretvaram u znanje, uzimam gibanje i pretvaram ga u mudrost, uzimam blistave boje i pretvaram ih u poeziju, uzimam vas zvijezde u svoje ruke i drhteći cijelim bićem podižem vas iznad vas samih i u molitvi uzdižem k Stvoritelju, jer mu se samo preko mene vi zvijezde možete klanjati” (Le opere. Inno alla creazione).

Sveti Albert Veliki nas podsjeća da između znanosti i vjere postoji prisna povezanost i da znanstvenici mogu prijeći, kroz svoj poziv na proučavanje prirode, istinski i očaravajući put svetosti.

Njegova izvanredna otvorenost uma otkriva se također u kulturnom radu koji je on preuzeo s uspjehom, to jest u prihvaćanju i prepoznavanju važnosti Aristotelove misli. U doba svetog Alberta, naime, širilo se poznavanje brojnih djela toga velikog grčkog filozofa koji je živio u četvrtom stoljeću prije Krista, prije svega na polju etike i metafizike. Ona su pokazivala snagu razuma, objašnjavala s lucidnošću i jasnoćom smisao i strukturu stvarnosti, njezinu inteligibilnost, vrijednosti i cilj ljudskih djelovanja. Bio je to istinski kulturni preokret. Međutim, mnogi su se kršćanski mislioci pribojavali Aristotelove filozofije, prije svega zato što je ona, u obliku u kojem su je predstavljali njezini arapski komentatori, tumačena tako da je, bar u nekim točkama, izgledala nespojiva s kršćankom vjerom. Nametala se dakle dvojba: jesu li razum i vjera jedno s drugim u opreci?

U tome se krije jedna od zasluga svetog Alberta: on je sa znanstvenom strogošću proučavao Aristotelova djela, uvjeren kako je sve ono što je stvarno racionalno spojivo s vjerom objavljenom u Svetom pismu. Drugim riječima, sveti je Albert Veliki tako pridonio oblikovanju samostalne filozofije, odvojene od teologije i ujedinjene s njom jedinstvom vjere. Tako je u 13. stoljeću rođena jasna distinkcija između tih dvaju znanosti, filozofije i teologije, koje, u međusobnom dijalogu, skladno surađuju na otkrivanju istinskog čovjekova poziva, koji žudi za istinom i blaženstvom; prije svega teologija, koju sveti Albert naziva “afektivnom znanošću”, ukazuje čovjeku na njegov poziv na vječnu radost koja proizlazi iz punog prianjanja istini.

Sveti Albert Veliki je bio kadar saopćiti te pojmove na jednostavan i razumljiv način. Kao pravi sin svetog Dominika rado je propovijedao Božjem narodu, kojega je osvajala njegova riječ i primjer njegova života.

Draga braćo i sestre, molimo Gospodina da u svetoj Crkvi nikada ne nedostaje učenih, pobožnih i mudrih teologa poput svetog Alberta Velikog te da pomogne svakom od nas da primijenimo u vlastitom životu “formulu svetosti” koju je on slijedio u svojem životu: “Htjeti sve ono što želim za slavu Božju, kao što Bog želi za svoju slavu sve ono što On želi”, naime suobličavati se uvijek Božjoj volji kako bismo htjeli i činili sve i uvijek na Njegovu slavu.

kateheza pape Benedikta XVI. na općoj audijenciji, u srijedu 24. ožujka 2010. (www.vatican.va)

Izvor: Bitno.net