Blagdan Rana svetog Franje Asiškog

Katolička crkva 17. rujna slavi blagdan Rane sv. Franje. Među mističnim tjelesnim pojavama rane, stigme su znak najviše i najizričitije ljubavi duše prema svom Gospodinu i zadovoljstva Gospodinova sa svojim slugom ili službenicom. Rane su zagrljaj i poljubac Božji prema svom stvorenju što utiskuju u stvorenje znakove muke njegova ljubljenoga Sina. Niz stigmatiziranih započinje sa sv. Franjom Asiškim. Prije njega ne zna se za slučajeve stigmatizacije. Rane sv. Franje bijahu te ostaju i danas tako svečanom i očitom činjenicom da ne pobuđuje sumnje.

“O Gospodine molim Te da mi udijeliš dvije milosti prije nego umrem. Prva je da za ovog života osjetim u svojoj duši i na svome tijelu, koliko je to moguće, onu bol što si je Ti, slatki Gospodine, podnio u vrijeme svoje pregorke muke. Druga je da osjetim u svome srcu, koliko je to moguće, onu neizmjernju ljubav kojom si Ti, Sine Božji, gorio da dragovoljno podneseš toliku muku za grešnike” – sveti Franjo Asiški.

Prije 800 godina jedan ponizan čovjek, samozatajan, siromašan tijelom i duhom a pre bogat ljubavlju za Boga i ljude, toliko je ljubio bol Boga svoga da je sav uronio u Njegove rane. Franjina želja bila je toliko jaka, a srce toliko čisto da mu je Bog podao milost osjećaja svoje boli. Na dar, dao mu je svojih pet rana koje je taj predivan čovjek Franjo s ljubavlju nosio do kraja svog života.

Životopisci pripovijedaju kako se pred kraj ljeta 1224. popeo po šesti put na brdo Verna da tamo proposti četrdesetnicu u čast Djevice Uznesene u nebo i sv. Mihaela arkanđela. U tom se razdoblju dogodilo veliko čudo. Bila je to četrdesetnica velikih ekstaza i neprekidnih nebeskih viđenja (CV – 3. Razm. o sv. ranama:1915-1923). U toj je četrdesetnici sv. Franjo sav uronio u kontemplaciju Boga. Brat Leon je “dobio milost da često vidi svetog Franju kako je sav zanesen u Boga i uzdignut nad zemljom. Koji put je bio uzdignut u visinu do tri lakta, koji puta četiri, a katkada sve do visine bukve. Jednom ga je vidio u velikoj visini okružena takvim svjetlom da ga jedva mogao gledati” (2.razm. o sv. r.:1908).

Što se više udubljivao u promatranje Svevišnjeg, Najsvetijeg Boga, Najvišeg dobra, Jedinog dobra, više se raspaljivao željom da u svom duhu osjeti svu ljubav, a u svom tijelu bol koju je Isus podnio u svojoj muci i smrti na križu.

Franjo se toliko htio suobličiti Kristu da je cijeli život htio umrijeti mučeničkom smrću, no vjerojatno nije niti slutio doslovnu sličnost muke koju je podnio on i koju je podnio Isus. Naime, Franji su se na doslovan način utisnule Kristove rane. Franjo je tako postao prvi svetac u povijesti kojemu su potvrđene stigme. Tako se zaista ponosio „Križem Gospodina našega Isusa Krista.“ Kako sazanjemo od životopisaca, Franjo nikome nije pokazivao rane. Skrivao ih je koliko je god mogao dok je bio živ. Jedino je brat Ilija (kasniji general reda) vidio rane, a brat Rufin ih je, liječeći Franju, i doticao.

Danas se na La Verni nalazi veliko franjevačko svetište s kapelom stigmatizacije na mjestu gdje je Franjo primio rane. Prva je dakle od dvije molbe koje je Franjo upućivao Kristu tako gotovo doslovno bila uslišana, no što je s drugom molitvom u kojoj Franjo moli za ljubav kojom je Krist ljubio svoje? Neki poznavatelji i proučavatelji Franjina života donose događaj na La Verni kao drugo obraćenje koje je sveti Franjo doživio u svom životu. Nakon toga sve se više povlačio u osamu i do smrti gotovo više nije javno djelovao, no sigurno je i da je nakon tog događaja na gotovo savršen način prihvatio Božju volju koja je bila za njegov red. Naime, Franjo, videći kako se red razvija i videći što se događa, postajao je sve više razočaran shvaćajući koliko se stanje u redu razlikuje od onoga što je on zamislio. Nakon stigmatizacije Franjo je shvatio da nije on onaj koji je gospodar reda, nego da je Bog onaj koji je pravi Gospodar reda. Shvaćajući to, Franjo je počeo na savršeniji način ljubiti svu braću.

Gledajući na dvije Franjine zamolbe iznova, vidimo da je Franjo zaista doživio i veličinu Kristove muke i ljubav kojom je Krist ljubio cijeli svijet. To je uspio s mnogo, mnogo molitve i truda uvijek prihvaćajući Božju volju. Prije nego nam se naše slijedeće nevolje i muke učine teškima i nesnosivima, sjetimo se Franje koji je molio za svoj križ, zatim ga uzeo i na kraju ga nosio do kraja života. Suočimo se vjerom sa svojim nevoljama. Neka nas sve prati zagovor svetoga Franje.

Izvor: OFM.hr.

SVETAC DANA – SV. HILDEGARDA IZ BINGENA

Sveta Hildegarda, mističarka, glasovita je zbog svojih viđenja zbog kojih je nazivaju i “proročicom iz Njemačke”. Rodila se god. 1098. u Bermersheimu, u Porajnju. Otac joj se zvao Hildebert i bio je službenik biskupa u Speyeru. Znamo i za ime jednog njezina brata koji se zvao Drutwin.

Kad je Hildegardi bilo osam godina, roditelji su je dali redovnicama u Disibodenbergu, gdje ju je odgajala rekluza Juta. U petnaestoj je godini i sama primila redovničku koprenu.

Prema priznanju same sv. Hildegarde, glavni joj je odgoditelj bila Božja mudrost. Još kad je imala tri godine, vidjela je u svojoj duši neko nutarnje svjetlo koje je svojom lijepom latinštinom nazivala umbra lucis viventis – sjenom živoga svjetla. Njemu je pripisivala sve svoje neobično znanje teologije, medicine, glazbe, kao i svoju veliku izobrazbu, što ju je tijekom godina stekla. Njezina veoma živahna inteligencija brzo je shvaćala i u sebe sve pohranjivala. Naročita je prosvjetljenja primila kad joj se fizičko stanje pogoršavalo i kad joj je Bog povjeravao važne misije.

Hildegarda je u svom mukotrpnom životu bila vidno prožeta velikim pouzdanjem u Božju providnost. To se naročito očitovalo onda kad je g. 1150. postala opatica pa je svoj samostan htjela iz Disibodenberga premjestiti u Bingen na Rupertsbergu i pri tom naišla na mnoge poteškoće od monaha iz Disibodenberga. Isto je bilo kad je osnivala podružni samostan Eibingen u Rüdesheimu te kad je morala obavljati svoju čudesnu vlast ili slušati božanska nadahnuća, koja su je poticala da se približi moćnicima. Bilo je to u vrijeme kad je borba između Crkve i Carstva bila veoma oštra. Tako nam je iz povijesti poznato da je njemački episkopat god. 1157. u većini pristao uz stranku Fridriha Barbarosse, a protiv pape Hadrijana IV. Rajnska je oblast i god. 1159. pristala uz cara Barbarossu, a protiv novoga pape Aleksandra III.

Tada se ponizna redovnica Hildegarda bez ikakva oklijevanja obratila i papi i caru, koji je prema njoj osjećao veliko strahopočitanje. Sveta se opatica nije bojala ni biskupâ ni prelatâ, kojima je zbog porokâ i propustâ prijetila božanskim kaznama. Redovnicima, klericima, redovnicama stalno je dozivala u pamet njihove obveze i dužnosti. I zanimljivo je da su se svi s poštovanjem prigibali pred njezinim autoritetom, da su od nje tražili odgovor na pitanja iz teologije, crkvene i redovničke discipline te joj povjeravali čak i tajne svoje savjesti. Od svetice se sačuvalo oko 300 pisama koja su najvećim dijelom bila upravljena dostojanstvenicima.

Hildegarda, iako redovnica stroge klazure, triput je morala napustiti samostan te za dobro Crkve poći na put. Tada je činila i ono što je onda bilo nečuveno: na javnim je trgovima držala govore obraćajući se kleru i puku, a posjećivala je i brojne samostane.

Na svome posljednjem apostolskom putu god. 1170. pobožna i učena opatica došla je u švapsko mjesto Kirchheim. Ondje ju je Werner von Kirchheim pozvao da progovori jednoj zajednici svećenika. Nakon toga ju je isti svećenik Werner iz Kirchheima u jednom pismu zamolio za ovo: “U majčinskoj dobroti ne propustite napisati i poslati nam što ste nam, poučeni od Duha Svetoga, usmeno objavili o nemarnosti svećenika kod službe Božje, da nam to ne ispadne iz pamćenja, već da to još pažljivije držimo pred očima. Jer, na žalost, mi ovdje više nego što je potrebno žudimo za svjetskim stvarima pa onda dosta često bacamo u vjetar samo izgovorene riječi.”

Na to je sveta Hildegarda napisala istom svećeniku značajno pismo koje je kasnije uvršteno u Migneovu patrologiju Patres Latini i što ga je u novije vrijeme ponovno objavio u zbirci Mater Ecclesia o. Hugo Rahner, DI. Iz tog se pisma jasno vidi koliko je svetica revnovala za nutarnju obnovu Crkve i pri tom jasno spoznala da takva obnova mora početi od svećenika. Iako je to pismo staro preko 800 godina, još uvijek je veoma suvremeno. Evo barem nešto iz toga pisma:

“Kad sam god. 1170. od Utjelovljenja Gospodnjega dosta dugo ležala na bolesničkoj postelji, gledala sam, budna tijelom i duhom, lik veoma lijepe žene. Izvrsna u ljupkosti, privlačna u svojoj ljubaznosti, posjedovala je takvu ljepotu da to ljudski duh nije mogao shvatiti. Njezin se lik dizao sa zemlje do neba. Bila je obučena u blještavu odjeću od bijele svile, u plaštu što bijaše ukrašen dragim kamenjem – smaragdom i safirom – te biserima i biserčićima. Na nogama je nosila obuću od onyxa. Ali lice joj bijaše pokriveno zemaljskom prašinom, a njezina svilena odjeća na desnoj je strani bila rastrgana. Plašt joj je izgubio sjaj prvotne ljepote, dok su joj cipele odozgora bile zamazane. Ona je snažnim, zvonkim glasom vikala gore prema nebu u visine i govorila: ’Čujte nebesa i vidite kako je moje lice puno praha! Tuguj, zemljo, jer moja je odjeća rastrgana! Ustrepti, bezdane, jer moje su cipele zamazane! Lisice imaju jame i ptice nebeske svoja gnijezda, ali ja nemam nikakva pomoćnika ni tješitelja ni štapa o koji bih se mogla osloniti i održati.’

I dalje je govorila: ’Nekoć sam bila skrivena u Očevu krilu sve do dana kad je Sin čovječji, začet i rođen od djevičanske čistoće, prolio svoju krv. S tom krvlju, kao svojim mirazom, on me je sebi zaručio, da bih u čistom, jednostavnom ponovnom rođenju iz Duha i vode ljudima što su osakaćeni i otrovani pjenom zmije mogla ponovno darovati život. Ali oci, koji su me morali hraniti, svećenici naime, koji su moje lice morali učiniti sjajnim kao jutarnja zora, koji su morali učiniti da moja odjeća slijeva kao munja, a moj plašt kao svjetlucanje dragog kamenja te moje cipele kao sjajno svjetlo, oni su moje lice obasuli prahom, moju odjeću razderali, od mog plašta učinili zamazanu sjenu te zablatili moje cipele. Oni koji su bili pozvani da me u svemu poljepšavaju, nanijeli su mi takvu rugobu. Moje lice blate time što su podvrgnuti velikoj nečistoći svojih razvratnih običaja, opakoj zamazanosti bluda i preljuba, odvratnoj pohoti za novcem, u kojoj se bave kupovinom i prodajom, a što ne spada na njihovo zvanje, vrše tajne i tijelo i krv moga Zaručnika primaju u ruke i usta i tako ga bacaju u jamu, kao kad bi se čisto djetešce bacilo u blato pred svinje. Jer isto tako, kao što nekoć čovjek, kad ga je Bog oblikovao od gliba zemaljskoga, bijaše tijelo i krv, dok mu Stvoritelj nije udahnuo u lice dah života, pretvaraju se istom stvoriteljskom snagom darovi kruha i vina na oltaru, kad svećenikova riječ doziva božanstvo, u pravo tijelo i pravu krv Kristovu, koja je moga Zaručnika. Samo što to čovjek, koji je zbog Adamova pada baštinio zaslijepljenost, još ne može vidjeti.

I tako, svježe krvareći, još zjape otvorene rane moga Zaručnika i zjapit će tako dugo dok budu otvorene i rane ljudskih grijeha. I baš te rane kaljaju svećenici koji bi me ipak morali obući u bijelo platno i služiti mi u neokaljanoj čistoći, kad se iz neutažive želje za posjedovanjem sele iz crkve u crkvu.

A moju odjeću razdiru ti izdajnici zakona, Evanđelja i svećeničkoga dostojanstva, i potamnjuju sjaj moga plašta, kad dužnosti svoga zvanja obavljaju nemarno te ne hode u dobroj volji, kreposnim činima, u smaragdu uzdržljivosti i drugim dobrim i pravednim djelima, kojima bi Bog kao po raznim vrstama dragoga kamenja bivao slavljen. I kaljaju gornji rub moje obuće kad ne idu pravim, tvrdim i strmim putovima pravednosti, ne dajući svojim podložnicima ni kakav dobar primjer. Pa ipak tamo dolje kod nekih nalazim svjetlo istine…’

I čula sam glas s neba, koji je govorio: ’Slika te žene predstavlja Crkvu. Stoga, o čovječe, koji to vidiš i slušaš riječi tužbe, naviještaj to svećenicima koji su postavljeni da vode i poučavaju Božji narod te kojima je isto kao i apostolima bilo rečeno: Idite po svem svijetu i naviještajte Evanđelje svakome stvorenju! Jer kad je Bog stvorio čovjeka, označio je u njemu sve stvorenje, kao što je označeno vrijeme i broj cijele jedne godine na malom komadu pergamene. Zbog toga je Bog nazvao čovjeka – svim stvorenjem!’

I drugi put sam ja siromašna slaba žena vidjela iz korica izvučen mač, koji je lebdio u zraku. Jedna je strana bila obrnuta protiv neba, druga protiv zemlje. Taj mač bio je nadvijen nad svećenstvo, a koji je i prorok nekoć predvidio, kad je pun začuđenja zaviknuo: ’Tko su oni što lebde poput oblaka, ko golubovi prema golubinjacima svojim?’ (Iz 60,8). Jer ti su ljudi uzdignuti iznad zemlje te odijeljeni od običnoga puka. Zato bi morali živjeti sveto te hoditi i djelovati u djetinjoj jednostavnosti. No oni su sada u svom vladanju i djelovanju zli. I vidjela sam kako je taj mač u veoma mnogim mjestima uništio svećenstvo. Vidjela sam ipak ujedno i veliku skupinu čistih, bogobojaznih i jednostavnih svećenika, koje će Bog u tome pohodu izuzeti, onako kao što je nekoć odgovorio Iliji: ’Ostavit ću u Izraelu sedam tisuća, sve koljena koja se nisu savila pred Baalom, i sva usta koja ga nisu cjelivala’ (1 Kr 19,18). O da se ipak i vi obratite toj četi dobrih pa da bi na vas opet strujao neugasivi oganj Duha Svetoga!

’Sadašnje vrijeme nije vrijeme ozdravljenja. Po načinu života što je sličan zmiji, koja se s ljudima sad igra, a sad ih opet grize, naše vrijeme stoji u novim i starim ranama, koje su pune boli. Crkva je, naime, napustila stanje pravednosti. Sjeverni vjetar brije oko Crkve, trese njezinim dijademom, vuče njezine haljine, tako da svećenstvo dolazi do kolebanja. To će trajati tako dugo dok ne bude došlo do očišćenja koje traže grijesi grješnoga puka. Mnogi u svojoj smiješnosti idu u korak sa saducejima. Po tima i drugim grijesima ljudi dere se odjeća Crkve i njezino se kraljevsko ime zastire žalošću. Pa ipak Crkva čuva svoje pouzdanje u svoga Zaručnika, u nadi da će po njemu zadobiti opet sjaj svoje krune i svoje odjeće te ugledati divan dan kad će, nakon uništenja zloće i nevjernosti, po sunčanom sjaju vjere biti urešena kao naušnicama. I kad bi vas sada Duh Sveti mogao zapaliti, da se po Božjoj milosti očistite od svakoga grijeha te i dalje koliko je to samo moguće opet pridonosite sjaju Crkve!’”

Sveta Hildegarda, ta jaka žena, u krugu svoje redovničke zajednice pokazivaše se ipak puna one prave ženske i majčinske dobrote i nježnosti. U zajednicu je unosila radost i vedrinu te je nastojala pripomoći svim sestrama da služe Gospodinu s veseljem. Naročito je pokazivala nježnost prema bolesnima, njima je priskrbljivala lijekove, a kad to nije bilo dostatno, obraćala se Gospodinu da ih on, ako ustreba, izliječi i čudom.

U dobi od 40 godina započela je sa zapisivanjem svojih viđenja. To su apokaliptički opisi, a polazna im je točka, osim Biblije, vjerske istine i život Crkve. Stil joj je pisanja mračan pa je zbog toga dobila i naziv “rajnske sibile”. Prva zbirka svetičinih viđenja nazvana je Scivias, a time se želi reći ovo: “Upoznaj Gospodinove putove!” Ta je zbirka god. 1147. bila dana na uvid papi Eugenu III. Papa je, ne želeći joj dati formalno odobrenje, rekao samo da u njoj nije ništa otkrio što bi bilo u suprotnosti s naučavanjem Crkve.

Nakon veoma bogata života Hildegarda je prvih dana mjeseca rujna 1179. počela teže pobolijevati. Bolest je bivala sve teža pa ju je 17. rujna 1179. u dobi od 82 godine posve shrvala. No bio je to samo prijelaz iz vremena u vječnost. Njezina je uspomena ostala ipak i u vremenu veoma živa.

Papa Ivan XXII. proglasio je Hildegardu 1326. blaženom, a papa Benedikt XVI. potvrdio je 2012. njezinu svetost i proglasio ju crkvenom naučiteljicom („doktorica sveopće Crkve“, „Doctor Ecclasiae universalis“).

Jedan francuski učenjak nazvao ju je “čudom XII. stoljeća, i to ne samo zbog njezine svetosti, već i zbog njezina znanja”. Bila je ona, doista, žena genijalne nadarenosti. Od njezinih spisa najznačajnija je velika mističnovizionarska trilogija: dogmatski “Scivias”, “Knjiga životnih zasluga”, u kojoj je sadržana moralka i nauk o krepostima, te napokon “Knjiga božanskih djela”, svojevrsna mistična kozmologija. Njezini pak spisi o prirodi i liječenju dali su joj naslov prve njemačke istraživateljice prirode i liječnice. Bila je i glazbeno veoma nadarena. Pisala je latinski, a njezine se pjesme prema mišljenju stručnjaka za srednjovjekovno pjesništvo mogu uspoređivati s pjesmama Notkera iz St. Gallena.

No ljepše je od svega toga ono što o njoj zapisa neki životopisac: “U njezinim je grudima plamtjela ljubav, koja nije isključivala nijednoga čovjeka.”

Izvor: Sveci.net

SVETAC DANA – SV. KORNELIJE I SV. CIPRIJAN

Crkva stavlja danas pred nas dva velika biskupa mučenika iz prvoga razdoblja kršćanstva. Štoviše, crkveni povjesničari jednoga od njih: svetoga Ciprijana, smatraju najznačajnijom ličnosti Crkve III. stoljeća

Crkva danas slavi ovu dvojicu mučenika zajedno. U vremenu teškom po Crkvu Kornelije je 251. izabran za rimskoga biskupa. Za razliku od svog protivnika, pape Novacijana, uspješno je zastupao stajalište da se onim kršćanima pokajnicima, koji su u progonstvu otpali od vjere, opet otvore vrata Crkve. I tako je u samom središtu kršćanstva došlo do raskola. Sporne točke nisu bile teološke naravi. Radilo se o pastoralnoj praksi. Pitanje je bilo kakav da se zauzme stav prema onima koji su u progonstvu otpali od vjere?

Stoga je Kornelije sazvao sinodu u Rimu koja je Novacijana i njegove pristaše isključila iz Crkve. Papa je za svoj stav dobio potvrdu s raznih strana i od onih koji su pripadali drugim mjesnim crkvama.

Kornelije nije imao na raspolaganju mnogo vremena da radi na crkvenom jedinstvu. Kad je, naime, za Decijeva nasljednika, cara Gala, opet buknulo progonstvo protiv kršćana, papa Kornelije prognan je u Centumcellae, današnja Civitavecchia, gdje je umro 14. ili 15. rujna 253. god. Tijelo mu je kasnije pokopano u Kalistovim katakombama. Crkva ga ubraja u mučenike.

Ciprijan se rodio u Kartagi oko god. 210. u poganskoj obitelji. Obavljao je najprije službu odvjetnika. Zatim se obratio na kršćanstvo, postao svećenik i napokon kartaški biskup. U burnim vremenima veoma je dobro primjerom i spisima upravljao Crkvom. Za Valerijanova progonstva bio je najprije prognan, a zatim pred licem svoje crkvene zajednice pogubljen.

Sveti Ciprijan je svojim spisima bio veoma značajan učitelj rane Crkve. O njemu piše sv. Jeronim: “Suvišno je govoriti o njegovoj veličini, kad su njegova djela sjajnija od sunca.” Njegova se pisana djela dijele na dogmatska, apologetska, ćudoredna i na pisma. Sva su prigodne naravi, napisana da točno označe neki nauk, da poprave zablude, da promiču krepost, da otklone razdore.

Kako je silan značaj bio sv. Ciprijan doznajemo i iz toga što je od početka veoma ozbiljno shvaćao kršćanski život. Još kao katekumen položio je zavjet čistoće i podijelio siromasima velik dio svojih posjeda. Osim toga, odrekao se navike čitanja poganskih pisaca, posvetivši se isključivo proučavanju Svetoga pisma i čitanju kršćanskih spisa.

Mučeništvo sv. Ciprijana

“Ujutro 14. rujna na zapovijed prokonzula Galerija Maksima veliko mnoštvo dođe u Sekst. Isti Galerije Maksim prokonzul naredi istoga dana da pred njega u atrij Sauciol dođe Ciprijan. Kad je bio priveden, prokonzul Galerije Maksim reče biskupu Ciprijanu: “Ti si Tascije Ciprijan?” Biskup Ciprijan odgovori: “Jesam.”

Prokonzul Galerije Maksim reče: “Jesi li bio otac svetogrdne sljedbe?” Biskup Ciprijan odgovori: Jesam.” – Prokonzul Galerije Maksim reče: “Presveti su ti carevi naredili da žrtvuješ.”  Ciprijan biskup reče: “Toga ja ne činim.” – Galerije Maksim reče: “Razmisli.” – Biskup Ciprijan odgovori: “Čini ono što ti je naređeno. U tako pravednoj stvari nema mjesta razmišljanju.” Galerija Maksim se posavjetuje sa svojim vijećem te izreče presudu ovim riječima. “Dugo si živio u svetogrđu. Mnoge si ljude pridobio za svoju opaku sljedbu i postao si neprijateljem bogova i rimske religije. Pobožni i presveti carevi Valerijan i Galijan, August i plemeniti Cazar Valerijan nisu te mogli obratiti na svoju religiju. Stoga, budući da si tvorac i glavni nosilac velikih zlodjela, bit ćeš primjerom svima koje si sebi pridobio svojim svetogrđem: tvoja će krv druge poučiti da poštuju zakon.” Rekavši to, upravitelj pročita osudu napisanu na ploči: “Tascije Ciprijan je osuđen da bude mačem ubijen.”-  Biskup Ciprijan reče: “Bogu hvala.” Nakon te osude mnoštvo braće govoraše: “Nek se s njime i nama odrube glave.”

Zbog toga mnoštvo braće iziđe, i mnoštvo svijeta je pošlo za njim. Tako je Ciprijan odveden na Sekstijevo polje, pred razbojnikom je skinuo svoj ogrtač, pao ničice na zemlju i pomolio se Gospodinu. Kad je dalmatiku skinuo i predao đakonima, ostane u samoj donjoj haljini i počne dozivati krvnika. Kad je došao krvnik, zapovijedi svojima da mu dadu 25 zlatnika. Braća pred njim prostru plahte i ručnike. Nakon toga blaženi Ciprijan rukom sam sebi zatvori oči. Kad nije mogao sam svezati krajeve platna, prezbiter Julijan i subđakon Julijan mu ih svezaše. Tako je umro blaženi Ciprijan. Zbog radoznalosti pogana tijelo mu je bilo sahranjeno u blizini. Zatim je noću uzeto sa svijećama te u povorci s velikom svečanošću preneseno na baštinu Makrobija Kandida, prokuratora, na Mapaljskoj cesti kod ribnjaka.

Nakon samo malo dana umre prokonzul Galije Maksim. A preblaženi je Ciprijan, mučenik, podnio mučeništvo 14. rujna za careva Valerijana i Galijena, dok je kraljevao Gospodin naš Isus Krist, komu čast i slava u vijeke vjekova. Amen.”

—————————————————————–

Crkva stavlja danas pred nas dva velika biskupa mučenika iz prvoga razdoblja kršćanstva. Štoviše, crkveni povjesničari jednoga od njih: svetoga Ciprijana, smatraju najznačajnijom ličnosti Crkve III. stoljeća. Upoznali smo ih u vršenju njihove pastirske službe i u njihovu mučeničkom svjedočenju za Krista. Obojica nam mogu biti pouzdani učitelji jer su svoje riječi i naučavanje zapečatili krvlju.

Pomolimo se: Bože, u svetom Korneliju i Ciprijanu dao si svome narodu revne pastire i neustrašive mučenike. Po njihovu zagovoru učvrsti nam vjeru i strpljivost i daj da se spremno zalažemo za jedinstvo Crkve. Po Gospodinu našem Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova.
Amen.

Izvor: Bitno.net

Blažena Djevica Marija Žalosna

Blažena Djevica Marija bila je obdarena posebnim milostima, ali je isto tako bila pogođena i velikim žalostima, koje joj je nagovijestio prorok Šimun još u vrijeme kada je prikazala dijete Isusa u hramu: “A tebi će samoj mač probosti dušu” (Lk 2, 35).

Pobožnost prema Blaženoji Djevici Mariji od sedam žalosti nastala je u srednjem vijeku u Njemačkoj. Kasnije ovu pobožnost na poseban način širi i nje­guje red Servita. Sveta Stolica 1667. godine dopuša Redu Servita treće rujanske nedjelje slaviti posebnu svetkovinu Blažene Djevice Marije od sedam žalosti. Papa Pio VII. 1814. godine proširio je svetkovinu na cijelu Crkvu u zahvalu što se oslobodio Napoleonova ropstva. Svetkovina se slavila na razne datume do Pija X. koji je odredio slavlje na današnji dan, 15. rujna. Poticaj za ovu Gospinu svetkovinu nalazimo u prikazanjima Marije u teškim događajima Kristove muke i smrti (Stabat Mater i Pieta). U čast Gospe Žalosne osnivala su se, osim reda Servita, pobožna društva i brojne pobožnosti, što se temelji na Šimunovu proroštvu: „A tebi će samoj mač probosti dušu” (Lk 2, 35). Ovom se svetkovinom htjelo nagla­siti Mariju kao Majku boli, nasuprot isticanju nje kao Kraljice, koja je uzdignuta i preobražena u nebeskoj slavi. To je i opravdano, zato što je Marijin zemaljski život bio prožet bolju, slično kao i život svakog čovjeka koji obiluje patnjama. Marijin zemaljski život nije bio izuzet od patnje nego je njezin život postao simbol patnje svake žene i majke patnice.

Daljnji razlog ove svetkovine jest ono što na poseban način ističu lauretanske litanije, Marija je Kraljica mučenika koji su svojim mukama i svojom krvlju posvjedočili svoju vjeru u Krista i svoju pri­vrženost Kristu. Marija je bila njihov uzor, „ljubila je više od svi, trpjela je više od svih”.

Konačno, razlog slavljenja Marijinih žalosti nalazimo u samoj Mariji kao supatnici Kristovoj. Taj kristološko-spasenjski vid Marije ostvaren je njezinom suradnjom u djelu otkupljenja: u času Kristova utjelovljenja, u cijelom njezinu životu, posebno kad je stajala podno križa na Golgoti. Zbog toga se ona i naziva: „službenica”, „suradnica”, „supatnica”. Ona je uistinu bila duboko sjedinjena sa svojim Sinom u svemu, posebno na Golgoti.

Papa Pavao VI., nabrajajući Marijine blagdane koji komemoriraju spasenjske događaje i blisku Marijinu povezanost s Kristom, za ovaj blagdan kaže kako imamo „izvrsnu prigodu oživivjeti u sjećanju odlučan trenu­tak povijesti spasenja, i počastimo Majku koja stoji uz križ svoga Sina, ””suosjećajući s njegovim mukama””” (MC 7).

Štovanje Blažene Djevice Marije Žalosne od nas traži „življenje i svjedočenje u konkretnom životu i trpeću ljubav prema Crkvi, kao što je to divno izrečeno u popričesnoj molitvi 15. rujna: „dok štujemo supatničku muku Blažene Djevice Marije, da u sebi nadopunjamo za Crkvu ono što nedostaje Kri­stovim mukama” (MC 11).

Uzvišenje Svetog Križa

Povijesna je pozadina današnjega blagdana osvajanje relikvije Svetoga Križa iz ruku nevjernika caru Herakliju. Prema jednoj predaji, Sveti je Križ pronašla na Kalvariji carica Jelena. Ta za kršćane najsvetija relikvija u jednom je ratu istočnorimskoga cara s Perzijancima pala u njihove ruke.

Car Heraklije (610-641) na čudesan je način pobijedio perzijskoga kralja, a kao prvu pogodbu za mir postavio zahtjev da kršćanima bude vraćen sveti Isusov križ. Uvjet je bio ispunjen i sam je car na svojim ramenima prenio dragocjenu relikviju u Jeruzalem. Pri tom se zbilo čudo. Car je na putu prema Kalvariji bio zaustavljen od jedne više sile. Nije nikako mogao proći kroz vrata što su vodila na Golgotu. Na savjet jeruzalemskoga biskupa Zaharije odložio je sjajno carsko odijelo i onda ponizno u pokorničkoj odjeći prenio sveto breme na mjesto gdje je ono poslužilo kao sredstvo našega spasenja, kao oltar na kojem je bila prinesena Spasiteljeva krvna žrtva.

Konstantin Porfirogenet u 32. poglavlju svoga djela De administrando imperio govori da je car Heraklije pozvao Hrvate iz Velike ili Bijele Hrvatske, sa središtem oko Krakova, u ove naše današnje krajeve, da mu zaštite zapadne granice protiv Avara. Bilo je to upravo u vrijeme kad je on na Istoku vodio rat za oslobođenje svetoga Križa. Hrvati su tada bili još pogani, ali su se već kao takvi neizravno borili “za krst časni”, osiguravajući caru, borcu za Križ, zapadne granice njegova carstva. Našem je narodu dao zadatak da se bori “za krst časni”, za križ kao simbol našega spasenja i kršćanstva uopće. I zato naša narodna povijest već od svojih početaka stoji u znaku svetoga Križa. To je njezina najveća čast i slava, a na nama je danas da tome svetome znaku kao narod ostanemo vjerni i u buduće. Osim pojedinih povijesnih motiva za svetkovanje današnjega blagdana ima i drugih. Najdublji je od njih proslava križa, znaka spasenja. Sveci su o križu mnogo razmišljali, od križa mnogo učili, križ im je bio svjetlo i snaga u životu, nada u času smrti. Zato su i umirali stišćući u rukama časni znak svetoga križa. S tim su se znakom htjeli predstaviti na Božjem sudištu. Križ neka ima časno mjesto i u našem životu! Ne dao Bog da bi se ikada zastidjeli toga znaka našega spasenja!

Izvor: Bitno.net