SVETAC DANA – SV. ĆIRIL JERUZALEMSKI

Slavni jeruzalemski biskup i crkveni naučitelj poznat po svojim katehezama u kojima je razvio i protumačio vjerske istine i nauk o sakramentima inicijacije: krštenju, potvrdi i Euharistiji.

Crkva danas slavi sv. Ćirila Jeruzalemskog, biskupa i crkvenog naučitelja poznatog po slavnim katehezama. Radi se o 24 kateheze u kojima je sustavno prikazao nauk o sakramentima inicijacije: krštenju, potvrdi i Euharistiji. Ćiril je znao govoriti jasno i neposredno pa je bio razumljiv i jednostavnim ljudima bez naobrazbe.

Rođen je oko 315. godine u Jeruzalemu od kršćanskih roditelja koji su ga u vjeri ne samo dobro poučili nego i osvjedočili. Ćiril je imao dobro svjedočanstvo u svojoj zajednici pa nije nikakvo čudo da je izabran za biskupa 348. godine. Za biskupa ga je zaredio jeruzalemski biskup Sv. Maksim u istom svetom gradu u kojemu je rođen. Ipak, našao se protivnik, poluarijevac koji mu je koješta podmetnuo, pa je Ćiril morao u progonstvo u Tarz. Tamo je svojim propovijedanjem i životom čovjeka bez mane dao pravo svjetlo o sebi, pa su narod i biskup uvidjeli da je prognan nevin čovjek. Nakon smrti Sv. Maksima, postao je mjesni biskup te ga je odvažno branio od Julijana Otpadnika, cara koji je htio podići nove zidine nad uništenim gradom. Predaja kaže kako su ga tom prigodom munje, potresi i gromovi odvratili od njegova nauma, a biskupu Ćirilu iz progonstva u Tarzu (Turska) omogućili povratak u Jeruzalem. Od 38 godina svoga biskupovanja, Ćiril je proveo 16 u progonstvu. Prvi carigradski opći sabor 381. godine priznao je pravovjernost biskupa Ćirila i njegov kontinuitet na biskupskoj stolici. Umro je 387. godine, a već od davnine i istočna i zapadna Crkva slave ga kao sveca. Papa Leon XIII. proglasio ga je 1893. godine i crkvenim naučiteljem. Ime Ćiril je perzijskog porijekla i znači mladi kralj.

Od spisa ostalo je njegovih 24 kateheze, od kojih je jedna uvodna (predkateheza). Od 2. do 19. upućene su katekumenima (photizomenoi) koji su se imali krstiti sljedećeg Uskrsa, te su usredotočene na detaljno tumačenje krsnog simbola koji se koristio u Jeruzalemu. Posljednjih 5 su takozvane mistagoške kateheze, upućene novokrštenicima (neophotistoi), a tumače značenje sakramenata koje su upravo primili (krštenje, krizma i euharistija) i misnu liturgiju. Ove posljednje neki manuskripti pripisuju njegovu nasljedniku Ivanu, ili čak obojici, a sud znanosti o tome još nije konačan. Niz kateheza donosi mnogo detalja o katekumenatu i liturgiji u upotrebi onoga vremena u Jeruzalemu. Uz to od Ćirila je ostala jedna propovijed o ozdravljenju paralitičara (na Iv 7,5) i jedno pismo caru Konstancu koja opisuje pojavljivanje jednog svjetlećeg križa iznad Jeruzalema 7. svibnja 351.

Ćiril nije originalan pisac, nego pučki propovjednik, živahan i jasan, jedan od najboljih svoga vremena. Ne pazi na pravila klasične elokvencije, ne brine se mnogo za formu niti se upušta u duboka teološka pitanja, ali praktične istine izlaže jednostavnim i pučkim načinom. Sama činjenica da je morao pretrpjeti od arijevaca svjedoči da je bio pobornik Nicejskog sabora, iako se uzdržavao od pojma istobitan. U njegovim mistagoškim katehezama imamo brojna i dragocjena svjedočanstva o sakramentima krštenja, potvrde i euharistije. Krštenje je sveti i neizbrisivi pečat (sphragis haghia akatalytos). Realna prisutnost je izražena jače nego kod pisaca prije njega. Njegove kateheze su ne manje važne za liturgiju i arheologiju (na primjer za epiklezu, za spominjanje živih i mrtvih kod liturgije).

Značajno je Ćirilovo tumačenje Katoličke Crkve: «Katolička Crkva se zove zato što se nalazi po cijelome svijetu, od jednog kraja do drugoga; zato što naučava sve dogme koje su na korist ljudima kako bi došli do spoznaje i zato što te dogme uče o svim vidljivim i nevidljivim stvarnostima, na nebu i na zemlji; zove se Crkva zato što za svoje članove poziva i ima sve ljude koji se klanjaju Bogu: vladare i podložnike, učene i neuke. Ona je katolička zato što posvuda ozdravlja od svih grijeha učinjenih dušom i tijelom; zato što u samoj sebi posjeduje sve što se naziva krepošću: u riječima, u djelima i u svakovrsnim duhovnim darovima» (Kateheza 18,23-24).

SVETAC DANA – SV. PATRIK

Iako je sv. Patrik najpopularniji svetac u Irskoj, on po rođenju i krvi nije bio Irac već Britanac, ali se svojim radom tako sljubio s Irskom da je postao njezin najviše slavljeni svetac

Irska se naziva otokom svetaca. Ipak, nijedan od irskih svetaca, osim sv. Patrika, apostola Irske, nije ušao u opći kalendar Crkve. Tek je najnoviji obnovljeni kalendar opće Crkve, u kojem se više poštivalo načelo da u njemu budu što više zastupane sve zemlje i narodi, uz sv. Patrika uvrstio i sv. Kolumbana, opata, koji se slavi 23. studenoga, a potjecao je iz Irske.

Iako je sv. Patrik najpopularniji svetac u Irskoj, on po rođenju i krvi nije bio Irac već Britanac, ali se svojim radom tako sljubio s Irskom da je postao njezin najviše slavljeni svetac. Irci ga svojim starim keltskim jezikom zovu Padraig. Magonus Sucatus Patricius rodio se negdje oko godine 385. od kršćanskih roditelja u Britaniji, koja je tada stajala pod rimskom vlašću i dobrim dijelom bila romanizirana.

Njegov otac Calpurnius, sin đakona Potita, bio je dekurion ili gradski savjetnik Tabernije, mjesta u Britaniji, koje se danas ne može identificirati, a pored grada posjedovao je “villulam” – poljsko dobro. Dragocjene podatke o svom životu ostavio nam je sam Patricije u spisu zvanom Ispovijest.

U njemu nam kaže da je njegov otac bio i svećenik. Vjerojatno je to postao u starosti. Tada zakon o svećeničkom celibatu na Zapadu nije bio tako strog kao kasnije. Mladi je Patrik provodio lagodan život tadašnjih povlaštenih društvenih slojeva. Nije mario ni za studij ni za kršćansku krepost, ne znajući čak, da se poslužimo njegovim riječima, ni za “Boga živoga”.

Priznavajući svoj “rusticitet”, tj. nedostatak literarne izobrazbe i produbljene retorike, a što se tada mnogo cijenilo, te “posvjetovnjačenost” svoje mladosti naziva se kao “Patrik najprostiji grješnik i niži od svih vjernika”. Ali uz to naglašava i milost svoga obraćenja, božanski poziv na apostolat te svoju savršenu poslušnost Duhu, kao i uspjeh svoje misije u Irskoj. Bio je ipak s apostolom Pavlom svjestan da je sve to bilo po milosti. I doista, Božji se prst u njegovu životnom hodu dade posve jasno uočavati.

Kad je Patriku bilo 16 godina, jednog se dana nalazio na očevu imanju i tada ga s tisućama drugih žrtava ugrabiše irski gusari te odvedoše u Irsku i prodadoše kao roba. Na ljudsku ne bi si mogao zamisliti veće tragedije. Ali na Božju, to je bilo pripuštanje Njegove providnosti da Zelenom otoku spremi apostola. Ljudska povijest, kako je to genijalno obrazložio veliki Augustin, nije samo slijepo nizanje bezveznih događaja, već je u njoj prisutan Bog Svojom providnošću, Svojim planom o spasenju. Životi svetaca to najbolje pokazuju jer njih je Gospodin pratio, odgajao, vodio krivudavim i često nerazumljivim putovima, ali koji su ipak vodili prema jednom točno smišljenom i određenom cilju.

Patrikov gospodar odredio ga je za pastira ovaca. Nalazeći se uz stado u samotnim brdima i šumama, Patrik je našao Boga i to je bilo sudbonosno otkriće čitava njegova života. U samoći i tišini najlakše se nalazi Bog, a kad se nađe, onda duša stupa s Njime u tajanstveni slatki razgovor koji prate utjehe i prosvjetljenja. Tako je to bilo i kod Patrika. On se predao životu pokore i molitve. Bog ga je na taj način polako spremao za njegov životni poziv. Nakon 6 godina ropstva jedne je noći posve jasno čuo glas koji mu je naviještao skoro oslobođenje i koji ga je slao na obalu prema lađi. Bila je to lađa koja ga je natrag dovela u dragu domovinu.

Ne doduše izravno i odmah, već zaobilaznim putem. Pouzdavajući se u tajanstveni glas, Patrik je napustio svoga gospodara, na morskoj obali doista pronašao lađu te zamolio kapetana da se smije ukrcati. To je bilo negdje u proljeću godine 407. Nakon tri dana vožnje iskrcaše se negdje u sjevernoj Galiji, koja je tada bila opustošena što od Vandala što od vojnika nametnika Konstantina III. Za Patrika je taj bijeg bila prava odiseja puna nezgodnih dogodovština.

On i njegovi suputnici morali su putovati kroz 28 dana, a ponestalo im je hrane i živeža. Na Patrika, kao nekoć na Jonu, navališe njegovi poganski plačidrugovi neka se moli svome Bogu i neka ih spasi od gladi. On ih je poslušao, pomolio se i brzo se namjeriše na krdo svinja. Bili su spašeni. Nije nam poznato kada i gdje se Patrik oprostio od svojih sudrugova niti kako se vratio u domovinu, ali znamo ipak da se sretno vratio svojoj kući i obitelji. No, njegov životni roman time još nije gotov, još ga čeka glavna radnja. Patrik je jedne noći, kao nekoć i sv. Pavao u Troadi, usnuo neobičan san. U njemu je vidio kako ga Irci, koji su u većini bili pogani, zovu k sebi da ih pouči u kršćanskoj vjeri. Patrik je o snu ozbiljno razmišljao, molio se i došao do uvjerenja da ga sam Bog zove natrag u Irsku da mu povjeri jednu veliku apostolsku misiju. Za nju se valjalo ozbiljno pripremiti, a Patrik je to i učinio. Otputovao je u Galiju gdje se u gradu Auxerreu pod vodstvom tamošnjeg biskupa sv. Germana studijem spremio za svećeništvo.

Bio je najprije zaređen za đakona. U duši je stalno nosio želju za Irskom. Ona ga nije napuštala. Njegovi pretpostavljeni stavljali su ipak u pitanje da li je prikladan za takvu zadaću. Po njihovu sudu još je uvijek bio malo naobražen. Godine 431. sam papa Celestin I. posvetio je za biskupa i misionara Irske đakona Paladija poslavši ga “Ircima koji vjeruju u Krista”. Očito da se radilo o osnivanju biskupije na jugoistoku Irske, gdje je već bilo kršćanskih zajednica. Već je tada za tu misiju bio kandidiran Patrik, ali je odbijen jer je neki njegov prijatelj otkrio jedan njegov grijeh iz mladosti što mu ga je u tjeskobi savjesti nekoć povjerio. Sljedeće noći Patrik je imao viđenje u kojem je ohrabren neka se tim odbijanjem ne plaši, on će ipak biti apostol Irske. To ga je još više utvrdilo u njegovu pozivu. Vjeran je Bog i Svoje obećanje Patriku ispuni. Napokon je on bio posvećen za biskupa u Irskoj, vrlo vjerojatno kao Paladijev nasljednik. Patrik je dobro poznavao ne samo irski jezik već i društvenu i političku strukturu otoka.

Irska je tada bila podijeljena u velik broj plemena, koja sačinjavahu nezavisne države, zvane “tuatha”. Patrik se obraćao pojedinim vladarima za dopuštenje da smije na njihovu području nesmetano evangelizirati. Znao se poslužiti i darovima koje bi dijelio i kraljevim savjetnicima. Sredstva za to vjerojatno su mu dolazila od crkve matice njegove misije, a nešto je dobio i od svoje baštine. Postojano je odbijao sve darove od svojih vjernika da bi tako izbjegao svaki prigovor zbog lakomosti ili čak simonije. Patrik se u naviještanju obraćao najprije kraljevima i odličnicima, a njihov prijelaz na kršćanstvo slijedio je onda i priprosti puk. Još je jedno veliko djelo Patrik učinio u Irskoj. Uveo je monaštvo, kakvo je vidio da cvate u Galiji. Ti će irski monasi kasnije odigrati veliku ulogu ne samo u Irskoj već i po Europi; postat će vjerovjesnici novih europskih naroda. U svojim spisima Patrik spominje velik broj monaha. Bila je to prava eksplozija duhovnih zvanja. I muškarci i žene jednako se Bogu posvećivahu u dragovoljnom djevičanstvu.

Među njima je bilo onih koji su potjecali iz najviših društvenih krugova, ali i robova. I sve su to većinom bili mladi, koji su bili daleko više otvoreni prema kršćanskim idealima nego njihovi roditelji. Patrikovo naviještanje i rad imali su silan uspjeh. Kršćanstvo je dopiralo i onamo gdje ga prije njega nije bilo. No bilo je i otpora prema kršćanstvu, osobito od druida, starih keltskih poganskih svećenika. Sam Patrik pripovijeda o čestim progonstvima i klevetama kojima je bio izložen, pa čak i od prepada koji su stavljali u opasnost i sam njegov život. Tako je jedanput sa svojim suradnicima bio zatvoren kroz 15 dana i pušten tek na intervenciju nekih vrlo utjecajnih prijatelja. Patrik je mislio i na mučeništvo, a bio je na nj ne samo spreman već ga je i želio, no Bog je drukčije odredio. U organiziranju Crkve Patrik je slijedio uzore na europskom kontinentu prilagođavajući se ipak mjesnim prilikama koje su bile posve drukčije od onih u Europi, gdje je sve bilo organizirano po rimskom ukusu. Patrik je osnivao biskupije koje su se vjerojatno poklapale s područjem pojedinih plemena. Biskupi su imali potpunu vlast u svojim biskupijama, a rezidirali su u selima, jer gradova nije bilo. Oko biskupijskih sjedišta uz katedralne crkve organizirani su i kaptoli.

Uveden je red pokore stare Crkve, a obred u bogoslužje vjerojatno galski. Na početku misionarenja Irske misionari su dolazili iz Galije i Britanije, ali se Patrik, koliko je samo mogao, trudio da odgoji domaći kler. Svoje biskupsko sjedište Patrik je osnovao u Armaghu u Ulsteru, a tamo i danas stoluje irski kardinal primas. Patrik je najviše djelovao na sjeveru i sjeveroistoku Irske. Apostol Irske osjećao se uvijek “rimskim”, iako je za ljubav Kristovu živio među onima koji su mu bili tuđi po mentalitetu, ali ipak i dragi srcu. Živo je želio da još jednom vidi svoju domovinu Britaniju i svoju duhovnu kolijevku Galiju, ali mu Božji duh nije dopuštao da napusti Njegovu Crkvu, koju je njegovim radom osnovao “u zemlji njegova ropstva”.

Umro je u Irskoj kod grada Downa godine 461., ali se točan datum smrti ne zna. Uz svetog Patrika vezane su mnoge legende. Jedna od najpoznatijih je da je istjerao sve zmije iz Irske (ni danas na tom otoku nema zmija). Uz njega se vezuje i djetelina s tri lista, pomoću koje je navodno poganima objašnjavao Presveto Trojstvo.

U svojoj Ispovijesti sv. Patrik zahvaljuje Bogu što je mnoge narode duhovno preporodio. Evo toga lijepog teksta:

“Neprestano zahvaljujem Bogu što me je sačuvao vjernim u napastima. Zato danas mogu pouzdano prikazati Kristu, svome Gospodinu, kao žrtvu svoju dušu, živu hostiju. On me sačuvao u svim mojim tjeskobama. Mogu uskliknuti: Gospodine, tko sam ja i na što si me pozvao kad si me obasuo tolikom rječitošću? Stoga neprestano slavim i uzvisujem Tvoje ime gdje se god nađem, ne samo u sreći nego i u nevolji. Što god mi se desilo, bilo dobro bilo zlo, jednako moram prihvatiti i Bogu stalno zahvaljivati.

On mi je pokazao kako ću u Njega nepokolebljivo vjerovati, a On me je i uslišao. U svojim posljednjim danima ni sam nisam svjestan kako sam se prihvatio ovoga pobožnog i divnog pothvata. Kao da sam nasljedovao one propovjednike o kojima je Gospodin nekoć govorio da će naviještati Njegovu Veselu vijest i da će Mu biti svjedoci pred svim narodima. Odakle meni ta mudrost, kad je prije nisam imao, kad nisam znao ni brojiti dane, niti sam dublje poznavao Boga? Po tom sam daru ostavio domovinu i roditelje i došao Ircima propovijedati Evanđelje. Tu sam od nevjernika pretrpio mnoge nevolje da okušam gorčinu izgnanstva. Bio sam strašno i mnogo progonjen, čak bačen u okove.

I tako sam dao svoju slobodu u korist bližnjega. Ako sam dostojan, evo sam spreman da rado i bez otezanja i život svoj predam za Boga. Ako Gospodin dopusti, želim život svoj istrošiti za Nj sve do smrti. Mnogo sam dužan Bogu, koji mi je udijelio toliku milost da sam mnoge narode preporodio i utvrdio za Boga. I svagdje sam redio svećenike za tek pokršteni narod. Gospodin ih je birao s kraja svijeta, kako je nekoć obećao preko proroka: K tebi će doći narodi s kraja zemlje, i reći će: Kako su naši očevi gradili kumire od kojih nema koristi. I opet: Postavio sam te za svjetlost narodima da budeš spas svima do kraja zemlje. Tu želim dočekati obećanje onoga koji nikada ne vara, kako u Evanđelju obećaje: Doći se od istoka i zapada i sjest će s Abrahamom, Izakom i Jakovom. Vjerujemo da će tu zbilja doći vjernici iz čitavog svijeta.”

Pomolimo se: Bože, ti si svetog biskupa Patrika poslao da tvoje spasenje propovijeda narodima Irske. Po njegovim zaslugama i molitvama daj svima kršćanima da sveudilj navješćuju ljudima tvoja čudesna djela. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu, sinu Tvome, koji s Tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetog, Bog, u sve vijeke vjekova. Amen.

Preuzeto s bitno.net

***

“Krist je u meni. Krist je preda mnom, Krist je iza mene, Krist je iznad mene, Krist je ispod mene, Krist mi je s desna, Krist mi je s lijeva, Krist je u srcu svakog čovjeka koji misli na me, Krist je u svakom čovjeku koji me gleda, Krist je u svakom uhu koje me čuje.” 

(sv. Patrik)

SVETAC DANA – SV. KLEMENT MARIJA HOFBAUER

Svećenik, redomptorist. Omiljeni bečki ispovjednik i propovjednik. Život mu je bio pun prepreka, nedaća i potraga. Privukao je mnoštvo ljudi svojim vatrenim temperamentom i neuništivim humorom. Bio je veliki štovatelj Blažene Djevice Marije i uvijek je sa sobom nosio krunicu koju je zvao svojom pokretnom knjižicom.

Danas slavimo sv. Klementa Mariju Hofbauera, prvog njemačkog redemptorista, koji je u vrijeme racionalizma i prosvjetiteljstva znao očuvati osjećaj za Crkvu. Rodio se 1751. godine. Otac mu je bio Čeh, a majka Njemica, pa je svoje slavensko prezime Dvoržak promijenio u Hofbauer. Od malena je gajio želju za svećeništvom. Izučio je pekarski zanat, a potom se povukao u pustinjački život. Nakon nekog vremena pohađao je Katehetsku školu sv. Ane u Beču u kojoj su mu pobožne dobrotvorke omogućile daljnji studij. Otišao je i u Rim gdje je zaređen za svećenika u družbi redemptorista 1785. godine.

Već nakon dvije godine Klement je osnovao prvu kuću redemptorista izvan Italije, u Varšavi. Uslijedili su drugi gradovi po Poljskoj, južnoj Njemačkoj, Švicarskoj i Rumunjskoj. Klement je u tim samostanima upravljao kao generalni vikar, to jest zamjenik generala redemptorista. Koliko je svetac pridonio buđenju vjerskoga života u Varšavi, govori i podatak da je u crkvi sv. Benona, u kojoj je propovijedao, broj pričesti s 2 tisuće godišnje porastao na 100 tisuća.

Osnovao je i školu za siromašne nadarene đake u kojoj se godišnje školovalo njih 350. Zato je često morao i prosjačiti da bi ih mogao uzdržavati. Nakon što mu je jedan gospodin pljunuo u lice, Klement je mirno odgovorio: ‘To je bilo za mene, a sad mi dajte još nešto i za moju siromašnu djecu!’ Posramljeni gospodin brzo je posegnuo u novčanik i dao povelik prilog. Kad je Napoleon 1808. godine dokinuo redemptoriste, Klement se povukao u Beč u kojem je nastavio pastoralno djelovati. Umro je u Beču na današnji dan 1820. godine. Blaženim ga je proglasio 1888. papa Lav XIII, a svetim 1909. papa Pio X. Zaštitnik je Beča, šegrtskih udruga te mnogih župa i crkava diljem Europe i svijeta.

***

“Nitko ne ulazi u Nebo bez Marije”

(sv. Klement Marija Hofbauer)

SVETAC DANA – SV. LUJZA DE MARILLAC

Godine 1647. Vinko Paulski pisao je o Lujzi de Marillac ovo: “Promatram je već 10 godina kao naravno mrtvu: videći je rekao bih kao da je izašla iz groba. Njezino je tijelo tako slabo, a lice blijedo. No, samo Bog zna kakvu posjeduje snagu duha. Bez čestih tjelesnih slabosti, od kojih trpi, i poštovanja, koje gaji prema poslušnosti, išla bi uvijek s jednog kraja na drugi da obiđe svoje kćeri, s njima radi, iako više nema života osim onoga koji prima od milosti.”

U svijetu svetaca ima toliko ljudskoga, pa i ljudskih slabosti i posljedica ljudskih grijeha. Tako je Lujza de Marillac, buduća suutemeljiteljica Kćeri milosrđa sv. Vinka Paulskoga ili milosrdnica, nezakonito dijete svoga oca Luja Marillaca, gospodara od Ferrieresa i parlamentarnog savjetnika. Otac joj je dao svoje plemićko prezime, a Bog ju je obdario izvanrednim umnim sposobnostima te neobičnom tjelesnom ljepotom. No, kako je bila nezakonita, u krugu obitelji morala je u sjenu. Prednost su imala zakonita djeca.

O Lujzinu djetinjstvu ne znamo gotovo ništa. Kad je postala veća, poslali su je u Poissy k sestrama dominikankama u kraljevski samostan sv. Ljudevita. Ondje je primila odgoj i izobrazbu, ali joj je nedostajalo toplo majčinsko srce i dah obiteljskog ognjišta. Bila je siroče, iako joj od materijalnih dobara nije ništa nedostajalo. Kasnije će je zadesiti i materijalna oskudica. I tako je Bog buduću majku sirota malo-pomalo, ali sigurno, spremao za njezinu buduću životnu zadaću. Kod jedne siromašne učiteljice naučila je kuhati, vesti i slikati, a sve će joj to kasnije vrlo dobro doći.

Kad je kao djevojka shvatila svoje nezakonito podrijetlo, zahvatio ju je osjećaj manje vrijednosti, od čega je mnogo trpjela. Kako ju je privlačio kontemplativan život, željela je što prije pobjeći iz svijeta, pa je čak učinila i zavjet da će postati redovnica. Zamolila je da je prime među kapucinke u ulici Saint-Honoré. No Honoré od Champignuya, kapucinski provincijal, smatrao je da njezino zdravlje ne odgovara tako strogom načinu života i rekao joj da Gospodin ima s njom druge planove.

Lujza se pomirila s mudrim provincijalovim savjetom pa je svoj život upravila prema braku. Iako nezakonita, nosila je ipak plemićko prezime de Marillac i stoga su šanse za udaju bile dobre. Roditelji: otac i pomajka udadoše je 5. veljače 1613. za Antuna Le Grasa, štitonošu i tajnika Marije Medici. Lujza je zavoljela svoga muža i već im se 19. listopada 1613. rodio sin kome nadjenuše ime Mihael. Uzljubila ga je srcem majke, no kasnije ju zahvatiše duševne muke što je stupila u brak. Godine 1622. nadošle su financijske poteškoće, a onda joj se razbolio muž i Lujisa je sva zbunjena mislila da je prokleta od Boga što nije stupila u samostan. Proživljavala je teške unutarnje muke, a jedinu je utjehu nalazila u pomaganju siromaha. Jedno je vrijeme pomišljala na rastavu braka, ali ju je od toga odvratio rođak. Duševne muke su postajale sve veće i dovele ju do toga da je počela sumnjati u Božju opstojnost i besmrtnost duše. Bila je to strašna duševna tama.

U toj nevolji pomogli su joj mnogo česti razgovori sa sv. Franjom Saleškim, koga je godine 1618. upoznala u Parizu, a predala se i mudrom duhovnom vodstvu svoga rođaka Ivana Camusa, belejskoga biskupa. On joj je dopustio da u slučaju muževe smrti smije položiti zavjet vječnog udovištva. U svemu tome Bog je bio na djelu. On ju je 4. lipnja 1623. na Duhove za vrijeme svete mise u crkvi s. Nicolas de Champs sam prosvijetlio. Lujza je to prosvjetljenje smatrala izvanrednom milošću koju je sigurno zadobila po zagovoru Franje Saleškoga, kreposnoga ženevskog biskupa, a koji je pred kratko vrijeme umro. O tome je kasnije pripovijedala ovo: “Bila sam upozorena da moram ostati sa svojim mužem, a da će jednom doći vrijeme kad ću smjeti položiti zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti skupa s osobama koje će isto učiniti. Vidjela sam se u nekom mjestu gdje bih trebala pomagati bližnje, ali nisam shvatila kako to može biti jer sam jedino promatrala sestre kako izlaze i ulaze.”

SVETAC DANA – SV. MATILDA

Današnja slavljenica je sveta Matilda (Mathilde) Saska, njemačka kraljica. Rodila se oko 895. u njemačkom gradu Engeru (tada Saska, danas pokrajina Nordrhein-Westfalen) kao kći grofa Dietricha Westfalskog i njegove supruge Reinhilde Danske. Roditelji su njezin odgoj povjerili redovničkoj zajednici u Herfordu, u kojoj je poglavarica bila njezina baka, također Matilda. Bila je lijepa, mudra, skromna i naobražena djevojka pa je njenu ruku zaprosio sin saskog vojvode Henrik Ptičar (Heinrich der Finkler). Vjenčali su se 909. u Wallhausenu, a u braku je rodila tri sina i dvije kćeri. Postala jd najprije saska vojvotkinja (od 912), a potom i njemačka kraljica (od 919. do 936). Dok je kralj ratovao, ona je upravljala zemljom, a bila je izuzetno darežljiva i blaga vladarica pa ju je narod smatrao svojom majkom. Zajedno s mužem sagradila je brojne crkve i osnovala benediktinske samostane.

Kad joj je 936. umro muž, kojeg je jako voljela, utjehu je pronašla u vjeri. Prijestolje je naslijedio Matildin najstariji sin, Otto I. Veliki, koji je kasnije postao i rimski, njemački car. Matilda je bila njegova pouzdana savjetnica, na glasu kao plemenita majka siromaha, zatvorenika i hodočasnika. Nakon smrti drugog sina, bavarskog vojvode Heinricha, 955, odrekla se kraljevskog sjaja i živjela povučenim udovičkim životom. Preminula je na današnji dan, 14. ožujka 968, u njemačkom gradu Quedlinburgu (pokrajina Sachsen-Anhalt), u opatiji koju je osnovala. Nijemci je od davnina štuju kao svoju prvu svetu kraljicu.

Zaštitnica je kraljica, udovica, djece u smrtnoj opasnosti, djece koja su razočarala roditelje, lažno optuženih osoba, mnogočlanih obitelji i ponovno oženjenih bračnih drugova te brojnih naselja i župa, posebno u Saskoj i Bavarskoj.

Preuzeto s zupajastrebarsko.hr