Feel Medjugorje
Author

FMteam

Browsing
In Svetac dana

SVETAC DANA – PROROK ELIZEJ

SVETAC DANA – PROROK ELIZEJ

Učenik proroka Ilije, ispunjen njegovim duhom djelovao je između 855. i 800. godine pr. Krista.

Sveti Elizej je starozavjetni prorok, ali je u Crkvi čašćen kao svetac pa su se po predaji i njegove relikvije prenosile u Aleksandriju, Carigrad i Ravenu. O njemu su opisi u starozavjetnoj Prvoj i Drugoj knjizi kraljeva (1 Kr 19,16.19-21; 2 Kr 2. do 9. poglavlje). Živio je u 9. stoljeću prije Krista, potjecao je iz imućne obitelji. Bog ga je pozvao preko proroka Ilije kojemu je bio poslužitelj. Ovako čitamo u Svetom pismu da je Bog naložio svetom Iliji nakon povratka s gore Sinaja: “Jahve reče Iliji: ‘Idi, vrati se istim putem u damašćansku pustinju… i pomaži Elizeja, sina Šafranova iz Abel Mehole, za proroka namjesto sebe…

Ode Ilija i na povratku naiđe na Elizeja, gdje ore: pred njim dvanaest jarmova, sam bijaše kod dvanaestoga. Ilija prođe kraj njega i baci na nj svoj plašt. On ostavi volove, potrča za Ilijom i reče: ‘Dopusti mi da zagrlim svoga oca i majku, pa ću poći za tobom.’ Ilija mu odgovori: ‘Idi, vrati se, jer što sam ti učinio?’ On ga ostavi, uze jaram volova i žrtvova  ih. Volujskim jarmom skuha meso, i dade ga ljudima da jedu. Zatim ustade i pođe za Ilijom da ga poslužuje.” ( 1 Kr 19,16.19-21)

Nakon što je Ilija ognjenim kolima bio uznesen u Nebo, prorok Elizej je primio snagu i moć Ilijina duha. Kao prorok je ostavio važan dojam poput Ilije. Bog je preko njega činio čudesa. Utjecao je na vjerski, ali i na politički život Izabranog naroda.

Izvor:.Sveci.net 

Nastavi čitati
By
In Misna čitanja

MISNA ČITANJA – 14. LIPNJA 2025.

MISNA ČITANJA – 14. LIPNJA 2025.

X. tjedan kroz godinu

Liturgija kvatri (za posvećenje ljudskoga rada i urod zemlje)

Psaltir

2. tjedan psaltira

Misao iz evanđelja dana

U malome si bio vjeran, uđi u radost gospodara svoga.

Čitanja:

Prigodna čitanja str. 119.-130.; 2Sol 3,6-12.16; Ps 127,1-2; Mt 25,14-30

Boja liturgijskog ruha:

ljubičasta

Imendani:

Rufin, Valerije, Zdravko, Elizej, Zlatko, Eterije, Metod, Anastazije, Dinga

Napomena:

Kvatre (“quattuor tempora”) su osobiti dani u kojima se Crkva od davnine, prateći ciklus godišnjih doba, posvećuje molitvama, djelima pokore i ljubavi na velike nakane Crkve i svijeta. Ljetne kvatre posvećene su molitvi za posvetu ljudskog rada i za sjetvu.

Prvo čitanje:

2Sol 3,6-12.16

Tko neće raditi, neka i ne jede!

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Solunjanima
Zapovijedamo vam, braćo, u ime Gospodina Isusa Krista da se klonite svakoga brata što živi neuredno i ne po predaji koju primiste od nas.
Ta sami znate, kako nas treba nasljedovati. Jer, dok bijasmo među vama, nismo živjeli neuredno: ničiji kruh nismo badava jeli, nego smo u trudu i naporu noću i danju radili da ne bismo opteretili koga od vas. Ne što ne bismo imali prava, nego da vam sebe damo za uzor koji ćete nasljedovati. Doista, dok bijasmo u vas, ovo vam zapovijedasmo: Tko neće raditi, neka i ne jede! A čujemo da neki od vas žive neuredno: ništa ne rade, nego dangube. Takvima zapovijedamo i zaklinjemo ih u Gospodinu: neka s mirom rade i svoj kruh jedu.
A sam Gospodin mira dao vam mir zauvijek i na svaki način!
Gospodin sa svima vama!
Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam:

Ps 127,1-2

Pripjev: Gospodin neka nam kuću gradi i grad čuva!

Ako Gospodin kuću ne gradi,
uzalud se muče graditelji.
Ako Gospodin grad ne čuva,
uzalud stražar bdi.

Uzalud vam je ustat prije zore
i dugo u noć sjediti,
vi što jedete kruh muke:
miljenicima svojim u snu on daje.

Evanđelje:

Mt 25,14-30

U malome si bio vjeran, uđi u radost gospodara svoga!

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu:
»Čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak. Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan – svakomu po njegovoj sposobnosti. I otputova. Onaj koji je primio pet talenata odmah ode, upotrijebi ih i stekne drugih pet. Isto tako i onaj sa dva stekne druga dva. Onaj naprotiv koji je primio jedan ode, otkopa zemlju i sakri novac gospodarov.
Nakon dugo vremena dođe gospodar tih slugu i zatraži od njih račun. Pristupi mu onaj što je primio pet talenata i donese drugih pet govoreći: ‘Gospodaru! Pet si mi talenata predao. Evo, drugih sam pet talenata stekao!’ Reče mu gospodar: ‘Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!’
Pristupi i onaj sa dva talenta te reče: ‘Gospodaru! Dva si mi talenta predao. Evo, druga sam dva talenta stekao!’ Reče mu gospodar: ‘Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga.’
A pristupi i onaj koji je primio jedan talenat te reče: ‘Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!’ A gospodar mu reče: ‘Slugo zli i lijeni! Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupim gdje nisam vijao! Trebalo je dakle da uložiš moj novac kod novčara i ja bih po povratku izvadio svoje s dobitkom.’
‘Uzmite stoga od njega talenat i podajte onomu koji ih ima deset. Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A beskorisnoga slugu izbacite van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi.’«
Riječ Gospodnja.

Preuzeto s Hrvatski institut za litutgijski pastoral

Nastavi čitati
By
In Svetac dana

SVETAC DANA – SV. ANTUN PADOVANSKI

SVETAC DANA – SV. ANTUN PADOVANSKI

Životopis sv. Antuna

Rođen u Lisabonu

Ne smijemo se ljutiti na stare povjesničare što tako oskudno izvješćuju o obitelji i o prvom razdoblju Antunova života. Nisu nimalo krivi što nisu posjedovali naš mentalitet i naš oblik znatiželje. Kada su opisivali nekog sveca, oni se nisu zaustavljali na sporednim pojedinostima, kao što su točni datumi i nazivi mjesta gdje je boravio, kako mu se zvala rodbina, kako je fizički izgledao, itd. U svecu su gledali Božjeg izabranika, čovjeka vjere i izvanredne kreposti. Bio je prvorođenac iz plemićke, moćne i bogate obitelji. Roditelji su ga usmjerili na školovanje, možda su priželjkivali da postane predstavnik crkvene vlasti ili gradske uprave. Ali je dječak, koji je na krštenju dobio ime Fernando (Ferdinand), brzo počeo iznevjeravati njihove slavoljubne želje. Bog ga je privlačio sve više i on se dao privlačiti. Iskreno je volio molitvu. Jedna slikovita legenda pripovijeda kako je jednog dana, dok je molio u lisabonskoj katedrali, otjerao đavla bilježeći znak križa na podu Bilježili su djela izvršena na čast Bogu i na korist ljudima. Svetac nije bilo kakva povijesna ličnost, već glasnik istine i ljubavi koji je Bogu omilio. Na njega su ljudi ponosni, jer predstavlja najbolje značajke njihove vrste. Evo što možemo zaključiti na temelju oskudnih podataka koje su nam o Antunu ostavili pisci njegova stoljeća: Rođen je u Lisabonu 1195. godine.

Redovnik i svećenik

Fernando je izrastao u zgodna dječaka. Time su porasle i tjeskobe ukućana, gledajući mladića koji se ne uklapa u njihove želje da teži za ljudskom slavom, te koji je gotovo sustavno izmicao njihovim iščekivanjima. Fernando neće imati dug život; možda je to i slutio. Umjesto stotinu godina njegova istoimenjaka Antuna opata, on će na raspolaganju imati svega 36 godina. Rano je sazrio; jako se žurio. Dospjevši u petnaestu godinu, nakon duge molitve i razmišljanja, napušta bogatu palaču, ostavlja svoje ukućane, koji se protive, te se zatvara u opatiju sv. Vinka, na rubu grada. Red u koji je ušao postoji i danas. To su regularni kanonici sv. Augustina, s kojima će Svetac biti povezan cijeloga života. Tom Redu on zahvaljuje intelektualnu naobrazbu, koja ga je učinila jednim od najučenijih crkvenih ljudi Europe na početku 13. stoljeća. Ali svijet, koji je on tako odrješito napustio, nije mu davao mira ni u samostanu. Rođaci i prijatelji stalno ga  opsjedaju i odvraćaju. Život mu postaje nesnosan; unose mu nemir u dušu, otimaju mu vrijeme za studij i molitvu. Potreban je još odlučniji rez. U dogovoru s poglavarima, mladi Fernando napušta zauvijek svoj lijepi Lisabon i odlazi u Coimbru, koja je u to vrijeme bila prijestolnica portugalskoga kraljevstva. Tu se nalazi druga opatija augustinskih redovnika. Ondje Fernando bar uživa mir i on se time okoristio da pojača svoje teološke studije, sve do dana kad će biti zaređen za svećenika. Imao je 25 godina.

Preko Afrike do Asiza

Poslanje u Maroku ubrzo se pretvorilo u veliko razočaranje. Tek što se iskrcao, Antuna zahvati teška bolest. Umjesto da na trgovima propovijeda Krista, morao je dane provoditi na tvrdom ležaju i trpjeti groznicu od malarijske zaraze. Tako se njegov plemeniti san o apostolatu i mučeništvu ubrzo raspršio. Preostao mu je samo jedan put, put iskrenoga vjernika: predati se volji Božjoj. A snažni značaj, kakav je imao Antun, taj čin vjere morao je mnogo stajati. Vjerojatno od svega još ništa nije razumio. Uskoro će mu u razmatranju i molitvi Duh objaviti da je u Africi doista podnio mučeništvo. Nisu ga usmrtili Saraceni, već se sam žrtvovao, odričući se svoje žarke želje, kako bi ponizno slijedio volju Gospodnju. Antun se tako oprosti od afričkog tla i krenu u domovinu. Ali Bog mu ponovno promijeni smjer puta i brod se, gonjen nepovoljnim vjetrom, našao na obalama otoka Sicilije. Još oslabljen od dugotrajne groznice,trpeći u sebi unutarnji nemir, Antun se uputi u Asiz, gdje je o Duhovima 1221. vidio i Franju, osnivača Male braće. Asiški sirotan svojom svetošću opčara svojega nepoznatog sljedbenika, unijevši mu u srce mir i unutarnje svjetlo. Iz Asiza Antun krene u Montepaolo, blizu grada Forli. Ondje je proveo neko vrijeme u svakodnevnom razgovoru s Bogom, kao prijatelj s prijateljem.

Proljeće Crkve

Bog ima svoje vrijeme i svoje nacrte, koji se rijetko podudaraju s našim vremenom i s našim nacrtima. U svega nekoliko mjeseci Antun je obišao gotovo cijeli svijet (tada se mislilo da se cijeli svijet natisnuo oko Sredozemnoga mora): od Coimbre do Maroka, od Sicilije do Umbrije, sve do zabačenoga samostančića Montepaolo. Tu, na brdu, činilo mu se da je izgubljen, ali je Antun bio radostan što je zaboravljen. To je pravi osjećaj oslobođenja. Prije nego što će propovijedati drugima, Gospodin je želio da Antun najprije do kraja obrati svoje srce. I tako su ga jednog dana pozvali u Forli da prisustvuje jednomu svećeničkom ređenju. Dogodilo se da nije došao određeni propovjednik i poglavar zaduži Antuna da prozbori nekoliko prigodnih riječi. Nije se mogao usprotiviti želji poglavara i Antun progovori. Bilo je to očitovanje njegova talenta i izvanredne sposobnosti da propovijeda. Od toga dana počelo je njegovo putovanje od Italije do Francuske, gdje je pronosio kršćanima ljepotu Radosne vijesti. U isto vrijeme sučelio se i sa zabrinjavajućim i nejasnim pojavama krivovjerstva, a krivovjerce je Antun pokušao razuvjeriti svojom bogatom teološkom naobrazbom, ali nadasve neumornom dobrotom. Ima velikih zloporaba u Crkvi, ima i politikanstva, očito je i moralno opadanje, ravnodušnost se proširila; zato je Antun svugdje unosio svoj neumorni doprinos uzdizanju i pročišćenju života tadašnjih kršćana. U Arlesu mu se 1224. sv. Franjo ukazao za vrijeme Antunove propovijedi, da blagoslovi apostolsko djelo svojega voljenog sina.

Svjetlo koje rastjeruje tamu

U životu sv. Franje imamo propovijed pticama, a kod sv. Antuna spominje se, ne manje dražesna i poetska, propovijed ribama. To se moralo dogoditi u Riminiju. Grad se nalazio u rukama krivovjernika. Kad je pristigao misionar, kolovođe dadnu znak: podići zid šutnje. Stvarno, Antun nije našao kome bi se obratio. Crkve su ostale prazne. Zato iziđe na trg, ali ni tu nikoga ne nađe. Nitko ne pokaza pažnje prema propovjedniku, a još manje da bi ga slušao. Antun je prolazio zamišljen, u molitvi. Kad je tako prispio do morske obale, nagnu se nad žalom i počne dozivati slušatelje: “Dođite vi, ribice, i poslušajte riječ Božju, kad se ljudi ne žele udostojati približiti!” Ribe su navalile u velikom broju i pažljivo slušale riječi poticaja i hvale. Kod krivovjeraca je znatiželja nadvladala preporuku vlastitih kolovođa. Uslijedili su čuđenje i zanos, popraćeni osjećajima, kajanjem i odlukom o povratku Crkvi. Možda je to samo lijepa legenda, ili pjesnički simbol. Poruka je jasna: Antun je svojim strpljivim pouzdanjem, svojom vjerom koja premješta brda, svojim smislom za maštanjem i pažnjom, uspio probiti zid i u srcima neraspoloženih vjernika, otvrdnulih u mržnji i predrasudi. “To je pobjeda koja pobjeđuje svijet: vjera naša.”

Svima postaje sve

Neki kažu da je bio žučljivi Židov, drugi opet da je bio nepopravljivi krivovjernik, ali ostaje činjenica da je za vrijeme jedne Antunove propovijedi o Euharistiji taj čovjek ustao i izazvao ga: “Povjerovat ću da je Krist stvarno nazočan u posvećenoj hostiji ako vidim svoju mazgu kako kleči pred pokaznicom!” Svetac je prihvatio izazov. Jadna životinja ostala je bez hrane tri dana, a nakon toga, u određeno vrijeme i na određenom mjestu, Antun pristupi s pokaznicom, a krivovjernik sa svojom mazgom. Ova, makar iscrpljena glađu, ostavi ponuđeno sijeno, koje joj je nudio gospodar, i klekne pred svetim Sakramentom. Ne smijemo ipak misliti da je Svetac sebi probijao put čineći čudesa. Kao dobri učenik i sljedbenik Kristov, osvajao je duše snagom molitve, dobrog primjera, strpljivih rasprava. Zahvaljujući njegovim naporima, ali i ne manje zaslužnih i plodonosnih nastojanja bezbrojnih franjevačkih i dominikanskih misionara, kršćanska je Europa u nekoliko godina stekla novi izgled, novu svježinu vjere i dobre volje. Treba još naglasiti da se Antunov zadatak nije ograničavao samo na propovijedanje. Nosio je i ostala bremena dužnosti i odgovornosti. Dobio je neke dužnosti u okrilju svojega Franjevačkog reda, napose kao poglavar u sjevernoj Italiji. Antun je začetnik teoloških studija u svojem Redu. Sam je poučavao u Bologni, u Montpellieru, u Padovi. U kratkim predasima, koji su mu preostajali, sastavio je djela koja su mu, zbog duboke učenosti, zaslužila naslov crkvenog naučitelja.

Poslužitelj pomirenja

Da bi se stekao dojam kako je izgledao jedan dan u životu Antuna Padovanskoga, dovoljno je prenijeti riječi jednoga njegova suvremenika: “Uslijed propovijedanja, poučavanja, slušanja ispovijedi, često mu se događalo da bi dočekao zalaz sunca, a da nije ni stigao uzeti hranu.” Na tisuće je dolazilo odasvud slušati njegove propovijedi i, naravno, svi su se tiskali da bi se ispovjedili kod njega. Njegovo kršćanstvo nije bilo razvodnjeno ili zaslađeno, već odlučno i strogo; to ipak nije obeshrabrivalo pokornike. Mnogo je vremena proveo u ispovjedaonici, tako da je sebe sveo na krhotinu. Hranu je uzimao na brzinu i malo; odmor mu je bio kratak, a zdravlje mu je narušeno još od onih mjeseci provedenih u Maroku. Ne treba se onda čuditi što je uz tako proveden život dosegao svega 36 godina. Što se tiče njegova ispovijedanja, pronosile su se svakakve i vrlo dojmljive priče. Kao ona da je neki grešnik, iz osjećaja srama, napisao dugačak popis svojih grijeha, a dok ih je Antun očima čitao, brisao se grijeh za grijehom. Kod druge ispovijedi neki se mladi Padovanac, imenom Leonardo, optužio da je vlastitu majku udario nogom. Antun mu je gorko predbacio: “Nogu koja udara roditelje, trebalo bi odrezati!” Leonardo se vrati kući, uzme pilu i odreza sebi nogu. Majka sva u očaju počne vikati, a kako se Antun nalazio blizu, doču buku, svrati u obitelj i na čudesan način spoji odrezani dio noge s ostalim dijelom mladićeve noge.

Apostol mira i dobrote

Prvi su se franjevci pozdravljali riječima: “Mir i dobro!”. Mir i dobrota između civilnih i vjerskih vlasti, mir i dobrota između raznih vrsta ljudi, razdiranih strankama i bandama, mir i dobrota između raznih općina, koje su interesi i ponos dijelili bez prestanka. Mir i dobrota unutar kućnih zidova, gdje ponekad nesloga i zloba čine zrak neupotrebljivim, a život postaje muka. Antun je uživao silan ugled zbog svoje svetosti, zbog glasa da čudotvorstvo lebdi oko njegove osobe, zbog sposobnosti da ljubaznošću uspostavi ravnotežu tamo gdje su mnoge djelatnosti unosile nemir. Stoga se ne treba čuditi da su mnoge obitelji u teškim trenucima tražile njegovo posredovanje u molitvi i uvjeravanju, kako bi se prevladala kriza. Nikada nećemo doznati na kolika je ognjišta on vratio pouzdanje, strpljivost, sklad; koliko je obiteljskih drama otklonio ili bar umanjio; koliko je žalosnih slučajeva ublažio svojom riječju vjere i pozivom da iziđu iz uskoće sebičnosti, prkosa, mržnje, nepomirljivosti. Predaje, koje su do nas doprle u obliku legendi, potvrđuju značajne intervente sv. Antuna. Na primjer, jednom je pozvao novorođenče da progovori i tako javno posvjedoči nevinost majke koja je nepravedno bila osumnjičena od muža; drugi put je na čudesan način ozdravio ženu koju je muž, u napadu ljubomore, smrtonosno ranio bodežom.

Protiv prevlasti novca

Malo je teško nama koji živimo u prilično drukčijoj civilizaciji stvoriti sebi pravu sliku onoga što je moglo biti područje djelovanja jednoga pučkog misionara u Srednjem vijeku. Kada bi ulazio u grad, na njegova leđa palo je sve što tišti jedno društvo: svađe raznih stranaka u sukobu sa svećenstvom, napetosti u obiteljima, sumnje mislilaca, loši uvjeti u tamnicama, općinski i gradski pravilnici… Sve je padalo na njega. Tako se i Antun morao prilagoditi i raditi svašta po malo, u prilog suživotu, te da bi evanđelje moglo prodrijeti, nadahnuti i preobraziti osobe i strukture. U vremenu kada je većina žitelja živjela od ratarstva, stočarstva i ribolova, samo se manji dio bavio obrtništvom, koje se tada baš počelo razvijati i otvarati vrata gospodarskom napretku Europe, s trgovinom koja ga je pratila. Sve je to iskoristio manji krug vrlo zauzetih i sposobnih ljudi, koji su počeli raditi s novcem. Tako su nastajale prve banke, a uz to se počeo gomilati kapital kod bogatih pojedinaca, a na svoje su došli i lihvara. Svetac je, u duhu evanđelja, vodio poseban rat protiv lihvara, koji su bili vrlo moćni, pa su ih se svi bojali i mrzili ih. Glasovito je čudo koje je Antun učinio na pogrebu jednoga gulikože, kada je otkrio da se pokojnikovo srce ne nalazi u tijelu, nego u blagajni gdje je čuvao svoje zlato.

Zaštitnik potlačenih

Antun je bio zaštitnik siromašnih, uvijek i svugdje, suprotstavljajući se otvoreno nasilnicima. Dobro je pročitati svjedočanstvo jednoga suvremenika: “Antun, koji je tako željno težio da umre kao mučenik, nije se povlačio ni pred kime, pa ni kad mu je život bio ugrožen, i sa zadivljujućom hrabrošću odupirao se tiraniji moćnika. S velikom oštrinom napadao je neke istaknute ljude, pred kojima su se drugi propovjednici, pa i oni poznati, bojali, unatoč svojoj hrabrosti, i izjedeni strahom nastojali ih zaobići izdaleka.” Takav je bio Antun, svetac koji se nije zatvorio u siguran mir svoje sobice, znanstvenik koji ne pozna samo put od katedre do knjižnice, nagnut isključivo nad glasovitim djelima i proučavajući njihove teorije. On je bio čovjek koji je štovao istinu, pod svaku cijenu, izmjenjujući blagost i nepopustljivost, već prema pojedinom slučaju. Nije se bojao nikada nikoga i ničega. Nikada ga nisu vodili pojedinačni računi kada se radilo o zaštiti potlačenih. Dovoljno se prisjetiti jednog prizora: susreta sa zloglasnim tiraninom Ezzelinom da Romano. Legenda je prilično zahvatila u ovaj slučaj, uzimajući i neke povijesne podatke. Ezzelino je bio poznati velikaš, ali se uprljao brojnim zločinima. Ništa ipak nije pomogla Svečeva hrabrost. Tiranin se, doduše, na početku uznemirio, ali su politički razlozi prevladali Antunove poticaje dobrote i pravednosti.

Promatra Kristovu slavu

sakramenat pomirenja, svetu euharistiju i bolesničko ulje. Zatim, krajnjim naporom, izusti pjesan Blaženoj Djevici: “O preslavna Kraljice, uzdignuta iznad zvijezda!” Očima punim svjetla Svetac je nepomično gledao prema nebu. “Što vidiš?”, upita ga brat Luka. “Vidim svojega Gospodina”, tiho odgovori umirući. Smrtna borba kratko je potrajala, a prijelaz u nebo bio je vedar i lagan. Tako se ugasio za ovaj svijet jedan od najvećih apostola Isusa Krista i njegova evanđelja. Antun je imao 36 godina…

Pripisuju mu se mnoga čudesa i ukazanja. Preminuo je u Arcelli kraj Padove na današnji dan, 13. lipnja 1231.

Poznat je kao Padovanac jer je u tom gradu najživlja uspomena na njegov apostolski rad i u njemu je našao svoje posljednje počivalište. Njegov grob u veličanstvenoj bazilici cilj je neprestanih hodočašća. Svetim ga je 1232. proglasio papa Grgur IX, a crkvenim naučiteljem 1946. papa Pio XII. Rado ga prikazuju mnogi umjetnici, često s Djetetom Isusom (Donatello, de Ribera, Pasinelli, Bonvicino, Murillo i drugi). Zazivaju ga kod bolesti, traženja izgubljenih stvari, neplodnosti, gladi, amputacija udova, a zaštitnik je Portugala, Brazila, Padove, vjere u Presveti sakrament, američkih Indijanaca, bolesnika, neudatih djevojaka, trudnica, ribara, lađara, mornara, putnika, brodolomaca, turističkih vodiča, potlačenih, siromaha, staraca, svinjara, životinja, magaraca, konja, žetava, berbi, pošte te mnogih naselja, biskupija, župa, crkava i kapela diljem svijeta i hrvatskih krajeva (Zagreb-Sveti Duh, Sesvetska Sela kod Sesveta, Čabdin kod Jastrebarskog, Bukevje kod Orla, Gradići kod Velike Gorice, Otok, Levanjska Varoš, Antunovac, Našice, Podvinje kod Slavonskog Broda, Staro Petrovo Selo, Bjelovar, Daruvar, Veliki Bastaji kod Đulovca, Koprivnica, Sračinec, Novi Marof, Čakovec, Bučica kod Gline, Čuntić kod Petrinje, Krapje kod Jasenovca, Voloder kod Popovače, Kraljeva Velika kod Lipovljana, Vojnić, Lasinja, Vukmanić kod Karlovca, Drežnik Grad kod Rakovice, Generalski Stol, Gornji Kosinj kod Perušića, Krasno Polje kod Senja, Čabar, Fužine, Crikvenica, Kras kod Dobrinja na Krku, grad Krk, Rijeka-Kantrida, Pula-Sveti Antun, Vrsar, Nadin kod Benkovca, Popovići kod Benkovca, Radašinovci kod Benkovca, Suhovare kod Poličnika, Visočane kod Poličnika, Tribanj-Krušćica kod Starigrada-Paklenica, Vinjerac kod Posedarja, Veli Rat na Dugom otoku, Zadar-Smiljevac, Drage kod Pakoštana, Nunić kod Kistanja, Knin, Drniš, Šibenik-Šubićevac, Primorski Dolac, Prugovo kod Klisa, Svib kod Ciste Provo, Tučepi, Turjaci kod Sinja, Ugljane kod Trilja, Zadvarje, Duće kod Dugog Rata, Blizna kod Marine, Oključna kod Komiže na Visu, Komin kod Ploča, Nova Sela kod Kule Norinske, Gornja Močila-Sijekovac kod Bosanskog Broda, Bihać, Stara Rijeka kod Sanskog Mosta, Petrićevac kod Banje Luke, Stratinska kod Banje Luke, Prnjavor/Sočanica, Bukovica kod Dervente, Potočani kod Odžaka, Dubrave kod Brčkog, Boće kod Brčkog, Drijenča kod Čelića, Busovača, Dobretići kod Jajca, Bugojno, Rastičevo kod Kupresa, Sarajevo-Bistrik, Žepče, Lukavac, Vukanovići kod Kaknja, Sivša u Usori, Gračac kod Prozora (Rama), Čuklić kod Livna, Grabovica kod Tomislavgrada, Šuica kod Tomislavgrada, Podhum-Žitače kod Konjica, Humac kod Ljubuškog, Ploče-Tepčići kod Čitluka, Raskrižje kod Gruda, Sutina kod Posušja, Tivat, Lepetani kod Tivta, Nikinci kod Rume, Čantavir kod Subotice, Bečej, Senta). Sretan imendan od srca želimo svim našim Antonijama i Antunima!

Izvor: sv-antun.hr/zupajastrebatsko.hr

Nastavi čitati
By
In Misna čitanja

MISNA ČITANJA – 13. LIPNJA 2025.

MISNA ČITANJA – 13. LIPNJA 2025.

X. tjedan kroz godinu

Spomendan

Sv. Antun Padovanski

Psaltir

2. tjedan psaltira

Misao iz evanđelja dana

Tko god s požudom pogleda ženu, već je učinio preljub.

Čitanja:

2Kor 4,7-15; Ps 116,10-11.15-18; Mt 5,27-32

Boja liturgijskog ruha:

bijela

Imendani:

Antun, Ante, Antonija, Toni, Lucijan

Prvo čitanje:

2Kor 4,7-15

Onaj koji je uskrisio Isusa i nas će s Isusom uskrisiti i uza se postaviti zajedno s vama.

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima
Braćo! Imamo blago u glinenim posudama da izvanredna ona snaga bude očito Božja, a ne od nas. U svemu pritisnuti, ali ne pritiješnjeni; dvoumeći, ali ne zdvajajući; progonjeni, ali ne napušteni; obarani, ali ne oboreni – uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se i život Isusov u tijelu našem očituje. Doista, mi se živi uvijek na smrt predajemo poradi Isusa da se i život Isusov očituje u našem smrtnom tijelu. Tako smrt djeluje u nama, život u vama. A budući da imamo isti duh vjere kao što je pisano: Uzvjerovah, zato besjedim, i mi vjerujemo pa zato i besjedimo. Ta znamo: onaj koji je uskrisio Gospodina Isusa i nas će s Isusom uskrisiti i zajedno s vama uza se postaviti. A sve je to za vas: da milost – umnožena – zahvaljivanjem mnogih izobiluje Bogu na slavu.
Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam:

Ps 116,10-11.15-18

Pripjev: Tebi ću, Gospodine, prinijeti žrtve zahvalne!

Ja vjerujem i kada kažem:
»Nesretan sam veoma.«
U smetenosti svojoj rekoh:
»Svaki je čovjek lažac!«

Dragocjena je u očima Gospodnjim
smrt pobožnika njegovih.
Gospodine, tvoj sam sluga,
tvoj sluga, sin službenice tvoje:
ti si razriješio okove moje.

Tebi ću prinijeli žrtve zahvalne,
zazvat ću ime Gospodnje.
Izvršit ću Gospodinu zavjete svoje
pred svim pukom njegovim.

Evanđelje:

Mt 5,27-32

Tko god s požudom pogleda ženu, već je učinio preljub.

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
»Čuli ste da je rečeno:
Ne čini preljuba!
A ja vam kažem:
Tko god s požudom pogleda ženu,
već je s njome učinio preljub u srcu.
Ako te desno oko sablažnjava,
iskopaj ga i baci od sebe.
Ta bolje je da ti propadne jedan od udova,
nego da ti cijelo tijelo bude bačeno u pakao.
Ako te desnica tvoja sablažnjava,
odsijeci je i baci od sebe.
Ta bolje je da ti propadne jedan od udova,
nego da ti cijelo tijelo ode u pakao.
Rečeno je također:
Tko otpusti svoju ženu,
neka joj dade otpusnicu.
A ja vam kažem:
Tko god otpusti svoju ženu
– osim zbog bludništva –
navodi je na preljub
i tko se god otpuštenom oženi,
čini preljub.«
Riječ Gospodnja.

Preuzeto s Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Nastavi čitati
By
In Bez Kategorije

SVETAC DANA – SV. IVAN OD SVETOGA FAKUNDA

SVETAC DANA – SV. IVAN OD SVETOGA FAKUNDA

Njegovo se proročanstvo i ispunilo jer je umro iste godine 11. lipnja. Izgleda da ga je otrovala neka žena koju je korio zbog njezina nećudoređa.

Španjolci ovog svog veoma štovanog sveca nazivaju Juan de Sahagùn, a to znači Ivan iz Sahaguna, gradića u pokrajini León. U njemu se Ivan rodio u XV. stoljeću, negdje oko g. 1430. U samostanskoj školi rodnoga grada stekao je prvu naobrazbu. Dodir s benediktincima utjecao je na odluku da se i sam posveti duhovnome staležu. Primio je niže kleričke redove, pa čak dobio i crkvenu nadarbinu dušobrižnika u Cordonillosu. Taj mu je prihod bio potreban za daljnje naukovanje.

No kako se nije mogao brinuti za duše, poče ga zbog toga peći savjest i on se odrekne nadarbine. Smatrao je da je ima pravo uživati samo onaj koji će se stvarno brinuti za duše u Cordonillosu. Klerika tako nježne savjesti i osjećaja za pravednost u ono doba nije bilo baš na pretek. Ivan je zbog neimaštine morao prekinuti studij. Samostanski ljetopisi govore o njemu kao o mladiću izvanredne pobožnosti. Božja providnost svetog Ivana nije zapustila.

No kako se nije mogao brinuti za duše, poče ga zbog toga peći savjest i on se odrekne nadarbine. Smatrao je da je ima pravo uživati samo onaj koji će se stvarno brinuti za duše u Cordonillosu. Klerika tako nježne savjesti i osjećaja za pravednost u ono doba nije bilo baš na pretek. Ivan je zbog neimaštine morao prekinuti studij. Samostanski ljetopisi govore o njemu kao o mladiću izvanredne pobožnosti. Božja providnost svetog Ivana nije zapustila.

Pobrinula se za njega preko biskupa u Burgosu, koji ga uze za upravitelja svoga dvora. Uočivši njegove sposobnosti, a još više kreposti, biskup ga je g. 1453. zaredio za svećenika i imenovao kanonikom. A onda ga je opat samostana u Sahagunu obasuo raznim dobročinstvima. Ivan je sada imao mnogo prihoda, no brzo je uvidio da je to opasno pa se odrekao svih svojih nadarbina. Znao je da će u siromaštvu biti vjerodostojniji propovjednik Evanđelja. Postavši siromah, posveti se sav apostolatu među siromašnim slojevima, radeći za Crkvu siromaha. On nije znao za preporuku II. vatikanskog sabora da Crkva nasljeduje siromašnog Krista.

Živio je pola tisućljeća prije Sabora, ali je znao za Evanđelje, starije od svih sabora, od kojeg i sabori uče, pa je iz te knjige naučio da je nasljedovanje siromašnog Krista pitanje evanđeoskog duha, kako to lijepo kaže papa Pavao VI. Mislim da je u životu svetaca kao već davno ostvareno dobro uočiti one elemente koje nam danas preporučuje II. vatikanski sabor, kako bismo ih po njihovu primjeru i mi ostvarivali. Oni su svojim životom po Evanđelju uvijek naši suvremenici, dapače nama potrebni suvremenici. Kad je g. 1456. umro biskup, Ivanov pokrovitelj, on pođe na sveučilište u Salamancu da se još bolje znanstveno pripremi za svoju propovjedničku službu.

Nju je smatrao ozbiljnom i odgovornom, zato je i osjetio potrebu da stekne što više teološkog znanja kako bi je što bolje mogao obavljati. Uz studij je obavljao i pastoralnu službu u crkvi sv. Stjepana. Kolegij sv. Bartola izabrao ga je čak kao svoga službenoga propovjednika za svoje patronatske blagdane i kao svoga kapelana. Tu je službu svetac revno i savjesno obavljao kroz tri godine. Pred svršetak studija Ivan je napustio kolegij, a od tog će časa njegov život biti veoma usko vezan uz povijest slavnoga sveučilišnoga grada Salamance. U njemu će izići na glas i kao svetac i kao propovjednik. U njemu će postati veliki svjetionik koji će svijetliti mnogima i upućivati ih na pravi put. Grad je tada bio strašno rastrgan raznim trzavicama među plemićkim obiteljima, a uz to u njemu vladaše kriminal i pokvarenost svake vrste. I u tome je gradu g. 1460. Ivan imenovan za službenog propovjednika.

Sada je njegovo nastojanje išlo u prvom redu za širenjem mira i pomirenjem među zavađenima. Postao je velik mirotvorac, apostol mira. Uz to se dao marno i na ispovijedanje, dvorbu bolesnika, pomaganje siromaha. Puk je u njemu vidio sveca koga mu je sam Bog poslao pa je u njega imao silno povjerenje. Ono se nakon nekoliko njegovih čudesa još povećalo. Svoju veliku djelatnost Ivan je zbog bolesti morao prekinuti gotovo kroz godinu dana. Ozdravivši, po Božjem nadahnuću želio se povući u samostanski život pa je obukao 18. lipnja 1463. augustinsko redovničko odijelo. Bilo je to u doba kad je augustinski red po obnovi Ivana di Alarcóna bujno cvjetao.

U gradski život Salamance međutim vratiše se zla te puk poče vapiti za Ivanom i njegovim nezaboravnim propovijedima. Ivanovi se poglavari ne oglušiše na taj vapaj pa on poče s velikim uspjehom opet propovijedati i to ne samo po crkvama, već i po ulicama i trgovima, pa čak i plemićkim palačama. Osim u Salamanci propovijedao je i u Albi de Tormes te Ledesmi. Ponegdje je doživio da su ga razvratni plemići izvrgavali ruglu i tjerali iz svojih palača. Tako je svetac osjetio sudbinu evanđeoskih proroka na koje su silnici svijeta kivni baš kao Herod na Ivana Krstitelja. Uzrok je takvoga stava što su proroci stalan i živ prijekor njihovu nemoralu i nedjelima. Nakon 12 godina teškoga i napornoga propovjedničkoga i apostolskoga rada Ivan se povukao u zasluženi mir.

Godine 1476. pošlo mu je za rukom da su plemići potpisali svečani ugovor o vječnoj međusobnoj slozi. Uspomena je na taj događaj sačuvana u Salamanci sve do danas, jer se ondje nalazi sačuvana Palača i Trg sloge. U dva navrata Ivan je na kapitulu svoga reda bio izabran za priora u Salamanci. O njemu kao prioru i redovniku veoma pohvalno piše blaženi Orozco. Ivan je u jednom svome korizmenom govoru g. 1479. prorekao svoju smrt a i plodove kojima će tek tada uroditi njegove propovijedi. Njegovo se proročanstvo i ispunilo jer je umro iste godine 11. lipnja. Izgleda da ga je otrovala neka žena koju je korio zbog njezina nećudoređa. Na taj je način i on pao kao žrtva jedne Herodijade. Salamanca je dostojno oplakala smrt svoga propovjednika i sveca.

Njegov grob brzo postade slavan. Obilazili su ga mnogi hodočasnici, a i javni grješnici što se obratiše i počeše činiti pokoru. Grad je Salamanca pun uspomena na svoga sveca i velikog čudotvorca. Iz njega se pobožnost prema njemu proširila po cijeloj Španjolskoj. Kralj, biskupi, svećenici i puk tražili su njegovu beatifikaciju. Godine 1600. kardinal je Antoniani nakon pomnih istraživanja dao pozitivan sud pa je Ivan 19. lipnja 1601. proglašen blaženim. Do kanonizacije dođe tek g. 1691. Papa Benedikt XIII. dekretom od 16. studenoga 1729. njegov je blagdan proširio na cijelu Crkvu i tako je to bilo sve do najnovije reforme kalendara, kad je njegovo liturgijsko štovanje prepušteno samo mjesnim crkvama i augustinskom redu.

Danas se svečeve relikvije u jednoj urni nalaze u novoj katedrali u Salamanci. Na sreću nisu stradale za vrijeme divljanja građanskoga rata u Španjolskoj, kad su bile obeščašćene mnoge kršćanske svetinje. Sv. Ivan od sv. Fakunda naslovnik je nove katedrale u Salamanci, a posvećena mu je u istom gradu i jedna župa. Rodna mu je kuća u Sahagunu pretvorena također u kapelicu njemu posvećenu. Slikari ga obično prikazuju s Presvetim sakramentom u ruci, a tim žele izraziti njegovu veliku pobožnost prema Isusu u Euharistiji. Ivan je u Euharistiji štovao ne samo stvarnu Isusovu sakramentalnu prisutnost, već je to otajstvo štovao i kao znamenje i izvor jedinstva vjernika za jedno tijelo u Kristu.

Kao augustinac dobro je poznavao nauk svoga duhovnog oca svetog Augustina, prema kojoj je Euharistija isto tako sakrament tijela i glave, cijelog Krista, kao i povijesnog Krista. Stoga je sv. Augustin vjernicima govorio: “Ako ste tijelo Kristovo i njegovi udovi, tajna je na oltaru vaša tajna. Vi primate svoju tajnu. Budite što vidite i primajte što jeste!”

Blagdan se svetog Ivana od svetog Fakunda slavi 12. lipnja. Dan je to kad se na njegovu svetačkom primjeru možemo i mi prosvijetliti, zagrijati za evanđeosko siromaštvo, mirotvorstvo, za apostolski i euharistijski život.

Preuzeto s bitno.net

Nastavi čitati
By
In Misna čitanja

MISNA ČITANJA – 12. LIPNJA 2025.

MISNA ČITANJA – 12. LIPNJA 2025.

X. tjedan kroz godinu

Svagdan

Psaltir

2. tjedan psaltira

Misao iz evanđelja dana

Tko se srdi na brata, bit će podvrgnut sudu.

Čitanja:

2Kor 3,15 – 4,1.3-6; Ps 85,9ab-14; Mt 5,20-26

Boja liturgijskog ruha:

zelena

Imendani:

Ivan Fakundo, Bosiljko, Leon, Gašpar, Mercedes

Prvo čitanje:

2Kor 3,15–4,1.3-6

Bog zasvijetli u srcima našim da nam zasvijetli spoznanje slave Božje.

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima
Braćo! Kad god se čita Mojsije, do danas prijevjes zastire srce sinovima Izraelovim. Ali kad se Izrael obrati Gospodinu, skinut će se prijevjes. Gospodin je Duh, a gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda. A svi mi, koji otkrivenim licem odrazujemo slavu Gospodnju, po Duhu se Gospodnjem preobražavamo u istu sliku – iz slave u slavu.
Zato, budući da po milosrđu imamo ovu službu, ne malakšemo. Ako je i zastrto evanđelje naše, u onima je zastrto koji propadaju; u onima kojima bog ovoga svijeta oslijepi pameti nevjerničke da ne zasvijetli svjetlost evanđelja slave Krista koji je slika Božja. Jer ne propovijedamo sami sebe, nego Krista Isusa Gospodinom, a sebe slugama vašim poradi Isusa. Ta Bog koji reče: Neka iz tame svjetlost zasine!, on zasvijetli u srcima našim da nam spoznanje slave Božje zasvijetli na licu Kristovu.
Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam:

Ps 85,9ab-14

Pripjev: Slava će njegova prebivati u zemlji našoj.

Da poslušam što mi to Gospodin govori:
Gospodin obećava mir narodu svomu.
Zaista, blizu je njegovo spasenje onima koji ga se boje,
i slava će njegova prebivati u zemlji našoj.

Ljubav će se i Vjernost sastati,
Pravda i Mir zagrliti.
Vjernost će nicat iz zemlje,
Pravda će gledat s nebesa.

I Gospodin će dati sreću,
i zemlja naša urod svoj.
Pravda će stupati pred njim,
a Mir tragom stopa njegovih.

Evanđelje:

Mt 5,20-26

Tko se srdi na brata, bit će podvrgnut sudu.

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
»Ne bude li pravednost vaša
veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja,
ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko.
Čuli ste da je rečeno starima:
Ne ubij!
Tko ubije, bit će podvrgnut sudu.
A ja vam kažem:
Svaki koji se srdi na brata svoga
bit će podvrgnut sudu.
Ako tko bratu rekne: ‘Glupane!’,
bit će podvrgnut Vijeću.
Ako tko reče: ‘Luđače!’,
bit će podvrgnut ognju paklenomu.
Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik
pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe,
ostavi dar ondje pred žrtvenikom,
idi i najprije se izmiri s bratom,
a onda dođi i prinesi dar.
Nagodi se brzo s protivnikom
dok si još s njim na putu,
da te protivnik ne preda sucu,
a sudac tamničaru,
pa da te ne bace u tamnicu.
Zaista, kažem ti,
nećeš izići odande
dok ne isplatiš do posljednjeg novčića.«
Riječ Gospodnja.

Preuzeto s Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Nastavi čitati
By
In Svetac dana

SVETAC DANA – SV. BARNABA, APOSTOL

SVETAC DANA – SV. BARNABA, APOSTOL

Premda nije bio jedan od Dvanaestorice, Crkva ga od davnina časti kao apostola i mučenika. I sv. Luka ga naziva apostolom: “Ali kad to dočuje apostol Barnaba i Pavao…”(Dj 14,14) i to vjerojatno zato, jer je Barnaba i prije Pavla, a i poslije zajedno s njim, bio jedan od najvećih misionara prve crkvene zajednice.

Duh Sveti s plodovima Duha bio je naročito prisutan u svetom apostolu Barnabi. Za njega je sv. Luka u Djelima apostolskim zapisao: »Bijaše on dobar čovjek, pun Duha Svetoga i vjere« (Dj 11,24). Na drugome mjestu hvali se njegova darežljivost, što je opet plod Duha: »Tako je Josip, koga apostoli prozvaše Barnaba – što znači sin utjehe – levit, rodom s Cipra, posjedovao njivu, koju prodade i novac donese te ga stavi pred noge apostolima« (Dj 4,36–37). Prema izvještajima Djela apostolskih, Barnaba je prije Pavla, a kasnije uz njega, bio jedan od najvećih apostola i misionara prve crkvene zajednice. »Barnaba krene u Tarz da potraži Savla« (11,25). S njime zajedno nosi pomoć – dar antiohijske zajednice – »braći u Judeji« (11,30). »Barnaba i Savao, pošto su izvršili dužnost, vratiše se iz Jeruzalema, uzevši sa sobom Ivana zvanog Marka« (11,25). Zatim kreće na prvo veliko misijsko putovanje, za koje ih je odredio sam Duh Sveti: »Odvojite mi već Barnabu i Savla za djelo za koje sam ih odredio!« (12,2).

Barnabina je velika povijesna zasluga ne samo što je misiji među poganima dao snažan zamah, postavši i sam među njima velik i prodoran misionar, već što je progonitelja Savla nakon njegova obraćenja predveo vodećim ljudima jeruzalemske zajednice i na taj ga način rehabilitirao te mu otvorio put u njegovo vlastito nedostiživo misijsko djelovanje. Nas bi zanimalo da saznamo što više pojedinosti o životu toga velikoga apostola, o čijem djelovanju Djela apostolska razmjerno mnogo govore. No morat ćemo se ipak zadovoljiti malim brojem sigurnih podataka o njegovu životu. Neki su od njih veoma značajni. Prvi je takav podatak njegova darežljivost. »On je posjedovao njivu, koju prodade i novac donese te ga stavi pred noge apostolima« (Dj 4,37). Novac će biti utrošen u dobro siromaha. Drugi je podatak isto tako značajan. I on govori o velikoj Barnabinoj duši. »Kada Savao dođe u Jeruzalem, nastojao se približiti učenicima; ali ga se svi bojahu, jer nisu vjerovali da je uistinu učenik. Nato ga uze Barnaba i odvede k apostolima te im izloži kako je Savao napustio Damask, vidio Gospodina koji mu je govorio i kako je u Damasku smjelo propovijedao u ime Isusovo. Otada se s njima slobodno družio, smjelo propovijedajući ime Gospodnje« (Dj 9,26–27). Treći je podatak o nošenju milostinje u Jeruzalem. On također govori o Barnabinoj socijalnoj dimenziji, smislu za druge, osobito potrebne. A onda dolaze izvještaji o Barnabinim misijskim putovanjima. On u pratnji sv. Pavla ide na svoj rodni otok Cipar, a zatim u Malu Aziju. O doživljajima na tom putovanju imamo opširan izvještaj u Djelima apostolskim u 13. i 14. poglavlju. Vrativši se godine 49. s Pavlom u Antiohiju.

Barnaba je bio uvučen u tadašnju veliku raspravu što činiti s poganima koji postaju kršćani? Neki su mislili da se i oni moraju po mojsijevskom običaju najprije obrezati te da je to čak nužno za spasenje. Antiohijska Crkva Pavla i Barnabu posla u Jeruzalem da taj problem iznesu pred apostole i starješine. I tako je došlo do Apostolskoga sabora u Jeruzalemu, na kojem su aktivno sudjelovala i oba apostola: Pavao i Barnaba. Njihov je izvještaj te iskustva s misijskog pohoda među poganima pažljivo saslušala jeruzalemska Crkva s apostolima na čelu.

»Tada odlučiše apostoli i starješine sa svom Crkvom da između sebe izaberu neke ljude te ih s Pavlom i Barnabom pošalju u Antiohiju, i to vodeće ljude među braćom: Judu zvanog Barsabu i Silu. I po njima im pošalju slijedeće pismo: ’Apostoli i starješine, vaša braća, braći obraćenoj s poganstva u Antiohiji, Siriji i Ciliciji pozdrav! Budući da smo čuli kako su neki između nas, kojima mi nismo dali nikakva naloga, svojim izjavama bacili među vas smutnju i uznemirili duše vaše, odlučismo svi jednodušno izabrati neke ljude i poslati ih k vama zajedno s našim dragim Pavlom i Barnabom, s ljudima koji su predali život za našega Gospodina Isusa Krista. Šaljemo vam, dakle, Judu i Silu: šaljemo ih da vam i usmeno jave ovo isto. Dakako, Duh Sveti i mi odlučili smo ne stavljati na vas nikakva druga tereta osim ovih potrebnih stvari: da se uzdržavate od mesa žrtvovanog idolima, od krvi, od udavljenoga i od bluda. Budete li se od toga uzdržavali, dobro ćete činiti. Budite zdravo!’ Nato se izaslanici oproste i siđu u Antiohiju: tu skupe narod i predadu poslanicu. Kad je pročitaše, obradovaše se zbog utješne riječi. Juda i Sila, i sami proroci, mnogim su nagovorima tješili i utvrđivali braću. Pošto su proveli ondje neko vrijeme, braća ih uputiše s pozdravom mira k onima koji su ih poslali. A Pavao i Barnaba zadržaše se u Antiohiji, gdje su s mnogim drugima poučavali i propovijedali Gospodnju riječ« (Dj 15,22–35).

Oko g. 51. Pavao je odlučio poduzeti drugo misijsko putovanje na kojem će obići kršćanske općine što ih je skupa s Barnabom osnovao na prvom. Zato je zaželio da ga Barnaba opet prati. No, tu je došlo do neslaganja pa i do nekog loma među njima, koji u povijesti svetaca postade klasičan primjer kako i među njima može doći do većih ili manjih razilaženja. Barnaba je na putovanje htio povesti i Ivana Marka, koga Pavao zbog njegove nestalnosti nije podnosio. I tako Pavao krenu svojim putem, a Barnaba sa svojim rođakom Ivanom Markom opet svojim, tj. oni odoše na Cipar.

»To neslaganje može nas začuditi, no valja ipak uočiti da se ono vrtilo samo oko vrednovanja jedne osobe, a ne o važnosti da li treba nastaviti naviještanjem Evanđelja. Uostalom, Pavao je sačuvao i poštovanje i prijateljstvo prema Barnabi« (Gian Domenico Gordini).O tome svjedoče mjesta iz Pavlovih poslanica. »Pozdravlja vas drug moj u sužanjstvu, Aristarh i Marko, nećak Barnabin – za koga ste primili upute; kada dođe k vama, lijepo ga primite!« (Kol 4,10). »Uzmi Marka i dovedi ga sa sobom, jer mi je veoma koristan za službu« (2 Tim 4,11). Marko je bio uzrokom neslaganja među dvojicom apostola, kasnije se promijenio, pa je uzrok bio uklonjen i dobre veze opet obnovljene.O Barnabi, na žalost, kasnije više nemamo nikakvih sigurnih podataka.

Jedna legenda, kasnije i zabilježena, govori o Barnabinu apostolatu na Cipru te o njegovoj slavnoj smrti koju su, prema nekom monahu Aleksandru, prouzročili Židovi došavši iz Sirije u Salaminu na Cipar. Njima je bilo zazorno da je taj čovjek tolike obratio na kršćanstvo pa su ga kamenovali i spalili. Neki su mišljenja da bi ta stara predaja mogla imati i svoj povijesni temelj. »Svjedočanstvo je toga od Duha tjeranoga apostola ostalo ipak živo. On svakoj kršćanskoj generaciji živi kao primjer pravoga kršćanina, koji na Božji glas uvijek spremno reagira, daje se voditi na neuobičajene putove, hrabro zastupa mišljenje što upozna kao ispravno, koji sam ispunjen radošću tu radost u Kristu i utjehu njegove blage vijesti donosi također braći i strancima. Zato i Crkva u bogoslužju na njegov blagdan primjenjuje na njega ove Isusove riječi: ’Ja sam vas izabrao i odredio vas da idete i rodite rod i da vaš rod ostane’ (Iv 15,16)« (J. Maisch). Barnaba je, doista, bio Isusov izabranik, koji je mnogo hodao i obilat rod rodio i njegov rod je trajan.

Pomolimo se: Bože, ti si zapovjedio da ti se za obraćenje poganskih naroda odvoji sveti Barnaba, muž pun vjere i Duha Svetoga. Daj da se i danas riječju i djelom revno naviješta Kristova blagovijest koju je on neumorno propovijedao. Po Gospodinu našem Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova.
Amen.

Preuzeto s bitno.net

Nastavi čitati
By
In Misna čitanja

MISNA ČITANJA – 11. LIPNJA 2025.

MISNA ČITANJA – 11. LIPNJA 2025.

X. tjedan kroz godinu

Spomendan

Sv. Barnaba, apostol

Psaltir

2. tjedan psaltira

Misao iz evanđelja dana

Besplatno primiste, besplatno dajte!

Čitanja:

vl.: Dj 11,21b-26; 13,1-3; Ps 98,1-6; Mt 10,7-13

Boja liturgijskog ruha:

crvena

Imendani:

Barnaba, Borna, Ratimir; Roza, Ruža

Prvo čitanje:

Dj 11,21b-26; 13,1-3

Bijaše Barnaba muž čestit, pun Duha Svetoga i vjere.

Čitanje Djela apostolskih
U one dane: Velik broj ljudi povjerova i obrati se Gospodinu.
Vijest o tom doprije do Crkve u Jeruzalemu pa poslaše Barnabu u Antiohiju. Kad on stiže i vidje milost Božju, obradova se te potaknu sve da u odlučnosti srca ostanu uz Gospodina. Ta bijaše to muž čestit, pun Duha Svetoga i vjere. Znatno se mnoštvo pri¬kloni Gospodinu.
Barnaba se zatim zaputi u Tarz potražiti Savla. Kad ga nade, odvede ga u Antiohiju. Punu su se godinu dana sastajali u toj Crkvi i poučavali poveće mnoštvo te se u Antiohiji učenici ajprije prozvaše »kršćanima«.
U antiohijskoj je Crkvi bilo proroka i učitelja: Barnaba, Šimun zvani Niger, Lucije Cirenac, Manahen, suothranjenik Heroda čet-verovlasnika, i Savao. Dok su jednom obavljali službu Božju i postili, reče Duh Sveti: »De mi odlučite Barnabu i Savla za djelo na koje sam ih pozvao.« Onda su postili, molili, položili na njih ruke i otpustili ih.
Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam:

Ps 98,1-6

Pripjev: Pred poganima Gospodin obznani spasenje svoje.

Pjevajte Gospodinu pjesmu novu
jer učini djela čudesna. Pobjedu mu pribavi desnica njegova
i sveta mišica njegova.

Gospodin obznani spasenje svoje,
pred poganima pravednost objavi. Spomenu se dobrote i vjernosti
prema domu Izraelovu.

Svi krajevi svijeta vidješe
spasenje Boga našega. Sva zemljo, poklikni Gospodinu,
raduj se, kliči i pjevaj!

Zapjevajte Gospodinu uz citru,
uz citru i zvuke glazbala, uz trublje i zvuke rogova:
kličite Gospodinu kralju!

Evanđelje:

Mt 10,7-13

Besplatno primiste, besplatno dajte!

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Reče Isus apostolima:
»Putem propovijedajte:
‘Približilo se kraljevstvo nebesko!’
Bolesne liječite,
mrtve uskrisujte,
gubave čistite, zloduhe izgonite!
Besplatno primiste, besplatno dajte!
Ne stječite zlata, ni srebra, ni mjedi sebi u pojase,
ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa.
Ta vrijedan je radnik hrane svoje.
U koji god grad ili selo uđete,
razvidite tko je u njemu dostojan:
ondje ostanite sve dok ne odete.
Ulazeći u kuću, zaželite joj mir.
Bude li kuća dostojna, neka mir vaš siđe na nju.
Ne bude li dostojna, neka se mir vaš k vama vrati.
Riječ Gospodnja.

Preuzeto s Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Nastavi čitati
By
In Devetnice

Devetnica Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu

Devetnica Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu

Devetnica Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu napisana je od strane velikog katoličkog sveca, Alfonsa Liguorija. Smatra se jednom od najljepših devetnica koje Crkva ima, a samo saznanje da se molitve upućuju izravno Isusu dovoljno govori o snazi ove divne molitve. 

Devetnica se moli na sljedeći način:

– Na početku svakog dana moli se molitva “Klanjam ti se smjerno” sv. Tome Akvinskog

– Slijedi razmatranje dana

– Za kraj se mole Litanije

POČETNA MOLITVA: “Klanjam ti se smjerno”

Klanjam ti se smjeno, tajni Bože naš, što pod prilikama Ti se sakrivaš, srce ti se moje cijelo predaje jer dok promatra te svijest mu prestaje. Vid i opip, okus varaju se tu, al za čvrstu vjeru dosta je što čuh, vjerujem u svemu Kristu Bogu svom, istine nad ovom nema istinom. Samo Bog na križu bješe oku skrit, ovdje je i čovjek tajnom obavit, vjerujem u oba, oba priznajem s razbojnikom isto skrušen vapijem. Rana kao Toma ja ti ne vidim, ipak Bogom svojim priznam te s njim, daj da vjera moja uvijek življe sja, da se ufam u te da te ljubim ja.

Uspomeno smrti Spasa premilog, živi Kruše, što si život puka svog, daj da sveđ od tebe i moj živi duh, dokraj žića budi najslađi mu kruh. Pelikane nježni, Spasitelju moj, blatna me u Krvi peri Presvetoj. I kap njena može svijet da spasi cijel da bez ljage bude posve čist i bijel. Isuse kog sad mi krije veo taj, žarku želju molim, ti mi uslišaj, daj da otkrito ti lice ugledam i u slavi tvojoj blažen uživam. Amen.

(sv. Toma Akvinski)

Prvi dan: ISUSOVA LJUBAV U PRESVETOM SAKRAMENTU

Preljubljeni naš Gospodin, morajući s ovoga svijeta otići k Ocu, i videći da je došao čas njegove smrti – Isus znajući da mu je došao čas kada će otići s ovoga svijeta Ocu (Iv 13,1) – nije htio ostavi nas same u ovoj suznoj dolini. I što učini? Ustanovi Presveti Sakrament Euharistije u kojemu nam je ostavio cijeloga sebe. “Nijedan jezik ni govor, pisao je sv.Petar Alkatranski, ne može izraziti veličinu Isusove ljubavi prema svakoj duši, i zato zaručnik htijući otići s ovoga svijeta, a da odsutnost ne bude razlog da zaboravimo na njega, ostavio je duši kao spomen čin Presveti Sakrament, u kojemu je On sam ostao, jer nije htio da sjećanje koje će na njega podsjećati dušu bude nešto drugo do li On sam.”

I evo Isusa, kako nas uči vjera, na tolikim oltarima, u tolikom svetohraništima zatvorena kao u zatvorima ljubavi, da bi ga mogao pronaći svatko tko ga traži. Ali Gospodine – govorio je sv. Bernard – to ne priliči tvome veličanstvu. A Isusu mu je odgovorio: “Dosta je da priliči mojoj ljubavi”. Oni koji idu u Betlehem da vide štalicu u koji se rodio Isus doživljavaju puno nježnosti. Isto tako oni žele vidjeti pretorij gdje je bičevan, Kalvariju na kojoj je umro, grob u koji je pohranjen, ali koliko više nježnosti treba biti u našem srcu kada pohodimo samog Euharistiskog Isusa prisutna u svetohraništu. Sluga Božji Ivan Avilski govorio je da među svim svetištima ne možemo naći uzvišenije i sabranije svetište od bilo koje crkve u kojoj je prisutan Isus u Presvetom Sakramentu.

Molitva: O ljubljeni moj Isuse, o Bože zaljubljeni u ljude, što ii mogao više iznaći da bi te nezahvalni ljudi ljubili? O kad bi te ljudi ljubili, sve bi crkve trajno bile pune osoba koje bi prignute na koljenima s licem do zemlje zahvaljivali ti i klanjali ti se, gorili bi iz ljubavi prema tebi gledajući te očima vjere skrivenog u svetohraništu. Naprotiv, ljudi zaboravljaju tebe i tvoju ljubav, utječu se čovjeku od kojega se nadaju zadobiti neko bijedno dobro, a ostavljaju tebe, moj Gospodine, napuštenog i samog.

O Isuse, kad bih ja mogao nadoknaditi mojim čašćenjem tolike nezahvalnosti prema tebi. Kajem se jer sam i ja u prošlosti bio kao oni koji su zaboravljali na tebe i zapuštali te. Ubuduće ne želim više tako činiti, želim te pohoditi koliko mi je više moguće. Zapali u moje srce tvojom ljubavlju, da bih od sada živio samo da te ljubim i da ti se dopadnem. Ti zaslužuješ ljubav svakog srca. Isuse moj ako sam te nekada prezirao, sada samo želim ljubiti te. Ti si moja ljubav i svako moje dobro. Bože moj i sve moje! Presveta Djevice Marijo, isprosi mi veliku ljubav prema Presvetom Sakramentu.

Litanije Presvetom oltarskom sakramentu… (nalaze se na dnu članka)

Drugi dan: ISUS JE U SVETOHRANIŠTIMA DA BI GA KOJI ŽELE MOGLI PRONAĆI

Sv.Terezija je govorila da na zemlji ne mogu svi podanici razgovarati s kraljem. Siromasi se mogu najviše nadati da će po nekom posredniku doći od kralja njihova poruka. A za s tobom govoriti, Kralju Neba i zemlje ne trebamo nikoga. Svatko tko te želi nalazi te u Presvetom Sakramentu i može ti govoriti po svojoj volji i bez ustručavanja. Isus Krist je u Euharistiji zaklonio svoje veličanstvo pod komadićem kruha da bi nas potakao na veće povjerenje i oslobodio svakog straha da mu se približimo. Kao da Isus iz svetohraništa svaki čas viče: Dođite k meni svi vi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti (Mt 11,28). Dođite kaže, dođite siromasi, bolesnici, progonjeni, pravednici i grešnici, i naći ćete okrjepu u svim vašim žalostima i patnjama. Isus Krist želi utješiti svakoga tko se njemu utječe.

On dan i noć boravi u svetohraništu kako bi ga svi mogli pronaći i kako bi svima udijelio milost. Zbog toga su se sveci na zemlji rado zadržavali pred Isusom u Presvetom Sakramentu, tako da su dani i noći pred Euharistijom njima izgledali kao trenuci. Ferijska kneginja kada je ušla u samostan i postala klarisa, nikada se nije umarala biti u kapelici pred svetohraništem. Jednoga dana su je upitali što toliko radi pred Presvetim Sakramentom. Ona je u čudu odgovorila: “Što se radim pred Presvetim Sakramentom? Zahvaljujem, ljubim i molimo”. Sv. Filip Neri je za vrijeme pohoda Isusu u Euharistiji znao uskliknuti: “Evo ljubavi moje, evo sve ljubavi moje”. Ah, kad bi Isus bio naša sva ljubav, i nama bi dani i noći izgledali pred njim kao trenuci.

Molitva: Isuse moj, ubuduće kad te budem pohodio u Svetohraništu nadam se i ja da ću moći reći “Evo ljubavi moje, evo sve ljubavi moje”. Ljubljeni moj Gospodine, želim ljubiti samo tebe, samo tebe želim jedina ljubavi moje duše. Osjećam da umirem od boli kada pomislim da sam u prošlosti ljubio stvorenja više od tebe, okrećući leđa Tebi beskrajnom dobru. A Ti si me podnosio s toliko strpljenja jer nisi htio da budem zauvijek izgubljen, i umjesto da me kazniš, ranio si moje srce tolikim strelicama ljubavi, tako da se nisam mogao oduprijeti tvojoj nježnosti te sam Ti se potpuno predao.

Vidim da me želiš potpuno za sebe. Kad već to želi, učini da tako i bude, jer Ti to trebaš učiniti. Odvoji me od svih zemaljskih navezanosti, oslobodi od mene samoga. Daj da samo tebe tražim, o tebi govorim, živim i umrem za tebe. O Ljubavi mog Isusa, dođi i uzmi sve moje srce, i odvoji me od svih ljubavi koje nisu za Boga i u Bogu. Ljubim Te Euharistiski Isuse, ljubim Te živote moj, blago moje, ljubavi moja i sve moje. Marijo, nado moja moli se za mene i isprosi mi milost da budem potpuno Isusov.

Litanije Presvetom oltarskom sakramentu… (nalaze se na dnu članka)

Treći dan: ISUS NAM JE DAO NAJVEĆI DAR DAJUĆI NAM SEBE U PRESVETOM SAKRAMENTU

Ljubljeni Isus nije bio zadovoljan samo da žrtvuje za nas svoj božanski život u patnjama i pogrdama kako bi nam posvjedočio svoju ljubav, nego još više kako bi nas potakao da ga ljubimo, noć prije svoje smrti htio je ostaviti samoga sebe za hranu u Presvetoj Euharistiji. Bog je svemoguć, ali nakon što je darovao samoga sebe u Sakramentu ljubavi duši nema što više dati. Tridentski koncil kaže da Isus dajući se nama u svetoj pričesti, daruje nam, da tako kažemo, i sve blago svoje beskrajne ljubavi.

Kako bi se osjećao počašćen podanik, piše sv. Franjo Saleški, kojega bi kralj za stolom pozvao da s njim ručak. Isusu u Euharistiji nam daje ne samo dio svog ručka, nego cijelo svoje tijelo: Uzmite i jedite ovo je moje tijelo (Mt 26,26). A sa svojim tijelom daje nam još, svoju dušu i svoje božanstvo, tako da sv.Ivan Krizostom kaže, Gospodin dajući nam samoga sebe u Euharistiji, dao nam je sve što ima, i ne preostaje mu ništa više što bi nam mogao dati. Sve ja dao za tebe, i ništa nije ostavio za sebe. O divnog li čuda Božje ljubavi! Bog koji je gospodar svega, sav je tvoj.

Molitva: Predragi moj Isuse, što si još mogao učiniti, da bi te ljubili? Daj da upoznamo preobilje ljubavi po kojemu si postao jelo, kako bi se sjedinio s nama siromašnim grešnicima. Moj Otkupitelju Ti si me dakle tako ljubio da se nisi ustručavao toliko puta meni se darovati u svetoj pričesti, a ja sam imao takvu dušu, da sam te puno puta izagnao iz mog srca. Ali Ti ne možeš prezreti poniženo srce koje se kaje. Ti si postao čovjek zbog mene, umro si za mene, išao si dotle da si za mene postao hrana. Što si još mogao učiniti kako bi zadobio moju ljubav? Oh, kad bi mogao umrijeti od muke svaki put kad se sjetim da sam prezreo tvoju milost. Kajem se ljubavi moja, svim srcem jer sam te povrijedio.

Ljubim te beskrajna dobroto, ljubim te beskrajna ljubavi. Želim samo tebe ljubiti, i ne bojim se ničeg osim živjeti a ne ljubiti te. Ljubljeni moj Isuse, ne uskrati mi milost da ponovno pohodiš moju dušu. Dođi, jer radije želim tisuću puta umrijeti, nego te odbiti i želim učiniti sve što mogu da budem po tvojoj volji. Dođi i zapali moje srce svojom ljubavlju. Daj da zaboravi na sve drugo, da mislim samo na tebe i za tobom žudim, najveće i jedino moje dobro. Marijo Majko moja, moli se za mene, i daj da budem zahvalan za toliku Isusovu ljubav.

Litanije Presvetom oltarskom sakramentu… (nalaze se na dnu članka)

Četvrti dan: VELIKA LJUBAV KOJU NAM JE ISUS POKAZAO U PRESVETOM SAKRAMENTU

Isus, znajući da mu je došao čas kad će otići s ovoga svijeta k Ocu, ljubeći svoje koji bijahu na svijetu, do kraja ih je ljubio (Iv 13,1). Isus znajući da je došao čas njegove smrti, htio je prije toga ostaviti nam najveći znak svoje ljubavi, presvetu Euharistiju. Do kraja ih je ljubio, najvećom ljubavlju kako to objašnjava sv.Ivan Krizostom. Ljubio je ljude najvećom ljubavlju kojom ih je mogao ljubiti dajući im cijelog sebe. Kad je Isus ustanovio ovaj veliki Sakrament, ostavljajući nam sebe za jelo? Noć prije svoje muke. One noći u kojoj bijaše izdan, zapisa apostol Pavao, uze kruh, te zahvali razlomi ga i reče: Ovo je tijelo moje koje se predaje za vas” (1 Kor 11. 23-24). Kad su ljudi smišljali kako da ga ubiju, On je htio njima dati zadnji i najveći dokaz svoje ljubavi.

Znakovi pažnje i ljubavi koju su nam prijatelji iskazivali, nakon njihove smrti, ostaju najdublje urezani u naše srce. Isus je s tom nakanom prije svoje smrti htio ostaviti nam na dar Presveti Sakrament. Dobro je govorio sv. Toma Akvinski kada ovaj dar nazvao sakramentom i zalogom ljubavi, a sv. Bernard ga nazva ljubav nad ljubavima, ljubav svih ljubavi, jer je u ovom sakramentu Isusu Krist ujedinio i ispunio sve druge vidike ljubavi koje nam je iskazao. Sv. Marija Magdalena Paciška je dan kad je Isus ustanovio Euharistiju nazvala danom ljubavi.

Molitva: O beskrajna Isusova ljubavi dostojna da budeš beskrajno ljubljena! Ti si Gospodine tako zaljubljen u ljude. A kako to da su ljudi tako hladni prema tebi? Što si više mogao učiniti da ih potakneš da te ljube? Isuse moj Ti si tako ljubezan i toliko ljubiš, daj Gospodine da te ljudi upoznaju i uzljube. Kada ću ja ljubiti tebe kao što si ti ljubio mene. Otvori još više moje oči da uvidim veličinu tvoje dobrote, kako bih sve više gorio ljubavlju za tebe i živio po tvojoj volji.

O ljubljeni moje duše, da sam te barem uvijek ljubio! Ajme, bilo je trenutaka kad ne samo da te nisam ljubio, nego sam prezirao tvoju milost i tvoju ljubav. Tješi me bol koju zbog toga osjećam i nadam se oproštenju po tvome obećanju onima koji se kaju. Tebi moj Spasitelju upravljam svu moju ljubav, pomozi mi po zaslugama svoje Muke da te ljubim svim svojim silama. O kad bih umro za tebe, kao što si ti umro za mene! Marijo, majko Božja isprosi mi milost da od sada samo Boga ljubim.

Litanije Presvetom oltarskom sakramentu… (nalaze se na dnu članka)

Peti dan: O SJEDINJENJU DUŠE S ISUSOM PO SVETOJ PRIČESTI

Sv. Dionizije Areopagita kaže da je glavni učinka ljubavi težnja za sjedinjenjem. Isus je ustanovio svetu pričest, da bi se potpuno sjedinio s našim dušama. Bio se darovao nama kao učitelj, uzor i žrtva, bilo je preostalo da nam se daruje kao jelo kako bi se sjedinio s nama, jer jelo se sjedinjuje s onim tko ga jede. To Gospodin učini kad je ustanovio Euharistiju, ovaj sakrament ljubavi. Isus je dosegao najveći stupanj ljubavi, kaže sv. Bernardin Sijenski, kad je dao samoga sebe za potpuno sjedinjenje kao jelo koje se sjedinjuje s onim tko ga jede. Isus se nije zadovoljio s tim da se sjedini s ljudskom naravi u Utjelovljenju, nego je htio po pričesti pronaći način kako se sjediniti sa svakim od nas, da sam cio i nepodijeljen postane dar svakome tko ga prima.

Dakle, zapisa sv. Franjo Saleški, ni u jednom drugom činu Spasitelja ne možemo vidjeti ljupkijeg i nježnijeg kao u pričesti kada se On ponizuje, da tako kažemo, postaje jelo kako bi prožeo naše duše i sjedinio se sa srcem svojih vjernika. Isus, jer nas je gorljivo ljubio htio je sjediniti se s nama u Euharistiji, tako da postanemo jedno s njime, kako kaže sv. Ivan Krizostom. Htio si dakle, o Bože ljubavi, da tvoje i naše postanu jedno srce kako kaže sv.Lovro Justinijani, a to kaže i sam Isus: Tko jede moje tijelo…ostaje u meni i ja u njemu (Iv 6,56). Tko se pričešćuje, dakle je u Isusu, i Isus je u njemu. To nije samo osjećaj, nego stvarno i istinsko sjedinjenje. Kao što se sjedinjuju dvije rastopljene svijeće, kaže sv. Ćiril Aleksandriski, tako i tko se pričešćuje postaje jedno s Isusom Kristom. Kada se pričešćujemo pomislimo da i nama Isus Krist kaže ono što reče jednog dana svojoj dragoj službenici Margareti Ipreskoj: Vidiš kćeri moja, divno sjedinjenje između tebe i mene, ljubi me dakle i bit ćemo uvijek sjedinjeni, i nikada se više nećemo rastaviti.

Molitva: O moj Isuse, upravo to ja tražim. Želim te uvijek tražiti u svetoj pričesti. Bit ćemo uvijek sjedinjeni, i nikada se više nećemo rastaviti. Ja znam da me ti nećeš nikada ostaviti, ako se ja prvi ne udaljim od tebe. Bojim se Gospodine da ću se ubuduće odijeliti od tebe po grijehu, kao što se već dogodilo u prošlosti. Ne dopusti to, ljubljeni moj Otkupitelju, ne dopusti da se odijelim od tebe. Sve do smrti sam u opasnosti da te izgubim. Molim te po zaslugama tvoje smrti daj da radije umrem, nego da te teško uvrijedim. Ponavljam Gospodine, udijeli mi milost i uvijek iznova mi je udijeljuj da se nikada od tebe ne odijelim.

O Bože moje duše, ljubim te i želim te zauvijek ljubiti. Pred Nebom i zemljom kažem da samo tebe želim i ništa drugo. Isuse moj usliši me, samo tebe tražim i ništa drugo. Marijo Majko milosrđa, moli se za mene i isprosi mi milost da se nikada ne odijelim od Isusa te da samo njega ljubim.

Litanije Presvetom oltarskom sakramentu… (nalaze se na dnu članka)

Šesti dan: ISUSOVA ŽELJA DA SE SJEDINI S NAMA U SVETOJ PRIČESTI

Isus znajući da je došao njegov čas…(Iv 13,1) Čas, koji Isus zove svojim časom, bila je noć u kojoj je počela njegova Muke. A kako tako žalostan čas, Isus zove svojim časom? Da, jer je to bio trenutak koji je On želio cijeli život. Te noći ustanovio je svetu Euharistiju po kojoj se htio sjediniti sa svojim ljubljenim dušama za koje je ubrzo prolio svoju Krv i dao svoj život. Evo kako je o toj noći govorio svojim učenicima. Žarko sam želio da blagujem s vama ovu pashalnu večeru prije svije muke (Lk 22,15). Tim je riječima htio iskazati želju i čežnju koju je imao da se sjedini s nama u ovom sakramentu ljubavi. Žarko sam želio, te riječi, kaže sv. Lovro Justinijasnki, su izišle u neizmjernoj ljubavi iz Srca Isusova. Isti plamen koji je tada gorio u Srcu Isusovu i sada gori u svetoj pričesti. Isti poziv koji je Isus uputio svojim učenicima da ga prime i danas svima ponavlja. Uzmite i jedite, ovo je moje tijelo (Mt 26,26).

Da nas potakne da ga primimo u ljubavi obećava nam Raj. Ako netko jede od ovog kruha živjet će zauvijek (Iv 6,51). A ako odbijemo primiti ga prijeti nam smrću. Ako ne jedete tijela Sina čovječjega nećete imati života u sebi (Iv 6,53). Svi ovi pozivi, obećanja i prijetnje se rađaju iz Isusove želje da se sjedini s nama u svetoj pričesti i ljubavi koju nam daruje u njoj. Ne može se usporediti nijedna pčela koja tako naprasito slijeće na cvijet i upija med, reče jednog dana Gospodin sv. Matildi, samnom kad ja dolazim u duše koje me žele. Isus nas ljubi i želi biti ljubljen od nas, jer nas želi te hoće da i mi njega želimo, kako zapisa sv.Grgur. Blago onoj duši koja ide na pričest s velikom željom da se sjedini s Isusom Kristom.

Molitva: Klanjanja moj dostojni Isuse, ne možeš nam dati veći dokaz svoje ljubavi i pokazati nam da nas ljubiš. Dao si život za nas. Ostao si u Presvetom Sakramentu da bi mi tebi dolazili i blagovali tvoje tijelo. Ti toliko želiš da te primimo. Kako možemo spoznati toliko pažljivu ljubav i ne goriti iz ljubavi za tebe! Odstupite zemaljske ljubavi, ostavite moje srce jer vi me sprječavate da gorim ljubavlju za Isusa kao što On gori za mene. Koje druge zankove ljubavi čekam, moj Otkupitelju, veće od onih koje si mi dao? Ti si iz ljubavi prema meni žrtvovao svoj život, prihvatio tešku i sramotnu smrt. Iz ljubav prema meni skoro si se poništio postajući jelo u Euharistiji kako bi cijelog sebe dao meni. O Gospodine daj dopusti da nezahvalan živim za toliku dobrotu.

Zahvaljujem Ti za vrijeme koje si mi dao kako bih oplakivao uvrede koje sam ti nanio i ljubio te u sve dane života koji mi prestaju. Kajem se, o najveća dobroto, što sam u prošlosti prezreo tvoju ljubav. Ljubim te beskrajna dobroto, ljubim te najveće blago, ljubim te beskrajna ljubavi dostojna beskrajne ljubavi. Pomozi mi moj Isuse da iz mog srca izagnam sve ljubavi koje nisu za tebe, daj da od sada samo tebe želim, tražim i ljubim. Ljubljeni moj Gospodine, daj da te uvijek pronađem, da te uvijek ljubim. Uzmi svu moju volju da nikad više ne želim ništa što je protivno tvojoj volji. Bože moj, Bože moj, što bi mogao ljubiti, ako ne ljubim tebe koji si svako dobro? Da, samo tebe želim i ništa više! O Marijo Majko moja, Ti uzmi moje srce i ispuni ga čistom ljubavlju za Isusa.

Litanije Presvetom oltarskom sakramentu… (nalaze se na dnu članka)

Sedmi dan: PO SVETOJ PRIČESTI ZADOBIVAMO USTRAJNOST U BOŽJOJ MILOSTI

Kada Isus u svetoj Pričesti dođe u dušu sobom donosi svako dobro i milost, a posebno milost svete ustrajnosti. Glavni učinak svete pričesti je hraniti dušu koja je prima kruhom života. Sveta pričest daje veliku snagu za hoditi putem savršenstva, zato Isus samoga sebe, u Presvetom Sakramentu naziva kruhom nebeskim. Ja sam kruh živi koji je sišao s Neba (Iv 6,51).

Kako zemaljski kruh uzdržava tjelesni život, tako kruh nebeski uzdržava život duše po ustrajnosti u

Božjoj milosti. Tridentski koncil naučava da je pričest lijek koji nas oslobađa od lakih grijeha i čuva od smrtnih grijeha. Papa Inocent III zapisa nas Isus po svojoj muci oslobađa od počinjenih grijeha, a po Euharistiji od grijeha koje bismo mogli učiniti. Sv. Bonaventura je govorio da se grešnici ne trebaju udaljiti od pričesti zato što su bili grešnici, pa su se ispovjedili. Naprotiv, jer su bili grešnici moraju se češće pričešćivati jer koliko je netko nemoćniji i bolesniji toliko više treba liječnika.

Molitva: Bijedan sam Gospodine, zašto se žalim na moju slabost videći tolike moje padove? Kako sam se mogao oduprijeti paklu udaljujući se od tebe koji si naša snaga? Da sam se češće pričešćivao ne bi me toliko puta pobijedili moji neprijatelji. Ubuduće neće biti tako. U tebe se Gospodine utječem, o da se ne postidim nikada (Ps 31,2).

Gospodine, ne kao da ne želim više osloniti se na moje odluke, nego Ti si moja nada, Ti mi trebaš dati snage da ne padnem ponovno u grijeh. Ja sam slab, ali me Ti po svetoj pričesti činiš jakim u svim napastima. Sve mogu u onome koji me jača (Fil 4,13). Oprosti mi Isuse sve grijehe kojima sam te uvrijedio i zbog kojih se kajem svom dušom. Odlučujem radije umrijeti nego te više uvrijediti, oslanjam se na tvoju Muku da ćeš mi pomoći ustrajati u milosti sve do smrti. U tebe se Gospodine utječem, o da se ne postidim nikada (Ps 31,2). I reći ću to isto sa sv. Bonaventurom tebi Majko moja Marijo: Tebi se Gospe utječem, o da se ne postidim nikada.

Litanije Presvetom oltarskom sakramentu… (nalaze se na dnu članka)

Osmi dan: O POTREBNOJ PRIPRAVI I ZAHVALI ZA SVETU PRIČEST

Kako to da se mnoge duše često pričešćuju, pita se kardinal Bona, a tako malo napreduju na Božjem putu? I odgovara: “To se ne događa zbog nedostatka nebeskog kruha, nego zbog slabe priprave osobe koja se pričešćuje”. Vatra odmah zahvati suho drvo, ali ne i zeleno, jer nije prikladno za izgaranje. Sveci su imali puno koristi od pričešćivanja jer su se brižno pripravljali za pričest. Dvije su glavne stvar koje duša treba učiniti kako bi se pripravila na pričest.

Prva je odvojenost od stvorenja i oslobađanje srca od svega što nije Bog i nije za Boga. Duša mora biti u milosti. Koliko je srce više zauzeto zemaljskim ljubavima, toliko više ima zemlje u njemu, toliko manje mjesta je u srcu za Božju ljubav. Jednoga dana sv. Gertruda je upitala Gospodina kakvu bi pripravu za pričest On htio od nje. Isus joj je odgovorio: “Ne želim drugo od tebe, osim da dođeš primiti me ispražnjena od same sebe”.

Druga stvar koja se traži da bi osoba iz pričesti zadobila velike duhovne plodove je želja za primanjem Isusa s nakanom da ga se sve više ljubi. Gerson kaže da na ovoj gozbi ne ostaju oni koji su siti nego oni koji uvijek gladuju. Dakle prva nakana, kako piše sv.Franjo Saleški, osobe koja se pričešćuje mora biti želja za rasti u ljubavi Božjoj. Svetac bi govorio: “Mora se primati iz ljubavi Onoga koji se nama daje iz ljubavi”. I zbog toga je Isus sam rekao sv. Matildi: ”Kada se pričešćuješ, poželi da me ljubiš većom ljubavlju nego li me je do sada ljubilo ijedno srce, a ja ću, kao što bi ti hitjela, primiti tu nakanu kao da je to tvoja ljubav”.

Potrebno je zahvaliti se nakon pričesti. Bogu nema draže molitve od one nakon svete pričesti. U tim trenutcima duša se treba zadržati u ljubavi i molitvi. Te molitve imaju veću zaslugu pred Bogom, nego one u drugim trenutcima, jer im se zaslužna vrijednost povećava zbog prisutnosti Isusa Krista koji se sjedinjuje s dušom. O molitvi iza pričesti kaže sv.Tertezija, da Isus prebiva u duši kao na prijestolju milosti i govori:” Što hoćeš da ti učinim? (Mk 10, 51). Dušo došao sam hotimice s Neba da bih te obdario milostima. Traži od mene što želiš i koliko želiš i biti ćeš uslišana”. O koja blaga milosti gube oni koji se premalo zadržavaju u molitvi poslije pričesti!

Molitva: O Bože ljubavi, Ti nas, dakle, toliko želiš obasuti tvojim milostima, a mi se tako malo trudimo tražiti ih. Kolika će biti naša muka u trenutku smrti, kada budemo mislili na ovaj za nas štetni nehaj. Gospodine moj, zaboravi prošlost. Ubuduće s tvojom pomoću želim se bolje pripraviti za pričest oslobađajući se svih ljubavi koje me priječe primiti milosti koje mi želiš udijeliti. A poslije pričesti želim se zadržati koliko više mogu kako bi zadobio od tebe pomoć da napredujem u tvojoj ljubavi. Udjeli mi milost da to provedem u djelo.

O moj Isuse koliko sam puta u prošlosti zapostavio ljubav prema tebi! Vrijeme koje mi još daruješ da živim po tvom milosrđu je za pripraviti se na smrt i nadoknaditi mojom ljubavlju sve uvrede koje sam ti nanio. Želim ga provesti oplakujući moje grijehe i ljubeći tebe. Ljubim te Isuse ljubavi moja, ljubim te jedino moje dobro, smiluj mi se, ne ostavi me! Marijo nado moja, priteci mi uvijek u pomoć svojim zagovorom.

Litanije Presvetom oltarskom sakramentu… (nalaze se na dnu članka)

Deveti dan: ISUS JE S NAMA DO SVRŠETKA SVIJETA

Evo ja sam s vama sve dane do svršetka svijeta (Mt 28,20). Taj naš ljubljeni pastir koji je dao svoj život za ovce, nije htio umirući odijeliti se od nas. Evo me, veli on, uvijek s vama: za vas sam ostao na zemlji u toj Euharistiji. Tu me možete naći kadgod zaželite, da vam pomognem i tješim svojom prisutnošću. Neću vas ostaviti do svršetka svijeta, dokle god budete na zemlji. Htio je zaručnik, veli sv.Petar Alkatranski, ostaviti svojoj zaručnici na toj tako dugoj udaljenosti neku pratnju, da ne ostane sama. Zato je ostavio taj Sakrament u kojemu boravi on sam, a on je najbolja pratnja koju je mogao ostaviti. Najplemenitiji Gospodine, najljubljeniji Spasitelju, danas te pohađam na tom oltaru, ali Ti mi vraćaš pohod drugom ljubavlju kada dolaziš k meni u svetoj pričesti.

Tada mi nisi samo prisutan nego me i hraniš, i čitav se daješ meni, tako da mogu istinito reći: Isuse sada si sav moj. Ti se daruješ sav meni da se ja dadnem sav tebi. Ja sam crvić a ti si Bog. Bože ljubavi, kad ću vidjeti da sam stvarno sav tvoj, a ne samo riječima? Ti to možeš učinit. Povećaj u meni povjerenje zaslugama svoje krvi, da odmah postignem tu milost od tebe, da prije nego umrem budem sav tvoj, a ništa više svoj. Gospodine Ti uslišavaš svačiju molitvu, usliši danas moju, ja te uistinu želim ljubiti. To želim svim silama, želim te slušati u svemu, bez interesa, bez utjehe, bez nagrade. Želim ti služiti iz ljubavi, jedino da se svidim tvome srcu koje me tako strastveno ljubi. Moja nagrada neka bude da te tebe ljubim.

Molitva: Ljubljeni Sine vječnoga Oca osvoji i primi moju slobodu, moju volju, sve moje, svega mene i daj me sebi. Ljubim te. tražim uzdišem za tobom, volim te. Najljubljenija moja Gospo, cijela te Crkva naziva i pozdravlja: nado naša. Ti koja si nada sviju, budi i moja nada. Sav razlog moje nade, mojeg ufanja, tako te Gospe nazvao sv.Bernard i govorio, neka se u te uzdaju oni koji očajavaju. tako ti želim i ja reći: Majko moja, Ti spasavaš očajnike, spasi i mene. Ti si sva moja nada.

Litanije Presvetom oltarskom sakramentu… (nalaze se na dnu članka)

Litanije Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramemtu

Gospodine smiluj se!
Kriste smiluj se!
Gospodine smiluj se!
Kriste čuj nas!
Kriste usliši nas!

Oče nebeski Bože, (smiluje nam se!)
Sine Otkupitelju svijeta Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo jedan Bože,

Kruše anđeoski,
Kruše zasitni i slasti kraljevska,
Kruše živi koji si s neba sišao,
Kruše koji daješ život svijetu,
Kruše koji krijepiš srce čovjeku,
Žito izabranih,
Vino iz kojega niču djevice,
Mano sakrivena.
Duhovna slasti,
Stole prečisti,
Hrano i goste, Nebeska zaštito protiv grijehu,
Liječe besmrtnosti,
Spomene čudesa Božjih,
Divo čudo nad sva čudesa,
Hostijo sveta,
Kaležu blagoslova,
Prinose čisti,
Neprestana žrtvo,
Preslatka gozbo,
Otajstvo vjere,
Svezo ljubavi,
Okrepo svetim dušama,
Poputbino onima koji umiru u Gospodinu,
Založe buduće slave,
Sakramente pobožnosti,
Životvorni Sakramente,
Časni Sakramente,
Presveti Sakramente,
Bože sakriveni,
Riječ Tijelom postala,

Milostiv budi, oprosti nam Gospodine!
Milostiv budi, usliši nas Gospodine!

Od nedostojnog primanja Tijela i Krvi ( Oslobodi nas, Gospodine!)
Od požude tijela.
Od požude očiju,
Od oholosti života,
Od svakoga grijeha,

Za želju kojom si ovu pashu s učenicima blagovati želio, (Usliši nas Gospodine!)
Za preveliku poniznost kojom si učenicima noge prao,
Za goruću ljubav kojim si ovaj božanski Sakrament naredio,
Za svoju dragocjenu Krv koju si za nas na križu prolio,
Za sveti tvoj prinos koji si na oltaru ostavio,

Mi grešnici (Tebe molimo usliši nas!)
Da se dostojiš našu vjeru i štovanje ovoga divnog Sakramenta umnožiti i uzdržati,
Da se dostojiš našu goruću želju za primanjem ovoga Kruha nebeskog u nama pobuditi,
Da se dostojiš nas za dostojno i često uživanje presvete Pričesti spremne učiniti,
Da se dostojiš udijeliti nam dragocjene plodove ovoga životvornog Sakramenta,
Da se dostojiš pobuđivati nas na pohod i klanjanje Presvetom Sakramentu,
Da se dostojiš ovim kruhom nebeskim u našem smrtnom času nas okrijepiti i zaštiti,
Sine Božji, molimo te, usliši nas!


Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se Gospodine!

Kriste čuj nas!
Kriste usliši nas!
Gospodine smiluj se!

Oče naš… Zdravo Marijo…

Pomolimo se: Zdravo, predobrostivi Isuse, Sine Božji i Marije Djevice, Bože Spasitelju ovdje sakriveni, presveto i preslavno Otajstvo, čudo nad svim čudesima, Tebe hvalim, tebe slavim, tebe blagoslivljam, a jer je hvala i slava moja slaba zato s Anđelima i Arkanđelima i sa svim dvorom nebeskim pjevam slavi tvojoj pjesmu bez svršetka govoreći: Neka bude hvaljen presveti Sakrament od svih naroda puka i jezika.

Bože koji si nam u divnom Sakramentu ostavio uspomenu muke svoje, podaj nama, molimo, tako častiti otajstva Tijela i Krvi tvoje, da vazda osjećamo u sebi plod otkupljenja tvojega! Koji živiš i kraljuješ u vijeke vijekova. Amen!

Nastavi čitati
By
In Svetac dana

SVETAC DANA – BL. IVAN DOMINICI

SVETAC DANA – BL. IVAN DOMINICI

Sveti Ivan se rodio u gradu na Arnu početkom g. 1356. kao sin trgovca svile Dominika Bianchinija i Paule, iz odlične mletačke obitelji Zorzi. Otac doduše nije dočekao rođenje svoga sina jer je umro prije, ostavivši iza sebe mladu udovicu Paulu kojoj je bilo tek 20 godina.Kad je Svetom Ivanu bilo 14 godina, izrazio je želju da stupi u dominikanski red, koji je u Firenzi uživao velik ugled.

Majka se ispočetka nije složila s njegovom željom pa, da ga nekako odvrati od nje ili bar bolje iskuša njegovo zvanje, posla ga u Veneciju k svojim roditeljima gdje dečko ostade dvije godine. Vrativši se zatim u svoj rodni grad, ne rekavši ništa majci, stupi u dominikanski samostan S. Maria Novella.

No ni to nije išlo bez poteškoća. Ivan je imao neku manu na jeziku, vjerojatno je mucao, koja baš nije pogodovala ulasku u red propovjednika.Dominikanci su kandidatima svećeništva svoga reda uvijek nastojali pružiti što dublje i svestranije teološko znanje. To su isto učinili i Ivanu. On je studirao u Firenzi, zatim u Pisi i napokon u Parizu.

U jednome pismu svojoj majci opisuje kako je upoznao Katarinu Siensku te ostao očaran njezinom pojavom. Godine 1381. nalazio se u Sieni, i dok se molio pred jednom slikom sv. Katarine, ozdravio je od svoje mucavosti. Brzo nakon toga postao je podprior, zatim prior u samostanu S. Maria Novella. Generalni magister dominikanskoga reda bl. Rajmund iz Capue imenovao je 20. travnja 1388. Ivana lektorom u samostanu Sv. Ivana i Pavla u Veneciji, a 13. svibnja iste godine svojim vikarom u istome samostanu.Redovnički je život nasljedovanje Krista, a kroz crkvenu se povijest ostvarivao u raznim oblicima. Doživljavao je svoje uspone i padove. Tada je Gospodin u pojedinim redovima podizao proroke koji su postajali nosiocima obnove.

U XIV. je stoljeću veliki obnovitelj dominikanskoga reda bio blaženi Rajmund iz Capue, a u Ivanu Dominiciju pronašao je najodličnijeg suradnika. On je duhovno obnovio nekoliko samostana: samostan Castello u Veneciji, samostan u Chioggi, u Città di Castelo. Iz tih se samostana širio onda duh obnove posvuda po Italiji. Kad je 5. listopada 1399. blaženi Rajmund umro u Nürnbergu, papa Bonifacije IX. imenovao je već 26. studenoga iste godine Ivana vikarom svih reformiranih samostana u Italiji s ovlastima generala. Tu je službu obavljao posve kratko vrijeme, no i kasnije je kao jednostavan redovnik istom revnošću nastojao oko obnove redovničkoga života. Radi toga, na kosini jednoga brda kod Fiesole podigao je iznova jedan samostan koji je imao služiti kao pravo ogledalo redovničkoga života. Među mladim redovnicima toga samostana bio je i Antonino Pierozzi, kasniji firentinski nadbiskup i veliki svetac.

Bl. Ivan Dominici razvio je i izvanrednu propovjedničku djelatnost. Neumorno je propovijedao, ponekad i pet puta na dan. Propovijedi su mu nailazile na velik odjek i stvarale pravo oduševljenje. U proljeće 1401. obavio je i toliko željeno hodočašće u Svetu zemlju. Ono je bilo velika milost u njegovu životu. Proputovavši Isusovu domovinu, mnogo je toga lijepa vidio i doživio. Evanđelje mu postade još veća stvarnost. Vrativši se u domovinu, postao je u Firenzi profesor Svetoga pisma.Svim tim mnogostrukim poslovima, u kojima se odlikovao, pridošao je još jedan. Postao je diplomat nekih talijanskih knezova, a diplomacijom se služio za dobro Crkve i Božjega naroda. Grgur XII. imenovao ga je 29. srpnja 1407. dubrovačkim nadbiskupom te kao svoga posebnoga legata poslao Mletačkoj i Genovskoj Republici.

Imenovao ga je i kardinalom 23. travnja 1408.Obasut častima, postade i dionikom križeva. Neki su ga optuživali da je častohlepan i licemjeran. Bile su to teške optužbe koje su mu zadale mnogo duševnih muka i koje su mu dobrano zagorčile život. A bile su tada u Crkvi i veoma teške prilike zbog zapadnog raskola koji je kršćanstvo podijelio u tri dijela, tj. u odanost prema trojici papa. Rimski papa Grgur XII., koga su smatrali jedino zakonitim, na savjet kardinala Dominicija odrekao se papinstva kako bi Sabor u Konstanci mogao izabrati novoga papu i tako dokončati žalosni 40-godišnji raskol. Nakon odreknuća pape Grgura XII. Saboru je u Konstanci predsjedao kardinal Dominici, koji zamoli saborske oce da i njega liše kardinalske časti. No oni to ne učiniše. Novi papa izabran je 11. studenoga koji, u počast sveca što se toga dana slavi, uze ime Martin V. On Ivana Dominicija imenova svojim legatom kod njemačkog cara Sigismunda i češkoga kralja Vjenceslava, a imao je raditi oko obraćenja husita. U tome poslanju zatekla ga je 10. lipnja 1419. u Budimu smrt.

Ondje bi nakon svečanog sprovoda u crkvi Sv. Pavla i pokopan. Sv. Antonin je o njemu pisao »…da je u časti sve do današnjega dana, te da se govori o njegovim čudesima«. Godine 1541. Turci su oskvrnuli njegov grob i tako mu se posve zameo trag. Papa Grgur XVI. odobrio je god. 1832. službeno njegovo štovanje, a blagdan mu se u dominikanskom redu i dubrovačkoj biskupiji slavi 10. lipnja.»Dominici je bio jedan od najvećih likova svoga vremena. Poznavao je njegove dobre ali i loše strane. Kao neumoran apostol budio je posvuda zanos i oduševljenje, osvajajući mnoštvo poštovatelja, učenika i prijatelja. Goreći ljubavlju prema Bogu, obnovio je i osnovao mnoge samostane. Probudio je tolika redovnička zvanja da su ga nazivali grabiteljem djevojaka i zavodnikom mladića. – Radilo se dakako o osvajanju za redovnički stalež. – Neslomiv borac nije se dao slomiti ni progonstvima ni klevetama. Sve je poteškoće nadvladao vedrinom i razboritošću.

Uvijek je bio u službi Crkve, a doživjevši utjehu zbog dokončanog zapadnog raskola završio je svoj zemaljski život daleko od domovine. Iako ga spominje i crkvena i građanska povijest, književnost i filozofija, nije ipak postigao onu slavu koju bi njegova veličina zaslužila.« Tako sudi o njemu Sadoc M. Bertuci, dominikanac i redoviti ispovjednik u Liberijanskoj bazilici u Rimu.I Dominicijev učenik sv. Antonin bio je pun udivljenja prema svome učitelju. On ga opisuje kao čovjeka zvonka glasa, koji je znao ječati kao truba, sposobna ne samo da poučava i razveseljuje, već i da smekšava otvrdnula srca. Duboko pobožan i gorljiv svaki je dan služio svetu misu. Bio je skroman u odijevanju, ozbiljan u hodu, visoka stasa, simpatična izgleda, ljubazan prema siromasima i malenima. Znao je postupati i s pučanima, a ulijevati poštovanje i velikašima.

Bio je velik u davanju savjeta o svakoj stvari; u licu uvijek veseo, spajajući radost s redovničkom ozbiljnošću. Nastojao je oko čednosti, jednostavnosti i čestitosti. Toliko je bio zaljubljen u siromaštvo da nije htio ništa posjedovati pa čak ni knjiga. Umjeren, strog sa samim sobom, veoma škrt s obzirom na san. U radu je bio neumoran. »Taj je Ivan bio prvi buditelj redovničke stege u Italiji.« Ako znamo kako je velik čovjek i svetac bio sveti Antonin, onda nam njegovo svjedočenje o Dominiciju postaje još dragocjenije. On se u velikom strahopoštovanju poklonio pred izvanrednim likom svoga nenadmašivog učitelja.

Dominici je bio i kršćanski pedagog. Na području pedagogije napisao je dva djela: Lucula noctis i Regola del governo di cura familiare. U oba ta djela daje mudrih savjeta za odgoj mladeži. U djelu Lucula noctis Dominici, protiv shvaćanja Coluccija Salutatija, kancelara republike i glave humanizma u Firenzi, snažno naglašava tomistički nauk superiornosti razuma nad voljom i akcijom.Od Dominicijevih teoloških djela neka su izgubljena, a od sačuvanih vrijedna su spomena: Komentar Magnificatu, rasprava O bezgrješnom začeću preblažene Bogorodice Marije. U njoj kao dosljedan tomist zastupa mišljenje sv. Tome. Sačuvane su nam i njegove brojne propovijedi, također pune teologije. U raspravi Kako je molio sv. Dominik Dominici je dao svoj priručnik mistične teologije.

U jednoj veoma uspjeloj pjesmi o Majci Božjoj, koja je pobudila udivljenje i Carduccija, Dominici je pokazao i velik pjesnički talent. Napisao je i brojna pisma te nekoliko biografskih spisa, što sve skupa pokazuje da je bio velik duh, svestran čovjek, jedan od onih što su od Gospodina primili deset talenata.Svojim profinjenim kistom i produhovljenim ukusom, blaženog je dominikanca Ivana Dominicija ovjekovječio njegov subrat Beato Angelico, stavivši ga na fresku svoga Raspeća u kapitulu samostana Sv. Marka u Firenzi. Ivan je naslikan s velikim kardinalskim šeširom i svijetlim zrakama aureole. Budući da je i veliki slikar bio Dominicijev učenik, ta je slika kao neki njegov portret, naslikan, ako ne baš uz poziranje, a ono barem po pamćenju. Energične crte pokazuju jaku narav koja se u životu morala mnogo boriti. I drugi su se majstori proslavili slikanjem lika velikog dominikanca, nema vremenski prilično daleka, ali tolikim ljudskim i kršćanskim crtama tako bliza.

Preuzeto s sveci.net

Nastavi čitati
By
Učitaj više
Pin It