Razgovor nadbiskupa Kutleše za Glas Koncila
Zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša dao je intervju za novi broj Glasa Koncila 19./2023. glavnom uredniku Branimiru Staniću koji prenosimo u cijelosti.
Novi zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša u kratko je vrijeme, odmah nakon liturgijskoga preuzimanja upravljanja Zagrebačkom nadbiskupijom, počeo intenzivnije obilaziti ustanove, zajednice i župe na području najveće hrvatske mjesne Crkve, upoznajući se s izazovima s kojima se one susreću. Stoga su i teme za razgovor za Glas Koncila, na koji se rado odazvao, bile tješnje povezane s njegovim djelovanjem kao zagrebačkoga nadbiskupa, a manje kao predsjednika Hrvatske biskupske konferencije.
Koji je njegov program rasplamsavanja pastoralnoga žara, što će biti sa zagrebačkom Sinodom, kako vidi mogućnost razvoja ekumenskoga dijaloga sa Srpskom pravoslavnom Crkvom, kako će kao zagrebački nadbiskup surađivati sa zagrebačkim gradskim vlastima, samo su neke od tema o kojima se u očitovao u prvom intervjuu nakon liturgijskoga preuzimanja nadbiskupske službe.
Nalazimo Vas u intenzivnom razdoblju u kojem ste od veljače do travnja prošli put od zagrebačkoga nadbiskupa koadjutora do potpunoga preuzimanja nadbiskupske službe. Koja je razlika između Crkve zagrebačke kakvu ste doživljavali prije imenovanja i Crkve koju ste proteklih dana osobno susretali?
Kaže se da nema škole koja bi nekoga pripremila za ulogu oca ili majke u obitelji. To na neki način vrijedi i za ulogu biskupa koji je i duhovni otac vjernicima na području biskupije koja mu je povjerena. Očinstvo se, kako u obiteljskom smislu tako i u biskupskom, duhovnom, ne gradi u teoriji, daleko od ljudi. Očinstvo se ne ostvaruje ni u nekom pokroviteljskom stajalištu tako da se osoba uznosi samo zato što je otac. Očinstvo nije ni u podilazećem stajalištu da se svima sve dopušta kako bi se čovjek svidio javnosti, svijetu. Očinstvo započinje tako što Bog u čovjekovo srce usadi taj poziv, iako čovjek toga često nije ni svjestan, a u potpunosti se ostvaruje u preuzimanju očinske odgovornosti. Zato su nužni osobni susreti. U to sam se mogao uvjeriti i na biskupskim službama u Istri i Splitu.
Bogu sam zahvalan za svaki susret proteklih tjedana, kako s pojedincima tako i s vjerničkim zajednicama na području Zagrebačke nadbiskupije. Ne znam kako su ti susreti djelovali na druge, no na mene su ostavili dubok dojam. Kad nadbiskup susretne Crkvu i kad joj se otvori, ona ga mijenja, preobražava, jer u njoj vidi Krista. On uz Crkvu dozrijeva u svojem očinstvu i želi joj se posve darovati: ne zato da bi joj se svidio, nego zato što u njoj živi Krist kojemu je povjerovao. Njemu se daruje. Zato su susreti važni, često i presudni.
Jasno je da na tim susretima na vidjelo dolaze i teškoće, izazovi i razni problemi. No nije služba nadbiskupa, da se tako izrazim, neki odjel za reklamacije oštećenih duhovnih plodova. Biskupska služba traži da se prepoznaju, učvršćuju i razvijaju i vjera, i nada, i ljubav koje su prisutne u Crkvi – jer rješenje je mnogih izazova i problema najčešće u osnaživanju tih temeljnih bogoobličnih krjeposti.
Susreo sam ovih dana svećenike koji na župama izgaraju za spasenje duša vjernika koji su im povjereni, Caritasove zaposlenike i volontere čije sebedarje prema siromašnima postaje utjelovljenje blizine Milosrdnoga Isusa. Susreo sam redovnice koje su odabrale siromaštvo da bi se u Bogu bogatili oni za koje one mole i rade; u krizmanicima koji su otvoreni djelovanju darova Duha Svetoga u njihovim životima prepoznavao sam njihovu odlučnost plivati protiv često destruktivnih struja.
Pojedina se Crkva ljubi u onoj mjeri u kojoj joj se njezin pastir nastoji osobno predati. Ja sam iz poslušnosti Papi prihvatio biti zagrebački nadbiskup. Stoga se Kristu koji živi u ljudima Crkve zagrebačke želim posve predati, služiti mu u njima. Svjestan sam da sve izgovorene riječi pojedincima i zajednicama mogu izblijedjeti, ali osobni susreti – a nastojat ću ih, s Božjom pomoći, održavati kad god je to moguće – ostavljaju trajan biljeg. Upravo osobni susreti posebnost su crkvenoga života, oni su nešto naše, u njima živi Božji Duh, počevši od misne žrtve kao euharistijskoga sastanka. Oni su nužni da bismo vjernički opstali, pogotovo danas kada sve više do izražaja dolaze ispraznosti virtualnoga svijeta.
No zahtjevne su i Vaše druge službe – počevši od predsjednika Hrvatske biskupske konferencije i drugih služba koje ondje vršite, zatim člana Dikasterija za biskupe… Uza služenje u velikoj i zahtjevnoj Zagrebačkoj nadbiskupiji to se čini možda previše iscrpljujuće za jednoga čovjeka…
Davno sam postao svjestan da malo toga mogu učiniti sam. Ali mogu učiniti nešto više ako se predam svemoćnoj Božjoj volji. Ni za koju od spomenutih služba nisam se osobno kandidirao i nisam im ja određivao rok. Budući da su me na neke službe drugi izabrali, poput službe predsjednika naše Konferencije, ili imenovali, što je slučaj s drugim službama počevši od nadbiskupske, pristati na te službe smatrao sam svojom dužnošću, prepoznajući u tome Božju volju, nastojeći ne oglušiti se o poslanje koje mi je Bog u Crkvi povjerio.
Ne poklapaju se uvijek čovjekova i Božja volja; štoviše to preklapanje možda je više iznimka nego pravilo. Na primjer, kada sam još kao mladi svećenik 1995. trebao poći na poslijediplomski studij, moj me tadašnji biskup u Mostaru Ratko Perić pitao o mojim željama s obzirom na studij. Rekao sam mu da su mi na srcu dogmatska teologija ili psihologija. No, on me poslao na studij crkvenoga prava, rekavši da je to potreba biskupije. Dakle, njegov prijedlog nije isprva bio po mojoj volji. Međutim, da nije bilo studija kanonskoga prava, i svega što je potom slijedilo, teško mi je zamisliti da bih bio na službama koje su mi povjeravane. Iz vlastita primjera mogu potvrditi da Bog vodi čovjekov život i volio bih da svaki čovjek bude toga istinski svjestan; želio bih da svatko spozna što je za njega poslanje koje mu je Bog povjerio i da vjeruje da će mu za izvršenje toga poslanja Bog dati potrebnu snagu, ali i poslati suradnike i suputnike uz čiju pomoć može izvršiti svoj poziv. S tom sviješću i s tom vjerom preuzeo sam novu službu.
Ostvarivanju Božjega poziva za vjernike i za Crkvu zagrebačku posvećena je i Druga sinoda Zagrebačke nadbiskupije. Mnoge zanima hoćete li kao novi nadbiskup prihvatiti Odluke i izjave nedavno završene zagrebačke Sinode? Vidite li u njoj obnoviteljski potencijal?
Knjiga koja sadrži odluke i izjave Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije, koja je predstavljena na nizu susreta u korizmi, velik je plod sinodskoga puta kojim je nadbiskupija prolazila tijekom dva desetljeća i u koji je Zagrebačka nadbiskupija na čelu s kardinalom Josipom Bozanićem uložila velike snage. Knjiga, ali i cjelokupna sinodska stvarnost, sadrži obilje pastoralnih poticaja od kojih su neki već provedeni, neki se provode, a neki još čekaju na provedbu. No, sinode su plodne samo u mjeri u kojoj prodru u konkretan život, a za to su potrebni i dijalog, i suradnja, i zajedništvo na razini čitave nadbiskupije. Naša je nadbiskupija preko Sinode doživjela mogućnost postati veliko duhovno gradilište, a nakon potresa ona je postala i materijalno gradilište. Zato nam se u Zagrebu, nakon potresa i crkvene Sinode, može učiniti vrlo bliskim davni poziv Krista Gospodina koji je čuo sv. Franjo Asiški: „Obnovi Crkvu moju.“ Od nas se sada na razini naše nadbiskupije ne očekuje ništa manje od djela koje je u svoje vrijeme učinio Siromašak iz Asiza.
U propovijedi na liturgijskom slavlju preuzimanja službe zagrebačkoga nadbiskupa govorili ste o potrebi rasplamsavanja evanđeoskoga žara. Na koja bi se područja prvo trebalo usredotočiti da bi se taj žar u Zagrebačkoj nadbiskupiji dodatno rasplamsao?
U pastoralu je sve povezano i nemoguće je da ulaganje napora na jednom području istodobno ne donosi plodove na drugim područjima. Potrebno je međutim mnogo strpljenja. Na primjer, uloži li tko vrijeme u duhovno osnaživanje mladih, vidjet će za koju godinu posljedice i u obiteljskom pastoralu. I obratno. Potiče li se među vjernicima osobna odgovornost za Crkvu i društvo, posljedice takvih nastojanja bit će vidljive na mnogim mjestima: i u gospodarstvu, i u kulturi, i u školstvu, i u politici.
No, vjerujem da se već preko mojih javno izrečenih poruka moglo prepoznati da istaknutom pastoralnom zadaćom smatram brigu za obitelji. One su jamstvo opstanka i Crkve i naroda, a danas su najugroženije. Evanđeoski žar u tom smislu ne bi trebao sjati samo u pastoralu djece i mladih koji su na početku života. Hvala Bogu, na području naše nadbiskupije postoje i katolički vrtići, katoličke škole, katoličko sveučilište, teološki fakulteti… a i u svakoj je drugoj školi moguće imati katolički vjeronauk. Naime, snaga evanđeoskoga žara ne bi trebala ni na jedan trenutak kopnjeti, štoviše, žar bi trebalo svim sredstvima rasplamsavati i kad se čovjek uputi prema zrelijim godinama, u svim fazama života – i u braku, i u roditeljstvu pa sve do starosti.
Čini se da se i u Crkvi i u društvu ponekad događa slično: kad mladi čovjek iziđe iz školskoga ili akademskoga sustava, to jest kad prođe taj uzrast, kao da ga se prepušta na milost i nemilost svijetu…
Neću se nikad umoriti ponavljati da nam je u Crkvi cilj spasenje duša. To je naše uzvišeno poslanje. Zato je važno upravo u doba kada čovjek uđe na „tržište rada“ i počinje stjecati egzistencijalnu sigurnost za sebe i za svoje, voditi ga istodobno prema stjecanju duhovne egzistencije, punine života s Bogom, i pokazati mu da bez Krista ne može učiniti ništa bitnoga za svoje spasenje. Za obitelji to najčešće znači pomoći očuvati supružnicima sakrament ženidbe jer zdravi brakovi temelj su zdravih obitelji. Za radnike to znači očuvati im kršćansku savjest kao svetište, pomoći im da ostanu pošteni ljudi u svemu što čine. Kako su u tom smislu izazovi veći, veća bi trebala biti i blizina Crkve.
No ne smijemo se zadovoljiti samo time. Volio bih da nam postane normalno da i oni koji odlaze s ovoga svijeta odlaze s primljenim sakramentima, pomireni s drugima, nahranjeni euharistijom, kao što nam je danas normalno da djeca nakon rođenja primaju sakrament krštenja. Za to je potreban evanđeoski žar koji se raspiruje čitava života i koji vodi ljude do zrele vjere – a onda i do spasenja. Svi ćemo u Crkvi, bez obzira na to koju službu vršili, bili laici, klerici ili redovnici, vjeroučitelji ili katehete, članovi pokreta i drugih stvarnosti, pred Bogom odgovarati za posljedice svojega činjenja ili nečinjenja.
Sadašnja zagrebačka gradska vlast u tom smislu pokazala je, blago rečeno, ne baš previše prijateljsko lice prema obiteljima, a pogotovo prema majčinstvu. Ukidanjem potpore roditeljima odgojiteljima, povlaštenim tretiranjem istospolnih zajednica, promicanjem propobačajnih politika širi vrijednosti koje su daleko od katoličkih. Vlast se opravdava statistikama… Kako se kao zagrebački nadbiskup nosite s tim da ono do čega vam je veoma stalo – obitelj – pati pod udarom politika na području kojim pastoralno upravljate?
Sa svakom vlašću, bez obzira na to bila lokalna ili državna, crkvena vlast nastoji razgovarati s polazišta da nam je svima stalo do općega dobra građana. Crkva ne sudjeluje, stranački, ni u vlasti, ni u izborima, ni u kreiranju javnih politika. No, živi u vjernicima i s vjernicima koji su sastavni dio, čak i većina društva.
Sa žalošću moram primijetiti da se u našem glavnom gradu promiču politike prema obitelji koje su drugdje u svijetu doživjele fijasko. Demografska zima širi se Europom, a u pravilu je to hladnija što je obitelj utemeljena na braku između žene i muškarca zakonski, propisima ili potporama nezaštićenija. Stoga bi pravi iskorak bio da se i pripadnici većine u vlasti osvijeste pa da shvate da svako njihovo djelovanje danas ima posljedice sutra. Pod tim vidom manje nas u Crkvi zanimaju statistike, a daleko više svaka pojedinačna obitelj čiji članovi postaju žrtvama bilo zbog uskraćivanja nekih prava, bilo zbog ideoloških kolonizacija o kojima u posljednje vrijeme govori papa Franjo. Ako je odlika demokracije štititi žrtve, nije mi jasno zašto to s političkih razina u Zagrebu i drugdje sve manje vrijedi za još nerođeni život, za djecu kojoj se nameću stajališta o spolnosti koja nisu u skladu s vrijednostima njihovih roditelja ili za obitelji s djecom u kojima majka ili otac gube status odgojitelja. To je dodatan razlog zašto kao Crkva moramo promicati zaštitu obitelji i života od začeća do naravne smrti. Istinski pokazatelj napretka pojedinoga društva jest mjera u kojoj se štiti život.
Spomenuli ste društva u drugim zemljama. Ne čini li Vam se da što je više crkvenih pastoralnih planova, raznih vijeća, odbora, besprijekorno složenih uputa, to je veće udaljavanje ljudi od Crkve? Pogledajmo samo što se događa u Crkvama na Zapadu, od kojih se mnoge nalaze u krizama…
Daleko bi nas odvelo kad bismo u tu temu dublje ušli i analizirali sve uzroke statističkih padova. No, kriza u tim Crkvama nije nastala zbog visoke kvalitete razrađenih pastoralnih planova, nego zbog mjere u kojoj je Crkva prestala biti kontrarna svijetu u kojem dominira sekularizacija, pa čak i ateizacija. Kada god se svjetovni duh uvuče u Crkvu, ona gubi evanđeosku snagu koja preobražava. Crkva svijetu mora biti čudo, čuđenje, jer Krist je jasno rekao da kraljevstvo Božje nije od ovoga svijeta. Drugim riječima, ako se Crkva i svijet međusobno jako približe ili ako na nekim područjima vrijednosno dišu kao jedno – obično nešto nije u redu. Ako Crkva nije „znak osporavan“ (Lk 2, 34) u svijetu, gubi na svojoj evanđeoskoj vjerodostojnosti.
Druga je to tema, ali djelomično bi se to možda moglo primijeniti i na ekumenske odnose sa Srpskom pravoslavnom Crkvom, koja u nekim pitanjima diše kao jedno s politikom državnoga vodstva u društvu u kojem djeluje, zbog čega trpi i proces proglašenja svetim bl. Alojzija Stepinca. Je li uopće u takvim okolnostima moguće zagrebačkomu nadbiskupu ulagati snage u zdrave ekumenske odnose?
Od autentičnoga ekumenizma nikad, ali upravo nikad ne smijemo odustati jer to bi značilo iznevjeriti Kristov poziv. No, čini se da su točna tumačenja prema kojima su naši ekumenski odnosi sa Srpskom pravoslavnom Crkvom velikim dijelom žrtva još neprevladane historiografije bivše države koja je zastupala političke mitove o Drugom svjetskom ratu, o broju žrtava i krivnji hrvatskoga naroda, a istodobno je o komunističkim zločinima vladao zavjet šutnje. Ta je politika zarazila odnose Srba i Hrvata, što nije uspjelo izliječiti ni stasanje novih država nakon posljednjega rata ni rađanje novih naraštaja građana. U čekaonicu su donekle možda i zbog toga dospjeli i Stepinčeva kanonizacija, kao i uopće proces istinskoga ekumenskog dijaloga koji bi vodio prema većemu kršćanskom jedinstvu. I kad se nakon dugogodišnjih brojnih susreta i inicijativa, posebno u ozračju Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana, mislilo da će dijalog biti plodniji, rad i zaključci Mješovitoga povjerenstva Hrvatske biskupske konferencije i Srpske pravoslavne Crkve koje je razmatralo ulogu bl. Stepinca prije, tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata, bili su žrtva starih i nikad prevladanih političkih utjecaja, koji do danas ugrožavaju ekumenske odnose. Kad bi izostao taj politički aspekt koji nerijetko pristupa prošlosti u skladu s vizurom glavne struje suvremene srbijanske politike, i kada bi se shvatilo da ta politika umnogome živi od robovanja prošlosti, otvorio bi se prostor da među našim Crkvama djeluje Kristova ozdraviteljska snaga. Kristu i njegovoj molitvi „da svi budu jedno“ (Iv 17, 21) u tom dijalogu treba dati prednost, samo njemu. Kada bi se to dogodilo, došlo bi se do istine koja oslobađa – i ljude i odnose. Vjerujem da je moguće doći do toga i za to molim svom dušom.
Na poniznosti naših svetaca Crkva i naš narod žive put zajedništva
Ova je godina u znaku više Vaših jubileja: 40 godina otkako ste upisali malo sjemenište u Dubrovniku i 30 godina od svećeničkoga ređenja u rodnom Prisoju. Zanimljivo je da je Vaš poziv povezan s Crkvom u hrvatskom narodu koja živi u dvije domovine, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Nadalje, biskupsku ste službu vršili najprije na jugu, a sada na sjeveru domovine. Iz te perspektive možete li procijeniti koja vrlina ima ponajviše homogenizirajući karakter za hrvatski vjernički narod?
Nema sumnje, ta je vrlina poniznost. Ondje gdje se rađa uznositost, pa i u crkvenim krugovima, ondje gdje se počinje govoriti o dominaciji, o prevazi snaga, o rastućem utjecaju nekoga ili nečega, sužava se prostor za zajedništvo. Tada Crkva pati. Zato su nam važni uzori koji su pokazali da na temelju njihove poniznosti i naša Crkva i narod u kojem ona djeluje danas živi svoj put zajedništva. Mislim ponajprije na blaženoga kardinala Alojzija Stepinca koji mi je uzor još od sjemenišnih dana; mislim na bl. Miroslava Bulešića s čijom je beatifikacijom na neki način i počela moja biskupska služba; mislim na bl. Mariju Petković koja bdije nad Dubrovačkom biskupijom u kojoj sam započeo oživotvorenje svojega poziva; mislim na bl. Ivana Merza, Banjolučanina, laika, koji je preminuo i počiva u Zagrebu, na Drinske mučenice, na slugu Božjega kardinala Franju Kuharića, kao i na druge brojne mučenike čijom je krvlju ispisana duhovna povijest Bosne i Hercegovine u kojoj sam rođen, pa sve do mučeničkih tragova drevnih vremena koji nas vode do duvanjskoga mučenika sv. Venancija, splitskoga sv. Dujma, porečkoga sv. Mavra i mučenika diljem antičkih arena. U koga god da se u njih zagledamo, uvijek ćemo vidjeti njihovu snagu poniznosti koja do dana današnjega povezuje naš narod.
Razgovor s nadbiskupom Kutlešom objavljen je na mrežnoj stranici Glasa Koncila.
