Papa: Misije, nemir i radost naviještanja evanđelja
U katehezi na općoj audijenciji 17. svibnja, papa Franjo je govorio o svetom Franji Ksaverskom, njegovom apostolskom žaru i želji da Isusa učini poznatim u najudaljenijim i nepoznatim zemljama, poput Kine. Sveti je Otac potaknuo mlade da gledaju horizont svijeta, da pogledaju narode koji imaju tolike potrebe, mnoge ljude koji trpe, koji trebaju Isusa, prenosi Vatican News.
Kristova je ljubav bila snaga koja ga je tjerala sve do najdaljih granica, uz stalne nevolje i opasnosti, nadvladavajući neuspjehe i obeshrabrenja; štoviše, dajući mu utjehu i radost u nasljedovanju Krista i služenju njemu sve do kraja.
To je obilježavalo život svetoga Franje Ksaverskoga, primjera apostolske revnosti, koji je papa Franjo izabrao za trinaestu katehezu na općoj audijenciji, u nizu pod naslovom „Strast za evangelizacijom“, nadajući se da danas može prenijeti malo toga žara kako bi, osobito mladi, živjeli i naviještali evanđelje, jer posebno oni – kako je rekao – osjećaju nemir i ne znaju što s njim učiniti.
Gledajte Franju Ksaverskoga, gledajte horizont svijeta, gledajte narode u tolikim potrebama, gledajte toliko ljudi koji trpe, toliko ljudi koji trebaju Isusa. I idite, budite hrabri. I danas ima hrabrih mladih ljudi. Mislim na brojne misionare, primjerice u Papui Novoj Gvineji, mislim na svoje prijatelje, mlade u biskupiji Vanimo, i na sve koji otišli… kao mladi, evangelizirati u redovima Franje Ksaverskoga. Neka Gospodin svima podari radost evangeliziranja, radost da pronose tu tako lijepu poruku koja čini sretnima nas, i svakoga.
Skriveni misionari
Sveti Franjo Ksaverski smatra se najvećim misionarom modernoga doba i zaštitnik je misija, ali – primijetio je papa Franjo – ne može se reći tko je najveći, a tko najmanji, jer mnogo je skrivenih misionara koji i danas čine mnogo više od njega.
Misionar je velik kada ide, a mnogo je, mnogo svećenika, laika, časnih sestara koji odlaze u misije. (…) Vidim, primjerice, kada stigne životopis svećenika, kandidata za biskupa: proveo je deset godina u misiji određenog mjesta… to je velika stvar: otići iz domovine propovijedati evanđelje. To je apostolska revnost. I upravo to trebamo mnogo njegovati. Učimo gledajući te muškarce, te žene.
Prekretnica u životu Franje Ksaverskoga – susret s Ignacijem Loyolskim
Spomenuvši se, ukratko, života toga španjolskog svetca, papa Franjo je istaknuo da je, kao inteligentan, dobar, svjetovni mladić otišao na studij u Pariz i tamo upoznao Ignacija Loyolskoga. Njegove su mu duhovne vježbe promijenile život. Odrekao se cijele svoje svjetovne karijere da bi postao misionar. Postao je isusovac, položio zavjete, postao svećenik i otišao evangelizirati, poslan na Istok.
Kreće tako na put prva od brojnih četa misionara, oduševljenih misionara modernoga doba, spremnih podnositi goleme napore i opasnosti, poći u krajeve i susretati narode potpuno nepoznatih kultura i jezika, potaknutih samo vrlo snažnom željom da omoguće drugima upoznati Isusa Krista i njegovo evanđelje.
Franjo Ksaverski mnogo putuje, suočava se s teškim putovanjima na moru. Putovanja brodom u to su doba bila vrlo mukotrpna i opasna – napomenuo je Papa. Mnogi su umirali na putu uslijed brodoloma ili zbog bolestî. Danas pak, nažalost, – dodao je – mnogi umiru jer ih mi puštamo da umru u Sredozemnom moru.
Potom je podsjetio na početak misije Franje Ksaverskoga, kao mladoga isusovca, u Goi i evangelizacije ribara na južnoj obali Indije. Poučavao je djecu katekizmu i molitvama, krstio i njegovao bolesne, a jedne je noći, moleći na grobu apostola svetog Bartolomeja, osjetio da mora poći dalje od Indije. Tako je, ostavivši već započeti posao u dobrim rukama, hrabro zaplovio prema Molučkim otocima.
Za te ljude nisu postojali horizonti, oni su išli dalje… Veliku su hrabrost imali ti sveti misionari! I ovi današnji, također i oni, koji ne putuju brodom tri mjeseca, putuju zrakoplovom 24 sata, ali tamo je opet isto. Tamo moraju prijeći mnogo kilometara, provlačiti se kroz šume…
Na najudaljenijim otocima indonezijskog arhipelaga, Franjo Ksaverski u dvije godine djelovanja osniva više kršćanskih zajednica, katekizam pretače u stihove na mjesnom jeziku i uči ga pjevati. Misionarsko iskustvo ga navodi da napiše kako su opasnosti i patnje, ako ih se prihvati dragovoljno i isključivo iz ljubavi i služenja Bogu, bogate riznice velikih duhovnih utjeha – istaknuo je Papa.
Tamo gdje još nije bio nijedan europski misionar
Misija Franje Ksaverskoga, koji je osjećao nemir apostola da ide dalje, nastavila se potom u Japanu, zemlji u koju još nijedan europski misionar nije bio nogom zakoračio – rekao je Sveti Otac te opisao tri vrlo teške godine, zbog klime, protivljenja i nepoznavanja jezika, koje je svetac proveo u toj zemlji. Ali i tamo je posijano sjeme dalo velike plodove.
Međutim, veliki sanjar, Franjo Ksaverski, u Japanu shvaća da je odlučujuća zemlja za misije u Aziji bila Kina, koja je svojom kulturom, svojom poviješću, svojom veličinom zapravo ostvarila prevlast nad tim dijelom svijeta. I danas je Kina upravo kulturni pol, s velikom, lijepom poviješću – dodao je Sveti Otac.
Taj isusovački misionar tako započinje svoje novo putovanje, ali umire na malom otoku Sancianu, uzalud čekajući da se iskrca na kopno u blizini Cantona. Bilo je to 3. prosinca 1552.; imao je 46 godina. Život je sa žarom potrošio na misije; otišao je iz kulturne Španjolske i stigao u najkulturniju zemlju svijeta u tom trenutku, Kinu, te preminuo pred velikom Kinom, u pratnji Kineza. Sve je to znak – istaknuo je Papa.
Njegov vrlo intenzivan rad uvijek je bio združen s molitvom, mističnim i kontemplativnim sjedinjenjem s Bogom. Nije bio aristokratski misionar; uvijek je išao s najpotrebitijima, s djecom kojoj je trebalo školovanje, kateheza, sa siromašnima i bolesnima – istaknuo je papa Franjo.
Slavimo Te i hvalimo, Oče nebeski, stvoritelju svega, što si ovo sakrio od umnih i mudrih, a objavio malenima.
Slavimo Te i hvalimo u sv. Paškalu, kojega su krasile sve krjeposti: ljubav i dobrota, skromnost i poniznost, velika pobožnost prema Euharistiji i Mariji, potpuna predanost Bogu i strpljivost, posvemašnja vjernost Bogu u svemu. Ti si bio pravi uzor kršćanskoga života – dubokog pouzdanja i povjerenja u Boga. Izgarao si od brige i skrbi za siromašne i osobe u potrebi.
Svi su te cijenili zbog dobrote i pobožnosti, posebice poglavari, te su ti ponudili da postaneš svećenik, ali si tu ponudu iz poniznosti odbio. Želio si ostati ponizan i jednostavan časni brat. Želio si biti skroman i u svijetu nepoznat, i držao si se nevrijednim. Vjerno si služio Gospodinu i svojoj braći u samostanima. Što si se više skrivao, tim su se tvoje krjeposti i svetost sve više otkrivale.
Žarko Te molimo, zagovaraj nas i moli za nas, da nas Gospodin prožme snagom svoga Duha i plamenom svoje neizmjerne ljubavi kako bi i mi otvorena i spremna srca odgovorili na svaki poticaj Božje milosti.
Ponizno molimo: moli za nas i s nama kako bi Trojedini Bog pohodio svojom milošću svaki naš dom, obitelj i sve one koji te trebaju. Neka pohodi sve koji boluju i pate na duši i tijelu. Neka pronađe sve one koji su izgubljeni i lutaju da se vrate u očinsku kuću. Neka okrijepi sve umorne i opterećene raznim nedaćama, odmori ih i utješi! Neka blagoslovi našu djecu i mlade i neka ukloni od njih sve napasti i opasnosti! Pripravi svojom milošću naša srca, da sjeme Tvoje riječi padne na plodno tlo! Daj da se spremno odazivamo Tvojem pozivu i da iskoristimo ove dane spasenja. Zagovorom sv. Paškala i svetoga Ante iskorijeni iz našega naroda bogohulnu psovku – nevjeru, nemoralnost i sve grijehe – koji razaraju zdravlje duše i tijela. Neka se, dobri Bože, sveti Tvoje ime u svakome od nas! Isuse, proslavi se u svakome od nas! Neka Tvoje kraljevstvo mira i ljubavi, radosti i sreće dođe u naše obitelji, u naš narod. Nebeska Majko Marijo, moćna zagovornice, moli za nas da radosno služimo Bogu na zemlji u očekivanju vječne sreće na nebu. Sveti Paškale, sveti Ante i sveti Franjo molite za nas i izmolite nam spas!
ČITANJA: Dj 17,15.22 – 18,1; Ps 148,1-2.11-14; Iv 16,12-15
BOJA LITURGIJSKOG RUHA: bijela
IMENDANI: Paškal, Paško, Gizela, Heraklije, Bruno
Prvo čitanje:
Dj 17, 15.22 — 18, 1
Što ne poznajete, a štujete, to vam ja navješćujem.
Čitanje Djela apostolskih
U one dane: Pratioci dovedoše Pavla do Atene pa se vratiše noseći Sili i Timoteju zapovijed da što prije dođu k njemu.
Tada Pavao stade posred Areopaga i reče: »Atenjani! U svemu ste, vidim, nekako veoma bogoljubni. Doista, prolazeći i promatrajući vaše svetinje, nađoh i žrtvenik s natpisom: Nepoznatom Bogu. Što dakle ne poznajete, a štujete, to vam ja navješćujem.«
»Bog koji stvori svijet i sve na njemu, on, neba i zemlje Gospodar, ne prebiva u rukotvorenim hramovima; i ne poslužuju ga ljudske ruke, kao da bi što trebao, on koji svima daje život, dah i — sve. Od jednoga sazda cijeli ljudski rod da prebiva po svem licu zemlje; ustanovi određena vremena i međe prebivanja njihova da traže Boga, ne bi li ga kako napipali i našli. Ta nije daleko ni od koga od nas. U njemu doista živimo, mičemo se i jesmo, kao što i neki od vaših pjesnika rekoše: Njegov smo čak i rod!«
»Ako smo dakle rod Božji, ne smijemo smatrati da je božanstvo slično zlatu, srebru ili kamenu, liku isklesanu umijećem i maštom ljudskom.«
»I ne obazirući se na vremena neznanja, nutka sada Bog ljude da se svi i posvuda obrate jer ustanovi Dan u koji će suditi svijetu po pravdi, po Čovjeku kojega odredi, pred svima ovjerovi uskrisivši ga od mrtvih.«
Kad čuše »uskrsnuće od mrtvih«, jedni se stadoše rugati, a drugi rekoše: »Još ćemo te o tom slušati!« Tako se Pavao povuče od njih. Neki su ipak prionuli uza nj i povjerovali; među njima i Dionizije Areopagit, neka žena imenom Damara i drugi s njima.
Nakon toga napusti Pavao Atenu i ode u Korint.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 148, 1-2.11-14
Pripjev:
Puna su nebesa i zemlja slave tvoje!
Hvalite Gospodina s nebesa, hvalite ga u visinama! Hvalite ga, svi anđeli njegovi, hvalite ga, sve vojske njegove!
Zemaljski kraljevi i svi narodi, knezovi i suci zemaljski! Mladići i djevojke, starci s djecom zajedno.
Nek svi hvale ime Gospodnje, jer jedino je njegovo ime uzvišeno! Njegovo veličanstvo zemlju i nebo nadvisuje, on podiže snagu svom narodu.
On proslavlja pobožnike svoje, sinove Izraelove — narod njemu blizak.
Papa Ivan Pavao II. o značenju Posvete Bezgrješnom Srcu Marijinu
Značenje posvete
Povjeriti svijet bezgrešnom Srcu Marijinu znači: po zagovoru Majke pristupiti k samom Izvoru onoga života što je proveo na Golgoti. Taj Izvor bez prekida ključa otkupljenjem i milošću. U njemu se neprekidno obnavlja naknada za grijehe svijeta. To je trajan Izvor novoga života i svetosti.
Povjeriti svijet bezgrešnom Srcu Majčinu znači: ponovno se vratiti podno križa njezina Sina. Još više, to znači povjeriti svijet samom probodenom Srcu Spasiteljevu te se tako približiti samom izvoru njegova otkupljenja. To je otkupljenje uvijek veće i obilnije nego ikoji čovjekov grijeh, štoviše nego i sam „grijeh svijeta”. Snaga otkupljenja bezgranično je veća od svih mogućnosti zla što se nalaze u čovjeku i u svijetu.
Više nego itko drugi u cijelom svemiru, vidljivom i nevidljivom. Srce je Majčino toga svjesno. Upravo stoga ona pozivlje. Ona ne pozivlje samo na obraćenje. Ona nas pozivlje kako bi nas sama ona, Majka, privela tom izvoru otkupljenja.
Stoga, predati se u ruke Marijine znači predati se da nas ona pomogne te sami sebe i sve čovječanstvo prinesemo Onomu koji je Svet, bezgranično Svet. Tko se njoj predaje, utječe se Srcu Majčinu koje je podno križa otvoreno za ljubav prema svakom čovjeku, prema svijetu tako da ona svakoga nas, sve narode i sve čovječanstvo prikaže Onomu koji je bezgranično Svet. Svetost se Božja pokazala na djelu u otkupljenju čovjeka, svijeta, svega čovječanstva, svih naroda.
A to se otkupljenje izvršilo Žrtvom križa, kako je to rekao Isus: „Za njih se ja posvećujem – žrtvujem” (Iv 17,19). Snagom Isusova otkupljenja posvećeni su i svijet i svaki čovjek. Oni su tada predani i povjereni samoj Ljubavi, Ljubavi milosrdnoj.
Majka Kristova poziva nas da se sjedinimo s Crkvom Božjom koja živi tu posvetu svijeta, taj sebedarni prinos po kojemu se svijet, čovječanstvo, svi narodi i svaki čovjek posvećuje i žrtvuje Vječnome Ocu i snazi Kristova otkupljenja. Svi su oni prikazani Ocu u probodenom Srcu Isusa Otkupitelja na drvetu Križa.
Majka nas Otkupiteljeva pozivlje i ona nam pomaže kako bismo se sjedinili s tom posvetom, s tim žrtvenim prinosom svega svijeta.
Tako ćemo se naći što je više moguće blizu samoga Srca Kristova, na križu probodenoga.
O karmelskom škapularu – kako je nastao, što znači i tko ga može nositi…
Kako predaja prenosi, tadašnji general karmelićanskog reda Šimun Stock se ustrajno molio Blaženoj Djevici da zaštiti karmelićane. Ona mu se ukazala držeći škapular u rukama i govoreći: “Ovo je privilegij za tebe i za tvoje: tko bude u njemu umro spasit će se.” Nakon toga počinje se širiti škapularska pobožnost.
Škapular je dio gornje odjeće što ju nose redovnici: benediktinci, cisterciti, premonstrati i karmelićani. Simbolički škapular, načinjen od komadića platna, nosi i pobožni puk, kao znak sudjelovanja u povlasticama i zaslugama pojedinoga reda. Najpoznatiji od tih škapulara jest karmelski kojega nose kao zalog zaštite Majke Božje.
O nastanku karmelskog škapulara
Ime karmelskog Reda dolazi od naziva brda Karmel u Izraelu (heb. karmel – cvatući vrt, vinograd, vrt Božji), na kojem su se od vremena proroka Ilije (9. st. prije Krista) pustinjaci povlačili da u tišini i sabranosti žive povezanost s Bogom. Od u 12. st., uslijed križarskih ratova, tamo se povlače i neki hodočasnici i križari te započinju živjeti redovničkim životom u duhu proroka. Blaženu Djevicu Mariju karmelićani od svojih početaka štuju kao Bogorodicu, Majku i Sestru te i danas imaju službeno ime Braća blažene Djevice Marije od gore Karmela. Kada su muslimani u 13. st. osvojili Svetu Zemlju i goru Karmel, karmelićani prelaze u Europu, gdje se postavilo pitanje njihova opstanka zbog zabrane osnivanja novih redova. Kako predaja prenosi, tadašnji general Reda Šimun Stock se ustrajno molio Blaženoj Djevici da zaštiti karmelićane. Ona mu se ukazala držeći škapular u rukama i govoreći: “Ovo je privilegij za tebe i za tvoje: tko bude u njemu umro spasit će se.” Nakon toga počinje se širiti škapularska pobožnost.
Znak vjere
Kako se u svakodnevnom životu služimo raznim znakovima i tako utječemo na što bolju međusobnu komunikaciju, tako se i u kršćanskom životu služimo vidljivim znakovima kako bismo lakše doživjeli otajstvenu stvarnost. Osim liturgijskih znakova postoje u Crkvi i drugi znakovi, sakramentali ili blagoslovine, povezani s kakvim događajem, predajom, ili osobom. Katekizam Katoličke Crkve o istima kaže: ”Blagoslovine ne podjeljuju milost Duha Svetoga na način kao sakramenti, nego po molitvi Crkve pripravljaju za primanje milosti i raspolažu za suradnju s njom. Pravo raspoloženim vjernicima pruža se mogućnost da im se svaka zgoda života posveti božanskom milošću koja proistječe iz vazmenog otajstva Kristove muke, smrti i uskrsnuća, iz kojega svi sakramenti i blagoslovine crpe svoju moć” (KKC 1670). Dokument Drugog vatikanskog sabora, Sacrosanctum concilium, u br. 60 za sakramentalije ili blagoslovine doslovno kaže: ”Uz to (uz sakramente) je sveta Majka Crkva ustanovila blagoslovine. To su sveti znakovi kojima se poput sakramenata označuju i na zagovor Crkve postižu učinci, osobito duhovni. Njima se ljudi pripremaju primiti glavni učinak sakramenata i posvećuju se različite životne prigode”. Jedan od takvih znakova jest i karmelski škapular.
Škapular je u srednjem vijeku bio posebni dio kratke gornje odjeće, bez rukava, otvoren s obje strane, koji je osim ramena pokrivao prsa i leđa. Naziv škapular potječe od latinske riječi scapulae – ramena, jer se nosio preko ramena. Kod redovnika je služio kao zaštita za odijelo, habit. Tako je kao sastavni dio odijela mnogobrojnih monaha i redovnika postao i općeniti znak za Bogu posvećeni život. Uz svoje funkcionalno uskoro je poprimio i simbolično značenje: redovničko, kristološko i marijansko.
Kristološko je značenje križa Isusova učenika koji treba danomice uzimati i ići za Učiteljem, kao jaram Kristov. To je izraženo u Isusovim riječima: “Tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik” (Lk 14,26), “Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.” (Mt 11,29-30). Vanjski znak tog unutarnjeg stava bio je škapular koji se poput jarma stavlja na ramena. Kasnije je dobio i svoje marijansko značenje, kao znak pripadnosti Mariji i zalog njezine zaštite, osobito kod redova koji su se na poseban način isticali Marijinim štovanjem. Postoji više škapulara s marijanskim značenjem koji su odobreni od Crkve i sadrže posebne milosti prema tome kojoj redovničkoj ustanovi pripadaju. Međutim, karmelski škapular je u praksi najstariji i najrašireniji.
Znak posvete i pobožnosti Blaženoj Djevici Mariji
Pobožnost karmelskog škapulara nema neki poseban vanjski oblik osim posvetne molitve i obveze trajnog nošenja škapulara. Naglasak je na unutarnjem odnosu prema Mariji, intimnoj povezanost s Marijom kroz svakodnevnu molitvu i pobožnost, molitvu krunice, slavlje njezinih blagdana, hodočašća i sl. te u marijanskom načinu života.
U duhovnoj nauci karmelskih svetaca: Terezije Avilske, Ivana od Križa i Male Terezije, čiju je vrijednost priznala Crkva proglasivši ih Naučiteljima, Blažena Djevica Marija je istaknuta kao uzor za nasljedovanje u kreposnom i kontemplativnom životu. Uzor je naročito njezina čistoća i živa vjera koja se sastoji u savršenom predanju u Božju providnost, poniznost, evanđeosko siromaštvo i sutrpljenje ili sudjelovanje u Muci Gospodinovoj. Zatim njezin život koji je, premda je bila obdarena milošću kao ni jedno stvorenje, sav prožet jednostavnošću i svakodnevicom. Stoga je ona istinski uzor kako živjeti i kako rasti u ljubavi prema Bogu i bližnjemu unutar tih običnih svakodnevnih okolnosti života.
Kontemplativni Marijin život opisan je u evanđeoskoj rečenici: ”Brižno je čuvala sve te događaje i razmišljala o njima u svome srcu” (usp. Lk 2,19.51). Marija trajno, i usred svakodnevnih obveza i briga, ostaje živjeti u Božjoj nazočnosti, intimno povezana s Bogom u središtu svoga srca. O tome i govori sržna rečenica Karmelskog Pravila: “Dan i noć razmatrajte zakon Gospodnji i bdijte u molitvi.”
Škapular, dakle, kao marijanski znak predstavlja nastojanje da se nasljeduje Isusa Krista poput Marije koja nas poučava: – da slušamo i razmatramo Božju riječ kroz molitvu i prema njoj oblikujemo svoj život (Lk 2,51) – da živimo otvoreni za Boga i njegovu volju, kako nam se očituje u svakidašnjem životu (usp. Lk 1,26-38) – da budemo solidarni s našim bližnjima koji su u potrebi (usp. Iv 2,1-12)) – da budemo ustrajni u molitvi i zajedništvu s braćom i sestrama (Dj 1,14), otkrivajući Božju prisutnost u svim okolnostima.
Uz pobožnost karmelskog škapulara vezana je i tzv. Subotnja povlastica ili “Bolla sabatina”. Nju je prema predaji napisao u Avignonu papa Ivan XXII, 3. ožujka 1323., nakon viđenja Marijina i obećanja da će onima koji su pobožno nosili škapular i utjecali se njezinoj zaštiti, nakon njihove smrti pomoći u izbavljenju iz čistilišta. Odobrenjem pape Pavla V., 1613. god., izdan je Dekret koji govori da se oni, koji nose škapular sukladno odredbama, mogu nadati posebnoj Marijinoj pomoći u izbavljenju iz čistilišta u skladu s naukom Crkve.
Znak pripadnosti Karmelu
Oduvijek je postojala želja i praksa mnogih kršćana da žive pridruženi redovničkim zajednicama po bratovštinama. Laici nose izvanjski znak sudioništva u istome duhu. Među karmelićanima to je postao škapular, ali za laike u prilagođenom obliku. Škapular se, nakon što je blagoslovljen, prima po posebnom obredu i od ovlaštene osobe. Svi nositelji škapulara su na svoj način dio karmelske obitelji i dionici duhovnih dobara Reda Blažene Djevice Marije od gore Karmela.
U Hrvatskoj imamo: – Karmelićane i klauzurne sestre Karmelićanke te Svjetovni red uz njihove samostane; – sestre Karmelićanke Božanskog Srca Isusova sa Zajednicom karmelskih laika BSI i Mladima Karmela BSI – pridruženim članovima;
– škapularsku bratovštinu (širi pojam, svi koji su obukli škapular). Laici su samostalni ogranak karmelske redovničke obitelji, sa svojim specifičnim identitetom i doprinosom unutar karmelske obitelji.
Uz škapular je također vezano i podjeljivanje oprosta. ”Oprost je otpuštenje pred Bogom vremenite kazne za grijehe kojih je krivica već izbrisana, to otpuštenje vjernik, pravo raspoložen i uz određene uvjete, dobiva posredovanje Crkve koja, kao poslužiteljica otkupljenja, svojom vlašću dijeli i primjenjuje blago zasluga Krista i svetaca.” (KKC 1471).
Neke praktične napomene o primanju Karmelskog škapulara
Škapular može nositi svaka osoba koja se želi posvetiti Mariji, neovisno o tome pripada li već nekoj crkvenoj/duhovnoj zajednici ili pokretu. Škapular je potrebno neprekidno nositi.
Oblačenje škapulara, odnosno primanje u škapularsku bratovštinu, treba biti učinjeno s dostatnim znanjem o njegovu značenju.
Smeđi karmelski škapular se sastoji od dva komadića smeđeg sukna povezanog vrpcama koji se stavljaju na prsa i leđa. Na jednoj strani se nalazi slika Srca Isusova, a na drugoj lik Gospe Karmelske. Kako bi se uskladila pobožnost i zahtjevi modernoga života, papa Pio X. je 1910. godine dopustio da se platneni škapular može zamijeniti nošenjem medaljice. Ipak, u obredu primanja škapulara, primanje treba biti učinjeno platnenim škapularom. Nakon toga može se bez ograničenja nositi medaljica karmelskog škapulara koja na sebi također ima lik Srca Isusova i Karmelske Gospe. Nije neophodno da se škapularska medaljica mora nositi oko vrata kao platneni škapular već može biti pričvršćena na odijelo, kao narukvica i sl. Po svom porijeklu i značenju škapulara kao Marijine odjeće preporučuje se nositi platneni škapular, ako prilike to dopuštaju.
Prvi platneni škapular mora blagosloviti i staviti svećenik prema obredniku primanja karmelskog škapulara. Ako se platneni škapular istroši te ga je potrebno zamijeniti novim, nije ga potrebno blagosloviti. No, svaku novu škapularsku medaljicu mora blagosloviti svećenik.
Primanjem karmelskog škapulara postaje se članom velike duhovne obitelji – „Škapularske bratovštine” koja je povezana s karmelskim Redom te se ima udjela u njegovoj duhovnosti. To znači da članovi „Škapularske bratovštine” postaju dionici duhovnih dobara (svetih misa, molitava i dr.) cijelog karmelskog Reda. Oni mogu uz uobičajene uvjete, dobiti potpuni oprost za sebe ili ga namijeniti za svoje pokojne u sljedeće dane: na dan primanja u “Škapularsku bratovštinu”, 16. srpnja – na svetkovinu Gospe Karmelske, 20. srpnja – na blagdan sv. Ilije proroka, 1. listopada – na blagdan sv. Male Terezije, 15. listopada – na svetkovinu sv. Terezije Avilske, 15. studenog – na blagdan Svih Svetih karmelskog Reda, 16. studenog – na Velikodušni dan karmelskog Reda, 14. prosinca – na svetkovinu sv. Ivana od Križa. Uvjeti za stjecanje potpunog oprosta su sljedeći: sakramentalna sveta ispovijed, sveta pričest, molitva na nakanu Svetog Oca (Oče naš, Zdravo Marijo ili neke druge odgovarajuće molitve) i obnova obećanja bratovštini.
Kao svakodnevna molitvena obveza za članove „Škapularske bratovštine“ preporučuje se neka od molitava Majci Božjoj (npr. posvetna molitva Karmelskoj Gospi, Anđeo Gospodnji, sveta krunica i sl.) po kojoj će doći do izražaja srdačna prisnost s Majkom Marijom. Prema očitovanoj Gospinoj želji u Fatimi o pobožnosti prvih pet subota u čast i zadovoljštinu Bezgrešnom Srcu Marijinu, za osobu koja nosi škapular, zacijelo bi bio čin ljubavi i zahvalnosti Gospi i izvor novih milosti da odgovore na ovaj Marijin poziv.
Škapulare možete nabaviti u karmelskim samostanima ili u katoličkim knjižarama.
Iz svega navedenog jasno je da škapular ne možemo promatrati samo pod vidom “posljednjih stvari” i subotnje povlastice, nego da cijeli naš život treba biti u znaku škapulara, odnosno oblikovan u duhu Marijinu. Škapular nije amajlija koja automatski pomaže, nije sam po sebi jamac spasenja ili olakšica od zauzetog kršćanskog življenja, nego znak vjere i odnosa koji se pod tim znakom utemeljuje i živi. Posveta Mariji je jedan poseban odnos, jedna vrsta saveza iz kojeg proizlaze i određene odgovornosti i obaveze na život vjere u skladu s evanđeljem.
Sve milosti dobivene po Mariji dolaze od Krista. Kada se kaže da je škapular Marijina odjeća, onda se pri tome nikada ne smije zaboraviti da je u prvom redu Kristovo odijelo. Sveti Pavao tumači život u Kristu kao “zaodjenuti se Kristom” (usp. Rim 13,14; Gal 3,27), tj. zaodjenuti se životom sinovske milosti kršćanina, što je opisano slikom odjeće. Zbog toga oblačenjem škapulara oblači se Krista, želi mu se suobličiti poput Marije, savršene učenice svoga Sina (usp. LG 63-65; MC 16-23.28.57) i koja mu je bila majkom više po srcu i po duhu nego po samome tijelu. A obući Krista znači upustiti se u proces preobrazbe u Krista.
Smeđi karmelski škapular svima nama je znak vjere da smo zaštićeni u Bogu, da nas Marija prati svojom majčinskom ljubavlju i da pripadamo karmelskoj obitelji u kojoj smo pozvani živjeti ideal evanđelja u intimnom prijateljstvu s Bogom po molitvi i služenju braći i sestrama.
Karmelski škapular i Marijina ukazanja u Lurdu i Fatimi
Znakovito je i značajno da se Blažena Djevica Marija u Lurdu (1858. g.) i Fatimi (1917. g.) ukazala u povezanošću s njezinim nazivom Karmelske Gospe. Njezino posljednje ukazanje Bernardici Soubirous koje se dogodilo na svetkovinu Karmelske Gospe, 16. srpnja 1858., kao da želi privući pozornost na stvarnost njene Majčinske ljubavi i zaštite čiji je znak škapular.
U Fatimi, također za vrijeme posljednjeg u nizu Marijinih ukazanja Jacinti, Franji i Luciji, u petak 13. listopada 1917. djeca – pastiri su imali vizije veoma dramatičnih događaja u budućnosti svijeta kao posljedice grijeha, vrijeđanja Boga i toga što se ne čini pokora-zadovoljština za brojne grijehe. U tijeku ovog ukazanja se dogodilo i „čudo sa suncem“ pred 70.000 prisutnih osoba za vrijeme kojeg su djeca imala ukazanja Marije kao Gospe s krunicom, potom u liku Gospe žalosne te na kraju u liku Karmelske Gospe sa škapularom. Lucija je kasnije rekla: „Gospa mi nikada nije izgledala tako divna kao kada se očitovala u Karmelskom odijelu.“ Kada je u jednom razgovoru Lucija (koja je postala redovnica karmelićanka u Coimbri) upitana da kaže svoje mišljenje o tome zbog čega se upravo u svom zadnjem ukazanju Marija pokazala kao Gospa od Gore Karmela sa škapularom u ruci, ona je rekla: „Zato što naša Gospa želi da svi nose škapular; to je znak posvete njenom Bezgrešnom Srcu.“ A upravo zahtjev za posvetom njenom Bezgrešnom Srcu je jedna od temeljnih poruka Fatimskih objava.
Posvetna molitva Gospi Karmelskoj
Blažena Djevice Marijo, Majko i Kraljice Karmela, posvećujem se Tebi iz zahvalnosti i ljubavi; obećavam Ti služiti u djetinjoj ljubavi i vjernosti. Po Tvom uzoru hoću u vjeri i ljubavi slijediti Tvoga Sina, Isusa Krista. Želim poput Tebe molitvom, žrtvom i djelotvornom ljubavi služiti Bogu i ljudima. Poslušaj dobra Majko, moje obećanje i primi ga milostivo. Daj mi milost da pod Tvojim okriljem ustrajem u vjernosti Kristu i Njegovoj Crkvi. Amen.
Nadbiskup Aldo Cavalli u Barceloni slavio misu, predvodio klanjanje, držao kateheze…
Apostolski vizitator s posebnom ulogom za župu Međugorje nadbiskup Aldo Cavalli posjetio je Španjolsku na poziv predsjednika Španjolske biskupske konferencije i nadbiskupa Barcelone, kardinala Juana Joséa Omelle
Apostolski vizitator s posebnom ulogom za župu Međugorje nadbiskup Aldo Cavalli posjetio je Španjolsku na poziv predsjednika Španjolske biskupske konferencije i nadbiskupa Barcelone, kardinala Juana Joséa Omelle, koji ga je pozvao tijekom prošlogodišnjeg Mladifesta kada je s mladima iz svoje nadbiskupije posjetio Međugorje, piše mrežna stranica Radiopostaje Mir Međugorje.
Nadbiskup Cavalli u pratnji svoga tajnika fra Antonija Primorca posjetio je Barcelonu i Madrid. Na molitvenim susretima uz klanjanje, krunice, svetu misu, održao je kateheze te posjetio simbolična mjesta posebnog vjerskog značaja u ovim gradovima.
Nadbiskupa Cavallija i fra Antonija na ovim susretima pratio je Oriol Vives, predsjednik Fondacije Centro Medjugorje.
Posjetili su Hram Srca Isusova, gdje im je otac Francesc Rius ispričao priču o ovom prekrasnom katalonskom hramu iskupljenja, koji je izgrađen donacijama vjernika iz Katalonije i drugih dijelova Španjolske te Latinske Amerike.
Nadbiskup Cavalli susreo se i s kardinalom Omellom i pomoćnim biskupom barcelone Javierom Vilanovom, a mons. Cavalli posjetio je i benediktinski samostan Montserrat, gdje su s bratom Antónom Gordillom razgledali mjesto te s drugim redovnicima u ovom samostanu ostali na ručku, a onda su se poklonili i pomolili kod kipa Majke Božje Montserratske.
Nezaobilazna destinacija svih onih koji dolaze u glavni katalonski grad je posjet bazilici Svete Obitelji (La Sagrada Familia), gdje se nakon obilaska nadbiskup Cavalli molio pred grobom velikog arhitekta Antonija Gaudija.
Kardinal Juan José Omella bio je vrlo sretan i zahvalan što ima priliku primiti nadbiskupa Cavallija u svoj dom, a potom su obišli i neke kuće i molitvene zajednice u Barceloni, a čiji je nastanak plod Međugorja.
U subotu 13. svibnja, na svetkovinu Gospe Fatimske, dan je nastavljen u crkvi Svete Marije od Milosti u Barceloni, gdje su se okupili brojni vjernici, koji su doživjeli iskustvo molitve kao u Međugorju, s programom vrlo sličnim onome koji se svakodnevno živi u župi sv. Jakova u Međugorju. Molila se krunica, euharistijsko klanjanje, biskup Aldo Cavalli održao je katehezu, slavila se euharistija…
Kateheze su uglavnom bile usmjerene na Djevicu Mariju, na njezin jednostavan život, na njezin skroviti život u Nazaretu. Također govorio je i o značenju i važnosti života poput života Djevice Marije za kršćanina.
U svojoj propovijedi na svetoj misi nadbiskup Cavalli govorio je o križu, važnosti euharistije i kako se ona ne može razumjeti bez zahvata Duha Svetoga te kako je cijelo čovječanstvo čekalo, ne samo raspeće, nego i uskrsnuće i mogućnost da ga razumijemo u svjetlu Duha Svetoga.
”Velika je milost Božja, ne samo za španjolski narod nego i za cijelu Latinsku Ameriku, jer nas je posjetio izaslanik našeg dragog pape Franje u Međugorju”, oduševljeno su poručili vjernici koji su se imali priliku susresti s nadbiskupom Aldom Cavallijem i moliti s njim.
IMENDANI: Ivan Nepomuk, Florencije, Cvjetko, Adam, Nenad
Prvo čitanje:
Dj 16, 22-34
Vjeruj u Gospodina Isusa i spasit ćeš se — ti i dom tvoj!
Čitanje Djela apostolskih
U one dane: Svjetina Filipljana nahrupi na Pavla i Silu, a pretori trgoše s njih odijelo i zapovjediše da se išibaju. Pošto ih izudaraše, bace ih u tamnicu i zapovjede tamničaru da ih pomno čuva. Primivši takvu zapovijed, uze ih on i baci u nutarnju tamnicu, a noge im stavi u klade.
Oko ponoći su Pavao i Sila molili pjevajući hvala Bogu, a uznici ih slušali. Odjednom nasta potres velik te se poljuljaše temelji zatvora, umah se otvoriše sva vrata i svima spadoše okovi. Tamničar se prenu oda sna pa kad ugleda tamničarska vrata otvorena, trgnu mač i samo što se ne ubi misleći da su uznici pobjegli. Ali Pavao povika iza glasa: »Ne čini sebi nikakva zla! Svi smo ovdje!«
Onaj nato zaiska svjetlo, uleti i dršćući baci se pred Pavla i Silu; izvede ih i upita: »Gospodo, što mi je činiti da se spasim?« Oni će mu: »Vjeruj u Gospodina Isusa i spasit ćeš se — ti i dom tvoj!« Onda navijestiše riječ Gospodnju njemu i svima u domu njegovu.
Te iste noćne ure uze ih, opra im rane pa se odmah krsti — on i svi njegovi. Onda ih uvede u dom, prostre stol te se zajedno sa svim domom obradova što je povjerovao Bogu.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 138, 1-3.7c-8
Pripjev:
Gospodine, tvoja me desnica spasava!
Zahvaljujem ti, Gospodine, iz svega srca, jer si čuo riječi mojih usta. Pred licem anđela pjevam tebi, bacam se nice prema svetom Hramu tvojemu.
Zahvaljujem imenu tvojem za tvoju dobrotu i vjernost, jer si nada sve uzveličao obećanje svoje. Kad sam te zazvao, uslišio si me, dušu si moju pokrijepio.
Gospodine, tvoja me desnica spasava. Gospodin će dovršiti što započe za me! Gospodine, vječna je ljubav tvoja: djelo ruku svojih ne zapusti!
Održano 9. Međunarodno hodočašće za djecu s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom
Svečanom svetom misom u 11 sati u dvorani sv. Josipa u Majčinom selu danas je završilo 9. Međunarodno hodočašće za djecu s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom koje se u Međugorju održavalo od 12. do 14. svibnja pod temom „Evo majke moje i braće moje!” (Mt 12, 49). Tijekom ova tri dana sudionici hodočašća su sudjelovali na večernjem molitvenom programu u crkvi sv. Jakova u Međugorju, pristupali sakramentu ispovijedi, molili Gospinu krunicu i put križa prilagođene osobama s posebnim potrebama, te gledali predstavu „Sedam darova Duha Svetoga” koju je za njih izvela Udruga „Iskra svjetlosti” iz Splita. Koordinator hodočašća je bio fra Ivan Hrkać, međugorski župni vikar koji je ujedno i predslavio svetu misu zadnjega dana hodočašća, prenosi mrežna stranica Radiopostaja Mir Međugorje.
„U nas u Hercegovini propovijedi započinjemo s riječima „Hvaljen Isus i Marija”, uz odgovor vjernika „Vazda Isus i Marija” i to je nama potrebno u životu, da mi hvalimo Isusa i Mariju i da vazda Isus i Marija budu s nama u našem životu, da ne idemo kroz nijedan dan bez Isusa i Marije. Ujutro kada se probudimo da započnemo dan s Isusom i Marijom, kada idemo spavati da završavamo dan s Isusom i Marijom. Mi smo ovdje danas u Majčinom selu, mi smo kod Majke. Ovdje Majka tolike godine okuplja djecu sa svih strana svijeta. I danas je Majka ovdje na svoj dan, na Majčin dan okupila djecu iz svih krajeva Hrvatske. Tako je lijepo vidjeti vas. Tako je lijepo da ste došli, da ste izdvojili svoje vrijeme, put i da ste došli ovdje Gospi. Gospa vas voli, znate li to? Imate li ovdje vaše majke kraj sebe, jeste li im rekli jutros „Mama, volim te?”. Pa sada se okrenite svojim majkama i recite im „Mama, volim te”. Danas je Majčin dan i je li svaki dan vaša majka s vama? Je li i otac isto? Naravno. Djeco, svaki dan recite svojim roditeljima „Mama i tata, volim vas što ste sa mnom”, ali ne smijemo zaboraviti i Gospu, našu Nebesku Majku”, kazao je fra Ivan Hrkać, te sudionicima hodočašća naglasio kako ih Gospa sve voli i da svi trebamo tako isto izjutra i Gospi reći „Majko, volim te”.
„Tada budemo bolji i prema dragom Bogu i prema svojim bližnjima, pa kada nam i dosadi svega, kada nam je malo i teško u životu. Ako se mi ne molimo, tada budemo teški i drugima. Čim mi malo zaspemo u molitvi zaboravimo dragoga Boga i tada nekako ne pazimo na ljude koji su blizu nas, na naše volontere, na sve donatore i sve koji su oko nas u svakom danu, s kojima učimo, s kojima radimo. Znate što nam je Isus danas rekao u Evanđelju? Da čuvamo njegove zapovijedi. Imaju dvije najvažnije zapovijedi koje je Isus rekao, jedna je da ljubimo Boga. Ljubi Boga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svim umom. Druga je da ljubimo bližnjega svoga kao sebe samoga. To je važno svaki dan sebi reći. Ljubimo Boga tako što se molimo dragome Bogu. Ljubimo ga tako i srcem i riječima i molitvom, a tako isto ljubimo i naše bližnje. Molimo za njih, ljubimo ih srcem. Vi znate ovdje, draga djeco, kako se osjeti vaša ljubav kada vam dođe netko, kada vam pruži ruku ili zagrljaj, kada vas pogleda, toliko ljubavi iz vašeg srca izvire! Trebamo moliti za sve, ali evo posebno da molimo za sve one koji su svaki dan s nama, da pazimo jedni na druge, da brinemo jedni o drugima, da ih čuvamo. Da čuvamo Isusovu zapovijed ljubavi, da ljubimo svog dragog Boga, da idemo na svetu misu, da ministriramo ovako lijepo, da pjevamo Isusu ovako lijepo, da animiramo svetu misu i to je nešto najljepše. Bog je s nama ovdje danas i voli nas i voli što smo ovdje i kada nam je najteže Bog je s nama”, kazao je fra Ivan Hrkać u svojoj propovijedi.
Na kraju svete mise uslijedio je svečani misni blagoslov, zatim je jedan od sudionika kroz recitaciju čestitao svim majkama njihov poseban današnji dan, te je ovo posebno hodočašće završilo uz brojne pjesme zahvale Bogu na svim milostima koje su se na njih spustile kroz ova tri dana u Međugorju.
Sveti Izidor: U Hrvatskom zagorju ime ovog sveca po selima nije nikakva rijetkost. Danas, u doba pretjerane industrijalizacije i urbanizacije, koja sve više ugrožava čovjekovu okolinu, dobro je oživjeti uspomenu na ovog svetog seljaka koji je, obrađujući polja, postigao veliku ljudsku i kršćansku savršenost.
Izidor Labrador, kako ga nazivaju Španjolci, zaštitnik njihova glavnoga grada Madrida, u kojem se rodio negdje oko 1080. godine, od skromnih i jednostavnih roditelja, koji su ga dobro odgojili u pravom kršćanskom duhu. Odraz toga duha bile su razne kreposti u kojima se odlikovao.
Proživljavajući kod kuće veliko siromaštvo, veoma mlad radio je kao nadničar po tuđim poljima. No, prije nego što bi pošao na polje, svako je jutro pobožno pribivao sv. misi i toplo se preporučivao Isusu i Mariji.
Izidor je brzo ostao siroče bez oca i majke, pa je pošao raditi kao najamni radnik ratar kod nekog bogata posjednika, koji se zvao Vera. Taj je svoga najamnika zbog njegove vjernosti i radinosti veoma zavolio. Ušao mu je u volju. To se nije svidjelo drugim slugama koji su ga zbog zavisti počeli kod gospodara optuživati da dosta ne radi, jer se previše posvećuje vježbama pobožnosti. Plemenitost svoga značaja Izidor je najbolje pokazao što je tim zavidnicima od srca praštao.
Kad su Almoravidi osvojili Madrid, koji je tada bio više selo nego grad, Izidor je s tolikima drugima morao pobjeći, pa se sklonio u Torrelagunu. Tu je upoznao vrijednu djevojku imenom Marija, u nju se zaljubio i oženio je. Ona je bila vrijedna žena svoga svetog muža, s kojim se natjecala u svakoj kreposti. Taj se brak od samoga početka odlikovao velikom skrbi oko najsiromašnijih, s kojima su dijelili ono malo sto su imali. Nitko od Izidora i Marije nije odlazio praznih ruku. Kako nisu imali svoga posjeda, Izidor je opet otišao raditi kao najamnik kod nekog posjednika, koji prema njemu nije bio onako milostiva srca kao prijašnji gospodar, već ga je sumnjičio i vjerovao podvalama zavidnih radnika. Svetac je to sve strpljivo, upravo svetački podnosio, a milostivi je Gospodin njegov rad obilno blagoslivljao.
Kad su se prilike poboljšale, Izidor se vratio u svoj dragi Madrid. Ondje se zaposlio kod Ivana de Vargasa. Brzo je stekao njegovo potpuno povjerenje, pa je bio postavljen nadstojnikom nad svom njegovom zemljom. No, ljudska zloba ni taj put nije mirovala. Zavidnici su ga pred gospodarom optuživali da za vrijeme posla moli umjesto da radi. Gospodar se na svoje oči htio uvjeriti je li to baš tako, pa je jednog dana potajno pošao na njivu kamo je Izidor bio otišao na posao.
Bog je sada htio proslaviti svoga vjernoga slugu. On se molio, a anđeli su bili za plugom i orali. Gospodar je sve to na svoje oči vidio i njegovo poštovanje prema Izidoru još je više poraslo. Taj su prizor ovjekovječili mnogi veliki slikari.
Sveti Izidor postao je uzorom molitve, teškoga rada, a tome je pridodao i veliku ljubav i samilost prema siromasima. Svi su ga smatrali pravim svecem i kao takvoga štovali. Izidor je umro na glasu svetosti oko 1130. godine. Najprije je bio pokopan na mjesnome groblju svetog Andrije, a 1170. godine preneseni su njegovi zemni ostaci u crkvu istoga sveca, u kojoj je bio i kršten.
Prvi životopis sv. Izidora napisao je neki Ivan, đakon, možda Ivan Egidije iz Zamore, oko 1275. godine. U njemu su opisana čudesa po zagovoru sv. Izidora. Pisac njegova životopisa piše da neka od njih potječu od svjedoka očevidaca. Svečev se blagdan slavio najprije na Bijelu nedjelju, a zatim na današnji dan 15. svibnja, dan njegova preminuća.
Svetim ga je 12. ožujka 1622. proglasio papa Grgur XV. Zemni mu se ostaci čuvaju u madridskoj katedrali. Papa Inocent XII. proglasio je 1697. blaženom njegovu suprugu Mariju Toribiu.
Na čast oltara uzdignut je u društvu četvorice “velikana”: s Filipom Nerijem, Terezijom Avilskom, Ignacijem Loyolskim i Franjom Ksaverskim, među kojima bi se ovaj naš sveti nepismeni seljak zacijelo osjećao pomalo nelagodno. U međuvremenu je, kako nam prenosi enciklopedija svetih, postao “zaštitnikom poljodjelaca i kočijaša”.
Budući da je sveti Izidor zaštitnik polja, zaziva ga se gotovo u svim godišnjim dobima; jednako u vrijeme sjetve, kao i u vrijeme žetve. U Zagrebu su isusovci u XVII. st. osnovali i vodili Bratovštinu sv. Izidora, koja je okupljala mnoge seljake iz okolice grada.
U Hrvatskom zagorju ime ovog sveca po selima nije nikakva rijetkost. Danas, u doba pretjerane industrijalizacije i urbanizacije, koja sve više ugrožava čovjekovu okolinu, dobro je oživjeti uspomenu na ovog svetog seljaka koji je, obrađujući polja, postigao veliku ljudsku i kršćansku savršenost.
