Zlatko Sudac: Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te

Dvije grede, jedno središte, znak spasa, vječni Misterij. Jedna vertikala, vječna vertikala, koja uzdiže ljudsko Srce i svjedoči za Transcendenciju. Jedna horizontala, vječna horizontala, koja povezuje ljudska Srca i svjedoči za Crkvu. Drži ih Raspeta Ljubav, Krist, jednom uzdignut sve će privući k sebi.

Ljubavi naša neizmjerna što s Križa svjedočiš darujuć’ nam bezvremenost. Prošlost, sadašnjost i budućnost, slijevajući se u jednu rijeku Spasa, postaju Jedno. Sve namisli Srca, sve želje i djela, polažu ispit u tom Danu, Danu Tvoje Golgote.

Bez Golgote, bez razapeta Tijela Tvoga, tko bi svjedočio za Ljubav? Kakva bi to Ljubav bila bez sebedarja koje se dopušta razapeti? Bez Golgote kako da čovjek pravilno sagleda svo mnoštvo znanih i neznanih mučenika, koji su do Krvi svjedočili za Ljubav? Kako da sagleda patnju tolikih nevinih širom svijeta?

Osvjedočio se već ljudski rod: Križ, iako mnogima kamen spoticanja, postao je, i ostaje,  kamen zaglavni našeg ljudskog zdanja, naše duhovne strukture, našeg najdubljeg značaja. Stoga, kad bismo zanijekali Križ na kojemu smo razapeti, svijet bi zatajio. Bilo bi kao kad nestane kisika u zraku, krvi u žilama, sna u noći, Ljubavi u Srcu. Križ drži svijet duhovno na nogama!

Stvarnost Križa stajat će nad svemirom dok bude ljudskoga roda, pokazujući nam put trajanja, ucjepljujući nas u Vječnost. Opominjat će nas i tvrdom besjedom, sličnoj onoj što je uputi jeruzalemskim ženama: “Plačite nad sobom i nad djecom svojom”,  jer nisu se promijenili običaji zemljana, ne nisu. Više nego ikad grade se lažni hramovi još lažnijim božanstvima!

Jedno je Istina: Križ Kristov neće otjerati ni oholost novih valstodržaca, ni cinizam novovjekih filozofa. Prema životnoj reformi Raspete Ljubavi svi će drugi reformatori ostati, i jesu, efemeride – mali, sitni kopači po površini velikih duhovnih tajni i zagonetnosti ljudskih odnosa. Jer, Križ je put a ne cilj, on je sredstvo a ne kraj. Veliki petak nije zaključna stranica povijesti spasenja u ovoj dolini suza, već Uskrs a ni njega nema bez Križa.

Stoga: “Klanjamo Ti se, Kriste, i blagoslivljamo Te, jer si svojim Svetim Križem Otkupio svijet”.

Tomislav Ivančić: Velika srijeda

Teško je biti čovjek na zemlji. Ova zemlja je, naime, neprijateljski raspoložena prema čovjeku, ona se suprotstavlja poštenju i savjesti, ona ubija i osuđuje nevine.

Ova zemlja je natopljena krvlju Boga čije smo srce proboli na križu. Ova zemlja nije naš svijet i naša domovina. Ona je mjesto borbe, arena u kojoj treba pobijediti. Ova nam zemlja uzima sve. Smrću nam uzima zemaljski život, no ona se trudi da nam uzme i vječni život, da pogazi našu savjest, uništi čovječnost u nama, da onemogući praštati jedni drugima, ljubiti, vjerovati i razumjeti jedni druge. Ova zemlja i danas progoni i ubija najnevinijeg čovjeka ljudske povijesti – Isusa iz Nazareta. Bezbrojne sekte trude se na televiziji, u novinama, u knjigama i na radiju, u politikama i svjetskim ekonomijama ubiti Isusa iz Nazareta. Sve u svijesti da ako on bude mrtav, onda će biti lako ubiti čovjeka. Dok Bog brani čovjeka, dok je Isus iz Nazareta, Bogočovjek među nama, dotle pravedni sigurno pobjeđuju i imaju budućnost. Stoga je sva neprijateljska, mračna, podla borba čovjeka i čovječanstva usmjerena protiv njega.

Crkva je od početaka bila meta napada. Milijuni mučenika davali su život kroz dvijetisućnu povijest Crkve da posvjedoče da je Isus doista Bog i da se za njega isplati dati zemaljski život. Kao što čovjek daje život za čistu savjest, kao što je sposoban umrijeti za slobodu domovine, kao što je slobodan i spreman dati život za pravdu, za mir i slobodu, tako je čovjek spreman dati život za Isusa iz Nazareta. Jer Isus iz Nazareta je i pravda i sloboda i mir i mudrost, on je povjerenje, nada, život i budućnost. Jer samo Bog može biti čovjekova budućnost, samo protiv Boga nitko ne može ništa. Bog stoji kao stijena na obali mora, koju uzalud vjekovima napadaju valovi, ali je ne mogu srušiti, odnijeti, ni razoriti.

Kad ljudi ne mogu uništiti Isusa, tad pokušavaju uništiti njegovo djelo, a to je Crkva. Crkva je doista, gledano ljudski, slabašna tvorevina koja se sastoji od ljudi koji su grešni kao i svaki čovjek ove zemlje. Ta Crkva nema oružja, nema policije, velikih političara, ona ne pravi ljudske saveze na svoju obranu, ona nije država, ona nema silu moćnika ovoga svijeta. Ona je slaba i nemoćna u očima svijeta. A u toj slabosti je njezina snaga, jakost i pobjeda. U njoj naime iz dana u dan padaju ljudski okovi, umire ovaj svijet, mučenički se pokapa čovjek ove zemlje ali uskrsava pravda, mir i nada. U toj Crkvi se to jače pokazuje Božja moć što je veća ljudska nemoć. U toj Crkvi treba stalno umirati stari, zlokobni svijet koji onemogućuje čovjeku da bude čovjeku brat. Ta Crkva kao i njezin Učitelj mora biti stalno na križu, ali s probodenim srcem, jer ona smije umirati samo iz ljubavi prema čovjeku i Bogu.

Lako se danas prevariti u procjenama. Obično pomišljamo da trebamo biti na strani jakih, koji su naoružani, ekonomski siloviti, koji drže politike svijeta i koji, čini se, drže konce svijeta u svojini rukama. To je varka i privid. Svijet pobjeđuju, i u svijetu bivaju sretni, samo koji uspijevaju pobijediti zloću, koji su slabi i nemoćni poput djece, koji su čisti i pravedni poput pravednika tijekom povijesti čovječanstva, koji su umirali i pogibali, ali unatoč tome ostali stupovi ljudske povijesti. Moć nas zavodi na nepravde. Nemoć nas vodi da ljubimo pravdu, da zaštitimo udarene mržnjom, da budemo uvijek za čovjeka. Nemoć je poraz svijeta u nama, a pobjeda Boga, neba i savjesti. Nemoć u nama je poraz tijela i ljudske oholosti, a pobjeda duha, čestitosti i ljubavi. Nemoć je poraz oholosti, ljubomore, svađe i ratova među nama. Ta ista nemoć je međutim pobjeda mira, slobode, čovjekoljubivosti i međusobnog bratstva. Isus nas je učio da idemo među ljude kao ovce među vukove, a ne kao vukovi među ovce. On nas je poučavao da budemo kao djeca želimo li imati njegovo Kraljevstvo i biti pobjednici. On nas je učio da gubimo život, a ne da postajemo slavni na tijelima ljudi ispod sebe. On nas je učio živjeti i umirati za čovjeka, za ostvarenje pravde i ljubavi među ljudima. On je sam pokazao da je nemoć na križu postala svemoć koja privlači sve ljude pravdi i u nebo.

Potrebno je stoga biti mudar i jasno gledati situaciju u svijetu. Život brzo prolazi. Slava svijeta se brzo stišava, pljesak traje prekratko, a čovjekov život na zemlji nestaje. Treba početi živjeti za ono što je trajno, neuništivo, vječno. Treba pronaći put, treba osvijetliti stazu drugima, treba dopustiti da budemo prividno poraženi od mraka kako bismo uništili mrak i osvijetlili život. Neuništiv je život, jer je on došao k nama u Isusu iz Nazareta.

Fra Zvjezdan Linić: Tko ne voli sebe, svima otežava život!

“Sigurno bi im bilo mnogo lakše s nama kad bismo pokazivali veću radost i zahvalnost nad životom. I sami osjećamo kako nam je lako biti uz ljude koji su vedri i radosni, koji na evanđeoski način vole sebe. Rado se s njima družimo. A kako nam je teško uz ljude koji nikad ničim nisu zadovoljni”, misli su fra Zvjezdana Linića, osnivača Kuće susreta Tabor, koja se nalazi uz franjevački samostan u Samoboru. Pročitajte njegovo poticajno promišljanje!

U okolnostima u kojima živimo, cijela naša domovina Hrvatska sa svim svojim građanima trebala bi duhovnu obnovu kojom će se izliječiti od depresije i nesposobnosti da optimizmom darivamo ljude oko sebe. Sve zapravo počinje od svakog čovjeka pojedinca. Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga!

Moram priznati da mi je bilo teško razumjeti Isusovu riječ: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga! To znači da moram najprije znati što to znači ljubiti samoga sebe. Ne vjerujem da je pritom Isus mislio na neki narcisoidan osjećaj udivljenja svojim izgledom; jednako tako znam sigurno da Isus nije nipošto mislio na bilo koju vrstu sebične okrenutosti prema sebi, a prema onoj ljudskoj varljivoj uzrečici koju čak neki pripisuju Bibliji: I Bog je najprije samom sebi bradu stvorio!

I vidje Bog da je jako dobro!

Sve je to šuplje u odnosu prema temeljnim istinama evanđelja koje neprestano potiče na darivanje i na život za drugoga. A ipak je to rečeno. Neke poruke iščitavam već u pjesničkom opisu stvaranja svijeta. U šest dana stvaranja pisac dodaje svakom danu kako je Bog vidio da je dobro. A kad je na kraju ostvario svoje posljednje djelo i stvorio čovjeka u koga je ugradio tajnu i svoga bića, onda dodaje pisac: “I vidje Bog da je jako dobro!” Očito iza toga stoji određena poruka.

Jako smo skloni diviti se Plitvicama i Kornatima, Velebitu i slapovima Krke, umjetničkim djelima pojedinih stvaralaca, a manje smo skloni diviti se čovjeku kraj sebe, ili još teže diviti se sebi kao Božjem stvorenju. A ipak je Bog u čovjeka ugradio ono najuzvišenije.

Mudrost na koju nas takva spoznaja potiče prihvaćanje je svoga vlastitog bića u svemu onome što o nama ne ovisi i što nam je darovano bez nas. To znači priznavati Boga Stvoriteljem, Ocem svakoga čovjeka svoga vlastitog bića. Psalmist izriče zahvalnost usklikom: “Hvala ti što sam stvoren tako čudesno!”

Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga!

Kad ne prihvaćamo sebe, kad ne prihvaćamo svoj život, kad nismo zadovoljni svojim stanjem, tijelom i izgledom, svojom naravi i okruženjem, kad ne možemo prihvatiti okolnosti života koje sami ne možemo mijenjati, onda upadamo u samosažaljenje, u depresiju, u opasnost da se pobunimo zašto je Bog nešto takvo dopustio.

Grubo rečeno, kao kad bi se bijelac bunio Bogu zašto ga nije stvorio crncem, ili Kinez zašto nije rođen na drugom kontinentu. Čini se da je Bog za sve kriv jer on je svemoćan, a kažu i da je dobar, pa kako može neke stvari priuštiti čovjeku da se muči. A čovjek muku muči odbijajući neke okolnosti svoga bića, života, okoliša.

I kad tako ne prihvaćamo sebe u onome što jesmo, kad se tako bunimo protiv Boga “koji nam je to priuštio”, mi ne volimo sebe. U tom stanju nismo sposobni ni druge ljude prihvatiti i voljeti. U takvu stanju nemamo evanđeoskog mjerila ljubavi “kao samoga sebe”. U vlastitu neprihvaćanju sebe, srce nam je zaleđeno i u odnosu prema ljudima oko nas. Kad ne prihvaćamo i ne volimo sebe, otežavamo i ljudima oko nas da nas prihvate i vole.

Hvala ti što sam stvoren tako čudesno!

Sigurno bi im bilo mnogo lakše s nama kad bismo pokazivali veću radost i zahvalnost nad životom. I sami osjećamo kako nam je lako biti uz ljude koji su vedri i radosni, koji na evanđeoski način vole sebe. Rado se s njima družimo. A kako nam je teško uz ljude koji nikad ničim nisu zadovoljni.

Imam osjećaj da tome trebamo lijeka, trebamo ozdravljenje. U okolnostima u kojima živimo, cijela naša domovina Hrvatska sa svim svojim građanima trebala bi duhovnu obnovu kojom će se izliječiti od depresije i nesposobnosti da optimizmom darivamo ljudima oko sebe. Sve zapravo počinje od svakog čovjeka pojedinca. Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga!

Znakovito značenje imena Međugorje – Nije slučajnost da se Gospa ukazuje baš ovdje

Oko fenomena Međugorja zaista postoji mnogo teorija, no jedna je zbog svoje simbolike iznimno zanimljiva. Već neko vrijeme diljem svijeta ljudi upozoravaju da hrvatska riječ Međugorje na hebrejskom znači ni manje ni više nego HARMAGEDON na hebrejskom, a na grčkom Armagedon.

Točan prijevod hebrejske riječi koju nalazimo u Bibliji u Knjizi Otkrivenja Har-Magedon – je isti kao i Međugorje na hrvatskom jeziku, upozoravaju.

Har = brdo, Mageddo = brazda, šupljina između.

Znači hebrejska riječ Har Magedon bila bi istoznačnica Među- gorju u doslovnom prijevodu. Iako se smatra da Armagedon zapravo planina Megiddo kod Jeruzalema, ne možemo ne zamijetiti ovu duboku simboliku riječi Međugorje, bar ne, ako uzmemo u obzir Gospina ukazanja i naravno sadržaj Gospine poruke.

Armagedon je naime pojam koji nalazimo u knjizi Otkrivenja i koji označava mjesto posljednje bitke Antikristove vojske protiv vojske Isusa Krista. Također, to je mjesto svršetka, kraja, mjesto na kojem će Sotona biti poražen i na kojemu će mu Marija satrti glavu, kako je prorokovano u postanku svijeta. Zato značenje riječi Međugorje koliko god može biti slučajno, može biti i duboko simbolično.

“Što sam započela u Fatimi završiti ću u Međugorju” sažetak je Gospine poruke od 25. kolovoza 1991. koju je javnosti prenijela vidjelica Marija Pavlović. Što je to Gospa započela u Fatimi? Upravo pobjedu Sotone, odnosno – Trijumf Bezgrešnog Marijinog Srca!

U svakom slučaju, znakovito.