‘Svoj visoki ugled ne zahvaljuje svom rođenju i roditeljskoj kući, nego jedino svojoj ličnosti i kreposti.’
Oton se rodio kao sin jedne plemićke obitelji u pokrajini Švapskoj oko g. 1063. Ostavši siroče, pošao je s bratom Fridrihom u Poljsku. Kao svećenik bio je dvorski kapelan Judite, sestre cara Henrika IV., koja je stupila u drugi brak s poljskim knezom Vratislavom.
Oton je postao biskup u Bambergu god. 1102. Biskupsko posvećenje primio je tek na Duhove 1106. u Anagniju, i to od samoga Pape. U borbama za investituru između cara Henrika V. i Pape Oton je sačuvao vezu i jedinstvo s Rimom. U svojoj je biskupiji bdio nad crkvenom slobodom boreći se da Crkva može nesmetana od svjetovnih knezova obavljati svoje poslanje. Nastojao je oko crkvene stege te duhovne obnove svećenika i redovnika. Znao je da je zanemarena klerička stega najgore zlo za Crkvu. Svećenik i redovnik bez zdrave stege, duha i poslušnosti pravo je strašilo.
Oton je znao cijeniti vrijednost dobrih redovničkih zajednica i zato je podizao nove samostane. Osnovao ih je 15 velikih i 6 malih. Njegovo se djelovanje širilo izvan granica njegove biskupije čak do Akvileje. Održao je i razne sinode te poradio na obnovi cistercitskoga i premonstratenskoga reda. Nazvan je »ocem redovnikâ«. Sudjelovao je i u naviještanju Evanđelja u Pomeraniji, kamo ga je s dvadesetak svećenika i drugih pomoćnika poslao poljski knez Boleslav. Na njegov rad pogani su reagirali, no on je odvratio u duhu vjere smirivši situaciju. Riječju i spisima duhovno je izgrađivao tu mladu Crkvu.
O karitativnom radu revnoga biskupa svjedoče dvije bolnice: Svetog Egidija i Svete Gertrude, podignute od njega u Bambergu. Promicatelj znanosti i kulture bio je po glasovitoj bamberškoj katedralnoj školi i školi pisaca opatije Michaelsberg. Članovi te škole bili su i njegovi kasniji životopisci Ebo i Herbord.
Sveti je biskup umro u Bambergu 30. lipnja 1139., a na vlastitu je želju pokopan u crkvi na Michaelsbergu. Klement III. proglasio ga je godine 1189. svetim. Prikazuju ga u biskupskom ornatu s knjigom u ruci. Na nekim ga slikama prikazuju i s psom jer ga po Njemačkoj zazivaju u pomoć protiv bjesnoće i groznice.
Tko ne uzme križa, nije mene dostojan. Tko vas prima, mene prima.
XIII. tjedan kroz godinu
Nedjelja, 2. 07. 2023.
TRINAESTA NEDJELJA KROZ GODINU
ČITANJA: 2 Kr 4,8-11.14-16a; Ps 89,2-3.16-19; Rim 6,3-4.8-11; Mt 10,37-42
BOJA LITURGIJSKOG RUHA: zelena
IMENDANI: Oton, Višnja, Ostoja
Prvo čitanje:
2 Kr 4,8-11.14-16a
Svet je onaj čovjek Božji, neka ostane kod nas.
Čitanje Druge knjige o Kraljevima
Jednoga je dana Elizej prolazio kroz Šunam. A živjela ondje ugledna žena i ona ga pozva k stolu. Odonda, kad god prolazaše onuda, svratio bi se k njoj na jelo. Ona reče svome mužu: »Evo, znam i vidim da je svet onaj čovjek Božji što prolazi ovuda. Načinimo mu sobicu na krovu, stavimo mu ondje postelju, stol, stolicu i svjetiljku: kad dođe k nama, povući će se onamo.«
Jednoga dana dođe on onamo, povuče se u gornju sobu i počinu ondje. Onda upita svoga slugu: »Dakle, što da učinimo za nju?« A on reče: »Eto, nema sina, a muž joj je vremešan.« A on reče: »Pozovi je!« Pozva je, a ona stade kod ulaza. »Dogodine u ovo doba«, reče joj, »zagrlit ćeš sina u naručju.«
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 89, 2-3.16-19
Pripjev:
O ljubavi Gospodnjoj pjevat ću dovijeka.
O ljubavi Gospodnjoj pjevat ću dovijeka, od pokoljenja do pokoljenja usta će moja obznanjivati tvoju vjernost. Ti reče: »Zavijeke je sazdana ljubav moja!« U nebu utemelji vjernost svoju.
Blago narodu vičnu svetom klicanju, on hodi u sjaju lica tvojega, Gospodine, u tvom se imenu raduje svagda i tvojom se pravdom ponosi.
Jer ti si ures moći njegove, po tvojoj milosti raste snaga naša. Jer Gospodin je štit naš, Svetac Izraelov kralj je naš.
Drugo čitanje:
Rim 6,3-4.8-11
Krštenjem smo zajedno s njime ukopani, hodimo u novosti života.
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima
Braćo! Koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bî uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života.
Pa ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime. Znamo doista: Krist, uskrišen od mrtvih, više ne umire, smrt njime više ne gospoduje. Što umrije, umrije grijehu jednom zauvijek; a što živi, živi Bogu. Tako i vi: smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu u Kristu Isusu!
Riječ Gospodnja.
Evanđelje:
Mt 10,37-42
Tko ne uzme križa, nije mene dostojan. Tko vas prima, mene prima.
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Reče Isus svojim apostolima: »Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga.
Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao. Tko prima proroka jer je prorok, primit će plaću proročku; tko prima pravednika jer je pravednik, primit će plaću pravedničku. Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.«
Blagoslov sa čudotvornim kipićem Malog Djeteta Isusa – provjerite kada se može primiti
Čudotvorni kipić Malog Djeteta Isusa izrađen od voska, još od 1650. godine čuva i štuje u samostanu časnih sestara kapucinki od vječnoga klanjanja u Salzburgu u Austriji koji ujedno predstavlja malo hodočasničko svetište.
Mali samostan časnih sestara kapucinki od vječnoga klanjanja u Salzburgu u Austriji malo je hodočasničko mjesto, Mozartovim turistima gotovo nepoznato. Samostan se nalazi u ulici Paris – Londron- Str. 6 nedaleko od Mirabellplatza i župne crkve Svetog Andrije (St. Andrä) gdje se okupljaju Hrvati, piše Hrvatska Katolička Mreža
U ovom klauzurnom samostanu trenutno živi, moli i radi 19 sestara. Ovdje se od 1650. godine čuva i štuje čudotvorni kipić Malog Djeteta Isusa izrađen od voska. Poznat je pod imenom “Loretokindel” (Loretsko dijete), po imenu samostana (St. Maria Loreto). Ovdje se svakodnevno slijevaju tihi molitelji koji u samostanskoj crkvi adoriraju pred Presvetim Oltarskim Sakramentom.
No, ono što je mnogim stanovnicima Salzburga, pa i šire nepoznato je da se na samostanskoj porti može svakodnevno primiti blagoslov sa čudotvornim kipićem Maloga Djeteta Isusa kojeg se može i dodirnuti. Blagoslov se može primiti od ponedjeljka do petka od 8.30 do 10 sati te od 15 do 16 sati, subotom od 8.30 do 10 sati te od 15 do 15.30 sati, te nedjeljom i blagdanom od 9.45 do 10.30 sati te od 15 do 15.30 sati. Svakog 13. u mjesecu još od 7.30 do 18.30 sati.
Oni koji ne mogu fizički doći na blagoslov, mogu u duhu taj blagoslov primiti svakodnevno u 14.30 sati. Naime u to vrijeme svakodnevno se s čudotvornim kipićem blagoslivlja cijeli svijet i to na sve četiri strane svijeta. U ovoj crkvi svečano se slavi svaki 13. u mjesecu, četvrtci za posvećenje svećenika te dani Svetog Padra Pija. Ovo malo hodočasničko mjesto u nekoliko navrata posjetile su i Služavke Maloga Isusa Sarajevske provincije koje su primile i kopiju čudotvornog kipa malog Isusa, svjedoči Francisko Pavljuk, hrvatski iseljenik i veliki štovatelj i promicatelj ovog čudotvornog kipića malog Isusa koji je izrađen od voska.
Nadamo se da će s vremenom u skorijoj budućnosti crkva u Hrvata ugledati malo svetište Malog Djeteta Isusa.
Da bi ljubav prema Presvetoj Krvi što dublje zahvatila srca vjernika, sveti Gašpar, utemeljitelj Družbe Misionara Krvi Kristove, je u svim crkvama svoje Kongregacije organizirao posebno štovanje mjeseca Predragocjene Krvi. Zauzimao se također da to bude i po ostalim crkvama i samostanima. Budući se tada lipanj nije slavio kao mjesec Presvetog Srca Isusovog, uzimao se taj mjesec kao mjesec Presvete Krvi, kao priprava za sam blagdan 7. srpnja. Danas mjesec Presvete Krvi započinje samim blagdanom, tj. 1. srpnja. Sveti Gašpar se nije ograničio samo na taj mjesec, nego je htio da se “cijena našeg spasenja” u zahvalnosti štuje cijelu godinu. Zbog toga je i odredio 12 crkava u kojima se naizmjence štovalo i klanjalo Presvetoj Krvi. Tako se ni ova razmatranja ne trebaju ograničiti samo na mjesec srpanj, nego se mogu uzimati tijekom cijele godine. Dao Bog te nam ona pomognu da izvor našeg spasenja sve više štujemo i ljubimo!
1. srpnja
Krv Kristova – naše spasenje
Razmatranje Bog je već na samom početku ljude obdario svojom milošću i prijateljstvom. Ali su naši praroditelji to izgubili nepovjerenjem i neposlušnošću. Tako se među ljude uvukao nemir. Zavladala je zavist i mržnja. Nisu vidjeli izlaza. I tada Krist postaje čovjekom, prolijeva svoju Krv da bi ponovno uspostavio prijateljstvo između Boga i čovjeka. Tko po Krvi Kristovoj prihvaća Božju ljubav, nalazi mir u samome sebi i s drugim ljudima, jer ga Krv Kristova oslobađa grijeha i otvara mu put u raj.
Čitanje (1 Pt 1,18-23)
Ta znate da od svog ispraznog načina života, što vam ga oci namriješe, niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane. On bijaše doduše predviđen prije postanka svijeta, ali se očitova na kraju vremena radi vas koji po njemu vjerujete u Boga koji ga uskrisi od mrtvih te mu dade slavu da vjera vaša i nada bude u Bogu.
Pošto ste posluhom istini očistili duše svoje za nehinjeno bratoljublje, od srca žarko ljubite jedni druge. Ta nanovo ste rođeni, ne iz sjemena raspadljiva nego neraspadljiva: riječju Boga koji živi i ostaje.
Jesam li se ikad dublje i ozbiljnije zamislio u stvarnost da sam otkupljen najvećom cijenom koja postoji na nebu i na zemlji, cijenom Krvi Bogočovjeka Isusa Krista? Što mi znači prijateljstvo s Bogom? Što činim da to prijateljstvo bude zaista prijateljstvo?
Kratka šutnja…
Molitva: Litanije Krvi Kristove
Litanije Krvi Kristove
U Litanijama Krvi Kristove, koje su početna molitva svete pričesti u Rimokatoličkoj crkvi, izgovaramo niz molbi za Božji blagoslov. Svrha molitve je dati slavu i čast Bogu moleći ga da nas blagoslovi i oprosti naše grijehe.
Oče nebeski Bože, smiluj nam se. Sine, otkupitelju svijeta, Bože, smiluj nam se. Duše sveti, Bože, smiluj nam se. Sveto Trojstvo, jedan Bože, smiluj nam se. Krvi Krista, jedinorođenoga Sina vječnog Oca, spasi nas! Krvi Krista, utjelovljene riječi Božje, spasi nas! Krvi Kristova, novoga i vječnoga zavjeta, spasi nas! Krvi Kristova, u smrtnoj borbi na zemlju potekla, spasi nas! Krvi Kristova, koja si kod bičevanja izvirala, spasi nas! Krvi Kristova, ispod trnove krune prokapala, spasi nas! Krvi Kristova, na križu prolivena, spasi nas! Krvi Kristova, cijeno našega spasenja, spasi nas! Krvi Kristova, bez koje nema oproštenja, spasi nas! Krvi Kristova, u euharistiji okrjepo i čišćenje duša, spasi nas! Krvi Kristova, rijeko milosrđa, spasi nas! Krvi Kristova, pobjednice zlih duhova, spasi nas! Krvi Kristova, snago mučenika, spasi nas! Krvi Kristova, jakosti priznavalaca, spasi nas! Krvi Kristova, koja rađaš djevice, spasi nas! Krvi Kristova, čvrstoćo onih koji su u pogibli, spasi nas! Krvi Kristova, okrepo umornih, spasi nas! Krvi Kristova, u plaču utjeho, spasi nas! Krvi Kristova, nado pokornika, spasi nas! Krvi Kristova, utjeho umirućih, spasi nas! Krvi Kristova, mire i milino srdaca, spasi nas! Krvi Kristova, jamstvo vječnoga života, spasi nas! Krvi Kristova, koja izbavljaš duše iz čistilišta, spasi nas! Krvi Kristova, svake slave i časti predostojna, spasi nas!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam Gospodine. Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas Gospodine. Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se.
– Otkupio si nas Gospodine krvlju svojom. – I postadosmo kraljevstvo Boga našega.
Pomolimo se: Svemogući, vječni Bože, ti si jedinorođenoga Sina postavio za otkupitelja svijeta i htio da te njegova krv ublaži: podaj, molimo, da cijenu našega spasenja tako štujemo, a njezina nas snaga tako brani od zala ovoga života na zemlji, da vječni plod svete krvi uživamo na nebu. Po istome Kristu Gospodinu našem. Amen.
Molitva Predragocjenoj Krvi Kristovoj za zaštitu od zla i bolesti
U Ime Isusovo neka me Predragocjena Krv Kristova obrati u srcu u iskrenoj, dubokoj vjeri, ljubavi i pouzdanju u Tebe, Gospodine! Predragocjenom Krvlju svojom, Gospodine Isuse Kriste, molim Te, operi me od glave do pete, iznutra i izvana! Neka Predragocjena Tvoja Krv poteče mojim venama, mojim organima, cijelim mojim tijelom, umom, dušom, duhom… (možeš ovdje, po poticaju Duha, meditativno i polako, imenovati svaki dio tijela, duše i duha, ili bolest i smetnju koju imaš, a što želiš da Gospodin ozdravi svojom Krvlju, i u duhu osjetiti kako te Krv Kristova čisti, oslobađa i iscjeljuje).
Neka me Tvoja prečista Krv, Isuse Kriste, iscijeli od svake bolesti tijela, uma, duše i duha. Odstrani iz mene i od mene svaku negativnost i sve što nije od Tebe, Isuse! Gospodine Isuse Kriste, napravi štit oko mene, od svoje Predragocjene otkupiteljske Krvi i svih onih za koje Te molim (možeš navesti imena osoba za koje moliš).
Isuse, Krvlju svojom operi i zapečati zrak koji dišem, hranu koju jedem, vodu koju pijem, putove kojima hodim, prostore u kojima boravim, stvari koje dotičem, ljude s kojima kontaktiram!
Zapečati u svojoj Svetoj Krvi mene (ime i prezime, osobe za koju molim), moj lik, gdje god se nalazili i sve što je u vezi sa mnom i onima za koje Te molim.
Krvi Kristova, operi me / nas (više puta zazivati);
Krvi Kristova, zaštiti me / nas;
Krvi Kristova, pobjednice zlih duhova, spasi me / nas i zaštiti me / nas;
Krvi Kristova, iscijeli me / nas!
U Ime Isusovo, zapovijedam neka me sad, ovoga časa, napusti svaka bolest tijela, uma, duše i duha, i iziđe iz mene VAN (po poticaju Duha ponoviti).
Krvi Kristova, u ime Isusovo blagoslovi me u ovom danu.
U ime + Boga Oca + Boga Sina i + Boga Duha Svetoga! Amen!
Hvala Ti, Isuse!
Slava Ti, Isuse!
(Zahvaljivati neko vrijeme i vjerovati da se molitva već ostvarila.)
Biskup Eugene Joseph iz Indije: Budite uvijek blizu Majke Marije
Mons. Eugene Joseph biskup je biskupije Varanasi iz Indije, rođen je 1958. godine, za svećenika je zaređen prije 37 godina, a papa Franjo imenovao ga je biskupom 2015. godine. Ovih dana nalazi se na hodočašću u Međugorju u srijedu, 28. lipnja predslavio je i svetu misu na engleskom jeziku u crkvi sv. Jakova u Međugorju. Na svetoj misi koju je predslavio u 10 sati koncelebrirao je i biskup Edward Scharfenberger iz biskupije Albany u Sjedinjenim Američkim Državama. Nakon svete mise razgovarali smo s biskupom Eugenom, te nam je kazao kako dolazi iz biskupije Varanasi koja se nalazi na sjeveru Indije gdje živi pretežito hinduistički narod. Iako je prije puno godina čuo za Međugorje, tek je ove godine došao po prvi put u ovo mjesto molitve i mira.
„Ja sam biskup Eugene Joseph iz Indije, dolazim iz biskupije Varanasi koja se nalazi na sjeveru Indije. Varanasi je mjesto u kojemu pretežito živi hinduistički narod, a ja dolazim iz te regije. Ovo je moj prvi dolazak u Međugorje i toliko toga sam čuo o Međugorju ranije i dugo sam želio doći u Međugorje. Ja sam inače veliki Marijin ljubitelj i posjetio sam mnoga marijanska svetišta kao što je Lourdes, gdje sam bio nekoliko puta, te brojna druga svetišta, a želja mi je posjetiti uskoro i Fatimu, no Međugorje je bio moj san i drago mi je što sam došao, te sam jako zahvalan Majci Mariji što mi je omogućila ovaj dolazak u Međugorje. Došao sam u Međugorje gdje ću ostati dva dana i tu zaista osjećam duhovno uzdignuće. Za vrijeme ovoga hodočašća popeo sam se i na Brdo ukazanja i bilo je zaista duhovno, osjetio sam duhovno ozdravljenje. S toga mjesta ponio sam puno milosti i puno ljubavi prema Gospodinu i Blaženoj Majci. Kada se vratimo u biskupiju ljudima ćemo promovirati vjernost i odanost prema Blaženoj Majci Mariji. Za mene je ovo iskustvo jako snažno i siguran sam da ću Marijinu ljubav ponijeti do mnogih ljudi. Međugorje je jako nadahnjujuće mjesto, priroda je jednostavna i nadahnjuje duhovnost, nadahnjuje Božju ljubav, nadahnjuje Božju prisutnost i nadahnjuje prisutnost Blažene Djevice Marije koja nas traži i koja mnoge ljude i duše dovodi bliže Bogu, bliže svome Sinu”, kazao je biskup Eugene Joseph, te dodao kako je za Međugorje prvi put čuo još 2005. godine kada su mu njegovi župljani govorili o Međugorju kako će uskoro ići na hodočašće u Međugorje, tako da je već tih dana odlučio doći u ovo mjesto.
„Što se tiče značenja Međugorja za svijet, Međugorje nam govori da se svijet mora vratiti duhovnom životu, da se mora vratiti onome što nam Majka Božja govori o Isusu samome, koja nam govori kako da nosimo Isusa, nadahnjuje nas kako da nosimo riječ Isusovu, da nosimo riječ Božju u našim životima i u našoj vjeri i također da u svom životu činimo ono što je i ona činila, da shvatimo tko smo mi i za što živimo. Puno je načina na koji možemo učiniti Božju riječ stvarnom, kao što je i Marija činila. Mislim da nas Međugorje jako nadahnjuje kako bi to i činili”, kazao je biskup Eugene Joseph te dodao kako bi u Međugorju posebno naglasio Brdo ukazanja koje je i sam posjetio.
„U Međugorju osjećam da je Brdo ukazanja jako snažno i duhovno mjesto, nadahnjuje nas da dohvatimo duhovnost preko žrtve i preko boli koja je normalna tijekom života, a to je i Majka Marija činila. Marija je donijela radost, Marija je donijela slavu, Marija je donijela Gospodina Spasitelja čovječanstvu kroz žrtvu, kroz trpljenja i kroz bolove i ova bol je neizbježna prema radosti i prema milosti, a ovdje cijelo djelo Međugorja govori, govori o Božjoj slavi, Božjoj prisutnosti i Božjoj veličini”, kazao je biskup, te dodao nekoliko riječi o ispovjedi i slavljenjima Euharistije u Međugorju.
„Dolazak Gospodinu je uvijek očit i vrlo prirodan i vrlo neizbježan. Pomirenje nije baš onako da nam želi reći da sam beskoristan, ili da sam beznadan, ili da sam ništa. Već pomirenje u ispovijedi želi reći da Bog računa na mene u nečemu, Bog me želi u nečemu, želi reći da Bog mora biti potreban kako bi se dogodilo nešto, tako ja to vidim u sakramentu pomirenja koji se ovdje jako lijepo promiče. Euharistija je pravi epitom, pravi prikaz, pravi vrhunac kršćanskoga života, a to je događaj u kojemu u cijelosti razmišljamo o Isusu. Riječ koja postaje bljesak i taj bljesak daje izvor života kroz njegovu žrtvu na križu i Euharistija je to u potpunosti. Marijin život bio je vrlo euharistijski, Marijin život bio je utjelovljen. Primila je Riječ, dijelila je Riječ u sebi i živjela je Riječ i dala je Riječ svijetu. Ona je primila Život i dala Život”, kazao je biskup Eugene Joseph, te za kraj našega razgovora kazao:
„Za kraj bih rekao kako bi svaki dobar čovjek i svaki dobar kršćanin koji ima tu priliku morao posjetiti ovo mjesto. Ali čak i ako ga on ili ona ne mogu posjetiti, neka se mole Majci Mariji, neka budu uvijek blizu Majke Marije iz Međugorja, neka razmišljaju o njoj, neka kontempliraju o njoj, neka čitaju o njoj, neka pokušaju je držati blizu sebe i neka je zamole da ih dovede bliže Gospodinu.”
Posvećena samostanska crkva sv. Petra i Pavla u Mostaru
Mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. Petar Palić uoči svetkovine apostolskih prvaka sv. Petra i Pavla u srijedu, 28. lipnja, na večernjoj svetoj Misi posvetio je samostansku crkvu u Mostaru i blagoslovio oltar. Biskup Petar predvodio je misno slavlje u zajedništvu s provincijalom Hercegovačke franjevačke provincije fra Jozom Grebešom, župnikom i gvardijanom fra Dankom Perutinom, kancelarom naših biskupija don Stipom Galom, te velikim brojem svećenika među kojima su bili i bivši župnici ove župe. Slavlju su uz velik broj župljana i hodočasnika, za koje je crkva bila premala, nazočili i predstavnici vlasti, javnoga i kulturnoga života grada, objavila je Crkva na kamenu.
Biskup, svećenici, bogoslovi i ministranti u procesiji su ušli u crkvu te je biskup kod krstionice izmolio molitvu a zatim blagoslovio crkvu. Ova crkva, u ratu potpuno uništena, godinama nanovo zidana, podignuta iz pepela, ovih je dana završena i uređena tako lijepo na ponos njezinih župljana ali i cijeloga grada Mostara. Stoga nije ni čudno da se ovako velik broj vjernika okupio na ovome svečanom događaju i u ovako svečanom ambijentu.
Misna čitanja pročitali su župljani a Evanđelje navijestio đakon. Uslijedila je Biskupova propovijed. Govorio je o tomu kako su nam potrebne crkve i bogoslužni prostori. U njima čitamo i slušamo Božju riječ, a ona je poziv na radost i promjenu života. „Božja Riječ je riječ utjehe upućena umornima i žalosnima, razočaranima i iscrpljenima, uplašenima i sumnjičavima, žalosnima i umirućima. Božja riječ vrijedi za one u razrušenom Jeruzalemu, ali i za sve one u razrušenim životnim odnosima i okolnostima. Dopustimo da i nama u srcu večeras odjeknu riječi utjehe: ‘Radost Jahvina vaša je jakost!’“, kazao je biskup Petar.
„Današnja posveta ove crkve je poziv svakome od nas da preuzmemo svoju zadaću i odgovornosti kao članovi Crkve, Božje obitelji dok smo na zemlji i na putu prema nebeskoj slavi. I kao što uči Drugi vatikanski koncil, jedino ako imamo Kristova Duha i prihvaćamo cjelovito uređenje Crkve i sva u njoj ustanovljena sredstva spasenja te se u njezinome vidljivom ustrojstvu, svezama ispovijedanja vjere, sakramenata, crkvene uprave i zajedništva, združujemo s Kristom, koji njome upravlja po vrhovnome svećeniku i biskupima, možemo za sebe reći da smo u potpunosti dio te iste Crkve (usp. LG, 14). Bez obzira jesmo li svojim životom mala kapelica ili velika katedrala, znamo da nam je, kao i crkvi koju danas posvećujemo, potrebna povremena duhovna obnova. Stoga, dok svjedočite današnjem obredu, molite Boga da i vas ponovno posveti. Dok svjedočite prirodnim materijalima koji su ugrađeni u nadnaravni dom, dopustite Duhu Svetom da vas obnovi kao svoj hram, pa poput ovog mjesta posvećenog božanskoj službi, vaš život također može biti služenje Bogu, bogoslužje“, poručio je okupljenima mons. Palić.
Nakon propovijedi biskup je izmolio posvetnu molitvu, pomazao svetim uljem oltar i zidove crkve, obavio obred kađenja oltara i crkve te upalio svijeće koje su znak Krista „svjetla na prosvjetljenje naroda“. Za vrijeme obreda posvete i misnoga slavlja skladno su pjevali udruženi zborovi iz više hercegovačkih župa.
Na kraju Mise đakon je pročitao povelju posvete koju su na oltaru potpisali biskup Palić, provincijal fra Jozo Grbeš te župnik i gvardijan fra Danko Perutina. U pozdravnim riječima provincijala fra Joze i župnika i gvardijana fra Danke osjetili smo ponos i radost zbog ovoga događaja. Zahvalili su ponajprije Bogu koji nas vodi, nas živu crkvu ali i ovu kamenu, tvrdu, jaku i vjernu svome Gospodinu. Fra Danko je zahvalio biskupu i svima uključenima u obnovu crkve, na uloženu trudu i novčanoj ali i duhovnoj, tj. molitvenoj pomoći. Sjetio se i svih pokojnih svećenika koji su bili dio ovoga velikog projekta na slavu Bogu i na ponos hrvatskome narodu.
PROPOVIJED BISKUPA PETRA PALIĆA.
Poštovani provincijale fra Jozo, fra Marko (kustos Kustodije u SAD-u) Poštovani predstavnici društvenog, političkog i kulturnog života, Draga braćo svećenici, bogoslovi, Sestre redovnice, Draga braćo i sestre!
1.S velikom radošću okupili smo se ovdje u crkvi sv. Petra i Pavla da zazovemo Božji blagoslov i posvetimo ovu obnovljenu crkvu, simbol nesalomljivog duha, postojane nade i nepokolebljive vjere našega katoličkog hrvatskog naroda na ovim prostorima. U ovu svetu euharistijsku žrtvu uključujemo sve one koji su na bilo koji način sebe ugradili u obnovu i uređenje ove crkve, koju je mržnja razorila, a ljubav ponovno sagradila.
2.Božja riječ je sastavni dio naših slavlja i čuli smo je i večeras. Prije nego otvorimo razum, srce i misli poruci Božjoj riječi, sjetio sam se jedne anegdote. U jednoj je crkvi jedan krizmanik ispisao na klupi svoju osmrtnicu. Urezao je riječi: „Ovdje sam umro od dosade.“ Događa se. Događa se da dođemo u crkvu, na misu neraspoložena duha i srca i umiremo od dosade. Možda tome pridonesu i naše propovijedi, ponekad duge i moralizatorske, koje veličaju nas same i naše umijeće izražavanja, a Krista i njegovu poruku ljubavi i praštanja stavljaju u drugi plan. Događa se da dođemo umorni i opterećeni. Događa se da dolazimo iz obzira, tradicije i običaja. Međutim, dolazimo i s vjerom i želimo susresti Uskrsloga, koji nam se i danas daje u Riječi i kruhu. Slavlje euharistije naš je trajni ispit savjesti, draga braćo i sestre, i velikim djelom o našem načinu i pristupu i o našoj raspoloživosti ovisi je li bogoslužje beživotni događaj, čista dužnost ili, ne daj Bože, za nekoga „uzrok smrti“.
3.Jedno drugo bogoslužje bilo je sasvim drugačije i o tome smo čuli u Nehemijihoj knjizi. Ovo čitanje pokazuje da je posveta hrama, crkve veliki događaj. To se bogoslužje slavilo u ratom razrušenom i zapaljenom gradu. Hram je u Jeruzalemu ponovno sagrađen 515. g. pr. Krista, nakon što su prvi hram uništili Babilonci, drugi je posvetio svećenik Ezra. Ruševine su očišćene. Ljudi koji su se vratili u grad obnovili su zidine. Još nisu savršene, pune su rupa i otvora, ali imali su zaštitu. Okupljaju se na bogoslužje. Raspoloženje je loše. Još uvijek je više porušenog, nego izgrađenog, više je straha, nego nade. Ljudi su umorni, ne mogu više i ne žele više. Čuli smo da je svećenik Ezra čitao iz Biblije i propovijedao od zore do podneva, a svi su ljudi plakali, bilo zato što su bili veoma dirnuti ili toliko iscrpljeni! I događa se nešto neočekivano. Ezra poziva one koji ga slušaju: „Ovo je dan posvećen Jahvi, Bogu vašemu! Ne tugujte, ne plačite! Ne žalostite se: radost Jahvina vaša je jakost!“ (Neh 8, 9-10) Zato su nam potrebne crkve i bogoslužni prostori. U njima čitamo i slušamo Božju riječ, a ona je poziv na radost i promjenu života. Božja Riječ je riječ utjehe upućena umornima i žalosnima, razočaranima i iscrpljenima, uplašenima i sumnjičavima, žalosnima i umirućima. Božja riječ vrijedi za one u razrušenom Jeruzalemu, ali i za sve one u razrušenim životnim odnosima i okolnostima. Dopustimo da i nama u srcu večeras odjeknu riječi utjehe: „Radost Jahvina vaša je jakost!“
4.“Ti si stijena i toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju”, kaže Isus Petru (Mt 16,13-19). „Božja ste građevina… hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama“, kaže sveti Pavao Korinćanima (1 Kor 3,9-17). Zašto se onda trudimo graditi crkve Bogu od mrtvog kamenja kad je svatko od nas njegova živa građevina? Jedan razlog je taj što, kao što su i Isus i Pavao jasno rekli, nitko od nas nije cijela zgrada. U Isusovoj Crkvi, Petar je kameni temelj, Isus sam graditelj, apostoli su stupovi (usp. Ef 2,20; Otk 21,14), a vjernici kamenje. U Pavlovoj verziji Krist je temelj ili Glavni graditelj, oni koji su došli nakon njega bili su graditelji, a naša generacija samo sadašnje cigle: u dogledno vrijeme i mi ćemo biti zamijenjeni drugim kamenjem i ukrasima, a to su generacije nakon nas. Možda u sebi postavljamo pitanje zašto se mi ‘živo kamenje’ ne možemo moliti kod kuće ili gdje god da smo? Naravno da možemo i trebamo. Ali kada Pavao kaže „Božja ste građevina“, on ne govori u jednini: on govori korintskim kršćanima i svima nama. Isto tako Isus misli na cijelu kršćansku zajednicu kada govori o ‘svojoj Crkvi’. Materijalna zgrada može biti mjesto za privatnu molitvu, naravno, ali njen glavni razlog je javno bogoslužje i izgradnja zajednice. Nema prave Crkve Kristove gdje se vjera ne ispovijeda i sakramenti ne slave u zajedništvu s Petrom, Papom i nasljednicima apostola, biskupima.
5.Pavao ne kaže samo da smo Božja građevina; kaže da smo mi Božji hram, odnosno crkva. Hram je bio mjesto za koje se govorilo da je Bog Izraelov tu najintenzivnije prisutan; gdje su bili pohranjeni Izraelovi najsvetiji svici, posude i ruho; gdje su se prinosile žrtve i prinosi; i gdje je bio smješten Kovčeg saveza. Kovčeg je bio svetohranište ili mjesto za ploče s deset zapovijedi, za Aronov štap i za posudu s manom koja je pala s neba da nahrani Izraelce u pustinji. Dizajniran je za nošenje na dugim motkama. Danas mi katolici govorimo o tabernakulu kao prostoru za zaključavanje euharistije, našoj mani s neba, ali latinska riječ tabernaculum zapravo znači ‘šator’. Dakle, iako naša fizička, materijalna crkva ostaje na mjestu, mi živi hramovi možemo spakirati svoje šatore i iznijeti Kovčeg van, noseći Boga u svijet u nama. Ali poput kovčega uvijek se na kraju ‘vratimo kući’ u Hram.
6.Stoga crkva koju danas posvećujemo nije neka višenamjenska prostorija, muzej za čuvanje ili promatranje umjetnina ili blagovaonica za poseban obrok. Ovo je mjesto za hvalu, blagoslov i propovijed; žrtvovanje, zagovor i zahvaljivanje; pjevanje hvalospjeva, čašćenje, posvećivanje, pričest, krštenje, odrješenje, poslanje. I upravo će se ovdje, u ovoj crkvi događati čudo: ljudska djeca će po krštenju postajati Božjom djecom, kruh i vino pretvarat će se u Kristovo tijelo i krv, bračni parovi po sakramentu ženidbe u žive slike Kristove ljubavi prema nama, grešnici po sakramentu pomirenja u svece, a duše naših dragih pokojnika preporučivat ćemo Božjem milosrđu. Ovakvi iznimni događaji zaslužuju posebno mjesto.
7.Braćo i sestre! Bog je izgradio svoju Crkvu na Isusu, Isus na Petru, a ne na betonskoj ploči. Današnja posveta ove crkve je poziv svakome od nas da preuzmemo svoju zadaću i odgovornosti kao članovi Crkve, Božje obitelji dok smo na zemlji i na putu prema nebeskoj slavi. I kao što uči Drugi vatikanski koncil, jedino ako imamo Kristova Duha i prihvaćamo cjelovito uređenje Crkve i sva u njoj ustanovljena sredstva spasenja te se u njezinome vidljivom ustrojstvu, svezama ispovijedanja vjere, sakramenata, crkvene uprave i zajedništva, združujemo s Kristom, koji njome upravlja po vrhovnome svećeniku i biskupima, možemo za sebe reći da smo u potpunosti dio te iste Crkve. (usp. LG 14)
Bez obzira jesmo li svojim životom mala kapelica ili velika katedrala, znamo da nam je, kao i crkvi koju danas posvećujemo, potrebna povremena duhovna obnova. Stoga, dok svjedočite današnjem obredu, molite Boga da i vas ponovno posveti. Dok svjedočite prirodnim materijalima koji su ugrađeni u nadnaravni dom, dopustite Duhu Svetom da vas obnovi kao svoj hram, pa poput ovog mjesta posvećenog božanskoj službi, vaš život također može biti služenje Bogu, bogoslužje. Amen.
Euharistijsko čudo u Ludbregu:„Kad je htio popiti iz kaleža tekućinu posvećenu u Krv Kristovu, počeo je sumnjati nalazi li se u tom kaležu istinito tijelo i istinita Krv. Tada je uočio u kaležu pravu svježu Krv. Zaprepastio se i prestrašio pa je kalež s Krvlju brzo spremio iza oltara i završio misu. Kasnije je Krv stavio u staklenu posudicu i naredio zidaru da ju zazida u zid kapele.“
Godine Gospodnje 1411. u našem podravskom gradiću smještenom podno kalničkog gorja dogodilo se euharistijsko čudo. Neki svećenik, kojem ime nije poznato, slavio je svetu misu. Nakon pretvorbe, posvećenja kruha u tijelo i vina u Krv Kristovu, ovaj je svećenik razlomio hostiju u tri dijela; jedan je dio stavio u kalež (tom se gestom simbolično označava ponovno sjedinjenje Isusova Tijela, Krvi i Duše) a s ostala se dva dijela hostije pričestio. Kad je htio popiti iz kaleža tekućinu posvećenu u Krv Kristovu, počeo je sumnjati nalazi li se u tom kaležu istinito tijelo i istinita Krv. Tada je uočio u kaležu pravu svježu Krv. Zaprepastio se i prestrašio pa je kalež s Krvlju brzo spremio iza oltara i završio misu. Kasnije je Krv stavio u staklenu posudicu i naredio zidaru da ju zazida u zid kapele.
Zidar se držao zakletve te je čuvao tajnu. Šutio je i svećenik dugi niz godina srameći se svoje nevjere. O događaju je progovorio tek na času svoje smrti jednome subratu davši mu upute gdje da potraže posudicu s Krvlju. Čim su je pronašli, glas o čudu pronio se nadaleko.
Mnogi su bili uslišani te su čudesno ozdravili od mnogih bolesti
Bilo je to vrijeme gladi, bolesti, osobito kuge. Ljudi su počeli dolaziti sa svih strana i moliti se pred relikvijom i zavjetovati se Presvetoj Krvi. Mnogi su bili uslišani te su čudesno ozdravili od mnogih bolesti. To su potvrdila i dva opata Akvilejske biskupije, koje je papa Julije II. (1503. – 1513. g.) poslao kako bi istražili slučaj. Na Cvjetnicu 1512. g. oni su zabilježili rezultate istrage – brojna čudesa svjedoka, živućih i prisutnih. Taj je zapisnik veoma vrijedan jer nam pokazuje da su se ljudi zavjetovali u najrazličitijim potrebama, uglavnom bolestima, od kojih su ozdravljali, te da je bilo i uskrsnuća mrtvih! Papa Julije pripremio je bulu, kojom potvrđuje čudo te dopušta javno štovanje relikvije, no naglo je preminuo pa je bulu potpisao njegov nasljednik Leon X. godine 1513. Ludbreg je time proglašen prošteništem, u kojem se daje oprost od vremenitih kazni svima koji ga pohode. Staklena ampula s relikvijom čuvala se u pokaznici (relikvijaru) u kapelici sv. Križa u dvorcu Batthyany. Godine 1721. bečka grofica Eleonora Terezija Strattman Batthyany darovala je za relikviju prekrasnu baroknu pokaznicu, umjetničko djelo majstora zlatara Caspara Rissa von Rissenfelsa, u kojoj se relikvija čuva i danas.
Relikvija se čuvala u kapelici sv. Križa sve do Velikog četvrtka 1785. g., kada ju je župnik Filip Sever prenio u župnu crkvu Presvetoga Trojstva. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata postojala je opasnost da se pokaznica s relikvijom uništi pa ju je tadašnji ludbreški bogoslov Faustin Čubranić godine 1941. sakrio u predvorju crkve da bi ju nakon rata vratio na staro mjesto, u sakristiju župne crkve.
Izgradnja zavjetne kapele
Na temelju zavjeta Hrvatskoga sabora i naroda iz 1739. godine sagrađena je godine 1996. zavjetna kapela – Svetište Predragocjene Krvi Kristove. U Kapeli se svake prve rujanske nedjelje okupi mnoštvo hodočasnika, koji uoči euharistijskoga slavlja sudjeluju u velikoj svečanoj procesiji s relikvijom Presvete Krvi, od župne crkve Presvetoga Trojstva do same Kapele. Otkad je relikvija izložena na štovanje 1513. g., Gospodin po njoj neprestano čini čudesa, što potvrđuju brojna svjedočanstva naših suvremenika.
Ludbreg – euharistijsko svetište i centar svijeta
Blaženi Carlo Acutis uvrstio je Ludbreg na svoju stranicu svjetskih euharistijskih svetišta, a u prošteništu se bilježe čudesna ozdravljena – duhovna i tjelesna.
Svetište Predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu jedino je euharistijsko svetište u Hrvatskoj i jedno od najvećih i najstarijih euharistijskih svetišta u Europi.
Dolaze vjernici iz Hrvatske kao i inozemstva, posebno iz Poljske, na svom putu u Međugorje. Čuvar svetišta ističe da proštenište nema tolikih smještajnih kapaciteta obzirom na potražnju.
“Pastoralni centar je namijenjen za pojedine grupe koje ovdje odsjedaju – poput članova zajednice bračnih susreta koji dođu za vikend, kao i grupa koje dolaze na različite duhovne obnove. Većina hodočasnika iz domovine kao i oni iz Poljske provede u prošteništu vrijeme od jutra do večeri, kako bi obavili pobožnost pred relikvijom koja je izložena u jednoj niši u crkvi. Svatko može izvršiti svoju pobožnost u bilo koje doba, jer je crkva neprestano otvorena”, rekao je mons. Đurkan.
Dugogodišnji čuvar svetišta svjedoči i o čudima koja su se dogodila u prošteništu. “Nekoliko čudesa je zapisano. Njih Crkva nije službeno priznavala, ali mi ih zapisujemo. To su ozdravljenja duhovna i od različitih bolesti, a rado izdvajam slučaj kada je mladić od 21 godine ozdravio od leukemije na čudesan način. Tome su se i liječnici čudili kako se ta bolest tako brzo povukla. On uvijek dolazi zahvaljivati za taj dar Božje milosti koju je ovdje primio”.
Ludbreško svetište bilo je poznato blaženom Carlu Acutisu, petnaestogodišnjem “Božjem influenceru”, koji ga je uvrstio na svoju stranicu euharistijskih svetišta diljem svijeta. Mons. Đurkan ističe tu i zaslugu p. Božidara Nagya.
“P. Nagy bio je u Rimu kada se izdavala knjiga o euharistijskim čudesima. On je u pravo vrijeme reagirao da se u knjigu uvrsti i ludbreško svetište, pa je u toj knjizi Acutis i našao naše proštenište istražujući o euharistijskim prošteništima. Čitao sam njegov životopis i svidjelo mi se da je tako mladi čovjek imao milost da veliku tajnu euharistije širi i da propagira euharistijska prošteništa. Dobro je da je Ludbreg dopro do očiju tolikih u Europi jer i danas ima onih koji sumnjaju. Dao Bog da bude sve više onih koji će svoju vjeru učvršćivati i produbljivati u euharistiji”, rekao je čuvar ludbreškog prošteništa.
Svetište Predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu u Varaždinskog biskupiji jedino je euharistijsko svetište u Hrvatskoj, a ujedno je jedno od najvaćih i najstarijih euharistijskih svetišta u Europi. Vjernici ovamo dolaze u velikom broju već šest stoljeća.
U ludbreško proštenište hodočasti se tijekom čitave godine, a velika proštenja u čast Svete Krvi Isusove održavaju se četiri dana uoči prve nedjelje mjeseca rujna, kada se okupi i do 80.000 hodočasnika.
Povijest
Iako nema nikakvih pisanih dokumenata, predaja govori da se samo godinu dana nakon posvete župne crkve u kapelici dvorca Batthyany 1411. zbio nesvakidašnji događaj. Za vrijeme bogoslužja, svećeniku koji je sumnjajući u istinitost riječi Pretvorbe “Ovo je tijelo moje” i “Ovo je moja krv….” u kaležu je nakon lomljenja hostije na tri dijela potekla prava krv. Zaprepašten i silno preplašen, svećenik je brzo završio svetu misu.
Tekućinu iz kaleža pospremio je u staklenu posudicu, skrio, i o događaju šutio do kraja života. Tek na samrti javno je priznao što se dogodilo i ampulu s tekućinom predao na čuvanje svojoj subraći svećenicima u župnoj crkvi sv. Trojstva.
Glas o tome događaju brzo se pronio cijelim krajem. Narod je u sve većem broju počeo dolaziti u Ludbreg. Svi su željeli vidjeti taj opipljivi i svima vidljivi znak Božje prisutnosti u maloj staklenoj posudici. Predaja govori da su se od toga vremena u Ludbregu počela događati čudesna ozdravljenja na zagovor Presvetoj Krvi.
Zavjet Hrvatskog sabora
Uz svima intrigantna i običnom čovjeku ponekad teško razumljiv misterij ozdrvavljenja bolesnih koji su u nevolji tražili Božju pomoć, Ludbreško proštenište jedinstveno je i u javnosti poznato po zavjetu Hrvatskog Sabora da će u Ludbregu izgraditi kapelu u čast Presvetoj Krvi Isusovoj. Zavjet je učinjen 15.12.1739. godine u vrijeme dok je u Moslavini oko Volodera punih 7 mjeseci harala strašna epidemija kuge.
Iz nepoznatih razloga taj zavjet nije ispunjen i vrlo brzo pao je u zaborav. Iz nepoznatih razloga taj zavjet nije ispunjen i vrlo brzo pao je u zaborav. Na neispunjeni zavjet Hrvatskog sabora javnost je prvi puta 200 godina kasnije podsjetio prečasni Juraj Lahner. Kako se to dogodilo u vrijeme priprave za proslavu hrvatske svete godine povodom 1300 godina kršćanstva u Hrvata, prihvaćena je inicijativa da se zavjet, gradnja kapelice Presvete Krvi Isusove u Ludbregu što prije izvrši.
U proljeće 1940. hrvatski metropolit nadbiskup zagrebački dr Alojzije Stepinac objavio je poziv hrvatskom narodu da se tijekom Svete Godine izvrši zavjet Hrvatskog sabora. Potom je poslao okružnicu koja se čitala u svim crkvama i objavila cijelom hrvatskom narodu. Iako je uskoro ratni vihor 2 svjetskog rata zahvatio i Hrvatsku, nadbiskup Alojzije Stepinac je i u tim teškim trenucima podsjetio na taj davni zavjet, te se osobno u ime nadbiskupije 29. listopada na blagdan Krista Kralja 1944. godine i sam zavjetovao da se ispuni dani zavjet.
4. rujna 1994. kardinal Franjo Kuharić je pred gotovo 100.000 okupljenih vjernika blagoslovio novu kapelu. Točno 50 godina poslije zavjeta zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca. U jesen počinje gradnja 12 preostalih postaja križnoga puta. Njih u proljeće 1995 u tehnici mozaika oslikava akademski slikar Goran Petrač. On je do Svete Nedjelje 1996 završio oslikavanje mozaika na zabatu Zavjetne kapele čime je napokon i u građevinskom smislu ispunjen zavjet Sabora iz 1739. Godine.
Oprostna molitva da postigneš milost i milosrđe Božje u svim potrebama, poradi presvete Krvi Isusove.
Isus Krist, kralj slave, došao je u miru. Bog je čovjekom postao. Riječ je tijelom postala. Krist se rodio od Marije djevice. Krist je u miru prošao kroz njih ( svoje neprijatelje ). Krist je bio raspet. Krist je umro. Krist je bio pokopan. Krist je uskrsnuo. Krist je na nebo uzašao. Krist pobjeđuje. Krist vlada. Krist kraljuje.
Kriste, očuvaj nas od svakog zla! Krist je s nama.
