Nastupna propovijed mons. Kutleše na misi prigodom preuzimanja službe zagrebačkog nadbiskupa

Nastupna propovijed mons. Dražena Kutleša na liturgijskom slavlju povodom preuzimanja službe zagrebačkog nadbiskupa, na blagdan sv. Katarine Sienske, u subotu 29. travnja 2023., u bogoslužnom prostoru bl. Alojzija Stepinca na Kaptolu u Zagrebu.

---

Draga braćo i sestre,

danas u Evanđelju po Mateju čitamo Isusove riječi: „Nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin“(Mt 11,25). Sv. Ivan u svome Proslovu Evanđelja to će izreći riječima: „Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani“ (Iv 1, 18). Uistinu, ljudi svih vjekova i svih kultura imali su religiozno iskustvo da postoji stvarnost koja ih nadilazi. No tu stvarnost ljudi nisu mogli definirati dok Bog u svojoj ljubavi nije poslao svoga Sina i objavio samoga sebe. U Isusu Kristu Bog je izrekao sve o sebi, izrekao je što misli o čovjeku i što želi za čovječanstvo. Čovjek je iz ljubavi stvoren i u ljubavi, po smrti Bogočovjeka Isusa, otkupljen.

1. Isus Krist jest Gospodin.

Okupili smo se u vrijeme uskrsne radosti, kada razmatramo i naviještamo središnju poruku kršćanstva – Isus Nazarećanin jest Bog i Gospodin koji je pobijedio smrt. „Događaj Isusove smrti i uskrsnuća je srce kršćanstva, nosiva središnja točka naše vjere“.[1] Neki su učenici svoje iskustvo s uskrslim Kristom zapisali i prenijeli. Predaja prve Crkve nije „zbirka mrtvih stvari“, kako reče papa Benedikt, nego „iskustvo Uskrslog koje je apostolska zajednica imala na početcima Crkve“, a koje je snagom Duha Svetoga po vjeri preneseno do naših dana.

Danas slavimo liturgijski spomen velike naučiteljice Crkve i suzaštitnice Europe sv. Katarine Sienske (1347. – 1380.), koja ovu istinu naše vjere opisuje u svome djelu Dijalog Božanske providnosti. Govori o Kristu kao mostu između Neba i zemlje. Isus Krist jedini je most iz ove doline smrti do Neba, do vječnoga života. Taj je most sazdan od dvije naravi, božanske i ljudske, u jednoj božanskoj Osobi. Isus Krist kao pravi čovjek iskusio je smrt, a kao pravi Bog slavno je ustao iz groba.

A da Krist nije uskrsnuo, i da se ufamo samo u ovaj život, bili bismo najbjedniji od svih ljudi (1 Kor 15, 17. 18); uzalud bi, doista, bilo naše propovijedanje i okupljanje i uzalud bi bila naša vjera (1 Kor 15, 14). Osobna povijest svakoga čovjeka, kao i kolektivna budućnost svega čovječanstva, bila bi osuđena na hrpu suhih kostiju. Ali, nasreću, nije tako. I zato Bog po proroku Ezekielu govori svome narodu: „Ja ću otvoriti vaše grobove, izvesti vas iz vaših grobova, narode moj. I znat ćete da sam Ja Bog, kad otvorim grobove vaše i kad vas izvedem iz vaših grobova, moj narode! I duh svoj udahnut ću u vas da oživite, i dovest ću vas u vašu zemlju, i znat ćete da ja, Bog, govorim i činim“ (Ez 37, 12 – 14).

U toj vjeri u uskrsnuće živjeli su naraštaji prije nas. Gledajući uzor apostola i sami su životom, a poneki i krvlju posvjedočili vjeru u život vječni. To nas ohrabruje da i u dolini smrti „okruženi tolikim oblakom svjedoka, odložimo svaki teret i grijeh koji nas sapinje te postojano trčimo u borbu koja je pred nama!“ (Heb 12, 1).

Zagrebačka je Crkva urešena mnoštvom takvih svjedoka. Neki su od njih vlastitom krvlju ispovjedili svoju vjeru u Uskrsloga Krista, poput svetog Marka Križevčanina; dok su drugi, poput blaženog Augustina Kažotića, blaženog Ivana Merza, slugu Božjih biskupa Josipa Langa, franjevaca Ante Antića i Vendelina Vošnjaka te Marice Stanković, evanđeoskim životom predanja u Božju providnost, već za života svjedočili predokus Neba.

U tom nizu svjedoka Zagrebačke Crkve, danas na poseban način upirem svoj pogled u dvojicu svjedoka, uzore biskupskog služenja – u blaženoga Alojzija Stepinca i kardinala Franju Kuharića. Providnost je htjela da upravo na rođendan Sluge Božjega kardinala Franje Kuharića budem imenovan zagrebačkim nadbiskupom. Nazivajući ga „voljenim kardinalom“, sveti Ivan Pavao II. za nadbiskupa Kuharića u prigodi njegove smrti (2002.) piše da se: „svim snagama zauzimao za obranu slobode i dostojanstva hrvatskog naroda, ujedinjujući blagu ljubav sa čvrstom postojanošću pastira odgovornog za stado.“

I sâm kardinal Kuharić neprestano je gledao uzore prije sebe. Tako, govoreći o blaženom Alojziju Stepincu, kaže: „Onaj koji ima čistu savjest i koji zna da trpi nepravedno ne može biti nesretan (…) njegovo je geslo bilo ‚U tebe se Gospodine uzdam‘, njegovo je geslo bilo nada. I to ne nada bezlična, maglovita nada, nego sigurnost iz vjere.“[2]

Naš blaženik Alojzije Stepinac – „mučenik savjesti“ – živio je i trpio nepravdu, progon i osamljenost, gledajući u „Začetnika i Dovršitelja naše vjere“ (Heb 12, 2). Hrabro je podnosio bijedu jer je znao: „moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati. A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću pȕti tad vidjeti Boga” (Job 19, 25).

Braćo i sestre, naša je nada Bog. Ljubav prema Bogu i Crkvi uklanja iz našega srca svaki strah pred izazovima koji nas sve zajedno čekaju, jer „straha u ljubavi nema“ (1 Iv 4, 18). Zato vas molim, dragi vjernici Zagrebačke nadbiskupije, i cijele Hrvatske, uključite se u ovu moju molitvu da mi u dio padne obilje duha (usp. 2 Kr 2, 9) koji su imala ova dva svijetla uzora naše Crkve. Da mi Gospodin udijeli milost vodstva postojanošću i čvrstoćom čiste savjesti kardinala Stepinca i blagom ljubavlju kardinala Kuharića.

2. Stanje svijeta i nužnost povratka Bogu.

Danas, dok u Evanđelju čitamo riječi: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti“ (Mt 11, 28), osjećamo kako se one odnose i na stanje suvremenog čovjeka. Ovu opterećenost vidimo na svakom koraku. Čovječanstvo kao da se svakim danom sve više otklanja od izgradnje mirnijeg i boljeg svijeta, razdiru nas ratovi, podjele i teško premostiva suparništva. Ideologije koje apsolutiziraju slobodu bez odgovornosti, osnažene idejama stalnog napretka tehnike i medicine te obećanja ekonomskog blagostanja, ostavljaju duboku gorčinu i razočaranje u srcu čovjeka. Izmoreni smo jer i dalje postoje razni oblici iskorištavanja, nasilja i nepravdi u društvu. Uz to, umjesto da smo svakoga dana sve više odgovorno slobodni, postajemo sve više robovi raznih ovisnosti, tehničkih pomagala, medijskih napisa i ljudskih mišljenja.

Čovjek se zatvorio u ovozemaljsku perspektivu i rješenje za svoje probleme želi pronaći samo u okvirima vidljive stvarnosti. Međutim: „Ne živi čovjek samo o kruhu“, kaže Isus (Lk 4, 4). Više nego za svagdašnjim kruhom čovjek ima potrebu za smislom života, jer bez nade i životnoga cilja i svagdašnji kruh postaje gorak. Krize, poteškoće, svakidašnji problemi, bolesti i žalosti, bez Božje blizine i smisla postaju nepodnošljivi. S druge strane, uskrsli Krist nudi nam drugu perspektivu, koju je doživljavala apostolska Crkva. Život prvih vjernika ispunjen je smislom i radošću, unatoč progonima i nevoljama koje prolaze. Svaki oblik tmine koja je zahvaćala njihov život rastjeran je svjetlom Uskrsa.

Čini nam se ponekad da suvremeni čovjek uopće nema potrebe za Bogom, kao da je izgubio unutarnju žeđ za religioznim, a da se potreba vjere doživljava kao ostatak prošlosti koji čovjeka ostavlja ravnodušnim i nezainteresiranim. Ipak, pritajena „čežnja za Bogom upisana je u srce svakog čovjeka, jer je čovjek od Boga i za Boga stvoren“ i čovjek samo u Bogu može „pronaći istinu i blaženstvo, za čime neprekidno traga“ (KKC, 27). Stoga, „na ovom hodočašću“, koje zovemo život, „osjećamo se kao braća svim ljudima, suputnici onima koji ne vjeruju, koji su u traganju, koji dopuštaju da ih dinamizam vlastite čežnje za istinom i dobrom potiče na ispitivanje“.[3]

Uskrsli Krist svojim učenicima daje poslanje: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“ (Mt 28, 19). Njegovo poslanje daleko je od prisile ili prozelitizma. Učiniti nekoga Kristovim učenikom zahtijeva puno više od samoga dijeljenja krštenja. Ucijepiti nečiji život u Isusa Krista pretpostavlja da prije svega sami budemo zahvaćeni i promijenjeni te tako postanemo živo svjedočanstvo drugima.

Pred našom su Zagrebačkom Crkvom mnogi izazovi. Materijalna obnova potresom oštećene katedrale i drugih crkava zasigurno je jedan od bitnih ciljeva. No, još više, pred nama stoji izazov rasplamsavanja evangelizacijskog žara kao temeljnog i cjelokupnog djelovanja Crkve. Moramo biti svjesni činjenice da je bespoštedna sekularizacija i ateizacija društva uvelike zahvatila i naš narod, te u njemu stvara prije svega duhovnu, moralnu, a onda i antropološku krizu koja nagriza stabilnost obiteljskih odnosa, a time i same temelje društvenoga i crkvenoga života.

Obnavljanje već tradicionalnih prokušanih modela evangelizacije, kao i traženje novih putova za susret sa suvremenim čovjekom, pastoralna je hitnost i prioritet. Svi zajedno, klerici i laici, obitelji i pojedinci, crkveni pokreti i molitvene skupine, Bogu posvećeni svih karizmi i poslanja, stari i mladi, muškarci i žene, „krenimo, dakle, na put ponovnog otkrivanja evangelizacijske strasti, polazeći od Svetoga Pisma i učenja Crkve, kako bismo apostolski žar crpili iz izvora“.[4]

3. Jedinstvo Crkve i jedinstvo naroda.

Crkva danas slavi svetu ženu koja je velikom hrabrošću i iskrenošću odudarala od tradicionalne sheme žene svoga vremena. Bavila se problemima vjerskoga i društvenoga života. Njezina su pisma bila upućena plemićima i političarima, umjetnicima, običnim ljudima, Bogu posvećenima, Papama i drugim osobama crkvenoga i javnoga života. No, njezina motivacija nije proizlazila iz želje da nametne sebe i svoje ideje, nego iz dubokog odnosa s Kristom. Svako crkveno djelovanje koje od Krista ne polazi i Kristu ne vodi osuđeno je na propast. Ona nikada nije studirala, bila je poput prvih apostola, polupismena žena, ali to joj nije bila zapreka da je papa Pavao VI. 1970. godine proglasi naučiteljicom Crkve.

Sveta Katarina hrabro se zauzimala za obnovu i reformu Crkve. Unatoč otporima zalagala se za povratak pape iz Avignona u Rim. No njezin poziv na reforme nije bio rušilački. Ljubila je Crkvu ljubavlju Kristova srca. Bila je neumorna u predanosti rješavanju višestrukih sukoba koji su pogađali društvo njezina vremena. Posredovala je stavljajući Krista raspetoga pred suparnike i poučavajući ih da u društvu nadahnutom kršćanskim vrjednotama ne može postojati ništa toliko snažno da razlozi snage moraju nadvladati snagu razuma. Dakako, bila je itekako svjesna da to ne ide ako duhovi najprije nisu oblikovani snagom Evanđelja. Zato je svima, beziznimno, isticala važnost promjene navika. Zemaljske poglavare ustrajno je podsjećala da ne mogu vladati kao da je država njihovo „vlasništvo“ znajući da će Bogu morati polagati račun za svoje upravljanje. Pozivala ih je da podupiru „svetu i istinsku pravednost“ i da postanu „očevi siromaha“.[5] Obavljanje državničkih poslova ne može se odvojiti od činjenja djela ljubavi, što je duša osobnoga života i političke odgovornosti.[6]

S istom se snagom Katarina obraćala crkvenim službenicima svih položaja, tražeći od njih najstrožu dosljednost i najsavjesniju čestitost u osobnom životu i dušobrižničkom služenju. Upečatljiv je nesputan, moćan i prodoran ton kojim je opominjala svećenike, biskupe i kardinale.

U Crkvi mogu postojati različiti osjećaji i pluralizam mišljenja, ali postoji Bog koji je veći od naših ideja i nas samih. Papa Franjo od siječnja o. g. započeo je ciklus kateheza pod nazivom „strast za evangelizacijom“. U jednoj od kateheza govori o načelu kojim su apostoli prevladavali razlike – o načelu navještaja. „U Crkvi sve treba biti usklađeno sa zahtjevima navješćivanja evanđelja, ne sa stavovima konzervativaca ili naprednjaka, nego sa činjenicom da Isus dolazi u život ljudi“.[7] Evanđelje nije ideologija ili ideja, stoga kriterij prosudbe pastoralnih planova i odluka zapravo ovisi o tome dotiču li i mijenjaju li srce čovjeka. „Tko misli reformirati Crkvu (…) sredstvima kojima se reformira neka vremenita ustanova, ne samo da propadne u svom pothvatu, nego nepogrešivo završi izvan Crkve“.[8]

Gubitak povjerenja u osobu, institucije društva i Crkve, gubitak je uvjeta da nastane Božje zajedništvo i sklad među nama. U misnim čitanjima Vazmenoga vremena čitamo kako „u mnoštvu onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša“ (Dj 4, 32a). Nasuprot tome, mi moramo priznati da među nama, u Crkvi i društvu, nerijetko vlada podijeljenost, gubitak povjerenja, želja za vlašću i moći. To nije Isusov put, stoga to ne smije biti ni put njegovih najbližih. Mi se ne smijemo voditi duhom svijeta. Dragi svećenici i dragi vjernici! „Usudite se ići protiv struje našeg dekadentnog društva. Za nas kršćane protivan smjer nije neko mjesto. Nama je to jedna osoba: Isus Krist, naš Gospodin, naš Bog i naš Otkupitelj.“[9]

Budućnost Crkve i jednoga naroda ovisi o unutarnjoj promjeni i vrijednostima koje pojedinac odlučuje živjeti. Kako bi se postigle promjene koje će biti u službi čovjeka, utemeljene na evanđeoskim vrijednostima, potrebno je prije svega unutarnje obraćenje pojedinaca, dakle, svakoga od nas (usp. KKC, 1888).

Obnovimo, dakle, osobno svoju ljubav prema Isusu Kristu, Raspetome i Uskrslome, vjernost Crkvi i crkvenom nauku te povjerenje i ljubav prema braći ljudima. Budimo mi osobno istinsko svjetlo Kristovo, sol zemlje i svjetlo svijeta (usp. Mt 5, 13. 14). Mi to ne možemo samo vlastitim snagama. Uzdajmo se stoga u Blaženu Djevicu Mariju, Majku Crkve i pomoćnicu kršćana. Vapimo našoj Nebeskoj Majci da nas vodi sve bliže svome Sinu Isusu, da nam vrati izgubljeni žar, da nam udijeli toliko željeno jedinstvo, da nas učini vjernim svjedocima svoga Sina Isusa Krista. Samo ćemo tako moći to isto donijeti i ovome svijetu, koji je toliko gladan ljubavi, jedinstva i mira. Amen.

[1] Papa Benedikt XVI., Kateheza na Općoj audijenciji srijedom, 24. X. 2012.
[2] https://hkm.hr/vijesti/domovina/kardinal-kuharic-o-stepincu-smatram-to-casom-providnosti-da-sam-pred-najvisim-vodstvom-drzave-i-partije-kazao-da-su-osudili-nevinog-covjeka/
[3] Papa Benedikt XVI., Kateheza na Općoj audijenciji srijedom, 7. XII. 2012.
[4] Papa Franjo, Kateheza na Općoj audijenciji srijedom, 11. I. 2023.
[5] Sv. Katarina Sienska, Pismo 235., francuskomu kralju.
[6] Sv. Katarina Sienska, Pismo 357., ugarskomu kralju.
[7] Papa Franjo, Kateheza na Općoj audijenciji srijedom, 22. II. 2023.
[8] Kard. Robert Sarah, Za vječnost. Razmatranja o liku svećenika, Zagreb, 2022., str. 33.
[9] Kard. Robert Sarah, Za vječnost, str. 51.

Preuzeto s ika.hkm.hr

Prvi razgovor sa zagrebačkim nadbiskupom Draženom Kutlešom

Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije mons. Dražen Kutleša je u četvrtak 27. travnja 2023., za Hrvatsku katoličku mrežu dao prvi intervju kao zagrebački nadbiskup. Razgovor s mr. sc. Tanjom Maleš objavljujemo u cijelosti.

---

Poštovani mons. Kutleša, preuzimate Zagrebačku nadbiskupiju kao 77. biskup, odnosno deveti nadbiskup metropolit. S kojom porukom se želite obratiti vjernicima, ali i svećenicima, suradnicima u pastoralu i što od Vas možemo očekivati?

Uvijek kada razmišljam što reći, imam na pameti jednu važnu činjenicu: Zašto je Isus došao ovdje na zemlju? – Da spasi ljude. Mislim da je stoga vrlo važna uloga nadbiskupa – ljude uvijek usmjeravati na transcendenciju, na Boga. Tj., smisao Crkve je spašavanje ljudi, da ljudima na duhovnom području pomogne da mogu spasiti svoju dušu i doći u kraljevstvo nebesko. Znam da će to možda nekima koji nisu upoznati s misijom Crkve biti čudno, ali uvijek je važna ta transcendentalna dimenzija. Ako izgubimo tu transcendentalnu dimenziju, onda sve druge dimenzije postaju imanentne tj. ljudske.

Druga stvar koju bih volio reći jest odnos solidarnosti i odnos čovjeka prema čovjeku. Kao što moramo ljubiti Boga, tako moramo ljubiti i svoga bližnjega jer je Bog došao radi svakog čovjeka. Ako vjerujemo u Boga onda ćemo svojim djelima pokazivati tko je taj drugi. Zato bih volio, u prvom redu, da svećenici, redovnici, redovnice, dapače i nadbiskup, vrše tu misiju, ali uvijek imajući na pameti zašto su u Crkvi i koja im je temeljna misija. Ne posvetiti se samo socijalnom radu – ako tu nema Boga onda postajemo samo jedna socijalna organizacija što može biti svaka ustanova na ovoj zemlji.

Treća stvar koju bih želio naglasiti kao vrlo važnu dimenziju jest nada. Kada danas pričamo s ljudima osjetimo da su zabrinuti za svoju egzistenciju, imaju različite probleme i sve ono što ovaj globalizirani svijet stavlja pred nas. Ljudi su izgubili nadu. To upravo možemo vidjeti na primjeru uskrsnuća Isusa Krista i primjeru Marije Magdalene koja dolazi na Isusov grob sva uplašena jer je mrak. Tako možda i mi doživljavamo da je tama oko nas. Ali, Bog na različite načine djeluje i od njezinog stvarnog straha i pretjeranog straha dolazi do ispovijesti vjere: Isus Krist jest Gospodin i on se ukazao.

U ovo uskrsno vrijeme čitamo različita izvješća u kojima učvršćujemo vjeru u Isusa Krista. Želio bih naglasiti ono što čak ni mi vjernici ne stavljamo toliko u prvi plan – uskrsnuće Isusa Krista. Mi možda više volimo gledati da je Isus Krist umro, razapet i sve ono što nam je vrlo blizu, ali uskrsnuće često zanemarujemo, a bit i temelj naše vjere jest uskrsnuće. Ako Isus nije uskrsnuo nema ni kršćanstva, ni biskupija, ni svega onoga što mi danas živimo i proživljavamo. To je naša realnost i mi u to vjerujemo i zato iz toga proizlazi naša nada. Bit će problemi, bit će muke, bit će patnje, ali mi znademo da ćemo uskrsnuti i da je Isus Krist to nama obećao. Ovisi koliko čovjek vjeruje. Po vjeri i po njegovim djelima svaki čovjek se očituje.

Volio bih da to bude program Isusa Krista, a ne moj program koji ću ići graditi i raditi. Dapače, normalno, imat ćemo i druge stvari koje ćemo tijekom vremenom uvidjeti, što je potrebno ljudima kao što i roditelji tijekom vremena vide što je potrebno njihovoj djeci. Možda na početku misle jednu stvar, ali važno je imati cilj i znati u kojem smjeru ići. Jer ako znademo, i najbolje vidimo po Isusu Kristu što je on odgovorio kada su ga pitali njegovi učenici: „Ja sam put, istina i život“, kasnije ćemo, upravo na temelju tih Isusovih riječi, vidjeti što to znači i zašto se dosta stvari naglašava i što se u svijetu danas događa.

Kada ste imenovani koadjutorom rekli ste da želite biti čovjek Crkve, a sada kažete da želite biti čovjek nade i nadbiskup, pastir koji će koračati s narodom i vidjeti što je gdje potrebno i baš po primjeru Isusa Krista to donijeti ovomu svijetu.

Osobno mislim da je temeljni problem našega društva i cijeloga zapadnog društva pitanje vjere. Ako mi vjerujemo onda je sve lako, onda će čovjek imati viziju. Ali kada čovjek ne vjeruje onda sve stavlja u pitanje, onda Crkva i sve ovo što mi živimo nema smisla.

Mislim da je temelj i odrednica svega našega upravo slijediti Isusa Krista jer nam je on pokazao put. Nije on običan čovjek koji je stvarao jedan filozofski ili teološki sustav koji mi trebamo slijediti i onda vidjeti je li više ili manje prihvatljiv i da nam se daje na ponudu. Nego, on je Bog koji je uskrsnuo i on je nama zadao cilj.

Koliko ga mi možemo slijediti to ovisi o nama, ali svi smo pozvani na svetost da ga što više i što bliže slijedimo. Znam da u današnje vrijeme nije lako, ali vidimo i bl. Ozanu Kotorsku koju danas slavimo – koliko ga je ona slijedila. Cijeli život provela je u pokori, u molitvi slijedeći Isusa Krista.

Kada ste bili ređeni za biskupa 2011. godine odabrali ste geslo „U tebe se, Gospodine, uzdam!“ Osim uz Psalam 31. iz kojega potječe, ono nas blisko veže i uz bl. Alojzija Stepinca. Možete li kao zagrebački nadbiskup utjecati na njegovu kanonizaciju?

Prvo bih želio naglasiti da je kada sam bio u sjemeništu u Dubrovniku od 1983. do 1987. jedna od prvih knjiga koju sam pročitao bio životopis bl. Alojzija Stepinca od Alekse Benigara u kojem je opisao njegov život i sve ono drugo što se događalo. Uvijek mi je, kao mladom sjemeništarcu, ostao uzor koji je trebalo slijediti.

Taj čovjek, koji je u najtežim trenutcima znao donositi prave odluke nije zahvatila malodušnost, očaj i sve ono drugo što nas zahvati kada dođu veliki problemi, ostavio je na mene velik dojam i utisak i znam koliko je bio važan za Crkvu, ali i za hrvatski narod. Zato, kada sam birao to geslo, imao sam upravo njega pred očima.

Drugo, svaki svetac je svetac Crkve, tj, univerzalne Crkve. Univerzalna Crkva odlučuje o svetosti. Znademo da postoje mnoge tisuće ljudi koji su bili sveti ali nisu proglašeni [svetcima]. Vjerujem, koliko ću moći utjecati – to prepuštam Bogu – ako gledamo po ljudskim kriterijima, i ako Bog dade zdravlje, u sljedećih dvadesetak godina, da ćemo to učiniti. Kako, što – ja ću se truditi, ali isto tako pozivam sve slušatelje i gledatelje da mole. Jer ako Bog kuće ne gradi uzalud se graditelji trude.

Zato mislim da je vrlo važna jedna stvar: ovo je vrijeme da studiramo, proučavamo Alojzija Stepinca. Možda bismo mi Hrvati nekako olako [to doživjeli]. Imamo i druge svetce pa do njihove kanonizacije sve činimo, a kad ih kanoniziramo lako ih zaboravimo i ne slijedimo ih; možda ćemo ih u nekim prigodama spomenuti, možda na nekim mjestima gdje se slave i imati veliku pobožnost. Mislim da je ovo sada vrijeme da se posvetimo molitvi i onomu što je učinio, ne samo u crkvenom nego i nacionalnom dijelu, bl. Alojzije Stepinac.

Vaše imenovanje nadbiskupom koadjutorom izazvalo je veliku pozornost javnosti. Jedan od razloga je i to što do sada o sebi niste govorili u medijima. Zapravo vas većina javnosti poznaje prema onomu što se o vama pisalo. Računate li s medijima kao sa saveznicima u svojoj nadbiskupskoj službi?

Crkva za glavnu misiju ima naviještati evanđelje Isusa Krista. Ne ono što ljudi misle, nego ono što Isus Krist želi. Mislim da je vrlo važna jedna dimenzija: Isus Krist je uskrsnuo i uzašao na nebo. On je utemeljio svoju Crkvu i ta Crkva treba njega, ali on isto tako treba Crkvu. Tj., mi trebamo biti što bliže Isusu Kristu, ali isto tako on treba nas koji ćemo propovijedati, širiti kraljevstvo nebesko.

Jedan način komuniciranja i prenošenja radosne vijesti bio je prije sto, dvjesto, tristo godina, a drugi je način danas. Upravo danas je velika mogućnost evangelizacije preko medija. Svaki razborit čovjek koji djeluje u Crkvi ne može mimoići medije. Isto tako, znademo da je netko skloniji pisanju, netko propovijedanju, netko nastupima. Mislim da je vrlo važno da svatko vidi u čemu je najbolji, ali isto tako i svaki biskup treba računati s medijima i pružati im mogućnost [za suradnju], i Hrvatska katolička mreža i sve ono drugo što se nalazi unutar nje i što Crkva čini, ne samo ovdje u Zagrebu, nego i po cijeloj Hrvatskoj i među hrvatskim narodom, koliko se širi kraljevstvo Božje, na digitalni ili virtualni način.

Osjećate li teret usporedbe sa svojim prethodnicima – kardinalom Josipom Bozanićem i kardinalom Franjom Kuharićem?

Crkva je uvijek, rekao bih, kontinuitet. Crkva je zasađena u ovoj zemlji. Različite osobe koje su djelovale na ovom području doprinijele su onomu što mi imamo. U prvom redu, moramo poštivati tu tradiciju. Ne može se ništa cijepati, ali je uvijek važno da postoje veliki uzori. Oni su putokaz. Kada dođete na raskrižje pojave se dileme.

Zato je i bl. Alojzije Stepinac putokaz. Kada dođu teška vremena znademo kako trebamo činiti jer nam je lakše oponašati. Kada trebate nešto prvi put učiniti onda je to daleko teže nego kada vidite jedan veliki uzor, kao što sam već rekao, njegovu odlučnost i hrabrost. Teško ću to moći postići. Vlastitim ljudskim snagama vjerojatno je to nemoguće, ali u Božjoj je mogućnosti sve.

S druge strane, imamo slugu Božjeg kardinala Kuharića. On je bio drugačiji. Bio je jednostavan ponizan čovjek. Tu će biti teško. Bio je čovjek, kardinal naroda. E sad, koliko netko može uspjeti? To je karizma – netko ima različite karizme. Kardinal Josip Bozanić je možda na drugačiji način upravljao nadbiskupijom i sve ono drugo učinio u našemu društvu. Svaki nadbiskup/biskup ima neku svoju karizmu, kao što svaki papa ima neku svoju specifičnost. Ali važno je pronaći ono što je bitno za Crkvu i za to vrijeme. Vjerujem da su svi moji prethodnici znali čitati znakove vremena. Vjerujem da ću i ja uspjeti čitati i biti propheta. Profein – čitati i to izgovoriti u budućnost, a to je vrlo važno za svaki narod, pogotovo za one koji prevode Božji narod.

U tom smislu ne možete biti kopija svojih prethodnika nego original za svoje vrijeme?

Teško je kopirati neke velike ljude, ali nasljedovati – da. Svatko je od nas original i svatko je od nas stvoren kao Božje stvorenje koje je različito od drugoga. To je veličina stvaranja. Ako se želimo kopirati i klonirati, dolazimo do onoga copy-paste koja nema svoju originalnost. Svatko kao osoba donosi nešto specifično.

Spomenuli smo vezu s bl. Alojzijem Stepincem, ali ne možemo zanemariti ni podatak da je papa Franjo prihvatio odreknuće kardinala Bozanića 15. travnja, na rođendan kardinala Franje Kuharića. Tada Vi prestajete biti koadjutor i postajete zagrebački nadbiskup. Znači li Vam nešto taj podatak?

Mislim da u životu svakog čovjeka, tako i Crkve, ništa nije slučajno, nego se neke stvari događaju [s razlogom]. Upravo tada je 104. rođendan kardinala Kuharića. To nas sve obvezuje, i mene, na čuvanje i, rekao bih, na nadograđivanje u ovome vremenu onoga što je zastupao. Znademo dobro koliko je on učinio za Crkvu u Hrvatskoj, za hrvatski narod, a pogotovo za beatifikaciju bl. Alojzija Stepinca.

To sam doživio baš dok sam bio biskup porečki i pulski. Što se tiče beatifikacije bl. Miroslava Bulešića, ja sam najmanje učinio. Biskup Ivan Milovan je tolike godine činio i svi ti drugi suradnici, ali netko je sijao, a netko ubire plodove. Upravo to je Crkva. Mi trebamo raditi, a Bog će dopustiti kad će nešto sazreti i kad će doći trenutak da se neke stvari učine. Kardinal Kuharić već je sluga Božji, biskupska konferencija je odobrila da se može tako i nazivati. S druge strane, mislim da je dobro pokrenuti postupak za beatifikaciju, da kardinal Kuharić postane blaženik. Hoćemo li u tomu uspjeti, to ćemo vidjeti. Nastojat ćemo koliko je u našoj moći.

Veliko zanimanje privuklo je i Vaše porijeklo iz Hercegovine. Osjećate li pritisak što kao čovjek „izvana“ preuzimate našu najveću nadbiskupiju – Zagrebačku nadbiskupiju?

Dok sam radio u Vatikanu, znali smo često govoriti da u Crkvi nema stranaca. Dok sam radio u Kongregaciji za biskupe, uvijek bi me zadivila univerzalnost Crkve, pogotovo u Latinskoj Americi. Ondje su, u nekim državama, barem polovina biskupa misionari koji uopće ne govore dobro njihov jezik. Čak i u našem bližem okružuju vidimo da ima biskupa koji ne samo da nisu iz istog naroda, nego dolaze iz nekog drugog naroda. Potrebe su Crkve takve i zato mi se sviđa izraz blagopokojnog kardinala Kuharića „Crkva u Hrvata“. Mi smo svi jedna Crkva, jedan korpus, ali Crkva je univerzalna.

Prije su biskupi redovno bili iz iste biskupije, ali danas su u većini biskupija iz druge biskupije. I to ima svoj razlog. Ako pogledamo druge države u susjedstvu, pogotovo Italiju, može se primijetiti da je većina biskupa iz druge biskupije. Uvijek postoje razlozi zašto se to događa tako. Naime, poglavari koji su za to zaduženi prosuđuju, gledaju što se događa iz perspektive onoga što je potrebno toj Crkvi. Mislim da je nužno naglasiti da u Crkvi nije važno što netko želi, nego je važno ono što je Crkvi potrebno.

Tu ponekad nastaje problem jer se o tim stvarima prosuđuje na mjerodavnim mjestima i upoznaju se problemi i stanje određene mjesne Crkve kojoj je se potom dodjeljuje biskup. Razlika između Crkve i države je drugačiji sustav biranja. U državi građani glasuju i tako biraju svoju vlast. Tada je vlast u ime naroda. U Crkvi se bira osoba iz naroda i onda se šalje tom narodu. Ne mora značiti ako je jedan svećenik iz jedne župe, da će biti poslan toj župi. Uvijek se šalje nekoj drugoj župi. Tako ja gledam ulogu biskupa koja možda, u naše vrijeme, nije toliko shvaćena. Naime, većina biskupa prije je bila iz mjesnih biskupija, ali sad se neke stvari mijenjaju. Isto tako, ne vidim da je to neka posebnost. Ako pogledamo oko sebe, vidimo da većina biskupa čak ne dolazi iz istog, nego iz drugog naroda.

Drugim riječima, u Zagrebu se ne osjećate kao tuđinac.

Upravo tako.

Kao zagrebački nadbiskup, ali i kao predsjednik HBK, surađivat ćete i s civilnim vlastima te ulaziti u dijalog s različitima. No, i na tom ste polju prokušani kao predsjednik Biskupske komisije HBK za odnose s državom i Pravne komisije HBK. Koliko su svjetovna i crkvena vlast upućene jedna na drugu za dobro naroda, istodobno čuvajući vjernost svaka svojem poslanju?

Država je, u prvom redu, tu radi naroda. I Crkva se šalje narodu, to jest, vjernicima koji su tu. Naravno, radi se o istim osobama i, htjeli-ne htjeli, Crkva i država moraju surađivati, ali na korektan način, da svatko na svom području bude neovisan. Nikada nije dobro, i nikada se za Crkvu nije pokazalo dobrim, da se svjetovna vlast miješa u crkvene stvari, a mislim i obratno.

Isto tako, svi smo pozvani, pogotovo na socijalnom području, surađivati jedni s drugima. Primjerice, pitanje izgradnje hospicija, bolnica, dječjih vrtića i škola je ono što mi trebamo i moramo u društvu širiti, i evangelizirati na različite načine. Država će reći da je to socijalna dimenzija, a mi to zovemo karitativna ljubav. U biti, dolazimo do iste stvari. Mislim da smo upućeni jedni na druge i, ponavljam, vrlo je važno uvijek poštovati druge i biti korektni jedni prema drugima.

Iako ste zagrebački nadbiskup, javnost od Vas očekuje očitovanje po pitanju Međugorja. Naime, kao svećenik Mostarsko-duvanjske biskupije 2001. godine uredili ste zbornik „Ogledalo pravde“ u kojem ste prikupili dokumente o međugorskim pojavama koje je potpisivao bilo koji službenik Ordinarijata do tada. I u protekla dva mjeseca mnogi su nagađali što Vi mislite o Međugorju. Možete li nam osobno dati odgovor na to pitanje?

Prvo što želim napomenuti je da je bilo svakakvih različitih napisa, ali prvo što bih naglasio je da se Međugorje nalazi u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji. Ja sam zagrebački nadbiskup. To su dvije različite države i biskupije. Zagrebački nadbiskup nema nikakvu nadležnost nad Međugorjem. Isto tako, znademo da je posljednjih nekoliko godina ondje apostolski vizitator, tj., da je Sveta Stolica preuzela kontrolu nad Međugorjem gledajući i promatrajući što će učiniti. Može se primijetiti da su posljednjih godina dopuštena službena hodočašća u Međugorje.

Što se tiče doktrinarnog [dijela], ostalo je na onoj izjavi bivše biskupske konferencije iz 1991. Prema tomu, ja sam sin Crkve i poštujem sve što Crkva kaže. Normalno je da se neke stvari razvijaju i gledaju. Ne vidim nikakav problem da, kada Crkva da neki pravorijek o svemu tome ne vidim da bi išta moglo promijeniti i učiniti neke druge stvari.

Vjerujem da nikad niste čuli moje izjave u javnosti o tome, ali većinom se tumači to kako biste vi trebali misliti ili kako netko misli da bi netko trebao govoriti, na različite načine. Zato samo mogu reći da je to preuzeo Vatikan i kakva god se donese odluka, mi smo obvezni poštovati mjerodavni pravorijek.

Na tragu onoga što ste rekli, da želite biti čovjek Crkve – što Crkva kaže tako će biti, ali ako se i priznaju privatne objave to ne utječe na polog vjere.

Upravo tako. Znademo da su i u Lourdesu i u Fatimi bila ukazanja. Vi niste obavezni vjerovati, niste obavezni ići – mi moramo vjerovati u dogme o Blaženoj Djevici Mariji i ispovijedati ono što ispovijeda Crkva. To su sve privatne objave. Komu one pomažu, dapače, dobro je da ode i vidi.

Znam da se u Međugorju mnogo ljudi ispovijeda i da odlaze tamo jer osjete potrebu. Mislim da, kao što je Vatikan dopustio službena hodočašća, sve ide u tom smjeru.

Štoviše, podupiru se i programi i duhovne obnove za svećenike, za obitelji, za mlade iz cijeloga svijeta. Mnoga su zvanja, mnogi brakovi i mnoge obitelji ondje rođene, dakle, plodovi se razmatraju i Bogu hvala da ih ima. Vi protiv toga nemate ništa.

Dopustite mi primijetiti da ste u svega 12 godina biskupske službe, triput bili koadjutor – Istra, Split, Zagreb – što u novijoj povijesti u našem narodu nismo imali u praksi. Postoji li poseban razlog za ovakav neobičan put u biskupstvu?

Obično je praksa, ako biskup ima više od 70 godina, kada traži pomoć, da mu se daje koadjutor. Neću reći da je tako uvijek, ali je redovno tako. Ako je mlađi od 70 godina, onda se redovno određuje pomoćni biskup. I uvijek Sveta Stolica to procjenjuje. Kad gledam svoj slučaj, vjerojatno je to bilo tako. Naime, kad se priprema izbor i imenovanje, onda najmanje oni kojih se to tiče znaju što se događa, a mnogo više drugi koji su donijeli odluku. Posljednji odluku donosi papa koji odlučuje je li to potrebno. Služba koadjutora znači da se biskupima kojima je potrebna pomoć daje jedan svećenik ili već zaređeni biskup za kojega poglavari smatraju da bi mogao obaviti stvari koje su potrebne za tu biskupiju.

U listopadu prošle godine imenovani ste predsjednikom HBK. Što znači voditi jednu biskupsku konferenciju? I s kojim se gorućim pitanjima sada bavite?

Mislim da je vođenje biskupske konferencije vrlo odgovorna zadaća. S druge strane, što sam kad sam bio imenovan naglašavao je pitanje kolegijaliteta. Predsjednik je samo princeps inter pares. To znači prvi među jednakima. Ne može predsjednik donositi odluke kao, što možda mi mislimo, u političkom svijetu, nego se raspravlja o svemu, usklađuje se i koordinira da bi Crkva u toj mjesnoj Crkvi mogla funkcionirati i biti usklađena u onim stvarima koje biskupi smatraju bitnima.

Zato raspravljamo o različitim pitanjima. Moram priznati, u posljednje vrijeme otkad sam ja došao najviše raspravljamo kako pomoći braniteljima, kako ostvariti tu pastoralnu pomoć hrvatskim braniteljima. Pronalazimo načine metode i sve ono drugo, kako pravo uobličiti i biti efikasan u području u kojem im je najviša potreba. To je ono o čemu posljednjih mjeseci najviše diskutiramo. Isto tako, postoje različita tijela u HBK koja kontinuirano rade na pitanjima kateheze, obitelji, pravne komisije. Ta tijela stalno rade, ali se njihovo djelovanje možda toliko ne vidi.

Papi Franji važna je tema sinodalnosti kao zajedničkog hoda, osluškivanja i propitivanja. Štoviše, po sinodalnom hodu Crkva je kadra uvidjeti kako tradicija daje i nove plodove za naše vrijeme. Kako Vi vidite sinodalni put, njegove mogućnosti – što sada možemo učiniti, ali i moguće zamke?

Nekada, kada raspravljamo o sinodskom putu, zaboravljamo uključiti Boga. Ako idemo mi ljudi, ako skupa osluškujemo, a nema Boga, postoji velika mogućnost da se vraćamo i postanemo svjetovna organizacija i onda ostane samo pitanje tko će biti na vlasti, tko će imati veći utjecaj. Ali ako gledamo što je Bog htio, kako je uspostavio Crkvu, onda u centru treba uvijek biti Bog. Ako gledamo to shvatit ćemo i strukturu Crkve – zašto je hijerarhija, i da svatko u Crkvi ima svoju odgovornost.

Moram priznati, kada raspravljam nekad sa svećenicima imate osjećaj da se sinodalnost tiče samo nadbiskupa i da bi on trebao to, to i to. Ali, mislim da svatko od nas treba vidjeti koliko je na tom sinodalnom putu da skupa hodimo, kako se upoznavati i spoznati pravu misiju. Jer ako mi ostanemo u ovozemaljskim dimenzijama onda će dolaziti sukob. Ako je nama [u fokusu] dobro Crkve, dobro ljudi, gledajući prema Bogu, vjerujem da ćemo izbjeći mnoge zamke i sve ono što povlači svaka promjena tako i sinodalni hod.

Čim je hod znači da postoji mogućnost dobrog hoda, ali isto tako i mogućnost da neke stvari možda drugačije gledamo. Trebamo se, normalno, uvažavajući jedni druge, usklađivati i, ponavljam, uvijek imati na prvom mjestu Boga – što je Božja volja, što Isus Krist želi – jer njegova je Crkva. Nije Crkva moja, nego Isusa Krista i to je vrlo važno imati na pameti. Svatko će za sebe odgovarati. Tko vrši višu dužnost, više će odgovarati. Prema tomu nekada treba gledati da postoje prava, ali isto tako i dužnosti. U današnje vrijeme mi previše gledamo samo koja su moja prava, a koje su dužnosti vrlo zaboravljamo.

Proteklih godina svjedoci smo razotkrivanja najtamnijih strana Crkve, odnosno, velikih rana, od kojih je svakako najpotresnije zlostavljanje maloljetnika od strane crkvenih službenika. Na nedavnom zasjedanju HBK ovoj ste temi posvetili značajnu pozornost, ali najavili i konkretne smjernice. Jesu li se dogodili propusti u dosadašnjem postupanju s počiniteljima i u zanemarivanju žrtava? Kako to ispraviti i kako djelovati?

Prva stvar koju bih rekao – meni je žao. Nekada čovjek, ima osjećaj kada o tomu priča, možda se i ne osjeća lagodno, rekao bih stidi se, kada govori o tim stvarima i pita se je li moguće da se to događa.

Ali kada dođete u realnost života vidite da neke stvari treba rješavati. Iz činjenica vidimo da se nije sve super rješavalo. Rekao bih da je tu više nesnalaženje, prihvaćanje novih realnosti i novih stvarnosti. Isto tako mislim, a dosta sam u tomu sudjelovao od 2011. godine, da trebamo poduzeti sve što je potrebno. Mislim da je važna stvar koju u prvom redu treba riješiti: sankcionirati i odstraniti takve članove koji su, rekao bih, kao tumor koji je ušao u čovjekov organizam i kojega treba što prije riješiti.

Ali, isto tako mislim da je potrebna druga faza u kojoj smo sada, a to je pitanje pomaganja žrtvama. Na kakav adekvatan način? Znam da će se često protezati pitanje kako to učiniti, ali isto tako vidimo da smo pokušali na jedan način na metropolijskim razinama pa smo shvatili da je preglomazno imati petnaest, šesnaest osoba u svakoj metropoliji, jer dođete na šezdesetak ljudi – koliko mi možemo u Hrvatskoj biti aktivni i biti ekspeditivni, imati dobre stručnjake.

Dok smo raspravljali došli smo do toga da bismo sada trebali centralizirati jedan ured koji će se time na poseban način baviti. Kako će to biti ćemo vidjeti. Vidjeti ćemo iskustva različitih Crkvi, ali sigurno je da to treba osuditi i treba djelovati i kao što bi rekli u Italiji tolleranza zero, da nema nikakve tolerancije i to se mora rješavati, ići. Čak bi možda bilo dobro više prepustiti stručnjacima, da oni znaju dobro procijeniti i djelovati, da treba učiniti ono što je potrebno.

Upravo pravo služi da biste nam dali smjernice da se više ne bi dogodila nesnalaženja. Preveli ste ih iz Rima, već to postoji, Hrvatska će dobiti svoje smjernice. Koliko smo možda još uvijek površni u nepoznavanju kanonskog prava, koje je tu prilično jasno?

Nije sve idealno, daleko od toga. Ali poznavajući neke biskupije, znam da se vrlo ekspeditivno i odgovorno radi. Jer, nekada, kada uđete u taj postupak nije sve vrlo jednostavno, ali treba što prije rješavati i učiniti ono što je potrebno da bi se djecu zaštitilo. Mislim da se tu nikakva isprika ne može učiniti, nego jednostavno treba djelovati. Znam da nije jednostavan postupak kada se tiče osoba, shvaćanja je li to tako ili nije tako – na početku je vrlo delikatno prosuditi i vidjeti. Lako je djelovati kad imate egzaktne i činjenice koje vidite.

S druge strane, taj postupak nije jednostavan i sama činjenica da se radi o tomu nije, rekao bih, tako lako riješiti. Mislim da je vrlo važno djelovati, biti ekspeditivan i imati u prvom redu zaštitu maloljetnika. Dijete treba zaštititi, kako u Crkvi tako i u društvu, jer ako tu padnemo, onda padnemo isto i u evanđeoskom, jer tko sablazni jednog od ovih mojih najmanjih… –  onda znate što ide i kako treba učiniti s takvim ljudima. Zato mislim da je važno da Crkva što prije učini taj rez i odstrani to tkivo koje nije dobrodošlo na tijelu Crkve.

Žaljenje koje ste izrazili na početku, ali i osjećaj stida pokazuje koliko svaki grijeh ima posljedicu na Crkvu kao zajednicu, to nije pitanje samo pojedinca.

Čini se grijeh, ali grijeh čini pojedinac. Uvijek treba detektirati te pojedince koji čine takve stvari, jer nama je najlakše generalizirati ako se čini korupcija – korupciju ne radi država jer državu sačinjavaju ljudi koji griješe. Nastaje problem ako imamo više ljudi koji te stvari čine. Normalno da tim stvarima treba posvetiti sve više pažnje.

Biskupom porečkim i pulskim imenovani ste 2011., za vrijeme pontifikata Benedikta XVI. U njegovo vrijeme radili ste i u Kongregaciji za biskupe. Rado se predstavljate kao tražitelj Istine i slijedite Benediktovu uputu biskupima koji su, kako on kaže, pozvani biti „čuvari vjere, čuvari Božje namisli o čovjeku, kreativni i konkretni u ljubavi i hrabri u obrani istine o čovjeku i njegovu dostojanstvu. Štoviše, nikad nemojte prestati naviještati istinu i inzistirajte na njoj, bilo zgodno ili nezgodno jer istina će vas osloboditi…“ Smatrate li da živimo u „nezgodno vrijeme“ za kršćansku istinu o čovjeku i Božjem naumu s njim?

Na početku sam rekao što je Isus rekao za sebe: „Ja sam put, istina i život.“ Ako to slijedimo, vidjet ćemo da se danas u društvu najviše udara na te vrednote. Danas je život od početka, od začeća do smrti ugrožen i zato trebamo inzistirati na vrjednoti ljudskog života, ma kakav on bio i ma kakvi propisi bili.

Ima jedna latinska izreka koja dobro oslikava današnje društvo: Ius autem dictum, quia iustum est. (Pravo je ono što je pravedno, a nije pravedno ono što je pravo.) Prema tomu, mi u današnje vrijeme nekada gubimo taj zdravi razum i želimo nešto što vidimo da u prirodi i Božjim zakonima ne može opstati. Ali, budući da imamo pozitivno pravo i možemo raditi što hoćemo, donose se zakoni koje nekada ne možemo shvatiti.

S druge strane, često znam naglašavati istinu. Ako pogledamo povijest čovječanstva, temeljno je pitanje istine. Vidimo što je Pilat pitao Isusa: Što je istina? Jer uvijek je temeljno to pitanje. Ali rekao bih da za nas vjernike i kršćane možda nije dobro pitanje: Što je istina?, nego: Tko je Istina? Jer Isus kaže: „Ja sam put, istina i život.“

Prema tomu, mi vjernici tražimo Isusa kao Istinu i zato kažemo Istina s velikim početnim slovom. Zato je vrlo važno doći do te Istine.

Isto je, s druge strane, važno da se ne umislimo i mislimo da mi posjedujemo Istinu. Istina se traži, Isus se traži i nikada ne možete posjedovati tu Istinu u punini, jer je Isus Krist, jer on je Bog. Mi ljudi uvijek želimo egzaktno znati, mi želimo sve opipati, ali vidimo da to nije tako i zato to zovemo vjera i zato moramo kao vjernici vjerovati i slijediti Isusa Krista i tražiti tu Istinu i naviještati tu Istinu u našemu životu.

Ovo je prvi razgovor s Vama kao zagrebačkim nadbiskupom. Mons. Kutleša, možemo li susret privesti kraju primjerima dobre prakse u pastoralu, vjerničkome životu nadbiskupije koju preuzimate kao nadbiskup, dobrim primjerima crkvenosti i živih plodova koji izviru iz mjesne Crkve koju sada preuzimate. Ima li tih znakova tako željenoga proljeća u Crkvi, nakon svega što smo proživjeli, od pandemije, potresa…?

Kao što je i u obitelji, čim se rodi novo dijete, postoji jedna nada, novi je život. Vidimo baš sada u proljeće – budi se priroda. I ja vidim – moram priznati da ne poznajem jer sam tek došao – ali vidim vitalnost, pogotovo mladih, obitelji. I sami znademo kad smo vidjeli i živjeli koronakrizu koliko je obiteljska Crkva važna.

Jer svi znamo, ako gledamo strukture i ako usmjerimo samo pitanje na sebe, i ja za sebe i svatko od nas, tko nas je naučio prve korake u vjeri. Naučili su vas mama, tata, djed, baka i kasnije ste u dječji vrtić, u osnovnu školu došli već s nekim predznanjem. Zato mislim da je vrlo važna obiteljska Crkva, uloga roditelja.

Vidim, pogotovo u ovo posljednje vrijeme, ne samo ovdje u ovoj nadbiskupiji, nego i u cijeloj Hrvatskoj, da se ljudi više ispovijedaju. Imam osjećaj da više dolaze na misu i sve ove okolnosti ili neprilike, koronakriza, potresi i sve što smo proživjeli, potiče nas da razmišljamo o nekim drugim stvarima.

Jer čovjek koji živi u izobilju, teško će možda ići razmišljati o onostranosti, ali životni problemi i naša egzistencija i pitanje života i smrti nas upućuju na to, jer moramo biti svjesni da smo mi hodočasnici na ovoj zemlji. Kada čovjek bude svjestan toga, mora prihvatiti realnost života. Ima svoj početak i svoj kraj, a mi u tom vremenu, u tomu životu ili u tom hodočašću nešto možemo učiniti.

Zato znam naglasiti da svatko od nas ima svoju misiju, i vi kao voditeljica, i vi koji radite na radiju i televiziji – svatko ima svoju misiju. Bog je svakomu namijenio njegovu misiju, nitko nije ovdje na ovomu svijetu slučajno.

Zato pozivam sve ljude, sve vjernike da pronađu tu svoju misiju i da krenemo svi skupa, ali uvijek imajući Isusa Krista, onoga koji je ispred nas i koji vodi Crkvu. Ne vodi ju nadbiskup, Bog vodi Crkvu. Ako budemo tako gledali, svima će biti lakše i onda ćemo svi znati da radimo za nešto što nadilazi svakog od nas. Ne gledati samo ove materijalne stvari koje su prolazne i koje nitko od nas neće sa sobom ponijeti s ovoga svijeta. Mi smo svi [toga] svjesni, ali većinom činimo suprotno.

Preuzeto s ika.hkm.hr