SVETAC DANA – SV. MONIKA

Sveta Monika poznata je kao majka sv. Augustina. Zagovornica je odlutalih od vjere, zaštitnica je majki, obitelji i udovica

Rodila se u Tagasti,u sjevernoj Africi u kršćanskoj obitelji. Primila je veoma dobar odgoj od majke i jedne stare sluškinje. Pa ipak, unatoč dobrome odgoju, kako je kasnije priznala sinu Augustinu, sveta Monika se kao mlada djevojka odala piću. Kad su je roditelji slali u podrum po vino, ona je iz neke djevojačke obijesti ispijala požudno pune čaše vina. To je trajalo sve dotle dok je stara sluškinja u prepirci s njome nije nazvala “pijanicom”. Ta ju je pogrdna riječ tako duboko dirnula u srce da se od toga časa zauvijek oslobodila te svoje mane.

Kad se Monika rascvala u lijepu i zrelu djevojku, udala se u Tagasti za nekog maloposjednika po imenu Patricije. On još nije bio kršćanin; inače po naravi čuvstven čovjek, autoritativan i lak na srdžbu. Patricije voljaše svoju ženu pa ipak je, kao vruć i strastven Afrikanac, nije poštedio duboke boli zbog svoje bračne nevjernosti i preljuba. Monika ga je nastojala obratiti Kristu. A govorila mu je o Njemu više životom nego riječima, strpljivo podnašajući njegove ispade srdžbe i njegove nevjernosti. Taj jezik strpljive ljubavi, ta mudrost u strpljivu nošenju križa, nije mogla ne djelovati na njezina muža pa se on javio za katekumena, a na smrtnoj je postelji primio kupelj preporođenja postavši po krštenju kršćanin. Bilo je to prvo veliko životno djelo, te velike žene, u kojem je vjerno surađivala s Božjom milošću i nadahnućima.

Kad su Moniki bile 22 godine, rodila je 13. studenoga 354. u Tagasti, u sjevernoj Africi, svoga prvorođenca, slavnoga i velikoga Augustina, koga će još jedanput roditi, kad ga molitvom, suzama i riječima bude dovela do obraćenja i krštenja. Osim njega, rodila je još jednoga sina, po imenu Navigija, i jednu kćerku, kojoj ne znamo ime. Svima im je dala dubok kršćanski odgoj, no unatoč tome, Augustin će krenuti putem strasti i grijeha. No i tada je ipak, zahvaljujući majčinu odgoju, sačuvao ljubav prema Isusovu imenu, vjeru u Providnost, sigurnost u postojanje vječnoga života. Za kćerku znamo da se udala, postala udovica, a onda sve do smrti bila poglavarica jednog samostana žena u Hiponu, gdje joj je brat Augustin bio biskup.

Kada je ostala bez muža Moniki bilo 40 godina. Sada započinje 16 najtežih godina njezina života, ali i njezino najslavnije životno razdoblje. Njezine se molitve nisu uzalud dizale prema Bogu, njezine suze nisu uzalud tekle. Augustin, sin njezinih tolikih suza, obratio se i postao drugi čovjek. Sveta Monika ga je slijedila na njegovu putu u Rim i u Milano. Bilo je to g. 385. kad se Augustin ukrcao u brod i došao u Rim. Majka je išla za njim drugim brodom, doživjevši na moru strašnu oluju. Došla je u Rim, ali ga ondje nije našla. Dostigla ga je u Milanu i našla slobodna od manihejskih zabluda, ali još uvijek neodlučna pred kršćanskom vjerom. Ostala je uz njega sve do obraćenja. S njime se povukla najprije na malo imanje Cassiciacum. Poslije toga su se vratili u korizmi u Milano, gdje se Augustin spremao na krštenje. Taj je sveti sakrament primio 24. travnja 387. Nakon toga su se uputili put Afrike. No, došavši u Ostiju, na ušću Tibera i čekajući na lađu, Monika se razboljela i umrla. Ondje bi i pokopana, no ne trajno.

Svetu Moniku slavimo kao ženu izvanrednih naravnih i nadnaravnih vrlina. Resila ju je silna jakost duha, oštroumnost i profinjena osjećajnost. A od nadnaravnih vrlina: nepokolebljivo pouzdanje, postojana molitva, razmatranje Svetoga pisma, poštivanje crkvenoga autoriteta. Sin joj je Augustin postavio besmrtan spomenik u svojim Ispovijestima, osobito u IX. knjizi, koja je jedan od najljepših opisa majke u svjetskoj literaturi. Njezine se relikvije veoma časte u crkvi sv. Augustina u Rimu, a pučka je pobožnost slavi kao uzor i zaštitnicu kršćanskih majki.

Završetak zemaljskog života sv. Monike i postignuće Vječne Mudrosti ovako u Ispovijestima opisuje sin joj Augustin: “Kad se približio dan u koji je imala otići iz ovoga života – taj si dan Ti znao, a mi nismo znali – dogodilo se, vjerujem, po Tvojoj tajanstvenoj odluci, da smo ona i ja sami stajali naslonjeni na jedan prozor s kojeg se vidjelo u vrt unutar kuće u kojoj smo stanovali. To je bilo u Ostiji na ušću Tibera. Ondje smo, daleko od buke mnoštva, poslije napora od dugog putovanja skupljali snage za plovidbu morem. Razgovarali smo, dakle, sami, veoma ugodno i, zaboravljajući prošlost, a upirući pogled u ono što je pred nama pitali smo se pred licem Istine, a to si Ti: kakav će biti vječni život Svetaca, kojega ni oko nije vidjelo, ni uho čulo, niti je u srce ljudsko ušao. Mi smo otvorenih usta srca svoga hlepili za nebeskim vodama Tvoga izvora, izvora života koji je od Tebe.

Tako sam govorio, ako i ne upravo na taj način i istim riječima, ipak Ti znaš, Gospodine, kako je onoga dana kad smo tako razgovarali i kad nam je ovaj svijet za toga razgovora omrznuo sa svim svojim užicima, moja majka tada rekla: ’Sine, što se mene tiče, ništa me više u ovom životu ne veseli. Što da još radim ovdje i zašto sam još ovdje, ne znam. Više se ničemu ne nadam od ovoga svijeta. Jedino je bilo zbog čega sam željela još jedno vrijeme ostati u ovom životu: da tebe vidim kao kršćanina katolika prije nego umrem. To mi je u još obilnijoj mjeri udijelio moj Bog: vidim te kao njegova slugu pošto si prezreo zemaljsku sreću. Što još radim ovdje?’

Što sam joj na to odgovorio, ne sjećam se pravo. Međutim, ona je jedva nakon pet dana ili ne mnogo više legla u postelju bolesna od groznice. Dok je bolovala, jednoga je dana pala u nesvijest i neko vrijeme nije znala ništa za sebe. Mi smo se strčali, ali ona se brzo vratila k svijesti, ugledala mene i moga brata kako stojimo do nje i rekla nam s upitnim pogledom: ’Gdje sam bila?’

A kad nas je vidjela potresene od žalosti, reče: ’Ovdje ćete sahraniti svoju majku.’ Ja sam šutio i susprezao suze. Moj brat je nešto rekao kao da bi želio i bio sretniji da ona ne umre u tuđini, nego u domovini. Kad je to čula, ona ga s tjeskobom u licu ukori očima što tako nešto misli, a onda pogleda u mene i reče: ’Gledaj što govori!’ Zatim reče obojici: ’Sahranite ovo tijelo kamo god, neka vas ne muči briga za njega! Samo vas to molim da se pred oltarom Gospodnjim sjetite mene gdje god budete.’ Kad je tu misao izrekla riječima, koliko je mogla, zašutjela je. Bolest je bivala sve teža i sve ju je teže mučila…”

Molitva svetoj Moniki

Sveta Monika, uzorna majko velikog Augustina, ti si ustrajno usmjeravala svoga zabludjelog sina: ne teškim prijetnjama, nego molitvenim vapajima u nebo. Posreduj za sve majke našega vremena, tako da znaju kako privući svoju djecu Bogu.

Nauči ih kako da ostanu bliske sa svojom djecom, čak i sa sinovima i kćerima koji su se odmetnuli i nažalost zabludjeli.

Draga sveta Monika, koja si iskusila nevolje i kao supruga i kao majka, mnoge su žalosti probole tvoje srce tijekom tvoga života. Ipak, nisi očajavala ili izgubila vjeru. S povjerenjem, upornošću i dubokom vjerom svakodnevno si molila za obraćenje svoga voljenog muža Patricija i ljubljenog sina Augustina. Izmoli mi tu istu snagu, strpljenje i povjerenje u Gospodina. Zagovaraj me, draga sveta Monika, da Bog usliša moju molbu za (ovdje spomeni svoju nakanu) i dadne mi milost da prihvatim Njegovu volju u svemu, po Isusu Kristu, Gospodinu našemu. Amen.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. MIRJAM OD ISUSA RASPETOGA

Svetu Mariam Baouardy nazivali su »Glasnicom Duha Svetoga« jer je gajila izvanrednu pobožnost prema trećoj osobi Presvetog Trojstva.

Sveta Mariam Baouardy rodila se 5. siječnja 1846. u Ibilinu kraj Shefa-Amr u Galileji , u Palestini. Pripadala je grkokatoličkom obredu pa je mogla rano primiti prvu svetu pričest. Bila je trinaesto od 14-ero djece, a oba je roditelja izgubila još posve mala. Umrli su jedno za drugim u roku od samo nekoliko dana. Primio ju je onda jedan bogati rođak. U blizini Aleksandrije kupio je lijepu kuću i ondje se stalno nastanio. Trinaestgodišnja se djevojčica razvila u ljepuškastu damu, a rođak je i njoj kupio lijepu kuću, našao lijepog i bogatog zaručnika to ugovorio dan ženidbe.

Tog je dana svatovska dvorana bila puna uzvanika. Mladoženja i rođak mlade blistali su od veselja. Mlada je bila još odsutna. Napokon je došla i ona, ali gle strahote! Ošišala je kosu i stavila je na glavu svoje sestrične. Uz kosu se nalaze svi dragulji i sav nakit što joj bijaše dan. Nakon tog događaja bogati rođak poče postupati s Mariam kao sa zadnjom od robinja. Dana 7. rujna 1858. jedan musliman, koji ju je htio oženiti, a ona ga odbila, ubo ju je sabljom, a zatim svezao u nekakvu koprenu te bacio u neku tamnu ulicu da je požderu ogladnjeli psi. No spasila ju je njezina nebeska Majka Marija i čudesno ozdravila zadobivenu ranu. Poslije tog nemilog događaja kao sluškinja se zaposlila u Aleksandriji, često mijenjajući svoje radno mjesto kako je ne bi uhvatili njezini neprijatelji, osobito onaj njezin bogati rođak. U 16. je godini potpuno oslijepila i liječnici su je proglasili neizlječivom. No njezina ju je nebeska Majka ponovno ozdravila. I tad joj bi ponuđeno radno mjesto u Marseillesu kod jedne sirijske obitelji. Ona je to prihvatila te se već g. 1863. našla u Europi. Ali ondje je vrlo brzo počela čeznuti za samostanom. Nije trebala dugo čekati; u proljeće 1865. kao postulantica ušla je u samostan sestara Sv. Josipa.

Prvog petka u svibnju 1867. Gospodin ju je odlikovao svetim ranama kao prije nje tolike druge mistike. Nakon dvije godine novicijata sestre su morale glasovati da li da joj se dadu zavjeti ili ne? Glasovanje je završilo negativno. To je značilo i rastajanje s tim samostanom.

No Bog je s njom imao druge namjere. Primile su je u samostan karmelićanke u gradu Pauu u Francuskoj. Ondje je 21. studenoga 1871., na blagdan Marijina prikazanja u hramu, položila zavjete. Kao misionarka najprije bijaše poslana u Mangalore, u Indiji, ali se već 5. studenoga 1872. vraća u kuću maticu u Pauu. Prođe zatim 3 godine, a sestra Mariam mora opet na put jer se osniva novi samostan u Betlehemu. Dva su se samostana gradila pod njezinim vodstvom: u Betlehemu i u Nazaretu. No godine 1878. Gospodin je svoju vjernu službenicu pozvao k sebi da je nagradi za tolike patnje što je u relativno kratkom životu morala pretrpjeti.

Njezino je štovanje Duha Svetoga bilo doista izvanredno. Učiteljica je novakinjâ jedanput o njoj rekla: »Drago dijete ne može glumiti da ima izvanrednu pobožnost prema Duhu Svetom. Kad ona o Njemu govori, to je uvijek s izrazima najžarčega zanosa i tada izgleda kao preobražena.«

U svim se svojim nedaćama Božja službenica utjecala Duhu Svetom i to s pouzdanjem, vrijednim da ga pobožne duše nasljeduju.

Ti si, Duše sveti, onaj koji nas uči razumijevati Isusa. Dođi, utjeho moja; dođi, radosti moja, moja snago, moje svjetlo, dođi, prosvijetli me da pronađem izvor gdje ću se moći osvježiti. Samo mi Tvoja kaplja daje da kušam Isusa, takva kakav jest. Isus govori da On voli doći k onima koji mnogo toga ne znaju. Evo, ja sam jedna od tih neznalica. Ja Te ne molim druge znanosti osim one da znam naći Isusa i sačuvati mudrost i to onu u Njemu. Osjetila sam kako se njegova mudrost već pomalo rasplamsava u meni, u mom srcu. Duh Sveti nikad ne odbija.

Dana 1. ožujka 1874. sestra je Mariam priznala što je obično molila prije razmatranja:

Duše Sveti, prosvijetli me! Što treba činiti da nađem Isusa? Učenici bijahu neuki; oni su bili uz Isusa pa ipak ga nisu razumjeli. I ja sam također u Isusovoj kući pa ga ne razumijem. I najmanja me stvar uzbuni; ja sam veoma osjetljiva, nisam dovoljno velikodušna da prinosim žrtve za Isusa. O, Duše Sveti, kad će Tvoje svjetlo zahvatiti učenike. To se zbilo na Duhove; oni tada bijahu posve preobraženi; više nisu bili kao prije; njihova se snaga obnovila; žrtve su im postale lake; oni su bolje upoznali Isusa nego kad je bio kod njh. O, vrelo svjetla i mira, dođi i prosvijetli me! Gladna sam, dođi i nahrani me! Žedna sam, dođi i napoji me; slijepa sam, dođi i prosvijetli me! Siromašna sam, dođi i obogati me!

Molitvama Duhu Svetom sestra Mariam  širila je pobožnost Duhu Svetom. Dana 18. svibnja 1873. doživjela je ovo:

Vidjela sam pred sobom goluba, a povrh njega kalež koji se prelijevao, kao da bijaše usred kakvog izvora, te prao i kupao goluba. A iz tog je čudesnog ukazanja odjekivao glas koji je govorio: ’Ako me hoćeš tražiti, kažem ti, zaista, zaista kažem ti: Tko zazove Duha Božjega, tražit će me i naći će me. Njegova će savjest postati tankoćutna kao cvijeće na poljanama. Ako je tko otac i mati pa moli Duha Svetog, mir će ući na njihovo ognjište, a mir će uvijek biti i u srcima te obitelji. Tko zaziva Duha Svetoga, neće umrijeti u tminama, nego u miru. Živo želimo da svećenici svakog mjeseca jedanput služe misu na čast Duhu Svetom. Tko to bude činio sam će doživjeti kako će ga počastiti Duh Sveti. I on će hodati u svjetlu i u miru. I ozdravljat će bolesnike te buditi one što spavaju.’

U tom dijalogu s Duhom Svetim sestra je Mariam od Propetog Isusa rekla: »’Gospodine, tko će mi vjerovati? – Nitko!’ – A onda opet čuje glas: ’Kad dođe čas, ja ću se sam pobrinuti o svemu i o tebi, ti nećeš biti ništa…’ I sve iščeznu, a moje srce ostade zahvaćeno ljubavlju.« – Eto, to je barem nešto od duhovnog blaga sestre Mariam!

Svetica je blago usnula u Gospodinu 26. kolovoza 1878. Spomenimo još da je ona potakla gradnju Karmela u Betlehemu. Njezin je mistični život bio doista izvanredan, u isto vrijeme opečaćen krajnjom jednostavnošću. Proces za njezino proglašenje blaženom započet je u Rimu 18. svibnja 1927. te ondje i okrunjen beatifikacijom 13. studenoga 1983. Papa Franjo proglasio ju je svetom 17. svibnja 2015. godine.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. LJUDEVIT

Ljudevit IX., kralj Francuske, poznat među franjevcima jednostavno kao sveti Ljudevit, časti se kao glavni zaštitnik Franjevačkoga svjetovnoga reda. Njegova duboka i iskrena vjera, iskazana za obreda posvećenja za kralja, učinila je od njega, u njegovu kraljevstvu, Božjega slugu.

Sveti Ljudevit IX. bio je najodličniji predstavnik francuske kraljevske dinastije Kapetovića. Kao kralj vladao je mudro i pravedno, dajući primjer i potrebne strogosti i velike ljubavi, te samilosti prema siromasima. Njega smatraju idealnim likom kršćanskoga srednjovjekovnoga vladara. Kralj se cijeloga života trudio oko mira u Europi, vodeći veoma pomirljivu politiku, a u želji za obranu svetih mjesta u Palestini. Sudjelovao je u VII. i VIII. križarskoj vojni na kojoj je, nalazeći se u Tunisu, zahvaćen kugom, preminuo 25. kolovoza 1270. g.

Ljudevit se rodio u Poissyju g.1214. Francuski je kralj postao već god. 1226., u dobi od 12 godina, no zbog njegove maloljetnosti jedno je vrijeme mjesto njega vladala kao regentkinja njegova majka Blanka Kastilska, sveta i kreposna žena, koja ga je odgojila u pravom kršćanskom duhu. On je uvijek bio dubok kršćanin koji se ozbiljno trudio da svoje kršćanske dužnosti što bolje vrši. Bio je tipičan predstavnik onakvoga kršćanstva koje na vjernika stavlja velike zahtjeve i koje traži žrtve. Od majke je primio i vrlo uzvišen pojam o kraljevskoj vlasti.

Sveti je Ljudevit ljubio Boga svim svojim srcem, te nasljedovao Njegove čine; kad je uvidio da je sam Bog umro iz ljubavi za svoj narod, i on je više puta izložio svoje tijelo trpljenju iz ljubavi prema svom narodu. Da je htio, lako se od toga mogao osloboditi. U jelu je bio tako umjeren da ga se rijetko čulo govoriti o jelima, kako to čine inače mnogi bogati ljudi, već je dobroćudno jeo onu hranu što su je njegovi kuhari stavljali pred njega. Vino bi odmjereno razblaživao vodom, videći da bi ga ono moglo zanijeti.

Iako je s 12 godina preuzeo vladavinu, nastojao je spojiti asketski život s položajem vladara. Ljudski gledano nemoguće, ali Ljudevit je svoj uspjeh propisivao svetome Franji Asiškome, čiji je primjer s oduševljenjem slijedio, postavivši ga za pravilo života.

Netko je o njemu napisao: “Kralj Ljudevit bio je franjevački trećoredac kojemu je Bog povjerio zadaću kraljevanja Francuskom.” On je zaista bio veliki ljubitelj mira, pravde i redovničkoga življenja.

Bio je darežljiva srca tako da bi posvuda kuda je po svom kraljevstvu prolazio dijelio obilnu milostinju siromašnim crkvama, bolnicama za gubavce, općim bolnicama, svratištima, te siromašnim malim plemićima. Svaki dan bi davao obilne hrane siromasima ne računajući one koji su jeli u njegovoj sobi. Kralj je od ranog djetinjstva imao samilost prema siromasima i patnicima; i bijaše običaj svugdje gdje bi kralj došao, da se u njegovoj kući nahrani 120 siromaha kruhom, mesom, ribom, da im se dade vina i to svaki dan.

U korizmi i adventu broj bi se siromaha povećavao. Više puta se događalo da bi kralj sam posluživao siromahe, stavljajući hranu pred njih, režući im meso, te bi im na odlasku sam dijelio novac. Naročito bi u podvečerje velikih svetkovina posluživao siromahe, te na kraju bi on sam jeo i pio.

Ljubav prema siromasima iskazao je također i gradnjom bolnica, hospicija i škola, te potičući u Francuskoj širenje franjevaca i dominikanaca, čije je poslanje bilo služiti siromasima. Nije pritom zaboravio niti obrazovanje: zahvaljujući upravo njemu, Sorbona je postala prestižno sveučilište, a Francuska kulturno središte Europe.
Ideal je sv. Ljudevita bilo poštenje.

Kraljeva je pobožnost i nutarnja mrtvljenost sličila redovničkoj. Sudjelovanje u bogoslužju, misi, časoslovu sačinjavalo je velik dio njegova života. Kralj se ispovijedao svaki petak, a ispovjednik mu je nalagao dosta oštru pokoru, koju bi radosno izvršavao. Pričešćivao bi se prema tadašnjoj navadi samo šest puta na godinu: na Uskrs, Duhove, Veliku Gospu, Sve svete, Božić i Svijećnicu, a to je činio s neizmjernim poštovanjem i ljubavlju.

Post mu je uvijek bio strog u korizmi i adventu, između Spasova i Duhova, u predvečerje blagdana, a u kvatrene dane petkom. Često se tada zadovoljavao samo kruhom i vodom. Ideal je pokore uvijek bio prisutan u njegovu životu.

Ljudevit se oženio Margaretom iz Provanse i nježno je i odano ljubio. S njome je imao jedanaestero djece. Kako su mu djeca rasla, pridruživao bi ih k sebi u vježbama pobožnosti. Uvečer prije spavanja davao bi im spasonosne pouke i savjete.

Kralj je Ljudevit već za života uživao glas sveca.

Svetim ga je proglasio 1297. godine papa Bonifacije VIII.

Ime je franačkoga porijekla i znači: čuven u bitki. Zaštitnik je Trećeg franjevačkog reda.

Duhovna oporuka sinu

Možda su najbolji izvor o sv. Ljudevitu njegova pisma djeci među kojima se ističe duhovna oporuka jednom od sinova.

Predragi sine, ponajprije te poučavam da ljubiš Gospodina, Boga svoga, svim srcem i svom svojom snagom. Bez toga, naime, nema spasenja.“

Neka ti je srce blago kad je riječ o siromasima, bijednima i žalosnima. Pritječi im u pomoć prema svojim mogućnostima i tješi ih. Bogu budi zahvalan za sva dobročinstva što ti ih je udijelio i tako ćeš biti dostojan da primiš i veća. Prema podložnicima budi pravedan te se u tom drži crte pravednosti i ne skreći ni desno ni lijevo. Dok nisi siguran gdje je istina, više budi na strani siromaha nego bogataša. Pomno pazi da svi tvoji podložnici čuvaju pravednost i mir.

Izvor: Bitno.net