Homilija kardinala Marija Grecha na svetkovinu Majke Božje od Kamenitih vrata

Homiliju generalnog tajnika Biskupske sinode kardinala Marija Grecha upućenu na svetkovinu Majke Božje od Kamenitih vrata u srijedu 31. svibnja 2023. ispred zagrebačke katedrale prenosimo u cijelosti.

Zagreb
31. svibnja 2023.

Draga braćo i sestre,
uistinu mi je velika radost što mogu biti s vama ovdje ispred vaše prvostolnice u slavlju Pohođenja Blažene Djevice Marije koje vi slavite i kao svetkovinu Majke Božje od Kamenitih vrata. Liturgija nas danas poziva da, nakon slušanja naviještene Božje riječi, razmatramo o Utjelovljenju kao otajstvu odnosa i susreta koji se šire zemljopisnim prostorima, kao i vremenima koja obuhvaćaju razne naraštaje. Nadilazi se prostor koji dijeli osobe, a prevladava se i raskorak među pokoljenjima, da bi se dalo prostora djelovanju Boga koji uvijek iznenađuje muškarce i žene proširujući njihove planove i njihove nade. U tome smislu susret Marije i Elizabete može postati ‘biblijskom slikom’ sinodskoga hoda koji Crkva živi ovih godina. I mi živimo ‘susrete’ radi davanja prostora Božjemu djelovanju i radi širenja prostora našega šatora, kako to kaže prorok Izaija (usp. Iz 54, 2) riječima koje su postale naslovom Radnoga dokumenta za (sinodsku) Kontinentalnu dionicu. Bog svojim utjelovljenjem ulazi u te susrete. Štoviše, mogli bismo reći da ih promiče i u njima se daruje omogućujući nam da upoznamo njegovo lice.Razmotrimo sada likove te evanđeoske pripovijesti da bismo ušli u razgovornu dinamiku objave i da bismo dopustili da i mi budemo uključeni u taj razgovor u kojemu nam Bog govori kao prijateljima i zadržava se s nama da bi nas učinio dionicima svoga božanskog života (usp. DV, 2). Prvi je lik Elizabeta, žena u poodmakloj životnoj dobi, pripadnica Aronova plemena i žena Zaharije, svećenika iz Abijina razreda. Za oboje evanđelist Luka kaže da su bili pravedni pred Bogom (usp. Lk 1, 6). Elizabeta je bila nerotkinja. Radi se o vrlo čestome slučaju u Bibliji. Sjetimo se Sare, Abrahamove žene, i puno drugih žena u Starome zavjetu. Tu okolnost neplodnosti Sveto pismo usvaja kao sliku izgnanstva. Izrael, prognan u Babilon, nasilno iščupan iz svoje zemlje, nalik je nerotkinji, to jest nesposoban rađati budućnost. U skladu s time, jedini način da se ima budućnost bio je da se može jamčiti potomstvo.Elizabeta i Zaharija, par pravednika u svemu poslušan Gospodinovoj riječi, živi tu dramatičnu uvjetovanost: nemaju budućnosti i nisu sposobni rađati život.

No, ta okolnost ne dolazi od nevjernosti, od grijeha, od lošega ponašanja. Zaharija i Elizabeta pripadaju Božjim siromasima, pravednomu ostatku Izraela. Pa ipak, njihova se povijest ne može nastaviti. Poput povijesti prognanika u prošlosti koji se nisu mogli nadati da će imati budućnost, da Bog za njih nije otvorio put u pustinji, tako se sada povijest ovo dvoje Gospodinovih siromaha treba otvoriti Božjoj novosti, vjerovati u ono što je ljudski gledano nemoguće. Sin kojega Elizabeta nosi u svome krilu; onaj koga je anđeo navijestio Zahariji, upravo je ta ‘neočekivana budućnost’ kojoj Bog daje procvat u življenju dvoje pravednika na završetku njihova života.

Predragi, ne bi li možda Elizabetine životne okolnosti mogle predstavljati određene naše današnje crkvene okolnosti? I mi često osjećamo da nam je ‘oduzeta’ budućnost, obeshrabreni smo dok gledamo budućnost života naših zajednica; naša je nada nerijetko ranjena. U Radnome dokumentu Kontinentalne dionice (RDKD), osluškujući sažetke biskupskih konferencija, mogli smo – zajedno s nadama i očekivanjima – prikupiti i sve znakove zabrinutosti koje se tiču života naših kršćanskih zajednica, „nade i zabrinutosti Božjega naroda raširenoga po cijelome svijetu“ (RDKD, 7). Crkva, poput Elizabete, ne može gledati s nadom plodnu budućnost punu života, osim ako se pouzdaje jedino u iznenađujuće i nezasluženo Božje djelovanje, u ‘neočekivanu budućnost’.

Drugi je lik Marija. Za razliku od Elizabete ona je vrlo mlada žena. I ona očekuje sina. Marija nije nerotkinja, ali sin kojega nosi u sebi također je plod izvanrednoga Božjeg zahvata. Dakle, i u Marijinu slučaju život koji se rađa nije plod ljudske zauzetosti, nego slobodnoga djelovanja Boga koji daje da se povijest nastavlja neočekivanim i nenadanim putovima. Marija nije bila neplodna; bila je Josipova zaručnica i mogla je rađati djecu. Bog svojim zahvatom stvara novim i čudesnim i ono što je Marija mogla živjeti u redovitosti svoga života. Blažena Djevica nije žena bez budućnosti, ali Bog svojim djelovanjem preobražava njezin život. Njezina je plodnost preobražena u stvarnost kakvu ona nije mogla ni zamisliti.

Marija polazi na put; na dugome je putovanju da bi došla do rođakinje Elizabete. Da, u tome je ona, mlada žena, djelatna nositeljica događaja. Premda ostaje zadivljena onime što Bog stvara u njoj, ona se zna s pouzdanjem otvoriti njegovu djelu; zna izgovoriti svoj ‘da’ (usp. Lk 1, 38); potaknuta „Božjom riječju“ zna poći na put i ići k Elizabeti u šestome mjesecu njezine trudnoće.

I Marija je, braćo i sestre, slika Crkve. Ona nam govori o kršćanskoj zajednici koja je plodna i zadivljena Božjim djelovanjem u njoj, ali se ne zatvara u sebe, ne zadržava taj dar za sebe, nego polazi na put, da bi taj dar podijelila. Marija nam govori o sinodskoj Crkvi: o zajednici svjesnoj Božjega dara; svjesnoj iznenađujuće novosti kojoj Gospodin daje da klija u njoj, ali se ta zajednica ne zatvara u sebe, polazeći na putove svijeta da bi naviještala evanđelje, Radosnu vijest Božjega kraljevstva, i da bi svijetu nosila Isusa Krista. Tumačeći taj tekst Sveti je Otac ustvrdio: „Svojim pohodom [Elizabeti] Blažena Djevica Marija nije joj donijela samo materijalnu pomoć – jest i to –  nego joj je donijela Isusa koji je već živio u njezinu krilu. Nositi Isusa u onaj dom značilo je nositi radost, puninu radosti.“ U tome papa Franjo vidi u Mariji sliku Crkve: „Crkva je poput Marije; – nastavlja Sveti Otac – ona nije neka trgovina; nije neka humanitarna agencija; Crkva nije neka nevladina organizacija; Crkva je poslana svima nositi Krista i njegovo evanđelje. To je Crkva: ona ne nosi sebe, ma kakva bila: bila malena, bila velika, bila jaka ili slaba; Crkva nosi Isusa […] To je središte Crkve: nositi Isusa. Ako bi se dogodilo – uzmimo to hipotetski – da Crkva ne nosi Isusa, ta je Crkva mrtva. Razumijete? Mora nositi Isusa. I mora nositi Isusovu ljubav, Isusovu dobrostivost, Isusovu snagu.“ (Opća audijencija, 23. svibnja 2023.) U Mariji razmatramo ‘misionarsku’ Crkvu koja se ne zatvara nego polazi na put da bi dosegnula periferije svijeta i svima donijela Isusa Krista. Marija nas poučava pobijediti ‘kušnju nepokretnosti’ o kojoj je Sveti Otac govorio u svome nagovoru prigodom otvaranja sinodskoga hoda (Rim, 9. listopada 2021.).

Zatim se događa susret. To je susret jedne vremešne nerotkinje kojoj je Bog darovao budućnost i jedne djevojke posvema usmjerene prema svojoj budućnosti u kojoj je Bog učinio velika djela. U tome susretu, koji Luka gradi polazeći od pripovijedanja o ulasku Božjega kovčega u sveti grad (usp. 2Sam 6, 12-17), u prvi plan dolaze sinovi. Ivan još u utrobi majke pleše zbog susreta s Isusom koga Marija nosi u sebi (usp. Lk 1, 44). Kao što je David plesao pred Kovčegom Božjim koji je ulazio u Jeruzalem, tako Ivan Preteča pleše zbog dolaska Marije koja je poput Kovčega Saveza, mjesta na kojemu je u Jeruzalemskome hramu kao na prijestolju bila smještena Božja prisutnost. Na znakovit način evanđelist Luka rabi isti glagol koji se u Drugoj knjizi o Samuelu odnosi na Davida. U tome susretu Elizabeta Mariji upućuje važne riječi. Ona ju zove blaženom jer je vjerovala u ispunjenje Gospodinovih riječi (usp. Lk 1, 45). Za razliku od Zaharije koji je zanijemio jer ne vjeruje u Božju budućnost, Marija je blažena jer je vjerovala i zbog toga može pjevati: Magnificat – Veliča duša moja Gospodina (usp. Lk 1, 46-55).

I u susretu Marije i Elizabete, draga braćo i sestre, možemo razmatrati sliku Crkve. A koja bi nam to ljepša slika o Crkvi mogla govoriti punije od susreta? To je Crkva Drugoga vatikanskog koncila koja se ne boji susresti suvremeni svijet obilježen strahovima i tjeskobama, radostima i trpljenjima. To je Crkva konstitucije Gaudium et spes: „Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našega vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe, jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika te nama ničega uistinu ljudskoga a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu.“ (GS, 1) Iz toga susreta rađa se radost i ples. Sveti Otac je, dalje tumačeći taj odlomak, rekao: „Sve je radost, ali mi kršćani nismo baš naviknuti govoriti o radosti, o veselju. Vjerujem da nam se toliko puta više sviđaju jadikovke! A što je radost? Ključ za razumijevanje te radosti nalazi se u onome što govori Evanđelje: ‘Elizabeta se napuni Duha Svetoga.’ Duh Sveti nam daje radost.“ (Razmatranje, 31 svibnja 2013.) Susret Marije i Elizabete poučava nas da budemo Crkva radosti koja zna prepoznati i s drugima dijeliti Božje darove; koja se zna otvoriti djelovanju Duha Svetoga koji je istinsko vrelo radosti.

Što povezuje staricu nerotkinju i mladu zaručnicu koja u sebi nosi Božju riječ postalu tijelom? Povezuje ih sposobnost vjerovanja u Božju budućnost. Bog rađa budućnost i u onim povijestima koje izgledaju ‘ostarjelo’. To je ujedno tajna ‘trajne mladosti Crkve’ o kojoj je govorio papa sv. Pavao VI. kada je rekao: „Crkva nije stara, ona je drevna (antikna); vrijeme ju ne pogrbljuje, i, ako je vjerna nutarnjim i vanjskim načelima svoga otajstvenog života, ona se pomlađuje. Ona se ne boji novoga; od novoga živi. Ona poput stabla iz sigurnoga i plodnoga korijena u svakome povijesnom ciklusu iz sebe izvlači svoje proljeće.“ (Opća audijencija, 2. srpnja 1969.) Svaka zbilja u Crkvi živi od te mladosti koja joj je darovana, ako zna ući u onaj plodonosan dijalog u kojemu joj Bog govori kao prijatelj i daruje sama sebe, omogućujući tako klijanje svoje vječne novosti.

Draga braćo i sestre, molimo Gospodina da se danas i mi, s pomoću sinodskoga hoda, znamo otvoriti njegovoj budućnosti. I mi ćemo biti blaženi, ako budemo znali vjerovati u ispunjenje Gospodinovih riječi. I mi ćemo, poput Marije, moći pjevati o velikim djelima koja Bog nastavlja činiti u Crkvi i u svakome od nas. Sinodski hod je u biti čin vjere „u ispunjenje Gospodinovih riječi“, njegova obećanja za život Crkve. To je jedino blaženstvo Crkve: vjerovati, kao Marija, u ispunjenje Gospodinove Riječi. Neka nam Duh Sveti daruje radost da hodimo zajedno, kako bismo bili – poput Marije – nositelji radosti i nade, ne naše, nego samo i jedino radosti i nade Isusa Krista.

Preuzeto s hkm.hr

Pozdrav nadbiskupa Kutleše na početku proslave Majke Božje od Kamenitih vrata

Pozdrav zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše na početku misnoga slavlja proslave svetkovine Majke Božje od Kamenitih vrata u srijedu 31. svibnja ispred zagrebačke katedrale prenosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre, dragi hodočasnici i štovatelji Blažene Djevice Marije!

Radosna srca vas pozdravljam u ovom lijepom zajedništvu, okupljene pred našom Katedralom. Danas slavimo svetkovinu Majke Božje od Kamenitih vrata, zaštitnicu grada Zagreba. Pred Marijom otvaramo svoje srce, želimo moliti njezinu pomoć i zagovor u našim životima i potrebama.

Ona nas, kao brižna Majka, neprestano potiče da svojim kršćanskim životom budemo nositelji utjehe i nade, navjestitelji istine i branitelji pravde, da se zauzimamo za slabe i malene. Preporučimo sebe i sve svoje, da nas svojim zagovorom nebeska Majka prati i usmjerava svome Sinu Isusu Kristu.

Pozdrav upućujem apostolskom nunciju u Republici Hrvatskoj mons. Giorgiu Lingui, uzoritom kardinalu Josipu Bozaniću, kao i svim biskupima koji su danas dionici ovog liturgijskog slavlja. Pozdravljam provincijale i provincijalne poglavarice, redovnike i redovnice, svećenike, bogoslove i sjemeništarce.

Pozdrav upućujem posebno našim bolesnicima, starijima i nemoćnima.

Današnja svetkovina Majke Božje od Kamenitih vrata jest proslava i dana grada Zagreba. Stoga među nama pozdravljam i sve predstavnike gradskih i državnih vlasti, moleći Božju mudrost i snagu u vršenju njihovih dužnosti.

Radostan sam što među nama mogu pozdraviti predslavitelja ovog misnog slavlja, generalnog tajnika Biskupske sinode uzoritog gospodina kardinala Marija Grecha.

Uzoriti gospodine Kardinale, svojim pohodom obradovali ste Crkvu Zagrebačku, riječju ohrabrili vjernike i s nama molili zagovor Presvete Bogorodice Marije. U ime nazočnih biskupa, svećenika, đakona i Bogu posvećenih osoba te svega Božjeg naroda okupljenog na ovom slavlju, otvorena i zahvalna srca još jedanput Vas iskreno pozdravljam. U znak zahvalnosti za ovaj susret i trajan spomen na pohod Zagrebu i našoj Nadbiskupiji darujemo Vam lik Majke Božje od Kamenitih vrata. Dobro nam došli.

Preuzeto s hkm.hr

Proslava naslovnice mostarske katedrale

U Mostaru je na Duhovski ponedjeljak, 29. svibnja 2023. svečano proslavljena svetkovina nebeske zaštitnice mostarske katedrale Marije Majke Crkve i Kraljice Neba i Zemlje. Euharistijsko slavlje u mostarskoj katedrali predvodio je biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. Petar Palić, piše Crkva na kamenu.

Prije večernje svete Mise vjernici su izmolili Gospinu krunicu, a zatim su biskup i svećenici u 18 sati došli u procesiji na Gospin trg, izmolili posvetnu molitvu pred kipom Majke Crkve i ušli u katedralu uz pjesmu katedralnoga mješovitog zbora “Marija” pod ravnanjem maestra don Dragana Filipovića i korepetitora Emila Bevande. U suslavlju su bili katedralni župnik don Josip Galić, generalni vikar don Nikola Menalo, biskupijski kancelar don Stipe Gale, mostarski dekan don Ivan Turudić, ravnatelj Caritasa Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkan don Željko Majić te još desetak svećenika. Na Misi su sudjelovali brojni ministranti, katedralni čitači pročitali su čitanja a Evanđelje navijestio đakon Zvonimir Rezo.

Na početku propovijedi biskup Petar kazao je kako dan nakon nedjelje Pedesetnice, svetkovine Duha Svetoga, započinje drugi dio, svagdanji dio ove tekuće liturgijske godine. “Danas Crkva slavi spomendan Marije, Majke Crkve. U našoj katedralnoj župi slavimo svetkovinu, jer je i ova naša katedrala, ali još više svi mi koji smo na bilo koji način vezani uz našu katedralu, pa i cijela naša biskupija, jer je ova katedrala majka svih crkava u biskupiji, stavljeni pod posebnu zaštitu Blažene Djevice Marije, Majke Crkve. Slaveći današnju svetkovinu, spominjemo se Marije u njezinu neprestanom vodstvu i zaštiti Crkve koju joj je njezin vlastiti Sin povjerio na brigu, kako bismo svi uvijek tražili njezin zagovor i vodstvo, i kako ne bismo odustali lako od borbi i kušnji s kojima ćemo se morati suočiti u ovom svijetu da postanemo vjerni učenici i nasljedovatelji našega Gospodina Isusa Krista.”

Biskup Petar istaknuo je kako ohrabrujuće odzvanjaju riječi s križa: “Evo ti majke!” “Tim riječima Gospodin povjerava svome učeniku Ivanu Mariju za Majku. Na taj način Marija postaje i Majka svih vjernika i cijele Crkve. Marija, kao nova Eva, pokazuje nam istinsku poslušnost, ljubav prema Bogu i vjeru u Njega. Njezin lik nam u moru naših bježanja i skrivanja svijetli kao svjetionik: ona nam je primjer i nadahnuće, kojim bismo svi mi kršćani trebali biti nadahnuti, nasljedovati i živjeti njezin način života. Marija, kao Majka Crkve, i naša je Majka, puna ljubavi i uvijek brižna prema nama u svim našim duhovnim i tjelesnim potrebama, kazao je Biskup.

Na završetku Mise biskupu Petru, svećenicima i vjernicima obratio se riječima zahvale župnik don Josip. Uoči svetkovine, župljani su imali prigodu pohađati trodnevnu duhovnu pripravu.

Donosimo propovijed biskupa Petra Palića izgovorenu na misnome slavlju:

MARIJA – MAJKA CRKVE

Draga braćo svećenici i redovnici,

Sestre redovnice,

Draga braćo i sestre!

1. Danas je dan nakon nedjelje Pedesetnice, svetkovine Duhova, čime započinje drugi dio, svagdanji dio ove tekuće liturgijske godine. Danas Crkva slavi spomendan Marije, Majke Crkve. U našoj katedralnoj župi slavimo svetkovinu, jer je i ova naša katedrala, ali još više svi mi koji smo na bilo koji način vezani uz našu katedralu, pa i cijela naša biskupija, jer je ova katedrala majka svih crkava u biskupiji, stavljeni pod posebnu zaštitu Blažene Djevice Marije, Majke Crkve. Slaveći današnju svetkovinu, spominjemo se Marije u njezinu neprestanom vodstvu i zaštiti Crkve koju joj je njezin vlastiti Sin povjerio na brigu, kako bismo svi uvijek tražili njezin zagovor i vodstvo, i kako ne bismo odustali lako od borbi i kušnji s kojima ćemo se morati suočiti u ovom svijetu da postanemo vjerni učenici i nasljedovatelji našega Gospodina Isusa Krista.

2. U našem prvom današnjem čitanju čuli smo iz Knjige Postanka izvještaj o propasti čovječanstva koja se dogodila jer se prvi ljudi nisu mogli oduprijeti đavolskim iskušenjima svojom neposlušnošću i izborom lažne budućnosti. Po Evinoj popustljivosti i Adamovoj povodljivosti neposlušnost i grijeh ušli su u srca čovječanstva, odvajajući nas od milosti i ljubavi Božje. Čovječanstvo je izbačeno iz raja, odnosno udaljilo se od Božje ljubavi i milosti i prisiljeno je lutati i trpjeti posljedice svoje neposlušnosti i zla, grijeha i neuspjeha. U liku svetopisamske žene, koja će očitovati neprijateljstvo prema zmiji, sotoni, đavlu, ocu laži, prepoznajemo Mariju, novu Evu, kao što je Krist Novi Adam.

Za razliku od izvorne Eve i nasuprot njoj, Marija kao Nova Eva poslušala je Gospodina savršeno i cijelim srcem, rekavši DA Gospodinu koji joj je preko arkanđela Gabrijela objavio da će ona biti Majka i roditi Mesiju, Sina Božjega. Takav je zadatak morao biti vrlo izazovan i težak, a ipak, unatoč svim neizvjesnostima, Marija je odlučila povjeriti se Gospodinu i posve mu se posvetiti, odgovarajući na Njegov poziv snažnim DA. Njezina poslušnost Bogu i njezina vjera postali su stoga izvorom po kojemu je spasenje ušlo u svijet po njezinu Sinu, za koga se Marija brine i slijedi Ga kroz sva Njegova djela i služenje.

3. Slušajući ovo čitanje iz Knjige Postanka, svi smo mi, draga braćo i sestre, pozvani dati odgovor na pitanje postavljeno Adamu, a koje odzvanja sve do danas: „Čovječe, gdje si?“ (Post 3,9) Upravo o ovom našem trenutnom „Gdje si?, ovisit će i onaj naš konačni gdje ćemo biti. Međutim, to pitanje „Gdje si?“, otkriva i dimenziju našega Boga. On je Bog kojemu nedostaje njegovo dijete; on je Bog koji traži svoje dijete; on je Bog koji tuguje za svojim djetetom.

Na to pitanje, muškarac odgovara nizom glagola u prvom licu jednine: “Čuo sam”, “Pobojah se”, “Gol sam”, “Sakrih se” (3,10). Bog, koji se često prikazuje metaforički kao sudac, više je poput tužitelja koji ovdje ispituje svjedoka: “Tko ti otkri da si gol? Da nisi jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?” (3,11). Bog već zna izvor čovjekove novootkrivene svijesti.

Čovjek ne odgovara izravno na Božja pitanja. Ipak, zaključuje da zna da je gol jer je jeo plod sa stabla, ali ne prihvaća odgovornost za svoje djelo. Umjesto toga, muškarac neizravno okrivljuje Boga, navodeći da mu Bog nije dao ženu kao družicu, on ne bi jeo plod koji mu je ona dala. Bog više ne ispituje muškarca, već ispituje ženu za njezino sudioništvo u činu. Ona pak okrivljuje zmiju što ju je prevarila da pojede plod. Zanimljivo je primijetiti da od troje protagonista ovoga događaja, samo je zmija prokleta.

4. Uz mogućnost razlikovanja dobra i zla, čovjek od trenutka prvoga grijeha, prvoga pada počinje osjećat i strah. Suvremena psihologija nabraja osnovnih 16 vrsta strahova, od stvarnih i nestvarnih, preko egzistencijalnih, metafizičkih, sve do straha od neuspjeha, smrti i različitih drugih fobija. U Svetom Pismu strah je posljedica „golotinje“. Čovjek se najednom počinje skrivati pred svojim Stvoriteljem i iza drugih ljudi, iza podmetanja, iza poluistine, a ponekad i laži, a sve ono stvoreno što nosi oznaku iskonskoga dobra počinje najednom izokretati: spolnost više nije dobra i blagoslovljena, nego samo prigoda za grijeh; istina nije više nešto za što se treba zauzimati i živjeti, nego se raznim lažima relativizira; mir i sklad biva narušen podjelama, nasiljem i ratovima.

5. U takvim okolnostima ohrabrujuće odzvanjaju riječi s križa: „Evo ti majke!“ Tim riječima Gospodin povjerava svome učeniku Ivanu Mariju za Majku. Na taj način Marija postaje i Majka svih vjernika i cijele Crkve. Marija, kao nova Eva, pokazuje nam istinsku poslušnost, ljubav prema Bogu i vjeru u Njega. Njezin lik nam u moru naših bježanja i skrivanja svijetli kao svjetionik: ona nam je primjer i nadahnuće, kojim bismo svi mi kršćani trebali biti nadahnuti, nasljedovati i živjeti njezin način života. Marija, kao Majka Crkve, i naša je Majka, puna ljubavi i uvijek brižna prema nama u svim našim duhovnim i tjelesnim potrebama.

Zamolimo svi Blaženu Djevicu Mariju da nas zagovara i vodi putem pravednosti, da nas uvijek nadahnjuje i svojim zagovorom prati, kako se ne bismo lako pokolebali pred mnogim kušnjama oko nas, pred svim zlima i zloćama svijeta. Ne zatvaramo oči pred zlom, ali, također, vjerujemo i znamo da zlo ne može nadvladati i da može biti pobijeđeno.

Hrabro ustrajmo u nasljedovanju Isusa Krista prema križu, znajući da taj put završava do uskrsnuća, uzašašća i konačne proslave u nebu. Prinesimo i darujmo svoje živote Bogu, jer nas je on pozvao i izabrao da budemo njegov sveti narod. Svojim djelima budimo primjer i nadahnuće drugima, kako bi se i drugi mogli sve više približiti Bogu.

Na tom putu neka se Marija, Majka Crkve, zauzima za sve nas i vodi nas svome Sinu Isusu, koji nam se daje u euharistiji, koja izvor naše snage i hrana za vječni život. Amen.