Sv. Ivana Orleanska – Jeanne d’ Arc: Nevjerojatan život

HEROINA, ANĐEO – SPASITELJ, DJEVICA, MUČENICA

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan/miportal.hr

Papa Benedikt XV.  je 16. svibnja 1920.  proglasio francusku mučenicu i djevicu Jeanne d’ Arc, Ivanu Orleansku, svetom. Francuska nacionalna heroina, svetica cijele nacije, uvrštena je u kalendar Crkve te je postala općepoznata. Još za njezina života glas o njoj pronio se cijelom Europom, do danas je ostala nadahnućem ne samo kao svetica Crkve, nego je trajno prisutna i u kulturuloškom sjećanju u mnogim djelima umjetnosti, književnosti, glazbe, filma, kazališta. Živjela je nepunih devetnaest (19!), završila je na lomači presudom crkvenoga suda kao krivovjerka. U ponovljenom procesu nakon 25 godina totalno je rehabilitirana po svim točkama optužnice.

Prije nešto više od šesto godina rodila se Ivana Orleanska, Jeanne d’ Arc, seosko dijete koje je postalo francuska ikona, zaštitnica Francuske, nacionalna svetica i pojam hrabrosti. Mlada djevojka, u muškoj odori, ratnik na konju, s kacigom na glavi, u ruci Isusov stijeg te mač. Posvuda ćemo je naći u Francuskoj, na glavnim trgovima, na visokom postolju, u Orleansu, Reimsu, Rouenu te mnogim mjestima u zemlji. Svako dijete u pučkoj školi zna za nju, nacionalna ikona i svetinja, tijekom povijesti svi su htjeli biti uza nju, konzervativci i reformatori, klerici i prosvjetitelji; obavija je mitska aura, postala je za života legenda, poglavito nakon smrti na lomači. Izronila iz anonimnosti, za dvije godine djelovanja pokrenula nevjerojatne stvari. Grandiozna pojava, nekoliko se puta spominje u Katekizmu Katoličke Crkve, naime, navode se njezine riječi koje je ta nepismena djevojka izrekla pred sudištem inkvizicije, a Benedikt XVI. posvetio joj je predivnu katehezu.

Na pozornici su je oživljavali mnogi pisci i dramatičari. Shakespeare, Schiller, B. Shaw, B. Brecht, H. Belloc. Cinični Voltaire njoj se rugao, slobodoumni duh Anatole France kritički ju časti. Čajskovski i Verdi posvetili su joj operna djela, filmske zvijezde poput Ingrid Bergman (3 oskara!) i Mille Jovovich igrale su njezinu ulogu u filmovima. Više od dvadeset filmova snimljeno je o Ivani Orleanskoj. Takva silna pojava, spektakularna, unišla je u legendu, mit.

U knjižnicama i na internetskim stranicama pronaći ćemo tisuće životopisa sv. Ivane  Orleanske – Jeanne d’Arc na svim jezicima, na svim područjima ljudskih zanimanja. Naći ćemo standardne životopise, potom političke i povijesne implikacije njezine pojave, njezine vojne pohode i duhovnost. Pronaći ćemo mnoštvo knjiga za mlade i djecu, knjiga za tinejdžere u kojima izaziva divljenje, gdje joj se svi dive. Sveta Mala Terezija od Djeteta Isusa silno ju je poštivala i ljubila, napisala je u karmelu dramski komad o Jeane d’Arc i glumila njezin lik pred susestrama. Sačuvani su i slikopisi s te dramske predstave u samostanu, Ivana kao ratnik te Ivana u lancima.

Pisci su pisali romane, poeme, pjesme, himne, eseje, skladane su opere i pjesme, snimani su filmovi, njih više od dvadeset. Slikari su je oslikavali u raznim pozicijama, njezini kipovi su na mnogim trgovima u Francuskoj, stotine crkava i kapelica podignute su njoj u čast.

Ni o kojoj osobi iz staroga svijeta ili srednjega vijeka nemamo toliko podataka kao o njoj, napose o posljednje dvije i pol godine njezina života. Primjerice o Mojsiju, Platonu, Isusu, Aleksandru Velikom, Juliju Cezaru, Budi ili Muhamedu nemamo toliko podataka kao o njoj. Posljednje dvije i pol godine njezina života daju se iz dana u dan rekonstruirati, gdje je bila i što je radila. Od nje imamo nekoliko pisama koje je diktirala te ih potpisala nespretnim rukopisom, jer je bila nepismena, a iz njezina vremena nema ni jedne francuske kronike ili memoara koji ne spominju tu jedinstvenu pojavu.

Od njezine smrti 1431. Ivana-Jeanne-Jeanette fascinirala je ljude u cijelom svijetu. Nepismena djevojka sa sela, s genijalnom intuicijom, odlučno se suočila sa slabim, neodlučnim i neučinkovitim baštinikom francuske krune. Njezina munjevita pojava u stogodišnjem ratu okrenula je francusku ratnu sreću protiv engleskoga imperijalizma te je omogućila da Francuska ne bude pregažena, da preživi kruna i baština Karla Velikoga i sv. Ljudevita IX.

Da, legenda koja je živjela, a njezin je život stvarnost, zbiljska zbilja. Rodila se u siječnju 1412. u mjestu Domremy, u Loreni. Rođenje je pretkazano. Drevno je proroštvo govorilo o djevici iz puka koja će spasiti Francusku nakon što zemlju upropasti kraljica-tuđinka. Znalo se tko je kraljica, naime, od 1385. igrala je neslavnu ulogu u Francuskoj Elisabeth zvana Isabeau de Bavier (iz Bavarske), supruga kralja Karla VI. Konspirativno ali i otvoreno je bila u dosluhu s neprijateljem, Englezima. Vjerojatno je njezin muž zbog toga poludio. Postala je vladaricom uz svoga muža koji je zbog nje skrenuo s uma. Vodila je pregovore s burgundskom kućom, koja je šurovala s engleskom krunom. Vrijeme je to stogodišnjeg rata između Engleske i Francuske, kad su Englezi naumili pokoriti Francusku i oteti im krunu te ovladati cijelom Francuskom. Englezima uvijek bijaše tijesno na Otok pa su htjeli na kontinent, a Francuska je najbliža, preko Kanala. Stoga vode stogodišnji rat, zauzeli su do Ivanine pojave više od polovice francuskoga tla, prepolovili Francusku kod rijeke Loire. Kraljica-majka, živjela je razvratno, išla je u svojim nedjelima dotle da je svoga vlastitoga sina Karla VII., koji je trebao naslijediti oca, proglasila nezakonitim, kako bi otvorila put za engleskoga pretendenta na francusko prijestolje.

Kad je engleski kralj Henrik V. natjerao u močvaru i uništio francusku vojsku 1415., francuska mu je kraljica prostrla crveni tepih. Svoju mu je kćerku dala za ženu i veličala ga kao budućega gospodara Francuske. Francuska bijaše rastrgana između orleanske i burgundske kuće, gotovo je nestalo nade u vlastitu samostalnost. Samo je čudo moglo spasiti od neslavne sudbine baštinu Karla Velikoga. I čudo se dogodilo.

Tko šalje Ivanu Orleansku?

Stogodišnji rat izbio je god. 1337. Englezi su trajno kušali proširiti svoje područje na europskom tlu, namjeravali su pokoriti Francusku i ovladati njome. Tijekom stotinu godina ratovanja Francuska je bila opustošena u svakom pogledu. Ivana je kao djevojčica iskusila što znači rat. Burgundska kuća otvoreno je pristajala uz Engleze, dok je Orleans bio vjeran kralju. I njezin zavičaj bijaše zahvaćen neprijateljskim djelovanjem. Morala je pred divljim hordama koje su harale njezinim mjestom i spalile cijelo selo bježati u susjedna sela.

Bilo joj je trinaest godina kad je čula prvi put glasove svetih Katarine, Margarete i arkanđela Mihovila koji će joj poslije dati nalog spasiti i osloboditi Francusku. U početku su govorili kako mora biti pobožna, mnogo moliti i čisto živjeti. Poslije su dolazili s većim zahtjevima. Dali su nalog kako treba otići do gradskoga poglavara obližnjega Vaucouleursa te ga zamoliti za pratnju. S pratnjom se treba zaputiti u Chinon gdje je boravio odbačeni kraljičin sin, Karlo, „dofen“.

Potom je došla prva veća zadaća. Treba osloboditi Orleans što su ga više od pola godine opsjedale engleske trupe koje su podignule oko grada utvrde iz kojih su napadali Orleans. Neprijatelj je već bio zauzeo sjever Francuske, Normandiju, Pariz, sad se okomio na Orleans, na Loiri, koja dijeli francuski sjever i jug. Englezi nisu smjeli ni pod koju cijenu osvojiti toliki teren. Orleans nije smio pasti u ruke Englezima, prijeći Loiru. Nakon oslobađanja Orleansa dobila je nalog kako treba pratiti kraljevića u Reims, da se ondje prema običaju okruni te dovršiti svoju misiju, odnosno onemogućiti engleski plan dokopati se francuske krune.

Kakav plan! Kakva misija za nepismenu djevojku-djevicu-„la Pucelle“! U roku od jedne godine sedamnaestogodišnjakinja iz provincije, nije znala ni čitati ni pisati, nije bila ni u kakvim vojnim učilištima ni školama, postaje vojskovođa! I da ona bije bojeve, da postane „kingmaker“, ustoliči pravoga kralja, da izvede politički potres na tlu Europe! Sve u svemu, zvuči kao čudo! Sve je s današnjega zrenika neshvatljivo kad ne bismo bili svjesni činjenice, odakle je Ivana Orleanska crpila svoju snagu. Smatrala je sebe Božjim poslanikom koji izvršava Božji plan, smatrala je sebe oruđem Svevišnjega pa je stoga i bila tako moćna, na konju i u bitkama, pred vojskom, jer se nadahnjivala u sakramentima i molitvama. Nosila je mač, ali ga nikada nije ni protiv koga upotrijebila.

Anđeo – ratnik

God. 1428. počela je njezina misija. U Vaucouleursu je živio njezin ujak. Doma je kazala da ga želi pohoditi i pomoći ujni koja je bila trudna te se spremala za porod. Ujak ju je prijazno ugostio i on je bio prvi koji je nasjeo njezinoj priči, njezinu čaru. Očarala ga je svojom vizijom, misijom, idejama. Nije smjela reći ni riječi svomu ocu jer se nakon jednoga sna zakleo da će je udaviti u rijeci ako se upusti u bilo kakvu pustolovinu. Ujak ju je odveo gradskom načelniku Robertu de Beaudricourtu. Taj ju je sasluša i u nevjerici otpratio natrag, doma. Ali ona je bila uporna. Stalno je dolazila i na kraju je popustio. Dao joj je pratnju do Chinona, konja, mač i mušku odjeću. Na rastanku je samo rekla: „Neka bude što se zbiti mora“.

Put do Chinona, gdje je boravio kraljević, bijaše dalek, trebalo je prevaliti više od 500 milja. Vodio je kroz angloburdundsko područje pa je Ivana s pratnjom trebala 12 dana da bi dojahala do Chinona. Putovali su noću, jer su morali proći kroz neprijateljska područja te su 24. veljače 1429., po zimi, stigli u Chinon. Ponovno je Ivana bila prisiljena čekati. Straža ju je pitala što želi od kraljevića? Ona je uručila pismo od Beaudricorta te je odgovorila kako ima dva naloga s neba, od Nebeskoga Kralja. „Najprije, osloboditi Orleans od engleske opsade, a onda povesti i okruniti kralja u Reimsu“.

Treba zahvaliti činjenici što se u međuvremenu pročulo o „la pucelle“ – „djevici“ pa se stoga kraljević nije grohotom nasmijao. Govorilo se o „djevici“, prisjetili su se neki i drevnoga proroštva. Karlo je očekivao čudo. Drugo mu nije preostalo. Nalazio se u bijednu stanju. Vlastita ga se majka odrekla, otac preminuo 1422., Englezi sa svih strana nadiru, progone ga i iz Burgundije, puk nezadovoljan, plemstvo mu se smije i ruga. Tek nešto najodanijih vitezova s dvora ostalo je uz njega. Zacijelo je pomislio u sebi: Da pokušamo nešto i s tom djevojkom.

Došla je u dvoranu prepunu uglednika, vitezova te dvorske svite. Nutarnji glas joj je kazao tko je kraljević, odmah ga je u mnoštvu prepoznala, zaputila se izravno i smjelo prema njemu. Oslovila ga i odvela na stranu da mu ima nešto priopćiti. Kazala mu je da se ne boji, da je on zakoniti sin svoga oca pa time i legalni baštinik francuske krune!

Vjerovao je u zahvat Neba, pomislio je, djevojka od Neba poslana! Ali je sumnjao i u protivnu, paklenu silu. Možda je sotona poslala tu bučnu djevojku, k tomu još u muškoj odori! Kraljević je bio suzdržan, ali je ona nastupila bez imalo straha. „Kažem Vam, Vi ste zakoniti baštinik francuske krune, vi ste kraljev sin!“

Trebalo je riješiti pitanje protivne sile. Stoga su poslali Ivanu teolozima i pravnicima u Poitiers, komisiji teologa i duhovnih osoba koji su je ispitivali (neka vrst inkvizicije). Na sva je pitanja odgovarala svježe i izravno, ponekada čak i drsko. Nakon duhovnoga testa uslijedio je i fizički, je li stvarno djevica. Dvorske su dame testirale njezino djevičanstvo jer su bili uvjerenja kako je nemoguće da netaknutu djevicu opsjedne sotona. Rezultati ispitivanja bili su po Ivanu pozitivni. Očitovala se kao dobra katolkinja te netaknuta djevica, virgo intacta. Kraljević pristaje s njom pregovarati. Nažalost, zapisnik s toga ispitivanja u Poitiersu nije sačuvan, inače je mogao poslužiti za procesa u Rouenu.

Ivana potom samosvjesno diktira pismo Englezima: „Kralju Engleske i Vi, kneže od Bedforda, koji se bilježite kao regent u francuskom kraljevstvu, dajte čast i pravdu Kralju neba i zemlje te prepustite djevici koju Bog šalje ključeve svih poštenih i dobrih gradova koje ste zauzeli u Francuskoj te ih obeščastili. Poslana sam da vas, jednog po jednog, izbacim iz Francuske. Poslušate li me, bit ću milostiva. Ali, ako ne povjerujete poruci Božjoj po Djevici, podignut ćemo takav bojni poklik kakav se tisuću godina nije čuo niti je odjeknuo cijelom Francuskom…“

Kad se vojska sabrala Djevica-La Pucelle dobila je neku vrst pratnje, imala je svoga paža koji ju se stalno pratio i nosio – prema potrebi – njezin stijeg te stalnoga ispovjednika i svećenika koji bi slavio misu. Njezini najznačajniji suborci bili su Loius de Coutes, Etienne La Hire, Jean d’Aulon i Jean d’Alengon. Te su joj osobe ostale vjerne sve do samoga kraja, kao osobi i kao heroini. Neki su od njih poslije svjedočili u drugome procesu kad je rehabilitirana, kako ih nikada nije spopadala tjelesna požuda kad bi se zatekli u blizini djevice ili zajedno pod vojničkim šatorom. Ivana je bila Božji glasnik – ne žena, nego Anđeo koji se borio. 9. travnja 1429. stigla je s kraljevskom vojskom blizu Orleansa, na Loire. Trenutak je odgovarao jer su Englezi i Burgunđani bili posvađani pa su Burgunđani povukli veći kontingent svojih trupa. Englezi su oko grada i rijeke podignuli utvrde s kojih su kontrolirali pristup gradu. Oni su već više od pola godine opsjedali Orleans. Ivana se htjela izravno obrušiti na neprijatelje, ali su stari borci davali prednost taktičkim manevrima. Posebno su davali upozorenja da se ne forsira rijeka zbog nepovoljna vjetra. Imala je redovito svoj stijeg na kome bijahu velikim slovima ispisana imena ISUS-MARIJA, a s druge strane mnogo ljiljana na čistom, bijelom lanu, znaku djevičanstva.

Djevica se nije na iskusne ratnike osvrtala nego je podignula svoj stijeg i u tom trenutku vjetar je zapuhao u drugom smjeru te su lađe s logističkom potporom mogle ploviti prema Orleansu. To čudo s vjetrom na Loirei može se pronaći u svim ljetopisima. Danas se govori o slučaju, vojnici – i francuski kao i engleski – a poglavito pak stanovnici grada bijahu u dubini duše osvjedočeni kako je to bio Božji zahvat i čudo. Upravo kao u bitci kod Lepanta, kad je vjetar zapuhao u drugom smjeru i unio pomutnju u osmanlijske lađe.

Engleski časnik William Glasdale narugao joj se i doviknuo kako je prostitutka, drolja, te da se treba vratiti doma i čuvati goveda. Ona mu je odvratila da će doskora gledati smrti u oči. I zbilja, taj se nakon odlučne bitke za Orleans sa svojim konjem sunovratio u rijeku s drugim engleskim ratnicima zbog preteške ratne opreme koju je nosio na sebi. Drugi je pak doviknuo da – ako je djevica – ne bi nakon noći provedene  s njime osvanula kao djevica. Ona mu je odvratila: „Bezumni hulitelju i klevetniče! Nisi daleko od smrti.“ I doskora je doživio sličnu sudbinu, pao je s konjem u rijeku i utopio se.

Djevica je umarširala sa svojom momčadi u opkoljeni grad. Njoj i onima koji su ostali vjerni kralju te zajedno s pučanstvom koje bijaše odlučno za konačni obračun s neprijateljima uspjelo je u roku od nekoliko dana natjerati u paničan bijeg engleske trupe. Na blagdan Gospodnjega Uzašašća na nebo nije dopustila ratne akcije nego je pozvala sve na ispovijed i svetu misu. Odlučna bitka odigrala se 7. svibnja. Pretkazala je da će iz njezina tijela poteći krv. Ivana je pogođena strijelom između vrata i grudi. Sama je iščupala strijelu koja joj je probila tijelo i pokazala se na drugoj strani te je nakon previjanja rane nastavila borbu.

Nakon oslobađanja grada ljudi su na ulicama ljubili njezine noge i njezina konja, pružali joj djecu na blagoslov. To ju je razgnjevilo. Namjesto da se bacaju njoj oko vrata trebali bi zahvaljivati i moliti se Bogu. Ivana je u svojoj nestrpljivosti imala je samo jedno na pameti: Kako što prije stići s princem Karlom u Reims na krunidbu.

Trebalo se probijati do Reimsa jer je područje bilo neprijateljsko, u rukama Burgunđana. Ivanina pratnja, njezin štitonoša kao i njezina braća, koja su joj se u međuvremenu pridružila, govorili su poslije kako je jedva što jela, a sve je slobodno vrijeme provodila u molitvi i pohađanjima svete mise. Rijetko se družila s ratnim vijećem na njihovu vijećanju, svi su se divili njezinu smislu za strategiju, napose što se tiče teškoga topništva. Iskusnima pak kosa se dizala kad su morali gledati kako vojna slava pripada njoj, a ne njima. Nije dopuštala ratovanje nedjeljom, vojnike je silila da se ispovijedaju, od vojnika je kao kugu tjerala prostitutke koje su se družile s vojnicima ili bile u njihovoj pratnji. Uvijek je sa sobom imala svećenika kod koga se redovito ispovijedala. Ni u ratnim akcijama nije propuštala svetu misu.

Na putu u Reims nastavio se njezin trijumfalni pohod. Protjerani su i morali su napustiti Englezi mjesta Jargeau, Troyes, Patay i Auxerre. S kraljevićem Karlom Ivana je sva blistava od sreće 16. srpnja 1429. unišla u Reims, grad krunidbe. Nije bilo kraljevske krune. Prava se nalazila blizu Pariza, u Saint Denis. Tamo su još uvijek bili gospodari Englezi. Rezervna kruna nalazila u katedralnoj riznici u Reimsu.

Ivana je u punoj vojničkoj opremi i sa svojim stijegom slavodobitno stajala kraj oltara kad je Karl pomazan i okrunjen za kralja. Zahvalio joj je pismom u kome je nju i njezinu obitelj podigao u plemićki stalež, ali kad je poslije dospjela u tamnicu, ništa nije za nju učinio. Prošlo je nekoliko godina dok taj mladi kralj nije učvrstio svoju vlast. Mimo očekivanja razvio se taj nesigurni princ u snažna monarha te je pod njegovom vlašću okončan stogodišnji rat s Englezima 1453.

Kralj ju je cijenio, ali je njezina pozicija bila klimava. Nije joj bilo stalo do vojničkih odličja ni slave. Karlo je iza njezinih leđa paktirao je s Burgunđanima. Kad je to dočula, sva je bijesna uzviknula kako ne postoji ništa što može preokrenuti raspoloženje Burgunđana osim njihova totalnoga poraza.

Reims: Kraljev početak –  početak Ivanina kraja

Njezini nutarnji glasovi doveli su je u Reims i tada su najednom zamuknuli. Ivana se htjela i dalje boriti, htjela je protjerati iz Francuske i zadnjega Engleza. Njezin pohod na Pariz završio je po nju katastrofalno. Ranjena je, njezin je štitonoša preminuo, stijeg joj pao u prašinu. Nakon daljnjih neuspjelih napada 23. svibnja 1430. zarobio ju je neki burgundski vojnik i prodana je Englezima za visoku otkupninu od deset tisuća zlatnih dukata!

Kralj Karlo VII. nije učinio ništa da je otkupi, vjerojatno zbog ljubomore na uspjehe mlade djevice-ratnice (biblijska poredba: Šaul-David). U Ivani je on još slabić i bez autoriteta gledao svog konkurenta među pukom.

Izdana i prodana kao što je i Juda izdao i prodao Isusa! Njezinim zarobljavanjem počinje njezin zbiljski križni put, „via dolorosa“ – nalik na onaj Gospodinov, kad je od Jude izdan, prodan, uhićen i na sudu osuđen, od velikih svećenika, Velikoga vijeća te civilne vlasti. Slijedi za nju godina dana tamnovanja do strašne smrti na lomači, na starom trgu u Rouenu, uoči svetkovine Tijelova, 1431.

Englezima je bilo vrlo stalo tu neugodnu djevojku jednom zauvijek diskreditirati i uništiti. Vođen je proces pred inkvizicijom, crkvenim sudištem. Ako bi se na procesu utvrdilo da je u savezu s Đavlom, time je i Karlova krunidba nevaljana. Doslovce je počela njezina nutarnja agonija. Vukli su je iz tamnice u tamnicu, i na kraju je okovana u lancima zatočena u mračnoj kuli u Rouenu gdje su je čuvali, ne, kako bi se priličilo, ženski stražari, nego muški divlji engleski vojnici, do nje se moralo proći kroz troja zaključana vrata. Pokušavali su joj nanijeti silu, a njezini su je suborci uzalud pokušavali osloboditi.

Za njezina tamnovanja najteže joj je bilo što joj nisu dopuštali ispovijed ni prisustvovanje svetoj Misi. Bila je vezana uz veliki drveni blok, nije vidjela dana ni sunca. Za nju je napravljen i neke vrsti kaveza. Tražila je od svojih sudaca, sve samih crkvenih osoba, da joj dopuste ići na svetu Misu. Ako joj to dopuste, voljna je odložiti svoju mušku odjeću. Čovjek može samo slutiti njezinu najtežu duhovnu i duševnu bol, kad joj je uskraćeno ono za što je živjela, sakramente Crkve. Noću nije mogla spavati jer se bojala nasrtljivih vojnika koji su je čuvali i neprekidno joj se rugali i ismijavali je. Bila je bez ikakve zaštite, osim nebeske. Bila je poput zvijeri zatvorena u kavezu te je morala podnositi uvrjede koje su joj nanosili posjetitelji, rugajući joj se kao vještici francuskoga kralja.

Proces – suđenje pred inkvizicijom

Proces je započeo je 9. siječnja 1431. u Rouenu, onodobno glavnom gradu Engleske na kontinentu. Bijaše to čisti politički proces. Za glavnog tužitelja Englezi su imenovali crkvenu osobu, mons. Pierre Cauchona, biskupa iz Beauvaisa. Škole je svršio na pariškom sveučilištu, a bio je kao i njegovi kolege sa sveučilišta anglofil, u dosluhu i savezništvu s Englezima. Na procesu su sudjelovali gotovo svi pariški profesori, teolozi i kanonisti. Bili su, što je po sebi neshvatljivo, odreda anglofili, pred njom se za vrijeme procesa do smaknuća izmijenilo više od 130 stručnjaka i duhovnih osoba. Ispred njih Ivana, djevica, oslonjena samo na sebe i svoga Boga. Prema vlastitoj odluci nije htjela odvjetnika. Optužili su je za krivovjerje, zavođenje, vještičarenje.

Više od dvadeset puta morala se pojaviti pred sudištem, uvijek je morala odgovarati na slična pitanja. Posljednja saslušanja bila su u tamnici. Neki od njezinih odgovora unišli su u KKC, kao primjerice zamka, klopka, je li u milosti Božjoj ili nije. Mudro je odgovorila, da, ako jest, neka je Bog uzdrži u milosti, a ako nije, da joj udijeli milost da bude u milosti. Mrcvarili su je unakrsnim pitanjima i ispitivanjima, htjeli su je pošto-poto uhvatiti u riječi, smicalicama, sofisterijama i sl.

Biskup Cauchon borio se protiv nje svim sredstvima. Gotovo ju je prezirao i mrzio. Čak joj je slao lažnog ispovjednika u tamnicu koji bi mu onda prenosio što mu je Ivana povjeravala. Prijetio joj lomačom, vodili su je čak i na groblje da je zastraše mukama i smrću koja joj predstoji. Svoj opoziv na koji bijaše prisiljena opozvala je kad je čula da će doživotno u engleski zatvor. Radije u smrt nego doživotna tamnica u engleskim rukama.

Proces je okončan u Velikom tjednu, što je također znakovito. Izdana kao i Isus neprijateljima koji su onda činili s njom što su htjeli. Bila je za procesa suočena sa 130 raznih inkvizitora, sudaca, biskupa, kardinala, profesora teologije i crkvenog prava. Odreda su to bili Francuzi, njezini sunarodnjaci.

Za procesa od nje se tražilo da se odrekne svojih „glasova“, da se distancira od svoga poslanja, da se podvrgne sudu Crkve te bude poslušna svojim tužiteljima koji će odlučiti o autentičnosti njezinih postupaka i „glasova“ koje je slušala i slijedila. Na to nije bila spremna. „Ja vjerujem da vojujuća Crkva ne može zabludjeti niti pogriješiti. Svoje riječi i djela predajem i prepuštam jedino Bogu i Božjem sudu, koji mi je naredio činiti što sam učinila!“ Pozivala se na opći sabor koji se tada održavao u Konstanzu, pozivala se i na Svetu Stolicu, samoga papu. Nisu joj dopustili. Odgovor da se ne podvrgava konkretnom sudu Crkve bijaše za nju fatalan. Tim je riječima bila izgubljena i suci su je izopćili iz Crkve kao heretika. Presuda bijaše smrt na lomači. Englezi su htjeli pošto-poto lomaču, ne smrtnu presudu mačem, kao vojniku. Htjeli su je osuditi kao heretika i vješticu. Predana je civilnim vlastima da presudu izvrše. Od straha pred lomačom svoje je riječi opozvala, ali je opoziv doskora povukla.

Smrt u ognju na lomači

Dana 29. svibnja skupio je biskup Cauchon četrdeset i dva teologa i učenjaka na novu sjednicu. Izvijestio ih je da je Ivana opozvala svoj opoziv ne spomenuvši kako je u tamnici zlostavljana, kako su je pokušavali više puta silovati, a protiv toga se mogla obraniti samo svojom muškom odjećom. Brzo se zaključilo kako je treba predati svjetovnoj vlasti da nad njom izvrše osudu – smrt u na lomači.

Prvoga ožujka isti je mons. Cauchon pitao Ivanu: „Jesu li vam vaši glasovi rekli da ćete biti oslobođeni iz tamnice u kojoj se sad nalazite?“ Ona mu je spremno odgovorila: „Pitajte me za tri mjeseca!“ Da, točno za tri mjeseca bila je oslobođena, slobodna od njega, u nebesima.

Rano ujutro, 30. svibnja, pristupa joj redovnik-dominikanac koji joj govori da će biti živa spaljena. Počinje plakati i govoriti: „O, kako me samo strašno i okrutno muče! I da na ovaj dan moje tijelo koje nikad u životu nisam obeščastila niti okaljala bude u vatri spaljeno i pretvoreno u pepeo! Ah, radije bih da mi sedam puta odrube glavu mačem nego da me živu spale! Pred Bogom, svojim vrhovnim sudcem, optužujem svoje čuvare i ljude koji su me strpali u tamnicu zbog nasrtaja i nasilja kojima sam bila izložena“.

Tridesetoga svibnja 1431. spaljena je Ivana Orelanska, devetnaestogodišnja djevica, na trgu u Rouenu, srijedom, uoči svetkovine Tijelova. Znakovito, prošli svi veliki blagdani korizmenoga i uskrsnoga vremena. U osam ujutro skinuli su joj lance, obukli je u dugu bijelu haljinu. Stavili su joj na glavu kapu nalik velikom turbanu i na njoj ispisana krivica, za što je sve optužuju, kao kod Gospodinova križa. Na glavi je nosila ispisanu svoju krivicu i svoja „zlodjela“, kako je krivovjerka, otpadnica od vjere, vještica, idolopoklonica, zavodnica puka, bogohulnica itd. Pripisali su joj sve najgore što bijaše zamislivo. Na putu do stratišta vozili su je na zaprežnim kolima, u dugoj pokorničkoj haljini, eskortiralo ju je 800 engleskih do zubi naoružanih vojnika.

Kad je ugledala biskupa Couchona, predbacila mu je kako je on krivac za njezinu osudu i smrt. Bile su podignute tri tribine, prema propisima inkvizicije. Srednja bijaše vrlo visoka lomača kako bi svi se svi uvjerili da u plamenu gori vještica, ali i s razloga da joj krvnik ne skrati muke „milosnim udarcem“, kopljem u srce. Makar je izopćena iz Crkve, prije smrti je zatražila ispovijed i svetu pričest. Neprestano je molila i zazivala: „Presveto Trojstvo, smiluj mi se! Isuse, smiluj se meni! Bogorodice i Djevico Marijo, moli za mene! Svi sveci i svetice Božje, molite za mene. Sveti Mihovile, moli za mene! Sveta Katarino, sveta Margareto, pomozite mi!“

Zatim se okrenula prema puku riječima: „Sve vas što ovdje stojite, molim, oprostite mi sve zlo koje sam vam nanijela… I ja vama opraštam zlo koje ste meni nanijeli… i molim vas, molite za mene…“ Kad je vidjela suze u očima nekih svećenika, obratila im se: „A vi svećenici, koji stojite ovdje, molim vas: Slavite za mene po jednu svetu Misu…“ I tako je molila Ivana čekajući krvnika jedno pola sata. Prema svjedočanstvu nazočnih i biskup Cauchon i sudci također su plakali. A ona je pala na koljena i usrdno molila i zazivala Presveto Trojstvo, Djevicu Mariju, sve svece.

Potom je Ivana zatražila križ. Neki je engleski vojnik načinio od dva drveta križ i pružio joj. Ona ga je stisnula na grudi, molila i onda ga gurnula pod svoju haljinu, pripila uz svoje tijelo. Potom je one koji su stajali blizu nje zamolila: „Molim vas, pođite u crkvu i donesite veliki križ i držite ga pred mojim očima dok ne izdahnem. Dokle budem živjela, želim gledati križ na kome je Bog bio pribijen“.

Tu su joj želju ispunili. Zagrlila je križ i dugo ga držala na svojim usnama. Svećenici su je kušali utješiti. Englezi su postajali nestrpljivi. Dvojica su se vojnika uspela na pozornicu i doveli je pred gradske oce koji su samo rekli: „Vodite je na lomaču!“ Ivana se uspela na lomaču. Dvojica su je svećenika slijedila. Kad je s lomače ugledala mnoštvo, optužila je grad: „O, Rouen, grozim se pri pomisli što ćeš pretrpjeti zbog moje smrti“.

Zazivala je sve svete da joj budu u pomoći. Krvnik ju je svezao za stup lomače. Netremice je gledala u križ i dok ju je plamen zahvaćao još jednom je zahvaćena ognjem ponovila kako njezini glasovi bijahu od Boga. Posljednje joj riječi bijahu: „Isuse! Isuse! Isuse!…“ Netko je na trgu uzviknuo: „Jao nama, svi smo izgubljeni. Spalili smo sveticu!“

Krvnik koji je potpalio lomaču trebao je pokupiti pepeo i baciti ga u Seinu, kako Francuzi ne bi štovali njezine ostatke ni grob. Svjedočio je da je dodatno dodao sumpora i ulja da bi oganj bio učinkovitiji. Nakon što je sve obavljeno svjedočio je da je njezino srce nakon spaljivanja ostalo netaknuto, puno krvi, cijelo. Pepeo je prosuo u Seineu. Englezi su bili zadovoljeni. Nažalost, oni su se poslužili Crkvom i crkvenim ljudima, kardinalima i biskupima, da se riješe neprijatelja u osobi nevine djevojke, koja tek što je navršila devetnaest godina.

Revizija procesa Ivani Orleanskoj

Ivanu je prožimao beskrajni patriotizam, ljubav prema domovini te ljubav prema Gospodinu i Crkvi. „Za Boga i kralja!“ bijaše njezino geslo i poklik! Budući da je prizivala Boga i anđele te svece za svjedoke, bijaše to dovoljno za njezine tužitelje i sudce da je osude za herezu što ju je odvelo na lomaču. Navukla je na sebe gnjev duhovnih osoba, makar je dubini svoga bića i duše ostala do kraja vjerna Bogu i Crkvi.

Dvadeset godina poslije, 14. veljače 1450., kralj Karlo VII. naredio je reviziju procesa Ivani Orleanskoj. Htio je skinuti sa sebe ljagu kako je okrunjen voljom i na zahtjev spaljene vještice i krivovjerke. Njezina majka, stara udovica – otac je, naime, doskora nakon Ivanine smrti od boli svisnuo i preminuo – pisala je Papi u Rim pismo i tražila da se s njezine obitelji i kćeri skine ljaga i sramota kako joj je kćerka vještica i heretik. Papa Kalisto III. naredio je reviziju procesa.

Time je počeo proces njezine rehabilitacije. Ispitano je više od 150 svjedoka, u njezinu rodnom kraju, u Orelansu, Chinonu, Poitiersu, Reimsu, Rouenu. Na temelju njihovih svjedočanstava Ivana je u cijelosti rehabilitirana. Svi su govorili njoj u prilog svjedočeći o njezinoj nevinosti, pobožnosti. Sedmoga srpnja 1456. – dvadeset i pet godina nakon spaljivanja na lomači – Jeanne d’Arc je rehabilitirana. Presuda iz 1431. proglašena je lažnom i krivom te je postala nevaljanom.

U Rouenu, na trgu gdje je Ivana spaljena, podignut je veliki križ kao okajnica za nanesenu nepravdu Djevici Orleanskoj, a u cijeloj Francuskoj popraćeno je to velikim svečanostima, napose u Orelansu, koji i danas slavi 7. svibnja kao dan oslobođenja. Stogodišnji rat je okončan, Englezi su protjerani s cijeloga područja Francuske, kako je pretkazala Djevica Orleanska.

Ivana je bila odveć poznata, omiljena, u ratovanju uspješna. Kralj je mogao odahnuti jer je skinuo sa sebe ljagu da svoje kraljevsko dostojanstvo zahvaljuje vještici.

Totalna rehabilitacija ove jedinstvene pojave uslijedila je kad ju je Pio X. proglasio 1909. blaženom, a Benedikt XV. 1920. svetom. Puk vjerni ionako ju je držao već za njezina života svetom.

Protiv Jeanne d’Arc vođen je najnečuveniji pravni postupak u cijeloj povijesti. Nad njom je proveden prividno pravni postupak, naime, kao nepismena djevojka, s navršenih devetnaest godina, optužena je na smrt na lomači zbog krivovjerstva! Nije znala ništa – tako je priznala pred sudcima od vjere i teologije – osim onoga što je naučila od svoje majke, a to su temeljne kršćanske molitve i Vjerovanje. Sudsko vijeće sastavljeno od crkvenih ljudi izručilo ju je nakon procesa Englezima, od kojih se grstila, a spaljena je kao heretik i vještica. Njezina sudbina ne svršava na lomači.

Ivanino trajno značenje

Jedinstvena pojava u povijesti Crkve, osoba koju je Crkva osudila za zločine protiv vjere i religije, ali ju je ta ista Crkva poslije proglasila sveticom cijele Katoličke Crkve.

Za njezina sudskog procesa postavljali su joj stotine pitanja, sofisticiranih, mnogi su je mogli odvesti u zabludu, bilo je svjesnih smicalica. Svaki novi dan, svako ispitivanje pomno je bilježeno i uvečer bi ga potpisala trojica bilježnika. Glavni istražitelji i tužitelj biskup Pierre Cauchon svjesno je falsificirao krucijalne točke da bi bio siguran kako će Ivana biti osuđena i smaknuta. Teški uvjeti tamnovanja, okovana u mračnoj kuli, uvijek je imala uz sebe petoricu vojnika-stražara koji su bili krajnje grubi. Da bi se zaštitila od njihovih nasrtaja, nosila je na sebi mušku odjeću koju nije skidala.

Ivana u svojim odgovorima pred sudištem inkvizicije nije očekivala sofisticirana pitanja od svojih istražitelja koji bijahu odreda školovani teolozi, profesori kanonskoga prava, upućeni u pravne „kvake“, teološke silogizme i klopke. Vjerovala je jednostavnom vjerom, povjeravala se Gospodinu, zavjetovala djevičanstvo, do samoga kraja vjerovala svojim glasovima i viđenjima sv. Mihovila Arkanđela, sv. Katarine i sv. Margarete. Bila je duboko svjesna da ovaj vidljivi svijet nije cjelokupnost zbilje, za nju je tvarni svijet prožet duhovnim, svjetovi nisu hermetički odvojeni, zemlja je prožeta Božjom zbiljom, pa je stoga vjerovala u nužnost i pobjedu pravde i ljubavi.

Danas možemo slobodno govoriti o krajnjoj sudobnosti Ivane Orleanske i za naše, dvadeset i prvo stoljeće. Iz njezine pojave možemo iščitati i njezino duboko značenje za naše vrijeme. Živimo u ozračju straha, terora, međunarodnoga nepovjerenja. Pojava i lik Ivane iz petnaestoga stoljeća ima trajnu, nadvremensku poruku i može nam u mnogočemu mnogo toga poručiti.

Ivana se borila i žrtvovala te je žrtvovana kako bi sačuvala identitet i posebnost, suverenost i samostalnost svoje domovine. Posvetila se do kraja jedinstvenoj i nenadomjestivoj duši svoje domovine. Domovina joj je uz vjeru svetinja. Vjerovala je kako nije pravedno ni pravično da njezina domovina postane dio engleskoga imperija i kraljevstva. Naime, kad se pojavila, više od polovice njezine domovine bila je pod vlašću Engleza i njihovih saveznika na kontinentu.

Strašila se pri pomisli da bi se njezina domovina, njezin integritet i identitet, žrtvovao u svrhu izgradnje i stvaranja tuđega imperija (Empire-State-Building! – ne onaj u New Yorku, nego engleski imperij u Londonu!). Ona se do kraja žrtvovala za integritet i opstojnost svoje domovine – Francuske. Nije bila ni svjesna da je njezina uloga (po)služila očuvanju nacije.

Iz njezina primjera možemo i mi danas zaključiti da je svaka nacija po sebi nepovrediva, da nitko nema pravo dominirati, izvana urušavati, uništavati, bilo koju naciju u svijetu. Pogotovo ne nasiljem ili osvajačkim ratovima. Pa ni onu malu, i najmanju! Ivana je zaštitni znak i znamen, „magna charta“ velike povelje – koja je u naše doba ratificirana deklaracijama, ugovorima i međunarodnim sporazumima – kako nijedna nacija nema pravo napasti, osvajati, uništavati, iskorištavati drugu naciju ili je uključiti u nekakav „melting pot“, u veledržavu, bez vlastitoga suvereniteta i identiteta. Njezina pojava jasni je simbol i poruka protiv svih koji žele voditi ekspanzionističku politiku protiv drugih naroda i država.

Ivana Orleanska – Jeanne d’Arc bljesnula je u francuskoj povijesti u presudnim trenutcima. Djelovala je nepune dvije godine, ostavila iza sebe neizbrisiv trag. Ostaje pitanje, ako ju je Bog pozvao na posebnu misiju, zašto je dopustio onakvu smrt? Ljudskom logikom neprotumačivo, ali u svjetlu pojave i sudbine Isusa Krista posve shvatljivo.

Za Jeanne d’Arc vrijedi drukčija logika, ne obična ljudska. Ona ja imala posebnu misiju, u sebi neobičnu, zagonetnu, pred kojom obični čovjek ustukne. Šesnaestogodišnja djevojka sa sela čuje glasove i slijedi ih, nutarnjim porivom, instinktom. Pomislili bismo da nakon krunidbe kralja u Reimsu njezina životna zvijezda pada. To je međutim prosudba naše ljudske logike i naših mjerila te standarda.

Zapravo, njezina zvijezda od toga trenutka počinje se kretati uzlaznom putanjom. Penje se do neslućenih, svetačkih visina. Logiku Ivanina života nije moguće shvatiti ne promatramo li nju u izravnom nasljedovanju Isusa Krista. Suobličila se u životu i smrti s Isusom Kristom. To je temelji akord njezina života. Isusova patnja i smrt cijena su i pretpostavka za otkupljenje i spas čovječanstva. Na tome zaslonu možemo promatrati i život te smrt svih svetaca, pa i Djevice Orleanske.

Oslobađanje domovine od tuđina bijaše početak njezine misije. Svojom bezuvjetnom ljubavlju prema Isusu Kristu, raspetomu i uskrslomu, preobrazila se ta „amazonka“, žena-ratnica u sveticu koja je u veoma kratkom vremenu naučila zanijekati samu sebe te se baciti do kraja u naručje svoga božanskoga Učitelja. U svojoj se duši za svoga tamnovanja u neljudskim uvjetima, podnoseći kušnje, ispitivanja i muke spremala za svoju mučeničku smrt od koje nam i danas prolaze tijelom trnci.

„Svijetla vojska mučenika“ počinje s mladim Stjepanom, đakonom, a nastavlja se kroz cijelu povijest do dana današnjega. Jeanne d’Arc, devetnaestogodišnjakinja, svrstala se u red mladih svjedoka-mučenika koji su prošli Isusovu školu te i danas ostaju primjerom mladom naraštaju, svojom čistoćom, nevinošću, ljubavlju prema Kristu, Crkvi, domovini.

Ivana je bila svjesna da onaj koga Isus uzme kao svoje sredstvo mora biti spreman žrtvovati sebe i svoj život. Ona je to učinila na primjeren način. Sve što je govorila i činila imalo je svoj temelj u njezinoj dubokoj povezanosti s najdubljim tajnama naše vjere. Kao dijete i djevojčica – to su potvrdili svi koji su je od djetinjstva poznavali – rado je molila, išla na misu, neizostavno se ispovijedala i pričešćivala. Bezuvjetno je slušala nutarnje glasove – „Kćeri Božja, kreni! – te je snagom svoje vjere i poniznosti izvela naizgled nemoguće stvari pa je i svoju mučeničku smrt svjesno prihvatila kao volju Božju.

Ivana – ni žena ni redovnica, ni dvorska dama a ni plemkinja, ni filozof ni državnik – Ivana predstavlja nešto krajnje svježe, nebeski dar i našem vremenu. U konačnici, kad se sve sažme i proanalizira, njezina bitka na sudištu ne bijaše protiv engleskih političara ni vojskovođa, nego protiv moćnika iz vlastite francuske Crkve koja je u jednom trenutku izdala interese svoje nacije u korist Engleza zarad vlastite karijere. Do kraja posvećena svojoj vjeri i poslanju na kraju se osjećala izdanom od zemaljske institucije Crkve.

Odbačena od svih za koje se borila, od kralja i dvora, od biskupa i svećenstva – izručena je strašnoj smrti kao i njezin Gospodin. Krivotvoreno sudište i strašna egzekucija. U svojoj osamljenosti, u svojoj agoniji najsličnija Gospodinu na križu. U njezinu životu i smrti osjeća se dašak vječnosti, blizina Boga, u njoj sagledavamo preobrazbenu snagu vjere, što je za nas suvremenike primjer i znak koji treba nasljedovati.

Jean Guitton, filozof i pisac, jedini laik pozvan od Pape biti sudionikom Drugoga vatikanskog sabora, napisao je studiju o Ivani Orleanskoj. Zabilježio je kako je oduvijek osjećao za sebe osobno da su Suđenje Ivani Orleanskoj, Nasljedovanje Krista Tome Kempenca te Povijest jedne duše od Male Terezije od Djeteta Isusa tri intimno povezana evanđelja koja imaju nešto krajnje specijalno poručiti svima koji su osjetljivi na njihovu i individualnu ali i zajedničku jeku i rezonanciju. Poruka je njezina uvijek sudobna. Pa i za naše vrijeme globalizacije, svjetske vlade i potiranja malih nacija. Pa tu možemo negdje smjestiti i mi svoju Hrvatsku i hrvatski identitet koji se potire s mnogih strana i od mnogih čimbenika, nutarnjih i vanjskih. (Svršetak)