Feel Medjugorje
Author

FMteam

Browsing
In Svjedočanstva

Čudo u Fatimi: Hodočasnica progledala na Svjetskom danu mladih

Čudo u Fatimi: Hodočasnica progledala na Svjetskom danu mladih

“Otvorila sam oči i mogla sam savršeno vidjeti”, rekla je Jimena, 16-godišnja španjolska hodočasnica na Svjetskom danu mladih, koja je rekla da je čudesno progledala tijekom euharistijskog slavlja.

Ovo moguće čudo ganulo je srca i ispunilo nadom sve one koji su pratili događanja na Svjetskom danu mladih, događaju koji je okupio više od milijun mladih, javlja CNA.

Jimena je u Lisabon otputovala iz Madrida sa skupinom Opusa Dei.  Zanimljivo je da su prethodnih dana rodbina i poznanici mlade djevojke molili  devetnicu Gospi Snježnoj, čiji se blagdan slavi 5. kolovoza, na dan kada je progledala.

Dvije i pol godine Jimena je patila od gubitka vida zbog problema s kratkovidnošću zbog kojeg je izgubila 95 % vida.

Objasnila je da je otišla na sv. Misu sa svojim prijateljima “i nakon što sam se pričestila, počela sam jako plakati, jer je bio zadnji dan devetnice i molila sam Boga da me izliječi.”

“Kad sam otvorila oči, mogla sam savršeno vidjeti, vidjela sam oltar, tabernakul, moje su prijateljice bile tamo, i mogla sam ih savršeno vidjeti.”

Osim toga, rekla je da je mogla pročitati molitvu devetnice koju je molila i da još uvijek čita “prilično dobro”.

Nadodala je da je sretna i zahvalna svima koji su bili dio molitvene grupe. “Ovo je bio test vjere; Djevica mi je dala veliki dar koji neću zaboraviti”, rekla je.

U izjavi od 6. kolovoza, kardinal Juan José Omella, nadbiskup Barcelone i predsjednik Španjolske biskupske konferencije, tijekom tiskovne konferencije na kraju Svjetskog dana mladih moguće čudo opisao je kao “Božju milost” .

Kardinal je rekao da je mogao razgovarati s Jimenom putem video poziva i da mu je objasnila što se dogodilo. “Djevojka je bila jako uzbuđena; bila je slijepa neko vrijeme i učila je Brailleovo pismo dvije-tri godine”, rekao je.

Istaknuo je da će “ liječnici morati procijeniti težinu bolesti, tj. je li bilo izlječivo ili ne. Ali zasad je to za djevojku veliki događaj. Recimo čudo. Nije vidjela, a sada vidi. Sada će liječnici moći reći ostalo. Blagoslovljen budi Bog.”

Omella je rekao da su ga “pogodila” i druga svjedočanstva koja su se dogodila tijekom Svjetskog dana mladih ljudi koji su “također vratili svoj unutarnji vid”.

Nastavi čitati
By
In Vijesti iz Crkve

Papa bogoslovima i svećenicima Rima: Bog traži od nas da idemo do kraja u borbi protiv duhovne svjetovnosti

Papa bogoslovima i svećenicima Rima: Bog traži od nas da idemo do kraja u borbi protiv duhovne svjetovnosti

Donosimo pismo koje je Sveti Otac Franjo uputio svećenicima Rimske biskupije i koja nosi datum 5. kolovoza 2023., a objavljeno je 7. kolovoza 2023. To je pismo preveo na hrvatski jezik fra Tomislav Pervan. “Što Gospodin traži od nas u ovom našem vremenu, kamo nas vodi Duh koji nas je pomazao i poslao kao apostole Evanđelja? U molitvi mi se vraća ovo: Da Bog traži od nas da idemo do kraja u borbi protiv duhovne svjetovnosti”, poručuje papa Franjo.

PISMO SVETOG OCA SVEĆENICIMA RIMSKE BISKUPIJE 

Slijedi pismo koje je Sveti Otac Franjo uputio svećenicima Rimske biskupije

Pismo Svetog Oca, 7. kolovoza 2023. 

Draga braćo svećenici,

Želio bih vam se obratiti s mišlju o pratnji i prijateljstvu te se nadam da će vas podržavati dok budete obavljali svoju službu, s njezinim teretom radosti i trudova, nadanja i razočaranja. Trebamo razmjenjivati poglede prepune brige i sućuti, učeći od Isusa, koji je tako gledao na apostole, ne zahtijevajući od njih agendu koju diktira kriterij učinkovitosti, nego im nudi svoju skrb i osvježenje, predah. Tako, kad su se apostoli vratili sa svoje misije, zaneseni ali i umorni, Učitelj im je rekao: “Dođite i vi u osamu, na samotno mjesto, i otpočinite malo” (Mk 6,31).

Mislim na vas u ovo vrijeme u kome se uz ljetne aktivnosti može malo i odmoriti, nakon pastoralnih radova proteklih mjeseci. A prije svega želio bih ponoviti svoju zahvalu: “Hvala vam na vašem svjedočenju i na vašoj službi. Hvala vam za skriveno dobro koje činite, i za oproštenje i utjehu koju dijelite u Božje ime… Hvala vam za vašu službu, koja se često obavlja uz veliki napor, s malo priznanja te koja nije uvijek shvaćena” (Homilija za Misu posvete ulja, 6. travnja 2023.).

Naša se svećenička služba ne mjeri pastoralnim uspjesima (njih je i sam Gospodin imao sve manje i manje, kako je vrijeme prolazilo!). U središtu našeg života nije čak ni sumanuta aktivnost, nego je bitno ostati u Gospodinu kako bismo donijeli plod.

Osim toga, naša se svećenička služba ne mjeri pastoralnim uspjesima (njih je i sam Gospodin imao sve manje i manje, kako je vrijeme prolazilo!). U središtu našeg života nije čak ni sumanuta aktivnost, nego je bitno ostati u Gospodinu kako bismo donijeli plod (usp. Iv 15). On je naša okrjepa (usp. Mt 11,28-29). A nježnost koja nas tješi izvire iz Njegova milosrđa, iz dobrodošlice “magis” – preobilja Njegove milosti koja nam omogućuje da idemo naprijed u svome apostolskom radu, da podnosimo promašaje i padove, da se radujemo jednostavnošću srca, da budemo krotki i strpljivi, da uvijek počinjemo iznova i krećemo iznova, kako bismo mogli doprijeti do drugih. Doista, naši nužni “trenutci punjenja” (sc. baterija) događaju se ne samo kada se fizički i duhovno odmaramo, nego i kad se otvorimo međusobnom bratskom susretu: bratstvo tješi, nudi prostore za unutarnju slobodu i sprječava nas da se pred izazovima službe osjećamo usamljeni. 

Neka Rimska Crkva svima bude primjer suosjećanja i nade, uvijek sa svojim pastirima, uistinu uvijek spremnima i voljnima (pro)širiti Božji oprost, poput rijeka milosrđa koje taže žeđ današnjeg čovječanstva.

U tom vam duhu pišem. Osjećam da putujem s vama i želio bih da osjetite da sam vam blizu u radostima i žalostima, u planovima i nevoljama, u gorčinama i pastirskim utjehama. Iznad svega, dijelim s vama želju za zajedništvom, emotivnim i djelotvornim, dok svakodnevno molim da ova, naša Majka, Rimska Crkva, pozvana predsjedati drugima u ljubavi, njeguje dragocjeni dar zajedništva ponajprije u sebi, čineći da klija u različitim stvarnostima i osjećajima od kojih je ona satkana. Neka Rimska Crkva svima bude primjer suosjećanja i nade, uvijek sa svojim pastirima, uistinu uvijek spremnima i voljnima (pro)širiti Božji oprost, poput rijeka milosrđa koje taže žeđ današnjeg čovječanstva.

I sada se, draga braćo, pitam: Što Gospodin traži od nas u ovom našem vremenu, kamo nas vodi Duh koji nas je pomazao i poslao kao apostole Evanđelja? U molitvi mi se vraća ovo: Da Bog traži od nas da idemo do kraja u borbi protiv duhovne svjetovnosti. Otac Henri de Lubac je na nekoliko stranica teksta, a pozivam vas da to pročitate, definirao duhovnu svjetovnost kao „najveću opasnost za Crkvu – za nas, koji smo Crkva – najperfidniju kušnju, onu koja uvijek iznova izranja, podmuklo, kad su druge kušnje pobijeđene”. I dodao je riječi za koje mi se čini kako pogađaju čavao u glavu: “Ako bi ta duhovna svjetovnost napala Crkvu te radila na tome da je iskvari, potkopavajući sami njezin temelj, bilo bi to beskrajno pogubnije od bilo koje obične moralne svjetovnosti” (Meditacija o Crkvi, Milano 1965, 470).  

To su stvari na koje sam podsjećao i u drugim prigodama, ali bih želio ponoviti ih, smatrajući ih prioritetom: Duhovna svjetovnost je, zapravo, opasna jer je to način života koji duhovnost svodi na privid: Zavodi nas da budemo “trgovci duhom”, ljudi odjeveni u svete forme, a koji u stvarnosti nastavljaju razmišljati i djelovati prema duhu i modi svijeta. To se događa kada dopustimo da nas opčine zavodljivosti prolaznog, prosječnost i navika, iskušenja moći i društvenog utjecaja. Te iznovice, taštinom i narcisoidnošću, doktrinarnom nepopustljivošću i liturgijskim esteticizmom, oblicima i načinima u kojima se svjetovnost “skriva iza privida pobožnosti pa i ljubavi prema Crkvi”, a zapravo se “sastoji u tome da se ne traži Gospodin nego ljudska slava i osobna dobrobit“ (Evangelii gaudium, 93). Kako u svemu tome ne prepoznati ažuriranu, sudobnu inačicu onoga licemjernog formalizma što ga je Isus nazirao i vidio u određenim religijskim autoritetima svoga doba i koji ga je tijekom njegova javnog djelovanja tjerao da trpi možda više od ičega drugoga?

Duhovna svjetovnost je “suptilna” kušnja i zbog toga tim podmuklija. Doista, prodire, te veoma svjesna i odlučna kako se skrivati iza dobra izgleda, čak i unutar “religioznih” pobuda i motivacija.

Duhovna svjetovnost je “suptilna” kušnja i zbog toga tim podmuklija. Doista, prodire, te veoma svjesna i odlučna kako se skrivati iza dobra izgleda, čak i unutar “religioznih” pobuda i motivacija. Pa čak i ako je prepoznamo te odagnamo od sebe, prije ili kasnije opet se pojavi, prerušena na drukčiji način. Kao što Isus kaže u Evanđelju: “Kad nečisti duh iziđe iz čovjeka, luta bezvodnim mjestima tražeći spokoja. Kad ga ne nađe, rekne: ‘Vratit ću se u kuću odakle iziđoh’. Došavši, nađe je pometenu i uređenu. Tada ode i uzme sa sobom sedam drugih duhova, gorih od sebe, te uđu i nastane se ondje. Na kraju bude onomu čovjeku gore nego na početku (Lk 11,24-26). Potrebna nam je nutarnja budnost da čuva naše umove i srca, da u nama hrani pročišćujući plamen Duha, jer se svjetovne kušnje vraćaju i “kucaju” obazrivo i učtivo: “To su ‘elegantni demoni’: ulaze glatko, a da ih nismo uopće ni svjesni” (Obraćanje Rimskoj kuriji, 22. prosinca 2022.).   

Međutim, želio bih se zadržati na jednom vidiku ove svjetovnosti. Kad uđe u srce pastira, poprima poseban oblik, naime, onaj klerikalizma. Oprostite što se ponavljam, ali kao svećenici mislim da me razumijete, jer i vi srcem dijelite ono što vjerujete, u skladu s onom dobrom, tipično rimskom (romaničkom!) vrlinom, po kojoj iskrenost usana izvire iz srca te ima okus srca! A ja vam kao stariji čovjek i od srca želim reći da me zabrinjava kada zapadnemo u oblike klerikalizma; kada, možda i nesvjesno, dajemo povoda ljudima da vide kako smo superiorni, privilegirani, stavljeni “iznad” pa stoga odvojeni od ostaloga svetog Božjega puka. Kao što mi jedan dobar svećenik jednom zgodom napisa: “Klerikalizam je simptom svećeničkog i laičkog života u napasti da živi ulogu (rolu), a ne stvarnu, zbiljsku vezu s Bogom i braćom”. Ukratko, označava bolest koja uzrokuje da izgubimo sjećanje na krštenje koje smo primili, ostavljajući u pozadini, negdje otraga, svoju pripadnost istom Svetom narodu te nas (za)vodi da živimo i prakticiramo autoritet u različitim oblicima moći, ne shvaćajući dvoličnost, bez poniznosti, ali s distanciranim i oholim stavovima.

Da bismo se oslobodili te napasti, dobro nam je poslušati što govori prorok Ezekiel pastirima: “Mlijekom se hranite, vunom odijevate, ovnove tovne koljete, a stada ne pasete. Nemoćnih ne krijepite, bolesnih ne liječite, ranjenih ne povijate, zalutalih natrag ne dovodite, izgubljenih ne tražite, nego nasilno i okrutno njima gospodarite“ (34,3-4). Govori o “pretilosti” i “vuni”, onim što hrani i grije. Rizik koji Riječ stavlja pred nas je stoga taj da hranimo sebe i vlastite interese, osiguravajući sebi udoban život.

Dakako, kao što i sveti Augustin potvrđuje, župnik mora također živjeti zahvaljujući potpori koju nudi mlijeko njegova stada; ali kako hiponski biskup komentira: „Neka uzimaju od mlijeka svojih ovaca, neka primaju ono što je potrebno za vlastite potrebe, ali neka ne zanemaruju slabost i nemoć ovaca. Neka ne traže nikakvu korist za sebe, da se ne bi činilo da propovijedaju Evanđelje radi vlastite potrebe i neimaštine; radije neka daju svjetlo istinite riječi za ljudsko prosvjetljenje” (Propovijed o pastirima, 46,5). Slično govori Augustin o vuni, povezujući je s počastima: vuna koja pokriva ovce može nas potaknuti na razmišljanje o svemu čime se možemo izvana okititi, tražeći hvalu ljudi, ugled, slavu, bogatstvo. Veliki latinski otac piše: “Tko daje vunu, daje čast. To su upravo dvije stvari koje dušobrižnici, koji pasu sami sebe a ne ovce, traže od naroda – korist od zadovoljenja vlastitih želja kao i naklonost te časti i pohvale” (nav. mj., 46.6). Kad se bavimo samo mlijekom, mislimo na svoju osobnu korist; kad opsesivno tražimo vunu, razmišljamo o njegovanju imidža i povećanju vlastitog uspjeha. I na taj način gubimo svećenički duh, revnost za služenje, čežnju za brigom za narod, i završavamo u prosudbi prema svjetovnim ludostima: „Što ja imam s tim? Neka svatko čini što želi; moja je hrana sigurna, ali i moja čast. Imam dovoljno mlijeka i vune, pa neka svatko radi što ga volja” (nav. mj., 46.7).   

Zabrinutost se, dakle, usredotočuje na “ja”: svoje vlastito uzdržavanje, svoje vlastite potrebe, na pohvalu koju smo primili za sebe umjesto na slavu Božju. To se događa u životu onih koji otkliznu u klerikalizam: gube duh veličanja i hvale jer su izgubili osjećaj za milost, gube divljenje nad besplatnošću kojom ih Bog ljubi, onu povjerljivu i predanu jednostavnost srca koja nas tjera da (is)pružimo ruke prema Gospodinu, iščekujući od Njega hranu u pravo vrijeme (usp. Ps 104,27), svjesni da bez Njega ne možemo učiniti ništa (usp. Iv 15,5). Tek kada živimo u toj besplatnosti, možemo službu i pastoralne odnose živjeti u duhu služenja, u skladu s Isusovom riječi: “Besplatno primiste, besplatno i dajte!” (Mt 10,8). 

Moramo se ugledati upravo na Isusa, na sućut s kojom On gleda na našu ranjenu ljudskost, na besplatnost kojom je ponudio na križu svoj život za nas.

Moramo se ugledati upravo na Isusa, na sućut s kojom On gleda na našu ranjenu ljudskost, na besplatnost kojom je ponudio na križu svoj život za nas. Evo svagdanjeg protulijeka svjetovnosti i klerikalizmu: gledati raspetoga Isusa, svaki dan usmjeravati pogled na Onoga koji se ispraznio i ponizio do smrti (usp. Fil 2,7-8). Prihvatio je poniženje da nas podigne iz padova i oslobodi nas od sile zla. Na taj način, gledajući Isusove rane, gledajući Njega ponižena, učimo kako smo pozvani ponuditi sami sebe, postati kruh koji se lomi za gladne, dijeliti put zajedno s umornima i potlačenima. To je svećenički duh: učiniti se slugama naroda Božjega, a ne gospodarima, prati noge svojoj braći, a ne ih gaziti svojim nogama.  

Budimo stoga budni i na oprezu protiv klerikalizma.

Budimo stoga budni i na oprezu protiv klerikalizma. Neka nam pomogne da se toga klonimo apostol Petar koji se, kako nas predaja podsjeća, i na samrti naglavačke ponizio, kako bi se izjednačio sa svojim Gospodinom. Neka nas od toga sačuva apostol Pavao koji je zbog Krista Gospodina sve dobiti te ugode života i svijeta smatrao smećem i otpadom (usp. Fil 3,8).

Klerikalizam, znamo, može pogoditi svakoga, čak i laike i pastoralne djelatnike: doista, može se preuzeti “klerikalni duh” u vršenju službi i karizmi, živeći vlastiti poziv na elitistički način, zavijen i umotan u vlastitu grupu te podižući zidove prema van, razvijajući posesivnost veza s obzirom na uloge u zajednici, njegovanje bahatih i hvalisavih stavova prema drugima. A simptomi su doista gubitak duha klanjanja i hvale te radosne besplatnosti, dok se vrag uvlači njegujući prigovaranje, negativnosti i kronično nezadovoljstvo onim što je krivo te ironija postaje cinizam. Ali, na taj način prepuštamo se klimi kritike i gnjeva koje širimo oko sebe, umjesto da smo oni koji, s jednostavnošću i krotkošću, s dobrotom i poštovanjem, pomažu svojoj braći i sestrama da izađu iz živoga pijeska nestrpljivosti

U svemu tome, u našim slabostima i nedostatcima, kao i u današnjoj krizi vjere, ne dajmo se obeshrabriti! De Lubac zaključno govori kako je Crkva, “čak i danas, unatoč svim našim nejasnoćama […], poput Djevice, sakrament Isusa Krista. Nikakva naša nevjera ne može je spriječiti da bude ‘Božja Crkva’, ‘sluškinja Gospodnja’” (Razmišljanje o Crkvi, nav.dj., 472).

Molimo se Duhu jedni za druge, molimo ga da nam pomogne da ne upadnemo, ni u osobnom životu, ali ni u pastoralnom djelovanju, u tu religioznu pojavnost punu mnogočega, ali praznu od Boga, kako ne bismo bili samo službenici Svetoga, nego gorljivi navjestitelji Evanđelja.

Braćo, to je nada koja podupire naše korake, olakšava naše breme i daje novi poticaj našoj službi. Zasučimo rukave i prignimo koljena (vi koji možete!): Molimo se Duhu jedni za druge, molimo ga da nam pomogne da ne upadnemo, ni u osobnom životu, ali ni u pastoralnom djelovanju, u tu religioznu pojavnost punu mnogočega, ali praznu od Boga, kako ne bismo bili samo službenici Svetoga, nego gorljivi navjestitelji Evanđelja, ne “državni klerici”, nego pastiri naroda. Trebamo osobno i pastoralno obraćenje. 

Kao što je Pater Congar rekao, nije riječ o vraćanju pravilnog svetkovanja ili obnovi vanjskih ceremonija, već radije o povratku k izvorima Radosne vijesti, otkrivanju svježih sila i energije za prevladavanje navika, o ubrizgavanju novog duha u stare crkvene ustanove, kako ne bismo završili kao Crkva “bogata svojim autoritetom i sigurnošću, ali premalo apostolska i osrednje evanđeoska” (Vera e falsa riforma della Chiesa, Milano 1972, 146).

Hvala vam za dobrodošlicu koju ćete izraziti ovim mojim riječima, razmišljajući o njima u molitvi i pred Isusom u svakodnevnom klanjanju. Mogu vam reći da su mi izvirale iz moga srca i ljubavi koju imam prema vama. Krenimo naprijed s entuzijazmom i hrabrošću: radimo zajedno, među svećenicima i s našom braćom i sestrama laicima, pokrećući sinodalne vidike i putove koji će nam pomoći da se lišimo svjetovnih i “klerikalnih” sigurnosti, kako bismo ponizno tražili pastoralne putove nadahnute Duhom Svetim, kako bi Gospodinova utjeha doista stigla do svakoga.

Pred slikom Salus Populi Romani molio sam za vas. Zamolio sam Gospu da vas čuva i štiti, da isuši vaše krišom prolivene suze, da u vama ponovno užga radost službe i da vas svaki dan učini pastirima zaljubljenima u Isusa, spremnima žrtvovati preko svake mjere sebe i svoje živote iz ljubavi prema Isusu. Hvala vam za ono što činite te za ono što jeste. Blagoslivljam vas i pratim vas u molitvi. I, molim vas, ne zaboravite moliti za mene.

Bratski,

Lisabon, 5. kolovoza 2023., 

Spomen Posvete Bazilike Svete Marije Velike.

FRANJO

Izvor: Vatican.va

(Papa Franjo potpisao je pismo u Lisabonu 5. kolovoza, na spomen Posvete Bazilike Svete Marije Velike u Rimu, a Tiskovni ured Svete Stolice objavio ga u ponedjeljak, 7. kolovoza).

Preveo i priredio  fra Tomislav PERVAN OFM

Međugorje, 8. kolovoza 2023. – na blagdan sv. Dominika

Nastavi čitati
By
In Svetac dana

SVETAC DANA – SV. LOVRO

SVETAC DANA – SV. LOVRO

Sveti Lovro bio je đakon Rimske Crkve. Mučeništvo je podnio za Valerijanova progona u 3. stoljeću, četiri dana nakon pape Siksta II. i četiri rimska đakona. Grob mu se nalazi kraj Tiburtinske ceste, u Veranskom polju, a car Konstantin Veliki podigao je kraj njegova groba veliku baziliku. Štovanje mu se raširilo u Crkvi već od 4. stoljeća.

Mnoge naše župne i filijalne crkve posvećene su svetom Lovri, mučeniku, te na njegov blagdan slave svoj crkveni god. U Rimu, gdje je bio i mučen, posvećena mu je krasna bazilika San Lorenzo fuori le mura, a osim nje još šest drugih crkava. No iako je sv. Lovro u Rimu naročito štovan mučenik, njegovo štovanje nije isključivo rimska stvar. Već tamo od V. stoljeća pa dalje, a nadasve u srednjem vijeku, nije bilo biskupije ni grada koji ne bi imali bar jednu crkvu njemu na čast posvećenu. Samo u Milanskoj nadbiskupiji bile su mu posvećene 43 crkve. U Italiji 47 mjesta nosi njegovo ime.

U Rimu je blagdan sv. Lovre po važnosti dolazio odmah poslije blagdana apostolskih prvaka Petra i Pavla. Uz njih je smatran kao glavni uzročnik pobjede Rima nad idolima, često puta uspoređivan s đakonom prvomučenikom Stjepanom. Gdje leži tajna tako izvanrednog štovanja? – Nećemo se prevariti ako ustvrdimo da leži u Lovrinoj mladosti i heroizmu. Jedno je i drugo već samo od sebe svakome simpatično. To je tako simpatično da papa Leon Veliki kaže: “Od početka pa do propadanja, kad je riječ o sjaju zvijezde među levitima, Rim je isto tako proslavljen svojim Lovrom kao nekoć Jeruzalem svojim Stjepanom.”

Lovro je bio učenik pape Siksta II., koji ga je zbog njegovih mladenačkih vrlina, a osobito nevinosti, ljubio kao što otac ljubi najboljega sina te ga, unatoč mladoj dobi, uvrstio u broj sedmorice uglednih rimskih đakona. Štoviše, stavio ga je kao protođakona svima na čelo. Iskazavši mu tako veliko povjerenje, Papa mu je prorekao da ga čeka teška borba za vjeru u Krista. A to je nešto što mlado idealno srce samo poželjeti može. Papa mu je doslovno rekao: “Mene Gospodin štedi jer sam slab starac, no tebi je odredio slavnu pobjedu.”

Nakon tih utješnih i ohrabrujućih riječi Papa je rekao đakonu Lovri neka povjereno mu crkveno blago podijeli siromasima. On je to poslušao te pošao u Hipolitovu kuću, u kojoj je bila ubožnica za siromahe što ih je već prije pomagao. Sve im je podijelio. Stoga je mogao za vrijeme Valerijanova progonstva, kad ga je sudac istražitelj upitao za blago Crkve, uprti prst u siromahe te reći: “Evo blaga Crkve!” Na to je bio mučen, izbičevan te na roštilju spaljen. Nalazeći se na tom užarenom strašnom mučilu, dobacio je okrutnom tiraninu: “Na jednoj sam strani pečen, okreni me na drugu!” Mučeništvo se sv. Lovre prema pouzdanim pisanim izvorima zbilo 10. kolovoza 258. Zagovornik je u bolima od opeklina i križobolja.

Jedan od najljepših govora izrečenih u čast sv. Lovre potječe od pape Leona Velikog. U tome govoru taj veliki crkveni govornik i pastir duša nesvakidašnjom rječitošću ovako veliča mučenika Lovru:

Bijes je poganskih vlasti bjesnio protiv elite Kristovih udova obarajući se naročito na kler. Bezbožni je progonitelj iskalio svoj gnjev na đakonu Lovri, koji je imao prvo mjesto ne samo u službi sakramenata, nego još više u upravljanju crkvenim dobrima. Zatvaranje samo jednog čovjeka obećavaše mu dvostruki plijen; jer ako bi se domogao crkvenog blaga, domogao bi se i onoga što je najviše želio: da se Lovro odrekne prave vjere.

Čovjek pohlepan za bogatstvom i neprijatelj istine oruža se, dakle, dvostrukom bakljom: lakomošću i da se dočepa zlata, bezbožnošću, da ulovi Krista. Od nedužnog čuvara svetoga blaga traži da mu preda novčana sredstva Crkve, predmet svojih pohotnih želja. Čestiti đakon, htijući mu pokazati gdje se to blago nalazi pohranjeno, pokazuje mu mnoštvo siromašnih kršćana, što ga je novcem iz riznice hranio i odijevao. Sada je taj novac bio izvan svake opasnosti da bude zaplijenjen jer je bio utrošen u najplemenitiju i najsvetiju svrhu.

Razbojnik tako izigran usplamti mržnjom na vjeru koja zapovijeda takvu upotrebu dobara. On će sada napasti daleko dragocjenije blago što posjeduje čovjek, kod kojega nije našao nikakva novca. On mu želi ugrabiti sveti polog, koji je njegovo najveće blago. On poziva Lovru da se odreče Krista i nastoji strašnim mukama pobijediti neslomivu jakost đakonova duha. Kad prva mučenja ne postigoše ništa, uslijedila su im druga još okrutnija. Zapovijeda da se peku na vatri njegovi izranjeni i izbrazdani udovi, tragovi brojnih udaraca, te da se stavljaju na užareni roštilj, što je neprestano bio podgrijavan kako bi muke bile žešće i dulje trajale.

O divlja okrutnosti, tako nećeš ništa postići! Raspadljivo će tijelo brzo umaći tvojoj svireposti, a kad Lovro uziđe na nebo, ti ćeš ostati na cjedilu. Tvoji plamenovi nisu mogli nadvladati žar Kristove ljubavi. Vatra što gori vani slabija je od one što zahvaća nutrinu. Progonitelju, bjesneći protiv mučenika, iskazao si mu uslugu: Što sve nisi izmislio da pridoneseš slavi pobjednika, kad mučila za njega postadoše oruđem trijumfa?

Radujmo se stoga, draga braćo, posve duhovnom radošću i neka nas smrt toga velikog mučenika potakne da kličemo u Gospodinu koji je divan u svojim svecima!

Molitva sv. Lovri

Bože, ti si svetom Lovri dao žar svoje ljubavi te se proslavio vjernim služenjem i slavnim mučeništvom. Daj nam ljubiti što je on ljubio i u život provesti što je naučavao. Amen.

Izvor: bitno.net

Nastavi čitati
By
In Misna čitanja

MISNA ČITANJA – 10. KOLOVOZA 2023.

MISNA ČITANJA – 10. KOLOVOZA 2023.

Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac.

XVIII. tjedan kroz godinu

Četvrtak, 10. 08. 2023.

SV. LOVRO, đakon i mučenik

Blagdan

ČITANJA:
vl.: 2Kor 9,6-10; Ps 112,1-2.5-9; Iv 12,24-26

BOJA LITURGIJSKOG RUHA:
crvena

IMENDANI:
Lovro, Lovorko, Laura, Klaudije

Prvo čitanje:

2Kor 9, 6-10

Bog ljubi vesela darivatelja.

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima

Braćo! Tko sije oskudno, oskudno će i žeti; a tko sije obilato, obilato će i žeti. Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja. A Bog vas može obilato obdariti svakovrsnim darom da u svemu svagda imate svega dovoljno za se i izobilno za svako dobro djelo — kao što je pisano:

Rasipno dijeli, daje sirotinji,

pravednost njegova ostaje dovijeka.

A onaj koji pribavlja sjeme sijaču i kruh za jelo, pribavit će i umnožiti sjeme vaše i povećati plodove pravednosti vaše.

Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam:

Ps 112, 1-2.5-9

Pripjev:

Dobro je čovjeku koji je milostiv i daje u zajam.

Blago čovjeku koji se boji Gospodina
i koji uživa u naredbama njegovim:
moćno će mu biti na zemlji potomstvo,
na pravednu će pokoljenju počivati blagoslov.

Dobro je čovjeku koji je milostiv i daje u zajam,
koji poslove svoje obavlja pravedno.
Do vijeka neće on posrnuti:
u vječnome će spomenu biti pravednik.

Žalosne se vijesti neće bojati,
stalno je njegovo srce uzdajuć se u Gospodina.
Postojano mu je srce, ničeg se ne boji,
neprijatelje svoje prezire.

On rasipno dijeli, daje sirotinji:
pravednost njegova ostaje dovijeka,
njegovo će se čelo slavno uzdići.

Tako nam je potvrđena proročka riječ, te dobro činite što uza nju prianjate kao uza svjetiljku što svijetli na mrklu mjestu – dok Dan ne osvane i Danica se ne pomoli u srcima vašim.

Evanđelje:

Iv 12, 24-26

Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac.

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Zaista, zaista, kažem vam:

ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre,

ostaje samo;

ako li umre,

donosi obilat rod.

Tko ljubi svoj život, izgubit će ga.

A tko mrzi svoj život na ovome svijetu,

sačuvat će ga za život vječni.

Ako mi tko hoće služiti,

neka ide za mnom.

I gdje sam ja,

ondje će biti i moj služitelj

Ako mi tko hoće služiti,

počastit će ga moj Otac.«

Riječ Gospodnja.

Preuzeto s Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Nastavi čitati
By
In Fra Tomislav Pervan

Edith Stein: Stoljeće od stoljetnoga iskoraka

Edith Stein: Stoljeće od stoljetnoga iskoraka

Piše: dr. Fra Tomislav Pervan

Kako izreći neizrecivo, kako prikazati našim bojama nebeske? Nema ih u ovoj stvorenoj stvarnosti. Tako ni neizrecive zbiljnosti s kojima su se pojedinci, ozbiljni i razložni, suočili te o njima svojim riječima svjedočili ili pak zanijemili.

I danas se nerijetko čuje, čak i u crkvenim krugovima, sa samog vrha, kako čovjek nije sposoban iskusiti Boga, doživjeti Transcendentno. S područja filozofije, teologije te psihologije mnogi govore kako je to neznanstveno područje. Ipak vjerodostojna svjedočanstva mnogih muževa i žena i našega doba opovrgavaju takva mišljenja.

Stalno se promiče mantra, odnosno predrasuda kako su vjera i razum nespojivi, poput vatre i vode, pa prema tome poimanju čovjek koji racionalno misli ne može vjerovati. Danas imamo također veoma bojovne bezbožnike koji predbacuju vjernicima zaslijepljenost, netolerantnost ili fundamentalizam. Vele kako pred crkvenim vratima treba ostaviti i zaboraviti na razum. A zapravo su oni u svojim zasadama netolerantni i fundamentalisti. Njihovu poimanju totalna je oprjeka život i sudbina filozofkinje Edith Stein, židovskoga podrijetla,  koju je filozofija dovela u krilo kršćanske vjere.

Na Novu godinu 1922., krštena je i stupila u Katoličku Crkvu Dr. Edith Stein. Svetkovina Svete Bogorodice bijaše tada blagdan Gospodnjega obrezanja, izrazita poveznica sa židovstvom. Drugi sakrament kršćanske inicijacije, potvrdu, primila je na blagdan Marijina očišćenja (Purificatio), 2. veljače, u Speyeru, danas je to blagdan Gospodnjega prikazanja. Oba su blagdana do liturgijske reforme bila tijesna poveznica sa židovstvom. Ona je svjesno izabrala te nadnevke za svoju kršćansku inicijaciju budući da dolazi iz židovstva.

Životni put velike žene prošloga stoljeća primjer je kako su vrhunski mislioci i u naše doba kadri iskusiti Onoga koji nam čini srce nemirnim kako bi se u Njemu smirilo i otpočinulo. Njezine životne etape zorno govore o duhovnom i duševnom rastu, sazrijevanju te stasavanju toga suvremenog bogotražitelja. Židovka, ateistkinja, studentica, u ratu u službi Crvenog križa, filozofkinja, obraćenica, učiteljica, profesorica, znanstvenica, predavačica, spisateljica i prevoditeljica, na kraju karmelićanka i mučenica u plinskim komorama Auschwitza. Životni je to put osobe koja nije bježala od izazova suvremenoga svijeta, kročila je kroz život otvorenih očiju, tražila smisao za sebe i druge kako bi društvo bilo ljudskije a budućnost smislenija.

Životni put filozofkinje

Edith Stein rodila se u židovskoj obitelji, na najveći židovski blagdan Jom Kippur – Dan pomirenja, 12.10. 1891. u Breslau – Wrocław. Majka bijaše krajnje pravovjerna Židovka, Edith je rano ostala bez oca, završila gimnaziju izvrsnim uspjehom. Upisala studij psihologije i germanistike u rodnom gradu, ali to bijaše psihologija bez duha i duše. Seli u Göttingen gdje je upisala studij filozofije kod E. Husserla, tada vjerojatno najpoznatijeg filozofa. Da bi kod njega mogla promovirati u filozofiji, Husserl joj nalaže da položi državni ispit što je učinila s izvrsnim uspjehom u ratnoj, 1915. Potom služi neko vrijeme kao bolničarka u Crvenom križu da bi se ujesen te godine posvetila pisanju doktorskoga rada.

Šutljiva, u sebe povučena, uvijek zamišljena, posvetila se akademskom životu. U školi svoga učitelja naučila je promatrati stvari i fenomene bez predrasuda, a poznanstvo s filozofom Maxom Schelerom, koji je u to doba bio blizak Katoličkoj Crkvi, spoznaje da je i vjera fenomen svoje vrste, jer je osobno slovila kao ateistkinja. Spoznaje kako je njezin racionalizam prepun predrasuda. Doktorski rad bio je gotov o Božiću 1916. Nije promovirala u Göttingenu s razloga što je njezin mentor preuzeo profesorsku katedru u Freiburgu. S njim se seli u Freiburg. Polaže stroge ispite, rigoroze, najizvrsnijom ocjenom. Profesor joj nudi suradnju jer zbog rata nije imao svojih asistenata.

Usred Prvog svjetskog rata doktorira „summa cum laude“, prva žena s doktoratom iz filozofije na njemačkom području. Družila se s filozofima Maxom Schelerom, Adolfom Reinachom koji je poginuo na fronti 1917. Do njezina krštenja nije bilo filozofa koji ne bijaše oduševljen talentom te mlade Židovke, koja je u međuvremenu odbacila svoju vjeru te se očitovala kao ateistkinja. Njezin trijezni, jasni, objektivni duh, njezin prodorni pogled, njezina apsolutna stručnost i objektivnost doslovce su je predodredili za filozofsku granu fenomenologije.

Prijelomno vrijeme – nakon rata

Kad bismo je pitali, koji je njezin temeljni duhovni stav za tako bogat životni program sve do mučeničke smrti, zacijelo bi odgovorila da je to neumoljivo traganje za istinom, za smislom života. Kao studentica bila je nevjernik, ali je osjećala kako joj bitno nedostaje. Bila je prijazna, učtiva, spremna pomoći, darežljiva. Iznutra usamljena, gladovala je za životnim smislom. Očekivala je od Husserlove metode odgovor na svoja pitanja. Bila mu je najizvrsnija učenica, ali ni njegova filozofija nije joj dala konačni odgovor u traganju za istinom. I filozofija je samo fragment, isječak istine, ne puna istina.

U studenom 1918. napušta Freiburg da bi se posvetila analizi i proučavanju ljudske osobe, tematika koja ju nije napuštala do kraja njezina života. Njezino duhovno odrastanje te obraćenje odvija se u vrijeme Prvoga svjetskoga rata, golemih duhovnih potresa koji su uzdrmali svijet, rata u kome je nestajao jedan svijet, a rađao se novi, bez jasnih ideja i vizija. Vrijeme je to kad katolicizam bijaše privlačan te su mnogi otvoreni duhovi između 1910. – 1930 nesvjesno težili prihvatiti katolički nauk. Vrijeme loma u europskoj povijesti s prošlim stoljećem i romantikom, a nakon rata uslijedile su katastrofalne posljedice. U ratu izgubljena i slomljena generacija tražila je novi poredak na ruševinama Europe. Politički je na pozornici još neuvježbana demokracija, krajem rata objavljuje O. Spengler svoju dvosveščanu Propast Zapada.

Edith Stein dio je toga duhovnoga kretanja i raspoloženja. U svojoj zapisima opisuje svoje depresivno stanje napose nakon smrti na bojišnici kolege A. Reinacha u studenom 1917. te drugih bliskih prijatelja koji su pali na frontama. Kao preživjela osjeća se osobom koja je slučajno izbjegla smrt.

Susret s Kristom u otajstvu križa

Udovica poginulog kolege i prijatelja A. Reinacha pozvala ju je u svoj dom u Göttingenu da pomogne srediti pismenu ostavštinu svoga supruga Adolfa. Osobno se plašila toga susreta s osobom koja je izgubila predivna muža. Iznutra potresena, smušena. Što reći ožalošćenoj udovici? Kako je utješiti? Osobno ne vjeruje u vječni život. Na njezino iznenađenje udovica nije nimalo slomljena ni potištena. Susret je bio dirljiv, za Edith šokantan. Namjesto slomljene osobe imala je pred sobom osobu punu vjere i nade, predanu u Božju volju, s pogledom na križ. Namjesto da tješi slomljenu udovicu, ona je tješila Edith. Žena bijaše ispunjena nadom i tu su se u Edith urušili racionalni dokazi i predrasude – po prvi put je zasjala u njoj zraka vjere u tajni križa. Bilo joj je jasno kako čovjeka ne mijenja znanstvena spoznaja nego zahvaćenost istinom i svjedočanstvo života.

To iskustvo Božje blizine duboko se utisnulo u njezinu dušu tako da je kratko prije smrti mogla reći: „Bijaše to moj prvi susret s križem i božanskom snagom koju križ daje onima što ga nose. Prvi put vidjela sam na dohvat ruke Crkvu rođenu iz otkupiteljske patnje u njezinoj pobjedi nad žalcem smrti. Bijaše to trenutak kad se moja nevjera urušila, kad je Krist zasjao. Krist u tajni Križa“.

U njoj počinje duhovni boj. Bog je sam dirnuo nutrinu te nevjernice. Od 1917.- 1921. u njoj su trajne sumnje, depresivna stanja, stalno traženje. Počinje čitati Novi zavjet, u dvoumici je postati katolkinja ili protestantkinja. I njezin je profesor Husserl prešao sa židovstva na protestantizam, jednako i Max Scheler koji je bio blizak katolicima. Dospjela je u stanovitu životnu krizu, a na nju joj odgovor nije mogla pružiti filozofija. Fenomenološki se pitala, što je smisao života? I ima li život uopće smisla? Susret s filozofima-vjernicima uzdrmao je njezin ateizam te se počela približavati kršćanstvu. Čitala je Novi zavjet te se dvoumila kojoj bi konfesiji pristupila, protestantizmu kao neki prijatelji ili katolicizmu.

Ali njezina je volja paralizirana. U takvu stanju događa se nešto neobično.

Gospodin ju je, čini se, sam vodio prema istini. Naime, u svibnju 1921. zaputila se kod prijatelja, bračnog para Conrada i Hedwig Conrad-Martius u Bad Bergzaubern. Prijateljica je uvela gošću u svoju bogatu knjižnicu da si izabere lektiru za čitanje. Edith Stein nasumce uzima knjigu „Život svete Terezije Avilske“ iz pera svetice. Počela je s čitanjem uvečer i je nije ispuštala iz ruku do rane zore. Završila je čitanje u osvit dana i na kraju rekla: „To je istina“. Novi dan sviće, njoj je u srcu zasjalo Božje Sunce – Isus Krist.  Odlučila se za katoličku vjeroispovijed s razloga što je za nju katolicizam, za razliku od protestantizma, vjera koja zahvaća i čovjekova osjetila, katolicizam je radosniji. Latinski jezik u misi, gregorijanski koral, sjaj bogoslužja. U katolicizmu je nebo otvoreno, dok je u protestantizmu zatvoreno.

Istoga dana, nakon čitanja Terezije Avilske, kupuje Katekizam te svakodnevni njemački Schottov misal. Proučava katolički nauk temeljito, prvi je put na svetoj Misi. Vremenom je shvatila svaku pa i najmanju ceremoniju, svaki obred. Ništa joj više ne bijaše strano. Sa svojim prijateljima sljedećih dana i tjedana intenzivno razgovara o vjeri, o kršćanskim zajednicama i Crkvama. Odlučila se krstiti u Katoličkoj Crkvi te je odredila nadnevak, 1. siječnja 1922.

Dob osobnoga „Damaska“

Neki časni stariji svećenik slavio je u Bergzabernu svetu žrtvu s nutarnjim predanjem i dostojanstvom. Nakon svete Mise slijedila ga je u župni dvor te ga zamolila za sveto krštenje. Promatrao ju je začuđeno te je rekao kako pristupu u svetu Crkvu treba prethoditi temeljita priprava. Pitao je, koliko je dugo imala poduku. Ona mu je kratko odgovorila: „Pa velečasni, pitajte me!“

Na svako mu je pitanje odgovarala tako da se svećenik i sam čudio. Dekan je priznao kako je za razgovora od examinatora, ispitivača, na kraju postao examinandus, ispitanik. Edith je na krštenju uzela ime Edith Theresia Hedwig. Prijateljica joj je kuma na krštenju. Deset godina nakon toga stupit će u karmelski red te imenu dodati Benedicta a Cruce, Križem Blagoslovljena. Nakon krštenja prvi je put primila Tijelo Kristovo te je otada euharistija njezina svagdanja hrana. Počela je moliti Časoslov Crkve, danomice. Imala je trideset i jednu godinu. Prijelomna dob kad se u čovjeku zbiva osobni „Damask“. Tako bijaše u Pavla, Pascala, Augustina, Ivana Krstitelja itd. U duši je presretna. Tražila je istinu, a pronašla Boga! Pronašla Isusa Krista.

Sakrament svete potvrde primila je u Speyeru 2. veljače, na svetkovinu Prikazanja Gospodinova u Hramu, onodobno Marijina očišćenja. Izrazito židovski blagdan i poveznica sa židovstvom i u njezinu slučaju.

Nakon krštenja najteže joj bijaše pohod roditeljskoj kući, susret s majkom pravovjernom Židovkom te vijest da više ne pripada židovskoj zajednici, nego da je katolkinja. Pred majkom je kleknula i priopćila joj za nju potresnu vijest. Bolan bijaše susret, ostale su povezane, ali su se zauvijek razišle, svaka je kročila svojim putem.

Edith Stein je primjer kako i dubokoumni filozof može pristati na čin vjere a da ne izda svoje intelektualno poštenje kao mislilac. Primjeri su za to jedan Augustin, Bonaventura, Toma Akvinski, Blaise Pascal, Søren Kierkegaard, Gabriel Marcel, Jacques Maritain, da nabrojimo samo neke. Bog je u konačnici „Smisao smisla“, kako se izrazio jedan suvremeni filozof. Naime, znanje je moguće samo u poveznici s vjerom, a vjera gubi svoj smisao ako nema poveznice sa znanjem. I vjera treba svoj razumski temelj, kako stalno ističe papa u miru Benedikt te kako nam savjetuje i Prva Petrova (3,15), ponuditi svakomu razlog nade koja je u nama.

Čovjek – biće „osuđeno“ na život

Slijedilo je nakon krštenja i ulaska u Crkvu dvadeset godina plodna rada. Deset godina kao predavačica i profesorica, deset godina u strogom karmelu, najprije u Kölnu a potom u Nizozemskoj, kamo se sklonila od nacista. Dvadesete godine bijahu vrijeme kad su na duhovnom obzoru bljesnuli K. Barth, R. Guardini, Heidegger sa svojim „Bitak i vrijeme“, Husserl sa svojim „Kartezijanskim meditacijama“. Mnogi su se istaknuti duhovi nakon rata obratili na katolicizam, npr. D. Von Hildebrand, G. K. Chesterton, nobelovka S. Undset, protestantkinja Gertrud von le Fort, koja je spjevala „psalme, himne i pohvale Crkvi“, profesor patristike E. Peterson, Th. Haecker, prevoditelj djela obraćenika H. Newmana. Desetljeće je to snažnih stvaralačkih umjetničkih, literarnih, teoloških i filozofskih zamašnjaka.

  1. Stein ulazi u prijepor s Heideggerovim „bitkom na smrt“. Ne, čovjek nije biće osuđeno na smrt, nego na život. Ovaj bitak nije samo vremenski ograničen, čovjek teži za snažnijom obdarenošću bitkom, kako bi mogao crpsti ono što mu trenutak istodobno i pruža i uzima. Htio bi puninu, ne ispustiti je iz ruku, htio bi radost bez kraja i granica, i na kraju je posjedovati. Radost bez kraja, sreću bez sjene, ljubav bez granica, puninu života bez mlohavosti, istodobno savršeni mir i opuštenost od svih napetosti. Htio bi vječno blaženstvo. To je bitak do koga je čovjeku stalo za njegova zemaljskog bivovanja.

Predavačica i poziv u karmel

Htjela bi odmah nakon sakramenata inicijacije stupiti u samostan, ali je odvraća generalni vikar biskupije Speyer. Nalazi joj posao profesorice u gimnaziji sestara dominikanki gdje je ona predavač do 1931., osobno je uvodi u dublji duhovni život. Ona se prije ulaska u samostan treba udomiti u novoj vjeri te svoje talente upotrijebiti najprije u svijetu, radeći za Gospodina.

Kao predavačica ona je stroga, nepristupačna, ali zrači povjerenjem i otvorenošću. Postupno je naučila kako je i znanost te predavačka aktivnost vrst bogoslužja. U slobodnom vremenu prevodi Tomu Akvinskoga, kuša napraviti most između skolastike i fenomenologije. To je iscrpljuje ali snagu nalazi u euharistiji, molitvi, klanjanju. „Sve je u tome da čovjek pronađe tihi, mirni kutak gdje je moguće s Bogom komunicirati, kao da ništa drugo ne postoji. I to svakodnevno“. Radosna je što može biti s dominikankama s kojima dijeli gotovo redovnički život, dnevni raspored, molitvu Časoslova. „Otvara se svijet beskraja kad čovjek započne živjeti namjesto prema izvana prema unutra“.

S namještenjem kod sestara prestaje 1931., a zatim preuzima predavačku djelatnost u Münsteru u Institutu za znanstvenu pedagogiju. Predaje filozofsku antropologiju. Ne uspijeva joj dobiti profesorsku katedru na sveučilištu, a nakon dolaska Hitlera na vlast Židovi se osjećaju nesigurno. Piše pismo papi Piju XI. o položaju Židova te prijetnjama koje se nadvijaju nad njezin narod. Moli ga da jednom enciklikom zaštiti Židove. Enciklika je uslijedila tek 1937.

U njoj nastaje nutarnja borba. Što učiniti u novonastalim okolnostima? Iseliti se? Emigrirati?  Ima ponuda iz Južne Amerike. Stupiti u neki red?  Već su joj 42 godine i upitnik je hoće li je u toj dobi primiti. Od vremena čitanja djela Svete Terezije Avilske ona se identificirala s karmelskom duhovnošću, makar se u međuvremenu upoznala u Beuronu s benediktinskom duhovnošću. Nema nikakve dvoumice, osjeća da je Bog poziva u karmel.  Temelj karmelske duhovnosti jest kao u proroka Ilije:  Stajati pred Gospodinom, pred licem Gospodnjim. Cijeloga svoga vijeka. Moliti za druge te s Gospodinom prijateljevati. Život u klauzuri kao u svjesno izabranoj pustinji i samoći, gdje čovjek može Bogu služiti životom molitve i predanja.

„Sestro, idemo mrijeti za svoj narod!“

S takvim raspoloženjem i zanosom stupa u samostan bosonogih karmelićanki u Kölnu u godini kad Hitler preuzima vlast u Njemačkoj. Uzela je ime S. Theresia Benedicta a Cruce (S. Terezija Benedikta od Križa). Deset plodnih godina jest iza nje, aktivnoga i predanog rada. Iskusila je što znači reći Bogu ‘da’, ali je osjećala da nešto manjka. Stoga ulazi u samostan. U travnju 1935., na sami Uskrs, polaže u karmelu prve zavjete. Od rodbine ili prijatelja nitko nije bio nazočan za toga čina predanja Gospodinu. Godinu u pol dana nakon njezinih prvih zavjeta preminula joj je majka, na blagdan Uzvišenja svetoga Križa, u trenutku kad njezina kći obnavlja svoje zavjete. Unatoč velikoj boli koju kćerka osjeća, tješi je misao kako će majka u tome trenutku sve shvatiti i razumjeti kod Gospodina.

Nakon toga i njezina sestra pridružuje joj se u samostanu, prima krštenje, postaje karmelska trećoredica te će zajedno poći i u smrt. Svečane i vječne zavjete položila je 21. travnja 1938. te se do kraja i doživotno vezala uz Gospodina.  Nekako u to doba umire i njezin učitelj E. Husserl i velika joj je utjeha što joj je jedna prijateljica javila kako je učitelj preminuo Bogu posvema predan i u miru.

Godine u samostanu svjedoče o njezinu prijateljevanju s Bogom, u davanju i primanju. Tu je iskusila što znači živjeti na dlanu Božje ruke, u bezazlenosti srca i djeteta, u poniznosti carinika. U samostanu suosjeća sa svojim narodom. Imala je mogućnost emigrirati, ali je svjesno ostala do kritične 1938. Nije htjela biti kao Židovka ugroza svomu samostanu, stoga seli u karmel u Echtu, Nizozemska.

Bavi se u samostanu mistikom križa, svetim Ivanom od Križa. Piše: „Zaručničko sjedinjenje duše s Bogom cilj je za koji je stvorena duša, otkupljena cijenom križa, dovršena na križu i za svu vječnost zapečaćena križem“. Jednoj prijateljici piše: „Svijet je u plamenu, gori. Tjera li te nešto da trneš tu vatru? Pogledaj na križ… Povezana s Njime ti si kao i On posvudašnja. Na svim frontama, na svim mjestima tuge i jada, možeš biti s Njim u snazi Križa“. Sve je to ona živjela do vlastitoga duhovnoga i tjelesnoga razapinjanja.

Njezino je posljednje pisano djelo „Znanost križa“, pri čemu tu znanost nije u svagdanjem smislu riječi, nego u značenju iskustvenog znanja o križu. Nastavila je pisati i svoj habilitacijski rad O vremenitom i vječnom bitku. Tu kuša povezati traženje istine suvremenoga čovjeka u surječju s traženjem istine u kršćanskoj i židovskoj duhovnosti. Smisao bitka za kim tragaju i drugi filozofi otkriva se njoj u beskonačnom Božjem bitku koji čovjeka nosi i održava. Bog je „posljednje uporište i temelj moga bića“. U susretu s Bogom čovjek može pronaći trajni zavičaj, životni smisao.

Saznala je za smrt troje braće i sestara u koncentracijskom logoru i bila je svjesna da i nju čeka kad-tad ista sudbina.  Svjesna što je čeka, ne gajeći nikakve iluzije spram genocidnosti nacista u odnosu na njezin narod, piše svoju oporuku u kojoj stoji: „Neka Bog primi moj život i moju smrt… na njegovu čast i proslavu… za spas Njemačke te mir u svijetu“.

Kad su po nju i sestru joj Rozu 2. kolovoza 1942. došli krvnici njemačke tajne policije, oprostila se sa sestrama te smireno kazala svojoj sestri: „Sestro, idemo mrijeti za svoj narod!“ Prilikom uzimanja „generalija“ kod uhićenja na pitanje glede vjeroispovijedi, ona odgovara: „Katolkinja“. Službenik joj ljutito odgovara: „Ne, nisi ti katolkinja, ti si prokleta Židovka!“

U zadnjoj svetoj misi, kojoj je nazočila prije ulaska u vlak bez povratka, s cijelom Crkvom molila je pričesni pripjev koji je je u tadanjem misalu glasio: “Tada će ti biti mile žrtve pravedne – prinosi i paljenice (holocausta! – latinski prijevod) – tad će se prinositi teoci na žrtveniku tvojemu” (Ps 51,21). Postala je dijelom holokausta svoga naroda, među milijunima žrtava paljenica. Trag joj se gubi 9. kolovoza 1942. Riječ karmel znači vinograd Gospodnji. Tko jednom dopadne u Božje ruke, mora biti spreman na tijesak, na pretvorbu iz sazrela grožđa u savrelo, pitko i ukusno vino. Sveti Ivan Pavao II. proglasio ju je sveticom i suzaštitnicom Europe. Životni poučak: Tko traži istinu, naći će Boga. Vrijedi to za svako doba, svako vrijeme. Boga kao puninu istine – u Isusu Kristu.

Edith Stein/ S. Terezija Benedikta od Križa živi i dalje u svojim djelima (dosada 24. sveska) te u Crkvi i svijesti vjernika. Ona je prva Židovka upisana u službeni popis svetaca Katoličke Crkve. Ivan Pavao II. rekao je o njezinu mučeništvu: „Njezin krik stapa se s krikom svih žrtava one strašne tragedije. Prije toga on se pak sjedinio s krikom Kristovim koji obećaje ljudskoj patnji tajanstvenu, vječnu plodonosnost“.

Preuzeto s miportal.hr

Nastavi čitati
By
In Misna čitanja

MISNA ČITANJA – 9. KOLOVOZA 2023.

MISNA ČITANJA – 9. KOLOVOZA 2023.

Evo Zaručnika! Iziđite mu u susret!

XVIII. tjedan kroz godinu

Srijeda, 9. 08. 2023.

SV. TEREZIJA BENEDIKTA OD KRIŽA, djevica i mučenica, zaštitnica Europe

Blagdan

ČITANJA:
vl. (iz Zajedn. slavlja djevica): Hoš 2,16b.17b.21-22; Ps 45,11-12.14-17; Mt 25,1-13

BOJA LITURGIJSKOG RUHA:
crvena

IMENDANI:
Terezija, Benedikta, Edita, Tvrtko, Kandida, Ruben

Prvo čitanje:

Hoš 2, 16b.17b.21-22

Zaručit ću te sebi dovijeka.

Čitanje Knjige proroka Hošee

Ovo govori Gospodin:

»Primamit ću je stoga, evo,

i odvesti je u pustinju

i njenu progovorit srcu.

Ondje će mi odgovarat ona kao u dane svoje mladosti,

kao u vrijeme kada je izišla iz Egipta.

Zaručit ću te sebi dovijeka;

zaručit ću te u pravdi i u pravu,

u nježnosti i u ljubavi;

zaručit ću te sebi u vjernosti

i ti ćeš spoznati Gospodina.«

Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam:

Ps 45, 11-12.14-17

Pripjev:

Slušaj, kćeri, pogledaj, prisluhni!

Bože, sud svoj daj kralju
i svoju pravdu sinu kraljevu.
Nek puku tvojem sudi pravedno,
siromasima po pravici.

Kraljevi Taršiša i otoka nosit će dare,
vladari Šabe i Sebe danak donositi.

On će spasiti siromaha koji uzdiše,
nevoljnika koji pomoćnika nema;
smilovat će se ubogu i siromahu
i spasit će život nevoljniku.

Evanđelje:

Mt 25, 1-13

Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu: »Kraljevstvo će nebesko biti kao kad deset djevica uzeše svoje svjetiljke i iziđoše u susret zaručniku. Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih. Lude uzeše svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom ulja. Mudre pak zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulja.«

»Budući da je zaručnik okasnio, sve one zadrijemaše i pozaspaše. O ponoći nasta vika: ‘Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!’ Tada ustadoše sve one djevice i urediše svoje svjetiljke. Lude tada rekoše mudrima: ‘Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!’ Mudre im odgovore: ‘Nipošto! Ne bi doteklo nama i vama. Pođite radije k prodavačima i kupite!’«

»Dok one odoše kupiti, dođe zaručnik: koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu i zatvore se vrata. Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: ‘Gospodine! Gospodine! Otvori nam!’ A on im odgovori: ‘Zaista kažem vam, ne poznam vas!’ Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!«

Riječ Gospodnja.

Preuzeto s Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Nastavi čitati
By
In Misna čitanja

MISNA ČITANJA – 8. KOLOVOZA 2023.

MISNA ČITANJA – 8. KOLOVOZA 2023.

Zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!

XVIII. tjedan kroz godinu

Utorak, 8. 08. 2023.

Sv. Dominik, prezbiter

Spomendan

ČITANJA:
od dana: Br 12,1-13; Ps 51,3-7.12-13; Mt 14,22-36

BOJA LITURGIJSKOG RUHA:
bijela

IMENDANI:
Dominik, Nedjeljko, Dinko, Nedjeljka, Emilije

Prvo čitanje:

Br 12, 1-13

Mojsije nije kao ostali proroci. Kako se onda niste bojali govoriti protiv njega.

Čitanje Knjige Brojeva

U one dane: Mirjam i Aron uzeše rogoboriti protiv Mojsija zbog žene Kušanke kojom se oženio; jer bijaše uzeo za ženu jednu Kušanku.

Govorili su: »Zar je samo Mojsiju govorio Gospodin? Zar nije i nama govorio?« A Gospodin je to čuo. Ta Mojsije je bio veoma skroman čovjek, najskromniji čovjek na zemlji.

Zato Gospodin odmah reče Mojsiju, Aronu i Mirjami: »Dođite vas troje u Šator sastanka.« Njih troje dođoše. U stupu oblaka siđe Gospodin te stade na ulazu u Šator. Zovnu Arona i Mir jamu. Kad njih dvoje istupi naprijed, reče Gospodin:

»Saslušajte riječi moje:

Nađe li se među vama prorok,

u viđenju njemu ja se javljam,

u snu njemu progovaram.

Ali nije tako sa slugom mojim Mojsijem.

U svoj kući mojoj najvjerodostojniji je on.

Iz usta u usta njemu ja govorim,

očevidnošću, a ne zagonetkama,

i lik Gospodnji on smije gledati.

Kako se onda niste bojali govoriti

protiv sluge moga Mojsija?«

Uskipjevši gnjevom na njih, Gospodin ode. Čim se od Šatora oblak udaljio, gle! Mirjam ogubavi, kao snijegom posuta. Aron se okrenu prema Mirjami, a to guba na njoj.

Nato rekne Aron Mojsiju: »Gospodaru moj, ne svaljuj na nas kazne za grijeh koji smo u ludosti počinili i kojega smo krivci. Ne daj da ona ostane kao mrtvo dijete kojemu je već na izlasku iz majčine utrobe meso napol uništeno!«

Tada zavapi Mojsije Gospodinu: »Bože, molim te, ozdravi je!«

Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam:

Ps 51, 3-7.12-13

Pripjev:

Smiluj se, Gospodine, jer sagriješismo.

Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!
Operi me svega od moje krivice,
od grijeha me mojeg očisti!

Bezakonje svoje priznajem,
grijeh je moj svagda preda mnom.
Tebi, samom tebi ja sam zgriješio
i učinio što je zlo pred tobom!

Pravedan da budeš prema svojim riječima
i bez prijekora kada te sudili budu.
Evo, grešan sam već rođen,
u grijehu me zače majka moja.

Čisto srce stvori mi, Bože,
i duh postojan obnovi u meni!
Ne odbaci me od lica svojega
i svoga svetog duha ne uzmi od mene!

Predragi! Nismo vam navijestili snagu i Dolazak Gospodina našega Isusa Krista slijedeći izmudrene priče, nego kao očevici njegova veličanstva. Od Oca je doista primio čast i slavu kad mu ono od uzvišene Slave doprije ovaj glas: »Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, u njemu mi sva milina!« Taj glas, koji s neba dopiraše, čusmo mi koji bijasmo s njime na Svetoj gori.

Evanđelje:

Mt 14, 22-36

Zapovijedi mi da dođem k tebi po vodi!

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

Pošto je nahranio mnoštvo, Isus odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo. A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam.

Lađa se već mnogo stadija bila otisla od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar. O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici, ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: »Utvara!« I od straha kriknuše. Isus im odmah progovori: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!« Petar prihvati i reče: »Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!« A on mu reče: »Dođi!« I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: »Gospodine, spasi me!« Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: »Malovjerni, zašto si posumnjao?« Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći. »Uistinu, ti si Sin Božji!«

Pošto preploviše, dođu na kraj, u Genezaret. I ljudi ga onoga kraja prepoznaju pa razglase po svoj onoj okolici. I donošahu mu sve bolesnike te ga moljahu da se samo dotaknu skuta njegove haljine. I koji bi se dotakli, ozdravili bi.

Riječ Gospodnja.

Preuzeto s Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Nastavi čitati
By
In Fra Jozo Zovko

Fra Jozo Zovko: Gospa nas poziva da se naučimo odreći svega što je negativno pogubno i grešno

Fra Jozo Zovko: Gospa nas poziva da se naučimo odreći svega što je negativno pogubno i grešno

“Danas vas pozivam da činite djela milosrđa s ljubalju i iz ljubavi prema meni i vašoj i mojoj braći i sestrama.

Draga djeco, sve što činite drugima, činite s velikom radošću i poniznošću prema Bogu.” (25. studenog 1990.)

Kršćanin koji želi biti plodniji u svom životu i svojoj obitelji, svakodnevno je spreman na odricanje. Gospa kao i Crkva, razlikuje post i odricanje. Kad budeš čitao poruke koje sadrže poziv na odricanje primjetit ćeš da one stoje vrlo blisko uz poziv na post. Post Gospa traži srijedom i petkom, a odricanje i žrtve svakim danom u svim prigodama.

Kršćanin prepoznaje, ispitujući svoju savjest, u molitvi i klanjanju svoje mane, svoje nesavršenosti, svoje zle navike i sklonosti: sklonost prema kocki, psovci, alkoholu, laži, kleveti ili opcesnim slikama. Mi u svom srcu i duši vidimo i osjećamo grijehom sve to što poput kukolja raste u nama. Gospa nas poziva da se naučimo odreći svega što je negativno pogubno i grešno. Prihvaćajući njezine poruke čovjek dobiva snagu da se suoči sam sa sobom i počinje moliti i raditi na sebi. Odricanje je rad na našoj naravi, na našoj duši, na našem životu. Odricanje je više od lijepog vladanja. To je uvijek žrtva iz ljubavi prema Bogu i napokon nasljedovanje Isusa, Gospe i svetaca Crkve.

Majka nas odgaja u evanđeoskom duhu, gdje je žrtva, povezana s molitvom, snaga kršćanina. To je snaga koja daje Gospinom projektu neizmjernu moć. Iz njezinih zahvala se osjeća kolika je moć milosti koja zaustavlja svakog napasnika i njegove pokušaje da zaustavi ili sruši Gospin plan. Osjeća se da je svaka naša žrtva poput transfuzije teškom bolesniku koji novom krvlju pobjeđuje svoju krizu. Sotona strahuje pred kršćaninom koji moli, koji oduševljenim srcem čini žrtve i pokoru. Takav apostol poruka je poput vjernog domaćinstva iz Evanđelja, koji bdije da neprijatelj ne provali u kuću. Takav zaljubljenik u poruke je poput Davida, koji ne strahuje pred neprijateljem, već sve čini u ime Božje i sasvim siguran da će uvijek pobijediti. Ni jedna žrtva vjernika nije uzaludna ili bez ploda. Svaka žrtva oslobađa i čisti.

Kršćanin koji je spreman na odricanje kroz žrtvu se oslobađa sebe i svog sebeljublja, svoje sumnje i nevjere. On postaje slobodan i uči biti za druge. Čovjek koji prepoznaje snagu u žrtvi ulazi sve dublje u otajstvo Euharistije i sve moćnije ponire u milost i dar molitve srcem.

Zato je svoju riječ, svoju poruku Gospa povjerila poniznim i otvorenim apostolima ljubavi imira. Ljudi žrtve osjećaju odgovornost za poslanje i neodoljiv zanos u radu. Žrtva čini u nama stalnu provjeru poziva i odgovora na njega. Oslobađa nas straha i prigode da padnemo u napast.

Svakodnevno uzmi jednu od poruka i pomno je pročitaj. Osjetit ćeš da te riječi Kraljice Mira podižu, rasvjetljuju, osposobljavaju za novu evangelizaciju svijeta.

U skrovitosti srca, poput Djevice i sv. Josipa, do kraja vjerno i predano služi svom Bogu i njegovu pozivu. Odvaži se i započni živjeti kako te poziva Majka. Budi joj poslušan. Pažljivo i otvorena srrca čitaj i meditiraj ove riječi i učinit će te mudrim vjernikom.

Nastavi čitati
By
In Vjera

Kako je nastala najljepša fotografija sa SDM u Lisabonu?

Kako je nastala najljepša fotografija sa SDM u Lisabonu?

Na društvenim mrežama poput bujice se širi fotografija sa SDM u Portugalu na kojoj mladića u invalidskim kolicima podižu u vis mladi oko njega. Iznad fotografije stoji naslov: „Najljepša fotografija SDM 2023.“

Portal ACI Prensa otkrio je kako je fotografija djelo Vlč. Omara Sáncheza Portillo, svećenika poznatog po humanitarnom radu u Peruu. On ju je podijelio na svojim društvenim mrežama fotografiju jer smatra kako odražava ono što Crkva jest”:

“Gospodine, dobro nam je ovdje biti!

SDM 2023. je iskustvo katoličanstva (univerzalnosti), radosti, nade, i ljubavi!

Za mene ova fotografija odražava što Crkva jest.

Hvala ti, Bože, na ovoj prilici, pomozi mi biti svjedokom svoje ljubavi i svoje nade.

Volim svoju Katoličku Crkvu.

Volim Te, Isuse.

Živio Krist Kralj.

Živjelo Bezgrešno Srce Marijino.“ – napisao je vlč. Omar.”

Na fotografiji je 23-godišnji Brazilac koji ima cerebralnu paralizu i koji je bio sa svojom skupinom na bdijenju u parku Tejo u Lisabonu. Mladić voli glazbu, a na pozornici su se izvodile pjesme. Nekolicina ljudi koji su ga pratili nisu ga mogli podići, ali onda su se pridružili ostali mladi koji su bili okolo i pothvat je uspio. Tako je nastala ova prekrasna fotografija.

Ona nam pokazuje ono što Krist želi stvoriti od svakoga od nas: ne sebičnjake i ugodnjake, nego ljude koji će biti otvoreni za potrebe drugoga, suosjećati i neće se bojati krenuti u akciju i žrtvovati se za drugoga! To je potpuno obrnuta perspektiva od logike svijeta! Zato je važna i sveta!

Nastavi čitati
By
In Vijesti iz Crkve

Papina konferencija za medije na povratku iz Lisabona: „U Fatimi sam u tišini molio za mir”

Papina konferencija za medije na povratku iz Lisabona: „U Fatimi sam u tišini molio za mir”

U zrakoplovu na povratku iz Lisabona 6. kolovoza papa Franjo je novinarima objasnio zašto je u svetištu u Fatimi odlučio moliti u tišini i zašto je pred mladima odlučio ostaviti pripremljene govore te razgovarati s njima. Ponovno je istaknuo „nultu toleranciju” prema zlostavljanju maloljetnika te objasnio razloge putovanja u Marseille. Također je ponovio da je Crkva otvorena svima pa i onima koji ne mogu primiti neke sakramente, prenosi Vatican News.

Molio sam, molio. Molio sam Gospu i molio sam za mir. Nisam radio reklamu – rekao je papa Franjo odgovarajući na konferenciji za medije održanoj u zrakoplovu na povratku iz Lisabona, na pitanje portugalske novinarke koja je primijetila kako se očekivalo da će u svetištu u Fatimi, upravo na mjestu gdje je Gospa zatražila da se moli za kraj rata, Sveti Otac javno obnoviti molitvu za mir. Moramo stalno ponavljati tu molitvu za mir – napomenuo je Papa podsjetivši kako je Gospa to tražila u Prvom svjetskom ratu. To sam ovaj put tražio od Gospe. I molio sam; nisam radio reklamu.

Jedno se pitanje odnosilo na nedavno objavljeni izvještaj u Portugalu o seksualnom zlostavljanju maloljetnika u posljednjih nekoliko desetljeća. Pozornost je privukao i Papin susret sa žrtvama zlostavljanja održan tijekom tog putovanja. Sveti je Otac kazao da se u Crkvi pratilo više-manje jednako ponašanje koje vlada u obiteljima i u susjedstvu, odnosno, prikriva se. Ako pomislimo da se 42% zlostavljanja događa u obiteljima ili u susjedstvu. Još uvijek trebamo dozreti i pomoći da se te stvari otkriju – istaknuo je te dodao da se u Crkvi stalno ističe nulta tolerancija. Pastiri koji na neki način nisu preuzeli odgovornost, trebaju preuzeti tu neodgovornost – kazao je, dodajući – Svijet zlostavljanja je vrlo surov, stoga potičem sve da u vezi s tim budu vrlo otvoreni.

Pritom je posebno potaknuo novinare da surađuju u tomu, napominjući da se na bilo kojem telefonu može pristupiti seksualnom zlostavljanju maloljetnika. To ulazi u naše domove i izravno se snima – kazao je te dodao kako je razgovor sa zlostavljanim osobama vrlo bolno iskustvo. Zbog toga je potaknuo novinare da i oni pomognu na neki način kako bi se riješile sve vrste zlostavljanja, jer seksualno – kako je rekao – nije jedino te spomenuo iskorištavanje dječjega rada i zlostavljanje ženā. Vlada kultura zlostavljanja koju čovječanstvo treba preispitati i obratiti se – rekao je papa Franjo.

Novinari su Papu upitali kakvo je njegovo zdravlje i zašto nije u potpunosti pročitao većinu pripremljenih govora, nego ih je zamijenio spontanim improvizacijama. Kazao je da je njegovo zdravlje dobro, a svoje je homilije i govore skratio kako bi bili što jasniji i razumljiviji. Istaknuo da mladi ne vole duge govore. Crkva se – prema njegovim riječima – treba obratiti i u tom smislu, jer propovijedi trebaju biti kratke, jasne, s jasnom porukom i naklonošću.

Na pitanje zašto će uskoro otputovati samo u Marseille, a ne i u cijelu Francusku, papa Franjo je objasnio da posjet Marseilleu ima vrlo specifičnu svrhu – sudjelovati na susretu biskupa zemalja Mediterana, posvećenom problemima migracija, posebice drami migranata u sjevernoj Africi. Mediteran je groblje, ali ne najveće. Najveće je sjeverna Afrika – istaknuo je papa Franjo.

Novinarka njemačke katoličke novinske agencije KNA upitala je kako objasniti nesklad između tvrdnje da je Crkva otvorena svima i činjenice da u njoj nemaju svi ista prava i mogućnosti. Papa je odgovorio da je Crkva otvorena svima, ali postoje pravila koja reguliraju život unutar Crkve. Ako netko ne može pristupiti sakramentima, to ne znači da je Crkva zatvorena. Svatko susreće Boga na vlastitom putu u Crkvi, a Crkva je majka, prima svakoga i vodi ga njegovim putem. Crkva je otvorena svima: bolesnima, zdravima, starima i mladima, ružnima i lijepima, dobrima i zlima – kazao je te primijetio da postoji određeni pogled koji ne shvaća Crkvu kao majku nego ju zamišlja kao neku vrstu „tvrtke“.

Osvrnuvši se na sâm Svjetski dan mladih u Lisabonu, koji je za njega bio četvrti po redu, te ističući posebno veliki broj sudionika, Papa je ponovno kazao da su mladi budućnost. Problem je znati ih pratiti kako se ne bi odvojili od korijena. Zbog toga toliko insistiram na dijalogu između starijih osoba i mladih, djedova i baka s unucima. Taj je razgovor važan, važniji od dijaloga roditelja s djecom. Iz razgovora se s djedovima i bakama vuku korijeni – istaknuo je papa Franjo, a prenosi Vatican News.

Vatican News

Nastavi čitati
By
Učitaj više
Pin It