Žena koju je sotona mrzio iskonskom mržnjom, evo što joj je činio! Ona se hranila samo Euharistijom
Svakog 13. listopada Katolička Crkva spominje se Alexandrine da Coste, laikinje i mističarke, čiji je prolazak ovim svijetom bio pouzdano svjedočanstvo snage Božje ljubavi koja je prisutna u Euharistiji, hrani savršenoj za duše.
Spremna umrijeti
Rođena je 30. ožujka 1904. u Balasaru u Portugalu, oko 200 kilometara od Fatime. Na Veliku subotu 1918., dok su Aleksandrina, njezina sestra Deolinda i mladi šegrt užurbano šivali, trojica muškaraca nasilno su ušla u njihov dom i pokušala ih seksualno zlostaviti. Da bi sačuvala čistoću, Aleksandrina je skočila s prozora, pavši 13 metara na tlo. Bol koju je proživjela od ovog pada bila je ekstremna, ali nezadovoljna time što je pobjegla, vratila se natrag u kuću naoružana komadom drveta da brani vrlinu svoje sestre i svog prijatelja – i poput Davida i Golijata , protiv svih prilika, trijumfirala je. Njezin je protunapad bio uspješan i muškarci su pobjegli.
Poput svete Marije Goretti, i ona je bila spremna umrijeti, a ne pristati na čovjekov požudan napredak. Njezine su ozljede bile brojne, a liječnici su njezino stanje dijagnosticirali kao “nepovratno” i ispravno su izjavili da će se paraliza koju je pretrpjela samo pogoršati.
Do 19. godine, Aleksandrina se uspijevala “dovući” do crkve, gdje bi, pogrbljena, dugo ostajala u molitvi na veliko čuđenje ostalih. Kako je njena paraliza s vremenom jačala, na kraju je ostala nepokretna. Od 14. travnja 1925. do svoje smrti, dakle još 30 godina, ostala je kompletno nepokretna i vezana za krevet. Tijekom godina, Aleksandrina je molila Blaženu Djevicu za milost ozdravljenja, obećajući da će postati misionarka ako ozdravi. Obećala je podijeliti sve što ima, obući se u žalovanje do kraja života, odrezati potpuno svoju kosu, samo ako bi bila ozdravljena. Njeno se stanje tako pogoršalo ipak, da je i najmanji pokret izazivao strašne bolove. Bila je i na rubu smrti, te je primila posljednje sakramente nekoliko puta.
No, malo po malo, Bog joj je obznanio da je patnja njen poziv i da On ima posebne namjere s njom – da postane duša patnica, ili žrtva. Što je više Aleksandrina shvaćala što Otac od nje traži, to je više prianjala svojom voljom uz to. Počela je čeznuti za životom u jedinstvu sa Kristom. To je jedinstvo, ona je mislila, moglo jedino biti ostvareno kroz trpljenje njene bolesti i nesposobnosti za Njegovu ljubav. Na kraju se sama ponudila kao žrtva za obraćenje griješnika. Rekla je:”Naša Gospa mi je dala čak i veće milosti od onih koje sam tražila: prvo – napuštenost; onda – potpunu pokornost Božjoj volji; napokon – želju za trpljenjem.” Noći bi provodila u bolovima prebirući po zrncima krunice i ponavljala molitvu koju je preporučila Gospa Fatimska:”O moj Isuse, ovo je Tebi za ljubav, za obraćenje griješnika i kao naknada za uvrede koje se nanose Bezgrešnom Srcu Marijinu.”
Njena želja za trpljenjem je rasla što joj je njen poziv postao jasniji. Razumjela je da je pozvana otvarati ljudima oči za posljedice grijeha, pozivajući ih na obraćenje i da bude živuća svjedokinja Kristove Patnje sudjelujući u otkupljenju čovječanstva.
I bilo je tako, da je od 3. listopada 1938. do 24. ožujka 1942. Aleksandrina proživljavala trosatnu muku Isusovu svakog petka, primajući mističnu milost živjeti u tijelu i duši sa Kristom u njegovim Patnjama tijekom Njegovih zadnjih sati života. Tijekom ta tri sata, njena bi paraliza prestajala da bi ona mogla “oživjeti” postaje Križa sa svojim pokretima u kojima bi trpjela iscrpljujuće tjelesne i duhovne boli. Također je bila i vrijeđana i mučena sa đavolskim napastima protiv vjere i sa ozljedama po tijelu. Ljudsko nerazumijevanje je također bio veliki križ za nju, posebno kada su oni od kojih je najviše očekivala pomoć – članovi i vođe Crkve – dodavali njenoj patnji. Jezuitski svećenik koji joj je pomagao od 1934. do 1941. najednom joj je prestao pomagati, ali 1944. svećenik Salezijanac , otac Umberto Pasquale joj je počeo pružati pomoć.
Aleksandrina je bila jako odana Blaženoj Djevici. Mnogo je puta u svojoj agoniji upravila svoje misli i dušu Tabernakulu u obližnjoj crkvi i molila:
“Moj dobri Isuse, Ti si zatvorenik i ja sam zatvorenica. Oboje smo zatvorenici. Ti si zatvorenik za moje dobro i sreću, a ja sam zatvorenica Tvojih ruku. Ti si Kralj i Gospodin, a ja sam samo crv zemaljski. Ja sam te bila napustila, misleći samo na ovaj svijet koji je uništenje duša. Ali sada, kajući se svim svojim srcem, želim samo ono što Ti želiš. O, moj Isuse, obožavam dok boraviš u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Ondje gdje si prezren, ja ostajem uz tebe. Volim Te za one koji te ne vole. Dajem zadovoljštinu za one koji Te vrijeđaju. Dođi u moje srce.”
Njena odanost Svetoj Misi
Kako je bila prisiljena provoditi vrijeme u svojoj sobi, poželjela je da se Žrtva Svete Mise slavi i ondje. To joj se činilo kao milost iznad svakog očekivanja te je tu želju zadržala za sebe. U jesen 1933. Jezuitski svećenik, otac Mariano Pinho je dolazio u okolicu. Čuvši to, Aleksandrina je povjerila svoju čežnju sestri Deolindi, a ona je obećala učiniti što može. Kratko nakon toga, župni je svećenik pisao Aleksandrini i pitao ju da prisustvuje na Svetoj Misi. Ona je odgovorila:”To bi bila takva radost za mene da neznam kako da se izrazim…” 20. studenoga 1933. otac Pinho je slavio prvu Misu u njenoj naloj sobici, koja je sada postala i odredište hodočasnika cijeloga svijeta. Iako se Misa ondje slavila još mnogo puta, Aleksandrina se uvijek sjećala veselja od tog prvog slavlja:”Sa tom prvom Misom, naš je Gospodin počeo povećavati svoju nježnost prema meni, a u isto vrijeme i težinu moga križa. Blagoslovljena je Njegova Milost, koja mi u Njegovoj Dobroti, nikada ne manjka.”
Ukazanje Isusa
Kratko nakon prve služene Mise u njenoj sobi, imala je viđenje Krista:”Jedne mi se noći Isus ukazao u prirodnoj veličini, kao da je upravo skinut sa križa. Mogla sam vidjeti duboke, otvorene rane na njegovim rukama, stopalima i na boku. Krv je navirala iz Rana, a iz njedara je tako tekla da je, nakon što je natopila odjeću, tekla na pod. Isus se približio mom krevetu. Sa velikom ljubavlju mogla sam poljubiti Rane na njegovim rukama, a žudjela sam poljubiti i Rane na stopalima. Ali zbog svoje paralize, nisam mogla. Iako nisam ništa o tome rekla Isusu, On je znao što mislim i sa svojom je rukom podignu prvo jednu, a potom i drugu nogu te mi ponudio mi da ih poljubim. Zanesena, kontemplirala sam nad Ranom na boku iz koje je tekla krv sve dok se, puna suosjećanja, nisam bacila u Njegovo naručje i zavapila:”O, moj Isuse, koliko si Ti propatio za mene!” Ostala sam tako nekoliko trenutaka i onda je On nestao.” Ovo je viđenje ostavilo neizbrisiv trag na Aleksandrini, tako da je i mnogo godina kasnije prepričavala taj događaj tako kao da ga je i dalje proživljavala.
Pišući svom duhovniku u to vrijeme, ocu Marianu Pinhu, rekla je: “Samo nekoliko riječi, jer mi slabost ne dopušta više. Provela sam tešku noć. Nisam mogla pronaći ugodan položaj. Tako prolaze dani, jedan bolje, drugi gore, sa križem koji mi je naš Gospodin dao.” (6. studenoga 1933.)
“U noći sa subote na nedjelju, nisam znala što mi je prošlo kroz glavu. Spavala sam i probudila se: učinilo mi se da umirem. Ova je čudna pojava trajala kratko, ali se ponavljala često. Mislim da je uzrokovana kralješnicom. Nadam se da me naš Gospodin sluša, ali neka Njegova Sveta Volja bude…često pitam:”O moj Isuse, što želiš da učinim?” I svaki puta kad Ga slušam, čujemo samo ovaj odgovor:”Trpi, voli i daj zadovoljštinu.” ( 28. ožujka 1933. )
“Blagoslovljen Gospodin koji me pozvao na ovaj svijet da bih patila i podnijela toliko iskušenja! Prikazujem to za sve moje grijehe koji me tište više nego išta drugo. Svaki dan tražim patnje i osjećam veliku duhovnu utjehu kad patim više, jer tada imam više za ponuditi mom Isusu. Međutim, ima stvari koje me jako puno koštaju, ali Božja Volja, a ne moja, neka bude.” ( 30. prosinca 1933.)
“Moje su patnje naglo porasle i ne mogu uzeti ništa drugo osim tekućina zbog oteklina u mojim ustima. Možda će, kako je došlo, i proći. Sa ovom slabošću u kojoj sam se našla, bit će nemoguće živjeti još dugo…Nedostatak hrane izaziva muke, a tekućine me često tjeraju na povraćanje. Tražim Boga svaki dan da me ne napusti ni na trenutak, znajući dobro da bez Njega ne bih mogla podnijeti ništa.” ( 8. ožujka 1934. )
“Željela bih vam zahvaliti za rođendansku čestitku sa ovih nekoliko redaka. Oni će zasigurno biti moji posljednji. Tražim oprost, ali ne mogu više. Moje su se patnje još povećale. Zbog toga kažem da će ovo biti zadnji reci koje vam pišem. Nemoguće je držati olovku čak na nekoliko trenutaka, bol je ogromna. Primila sam prekrasan Uskršnji poklon od Isusa – osim tjelesne patnje, dao mi je i duhovnu.” ( 7. travnja 1934.)
Dva mjeseca kasnije u pismu, govorila je o iščašenju rebara: “Ne mogu se ni nasloniti niti odjeću nositi bez bolova…Neznam da li sve dolazi od Boga, ili bi moglo biti i od đavla, jer je bilo i događaja u mom životu koji se čine da su bili njegovo djelo.” ( 22. lipnja 1934. )
Ova njena spominjanja đavla su bili prvi predznaci đavolskih napada od kojih će trpjeti kasnije. Na Gospu Karmelsku 1934. pisala je:” Imam osjećaj da su se prednja rebra spojila sa onima otraga, uzrokujući mi takve bolove koje ne mogu podnijeti. Kad je bol neizdrživa, pola mojeg tijela leži na krevetu, a pola u Deolindinom krilu. To obvezuje moju sestru da provede sa mnom cijelu noć. Čak me mnogo košta i to što govorim.” ( 16. srpnja 1934. )
“Ponavljam Isusu – Pošalji mi koliko god trpljenja hoćeš, samo da mogu otkupiti i zadovoljiti uvrede koje Ti se nanose.” ( 15. kolovoza 1934.)
Sotonina mržnja
Aleksandrinin život u patnji za grijehe ljudi je kušan od strane đavla. Od 1934. pa na dalje, bila je opsjedana sa strašnim vizijama i zavijanjima, bogohulnim izjavama da ju je Bog napustio i da je samoubojstvo neophodna alternativa uzaludnom životu u agoniji. Ona je shvatila da je to Sotona sam napastuje te je uvijek o tome izvještavala svog duhovnika.
14. rujna 1934. pisala mu je:”Želite li znati što je ono crno lice iz pakla nedavno pokušavalo nametnuti u moju glavu? Evo što – Što god napišeš bit će uzrok tvoje osude…I da će se, ako mu se ne pokorim, dogoditi najgore…” Bog ju je tješio u vizijama, ali Sotona je još jače napadao: “Izopćenje, tisuću izopćenja ako nastaviš pisati svom duhovniku! Ionako već goriš u Paklu! Obrati se, nesretnice jedna! Obrati se, jadna olupino! Zbog naklonosti prema tebi pričam s tobom ovako. Dolazim sada od tvog Krista koji mi je sam rekao da te uzmem, jer te On više ne može spasiti. Uzrujala su Ga tvoja pisanja.” Đavao je još napominjao da joj je beskorisno moliti, da nema više spasenja za nju, da joj nitko ne može pomoći i da će biti prokleta.
Aleksandrina priča: “Jedne noći za jake mjesečine, osjećala sam potrebu da spavam kada je u sobu ušla velika tama…Vidjela sam crnu sjenu i ona je skočila na mene i rekla – Dolazim na zapovijed tvog Krista da te odnesem u Pakao, krevet i sve! – Poljubila sam raspelo, a glas je nastavio – Ljubiš tu ludu stvar! – Tada mi je naredio stvari o kojima ne mogu ni govoriti…Tek kada sam uzela svete vode ostavio me na miru.”
Tijekom dugih razdoblja, činilo joj se da ju je Gospodin napustio, jer više nije čula Njegov glas. Đavao je iskoristio tu priliku da joj pokuša usaditi sumnju o vrijednosti njena trpljenja uvjeravajući ju da će biti prokleta i ponovo ju pokušavajući nagovoriti na samoubojstvo. “Uzela sam svetu vodu, kao što sam to i činila u tim prilikama. Dugo sam se i iskreno molila – O, Isuse, nikada, nikada te ne bih željela uvrijediti! Unaprijed se odričem svega što te može uvrijediti.”
“Ima dana kada me đavao čini tako iscrpljenom i stavlja tako puno zlih prijedloga i sumnji u moje misli, da nije Božje dobrote, već bi me osvojio…Tako me iskušavao da sam nekih dana mislila da će me sam Pakao progutati. Sili me da se ubijem, i kaže da će mi dati sredstva da to napravim bez muke. Dodaje da ja ovdje patim bez smisla i otkupljenja, da me naš Gospodin uopće ne voli, da moj duhovnik ne vjeruje ni riječi od onoga što mu pišem, i da kada osjećam da mi Gospodin govori – to je samo bolest.”
Često bi ljubila raspelo, a đavao bi vikao: “Da nije tog varalice kojeg držiš u ruci, stavio bih ti nogu na vrat. Smrvio bih tvoje tijelo do srži. Ali vidjet ćeš da će ti On sam to učiniti. Tada ćeš htjeti doći k meni, ali neću te prihvatiti. Zahvali tom predmetu praznovjerja! Ne bojim ga se više, ali ga mrzim!”
Aleksandriina hrabrost često je bila testirana do krajnjih granica. 2. veljače 1935. govori da je vidjela “crvena bića koja ne zna opisati”. U suzama je znala preklinjati Gospodina da prekine njene napade. Nježno i suosjećajno, On je objašnjavao da te patnje pomažu grješnicima:”Kćeri moja, trpljenje je ključ za Nebo. Ja sam propatio tako puno da otvorim Nebesa cijelom čovječanstvu, ali za mnoge je i to uzalud. Oni kažu – želim uživati u životu, došao sam na svijet samo radi užitka. Kažu da Pakao ne postoji. Ja sam umro za njih, a oni kažu da me oni to nisu ni tražili. Izmislili su hereze protiv mene. Kako bih ih spasio, odabirem određene duše i poliježem križ na njihova ramena. Sretna je duša koja razumije vrijednost trpljenja! Moj križ je sladak ako se nosi iz ljubavi prema meni…Odabrao sam te još dok si bila u majčinoj utrobi. Stalno pazim na tebe u tvojim velikim teškoćama. Ja sam ih odredio za tebe, kako bih imao žrtvu koja će mi ponuditi mnogo zadovoljštine. Nasloni se na moje Sveto Srce i pronađi snagu da trpiš sve.”
Živi samo od Euharistije
Na Veliki Petak, 27. ožujka 1942. novo je razdoblje počelo za Aleksandrinu – nije uzimala nikakve hrane ni pića osim Euharistije. Ovo se izvanredno čudo nastavilo 13 godina i 7 mjeseci, sve do njene smrti. Sam Isus joj je rekao da neće više ništa jesti ni piti osim Njegova Mesa i Krvi Njegove.
Ona je i dalje osjećala potrebu za hranom i pićem. Znala bi biti jako žedna ili gladna, ali kad bi jela, odmah bi sve povratila.
Liječnici su bili zaprepašteni ovim fenomenom i radili svakakva testiranja na Aleksandrini često bivajući hladni i neprijateljski prema njoj. To je još povećalo njenu patnju i poniženje, ali sjetila se riječi koje joj je Isus rekao jednog dana: “Vrlo ćeš rijetko primati ikakve utjehe…Želim da ti je, dok je srce ispunjeno patnjama, na usnama uvijek osmijeh.” Mnogi su doktori, nakon promatranja u bolnici u trajanju od 40 dana, potvrdili da je čudo njenog stalnog posta neobjašnjivo. Što ih je najviše čudilo, ona je zadržala tjelesnu težinu, temperaturu, tlak, puls i krv normalnima cijelo to vrijeme.
13. listopad čudo sunca i njezin put u raj
Rano ujutro 13., listopada na godišnjicu posljednjeg ukazanja Gospe u Fatimi i čuda sunca povikala je sa strastvenim žarom: “O moj Bože, volim te! U potpunosti sam tvoja! O kako Čeznem da odletim do tebe! Hoće li to biti danas? Oh, bila bih tako sretna … tako sretna! ” Vizija Bezgrješnog Srca Marijina koja je strujila oko nje nježno ju je uvjeravala: “Spremit ću te.” Kroz bijeli sjaj začula je Isusov glas: “Ti si u broju mojih svetih”, i glas vječnog Oca, “Ovo je naša voljena kći.”
Kad je svanulo, nosila je serafični osmijeh i zamolila Deolindu za raspelo i medalju Gospe od Žalosti da je poljubi. Kad su joj ih donijeli, Deolinda je pitala: “Čemu se sad smiješiš?”A Aleksandrina je mogla samo promrmljati: “Nebu, nebu.”
Nešto prije 8 sati. ponovno je primila svetu pričest s preplavljenom ljubavlju i predanošću. Bila joj je posljednja. Tada je, dok je prigušena tišina sobe podrhtavala od molitva svećenika, hodočasnika i rođaka, izrekla posljednju prodornu poruku njima i cijelom čovječanstvu u ovom opasnom dobu: “Ne griješite. Uživanja ovog života ne vrijede ništa. Pričestite se, molite krunicu svaki dan. Ona sažima sve. “
U podne je iznova izbila njezina drhtava radost zbog brzog približavanja raju. “Oh, tako sam sretna, tako sretna jer napokon idem u Nebo!” Liječnik ju je molio da ih se sjeti tamo, a Aleksandrina je smiješeći se kimnula. Potom je zamolila sve prisutne da čitaju molitve za umiruće. Otac Mendes ih je vodio na koljenima i činilo se da su njegove dirljive riječi potaknule tu blaženu dušu naprijed u božanski zagrljaj.
U 20 sati usne su joj se zatvorile da zadnji put poljube raspelo i više se nisu otvorile. U 20.29 sati konačno je prestalo srce koje je kucalo samo iz ljubavi.
Na svom je nadgrobnom spomeniku zaželjela ovaj natpis: “Grješnici, ako prašina moga tijela može pomoći spasiti vas, priđite blizu, hodajte po njoj, šutajte ju dok ne nestane. Ali nikada ne griješite više, ne vrijeđajte Isusa više! Grješnici, kako vam žarko želim reći…Ne riskirajte izgubiti Isusa za svu vječnost, jer On je tako dobar! Dosta sa grijehom! Volite Isusa, volite Ga!”
Izvor: Vjera.hr
