Author

FMteam

Browsing

Više desetaka tisuća vjernika na Svetu nedjelju u Ludbregu

Više desetaka tisuća vjernika ispunilo je prostor na otvorenom Zavjetne kapele Predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu 3. rujna, na središnjem misnom slavlju ludbreške Svete nedjelje koje je slavio krčki biskup Ivica Petanjak.


Koncelebrirali su zagrebački nadbiskup i metropolit Dražen Kutleša, biskupi varaždinski Bože Radoš, sisački Vlado Košić, bjelovarsko-križevački Vjekoslav Huzjak, zagrebački pomoćni biskup Mijo Gorski i Ivan Šaško, umirovljeni varaždinski biskup Josip Mrzljak, ludbreški župnici Kristijan Stojko i Petar Mlakar te tridesetak drugih svećenika.

Prije misnog slavlja, uime Hrvatskog sabora, okupljene je pozdravio potpredsjednik Sabora Željko Reiner istaknuvši duboku i iskrenu vjeru kako „hrvatski narod ima snage za prevladavanje svih izazova i objektivnih teškoća s kojima se suočava, naših strahova, slabosti i razlika.“

Okupljenima se prije početka mise obratio i domaćin, biskup Radoš koji je pozdravio biskupe, svećenike, predstavnike Hrvatskog sabora, državnih i lokalnih vlasti, svećenike, redovnike i redovnice, župljane ludbreške župe te sve hodočasnike koji su se okupili u Ludbregu, ali i one koji sudjeluju u misi putem medija, napose starije i bolesne. Upućujući te pozdrave biskup Radoš je rekao kako vjernike u ovo Svetište dovodi zahvalnost za sva primljena dobročinstva, ali i molitve koje ovdje upućuju Gospodinu za sebe, svoje najbliže, Crkvu i domovinu.

Biskup Petanjak je u propovijedi, govoreći u ludbreškom euharistijskom čudu, spomenuo kako pitanje svećenikove sumnje u stvarnu Kristovu prisutnost u euharistijskim prilikama ne treba promatrati samo kao manjak vjere nego i kao iskreno i duboko traženje.
„Osjećam i uvjeren sam da taj svećenik nije automatski ‘odrađivao’ mise, nije ih slavio bez vjere nego je u svaku tu misu unosio sebe. Unosio je svoju vjeru koja nije bila savršena, ali je bila njegova vjera, vjera koja traga, traži objašnjenja, koja želi doći do istine, koja želi imati neku sigurnost da je na pravome putu i koja će biti njemu čvrsti oslonac kroz život. Vjerujem da je taj svećenik htio biti pravi svećenik i zato je bio tražitelj istine, a Isus Krist je nagradio to iskreno traženje ovim čudesnim znakom svoje Krvi“, kazao je biskup Petanjak.

Prema biskupovim riječima, način na koji je pohranio i čuvao relikviju Predragocjene Krvi Kristove kao najveće dragocjenosti svojeg života, sve do trenutka smrti, također otkriva da je riječ o dobrom svećeniku.
Biskup se osvrnuo i na neke situacije današnjice kada ljudi dožive u svom životu veliku Božju milost i obraćenje, ali taj Božji dar zloupotrijebe prepoznavši u svojem svjedočenju priliku za popularnost, reklamu, zaradu. Zapitao se o tim ljudima: „Jesu li se stvarno obratili i hoće li im njihovo obraćenje biti na spasenje ili na propast?“

U nastavku je propovjednik potaknuo sve koji su došli u Ludbreg štujući Krv Kristovu da se odvaže na hod, proces obraćenja tako što će od ove euharistije pa do svake druge koju budu slavili i u kojoj budu sudjelovali, da u svaku euharistiju unesu što više sebe, svoga ja, svoga života, svojih pitanja i traženja, svojih radosti i žalosti, svojih sumnji i nadanja, molitava i zahvala.

„Ne bojte se pitati Isusa, ne bojte mu se reći vaše sumnje i vaša neslaganja, vaše muke i vaše slabosti i grijehe. Isusu sve smijete reći. Sve ga možete pitati. Ne morate se odmah s njime složiti. Možete mu i prigovarati. Samo jedno nemojte nikada napraviti: nemojte nikada od njega otići i nemojte mu leđa okrenuti“, ohrabrio je okupljene biskup Petanjak.

Biskup je nadalje tumačio naviješteni evanđeoski ulomak govoreći o tome kako su i apostoli koji su tri godine proveli s Isusom teško razumjeli smisao njegove patnje i smrti, smisao križa. Ali za svoje učenike Isus traži isto; da uzmu svoj križ i pođu za njim. Isusovi učenici pozvani su živjeti i dati život za druge, po uzoru na svog Učitelja. Križ je ponuda, Isus govori „Ako hoćeš“, pojasnio je biskup Petanjak te rekao: „Uzeti svoj križ, znači uzeti svoj život odgovorno, svjesno, slobodno i omogućiti da tvoj život postane ugodno prebivalište za drugoga. Odričem se sebe, da u sebi nađem mjesta za tebe i prihvaćam svoj život, jer taj moj život je moj križ, i uzimam ga kao dragocjenost koja daje smisao cijelom mom životu. Jer ni Isus Krist nije svoju svemogućnost pokazao ni onda kad je vodu u vino pretvorio, ni kad je kruh umnožio, ni kad je oluju na moru stišao, ni kad je mrtve iz groba dizao, nego kad je na križu visio.“

Govor o Kristovoj žrtvi križa propovjednik je povezao s euharistijom: gozbom života, ljubavi, žrtvom Kristova života za druge.

„Euharistija je gozba ljubavi, pobjeda života nad smrću i nad grijehom, zato mora biti lijepa, svečana, raspjevana, dotjerana, ali nemojte zaboraviti da je euharistija i žrtva. Nama je lijepo zato što je jedan za nas na križu visio. I ta ljepota i to spasenje koje nam je darovano njega je koštalo života“, poručio je biskup Petanjak.

„U crkvu se ne ide da se uživa, u crkvu se ide da se nauči živjeti, da se nauči svoj križ života nositi. Euharistija je žrtva i ta žrtva je ostavila tragove na tijelu Isusa Krista i kao uskrsnuli on zauvijek nosi ožiljke razapinjanja”, istaknuo je nadalje biskup te poručio da svi oni koji se žele udati ili oženiti, odnosno svi oni koji žele izabrati svećenički i redovnički život, neka se ne žene i ne udaju, neka ne idu u svećeništvo i redovništvo, ako nisu spremni biti razapeti, rekao je.

„Nema te ljubavi koja ne krvari, nema te ljubavi koja ne razapinje, nema te ljubavi koja ne ostavlja ožiljke. Samo razapeta ljubav je prava ljubav, samo tamo gdje si spreman umrijeti da drugi živi, tu će biti dobro i njemu i tebi. Bez toga nemojte kretati ni u što. Bit će manje rastava braka, bit će boljih i svetijih svećenika, redovnika i redovnica. Idite, kopajte, radite nešto, kajte se za svoje grijehe, ali nemojte ulaziti u nešto gdje ćete biti sablazan svijetu“, poručio je biskup Petanjak.

„Ako niste spremni trpjeti, ako niste spremni svoj križ, a to je svoj život uzeti, onda trebate još puno razmišljati“, zaključio je propovijed krčki biskup.

Na završetku misnog slavlja okupljenim vjernicima obratio se župnik Kristijan Stojko istaknuvši, uz riječi zahvale, kako je upravo na ovaj dan prije 30 godina postavljen kamen temeljac ove Zavjetne kapele čijom je izgradnjom ispunjen davni zavjet Hrvatskog sabora iz 1739. godine, prenosi portal ika.hkm.hr.

MISNA ČITANJA – 4. RUJNA 2023.

Posla me blagovjesnikom biti siromasima.

XXII. tjedan kroz godinu

Ponedjeljak, 4. 09. 2023.

Svagdan

ČITANJA:
1Sol 4,13-18; Ps 96,1.3-5.11-13; Lk 4,16-30

BOJA LITURGIJSKOG RUHA:
zelena

IMENDANI:
Marin, Bonifacije, Mojsije, Ida, Rozalija

Prvo čitanje:

1Sol 4, 13-18

Bog će one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime.

Čitanje Prve Poslanice svetoga Pavla apostola Solunjanima

Braćo, nećemo da budete u neznanju o onima koji su usnuli, da ne tugujete kao drugi koji nemaju nade. Doista, ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime. Ovo vam uistinu velimo po riječi Gospodnjoj: mi živi, preostali za Dolazak Gospodnji, nećemo preteći onih koji su usnuli. Jer sam će Gospodin — na zapovijed, na glas arkanđelov, na zov trublje Božje — sići s neba. I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu, a zatim ćemo mi živi, preostali, zajedno s njima biti poneseni na oblacima u susret Gospodinu, u zrak. I tako ćemo uvijek biti s Gospodinom. Tješite se dakle uzajamno ovim riječima!

Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam:

Ps 96, 1.3-5.11-13

Pripjev:

Gospodin dolazi suditi zemlji.

Pjevajte Gospodinu pjesmu novu!
Pjevaj Gospodinu, sva zemljo!
Kazujte poganima njegovu slavu,
svim narodima čudesa njegova.

Velik je Gospodin, hvale predostojan,
strašniji od svih bogova!
Ništavni su svi bozi naroda,
a Gospodin stvori nebesa.

Raduj se, nebo, i kliči, zemljo!
Neka huči more i što je u njemu!
Nek se raduje polje i sve što je u njemu,
neka klikće šumsko drveće!

Neka klikće pred Gospodinom, jer dolazi,
jer dolazi suditi zemlji.
Sudit će svijetu po pravdi
i narodima po istini svojoj.

Evanđelje:

Lk 4, 16-30

Posla me blagovjesnikom biti siromasima … Nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju.

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Dođe Isus u Nazaret, gdje bijaše othranjen. Uđe po svom običaju na dan subotni u sinagogu te ustane čitati. Pružiše mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napisano:

Duh Gospodnji na meni je

jer me pomaza!

On me posla

blagovjesnikom biti siromasima,

proglasiti sužnjima oslobođenje,

vid slijepima,

na slobodu pustiti potlačene,

proglasiti godinu milosti Gospodnje.

Tada savi knjigu, vrati je poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega. On im progovori: »Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.« I svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta. Govorahu: »Nije li ovo sin Josipov?«

A on im reče: »Zacijelo ćete mi reći onu prispodobu: Liječniče, izliječi sam sebe! Što smo čuli da se dogodilo u Kafarnaumu, učini i ovdje, u svom zavičaju.« I nastavi: »Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju. Uistinu, kažem vam, mnogo bijaše udovica u Izraelu u dane Ilijine kad se na tri godine i šest mjeseci zatvori nebo pa zavlada velika glad po svoj zemlji. I ni k jednoj od njih nije bio poslan Ilija doli k ženi udovici u Sarfati sidonskoj. I mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne očisti doli Naaman Sirac.«

Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjeva, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. No on prođe između njih i ode.

Riječ Gospodnja.

Preuzeto s Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Vrisak oduševljenja odjeknuo crkvom: Dijete Isus pojavilo se na oltaru, svi su ga vidjeli

Svake prve nedjelje u rujnu slavi se blagdan Božanskog Djeteta posebno zemljama Latinske Amerike.

To je slavlje Isusova djetinjstva, poziv na razmatranje Sina Božjega u njegovoj punoj ljudskosti, živeći u jednostavnom domu, u toplini obitelji.

Štovatelji Božanskog Djeteta Isusa žele častiti tih prvih dvanaest godina Isusova života, godine njegova sretnog djetinjstva. Oni traže da kroz zasluge Kristova djetinjstva Bog podari svoje naklonosti svima koji ih trebaju.

“Dijete” kao “najveće u Kraljevstvu nebeskom”

Isusovo djetinjstvo uvijek je bilo predmet štovanja i zanimanja kroz povijest. O tome svjedoči i razvoj teologije i bezbrojni oblici pučke pobožnosti, općenito izraženi u predajama i umjetnosti.

Ovi izrazi su odjeci Isusa koji se kao dijete želio očitovati svecima različitih vremena, nudeći im društvo, utjehu i snagu. Dijete Isus uvijek je sposobno probuditi nježnost i povjerenje u ljudskom srcu, pozivajući svakoga da živi čistoću srca:

“Uvjeravam vas: ako se ne promijenite i ne postanete kao djeca, nećete ući u Kraljevstvo nebesko. Dakle, tko postane malen kao ovo dijete, taj je najveći u Kraljevstvu nebeskom. I tko god primi takvo dijete u moje ime, on mene prima” (Mt 18, 3-5).

Dijete Isus pojavilo se na oltaru

Od početka kršćanstva, Isus se osobno predstavljao čudima kako bi potvrdio svoje postojanje, svoje božanstvo i svoju stvarnu prisutnost u posvećenom sakramenut. Crkva drži da zaređeni svećenik po apostolskoj liniji čini Isusa Krista stvarno prisutnim u kruhu i vinu, kada obavlja svoju posvetu na svetoj misi. To se ne vidi očima stoga ljudi često zaborave na ovu istinu.

Zato je Gospodin proizveo stotine čudesa, da pokaže da je to tako, da je On stvarno prisutan u posvećenoj hostiji na oltarima svih crkava svijeta.

Dana 20.travnja 1905. – kako su onda javljali španjolski listovi – prikazao se Isus Djetešce u španjolskom gradu Manzenedi pred svim pukom.

U crkvi redemptorista upravo su završavale duhovne vježbe svečanim obredom zadovoljštine. Župnik don Petar Rodriguez izložio je Presveti Oltarski Sakrament i veliko mnoštvo pobožna svijeta, poslije Ružarija, slušalo je propovijed oca Mariscala, jednog od misionara.

Najednom propovjednik nenadano presta govoriti jer je narod obuzela neka tajanstvena uzbuna. Pojedini koji su sjedili digli su se na noge, popeli se na klecala, a drugi su se izdizali navrh prstiju da bolje vide, dok je čitavom crkvom šumorio neki šapat.

Propovjednik nije znao kako da to protumači pa opomenu slušatelje da ne povrjeđuju štovanje koje su dužni dati veličanstvu Boga prisutna u klanjanju vrijednome Sakramentu. Postigao je da su se ljudi malo umirili.

Viđenje je snažno potreslo narod

Ali, jedna djevojčica od otprilike sedam godina, svojim nježnim glasićem vikne: “Hoću i ja vidjeti Djetešce!”

Na taj poklik vjernici se više nisu mogli suzdržati. Otac Mariscal se okrenu prema Oltaru, kamo su bile uprte oči sviju, pa i on ugleda veliko Čudo koje je tako snažno potreslo narod.

Župnik, klečeći pred Oltarom, promatrao je sav zanesen tako slatko viđenje.

Na mjestu Pokaznice, vidjelo se Djetešce, kojemu bi bilo oko šest ili sedam godina, obučeno u odijelo bjelije od snijega, kako se milo smiješi vjernicima i prema njima pruža svoje ručice.

S Njegovog lica strujale su zrake žarkog svjetla, a oči su Mu sjale kao dvije zvijezde. Na prsima se mogla opaziti rana, iz koje je curio mlaz krvi i silazio niz bijelu haljinu bojeći je crvenilom. Viđenje je potrajalo nekoliko minuta, a onda ga nestade.

Sveti obred se one večeri nastavio u suzama i uzdasima, i ispovjedaonice su bile pune sve do ponoći; jer svi su htjeli da se ispovjede kako bi sutradan mogli u svetoj Pričesti primiti prekrasno Djetešce koje im se ukazalo na Oltaru. IzvorGlasnik Srca Isusova 1906. godine (talijanski)

Preuzeto s vjera.hr

Četvorica mladih franjevaca položili doživotne zavjete

U subotu 2. rujna u 19 sati u crkvi sv. Mihovila Arkanđela Duvno, sljedeća braća Hercegovačke franjevačke provincije položili su svečane zavjete:

Fra David Slišković – župa Uznesenja BDM Široki Brijeg

Fra Antonio Petric – župa Bezgrešnog začeća BDM Posušje

Fra Josip Stanić – župa sv. Mihovila Arkanđela Duvno

Fra Robert Cvitanović – župa sv. Petra i Pavla Mostar

Svečanozavjetovanici su od Boga i Crkve zatražili ”da zavjetujući Pravilo i život u Redu manje braće mogu slijediti nauk i stope Gospodina našega Isusa Krista sveto djelujući do smrti”. Misno slavlje predvodio je provincijal hercegovačkih franjevaca fra Jozo Grbeš. U koncelebraciji su bili gvardijan fra Bože Milić, magistar hercegovačkih bogoslova fra Josip Serđo Ćavar, gvardijani naših samostana i još pedesetak svećenika. Misno slavlje svojim pjevanjem uzveličali su članovi duvanjskog zbora. U liturgiji su služili naši bogoslovi.

U homiliji je mlade fratre pozvao na svetost.

– Biti svet znači da razumiješ sve druge. Biti svet znači da svi drugi razumiju tebe. Svetost jedina otvara sva vrata i prozore vječnosti i prolaznosti. Na ovome svijetu jedina sreća je svetost, kazao je među ostalim provincijal Grbeš.

Fra Jozo je mlađoj braći poželio da budu bolji od njih starijih: u svakom trenutku, u svakom satu i svakom danu, te pri donošenju svake odluke.

Nakon prigodne homilije uslijedio je obred zavjetovanja, gdje su braća položila svoje doživotne zavjete poslušnosti, siromaštva i čistoće, predajući se potpuno našemu Bratstvu.

Neka ih dragi Bog prati kroz njihov svećenički poziv ali i naše molitve.

Izvor: Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja BDM

Homilija pape Franje na misi u Ulaanbaataru

Donosimo u cijelosti homiliju pape Franje upućena na misi 3. rujna 2023. u Steppe areni u Ulaanbaataru u sklopu apostolskog pohoda Mongoliji.


APOSTOLSKO PUTOVANJE U MONGOLIJU

Br. 4 HOMILIJA SVETOG OCA

Sveta misa

Steppe arena, Ulaanbaatar, 3. rujna 2023

Molili smo riječima psalma: „O Bože, […] gorljivo tebe tražim; tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje, kao zemlja suha, žedna, bezvodna“ (Ps 63, 2). Ovaj divni zaziv prati nas na našem životnom putu, usred pustinjâ kroz koje smo pozvani prolaziti. I upravo u toj suhoj zemlji do nas dolazi dobra vijest: na našem putu nismo sami; naše suše nemaju moć učiniti naš život trajno jalovim; krik naše žeđi ne ostaje nečujan. Bog Otac poslao je svoga Sina da nam daruje živu vodu Duha Svetoga da bi utažio žeđ naših duša (usp. Iv 4, 10). A Isus – kao što smo upravo čuli u Evanđelju – pokazuje nam put kojim možemo utažiti svoju žeđ: to je put ljubavi, kojim je on prošao sve do križa, i na kojem nas poziva da ga slijedimo „gubeći svoj život da bismo ga pronašli” novoga (usp. Mt 16, 24-25).

Zadržimo se zajedno na ta dva vida: žeđ koja prebiva u nama i ljubav koja gasi našu žeđ.

Prije svega, pozvani smo prepoznati žeđ koja prebiva u nama. Psalmist upućuje Bogu vapaj svoje žeđi jer mu je život nalik pustinji. Njegove riječi imaju poseban odjek u zemlji kao što je Mongolija: golemi teritorij, bogat poviješću i kulturom, ali također obilježen sušom stepe i pustinje. Mnogi od vas navikli su na ljepotu i umor hoda, koji doziva u pamet bitan vid biblijske duhovnosti, koji predstavlja lik Abrahama i koji je, općenitije, svojstven izraelskom narodu i svakom Gospodinovom učeniku: svi smo mi, naime, „Božji nomadi“, hodočasnici u potrazi za srećom, putnici žedni ljubavi. Pustinja koju spominje psalmist odnosi se dakle na naš život: mi smo ta suha zemlja koja žeđa za vodom tekućicom, vodom koja gasi žeđ u dubini srca; naše srce želi otkriti tajnu istinske radosti, one koja nas može pratiti i održavati i usred egzistencijalnih suhoća. Dà, u svojoj nutrini nosimo neutaživu žeđ za srećom; tražimo smisao i smjerokaz u svom životu, motivaciju za poslove koje svakodnevno obavljamo; a prije svega smo žedni ljubavi, jer jedino nas ljubav istinski zadovoljava, daje nam da se osjećamo dobro, otvara nas povjerenju i daje da kušamo ljepotu života. Draga braćo i sestre, kršćanska vjera odgovara na tu žeđ; uzima je zaozbiljno; ne otklanja je, ne pokušava je utažiti palijativima ili surogatima. Jer u toj se žeđi krije naša velika tajna: ona nas otvara živome Bogu, Bogu ljubavi koji nam dolazi u susret da nas učini svojom djecom i braćom među sobom.

I tako dolazimo do drugog vida: ljubav koja gasi našu žeđ. To je sadržaj kršćanske vjere: Bog, koji je ljubav, u svom sinu Isusu postao ti je blizak, želi dijeliti s tobom tvoj život, tvoje napore, tvoje snove, tvoju žeđ za srećom. Istina je da se katkad osjećamo kao zemlja suha, žedna, bezvodna, ali jednako je tako istina da se Bog brine za nas i nudi nam bistru vodu koja gasi žeđ, živu vodu Duha koja, dok teče u nama, obnavlja nas oslobađajući nas opasnosti od suše. Tu nam vodu daje Isus. Kao što kaže sveti Augustin, „ako se prepoznamo u žednima, prepoznat ćemo se i u napojenima“ (O Psalmu 62,3). Naime, ako mnogo puta u životu doživljavamo pustinju, samoću, umor, neplodnost, ne smijemo zaboraviti ovo: „Da ne klonemo u toj pustinji – dodaje Augustin – Bog nas škropi rosom svoje Riječi [ … ]. Daje nam, istina, da osjećamo žeđ, ali zatim dolazi da je utaži. […] Bog nam se smilovao i otvorio nam put u pustinju, a taj put je Gospodin naš Isus Krist. I dao nam je utjehu u pustinji: propovjednike njegove Riječi. Ponudio nam je vodu u pustinji, ispunivši svoje propovjednike Duhom Svetim kako bi se u njima oblikovao izvor vode koja struji u život vječni“ (isto, 3,8). Te riječi, dragi prijatelji, dozivaju u pamet vašu povijest: u pustinjama života i u teškoćama s kojima se suočava mala zajednica, Gospodin ne dopušta da vam ponestane vode njegove Riječi, osobito preko propovjednikâ i misionarâ koji, pomazani Duhom Svetim, šire njegovu ljepotu. A Riječ nas uvijek vraća na bît vjere, a to je pustiti Bogu da nas ljubi kako bi naš život postao prinosom ljubavi. Jer samo ljubav istinski gasi našu žeđ.

To Isus u današnjem evanđelju snažnim tonom govori apostolu Petru. Petar ne prihvaća činjenicu da će Isus morati patiti, biti optužen od strane narodnih vođa, proći muku i potom umrijeti na križu. Petar reagira, buni se, htio bi uvjeriti Isusa da griješi, jer po njemu – a tako često mislimo i mi – Mesija ne može završiti poražen i nipošto ne može umrijeti na križu, poput zločinca napuštenog od Boga. Ali Gospodin kori Petra, jer je takav način razmišljanja „svjetovan“, a ne Božji (usp. Mt 16, 21-23 ). Ako mislimo da su uspjeh, moć, materijalne stvari dovoljni da utaže žeđ u našim životima, to je svjetovni duh, koji ne vodi ničemu dobrom i, naprotiv, ostavlja iza sebe veću pustoš nego prije. Isus nam, naprotiv, pokazuje put: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga“ (Mt 16, 24-25).

Braćo, sestre, najbolji način od svih je ovaj: prigrliti Kristov križ. U srcu kršćanstva je ova potresna i izvanredna vijest: kad izgubiš svoj život, kad ga velikodušno prineseš, kad ga riskiraš zauzimajući se za ljubav, kad ga besplatno daruješ drugima, tada ti se on vrati u izobilju, ulijeva u tebe radost koja ne prolazi, mir u srcu, unutarnju snaga koja te podupire.

To je istina koju nas Isus poziva da otkrijemo, koju Isus želi otkriti svima vama, ovoj zemlji Mongoliji: ne moraš biti velik, bogat ili moćan da bi bio sretan. Samo ljubav gaži žeđ našega srca, samo ljubav liječi naše rane, samo nam ljubav daje pravu radost. I to je put koji nas je Isus naučio i otvorio za nas.

I mi, dakle, slušamo riječ koju Gospodin kaže Petru: „Pođi za mnom“ (usp. Mt 16, 23), to jest: postani moj učenik, idi istim putem kao i ja i nemoj više razmišljati svjetovno. Tada ćemo uz milost Kristovu i Duha Svetoga moći ići putem ljubavi. Pa i onda kad ljubiti znači odricati se samoga sebe, boriti se protiv osobnih i svjetovnih egoizama, izlagati se riziku življenja u bratstvu. Jer ako je istina da sve to iziskuje trud i žrtvu, a katkad znači i uspon na križ, još je istinitije da kad izgubimo život za Evanđelje, Gospodin nam ga daje u izobilju, život pun ljubavi i radosti, za vijeke vjekova.

Vatican News

Župne obavijesti – 3. rujna 2023.

Danas na Podbrdu molimo krunicu u 14 sati, a u idući petak na Križevcu neće biti organizirane molitve križnog puta.

U iduću nedjelju u našoj župi je proslava blagdana Uzvišenja svetoga križa. Svete mise u župnoj crkvi su u 7, 8, 12 i 18 sati. Sveta misa na Križevcu je u 11 sati. U područnim crkvama nema svetih misa.

Obavijest o početku školske godine 2023./2024.

U ponedjeljak 4. rujna 2023. počinje nova školska godina. Sveta misa i blagoslov za ovu školsku godinu bit će u ponedjeljak 4. rujna u 9 sati. Pozivamo učenike svih razreda, djelatnike škole i roditelje da dođu na ovo misno slavlje. U 10 sati po raspored sati u školu dolazi predmetna nastava, a u 10:30 sati razredna nastava. Detaljnije informacije pogledajte na stranicama škole.

U petak 8. rujna je blagdan Rođenja Blažene Djevice Marije, Mala Gospa. Svete mise su samo u župnoj crkvi u 8, 11 i 18 sati.

Franjevačka mladež – FRAMA započinje sa svojim redovitim susretima u petak 8. rujna u 19:30 sati u Žutoj dvorani. Tada će biti upis novih članova. Pozivamo srednjoškolce i studente iz naše župe koji žele biti dio Frame da dođu na ovaj susret.

Započinjemo s probama pjevanja za mali zbor ,,Golubići mira”. Molimo roditelje da potiču svoji djecu i uključe ih u tu lijepu liturgijsku službu. Probe se održavaju u vjeronaučnoj dvorani subotom u 10:00 sati.

Prvi susret naših ministranata i upisi novih ministranata su u subotu 16. rujna u 9:30 sati.

Obavijest o promjeni priloga za misno slavlje

Poštovani vjernici, sukladno odluci Biskupske Konferencije BiH, obavještavamo Vas kako je došlo do promjene priloga za misno slavlje: od 1. rujna 2023. godine, iznos priloga za misno slavlje bit će 30,00 KM.

MISNA ČITANJA – 3. RUJNA 2023.

Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe.

XXII. tjedan kroz godinu

Nedjelja, 3. 9. 2023.

DVADESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU

ČITANJA:
Jr 20,7-9; Ps 63,2-6.8-9; Rim 12,1-2; Mt 16,21-27

BOJA LITURGIJSKOG RUHA:
zelena

IMENDANI:
Grgur, Grga, Gregor, Gordana

NAPOMENA:
▪ Izostavlja se spomendan sv. Grgura Velikog, pape i crkvenog naučitelja.

Prvo čitanje:

Jr 20, 7-9

Riječ mi Gospodnja postade na ruglo.

Čitanje Knjige proroka Jeremije

Ti me, Gospodine, zavede, dadoh se zavesti, nadjačao si me i svladao me. A sada sam svima na podsmijeh iz dana u dan, svatko me ismijava. Jer kad god progovorim, moram vikati, naviještati moram: »Nasilje! Propast!« Doista, riječ mi Gospodnja postade na ruglo i podsmijeh povazdan. I rekoh u sebi: neću više na nj misliti niti ću govoriti u njegovo ime. Al tad mi u srcu bî kao rasplamtjeli oganj, zapretan u kostima mojim: uzalud se trudih da izdržim, ne mogoh više.

Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam:

Ps 63, 2-6.8-9

Pripjev:

Tebe žeđa duša moja, Gospodine, Bože moj!

O Bože, ti si Bog moj:
gorljivo tebe tražim;
tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje,
kao zemlja suha, žedna, bezvodna.

U svetištu sam tebe motrio
gledajuć ti moć i slavu.
Ljubav je tvoja bolja od života,
moje će te usne slaviti.

Tako ću te slavit za života,
u tvoje ću ime ruke dizati.
Duša će mi biti kao sala i mrsa sita,
hvalit ću te kliktavim ustima.

Ti postade meni pomoć,
kličem u sjeni krila tvojih.
Duša se moja k tebi privija,
desnica me tvoja drži.

Drugo čitanje:

Rim 12, 1-2

Prikažite svoja tijela za žrtvu živu.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima

Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje. Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno.

Riječ Gospodnja.

Evanđelje:

Mt 16, 21-27

Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe.

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Poče Isus upućivati učenike kako treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.

Petar ga uze na stranu i poče odvraćati: »Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!« Isus se okrene i reče Petru: »Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!«

Tada Isus reče svojim učenicima: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga. Tâ što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi? Ili što će čovjek dati u zamjenu za život svoj? Doći će, doista, Sin Čovječji u slavi Oca svoga s anđelima svojim i tada će naplatiti svakomu po djelima njegovim.«

Riječ Gospodnja.

Preuzeto s Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Majka Terezija o Gospi: ‘Samo je potrebno imati duboko povjerenje u Nju’

Jedan bračni par dugi niz godina nije mogao imati djece, a za pomoć se obratio svetoj Majci Tereziji.

”Jednom me je posjetio jedan bračni par, dvoje očajnika i ispričao mi: ‘Oženjeni smo već šesnaest godina i nemamo djece. Toliko čeznemo za djetetom. Hoćete li moliti za nas?’ Dala sam im jednu čudotvornu medalju, iako su oboje bili hinduisti, te im rekla: ‘Tijekom dana često ponavljajte: Marijo, Isusova Majko, daj nam dijete! Tako su i učinili: molili i molili’.”

Naime, bračni par o kojem Majka Terezija govori dugi niz godina nije mogao imati djece. Za pomoć su se odlučili obratiti svetoj Majci Tereziji, a ona ih je uputila kamo je trebalo:

“Nekoliko mjeseci nakon toga muškarac se vratio i rekao: ‘Majko, moja žena čeka dijete”. Vidite li? Samo je potrebno imati duboko povjerenje u Nju. Ona je Isusova Majka i naša Majka. Nikada neće dopustiti da se nekakvo zlo dogodi obitelji, zato što vas Ona voli isto tako nježno kao što voli svojega Sina. Neprestano je molite da vas učini roditeljima”,misli su velike Majke Terezije koja je zabilježila i često preporučivala ovu molitvu:

Molitva Mariji

Marijo Isusova Majko,
daj mi svoje srce,
tako lijepo, tako čisto, tako bezgrešno,
tako puno ljubavi i poniznosti,
učini me sposobnim primiti Isusa kao Kruh života,
Ljubiti Ga kao što Ti ljubiš,
služiti mu u najsiromašnijim od siromašnih.

MISIONAR fra Pero 38 godina u Africi prvi put u medijima

Gost emisije „Agape“ urednika i voditelja fra Maria Knezovića, koja se emitirala u petak 1. rujna 2023. na Radiopostaji Mir Međugorje, bio je fra Pero Čuić, svećenik Hercegovačke franjevačke provincije koji je već desetljećima misionar u Africi, u župi kod mjesta Kamina u Kongu u koju je prvi put došao 1985. godine.

Fra Peri je ovo prvi intervju u životu, a cijelu emisiju poslušajte na linku:

Agape RTV

Homilija nadbiskupa Kutleše na blagdan Gospe od Suza u Pleternici

Zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša predvodio je u četvrtak 31. kolovoza svečano misno slavlje u Svetištu Gospe od Suza u Pleternici. Njegovu homiliju donosimo u cijelosti.


Draga braćo i sestre,

ponovno nas je na tako jednostavan, nenametljiv i ponizan način, okupila Marija, Majka Sina Božjega da nam pokaže svoju ljubav i svoju sućut koju ima prema nama.

U temelju ovog našeg današnjeg okupljanja stoji događaj iz kolovoza 1953. godine kada je reljef Bezgrešnoga Srca Marijina, izrađen od gipsa u kući jedne obitelji proplakao ljudskim suzama kroz puna četiri dana. Taj je događaj dokumentiran, analiziran, te je utvrđeno da je uistinu riječ o pravim ljudskim suzama. U mjesecima koji su uslijedili nakon samog događaja, dogodila su se brojna obraćenja, kao i fizička ozdravljenja koja znanost nije mogla objasniti.

Naredne 1954., godinu dana nakon događaja u Siracuzi, papa Pio XII. obraćajući se sudionicima Marijanskog kongresa, između ostalog, upitao se: „Hoće li ljudi razumjeti tajanstveni govor ovih suza?“[[1]]

Mi smo danas donijeli i svoje suze, radosti ili žalosti, nade ili tjeskobe. U Dijalogu Božanske providnosti sv. Katarina Sijenska svjedoči da joj je Bog Otac rekao: „Moraš, dakle, znati da svaka suza proizlazi iz srca.“[[2]] Drugim riječima, suze otkrivaju ono što nam je u srcu, dapače puno puta govore ono što nam je nemoguće izreći riječima.

Ovaj čudesan događaj, brojne situacije našega života i papin poticaj da odgonetnemo tajnu Marijinih suza postavljaju nam pitanja: Što potiče Mariju da i danas plače? Zbog čega plačemo i od kuda dolaze naše suze? Što naše suze govore o našem srcu?

Jedino istinom o sebi pročistit ćemo svoju ljubav prema Bogu i čovjeku, a onda i svoje suze. Jedino tada ćemo svoje suze radosti ili žalosti moći sjediniti s Marijinim suzama. U tom smislu večeras možemo postaviti tri pitanja.

1. Zašto Marija i danas plače?

Kako bismo to mogli razumjeti, morali bismo znati koji je izvor Marijinih suza.

Evanđelja svjedoče o Isusovim suzama. Čudesno je to otajstvo, Bog koji u sućuti i ljubavi prolijeva suze zbog svakog čovjeka. Prolijevao je suze nad mrtvim Lazarom, plakao je nad svojim narodom i Jeruzalemom.

S druge strane, o Marijinim suzama nije ništa zapisano u Evanđeljima, no zasigurno je kao majka isplakala svoje srce i dušu nad pregorkom patnjom svoga Sina.

Razmatrajući otajstvo Marijine boli pod križem sveti Bernard izjavljuje: „Kristova je Majka ušla u muku svoga Sina po svojoj ljubavi.“[[3]] Kao što je po ljubavi ušla u muku svoga Sina, tako po sućuti ulazi u životne situacije svakoga od nas.

Iako „danas Marija prebiva u radosti i slavi uskrsnuća.“, reći će papa Benedikt XVI. „i suze prolivene podno križa pretočene su u osmijeh koji ništa ne može izbrisati…“, ipak, „njezina majčinska samilost prema nama ostaje nepromijenjena.“[[4]] Marija i dalje ljubi, trpi i pati zbog svoje djece, zbog svoje Crkve.

Marija, dakle, voli svako svoje dijete, i kao majka s najnježnijom pažnjom prilazi onima koji su, poput njezina Sina na križu, u časovima svoje muke, ostavljenosti i patnje. Ona voli sasvim jednostavno jer smo njezina djeca, po volji Kristovoj na križu.

U Zbornoj molitvi današnje svetkovine molimo: „Daj da ljudi potaknuti suzama Majke tvoga Sina, oslobode svoj um i srce od zabluda, odbace djela tame te ponovno povjeruju tvojoj ljubavi.“[[5]]

Povod Marijinim suzama su zablude koje su zaslijepile čovječanstvo, naraštaji su priljubljeni isključivo uz ovu zemlju, koja pruža trenutne, časovite utjehe, koje obmanjuju. Zaboravili su da imaju dušu, da postoji vječnost i besmrtnost pa žele uživati u svemu što im pruža lažni zemaljski raj.

Na mnogim razinama, od obiteljske do međunarodne, gazi se Isusova zapovijed ljubavi, nepravdama i sebičnošću, podjelama i nasiljem. Među ljudima gospodari sve veća „hladna, lagodna i globalizirana ravnodušnost.“[[6]] I novo tisućljeće svjedoči, teškim i krvavim ratovima, progonima i ubijanjima, kako kršćana tako i drugih. Jer  je i dalje ljudsko srce nemirno bez Boga, a „iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli“ (usp. Mk 7,23).

Dostojanstvo čovjeka, kojega je Bog stvorio slobodnim da čini dobro i odabire dobro, stežu okovi unutarnjeg ropstva grijeha; a onaj tko odabire grijeh, umanjuje svoje dostojanstvo i gazi tuđe.

Marija plače zbog tvrdoće ljudskog srca, našeg srca. Stoga molimo danas da gledajući Marijine suze oslobodimo um i srce od zabluda te odbacimo djela tame!

2. Zašto čovjek danas plače?

U djelu Dijalog Božanske providnosti sv. Katarina Sijenska navodi tri vrste ljudskih suza.

Prva vrsta ljudskih suza su suze sebičnosti. Čovjek plače jer nema odgovora na megalomaniju svojih egoističnih zahtjeva. Ima oči pohlepe veće od svojih stvarnih potreba. Današnjem naraštaju ponekad nedostaje ravnoteže da prepozna što je stvarno moguće u određenoj situaciji pa mu zahtjevi postaju nerealni. Zato kukamo i plačemo nad samima sobom stavljajući pred sebe, naše obitelji i društvo zahtjeve koje je nemoguće ostvariti.

Sa sličnom se neravnotežom srca susretao i sv. Augustin u 5. st kada kaže: „(…) ti susrećeš ljude koji plaču nad svojim vremenom kao da bi vremena naših pređa bila dobra. Kad bi se mogli vratiti u vremena otaca svojih i onda bi isto mrmljali. Ti misliš da su prošla vremena bila dobra, jer to nisu bila tvoja vremena, pa su zato dobra.“[[7]]

Mrmljanje, ogorčenost i defetizam proizlazi iz srca, a prečesto je plod sebičnosti, a ne stvarne nepravde.

Druge suze kojima čovjek plače su suze kajanja. Sv. Pavao piše Korinćanima: „…sad se radujem, ne što ste se ožalostili, nego što ste se ožalostili na obraćenje. Jer ožalostili ste se po Božju (…) Jer žalost po Božju rađa neopozivo spasonosnim obraćenjem, a žalost svjetovna rađa smrću“ (usp. 2Kor 7,9-10). Žalost zbog vlastitih slabosti i grijeha je „žalost po Božju“ koja nas rađa za vječni život. A „svjetovna žalost“ nastaje zbog neispunjenih grešnih stremljenja i plod joj je smrt.

Prisjetimo se, braćo i sestre, Petrovih suza u noći kada je Isus bio izdan i predan na raspeće. Isus mu kaže: „Zaista, zaista, kažem ti, pijetao neće zapjevati dok me tri puta ne zatajiš“ (Iv 13,38). Tako se i dogodilo. Kasnije, u kući velikog svećenika, Isus je pogledao Petra, „sjetio se (Petar) riječi koje mu je Gospodin rekao“ pa „iziđe i gorko zaplaka“ (Lk 22,61-62). Bile su to suze boli. Zahvaljujući tim suzama kasnije je Petar mogao ispovjediti „Gospodine, ti sve znaš; ti znaš da te ljubim“ (Iv 21,17). Bile su to „suze koje daju život“, suze koje nastaju iz kajanja. Bol zbog grijeha pomiješala se radošću zbog nade u božansko milosrđe, pa oko počinje plakati čisteći srce.[[8]] Danas se to događa u svakoj srcem proživljenoj sv. ispovjedi.

Treće suze kojima čovjek plače su suze sućuti i sebedarja. Kako čovjek postaje slobodniji u srcu od vlastitih interesa, navezanosti i taštine, postupno sve više osjeća sućut i radost. Ljudsko srce postaje sve sličnije Božjem srcu.

Tada čovjek plače u sućuti zbog onih koji odbacuju Boga, zbog obitelji koje su ugrožene hedonizmom i dezorijentirane u svojemu poslanju i smislu, zbog nasilja i krvi diljem svijeta, zbog sukoba i mržnje na svim razinama.

Suze sućuti postaju suze molitve zbog svih onih koji ne mole, koji su opterećeni mnoštvom drugih interesa. Suze koje dovode do obraćenja savjesti. Suze sućuti plodne su konkretnom ljubavlju prema pojedincima, obiteljima i društvu u cjelini.

3. Zašto je potrebno danas liječiti naše oči kapima sjećanja?

U svijetu obuzetom brzinom, bukom i neprestanim smetnjama, postaje sve izazovnije pronaći tišinu i duboki duhovni sklad. Upravo stoga se obraćamo Majci Mariji od Suza, koja čuva tajnu Božje prisutnosti u svojem srcu. Marija nas uči da pronađemo snagu u šutnji, gdje možemo bolje razumjeti i iskusiti Božju prisutnost. Ona nas poziva da se oslobodimo zavodljive idolatrije sadašnjeg trenutka, koja nas odvraća od razmišljanja o vječnom i odnosu s Bogom.[[9]]

Majko od Suza, koja čuvaš Božju tajnu, oslobodi nas od idolatrije sadašnjeg trenutka, u koju upada onaj tko zaboravlja. Zaboraviti svoje korijene, svoju povijest i svoj duhovni temelj znači osuđivati se na zarobljenost u prolaznim trenucima. Zaboravljajući gubimo smisao, gubimo pravac i gubimo vezu s onim što je istinski važno. No, sjećanja su, kako slikovito kaže Papa Franjo, poput čarobnih “kapi za oči” – koje nam, baš poput suza, čiste oči, naš duhovni vid. Kroz sjećanja se oslobađamo okova zaborava i vraćamo se svojim korijenima. Kroz njih dolazimo do svježine početaka.

Očisti nam, Majko od Suza, oči kapima sjećanja da se vratimo svježini naših duhovnih korijena. Kroz sjećanja na naše duhovne početke i borbe, naša susretanja s Bogom i trenutke duhovnih uspona i padova, mi se obnavljamo, postajemo sposobni za iskrenu molitvu i pokoru. Vraćamo se korijenima same Crkve, ispunjavajući je duhom molitve i pokore. [[10]]

Majko, očisti naše oči kapima pamćenja! Kako ne pomisliti da je Djevica Marija sve to učinila svojim plačem, iznenađujuće ljudskim i tako duboko majčinskim? Kako ne vjerovati da je njezin plač upravo ona kap sjećanja koja čisti oči Crkve od svake prljavštine zla i od zaraze ravnodušnosti koja njezine učenike čini manje sjajnima i svijetlima? Kako ne vidjeti u tom tihom plaču olakšanje kojem se nadamo kako bismo dobili lice Crkve koja je više moleća i pokajnička?

Da, Marija plače suze koje liječe! To su suze koje, poput kapi za oči, daju povjerenje, nadu i utjehu zbog sjećanja koje je sačuvano u njima: sjećanja na Božje milosrđe. Marija plače prisjećajući se, to jest noseći u majčinskom srcu Isusove riječi i događaje. Marija plače pokazujući nam svoje srce a suze, koje se rađaju iz njega i vode k njemu, ukazuju na prisutnost Boga s nama i potiču nas da podignemo pogled prema Kraljevstvu Božjem koje nam tiho dolazi ususret i diskretno nastavlja rasti u brazdama naših zajednica.

Draga braćo i sestre, Gospa od Suza nas poziva da se suočimo sa svojim životima i duhovnim putem. Kroz suze, šutnju, sjećanja i molitvu, mi možemo pronaći svježinu i snagu koja nam je potrebna. Molimo Majku Mariju od Suza da nas vodi tim putem, da nas oslobodi zavodljive privlačnosti sadašnjeg trenutka i da nam otvori oči za tajne Božje ljubavi. Neka nas sjećanja potaknu da budemo bolji pastiri svojih duša i da se vratimo korijenima naše vjere.

Neka nas Gospodin blagoslovi i osnaži da hodamo tim putem preobrazbe i dubokog duhovnog preporoda, kako bismo postali svjetlo u ovom svijetu, svjedočeći ljubav, istinu i nadu koje dolaze od Boga. Tako neka bude. Amen.


[[1]] Pio XII., Radio poruka sudionicima Marijanskog kongresa, 17.10.1954.

[[2]] Sv. Katarina Sijenska, Dijalog Božanske providnosti, Split, 1988., str. 177.

[[3]] Sv. Bernard, Homilija za nedjelju u osmini Uznesenja

[[4]] Benedikt XVI., Esplanada ispred bazilike Notre-Dame du Rosaire, Lourdes, 15.09.2008.

[[5]] Zborna molitva svetkovine Gospe od Suza

[[6]] Franjo, Frateli tutti, 30

[[7]] Sv. Augustin,  Govori, u: Časoslov IV, srijeda XX. tjedan, str. 82.

[[8]] Sv. Katarina Sijenska, Dijalog Božanske providnosti, Split, 1988., str. 178.

[[9]] Usp. Franjo, Molitva Mariji nakon ispovijesti vjere biskupa CEI, 23. svibnja 2013.

[[10]] Usp. Franjo, Molitva Mariji nakon ispovijesti vjere biskupa CEI, 23. svibnja 2013.

Izvor: Požeška biskupija

Pin It