SVETAC DANA – SV. AMBROZIJE

Da je plemeniti sveti Ambrozije doveo svetog Augustina u Crkvu i da nije učinio ništa drugo osim toga, učinio bi dovoljno. Augustinovo obraćenje bilo je sporo vrenje. Bio je zreo za krštenje kad je providnost stavila njega i njegovu majku Moniku u Ambrozijevu orbitu. Krsteći Augustina, Ambrozije je požnjeo ono što je Duh Sveti dugo uzgajao. Ali Ambrozije je mogao biti mentor samo zato što je prethodno proživio vlastitu kršćansku dramu i zato što je bio vrhunski pripremljen za vodstvo.

Ambrozije je bio ugledni Rimljanin, obrazovan u profinjenoj klasičnoj tradiciji svog doba. On je savršeno simbol tolikih učenjaka-biskupa četvrtog i petog stoljeća koji su svjedočili polaganom nestajanju Rima i kršćanskoj zori koja je uslijedila. Krist je prvi put izašao poput sunca nad rimskim ruševinama poganskih hramova za Ambrozijevog života. Ambrozijev otac bio je namjesnik Galije, a obitelj je bila dobro povezana s drugim elitama. Ambrozije je u Rimu studirao latinski, grčki, retoriku, pravo i klasike. Bio je patricij ali i kršćanin, iako nekršten. U mladosti su ga primijetili moćni mentori koji su ga preporučili za ključne civilne dužnosti, a sa samo trideset godina Ambrozije je imenovan guvernerom dviju sjevernotalijanskih provincija. Živio je u Milanu, gdje se prijestolnica preselila iz Rima desetljećima prije, kada je došao njegov veliki trenutak.

Godine 374. umro je arijanski biskup Milana, što je dovelo do sukoba oko toga hoće li njegov nasljednik biti arijanac ili ortodoksni katolik. Ambrozije je bio dobro poznata i omiljena politička figura koja se nalazila na carevom dvoru, pa je poslan da umiri gomilu u crkvi u kojoj su se trebali održati sporni izbori za biskupa. Kada je vjernicima govorio o potrebi mirnih izbora, oni su uzvikivali “Ambrozija za biskupa”. Bio je zapanjen, odbio je tu čast i sakrio se. Na kraju je popustio zahtjevima regionalnih biskupa i cara i prihvatio položaj. Ambrozije je kršten, zaređen u sveti red i posvećen za biskupa Milana, gdje će provesti ostatak svojih dana. Ambrozijev asketizam i velikodušnost povećali su njegovu popularnost. Augustin je napisao da su ga “velike ličnosti držale u časti. ” Ovo rašireno poštovanje dalo je Ambroziju snažan glas kod cara, kojeg je slavno pozvao na pokajanje nakon što su rimski vojnici počinili bezobzirni masakr u Solunu. Također je uvjerio cara, uzvišenim, elegantnim izrazima, da se odrekne podrške poganskih žrtvenika.

Sveti Ambrozije je kasno došao na studij teologije, ali mu je njegova znanstvena izobrazba omogućila da je brzo savlada. Pisao je djela u kojima je vješto opovrgavao arijanstvo, druga tumačeći pravu prirodu Krista i Duha Svetoga, a treća o sakramentima, djevičanstvu, etici, Svetom pismu, pokori i dužnostima klera. Iako nije bio tako originalan mislilac kao Augustin ili Bazilije, Ambrozije je bio uzor obrazovanog, poučavajućeg, propovjedničkog, aktivnog, vladajućeg biskupa pastoralnog srca. U svojim Ispovijestima, Augustin priča kako je pitao Ambrozija o različitim danima posta u Rimu i Milanu. Ambrozije je odgovorio: “Kad sam u Rimu, postim subotom; kad sam u Milanu, ne radim. Slijedite običaje crkve u kojoj se nalazite.” Ovaj mudri savjet mogao bi biti izvor izreke “Kad si u Rimu, radi kao Rimljani.” Autor je mnogih teoloških djela koja se bave pastoralnim i praktičnim moralnim pitanjima. Pisao je crkvene himne (pripisivalo mu se oko 120 himni, od toga je oko 20 autentičnih), a vjerojatno je za njih skladao i napjeve. Neki stručnjaci smatraju da je Ambrozije autor i glasovitog „Te Deuma“. Ambrozijanske himne su melodijski bogato ukrašene, a nastale su stapanjem arhajskoga rimskoga pjevanja i lokalnoga milanskog, s jakim utjecajem orijentalne glazbe. Unaprijedio je liturgiju pa se milanska liturgija sa svojim posebnostima i danas naziva ambrozijanskom. Ambrozije je također mogao biti prvi koji je promovirao antifono pjevanje, u kojem se svaka strana crkve ili zbora izmjenjuje u pjevanju teksta. Nakon dvadeset i dvije uzastopne godine biskupovanja uključenog u najviša pitanja Crkve i Carstva, u srednjim pedesetim godinama, biskup Ambrozije umro je u Milanu, gdje se njegovi posmrtni ostaci još uvijek časte u crkvi posvećenoj njemu u čast.

Crkvenim naučiteljem proglasio ga je 1298. papa Bonifacije VIII. Prozvan je „pastoralnim doktorom“, a zbog sjajnih govorničkih sposobnosti i slatkorječivosti „mednim doktorom“ pa ga u ikonografiji često prikazuju s pčelama i košnicama. Zaštitnik je pčelara, pčela, svjećara, trgovaca na malo, domaćih životinja, učenika, studenata, školske djece, proizvođača voska, Lombardije, Milana i milanske nadbiskupije te mnogih naselja, učilišta, društava, župa, crkava i kapela širom svijeta i Hrvatske (Nin, Kulturno-umjetničko društvo iz Škrljeva kod Bakra, Pčelarski red Svetog Ambrozija u Koprivnici, Gradski Vrhovci kod Požege).

***

Sveti Ambrozije, tvoja naobrazba, hrabrost i poučavanje postali su uzorom biskupima za mnoga stoljeća. Pomozi svim biskupima da imaju krvava srca, željeznu volju i oštre umove kako bi mogli voditi vjernike jednako uspješno kao ti.

SVETAC DANA – SV. NIKOLA

Sveti Nikola je bio biskup koji je živio u četvrtom stoljeću, u mjestu zvanom Myra u Maloj Aziji (danas Turska ). Bio je vrlo bogat čovjek jer su mu roditelji umrli kad je bio mlad i ostavili su mu mnogo novca. Također je bio vrlo ljubazan čovjek i bio je poznat po pomaganju siromašnima i davanju tajnih darova ljudima kojima je to bilo potrebno. Postoji nekoliko legendi o svetom Nikoli, ali ne znamo je li neka od njih istinita!

Najpoznatija priča o svetom Nikoli govori kako je nastao običaj postavljanja čarapa u koje se prvo stavljaju darovi! Ide ovako:

Bio jedan siromah koji je imao tri kćeri. Čovjek je bio toliko siromašan da nije imao dovoljno novca za miraz, pa mu se kćeri nisu mogle udati. (Miraz je svota novca koju mladenkini roditelji isplaćuju mladoženji na dan vjenčanja. To se još uvijek događa u nekim zemljama, čak i danas.) Jedne noći, Nikola je potajno spustio vreću zlata niz dimnjak i u kuću (to je značilo da se najstarija kći tada mogla udati). Torba je pala u čarapu koja je bila obješena kraj vatre da se suši! To se kasnije ponovilo i s drugom kćeri. Napokon, odlučan otkriti osobu koja mu je dala novac, otac se svake večeri potajno skrivao kraj vatre sve dok nije uhvatio Nikolu kako ispušta vreću zlata. Nikola je molio čovjeka da nikome ne kaže što je učinio, jer nije želio skrenuti pozornost na sebe. Ali ubrzo se vijest pročula i kad bi netko dobio tajni dar, mislilo se da je možda od Nikole.

Zbog svoje dobrote Nikola je proglašen svecem. Sveti Nikola nije samo svetac djece nego i pomoraca! Jedna priča govori o tome da je pomagao nekim mornarima koje je zahvatila jaka oluja na obali Turske. Oluja je bjesnila oko njih i svi su ljudi bili prestravljeni da će njihov brod potonuti ispod divovskih valova. Molili su svetog Nikolu da im pomogne. Odjednom je stajao na palubi ispred njih. Naredio je da se more smiri, oluja je utihnula i oni su mogli sigurno otploviti svojim brodom u luku.

Sveti Nikola je bio prognan iz Mire i kasnije bačen u tamnicu za vrijeme progona kršćana od strane cara Dioklecijana, ali je oslobođen u vrijeme kasnijeg cara Konstantina, koji je bio kršćanin. Sveti Nikola je prisustvovao Nicejskom saboru 325. godine (gdje se raspravljalo o kršćanstvu).

Nitko zapravo ne zna kada je Sveti Nikola umro, bilo je to 6. prosinca 343. godine (što se čini najvjerojatnijim), 345. ili 352. godine. Godine 1087. njegove su kosti iz Turske ukrali neki talijanski trgovački pomorci. Kosti se danas čuvaju u crkvi nazvanoj po njemu u talijanskoj luci Bari. Na blagdan svetog Nikole (6. prosinca) pomorci Barija još uvijek nose njegov kip iz katedrale na more, kako bi blagoslovio vode i tako im omogućio sigurnu plovidbu tijekom cijele godine.

1066. godine, prije nego što je otplovio u Englesku, William Osvajač molio se svetom Nikoli tražeći da njegovo osvajanje prođe dobro.

Posebno je štovan na kršćanskom Istoku. Zaštitnik je Rusije, Grčke, Sicilije, djece, pomoraca, ribara, trgovaca, pekara, ljekarnika, farmaceuta, putnika, bačvara, badnjara, zatvorenika, zarobljenika, nekadašnjih kradljivaca, lučkih radnika, strijelaca, lađara, pivara, čistača cipela, sudaca, konjušara, pokajničkih ubojica, mladenaca, crkvenjaka, vlasnika zalagaonica, trgovaca i proizvođača parfema, hodočasnika, radijskih i televizijskih djelatnika, studenata i udavača te mnogih zemalja, biskupija, gradova, naselja, župa, crkava i kapela diljem svijeta i hrvatskih krajeva.