SVETAC DANA – SV. IVAN OD KRIŽA

Godine 1542. u Fontiberosu u Staroj Kastilji, u Španjolskoj, rođen je John Yepez, koji bi Crkvi i svijetu mogao postati poznat kao sv. Ivan od Križa. Sveti Ivan je od najranije dobi imao veliku pobožnost i ljubav prema Blaženoj Djevici Mariji. Kao dječak, učio je u siromašnoj školi u Medini del Campo i bio obučen za tkaoca, ali zapravo nije imao vještine za zanat. Upravitelj bolnice uzeo ga je kao slugu na sedam godina. U to je vrijeme već započeo svoje stroge tjelesne prakse i započeo studij na isusovačkom koledžu.

Sveti Ivan ušao je u karmelski red s 21 godinom i uzeo ime Ivan od sv. Matije. Tražio je da slijedi izvorno pravilo karmelićanskog reda i nadao se samo da će biti brat laik, međutim, ovaj zahtjev su njegovi poglavari odbili. Budući da je imao napredne studije teologije, sveti Ivan je 1567. godine zaređen za svećenika.

Nedugo nakon svećeničkog ređenja upoznao je još jednu veliku sveticu i crkvenu naučiteljicu, svetu Tereziju Avilsku. U to je vrijeme sveta Terezija započela reformukarmelskog reda. Kad je stigla u Medinu del Campo, već je znala za svetog Ivana i htjela ga je upoznati. Rekla mu je da će on igrati glavnu ulogu u osnivanju samostana za muškarce u novom reformiranom redu – karmelićanima diskalicama. Prvi samostan u Duruelu bio je vrlo siromašan samostan i sveti Ivan se žrtvovao za njegovu izgradnju. Nakon što je osnovao ovo novo mjesto za karmelićane, promijenio je ime u Ivan od Križa.

Iako ga nije tražio, proširio se glas o velikoj svetosti koja se gradila u Duruelu. Sveta Terezija odlučila je sagraditi drugi samostan u Pastrani, treći u Manceri, a četvrti u Alcali. U Alcali je Sv. Ivan proglašen rektorom jer je to sveučilište.

Sveti Ivan od Križa volio je kontemplativni život. Biti rektor za njega je bio izazov jer je jako patio od duhovne suhoće, koja je sa svoje strane donosila mnoge kušnje, patnje i unutarnje sukobe na ljudskoj strani, ali i suočavala se s teškim i nasilnim iskušenjima na duhovnoj strani od đavla.

Nakon krajnjih godina skrupuloznosti i unutarnje pustoši, napisao je svoje najveće djelo, “Mračnu noć duše.” Sveti Ivan nastavio je patiti s duhovnom tamom i duhovnim bolima. Sveti Ivan je u jednom trenutku svog života osjetio da ga je Bog ostavio samoga da trpi. U knjizi piše:

„Postoji, dakle, velika razlika između suhoće i mlakosti, jer se potonja sastoji u velikoj nemaru i slabosti volje i duha, u nedostatku svake brige oko služenja Bogu. Prava purgativna suhoća općenito je popraćena bolnom tjeskobom, jer duša misli da ne služi Bogu…uzrok ove suhoće je što Bog prenosi na duh dobra i energije osjetila, koji, nemajući prirodne prikladni za njih, postanu suhi, sasušeni i prazni…” (Knjiga I, Poglavlje IX).

Iako je sveti Ivan izdržao te mnoge kušnje, religiozni i nereligiozni pojedinci tražili su njegovu duhovnu mudrost. Postao je duhovnik svete Terezije nakon što je postala priorica u svom izvornom samostanu u Avili, uloga koja je bila izuzetno teška i duhovno iscrpljujuća.

Kad su započeli progoni reformiranog karmelićanskog reda, sveta Terezija i sveti Ivan našli su se u središtu tih suđenja i oboje su donekle kažnjeni. Odbijajući se vratiti u svoj izvorni samostan, budući da je bio pod vodstvom papinskog nuncija, Ivan je uhićen, doveden u Toledo i zamoljen da napusti red. Kad je rekao ne, zatvorili su ga u ćeliju. U Avilu nije doveden jer su ga ljudi toga grada voljeli. Sve do dana smrti nosio je tragove batina od ruku svojih zarobljenika.

Nakon devet mjeseci zatočeništva, sveti Ivan je pobjegao iz zatvora i otputovao u nekoliko obnovljenih samostana. Od 1578. do 1582. ostao je relativno miran i iz daljine promatrao borbe kroz koje će prolaziti reformirani poredak. U to je vrijeme napisao velik dio svoje mistične teologije, spise koji će ga uzdići do crkvenog učitelja.

Nakon smrti svete Terezije, borbe su se nastavile za bosaste karmelićanke, ali oni su čvrsto stajali i ostat će vjerni reformama koje je ona uspostavila. Sveti Ivan će popuniti mjesta poglavara, generalnog poglavara, priora i definitora karmelićanki diskalta. Iako je dobro služio na svim tim položajima, ondašnji ga je generalni poglavar sveo na krotka fratra i protjerao ga je u samostan. Većinu tog vremena proveo je u molitvi, proučavanju i razmatranju.

Na kraju života i podlegao teškoj, posljednjoj bolesti, sveti Ivan je imao izbor između dva samostana: jedan je bio radosno mjesto i dobro je poznavao župnika, drugi je bio pusto mjesto gdje je župnik sv. nije ga volio. Ivan je izabrao drugi samostan. Tri mjeseca je neizmjerno patio. Dana 14. prosinca 1591. sveti Ivan od Križa ušao je u Nebesku slavu.

Godine 1675. papa Klement X. proglasio ga je blaženim. Godine 1726. svetim ga je proglasio papa Benedikt XIII. Papa Pio XI proglasio ga je 1926. crkvenim doktorom. Smatra se jednim od velikih mistika Katoličke crkve i poznat je kao doktor mistične teologije. Njegova najvažnija pjesnička djela su “Tamna noć duše”, “Duhovni spjev” i “Živi plam ljubavi”. U njima su sažeta pjesnikova vjerska iskustva te je u stihove pretočena njegova cjelokupna mistična doktrina. Dočarao ju je služeći se alegorijama i simbolima. Zbog jasnoće i izbjegavanja nesporazuma, služio se usporednim tumačenjem vlastite poezije, razlažući je u istoimenim proznim traktatima kojima je dodao i četvrti: “Uspon na goru Karmel”. U prozi je ostavio i zbirku “Upozorenja i duhovne izeke” te nešto pisama. Njegovi poetski i prozni tekstovi, objavljeni posmrtno (1618), odlikuju se visokom umjetničkom kvalitetom, misaonom dubinom, stilskom profinjenošću te izražajnom snagom pjesničkih slika. Iz njegova unutrašnjeg žara i mističnih uzbuđenja ponikle su pjesme čarobnog sjaja i ljepote, za koje mnogi kažu da predstavljaju pravo čudo sklada, muzikalnosti, uzvišenih misli i žarkih predanja pa je rečeno da su te pjesme “djelo jednog anđela”. Izvor njegovih nadahnuća nalazi se u “Pjesmi nad pjesmama”, iz koje je preuzeo poetsku frazeologiju i teološko tumačenje sjedinjenja duše s Bogom (zaručnice sa Zaručnikom).

Sveti Ivan od Križa zaštitnik je kontemplativnog života, kontemplativaca, mistične teologije, mistika, španjolskih pjesnika, Svjetskog dana mladih te mnogih naselja, župa i crkava diljem svijeta.

Sveti Ivane od Križa, moli za nas!

SVETAC DANA – SV. LUCIJA

SVETAC DANA – SV. LUCIJA

Život svete Lucije

Točan datum Lucijinog rođena je nepoznat, ali se drži da je bio oko 286. godine. Rođena je u kršćanskoj obitelji u Sirakuzi u kojoj je u to vrijeme cvjetala grčka kolonija, a bila je i važno trgovačko središte Sicilije.

Sirakuza je bila kršćanski grad kojeg je na kršćanstvo obratio biskup sv. Marcijan, kojeg je onamo poslao osobno sv. Petar. Taj je grad pružio i gostoprimstvo sv. Pavlu na njegovu putu za Rim, što je potvrđeno u Djelima apostolskim. Kristovo naučavanje, unatoč mnogim, unatoč mnogim progonima, bilo je čvrsto ukorijenjeno i u vrijeme rođenja sv. Lucije. Kršćanska zajednica je bila brojna s nizom crkava i katakombi.

Prema vjerovanju obitelj naše svetice je bila plemenitog i bogatog roda. Pouzdano se zna da joj je otac umro kada je imala pet godina, a da joj se majka zvala Eutihija. Ime oca je vjerojatno bilo Lucije, jer je prema rimskom običaju prva kći dobivala očevo ime. Sudeći prema imenu Lucija, koje je tipično kršćansko, njezini su roditelji bili kršćani. Ime Lucija je nadahnuto riječima svetog Pavla “ti si dijete svjetla” jer je Lucija svjetlo.

Lucijino mladenaštvo

Pod budnim okom svoje majke Lucija je izrasla u lijepu i dobru djevojku čije je ponašanje bilo umjereno i pristojno te joj je majka razmišljala o sretnoj udaji. Međutim Lucija je imala druge planove, u potpunoj je tajnosti položila zavjet djevičanstva i time se zauvijek posvetila Gospodinu. Tek se zbog niza slučajnih događaja saznalo za njezinu posvetu.

U obližnjem gradu Kataniji svake su godine skupine hodočasnika dolazile počastiti tijelo djevice i mučenice sv. Agate koja je umrlo zbog vjere 251. godine za vrijeme Decijevog progona. Čudesa koja su se dogodila na njezinom grobu bila su poznata po cijeloj Siciliji.

5. veljače 301. godine na spomendan svetice među hodočasnicima bila je i Lucija i njezina majka. Više od 40 godina Lucijina je majka patila od ozbiljnog krvarenja za koje nije bio lijeka a ni pomoći. Toga dana tijekom pobožnosti čitano je evanđelje u kojem je opisano izlječenje žene koja je godinama krvarila. Snažna vjera Eutihije taknula ju je da povjeruje u svoje izlječenje, a Lucija je polagala veliku nadu u čudotvorni zagovor sv. Agate. Žena iz evanđelja je izliječena samo doticanjem Gospodinove odjeće, stoga je Lucija predložila majci neka dotakne grob svetice.

Uvečer, kada su svi napustili crkvu, dvije su žene molile izlječenje kod groba. Tijekom molitve zaspale su u sjeni crkve tvrdim snom. U svom snu Lucija je vidjela čete i čete anđela koji su okruživali djevicu sv. Agatu koja joj se smiješila i govorila: “LUCIJA, DJEVICE GOSPODINOVA, ZAŠTO OD MENE TRAŽIŠ ONO ŠTO MOŽEŠ I SAMA UČINITI. TVOJA JE VJERA POMOGLA U IZLIJEČENJU TVOJE MAJKE.”

Kada se Lucija probudila, ispričala je majci o svome viđenju i utješnim riječima sv. Agate. Majka je bila zdrava.

To je bio trenutak kada je trebalo reći o svome zavjetu čistoće. Majka se nije ni na trenutak usprotivila već joj je obećala svu svoju ostavštinu poslije smrti. Lucija koja nije pokazivala zanimanje za zemaljska dobra predložila je majci da razdijeli svojinu siromasima. Kad su su vratile kući, Lucija je ponovno pričala o savršenom siromaštvu. Uskoro su odlučile prodati svu imovinu i dobiveni novac podijeliti siromašnima slijedeći primjer prve kršćanske zajednice u Jeruzalemu. Iako je to djelo milosrđa primjereno kršćanima, među poganima je budilo veliko divljenje jer su za njih svjetovne stvari imale najveću vrijednost, Obično je takav potez potvrđivao da je netko kršćanin jer su samo Kristovi sljedbenici mogli razdijeliti bogatstvo siromasima.

Na taj način je razmišljao i mladić kojeg je zanimalo Lucijino imanje i koji se stoga želio njome oženiti. Raspitivao se kod Lucijine majke zašto Lucija želi prodati sve svoje dragocjenosti i radi čega želi dijeliti siromašnima, udovicama i sljedbenicima Kristovim. Eutihija mu je dala neodređen odgovor koji ga je privremeno smirio, međutim, kasnije je potvrdio svoje sumnje da Lucija pripada kršćanskoj zajednici. Ljut, jer je Lucija odbila ženidbu, odlučio ju je prijaviti mjesnim vlastima kako bi bila kažnjena prema carskim odredbama.

Dioklecijanov progon kršćana

U to vrijeme kršćanima je bilo iznimno teško. Car Dioklecijan je u pokušaju obnove Rimskog carstva uveo različite ekonomske i administrativne reforme. U tom pothvatu velik je naglasak dan vjerskim obnovama, u kojima je potican patriotizam i vjera u carstvo. Iskorištavajući razne okolnosti 24. veljače 303. godine donio je odredbe o progonu kršćana.

Lucijin razgovor s namjesnikom Paskazijem

U to vrijeme namjesnik Sirakuze bio je Paskazije. Kad je Lucija dovedena pred njega pod optužbom da je kršćanka, naredio joj je da žrtvuje bogovima. Na to mu je Lucija odgovorila: “Čista žrtva Bogu je posjećivati udovice i siromašne koji trebaju pomoć, a već su evo tri godine kako sam Isusu Kristu ponudila takvu žrtvu razdijelivši sva svoja dobra.” Paskazije ju je ironično prekinuo: “Takve gluposti pričaj budalama poput sebe, ja slijedim careve naredbe i ne mogu slušati tako glupe besmislice.” Lucija mu je odgovorila: “Vi se podržavate carevih pravila kao što ja štujem zakone svoga Boga, dok se vi bojite zakona svoga gospodara, ja svoga Boga obožavam. Kako vi neželite izgubiti njegovo poštovanje tako ni ja ne mogu izdati svoga Boga. Budući da vi pokušavate ugoditi caru, a ja svom Bogu, vi učinite što je najbolje, a ja ću postupiti prema svojoj savjesti.” Paskazije je nastavio: “Rasula si svoje blago na raskalašen život.” Pogani su vjerovali da kršćani prakticiraju razuzdane rituale koji nisi uočeni u drugim tajnim sljedbama. Ali Lucija se odmah suprostavila Paskaziju govoreći: “Uložila sam svoje bogatstvo u vrijedni stvar i nisam bila raskalešena.” Paskazije je dodao: “Raskalašena si u duši i u tijelu.” Lucija odgovori: “Ljudi poput tebe kupuju tijelo.” Paskazije odbrusi: “Prestani se prepirati, ideš na mučenje.” Lucija odgovori: “Nemoguće je utišati Gospodinova učenja!” Paskazije upita: “Zar si ti Bog?” Lucija odgovori: “Ja sam službenica vječnog Boga koji je rekao kada budete stajali pred kraljevima ne brinite se što ćete i kako ćete reći jer ne govorite vi već Duh Sveti u vama.” Paskazije reče: “Znači u tebi je Duh Sveti? Lucija odgovori: “Oni koji žive časno i ponizno hramovi su Božji i Duh Sveti u njima prebiva.” Paskazije naredi: “Poslat ću te na prljavo i ponižavajuće mjesto gdje će te Duh Sveti napustiti.”

Suočen s nepokolebljivošću svetice, Paskazije je okupio svoju rulju kako bi prisilio Luciju da mu se pokori. Međutim njegovi pokušaji bili su beskorisni, ni vojnici ni par volova nisu je uspjeli pomaknuti s mjesta na kojem je stajala čvrsto kao stijena.

Svi ti zadivljujući događaji Paskazijevim očima su izgledali kao čarobnjačka vještina. Zbog toga je naredio pravljenje lomače što je bilo uobičajeno za osumljičene vještice. Donešeno je drvo, ugalj i ulje bilo je položeno oko svetice. Zapalila se velika vatra koja Luciju nije dotakla. Okružena plamenom doviknula je: “Molit ću se Gospodinu da me ova vatra ne opeče.” Paskazije nije moga susdržati gnjev. Kako bi ga poštedili ismijavanja, njegovi su prijatelji povukli Luciju iz vatre i pripremili je za smaknuće mačem.

Mučeništvo

Lucija je shvatila da je došao trenutak kada je trebalo posvjedočiti za Krista mučeništvom. Kleknula je kako je kako bi primila smrtonosni udarac. no prije smaknuća željela je govoriti o mnoštvu koje se okupilo oko nje. Prorekla je kako progon kršćana nestati s padom cara Dioklecijana, a Crkva će zadobiti svoj mir. Prorekla je također kako će nju zauvijek častiti na isti način kako se časti sv. Agata u obližnjoj Katniji. Kad je završila s govorom odrubljena joj je glava, sačuvala je svoje djevičanstvo mučeništvom. Prema tradiciji to se dogodilo 13. prosinca 304. godine.

Nakon Lucijine mučeničke smrti

Tijelo joj je pokopano u katakombama koje su uskoro postale čuvene privlačeći mnogobrojne vjernike koji su njezinim zagovorom dobili milosti. Početkom 5. stoljeća svetica je bila iznimno popularna te je vrlo rano iznad njezinom groba podignuta bazilika.

Pobožnost se proširila izvan Sicilije pa je već papa sv. Grgur Veliki (+ 604) uveo njezino ime u misni kanon. U Italiji joj je bilo posvećeno oko 20 crkava, a pobožnost se proširila i do Engleske. Nakon velikih otkrića posebno je štovana u Južnoj Americi.

U pučkoj pobožnosti njezin životopis je doživio određene izmjene, te se je proširialo vjerovanje da je sveta Lucija sama sebi izvadila oči i poslala ih na srebrenom pladnju mladiću koji je bio zanesen njezinom čudesnom ljepotom. Postoji pak i drugo vjerovanje po kojem je Lucija poslala svoje oči samom Paskaziju, a vid joj se povratio sv. Rafael Arkanđeo spustivši se s neba. Do tih je izmjena vjerojatno došlo zbog tumačenja imena Lucija koje znači svjetlo. Stoga je Lucija proglašwna zaštitnicom oboljelih na oči.

Relikvije sv. Lucije

Tijelo sv. Lucije više stoljeća ostalo je u Sirakuzi. Za vrijeme arapske provale na Siciliju 878. godine tijelo je sakriveno na sigurno mjesto. Pod vodstvom Bizantskog cara 1040. godine Sirakuza je oslobođena od Arapa, a kao nagrada traženo je tijelo sv. Lucije, koje je tada prenešeno u Carigrad. Godinr 1204. Venecijanci su u žestokoj bitci osvojili Carigrad, i neraspadnuto tijelo svetice odnijeli sa sobom u Veneciju.