Marijina ukazanja u Meksiku – pasti na koljena i diviti se!
Piše: Dr. fra Tomislav Pervan
Svi danas polazimo kao od naravne činjenice kako je Latinska Amerika dio zapadnog svijeta, zapadne kulture, kako je to izrazito kršćanski i katolički kontinent. Istodobno zaboravljamo da su misionari bili nazočni i u Aziji i Africi, kako su ondje bili stoljećima, a ti kontinenti nisu ni izdaleka prožeti kršćanstvom kao što je to Amerika. Kršćanstvo se tek neznatno ukorijenilo u Aziji, makar potječe iz Azije, u Africi imamo doduše stalni rast kršćana, dok istodobno smatramo normalnim što se kršćanstvo do kraja ukorijenilo u Amerikama. Čemu ili komu to zahvaliti? Španjolskim osvajanjima?
Primjerice, kad se slavilo pola tisućljeća od otkrića Amerike god. 1992., Papi su za njegova pohoda Latinskoj Americi vratili Bibliju s primjedbom kako im ne treba taj spis u ime koga su španjolski osvajači pokorili domoroce i uništili njihove kulture. Osvajači su se ponašali svakako, samo ne kršćanski ni u duhu Kristove poruke. Upravo su ta osvajanja djelovala razorno i porazno na početke evangelizacije primjerice Meksika, a i drugih područja. Treba li očekivati od skupina pustolova, nitkova i klateži koji su se zaputili u Novi svijet mirotvorstvo i navještaj Isusove Radosne vijesti? Njima je bilo stalo do novca, bogatstva, zlata, slave. Bilo je misionara, poglavito u prvim desetljećima otaca franjevaca koji su žigosali, pa čak i izopćivali iz Crkve pustolove i zločince, ali su često bili nemoćni i ušutkavani. Misionarima moramo zahvaliti svijest o dostojanstvu svake osobe pred Bogom, o pravima svakoga subjekta pred zakonom, o osobi koja je iznad plemena, naroda, države, vlasti.
Evangelizaciju Amerika možemo zahvaliti ponajviše Marijinim ukazanjima u Meksiku, u Guadalupi god. 1531. Za cjelokupni izgled našeg planeta Marijina ukazanja domorodcu Juanu Diegu u prosincu god. 1531. zacijelo su najvažniji događaj minuloga tisućljeća, jer su upravo nakon tih ukazanja uslijedili masovni prelasci na kršćansku vjeru. Ta ukazanja bijahu velike nebeske dveri na koja je Meksiko stupio u Crkvu. Danas je svetište u Guadalupi daleko najveće hodočasničko mjesto među svim svjetskim religijama, s više od dvadeset milijuna hodočasnika godišnje, a za obljetnicu ukazanja (12. prosinca) skupi se u prijestolnici Meksiko Cityju do šest (!) milijuna hodočasnika!
Kolumbo je otkrio Ameriku – a da toga nije bio ni svjestan – u listopadu god. 1492. sa svoja tri jedrenjaka i stotinjak mornara. Znakovita bijahu imena tih jedrenjaka: Santa Maria, Pinta, Nina (Sveta Marija slika Djevojčicu – u prijevodu). Onodobno je Španjolska bila najveća vojna sila. Što je danas Amerika, to bijaše onodobno Španjolska. U vojnom i tehnološkom pogledu Španjolci su bili najciviliziranija moć te su nakon iskrcavanja u Novom svijetu bili premoćni u odnosu na domorodačko stanovništvo. Kolumbo je vjerovao da je pristao uz Indiju te ih je nazvao Indiosima. Taj je svijet još uvijek živio u kasnom kamenom dobu, nisu poznavali kotač – kolo. Bijaše to stvarni sraz dviju kultura koji Indiosi nisu preživjeli. Gotovo su do kraja iskorijenjeni zbog novih (velike i male boginje) bolesti koje su donijeli bijelci, na koje nisu bili otporni, nisu imali nikakva imuniteta.
God. 1519. na meksičko je tlo stupio Hernan Cortes, stvarni osvajač Meksika. Zatekao je veoma razvijenu aztečku kulturu kasnoga kamenoga doba, velike gradove, s veoma razvijenim sustavom navodnjavanja, infrastrukturom te plemićkom elitom s visokim obrazovanjem. U vojničkom pogledu bili su razvijeniji od ostalih okolnih naroda, međutim još nisu poznavali kotač ni željezo. U vjerskom pogledu aztečka kultura bijaše krajnje sumorna, mračna, nad svime se nadvijala sjena smrti, neminovni fatum, božanstva bijahu ljudožderna, Azteci su prinosili svojim bogovima na vrhovima visokih piramida – koje su i danas čudo graditeljstva! – godišnje i do 30 tisuća ljudskih žrtava. Za posvete velikoga hrama god. 1480. prinijeli su božanstvima čak 80 tisuća ljudskih žrtava!
Vjerovali su da moraju svojim bogovima prinositi ljudske žrtve kako bi sunce moglo svakoga jutra ponovno izići. Sve bijaše u svojevrsnoj zaluđenosti. Tisućama ljudi bi na vrhuncima piramida za ranoga jutra otvarali oštrim kremenim nožem grudni koš te su živo srce, koje se pušilo krvlju, prinosili bogu Sunca kako bi ga umilostivili. Španjolcima je sami prizor bio jezivo strašan, smatrali su da se s tim mora prekinuti. I prva je mjera bila da su u hramove njihovih bogova stavili male Gospine kipiće.
Zna se prigovoriti kako su novodošli osvajači uništili postojeće visoke kulture te da su nanijeli strahovitu štetu domorodcima. Povijesni udžbenici iz kojih učimo redovito govore kako su Španjolci odmah uveli strahovladu. Međutim, aztečka književnost nam govori o nečemu posve drugom. Nakon osvajanja Meksika mijenja se cjelokupni ton u književnosti. Književnost iznenada postaje vesela, radosna, prepuna nade, kao da je ispunjena jutarnjom zorom. Toga prije nije bilo. Do dolaska Španjolaca i književnost i glazba bili bile sumorno melankolične, tužno depresivne, posvuda provijane smrću, prolaznošću, nigdje radovanja životu. Kult bijaše gotovo doslovce sotonski, a vrhovno božanstvo bijaše Pernata zmija, pri čemu se tako reći stara Zmija, Sotona, pretvorila u vrhovnoga boga.
Kako su pak Azteci bili izrazito vojnički i osvajački narod koji je došao sa sjevera i pokorio plemena koja su ondje zatekli, na sebe su navukli mržnju ostalih indijanskih plemena. Ratne bi zarobljenike, poglavito mlade i jedre, žrtvovali bogovima. Nezadovoljstvo pokorenih plemena iskoristio je Cortes za osvajanja Meksika. Umarširao je u Meksiko s kojih 1500 vojnika te je uz pomoć tumača uspio stvoriti među indijanskim plemenima koaliciju protiv Azteka. Pošlo mu je za rukom pokoriti taj ratnički narod, ali ih nije uspio pokrstiti.
Makar su franjevački misionari poduzimali sve što bijaše u njihovim ljudskim silama, ipak su god. 1525., nakon razgovora s aztečkim plemstvom, svećenstvom i uglednicima, došli do zaključka kako je nemoguće evangelizirati te nove narode, s jednom zadrškom: “Osim ako Nebo ne učini stvarno čudo!” Franjevci su si, štaviše, dali čak i zube brusiti kako bi mogli bolje izučiti aztečki (iz)govor, ali uspjeh bijaše gotovo nikakav.
Strašan je morao biti dojam koji su učinili Španjolci na domorodce. Ponajprije boja kože, zatim vatreno oružje (oni su živjeli, kao što rekosmo, u kamenu dobu), konji na kojima su dojahali ulijevali su strah. Makar su sami bili veoma vješti ratnici, nisu bili dorasli novoj tehnici ni novomu duhu. Španjolci nisu imali svetih vrhunaca, gora, bogovi nisu ni sunce, ni mjesec, ni zmije, ni životinje, ne obitavaju u lugovima ni gajevima. Jednostavno novi je duh došao sa Španjolcima, ali evangelizacijski uspjeh bijaše nikakav. Španjolci su uništili, tako reći, njihovu baštinu, bogove i hramove, prošlost. Jaz i mržnja bijahu preduboki između domorodaca i novodošlih osvajača te je malo tko prihvaćao novu vjeru. Radije su htjeli umrijeti nego prihvatiti kršćanstvo. Čak su odlučili i sami umrijeti sa svojim bogovima i ne rađati više djecu.
Međutim, samo je Nebo zahvatilo u bezizlazno stanje. Naime, u rano jutro, 9. prosinca 1531., Juan Diego, kršteni domorodac (god. 1524.) išao je na svetu Misu i vjersku pouku u glavni grad, pješice otprilike 8 km. Kad je naišao pored brežuljka Tepeyaca, iznenada je čuo prekrasan pjev ptica i zvuk harfe kakav nikada dotada nije čuo. Za Azteke boje, ptice i perje bijahu značajni, štovali su pernatu zmiju, a ratnici su se ukrašavali svakojakim perjem što i danas vidimo kod njihovih izvornih plesova. Juan Diego se osjećao kao da je dospio u rajsko ozračje. Htio je prići bliže rajskom pjevu, kadli je poj ptica iznenada zamuknuo, a namjesto njega čuo je ženski umilni glas koji mu je dovikivao: “Juan, Juanito, Diego, Diegito, priđi bliže.” Ugledao je prekrasnu ženu koja je stajala pred njim. Siromašni se seljak bacio od sreće na tlo, a pojava mu je rekla: “Ja sam Bezgrješna Djevica Marija. Htjela bih objaviti tvomu narodu pravoga i istinitoga Boga. Želim da mi se na ovome brežuljku sagradi svetište kamo će ljudi dolaziti i donositi mi svoje brige.” Poslala ga je s tom željom biskupu franjevcu fra Juanu Zumarragi da mu je prenese.
Biskup ga je primio, ali nije povjerovao njegovoj priči. Poglavito i s razloga što je na brežuljku na komu se Majka Božja ukazala bilo i staro svetište aztečke božice-majke pa je biskup pomislio kako taj domorodac želi ondje pod plaštem nove vjere oživjeti staro štovanje poganskoga božanstva. Stvar mu se učinila dvojbenom i nevjerojatnom te ga je poslao doma, do druge prilike. Juan se vraćao prema brežuljku ukazanja gdje je ponovno susreo pojavu, požalio se kako mu biskup ne vjeruje te moli Gospođu neka pronađe nekoga drugoga, prikladnijega za tu misiju. Nu, Marija je ustrajala na tome da to upravo bude on taj koji će prenijeti poruku biskupu Zumarragi. Potom je ponovno išao biskupu s istom molbom, na što se biskup ipak zamislio. Da se osvjedoči i povjeruje, tražio je od Indiosa vidljivi znak.
Juan Diego je prenio Gospi biskupovu želju. Marija mu je kazala da se uspne u brežuljak Tepeyac. “Otiđi i naberi cvijeća i odnesi biskupu!” Kakvo cvijeće, govorio je, pa prosinac je, ništa više ne zeleni niti cvjeta. Ima nešto žbunja i šipražja. Međutim, penjući se najednom se pred njim prostro prekrasni tepih rosna cvijeća kakvo nikada do tada nije vidio. Ponovno je čuo pjev ptica. Našao se u rajskom perivoju, presretan je brao lijepe ruže i na silasku mu je sama Marija pospremila rukovet cvijeća, dahnula u ruže i stavila ih natrag u ogrtač (tilmu, poncho). Juan Diego je otišao s tim znakom biskupu. Nakon početnih teškoća s vratarima bio je pripušten i zbog mirisa ruža koji je gotovo omamio čuvare. Pred biskupom je razastro svoj ogrtač i pokazao predivne kastiljanske ruže iz biskupova rodnog kraja uz riječi: “Evo Vam znaka!” U tom trenutku na njegovu ogrtaču – tilmi – utisnuo se nebeski znak, Blažena Djevica Marija, čuveni lik Guadalupske Gospe.
Slika prikazuje mladu ženu zaogrnutu veoma otmjenim kraljevskim, plaštem, na komu su prosute zvijezde, a optočen zlatom. Donja je haljina boje jutarnje zore i čini se kao da plašt na njoj lebdi. Boje je teško opisati. Nisu tvarne, nisu od ovoga svijeta, nisu ni kemijske, mineralne ili organske. Nebo se otvara u ovalu kao u oblacima a Žena svojom pojavom zastire sunce u izlasku stojeći na mjesecu koji je izgubio svoj sjaj I sunce i mjesec bijahu aztečka božanstva. Lik je oborena pogleda i sklopljenih ruku. Odozdo se mali čovjek hvata za njezin plašt.
Biblijski prizor žene obučene u sunce, sa zvijezdama i mjesecom. Tako je sliku pročitao biskup, tako su je čitali domorodci. Slika bijaše za njih ispisana knjiga. Ono što čovjek izražava tisućama riječi, daleko snažnije zbori slika sa svojom simbolikom. Nabijena je značenjem i porukama koje su Azteci odmah prepoznali. Nisu imali slovno znakovlje kao mi, nego su imali slikovno pismo. Kako su rabili slike kao pisma (tzv. piktografija i piktogrami, nalik egipatskim hijeroglifima), sliku su čitali kao otvorenu knjigu.
Poruka je bila jasna. Žena na slici snažnija je i moćnija od sunca, zastire ga, gazi mjesec koji je potamnio. Sunce više ne treba krvi da bi svakoga dana izlazilo, božanstvo Mjeseca je također zgaženo. Žena na slici nije ni bijele ni crvene rase, nego je i bijele i crvene boje. Trudna je jer nosi crni povez oko struka, kako su to činile njihove trudnice. Jednostavno su zaključili: Ova je jedna od nas, naskroz naša. Sve su one strahotne grozote iščezle, sve strahote minule. I Španjolci su se mogli s njome poistovjetiti. Oko slike su mogli pjevati i plesati, radovati se i biti svi zajedno, blizu.
I koje čudo evangelizacije! Za nepunih deset godina više od devet milijuna Azteka prihvatilo je novu vjeru. Slika sa svojom porukom bijahu one ulazne dveri za cijelu Ameriku za njihova pristupa u Kristovu Crkvu. Cijela je Latinska Amerika kroz tu sliku unišla u Kristovo okrilje. To je jedina slika koju je blagopokojni sveti Ivan Pavao II. imao uvijek na radnom stolu.
Slike su moćne, a napose je ova nebeska ikona daleko ljepša od svih ljudskom rukom naslikanih. Ta je slika jedna od onih nerukotvorenih, neslikanih, (tzv. aheiropoieta), ljudskom rukom nenaslikanih, kao što su to blijedo Torinsko plato ili Kristova ikona, lik u Manopellu (Veronika), pred kojom je Benedikt XVI. početkom rujna 2006. molio.
Slika se utisnula na veoma grubo i neotporno platno, na vlakna od agave, tropske biljke (od koje se spravlja i čuvena meksička tequila), kojoj je vijek trajanja otprilike dvadesetak godina, a danas bi bilo najsličnije platnu vreće za krumpire. To platno do danas je čudesno očuvano, čuva se u novosagrađenoj crkvi u Mexico-Cityju jer je stara bazilika sagrađena na močvarnu tlu te se crkva uleknula i tone. Danas platno na slici ostavlja dojam najljepše svile na one koji su imali milost dodirnuti je. Slika, kao što rekosmo, nema ljudskog autora, nije slikana kistom ni ljudskom rukom, a oni koji su je istraživali vele da sadržaje tehniku uljne boje, tempere, akvarela i pastela.
Na slici nema slikarskog grundiranja, nanošenja temeljnih boja na platno, što je uobičajeno u slikarstvu. Ona je obojena makar nema uobičajenih naših boja. Boje se prelijevaju kao kod ptica ili leptirova, u letu, pod raznim kutovima. Riječ je o obojenosti agavinih vlakana na način do danas neprotumačiv. Mnogi će reći da su to boje leptirova ili cvijeća – jednostavne u svojoj ljepoti. K tome, boje se mijenjaju zavisno od kuta promatranja. Slika je nastala i očuvala se protiv svih pravila slikarskoga umijeća. Nešto slično ne postoji, u ovakvu savršenstvu i ljepoti. To je jednostavno remek djelo. Savršena ikona. Djelo samoga Neba.
Zvjezdano nebo na Gospinu ogrtaču oslikava točno konstelaciju zviježđa u vrijeme ukazanja, prepoznaju se zviježđa Oriona i Velikog Medvjeda, vidi se Sirius, a u zadnje je vrijeme s pomoću digitalne tehnike otkriveno kako se u Marijinim očima zrcale likovi nevidljivi običnome oku. Stostrukim sitnozorskim povećanjem vide se mali likovi u Djevičinim očima. Prizor je to koji odgovara trenutku kad je Juan Diego razastro pred biskupom svoj ogrtač i istresao ruže pred noge. Na slici se vide biskup, domorodac, neka indijanska obitelj, posluga i prevodilac, uglavnom 13 osoba. Čovjek je u kušnji reći kako je to sve pobožna priča, međutim, isti se prizor vidi u oba oka, makar su oči poluotvorene, i nitko takvo što ne bi bio kadar naslikati. K tome slike su u oba oka identične, pod istim kutom, s onom zakrivljenošću koju stvara ljudsko oko. Slika ima u sebi mnoštvo čudesnih elemenata koji su nama s ovu stranu Atlantika gotovo nepoznati.
Ta je slika bila inicijalno paljenje i povodom evangelizacije Meksika. Ona je u kolijevci danas velike meksičke nacije, ona je bila onaj čimbenik mira i pomirenja među zavađenim osvajačima i starosjediocima Meksika. Ona je pomirila rase i nacije, stvorila nešto što ne bijaše ljudskim silama moguće. Sve zahvaleći njoj koju Meksikanci posvuda imaju i nose, njezin je lik posvuda vidljiv, od taksista, vozila, ureda, privjesaka. Ona je za njih Madrecita, Virgencita, Morenita, (Majčica, Djevičica, Tamnoputa), njoj se pjeva, nju se štuje, njoj se moli, časti. Ona im je sve, ona je onaj identifikacijski code po kome se prepoznaju ma gdje bili.
Papa Lav XIII. dao je okruniti sliku u Guadalupi, a sveti papa Pio X. proglasio je Gospu iz Guadalupe zaštitnicom Latinske Amerike. Papa Pio XII. nazvao ju je “Osvojiteljicom Amerika i kraljicom Meksika”, a Pavao VI. dodijelio je svetištu ‘Zlatnu ružu’. Papa Ivan Pavao II. išao je na svoje prvo apostolsko putovanje upravo u Meksiko, u ovo svetište te je stavio svoj pontifikat kao i obje Amerike pod njezinu zaštitu. Za svoga drugoga pohoda Meksiku ponovno joj je posvetio cijeli Meksiko te je proglasio “Zvijezdom evangelizacije onda i danas”.
Postsinodalnim Apostolskim pismom “Ecclesia in America” od 22. siječnja 1999. uveo je svetkovinu Naše Gospe od Guadalupe, a dekretom od 28. rujna 2003. unesena je u Rimski kalendar kao i spomendan sv. Juana Diega. U Vatikanskim vrtovima postoji vjerna preslika te ikone i pred njom je papa Benedikt XVI. 11. svibnja 2005. ponovno stavio svoj život u Marijine majčinske ruke. Cijelu godinu 2006. Meksiko je slavio kao spomen na 475 godina od njezinih ukazanja. Marija je neizbrisivo utkana u cjelokupno biće Meksika i Amerika.
Tko želi napadati i ranjavati Crkvu u njezinoj srčici, uvijek ima na ciljniku Mariju. Pa i u teologiji. Tko napada, niječe ili umanjuje Mariju, od Novoga zavjeta i teologije stvara ideologiju. (Od)uzme li se Crkvi Marija, osiromašuje se nužno i sam Isus Krist. Marija je bila i ostala Isusova Majka. Nitko mu nije bio tako blizak kao što to bijaše ona: u trudnoći, u rođenju, za života, u smrti – i napokon u slavi. Isus je nosio i nosi njezine crte. Čije bi crte inače nosio? Nikome na ovom svijetu Isus nije bio toliko nalik koliko svojoj Majci, nikome koliko Mariji. I zato ona ostaje Zvijezda mora, Danica koja sja nad našim životnim obzorom. I nikad ne možemo dovoljno biti zahvalni za sve što je učinila za svijet ta najznačajnija Žena u povijesti čovječanstva.
Nican Mopohua – Ovdje se pripovijeda, temeljni je spis u kome se pripovijeda o Marijinim ukazanjima Juanu Diegu u prosincu god. 1531. Znanost opovrgava svu našu nevjericu. Toliko je na spomenutoj slici nevjerojatnih, neopisivih i neprispodobivih elemenata, toliko je čuda u samim očima nebeske Ikone, Marijina lika koji se utisnuo u ogrtač – tilmu – Juana Diega, da čovjeku staje dah. U samim očima se utisnuo taj prizor. Kad se oči spomenute slike stave pod veliko povećalo, točno je u njima zabilježen prizor pred biskupom te trinaest osoba koje su nazočile nebeskom čudu 12. prosinca 1531.
Točno 450 godina nakon meksičkih ukazanja Marija se ukazala i na hrvatskom tlu. Ako je onda Marija bila prethodnica evangelizacije te velikoga obraćeničkoga vala među meksičkim domorodcima, te su privedeni kupelji preporođenja, i nakon međugorskih ukazanja imamo novi obraćenički zamah te novu evangelizaciju koja postupno mijenja lice zemlje te utiskuje svoj neizbrisivi lik u srca i bića onih koji povjeruju Mariji i Gospodinu Isusu.
Imao sam milost i sreću da mi je jedan divni meksički bračni par koji je višekratno bio u Međugorju platio put i pozvao me nekoliko dana nakon smrti fatimske vidjelice Lucije, u veljači 2005., u posjet tome svetištu. Čovjek može ići onamo kao hodočasnik, pohoditi mjesto, doći u crkvu, pred sliku, izmoliti nešto, kupiti koju uspomenu, obilaziti okolna mjesta. Ponašati se kao suvremeni turist.
Međutim, treba zaboraviti sve, izdvojiti se, pronaći vremena i stvoriti prema slici tako reći ljubavni odnos. Što je više čovjek promatra, to više je voli. Ona jednostavno privlači, ne pušta iz svoga magnetskoga polja. Treba doći, diviti se, kleknuti i moliti. Promatrati satima. I što je čovjek više promatra, više se u nju zaljubljuje. Nisam li ja ovdje? Nisam li ja tvoja Majka? To su riječi upućene Juanu Diegu, i one su samo blizi tumač Isusove riječi s križa upućene Mariji u odnosu na svakoga od nas. Odnose se kako onda, u Meksiku, tako i danas na sve nas ovdje, u Međugorju, u cijeloj Crkvi. Hvala Mariji na majčinskoj skrbi.
Izvor: Miportal.hr
