Blagdan Gospe od Čudotvorne medaljice

O, Marijo bez grijeha začeta, moli za nas koji se Tebi utječemo i za sve one koji se Tebi ne utječu, a naročito za neprijatelje svete Crkve i za sve one koji su Tebi preporučeni!

Sveta Katarina Labouré (Fain-lès-Moutiers, Francuska, 2. svibnja 1806. – 31. prosinca 1876.) redovnica je Milosrdnih sestara sv. Vinka Paulskog, imala je nekoliko ukazanja Blažene Djevice Marije, a njezinim zalaganjem nastala je i proširila se čudotvorna medaljica. U 10. godini umrla joj je majka. U Blaženoj Djevici Mariji vidjela je novu Majku. Živjela je kod tetke i brinula se o kućanstvu. Osjetila je redovnički poziv, ali se otac protivio. Poslao ju je u Pariz k bratu, a onda nekoj rođakinji, da ju odvrati od nauma.

Usprkos tomu, Katarina ulazi 22. siječnja 1830. u samostan Milosrdnih sestara sv. Vinka Paulskoga. Odlikovala se poniznošću, razboritošću i vjernošću redovničkim zavjetima, a izgarala je duhom požrtvovnosti. Pomagala je bolesnicima u pariškoj ubožnici Enghien. Umrla je 31. prosinca 1876. u 71. godini. Pokopana je u kripti u Reuillyju. Njezini posmrtni ostatci preneseni su u crkvu, u Rue du Bac, u Parizu 1933. Prilikom otvaranja lijesa, tijelo joj je nađeno očuvano. I danas je neraspadnuto. Papa Papa Pio XI. proglasio ju je blaženom 28. svibnja 1933., a papa Pio XII. svetom 27. srpnja 1947.

Ukazanja i nastanak čudotvorne medaljice

Sveta Katarina imala je nekoliko viđenja Blažene Djevice Marije. Prvi put je bilo u noći između 18. i 19. srpnja 1830. u samostanu, u Parizu. To je povjerila ispovjedniku, ali nije joj vjerovao. Ponovno je imala ukazanje 27. studenog iste godine.

Blažena Djevica Marija poručila joj je: ‘Daj napraviti medalju s prizorom koji vidiš; sve osobe koje ju budu nosile, primit će velike milosti. Obilne će milosti biti za osobe koje ju budu nosile s pouzdanjem.’

Ispovjednik joj i dalje nije vjerovao. Gospa joj se ukazala treći put u prosincu 1830. i rekla kako će doći dan kad će sve biti uređeno kako Ona želi. Prva medaljica iskovana je uz dopuštenje pariškoga nadbiskupa 1832.

U sljedeće četiri godine izrađeno je 8 milijuna medaljica. Katarina je namjerno živjela u anonimnosti. Nakon ispovjednikove smrti, tajnu je povjerila poglavarici samostana. Od tada se još brže šire medaljice. Dogodile su se brojne milosti onima koji su nosili medaljicu, pa je prozvana čudotvornom. Među najpoznatijim je čudesima obraćenje Židova Alonsa Ratibonnea 20. siječnja 1842. u rimskoj crkvi sv. Andrije dellla Fratte.

Poljski franjevac, sv. Maksimilijan Kolbe, imao je veliki doprinos u širenju čudotvornih medaljica preko kojih je postigao mnoga obraćenja. Njemu se pripisuje i ova molitva Gospi:

O, Marijo bez grijeha začeta,
moli za nas koji se Tebi utječemo
i za sve one koji se Tebi ne utječu,
a naročito za neprijatelje svete Crkve
i za sve one koji su Tebi preporučeni! 

Izvor: laudato.hr

SVETAC DANA – SV. LEONARDO PORTOMAURICIJSKI

Sveti Leonardo Portomauricijski bio je i veliki pobornik Majke Božje, osobito njezina bezgrešnog začeća. Za tu se Marijinu povlasticu vatreno zalagao

Sveti Leonardo Portomauricijski rodio se u Porto Mauriziju, u pokrajini Liguriji, kao sin pomorskog kapetana Dominika Casanove koji ga je ostavio siročetom u nježnoj dobi. Doveden u Rim, završio je svoje nauke na glasovitom isusovačkom Rimskom kolegiju. No, kasnije je obukao franjevački habit. Zaređen za svećenika, posvetio se propovijedanju, dok mu je glavna tema, na koju se pri tom oslanjao, bilo otajstvo križnoga puta, toliko blisko franjevačkoj pobožnosti. Obišao je tako čitavu Italiju, stekavši poštovanje i svetoga Alfonsa Ligurija, koji je za nj’ rekao kako je “najveći misionar našega stoljeća”. Najviše je od sebe dao u talijanskoj pokrajini Toscani, gdje je ledeni vjetar jansenizma bio smanjio na minimum pobožnost prema Gospi i svecima.

Rijetki znaju kako je upravo Leonard postavio križni put u rimskom Koloseju na traženje pape Benedikta XIV. Bilo je to god. 1750., koju je tadašnji papa Benedikt XIV. proglasio jubilarnom. Zahvaljujući tome, Kolosej je opet stekao svoj nedodirljivi status spomenika kršćanskim mučenicima, nakon što je dugo vremena služio tek kao “kamenolom” za rimske palace. Bilo je to prvi put da se na tom mjestu obavljao vjerski obred. Od te godine pa sve do danas sam papa redovito na Veliki petak obavlja križni put u Koloseju.

 XIV. je uskliknuo: “Izgubili smo prijatelja na zemlji, ali smo zato stekli zaštitnika na nebu!”

Jedna zanimljivost: na njegovu je grobu izloženo jedno njegovo “proročko” pismo, u kojem sveti Leonard izražava svoju uvjerenost kako će Crkva jednoga dana Bezgrešno začeće Marijino proglasiti dogmom. Zaključio je to na temelju utješnih rezultata ankete koju je osobno – u dogovoru s papom – bio proveo među biskupima Katoličke Crkve, ali koji tada još nikome nisu bili poznati. I u tome se nije prevario. Trebalo je, doduše, čekati još 103 godine, no proroštvo se ipak ispunilo.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. KATARINA ALEKSANDRIJSKA

Sveta Katarina Aleksandrijska je zaštitnica studenata filozofije jer je išla rame uz rame s najvećim umovima svog doba, te ih obratila na kršćanstvo u dobi od osamnaest godina.

Sveta Katarina živjela je u Aleksandriji, u Egiptu, tijekom četvrtog stoljeća nove ere. Rođena je u poganskoj rimskoj obitelji iz više klase. Bila je blagoslovljena intelektualnim genijem i žestokom glađu za učenjem, kao i zapanjujućom ljepotom, ali koliko god bila privlačna, više je voljela učenje i filozofiju nego brak.

Dvije su glavne legende o Katarininu obraćenju na kršćanstvo. Prema prvoj, Blažena se Majka ukazala jednom pustinjaku u egipatskoj pustinji. Pustinjak je otišao do Katarine i pokazao joj sliku Gospe i djeteta Krista što je dovelo do njezinog trenutačnog obraćenja u dobi od osamnaest godina. I ne samo to, bila je “mistički udana” za Krista, a dijete Krist joj je stavilo prsten na prst. Prema drugoj verziji, dijete Krist i Blažena Majka ukazali su joj se izravno.

Kasnije je Katarina propovijedala o Isusu i evanđelju po cijeloj Aleksandriji u vrijeme kada je car Maksencije provodio progon kršćana. U hrabrom i odvažnom potezu, Katarina je prišla caru, prekorila ga zbog njegovog progona i iznijela snažne argumente protiv poganskih rimskih bogova. Car nije mogao podnijeti njezinoj mudrosti pa je okupio pedeset vodećih poganskih filozofa da raspravljaju s njom. Ne samo da je Katarina pobijedila u raspravi, već su se svi obratili na kršćanstvo. Razjaren, car je dao spaliti svih pedeset, ali je poštedio Katarinu jer je žudio za njom.

Maksencije je bio oduševljen Katarininom ljepotom i pokušao ju je zavesti, iako je bio oženjen čovjek s kraljicom. Otišao je toliko daleko da je obećao Katarini da će je okruniti za svoju novu kraljicu. Katarina je odlučno zanijekala njegova ugovaranja. Odbačen i ponižen, bijesni car dao je pretući Katarinu i baciti je u tamnicu.

Zaintrigirani Katarinom, i kraljica i vojni general otišli su potajno posjetiti Katarinu u zatvoru. Zbog njezine izuzetne vjere obratili su se i carica, general i dvije stotine tamničara. Maksencije je pobjesnio i dao ih sve pogubiti.

Car je odlučio mučiti Katarinino čedno tijelo rastežući ga preko velikog kotača s šiljcima s visokim vrhovima na površini i oštrom oštricom sa strane. Čudesno, prije nego što je mučenje počelo, njezini su okovi olabavljeni i kotač se razbio, navodno od strane anđela. Napokon su joj odrubili glavu. Tada su, prema legendi, njezino tijelo anđeli odnijeli do planine Sinaj gdje je i pokopana.

Sveta Katarina Aleksandrijska zaštitnica je filozofa, knjižničara, studenata, mladih žena, propovjednika, apologeta, odvjetnika, bilježnika i kolara. Također je štovana kao jedna od Četrnaest svetih pomoćnika, skupine svetaca za koje se smatra da imaju posebnu zagovorničku moć.

U ljeto 1425. mlada francuska djevojka po imenu Ivana, stojeći u vrtu svojih roditelja, zagledala se u maglu koja ju je tijesno obavijala i vidjela nešto. Bio je to sveti Mihael Arkanđeo i dvije žene s bogatim krunama. Jedna od tih žena bila je sveta Katarina Aleksandrijska. Katarina je slatko i nježno razgovarala s mladom Joan, govoreći da će ona biti Ivanin savjetnik, vodič i zaštitnik. Čak je obećala da će jednog dana odvesti Ivanu u raj. Godinama kasnije, kada se Ivana dobro opravdala kada su je ispitivali teolozi, baš kao što je Katarina učinila kada su je ispitivali filozofi, građani su rekli da je Ivana Orleanska bila ništa drugo do Sveta Katarina Aleksandrijska koja je ponovno sišla na zemlju.

Sveta Katarina Aleksandrijska, zaštitnice studenata i kršćanskih filozofa – moli za nas!

***

Sveta Katarino Aleksandrijska, tvoja inteligencija i odanost doveli su te do otvorenog zalaganja za Krista. Zagovaraj u ime svih kršćana, čineći ih neustrašivima u njihovom zagovaranju i obrani istina naše vjere, čak do smrti.

IN MEMORIAM: FRA SLAVKO BARBARIĆ

Fra Slavko Barbarić umro je 24. studenoga 2000. u 15h30. Nakon završene pobožnosti Križnoga puta, kojega je svakoga petka obično predvodio na Križevcu za župljane i hodočasnike, osjetio je bolove. Sjeo je na kamen, ubrzo legao na zemlju, izgubio svijest i dušu predao Gospodinu.

Fra Slavko Barbarić rođen je 11. ožujka 1946. u obitelji Marka i Luce r. Stojić u Dragićini (župa Čerin). Osmogodišnju školu pohađao je u Čerinu, a gimnaziju u Dubrovniku. U franjevački red je stupio na Humcu 14. srpnja 1965. Svečane zavjete je položio 17. rujna 1971. Za svećenika je zaređen 19. prosinca 1971. Studirao je Sarajevu, Grazu i Freiburgu. Studije je završio u Grazu (Austrija) postigavši magistrat. Nakon 5 godina pastoralnog djelovanja u Hercegovačkoj provinciji, u župi Čapljina, 1978. je otišao na daljnje studije u Freiburg gdje je 1982. godine postigao doktorat iz područja religiozne pedagogije i titulu psihoterapeuta.

Kao svećenik-franjevac djelovao je u Čapljini od 1973. do 1978. Od proljeća 1982. do rujna 1984. djelovao je u Mostaru kao vjeroučitelj za studente, vodio molitvene seminare kod časnih sestara u Bijelom Polju kod Mostara. Zbog plodonosnoga rada s mladima i zbog molitvenih tečajeva, koje su studenti izvanredno prihvatili, ondašnja komunistička vlast započela je progoniti fra Slavka. U tim teškim trenucima uzoriti kardinal Franjo Kuharić zaštitio je fra Slavka Barbarića u njegovu djelovanju.

Zbog poznavanja glavnih europskih jezika, i pored obveza u župama u kojima je djelovao, fra Slavko je s hodočasnicima u Međugorju radio neumorno zapravo već od svoga povratka sa studija 1982. godine. U Međugorje je službeno premješten 1983. Na zahtjev biskupa Žanića 1985. premješten je u župu Blagaj, a 1988. na Humac gdje je obnašao mjesto kapelana i pomoćnog učitelja novaka.

Početkom rata u Bosni i Hercegovini, kad su svi stariji fratri otišli u Tučepe kao prognanici, na usmeno odobrenje + fra Drage Tolja, ondašnjeg provincijala, fra Slavko je ostao u Međugorju.

Od početka njegova djelovanja u Međugorju počeo bavio se spisateljskim radom pišući knjige duhovnoga sadržaja: Molite srcem, Daj mi svoje ranjeno srce, Slavite misu srcem, U školi ljubavi, Klanjajte se mome Sinu srcem, S Isusom i Marijom uz Golgotu prema Uskrsnuću, Molite zajedno radosna srca, Majko vodi nas miru, Slijedi me srcem, Razgovori i Postite srcem koja iz tiska izlazi ovih dana. Knjige fra Slavka Barbarića prevedene su na dvadesetak jezika i tiskane u preko 20 milijuna primjeraka diljem svijeta. Osim knjiga objavljivao je članke u različitim revijama. Uređivao je Bilten sv. Franje u Čapljini, surađivao u Kršnom zavičaju, Glasu mira i na Radiopostaji “Mir” Međugorje Uz spisateljski rad neumorno je govorio hodočasnicima, vodio euharistijska klanjanja, molitve pred križem, molitvu krunice na Podbrdu i pobožnost Križnog puta na Križevcu gdje je i završio svoj ovozemaljski život. Vodio je posebne godišnje susrete za svećenike i mlade, u provincijskoj kući “Domus pacis” vodio je seminare posta i molitve. Zbog velikih stradanja u ratu utemeljio je i vodio ustanovu za odgoj i skrb “Majčino selo” u kojoj već sada živi preko 60 osoba (ratne siročadi, djece razorenih obitelji, djevojaka – majki, te starih nezbrinutih osoba i bolesne djece). Ako je itko znao voljeti djecu onda je to znao fra Slavko. I maleni su voljeli njega: uvijek su oko njega bili i on ih je uvijek na neki način znao oko sebe okupiti – baš kao i Isus! Njegova psihoterapeutska izobrazba i odgoj omogućili su mu rad s ovisnicima o drogama u zajednici “Cenacolo” koju je utemeljila s. Elvira i to poglavito u njihovoj kući u Međugorju “Campo della Vita”. Pomoć dobročinitelja iz cijeloga svijeta trudio se usmjeriti i u dva fonda: “Fond djeci poginulih branitelja u Domovinskom ratu” i “Fond prijatelji talenata” – za pomoć mladim studentima.

Teško je izdvojiti bilo što iz života ovoga velikoga i nesvakidašnjega čovjeka. No, ako bi ipak to kušali učiniti bilo bi to zasigurno razdoblje njegova života u Međugorju. Fra Slavko Barbarić prokrstario je svijetom šireći Gospinu poruku mira i pomirenja. Bio je duša i srce pokreta mira koji se u Međugorju rodio prije 19 i pol godina. Krasile su ga izvanredne osobine: poznavanje jezika, lakoća komuniciranja s ljudima, naobrazba, jednostavnost, briga i skrb za čovjeka u potrebi, nepresušna energija za koju je čak bilo teško i vjerovati da je jedan čovjek može posjedovati, marljivost, a iznad svega pobožnost, poniznost i ljubav. Mnogo je molio i postio, a Gospu je ljubio djetinjom ljubavlju. To je zapravo bila i srž njegova života: molitvom i postom ljudske duše dovoditi Bogu po Mariji – Kraljici mira.

Živjeti pored njega činilo se ponekad nestvarnim – on je naime, bio tu u svijetu, a istovremeno tako izvan njega. U njegovoj blizini riječi Isusove velikosvećeničke molitve pretvarale su se u zbilju: “…Oni ne pripadaju svijetu, kao što ni ja ne pripadam svijetu. Posveti ih istinom; tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet, i ja njih poslah u svijet. Ja sebe samog posvećujem za njih da i oni budu posvećeni istinom…” (Iv 17, 16-19).

Preuzeto s medjugorje.hr

SVETAC DANA – SV. ANDRIJA DUNG – LAC I VIJETNAMSKI MUČENICI

Danas, 24. studenog, je spomendan svetog Andrije Dung-Laca i vijetnamskih mučenika.

Rođen 1795. u tonkinskom gradu Bac-Nihh u Sjevernom Vijetnamu, Tran An Dung bio je sin poganskih roditelja. U potrazi za poslom za sebe 1807. njegovi roditelji su se preselili u drevnu citadelu Hanoi. Ovdje je njihova dvanaestogodišnjeg sina čuvao kateheta i tri godine poučavao u katoličkoj vjeri. Kršten u Vinh-Triju, na krštenju je primio kršćansko ime Andrija (Anrê) te je nastavio učiti kineski i latinski i sam postao kateheta. Odabran je za daljnji studij teologije i zaređen za svećenika 15. ožujka 1823. godine.

Uzoran svećenik, Andrija je bio gorljiv i neumoran u propovijedanju, često je postio i svojim jednostavnim i moralnim životom mnoge je privukao vjeri. Kao dokaz ljubavi koju je njegova zajednica gajila prema njemu, 1835. godine, kada je bio zatvoren tijekom progona anamskog cara Minh-Manga, njegova je sloboda otkupljena isključivo donacijama njegovih župljana. Vijetnamski su kršćani u to vrijeme neizrecivo patili.

Počevši od 1832. Minh-Mang je protjerao sve strane misionare i naredio svim vijetnamskim kršćanima da pokažu svoje odricanje od katoličke vjere gaženjem raspela. Crkve su uništene; vjeronauk je bio zabranjen. Kršćani su žigosani na licu riječima ta dao (lažna vjera), a kršćanske obitelji i sela su izbrisani. Mnogi su izdržali ekstremna oskudica i teškoće; mnogo više ih je ubijeno zbog svoje vjernosti vjeri.

Kako bi izbjegao daljnji progon od strane vlasti, Andrija Dung promijenio je ime u Lac i preselio se u drugu regiju.

Dok je posjećivao kolegu svećenika, kako bi se ispovjedio, Dung-Lac je uhićen s ocem Peterom Thijem 10. studenoga 1839. U zamjenu za novčanu otkupninu plaćenu njihovim otmičarima, dvojica svećenika su oslobođena, ali je njihova sloboda bila kratkog vijeka. Nedugo zatim ponovno uhićeni, odvedeni su u Hanoi i teško mučeni. Odrubljene su im glave neposredno prije Božića 21. prosinca 1839. godine.

Svećenike, Andriju Dung-Laca i Petera Thija, proglasio je blaženima 27. svibnja 1900. papa Lav XIII. i činili su dio skupine vijetnamskih mučenika koji su toga dana zajedno proglašeni blaženima.

Druga skupina, svi dominikanci, proglašena je blaženom 20. svibnja 1906., a treća 2. svibnja 1909., obje od strane svetog pape Pija X. Četvrtu skupinu, koja je uključivala dva španjolska biskupa, beatificirao je 29. travnja 1951. papa Pio XII. Svih 117 mučenika kanonizirani su u Rimu 19. lipnja 1988. od strane svetog pape Ivana Pavla II.

Ovih 117 mučenika umrlo je tijekom nekoliko progona kršćana koji su zahvatili vijetnamski poluotok između 1625. i 1886. godine.

Približno 300.000 dalo je svoje živote za katoličku vjeru i mogu se očekivati ​​daljnje beatifikacije među njihovim slavnim redovima. Među 117 proglašenih svetima bilo je 96 vijetnamskih i 21 strani misionar.

Od vijetnamske skupine 37 svećenika i 59 laika, među kojima su bili katehete i trećoredci. Jedna od njih bila je žena, majka šestero djece. Od misionara 11 su bili Španjolci: 6 biskupa i 5 svećenika, svi dominikanci i 10 bili su Francuzi, 2 biskupa i 8 svećenika iz Société des Missions Etrangères u Parizu.

Mučenja koja su ovi mučenici podnijeli bila su među najgorima u povijesti kršćanskog mučeništva. Sredstva su uključivala odsijecanje udova zglob po zglob, paranje živih tijela užarenim kliještima i korištenje droga za porobljavanje umova žrtava.

Među 117 vijetnamskih mučenika, 76 ih je odrubljeno, 21 ugušeno, 6 živo spaljeno, 5 osakaćeno i 9 umrlo u zatvoru od posljedica mučenja.

***

Vijetnamski mučenici, svojom postojanošću i hrabrošću pomozite svim kršćanima koji se bore i sumnjaju na bilo koji način da ustraju u svojim zvanjima, da svaki dan pobijede u malim bitkama nad samim sobom, kako bi mogli uživati ​​u životu s Bogom i Njegovim svecima jednog dana u nebo.