SVETAC DANA – SV. RITA

Sveta Rita slavi se 22. svibnja. Na čelu je zadobila ranu koja ju je podsjećala na Isusovu trnovu krunu. Narod ju je odmah nakon smrti počeo štovati kao sveticu. Zaštitnica je bespomoćnih i beznadnih slučajeva.

Svetica je rođena prvih godina pontifikata pape Urbana VI. (oko 1381.), a umrla je 22. svibnja 1447. nakon 40 godina samostanskoga života, od toga 15 godina izvanrednih mističnih milosti, ali i mnogih patnji.

Sveta Rita je bila kći roditelja koji dugo nisu mogli imati djece. Želja za djetetom nagnala ih je na mnoge molitve pa se može reći da je Rita bila od Boga izmoljena. Jednostavni, dobri i bogobojazni roditelji nastojali su je odgajati u kršćanskom duhu.

Već od malena bila je sjedinjena s Bogom, osobito u pobožnom razmišljanju o svom Božanskom Spasitelju, koga je žarkim srcem ljubila. U kući je imala kutić gdje se slobodno i nesmetano predavala svojim molitvama te izljevima ljubavi prema Isusu. Sanjala je o tome kako će postati redovnica i sva se predati Gospodinu. No, to se nije ostvarilo, jer su je obećali kao ženu nekome mladiću iz mjesta. Rita se morala veoma mlada udati, a zaručnik joj je bio sve prije nego dobar čovjek. Po naravi naprasit, brutalan, pa mu je Rita postala ne samo žena već i žrtva. Podnoseći njegovu tešku narav, nije se nikada ni riječju potužila, makar mu je kao ropkinja bila u svemu ovisna. Čak je morala pitati za dopuštenje ako je htjela i u crkvu poći. Ona je zlo u njemu nastojala pobijediti dobrim. Nije to išlo brzo, ali malo-pomalo svojom je blagošću i strpljivošću uspjela pobijediti vuka i pripitomiti ga. Njegovu je dušu privela k Bogu pa su neko vrijeme zajedno sretno živjeli u svojoj Roccaporeni..

Riti su umrli roditelji i to je za nju bio težak udarac, a onda su uslijedili i drugi, baš kao na starozavjetnoga pravednika Joba. Jedne večeri, kad joj se muž iz Cascije vraćao kući u Roccaporenu, napao ga je neki čovjek i ubio. Htio se osvetiti, ali na tako svirep i neljudski način za jednu uvredu koja mu je prije bila nanesena. Nakon toga udarca u roku od godine dana umrla su joj i oba sinčića. Gospodin je uslišao molitvu majke koja je molila neka ih radije nevine uzme k sebi negoli dopusti da odrastu i onda se osvećuju ubojici svoga oca. Ona je gledala na ljudske uvrede i nepravde očima Evanđelja i zato je bila sposobna nepravdu radije podnijeti nego učiniti, uvredu oprostiti i zaboraviti.

Oslobođena na tako bolan način svega onoga što ju je još vezalo uz zemlju, sveta Rita je opet počela razmišljati o svom davnom snu, to jest o ulasku u samostan. Silom prilika morala se odreći svoga zvanja, ali sada ga je opet po svaku cijenu željela ipak ostvariti. Zato se uputila u obližnju Casciju u augustinski samostan sv. Magdalene. Bila je odbijena. Redovnice su smatrale da udovica nije prikladna za njihov samostan. Rita je i dalje molila da je prime, ali sve je bilo uzalud.

Sveta Rita se tada sa živom vjerom što premješta bregove obratila svojim dragim svecima zaštitnicima: sv. Ivanu Krstitelju, sv. Augustinu i sv. Nikoli iz Tolentina, pa su je oni prema jednoj predaji po noći uveli u samostan. Došavši u samostan, mnogo je razmatrala o Isusovoj muci moleći Isusa da i osjetno postane dionicom njegove muke. Bila je uslišana pa je na čelu zadobila ranu, koja ju je podsjećala na Isusovu trnovu krunu, od koje je mnogo trpjela i koja joj više nije zarasla. Činila je druge pokore, osobito post. Zadnjih je godina u patnjama, što ih je strpljivo podnosila, bila posve prikovana uz svoj siromašni ležaj.

Od svega ju je 22. svibnja 1447. smrt oslobodila. Narod ju je odmah nakon smrti počeo štovati kao sveticu, još prije nego je Crkva izrekla o njoj svoj neprevarljivi sud. Svetom ju je proglasio 24. svibnja 1900. tek papa Leon XIII., nazvavši je “dragocjenim biserom Umbrije”. U Casciji je u čast njihove svetice mističarke podignuto veliko svetište, a pobožnost prema njoj veoma se raširila i po Španjolskoj, Portugalu, Latinskoj Americi, Filipinima, Sjedinjenim Američkim Državama. Po svim tim zemljama svetici su u čast podignute brojne crkve, a njezin se blagdan posvuda svečano slavi.

Naročito je zazivaju u bezizlaznim situacijama, teškim neizlječivim bolestima poput raka. Uz to je zazivaju i žene željne djece.

Molitva svetoj Riti u nevolji

Sveta zaštitnice nevoljnika, sveta Rito, bila si ponizna, čista i strpljiva. Tvoje molbe nebeski Zaručnik ne odbija, stoga te molim da isprosiš za me od našega Uskrsnuloga Isusa molbu koju ti upućujem…

Milostiva mi budi na veliku slavu Božju, da te slavim i hvalim u vijeke. Slavna sveta Rito, ti si čudesno sudjelovala u muci Gospodina našega Isusa Krista. Isprosi za me milost da pokorno podnosim teškoće ovoga života i zaštiti me u svim mojim nevoljama. Amen.

Preuzeto s bitno.net

SVETAC DANA – SV. BERNARDIN SIJENSKI

Po naseljima u kojima je propovijedao Bernardin Sijenski nosio je monogram Presvetog imena Isusova (IHS) i u tom znaku blagoslivljao bolesnike. Događala su se brojna čuda i ljudi su se klanjali pred znakom Isusova imena.

Veliki pučki propovjednik XV. stoljeća u Italiji bio je franjevački misnik sv. Bernardin Sijenski. Rodio se g. 1380. u Massa Maritima kod Siene. Već u četvrtoj godini umiru mu roditelji, a njegov odgoj preuzimaju rođaci.Kao nasljednik oca posjednika rudnika, imao je veliko imanje. Kad je u gradu zavladala kuga, njegovao je oboljele i pomagao im svojim sredstvima. I sam se zarazio, što ga je potaknulo na dublje razmišljanje. Ozdravio je i svoje imanje podijelio siromasima, a 1404. godine priklonio se franjevcima.

Jedno je vrijeme djelovao u osamljenom brdskom samostanu posve nepoznat velikom svijetu. Ali Providnost ga je odatle htjela izvući te postaviti na svijećnjak da svijetli mnogima. Jednom je neki propovjednik naglo obolio pa ga je zamijenio Bernardin. Ta je propovijed toliko zanijela puk da su ga počeli na sve strane tražiti za propovjednika; i tako je g. 1417. započeo njegov veliki propovjednički pohod Italijom. Pri tomu je izmirio nebrojene među sobom zavađene, obratio mnogo grešnika i pobudio mnoga duhovna zvanja.

Sveti Bernardin kao propovjednik postao je veliki promicatelj pobožnosti prema Imenu Isusovu. Simbolom toga imena uresio je mnoge crkve, kuće, javne zgrade. Neki su se pobunili protiv te pobožnosti pa su protiv sveca vođena i tri crkvena sudska postupka: g. 1426. za vrijeme pape Martina V., g. 1431. za vrijeme pape Eugena IV. i g. 1438. na općem saboru u Baselu. No, na sreću, uvijek je izišla na vidjelo istina te bila dokazana Bernardinova potpuna pravovjernost, čistoća nakane i izvanredna svetost života. U znak zadovoljštine za optužbe i sudove ponudili su mu za redom tri biskupske stolice: u Sieni, u Ferrari i Urbinu, no on ih je sve tri odbio. Želio je ostati jednostavan svećenik-redovnik.

Sveti Bernardin Sijenski od g. 1430. pa dalje dao se i na pisanje velikih teoloških rasprava. Pisao ih je latinskim jezikom te osvijetlio glavne dogmatske i ćudoredne istine kršćanske vjere. Bavio se i josipologijom, tj. teološkim naukom o sv. Josipu. Bio je jedan od najvećih promicatelja te znanosti. On je prvi koji brani neke povlastice sv. Josipa, kao npr. da je i on uskrsnuo prije sveopćeg uskrsnuća tjelesa. Njegovo su mišljenje kasnije prihvatili veliki teolog isusovac Franjo Suarez, pa sv. Franjo Saleški, naučitelj Crkve, i napokon učeni papa Benedikt XIV. koji to mišljenje prihvaća barem kao vjerojatno.

Sv. Bernardin se s moralnog stanovišta bavio i društvenim naukom, osobito pitanjima gospodarstva. Zastupa tezu da je bogatstvo samo sredstvo te da mora imati i svoju socijalnu notu, a iz toga izvodi dužnost umjerenosti u stjecanju bogatstva i materijalnih dobara; trgovina pak mora biti uvijek u skladu s načelima kršćanske pravde i ljubavi. Pod utjecajem njegovih propovijedi i društvenoga nauka mnoge su talijanske državice uvele političke i socijalne reforme prema načelima kršćanskoga ćudoređa.

Sv. Bernardin je veoma zaslužan i za duhovnu obnovu franjevačkoga reda. On je mnogo utjecao na svetost velikih franjevaca svoga vremena: sv. Ivana Kapistrana, sv. Jakova Markijskoga i drugih. Kroz 4 godine obavljao je službu generalnog vikara franjevaca opservanata i broj je njihovih samostana od 20 podigao na 200. U redu je promicao i temeljitu teološku naobrazbu i studij boreći se protiv “svetog primitivizma” nekih fratara. Podizao je razna učilišta na kojima je i sam predavao. Franjevcima, koji nisu imali dovoljno teološkoga znanja, nije dao ispovijedati. Obavljao je i neka poslanstva za koja je bio zamoljen od svjetovnih vladara. Na jednom od svojih brojnih putovanja osjetio je kako ga izdaju sile. Došavši u selo S. Silvestro blizu Aquile, primio je svete sakramente i preminu 20. svibnja 1444. baš uoči Spasova. Već g. 1450. na Duhove Nikola V. proglasio je Bernardina svecem. Bila je to veoma svečana kanonizacija, kojoj je prisustvovalo mnogo vjernika.

Iako sv. Bernardin Sijenski nije nikad službeno proglašen naučiteljem Crkve, njegov je ugled u Crkvi i kao teologa uistinu velik. Papa Pio II. nazvao ga je “najboljim naučiteljem teologije i doktorom kanonskoga prava”. On je znao nauk Svetog pisma, svetih Otaca i naučitelja Crkve tako genijalno primjenjivati na život, na konkretne pastoralne potrebe, da mu se zbog toga još i danas mnogi dive.

Kao što je u franjevačkom redu veliki promicatelj nauka o Bezgrešnom Začeću bio Ivan Duns Skot, promicatelj euharistijske pobožnosti sv. Paškal Baylón, križnoga puta sv. Leonard a Porto Maurizio, tako je sv. Bernardin Sijenski bio veliki širitelj i pobornik pobožnosti prema presvetom Imenu Isusovu. Neka o tome posvjedoči i jedan izvadak iz njegova govora O slavnom imenu Isusa Krista:

“…Isusovo je ime sjaj propovjednika, zato što stvara te je njegova riječ naviještena i slušana sa sjajnim sjajem. Što misliš, otkuda u cijelom svijetu tolika, tako nenadana i tako žarka svjetlost vjere ako ne zato što se propovijeda Isus. Zar nije Bog i nas svjetlošću i užitkom tog imena pozvao u svoje divno svjetlo? Rasvijetljenima i onima koji u tom svjetlu vide svjetlost Apostol s pravom veli: Nekad bijaste tama, a sada ste svjetlost u Gospodinu: hodajte posvuda kao sinovi svjetla. Poradi toga, to ime valja objavljivati da svijetli, a ne da bude sakriveno. Ipak, ono se u propovijedanju ne smije iznositi nečistim srcem ili zaprljanim ustima, već ga valja čuvati u izabranoj posudi i obznanjivati…”

Preuzeto s www.zupa-sveti-juraj.hr/Bitno.net

SVETAC DANA – SV. CELESTIN V.

Ako u povijesti Crkve i u životima svetaca ima neobičnosti, onda je Celestin V. svakako jedna neobičnost. On je pustinjak, odijeljen od svijeta, bez ikakva iskustva uprave, a ipak postaje papa…

Papa Celestin V. Sveti Celestin svojim postupkom dokazuje da za upravljanje Crkvom nije dostatna samo svetost, već i naravne sposobnosti: znanje i iskustvo.

U Rimu je 4. travnja 1292. umro papa Nikola IV. Nakon njegove smrti sastaje se 12 kardinala da mu izaberu nasljednika. Izbor je trajao ništa manje nego 27 mjeseci. Bilo je natezanja bez kraja i konca, dok se napokon ne složiše u izboru kandidata. Izabraše 5. srpnja 1294. za papu pustinjaka Petra da Morronea, koji uze ime Celestin V.

On je bio sin skromnih seljaka Angelaria i Marije, rođene Leone. Rodio se u Iserniji (Italija), vjerojatno oko 1215. godine, kao pretposljednje od dvanaestero djece. O posljednjim godinama njegova života znamo mnogo iz pouzdanih pisanih izvora, ali o njegovu djetinjstvu i mladosti veoma malo.

Na Petra je izvršila veliki utjecaj njegova majka. Zavolio je molitvu, razmatranje, samoću, pa je, ne navršivši ni 20 godina života, odlučio postati redovnik. U tadašnjem svijetu južne Italije, u kojem su vladale strasti, napetosti i zadjevice između pojedinih gradova, franjevački je duhovni pokret oduševio mnoge da se povuku iz ovozemaljskoga meteža i potraže duhovni mir u osamljenim molišanskim brdima. Taj val je zahvatio i Petra pa on stupi u samostan S. Maria di Faifoli. No, nakon nekoliko godina ostavi samostan da bi mogao živjeti kao pustinjak. Ipak se i kao pustinjak selio iz jedne osame u drugu. Tako je jedno vrijeme proveo u Castel di Sangro, pa onda u spilji brda Pelleno. U Rim je došao godine 1238., bio zaređen za svećenika, dobivši od pape Inocenta IV. dopuštenje da i dalje može živjeti kao pustinjak.

Na povratku iz Rima g. 1241., nastani se na brdu Morrone, nedaleko od Sulmona. Kasnije sa svoja dva učenika, Rinaldom iz Sulmona i Robertom de Salleom, pođe na brdo Maiella, gdje god. 1246. osnuje pustinjačko naselje. Izišavši zbog svoje svetosti na glas, privukao je k sebi velik broj učenika, sljedbenika i tako osnovao čitav niz pustinjačkih naseobina. Papa Urban IV. izdade god. 1263. bulu kojom potvrdi njegovu redovničku ustanovu – ‘celestince’ – uklopivši ih ipak u benediktinski red.

Kako je tada u Crkvi bila prilična sklonost za osnutkom novih redova, Petar je dočuo da će opći sabor u Layonu dokinuti sve redovničke družbe novijeg datuma. Zato je pohitio onamo kako bi za svoje učenike dobio potrebno jamstvo. Kad je došao u Layon, sabor je već bio zaključen. Ipak ga je primio papa Grgur X., izdao mu Bulu ”Religiosam vitam” od 22. ožujka 1275., kojom potvrđuje njegov red kao izdanak benediktinaca. Vrativši se iz Francuske u Italiju, dao se sav na organiziranje svoga reda, kojemu je dao naziv Braća Duha Svetoga, međutim su bili više poznati pod nazivom celestinci, koji u narodu postadoše veoma obljubljeni. Broj im se naprosto povećavao pa ih je kod utemeljiteljeve smrti bilo već oko 600. Ti su pustinjaci u 40 skupina bili razasuti po Abruzzima, Pugli i Laciju. Svetac ih je neprestano obilazio i poticao na ustrajnost u takvu načinu života.

Svetac je god. 1286. sazvao generalni kapitul svoga reda i na njemu se odrekao dužnosti glavnoga priora. Učinio je to da se može u samoći nesmetano posvetiti kontemplaciji. Na Monte Morroneu podigao je svoju posljednju naseobinu, i tu bi zatečen nenadanom i neobičnom vijesti da je izabran za papu. Povjesničari se još i danas ne slažu u tome kako je zapravo došlo do tog izbora. Jedni misle da je kardinale na taj izbor navela Petrova neobična svetost, drugi, da je to bio politički potez Karla II. Anžuvinca, napuljskoga kralja, treći opet, da je to vrijeme tražilo anđeoskoga i produhovljenoga papu. Povijesna je činjenica da je taj izbor u puku bio izvanredno dobro primljen i slavljen. Petar uze ime Celestin V.

Kasniji događaji potvrdiše da je ipak Karlo Anžuvinac u tome imao veliki utjecaj, a s njime i svoje planove, da se može lakše uplitati u crkvene poslove. Pustinjak star već 80 godina nije poslušao kardinale da dođe u Perugiu i ondje bude okrunjen za papu, već posluša savjet kralja, koji je želio da se krunidba obavi u Aquili. I tako papa bi u Aquili u crkvi sv. Maria di Collemaggio 29. kolovoza 1294., najsvečanije okrunjen. Ljetopisac Tolomeo da Lucca piše da se za tu prigodu skupilo u Aquili oko 200.000 ljudi, što neki drže da je pretjerano.

Novi se papa sada našao nenadano u posve drugoj okolini nego što mu je bila dosadašnja. On se nije razumio u politiku ni u složene poslove rimske kurije, pa su njegovu jednostavnost i prostodušnost mnogi iskoristili. A bilo je pretjerane sklonosti i kod samoga Pape prema redu što ga je bio osnovao, kojeg je počeo obasipati raznim bulama i povlasticama, tako da to neki nazvaše “redovničkim nepotizmom”. Pokazao je i neku blagonaklonost prema pobunjenim franjevcima na čelu s Petrom iz Macerate. Dijelio je svuda oko sebe povlastice koje, onima što su ih tražili, bijahu više za njihovu materijalnu korist nego za dobro duša.

Kralj Karlo II. Anžuvinac, kraj neiskusnog pape, sve se više uplitao u crkvene poslove, pa ga je prisilio da 18. rujna 1294. imenuje 12 novih kardinala, od toga sedam Francuza. Sve su to bile osobe sklone samome kralju. U prisutnosti kardinala, Celestin V. se odrekao papinstva i vratio se u svoj pustinjački život. No, novoizabrani papa Bonifacije VIII., bojeći se da neki fanatični Celestinovi pristalice ne bi stvorili u Crkvi pobunu, bivšeg papu stavi u pritvor. Ali taj uspije pobjeći u svoju ćeliju na Monte Morrone. Odatle je kanio poći čak u Grčku. No, Bonifacije VIII., prisilno ga vrati u tvrđavu Fumone, gdje je Celestin živio u potpunoj odijeljenosti od sviju. Nakon 10 mjeseci pravoga zatvora 19. svibnja 1296. g., smrt oslobodi Celestina V. svih zemaljskih muka i zaplitanja.

Ime je latinskoga porijekla i znači “poslan s neba”.
Zaštitnik je knjigoveža i grada Akvile.

Preuzeto s bitno.net

SVETAC DANA – SV. IVAN I., PAPA

Papa Ivan I., koji se od davnine štuje kao mučenik, bio je rodom iz Toskane, sin nekoga Konstansa. Na papinskom prijestolju naslijedio je 13. kolovoza 523. godine papu Hormizdu.

Velikim dijelom Italije, s prijestolnicom u Raveni tada je vladao istočnogotski kralj Teodorik. On je prijekim okom gledao dobre odnose između pape i bizantskoga cara Justina. Prva žrtva napete situacije bio je filozof Ivan Boecije, koji je na kraljevskom dvoru dugo vremena bio obasut najvišim častima i odlikovanjima. Optužen je zbog tobožnje veleizdaje i pogubljen godine 524. Pod isti mlinski kamen političkih sukoba bio je uvučen i papa Ivan I.

Na Istoku je, naime, bizantski car Justin htio u svome carstvu silom iskorijeniti arijanstvo. Zato je izdao ukaz kojim se tražilo da se arijancima oduzmu sve crkve, a oni da prijeđu na katolicizam. Smatrajući se zaštitnikom arijanaca, kralj Teodorik je pozvao k sebi u Ravenu papu Ivana I., i prisilio ga da s poslanstvom otputuje u Carigrad. Poslanstvo su, uz papu, sačinjavali senatori i biskupi, među njima i ravenski biskup Ecclesio. Zadaća je poslanstva bila posredovati kod cara Justina, da povuče svoje dekrete protiv arijanaca. Papa je u Carigradu baš na sam Božić primljen s najvećim počastima. Bizantski kler i puk postupao je s njime kao s “Petrom”, te u sav glas davao oduška svojoj radosti što se u njihovoj sredini nalaze rimski biskupi i papa.

Papa Ivan I. je ostao u Carigradu sve do Uskrsa pa je u crkvi sv. Sofije latinskim jezikom odslužio svečano blagdansko bogoslužje. Car Justin je čak htio da po drugi put bude okrunjen carskom krunom, i to ovaj put od samoga Pape. Za uzvrat je obećao vratiti arijancima njihove crkve. Vrativši se u Ravenu, Papa je naišao na neprijateljski stav prema sebi. Kralj Teodorik nije bio nikako zadovoljan njegovim poslanstvom, pa ga je bacio u tamnicu. Ljetopisac knjige Liber pontificalis piše da je Papa u zatvoru brzo umro, a on ga smatra mučenikom. Smrt se zbila 18. svibnja 526. g.

Prema onome što propovijeda ravenski biskup Maksim, Papa je bio uz prisutnost brojnog klera i puka svečano sahranjen, a za vrijeme sprovoda jedan je opsjednuti, dotaknuvši se Papina tijela, bio oslobođen od đavla. Četiri godine kasnije Papino je tijelo 27. svibnja preneseno u Rim i sahranjeno u predvorju bazilike svetog Petra. Na grob su mu postavili mramorni natpis na kojem piše: “Gospodnji vrhovni svećenik koji pade kao Kristova žrtva.”

Za vrijeme svoga kratkog pontifikata (523.-526.), papa Ivan I. je obnovio velike rimske bazilike, groblja mučenika Nereja i Ahila na Ardeatinskoj cesti, te groblje sv. Feliksa i Adaukta na Ostijskoj cesti. On je uveo i novu brojidbu godina po Kristu, koju je sastavio monah Dionizije Mali. Blagdan mu se prije reforme kalendara slavio 27. svibnja, na dan prijenosa njegova tijela iz Ravene u Rim, a danas se slavi na smrtni dan, 18. svibnja.

Izvor: Bitno.net